sreće, Niels otišao do nje za vrijeme ručka. Ljubili su se i držali za ruke. Drugi put bi bilo još i gore. Slijedio sam ih do Nielsova stana i stajao ondje, na kiši, čekajući, zamišljajući kako u tim trenucima vode ljubav, i Clem, koja stenje onako kao što je to običavala činiti, isprekidano, dok je Niels uzima. Shvaćao sam da je sve to iracionalno, ali moje su noge odbijale napraviti korak i otići otamo. Max Schiffer nagovorio me da odem od kuće. Napravit će mi mjesta u svom stanu dok se »stvari ne vrate u svoje korito«. Čak je organizirao nekoliko zabava i večeru na koje je pozvao sve svoje neudane prijateljice (ondje sam upoznao jednu iz ono malo svojih afera nakon razvoda) pokušavajući mi malo podići moral. Jadni Max se vrlo brzo počeo kajati. Njegovi su se susjedi pitali tko je taj tip koji katkad spava na stubištu i bazdi na alkohol. Tih sam dana bio trijezan samo kad bih morao vidjeti djecu. Pokupio bih ih u školi svaki drugi dan. Išli bismo napraviti krug i potom bih ih ostavio na vratima (svoje bivše) kuće. I pitao se je li Clem iskoristila to vrijeme da se poševi s Nielsom. Ali najteže mi je bilo reći im zbogom na pragu na kojemu sam običavao čistiti cipele svaki dan. I to što te tvoja djeca gledaju i pitaju se zbog čega, dovraga, ne možeš ući. A onda se okreneš, a pred tobom je tek jedna duga ulica, u gradu koji odjednom više ne prepoznaješ. U svijetu koji te odjednom gleda neprijateljski. I nastavio sam s tom igrom dok me nisu ulovili. Jedan Nielsov susjed vidio me kako stojim pred kućom nekoliko popodneva i zacijelo ih je izvijestio. Niels je to prešutio Clem i jednog popodneva dok je ona bila pod tušem spustio se da razgovara sa mnom. Pojavio se s jedne strane i nije mi dao vremena da zbrišem. Rekao mi je da može zamisliti kroz kakvu muku prolazim, ali da to može biti prekršaj proganjanja. I neka nestanem. Nije me više nikad želio ondje vidjeti. Ja sam postao nervozan. Bilo je sve skupa previše sranja, a uz to sam toga dana bio
pun piva. Zgrabio sam ga za vrat i povikao mu da je pravi prekršaj zavesti udanu ženu. On je bio za glavu veći od mene, tresnuo me o zid, ali ja sam imao tisuću puta više volje da ga opalim i počeo sam se okretati i bacati mu mamce posvuda. Ostalo je bilo kao prizor iz filma. Susjedi su pozvali policiju. Histerična Clem viče mi da sam lud. Niels s razbijenom usnicom razgovara sa svojim susjedima i odmahuje glavom. Ja sjedim na podu pušeći cigaretu koju je sa mnom podijelio jedan od murjaka koji mi se smilovao. Niels je rekao da neće podnijeti nikakvu prijavu, ali da me ne želi više vidjeti ili će se njegovi odvjetnici na mene obrušiti bez milosti. Pat, Max i drugi bliski prijatelji pokušavali su mi pomoći. Ugovor s FOXom otišao je dovraga i to me na neki način razveselilo: nisam bio sposoban ispisivati jednu notu za drugom. Zaključio sam da se trebam odmaknuti od svega toga. Premda me boljelo zbog djece. U tim sam trenucima bio živa propalica, vreća živaca, ranjeni ego koji će samo nauditi onima koji ga okružuju. Pobjegao sam odande. Pronašao sam ovu kuću u Tremore Beachu i shvatio da je to upravo ono što trebam. Izliječiti se. Zatvoriti rane. Zaboraviti Clem, Nielsa i da sam jednom bio sretno oženjen. Morao sam odbaciti staru kožu. Početi iznova. A to nisam mogao napraviti u Amsterdamu. Odvjetnici su se dogovorili, podijelili smo naša dobra, stavili kuću na prodaju, ali kriza nekretnina odužila je tu likvidaciju (i novac). U međuvremenu je Niels ponudio Clem i djeci svoju veliku kuću u Oostu i ona je prihvatila. Nije bilo nikakve sudske prepreke da djeca počnu živjeti s Nielsom, prototipom pravog muškarca u nizozemskom društvu. Osobito kad je njihov biološki otac u Irskoj, glazbenik u krizi s amsterdamskim dosjeom s nešto nasilja i alkohola. Moji su mi odvjetnici preporučili da ne dižem buku oko starateljstva, a usto je Clem bila velikodušna po tom pitanju; nije stavila ni najmanju
prepreku da dijelim vrijeme s njima. Nije bila glupa žena, ni sebična, naprotiv. Dokazala mi je to kad su počeli problemi s Jipom. Znao sam da bi ona više voljela povesti ih na jedno od egzotičnih putovanja na koja je navikla otkako živi s Nielsom, ali pretpostavljam da je uvidjela da nešto ne ide kako treba, nešto čime ona ne zna upravljati. I možda je u svojoj sljepoći bila dovoljno mudra da uvidi da dječaku treba njegov otac. A možda je zbilja istina da sam bio usran muž i usran otac, da sam bio egocentrik koji je živio samo za svoj posao, a da sam poslije živio samo da zaliječim svoju prokletu taštinu, da sam ostavio za sobom dvoje djece kad su me najviše trebala i da bih volio da sam bio čvršći i da sam podnosio bol dostojanstvenije, ali stvari su takve kakve jesu i pokušavam ih urediti na svoj način, ne na način iz holivudskih filmova, gdje celuloidni junaci imaju čelična srca i uvijek znaju koji je put dobrote i pravde. Noć je malo osvježila i odlučio sam zapaliti vatru. Nije bilo potrebno, ali Jip je od prvoga dana volio paliti vatru. Dok je Beatrice vježbala akorde na ukuleleu, Jip i ja smo crtali dinosaure na listovima papira izvaljeni na sagu. »To je Triceratops, tata,« »To je Estegosaurvs, tata«, »Ovo je brontosaur. Kad riče, zvuči kao grom.« U nekom trenutku, dok sam promatrao Jipa kako crta po papiru i puštao da me miluju nježni Beatriceini akordi, mogao sam ih zamisliti nakon dvadeset godina, Jipa koji crta na velikoj crtaćoj ploči. Beatrice s violinom umjesto tog ukulelea, okruženu glazbenicima, kako svira u orkestrima, putuje. – Ostat ćeš ovdje zauvijek, tata? – pitao me dok smo rasprostirati njegovu vojsku plastičnih dinosaura po podu. – Ovdje? Misliš na Irsku?
Jip je kimnuo ne prestajući gledati svoje reptile. – Jasno da neću – odgovorio sam prirodno – ne zauvijek. Samo dok ne dovršim neke stvari. – A poslije ćeš se vratiti u Amsterdam? – Pretpostavljam. Ili možda nekamo drugamo! Moglo je to biti neko drugo mjesto, daleko od Nielsa, od Clem, daleko od svih zajedničkih prijatelja u gradu. Možda neko mjesto na jugu. Blizu Maastrichta ili Brede. Kuća s okućnicom, možda opet uz plažu. Mogao bih kositi, bojiti ogradu i upoznati susjede. Moguće je da se čak nađe par simpatičnih i zanimljivih tipova poput Lea i Marie, ili možda ne. – Blizu vas, u svakom slučaju. – A Judie će poći s tobom? – pitao je Jip kao da je pročitao moje misli. – Biste li voljeli da dođe? Kimnuo je uz osmijeh. S druge strane salona Beatrice je pomaknula glavu u potvrdnom pokretu. – Molim te, tata, nagovori je! – Da – dodao je Jip, stavljajući mi dinosaura na leđa. – Molim te. – Dobro, ne znam hoće li ona željeti doći. Čini se da je veoma sretna ovdje sa svojim dućanom i svim tim. Možda joj se ne svidi ta zamisao. – Svidjet će joj se. Samo je moraš moliti. Vi ste cura i dečko, zar ne? Vrlo dobar ste par. To svi kažu. – Što? Tko je to »svi«? – Leo i Marie. Rekli su to na brodu, ali ti to nisi čuo. Nasmijao sam se dok je Jip i dalje slagao družinu svojih zvijeri između mojih lopatica.
– Osim toga, nije dobro da si i dalje sam u ovoj kući. Nije to dobro – nastavila je pričati, kao da je riječ o dobro naučenom monologu. – Mama si je potražila Nielsa, a ti imaš Judie. To je dobro. Ali biti ovdje sam, kao djed... ne. Spominjanje moga oca uskomešalo me iznutra. Podigao sam pogled. Beatrice je spustila oči i usredotočila ih na ukulele, ali su joj obrazi bili rumeni kao da zna da je upravo dotaknula tipku »osjetljivo« i čeka reakciju, možda svađu, nešto. Ali nisam ništa napravio niti rekao. Ostao sam bez riječi, jer me je, između ostaloga, ta trinaestogodišnja djevojčica natjerala na razmišljanje. O sebi, o svom ocu, o tome kako se naši životi u ovom trenutku na kraju krajeva i ne razlikuju previše. Ranjeni, skriveni, čekamo da nešto padne s neba, možda. U tom trenutku je Jip uzverao svog dinosaura po mojoj kralježnici sve dok ga nije postavio visoko na mojoj glavi. – Ohhh! Džungla – rekao je pomičući tog minijaturnog reptila preko valova moje duge kose. Prasnuo sam u smijeh. – Pazi – rekoh mu – ovdje gore mogao bi pronaći prave zvijeri. Beatrice je počela prebirati neke poznate akorde po ukuleleu. – Somewhere beyond the sea... – pjevušila je – somewhere, waiting for me. – Eh. Ja sam svirao tu pjesmu kad sam bio u tvojim godinama. – My lover stands, on golden saaands – nastavila je pjevati kao od šale i izgledala je kao prava diva dok je podizala glas. Ustao sam i sjeo za klavir. Klavir, koji mi se u posljednje vrijeme pričinjao kao stara i mrka knjižničarka koja ne želi da je gnjaviš. »Pa, danas idemo na zabavu, gospođice Stara tuka, stoga se pripremite.« Ništa od protokola, ništa od položaja i ukočenosti. Jip je sjeo na moja koljena i dao sam mu malu šuškalicu jaje da se zabavlja dok drži
ritam. Kad bi me svi moji profesori vidjeli u tom trenutku, onesvijestili bi se, ili još gore, raspalili bi me stisnutom šakom posred glavurde. I počeli smo svirati. – And watches the ship, that goes sai-i-iling. – Što još ima u ovim notama? – rekoh, pokazujući knjigu partitura za ukulele koju smo kupili u Judienom dućanu. – Neka od Beatlesa? – My Life? – reče Beatrice, čitajući u kazalu. – There are places I remember... – pjevušio sam. – Tko su Beatlesi? – pitao je Jip. – Tvoja majka vam još nije pustila nijednu ploču od Beatlesa? Isuse Bože, čini mi se da ću morati preuzeti nadzor nad vašim glazbenim obrazovanjem. Slušaj, Jip. To je jedna od najboljih pjesama svib vremena. – Kako ide početak? – pitala je Beatrice. – Ne brini se zbog riffa, ja ću ga svirati na klaviru. Ti samo daj akorde. – Dogovoreno. – A što da ja radim, tata? – pitao je Jip. – Da vidimo, Jipe, moraš držati ritam jedan, dva, tri, četiri... Lako je. Cijelo vrijeme ovako. Pomicao je šuškalicu gore-dolje sve dok nije uspio uhvatiti dobar ritam. Jip pouzdano nije imao dara za glazbu, ali je znao držati ritam. Nakon par falševa orkestar Harper počeo je funkcionirati. Bio je to veliki trenutak. Stara i frigidna knjižničarka odjenula je haljinu za zabavu i počela zvučati onako kako je trebala zvučati. A Beatrice je prebirala po ukuleleu s osobnošću, bez straha. I nas smo dvoje zapjevali zajedno:
There are places I remember All my life, though some have changed Some forever not for better Some have gone and some remain All these places have their moments With lovers and friends I still can recall Some are dead and some are living In my life I’ve loved them all I odjednom smo opet bili velika ekipa. Netko je jednom rekao da ako želiš znati mrziš li ili voliš nekoga, moraš otići na putovanje s njim. Na što bih ja dodao: ako želiš vidjeti ogoljenu dušu neke osobe, počni s njim svirati i pjevati neku pjesmu. No dobro, tako smo se mi razgolitili te večeri. Peter, Jip i Beatrice. Gotovo nezamjetno. S pjesmom Beatlesa, možda najboljim izborom za takvu vrstu obreda. I tako sam se naježio i glazba mi je opet izmamila suzu, koju sam pokušao prikriti što sam bolje mogao dok sam gledao tu djecu, svoju dječicu, ondje sa mnom, nakon svega. Koja su s najljepšim osmijehom na svijetu izdržala pljusak koji su im njihovi roditelji priredili. Završila je In My Life (u kojoj sam iznenadio samoga sebe sjećajući se svake note iz sola na klavičembalu koje se pojavljuje u sredini teme) i započeli smo Sweet Chariot i When the Saints Go Marching In i Beatrice je prešla na gitaru, Taylora, koji je tjednima stajao u kutiji. Uštimali smo je i uz moćnih šest žica već smo počeli svirati nešto življe. Ona me podučila pjesmu od Queens of the Stone Age (No One Knows) koja je išla u C i E molu. Beatrice ju je cijelu otpjevala, unatoč tome što smo morali preskočiti dio sola jer je bio previše kompliciran za improviziranje.
– Tata, ne diraj desnu pedalu, to je rock! Poslije cijele te akcije trebalo se malo odmoriti. Vatra se već slegnula u blage narančaste plamenove. Vani je more krotko razbijalo pijesak. Upalili smo telku i počeli gledati Avanture male Chihiro, koje smo koje jutro prije posudili u Judienom dućanu. Prije no što smo došli do polovice, Jip se već predao i pao je u moje naručje, raskrečen i ruku ispruženih prema gore u tom čudnom načinu na koji je spavao. Beatrice i ja smo se na to nasmijali, ali nedugo potom Beatrice je počela glavinjati i na kraju sam, prije nego Chihiro uspije pobjeći iz dvorca sa saunama i osloboditi svoje roditelje koje je čarolija pretvorila u svinje, uzeo Jipa u naručje i odnio ga gore u sobu, a potom sam se spustio i isto napravio s Beatrice, koja se probudila, čvrsto me zagrlila i dala mi sladak poljubac u moju sedmodnevnu bradu. – Pikaaa. Te je noći puhao čudan vjetar. Glavobolja koja me puštala na miru tijekom dana opet se vratila. Tik. Tak. Tik. Tak... kao sat. Potrošio sam pola tableta i došao do zaključka da to ne služi baš ničemu. Zatvorio sam oči i pričekao da me pusti na miru.
4. učinila je to, pustila me da spavam satima, ali se potom vratila. Rasla je sve dok se nije pretvorila u strahovito probadanje koje me natjeralo da vičući otvorim oči. »Bože!« I onda sam se našao u svojoj spavaćoj sobi. Vani je bila oluja. Oluja koja je potresala kuću kao inače. I znao sam: znao sam da sam se vratio na ono mjesto. Bol je ustuknula, kao što se povlači zmija nakon što je ugrizla svoj plijen. Smjestila se u dnu moje glave na umjerenom stupnju bola. Tiktakanje je već bilo kao stari i dosadni pratilac bolova. Bio sam natopljen znojem, ali sam ostao tamo gdje sam bio, nasred svog neurednog kreveta. Nisam se htio micati, nisam htio biti ondje. Zatvorio sam oči i pokušao se vratiti u svoje snove, ali to nije bilo moguće. Sve, oluja, moj znoj, bol u mojoj glavi, sve je bilo ondje kako bi me održavalo budnim. Uključujući udarce. Dolje na vratima. »To se ne događa. Ne opet! Ne kanim ustati. To je još jedan prokleti san.« Čuo sam ih. Bila su to dva ili tri slabašna zvuka, daleka, pomiješana s vjetrom, ali koja su jasno dolazila s donjeg kata. Već podivljala srca naćulio sam uši, kao onomad kad bismo čuli škripu na stubištu i morbidno zamišljali da pripada ubojičinim nogama, ali zapravo želeći da ju je proizveo vjetar ili pomicanje starog drva. I zbio se još jedan udarac, koji je ovog puta jasno i snažno odjeknuo kućom. Bilo je to kao velika pljuska zbilje. I smjesta sam se pobojao da su ga djeca čula iz svoje sobe i da će, ako ja ne ustanem, to možda učiniti Jip ili Beatrice. A to bi bilo gore, neusporedivo gore. I
Širom sam otvorio oči. »Što želiš, Marie?« Sjetio sam se Judie i sjetio sam se našeg posljednjeg razgovora. Jesam li bio unutar jednog od tih lucidnih snova o kojima mi je pričala? Činilo se nemoguće. Sve oko mene imalo je okus po stvarnosti. Osjećao sam dodir plahta, pidžamu mokru od znoja. U mraku sam si dodirnuo glavu i osjetio kosu raskuštranu na jastuku. Vani je vjetar tresao kućom, ali zašto bi to bilo čudno u Donegalu? »Ajde, zaspi ponovno.« Udahnuo sam duboko, jedan, dva, tri puta i rekao samome sebi da će košmar otići kao što je i došao. Pričekao sam dugu minutu, ali nisam čuo ništa. Samo je oluja i dalje bila vani. Vjetar, voda, šum nekog groma vrlo daleko od obale. Sad spavaj. Jedna ovčica, dvije, tri... I onda je opet zakucalo. Suh i snažan zvuk. Stvarni zvuk vrata koja udaraju o nešto, kao da su se otvorila. Ustao sam u skoku više se ne premišljajući i ne oklijevajući. Ako je to san, pomislio sam i sjetio se Judie, bilo je to najhalucinantnije osjetilno iskustvo u mom životu. A onda sam se sjetio bilježnice. Spustio sam stopala na sag i dok sam hodao prema ormaru, posve svjestan, osjetio sam da moji prsti stupaju tom teksturom od tankih niti plave vune. Primio sam kvaku ormara i bio zahvalan na njezinoj hladnoj temperaturi i detaljnom dodiru mojih prstiju na tom istrošenom metalu. Trebao bih popušiti dobar džoint marihuane ili se možda poigrati nečim poput meskalina da bih sve to mogao ovako potanko zamjećivati. Bilo je stvarno, do točke do koje čovjek može definirati stvarnost. Otvorio sam ormar i čuo kako ciče stare karike i namirisao aromu kuglica naftalina koje je netko razdijelio po svim ladicama i ormarima prije no što sam ja stigao u kuću. Pretraživao sam u mraku dok nisam
napipao crni kaput. Mala bilježnica koju mi je Judie poklonila nekidan nalazila se u istom džepu u koji sam je pustio da padne, zajedno sa šibicom i ostacima zgužvane papirnate maramice. »Ideš, čovječe, ni u jednom snu nema zgužvanih papirnatih maramica!« Vratio sam se do ruba kreveta i upalio svjetiljku na stoliću. Stavio sam ondje bilježnicu. Bila je od proizvođača 3M, s crvenim koricama i spiralnim uvezom. Čak sam vidio i cijenu, koja je još bila utisnuta na naljepnici na stražnjem dijelu: sedam eura i pedeset. U spirale je bila zagurana mala olovka. Olovka žute i crne boje, s ružičastom gumicom za brisanje pričvršćenom na njezinom kraju. Izvukao sam olovku iz spiralnih karika, otvorio bilježnicu i napisao: Opet me probudila oluja. Možda i pokoji udarac. Nisam siguran. Idem baciti pogled. Sve se doima stvarnim. Doticanje ove olovke. Dodir papira pod mojim prstima... sve je... BILJEŠKA: potvrditi da je bilježnica stajala 7,50 EUR. Upravo kad sam počeo sumnjati da sam išta čuo, kad sam počeo misliti da je to zacijelo bio proizvod moje mašte, opet začuh nešto ispod stubišta. Učinilo mi se kao zvuk nečega što se vuče. Potom sam čuo udaranje vrata, ali gotovo istodobno odjeknuo je grom i nisam bio siguran odakle se čuo zvuk. Napisao sam još nešto prije no što sam ustao: Bojim se, i moj strah je stvaran. Bacit ću pogled dolje. Čuo sam kako se nešto miče.
Jip i Beatrice su spavali u svojoj sobi. Nisam upalio svjetlo, ali sam razabrao njihova tijela kako dišu pod pokrivačima, u tišini. Zatvorio sam pažljivo njihova vrata i počeo silaziti stubama, bos. Struja hladnog zraka penjala se iz salona i osjetio sam da mi se koža naježila ispod pidžame. Sve je dolje bilo u mraku. Prozori su ocrtavali sliku u vrlo tamnoj crnoj i modroj boji. Okna su zveckala potresana vjetrom i čule su se kapi kiše kako udaraju o okna. Novi udarac usmjerio je moju pozornost na predsoblje: vrata su bila otvorena. Vjetar ih je gurao, otvarao nevidljivom rukom i zatvarao, zbog čega su lupala o okvir. To su bili zvukovi koje sam čuo. I to je bio izvor struje hladnog zraka. »Sad ću prići bliže i pronaći Marie. Živu ili mrtvu.« Duboko sam udahnuo i zakoračio onamo. »Dobro, pa ako se to mora napraviti, napravi to već jednom i završi sa svim tim.« Došao sam do predsoblja drhteći, ne bih mogao reći je li to bilo od hladnoće ili užasa, i rukama sam primio vrata. Ključanica je zazveckala u bravi. Vrata su bila otključana, premda bih se zakleo da sam te noći, prije no što smo legli, dva puta okrenuo ključ, kao što sam to obično činio. Bio sam u iskušenju da ih zaključam i vratim se u krevet, ali nisam to napravio. Ako je ovo zbilja, onda tomu moram pronaći objašnjenje. A ako je san, želio sam shvatiti prokletu poruku jednom zauvijek. Otvorio sam naglo vrata, kao da sam htio uloviti neku hirovitu sablast koja se skrivala iza njih. Ali ondje nije bilo nikoga. Rafal vjetra i kiše uvukao se u kuću i smočio mi lice. Da sam imao bilježnicu u rukama, napisao bih: »Voda je hladna, vjetar je stvaran. Čujem more u noći. Zrak miriše na salitru.«
U ormaru za svaštarije bio je par starih plastičnih čizama. Izvukao sam ih i obuo na bose noge. I nabacio sam preko sebe debelu žutu ribičku kabanicu. Uzeo sam ključeve, koji su visjeli s onog nasmiješenog i vragolastog lepreehauna i stavio ih u džep kabanice. Potom sam potražio prekidač koji je palio dvije vrtne svjetiljke i pritisnuo ga. Dva fenjera su se probudila kao dvije fluorescentne gljive usred noći. Prestalo je kišiti, ali vjetar je i dalje jako puhao. Trava u mom vrtu začešljavala se sad na jednu, sad na drugu stranu. U daljini je crno more rikalo razbijajući se o žal. Dugi, gotovo fosforescentan kapak pijeska, pružao se mnogo dalje no što je mogao doseći moj pogled. I onda, dok sam gledao u daljinu, moj je pogled pao na ogradu. »Slomljena, opet. Vjetar je pomiče kao zvončić. Slomljena. Slomljena. Slomljena... Zašto?« Pošao sam onamo i prignuo se do nje promatrajući je. Nekidan sam je dokraja obojio i boja je još blještala. Ali nešto ju je divljački izudaralo, iščupalo iz zemlje, baš kao prošli put. Dvije njezine letve bile su polomljene i približno dva metra dug komad ograde ležao je prevaljen na tlu. Znati da to »nije stvarno« možda je bilo ono što me najviše izluđivalo u cijeloj priči. Jer si mogao dodirnuti batrljak raskoljenog drva. Mogao si uroniti ruku u rupu crne zemlje koja je ostala iza nje. Ostao sam ondje, prignut, čučeći, pogledavajući sad ogradu, sad kuću i pokušavajući shvatiti što se događa, kad sam odjednom osjetio kako je nešto bljesnulo iza mojih leđa i letimično rasvijetlilo pročelje kuće. Na sekundu sam pomislio da je riječ o munji, ali kad sam se okrenuo, primijetio sam snop svjetla kako se pojavljuje i nestaje iznad Billova zuba.
Kad je opet izronilo na drugoj strani obronka, prešlo je preko crnila kao srebrnkasta zraka svjetionika. Ali nije to bio nikakav svjetionik. Micalo se. A micanje je dopiralo iz Leove i Marieine kuće. Ostao sam miran, sleđen, osjećajući kako mi vjetar kovitla kosu i čini da škripi plastika moje kabanice. »Trebam li otići onamo?«, pomislio sam. »Hoću li ondje pronaći odgovor?« Odsjaj je iznad oblaka prešao nebom i kiša je postala snažnija. Pomislih da shvaćam što je, ali sam se htio s tim suočiti. Počeo sam hodati prema stazi na vrhu obronka. Škripanje šljunka pod mojim čizmama, buka vjetra koji je lepršao u šupljinama mojih ušiju, hladna kiša koja mi je natapala kosu. Opet je sve bilo onoliko stvarno koliko to čovjek može nazvati stvarnim. No ipak nisam dvojio. To je razlog što nisam išao autom. Nisam se usuđivao ući u stroj i umrijeti u njemu. Hodati je bilo sigurnije. Ako se probudim usred tog sna, izgledat ću tek kao idiot u pidžami, čizmama i kabanici koji šeće usred noći. Prevalio sam pola puta od kuće do uzvisine obronka kad sam zamijetio da mi se svjetla približavaju. Kao bezglavi svjetionik, te su se svjetlosne cijevi okretale sve dok nisu nestale iza crnog obrisa obronka. I u isto vrijeme začulo se udaljeno brujanje motora koji se približavao. Postupno sam hodao sve polakše. Odsjaj tih lampi opet se dizao na nebu, ali ovoga puta jasno u mome smjeru. Buka motora podizala se iznad šuma oceana i koju minutu potom posve sam se zaustavio nasred puta i ugledao kako se preda mnom pojavljuje rasvijetljeni prednji dio velikog automobila. Automobila koji je dolazio vrlo brzo. Prebrzo.
Smatrao sam da je vjerojatno riječ o Leu. Moj je um ta četiri svjetla (dva duga svjetla i dvije maglenke) brzo pripisao njegovom Land Rover Discoveryju. I stoga sam podigao ruke i stao nasred ceste s namjerom da me ugleda i zakoči i ispriča mi koga vraga radi vozeći kao pravi luđak usred noći. Taj div od dvije ili tri tone poskočio je kao pobješnjeli bik iznad Billova zuba, u prolazu podižući vrtlog pijeska i prašine koji se doimao poput krvavog mlaza kad bi ga osvijetlila njegova stražnja svjetla. Pomislio sam da će skrenuti u lijevo pa na put za Clenhburran. Vjerojatno se dogodilo nešto u kući, nešto hitno i... Ali na moje iznenađenje, ta je mehanička beštija produžila ravno na mene, putem koji se spuštao prema mojoj kući. – Hej! Stajao sam mirno nasred uske ceste s pješčanim zidom s jedne i provalijom s druge strane, i trebala mi je koja sekunda da shvatim da neće imati vremena da zakoči. – Stani! – povikao sam. Auto je skočio na uzak put svom brzinom. Leo je zacijelo bio slijep ili pijan jer nije napravio ni najmanji pokušaj da zaustavi taj stroj. Pogledao sam prvo pješčani zid, a potom rub provalije. »Jedno ili drugo«, pomislio sam. Na kraju sam se bacio preko ruba provalije upravo u trenu kad je auto dolazio na mene. Prilično sam nespretno pao, prsima na pijesak uz rub ceste, i ispustio sam prigušen bolni jauk. U isto vrijeme ona je beštija ričući prošla koji centimetar od moje glave zasuvši me oblakom pijeska, koji mi je ušao u usta i nos i istodobno zaslijepio oči. A onda sam zamijetio da se leđima prevrćem u praznini i da počinjem padati kotrljajući se preko pješčanog zida i brda od zemlje. Greblo me korijenje i stričci i
svako toliko pošteno bi me udario kakav kamen, sve dok se nisam na kraju zaustavio u grmlju, čije mi se trnje zabilo po cijelom tijelu. Mislim da sam pomislio: »To je to, to je sve. Sad ćeš otvoriti oči i bit ćeš pod plahtama. Ne brini se zbog rana, u hipu će te prestati boljeti...« No kad sam otvorio oči, zamijetih da su pune pijeska, baš kao i velik dio mojih usta. Ti su lucidni snovi sranje, pomislih. Bilo je to jednako stvarno kao kad se uštipneš sa zatvaračem hlača. Boljelo je. A snovi ne bole. Sjeo sam i osjetio udarac u prsima. Potrajalo je dok nisam malo prodisao, ali nisam slomio nijedno rebro. Pljuvao sam sve dok nisam uspio izbaciti gotovo cijeli pijesak iz usta. Potom sam upotrijebio rukav pidžame da si protrljam oči sve dok ih nisam uspio otvoriti i donekle jasno progledati. Bio sam u podnožju Billova zuba i ondje je bilo nekoliko velikih stijena na kojima sam mogao raskoliti glavu. To više nije bilo zabavno. Nije to bila nikakva igrica. »Tko god da si, dobit ćeš svoje«, pomislio sam, stišćući zube i gledajući prema gore. Moje uši, jedan od dijelova tijela koji su još savršeno funkcionirali, uhvatio je zvuk kočenja onog auta. A to je moglo dolaziti samo s jednog mjesta: taj je auto upravo zakočio pred mojom kućom, ondje gdje sam upravo ostavio svoju djecu samu, usnulu u njihovoj sobi. Razlog više, uz moju veličanstvenu srdžbu, da potrčim i dostignem ih. Požurio sam onamo najbrže što sam mogao, unatoč tome što sam šepao, unatoč tomu što mi je prokleto teško trčati po pijesku. Mogao sam razabrati svjetla koja su rasvijetlila glavno pročelje. Hoće li probuditi djecu? Možda ne. Njihova je soba gledala na zapad. Ali buka motora...
Potrčao sam usporedno sa sprudom i kad sam došao do posljednjeg dijela staze, zagledao sam se u auto. Stajao je pred kućom uz moj, ali nije bila riječ o Leovu autu. Ne, nije to bio Leov auto, nego neki drugi. Veliki kombi General Motors model California, od onih koji imaju klizna vrata. Kad mi je bilo sedamnaest godina, sanjao sam da ću si kupiti takav, staviti dasku za jedrenje i obilaziti jug Francuske od plaže do plaže. Boje trule višnje ili vina, pogađao sam pod odsjajem svjetala na njegovom krovu, s kromiranim naplatcima i velikim stražnjim farovima koji su utiskivali svoje crvenkasto svjetlo u noćni zrak. Zamijetio sam nekoliko osoba uz kombi. Izbrojio sam ih tri. Upravo su izišli i prilazili kući. Tko su bili? S ove udaljenosti nisam nikoga prepoznao. Ja sam već bio vrlo blizu, kakvih dvadeset metara od njih, i prestao sam trčati. Približavao sam se polagano, hvatajući zrak poslije trčanja kroz pijesak, i kad sam ugledao te tipove koje uopće nisam poznavao i koji me umalo nisu pregazili, krv mi je počela kipjeti. Samo što nisam glasno povikao: »JESTE LI LUDI?« Samo što se nisam popeo onamo gore i počeo ih mlatiti. Iz nekog razloga pomislio sam da su možda turisti koji su se izgubili ili grupa surfera koja tulumari po obali Donegala. Čut će me, jebeno će me čuti. Ali onda, kako sam prilazio bliže, razabrao sam jasnije jednoga od njih. Debeli tip, širok kao tenk kojemu je falio vrat. Nije bio surfer ni odjeven kao turist. U crnom, s dugim ogrtačem koji mu je dopirao do polovice lista više je izgledao kao da je došao sa sprovoda ili kao osiguravajući agent. Hodao je sve dok nije došao ispred farova kombija. Držao je ruku na leđima i vidio sam da nešto svjetluca. Nešto
što me smjesta natjeralo da zastanem. Da progutam povik. Da ostanem bez zraka. U ruci je nosio dugi nož. Bile su to gluhe sekunde u kojima su mi gorjeli uši i srce. Jednom prilikom na letu od Amsterdama do Rima pretrpjeli smo malu nezgodu i pilot je najavio da ćemo morati poduzeti hitno slijetanje. Sjećam se tog trenutka kad sam čuo njegove riječi preko zvučnika i kad smo se svi koji smo bili u zrakoplovu pogledali kao da govorimo: »Zaista je rekao to što je rekao?«, dok smo osjećali kako naša srca pumpaju na litre krvi pripremajući naša tijela za paniku. To se ne može meni događati. To se događa u vijestima. U filmu. U knjigama... ali ne u životu. Ne u mom. No događalo se, upravo u ovom trenu na plaži. Bili su to kriminalci. Banda zločinaca iz Istočne Europe koju je Marie (ili je to bila Laura O’Rourke?) spomenula na onoj večeri prije koji tjedan. Došli su u moju kuću, možda nakon što su opljačkali Leovu i Marieinu. Što su napravili s njima? Što će sad napraviti s nama? Priljubio sam se uza zid i pokušao razmišljati, unatoč tomu što mi je grlo bilo stegnuto, što mi je srce pumpalo krv u apsurdnim količinama, na rubu da prsne. Jebemu, ovo je kao da se sudariš s morskim psom usred ljetnog kupanja, možeš plivati, ali nikad nećeš biti dovoljno brz. Najbolje je krenuti na njega i prvi ga udariti među oči. Opet sam povirio, osjećajući da je svaki centimetar moje glave savršeno vidljiv, ali je ispalo da nije. Debeli je u tim trenucima hodao u smjeru kuće, ali mu je prišla druga od onih osoba koje su upravo sišle iz kombija i on je prekinuo svoje hodanje. Počeo mu je govoriti. Prema onome što sam odavde mogao procijeniti, riječ je bila o mršavoj ženi, odjevenoj u tamnu odjeću, ali mi je bila okrenuta leđima i nisam joj
mogao vidjeti lice. Na nekoliko trenutaka poželio sam posumnjati – unatoč sjajnom nožu – u svoju teoriju o zločincima. Možda su se izgubili, rekoh si. Možda nam nisu došli nauditi. Koji bi zločinac pustio samo tako da ga vide i da mu priđu? Potom pomislih da je upravo to ono najstravičnije u svemu ovome. Što ne mare ako budu viđeni. Bili su lovci u brlogu s nezaštićenim zečevima. Debeli i žena pričali su o nečemu dok je treći čekao uz veliki kombi boje trule višnje. Još ga nisam mogao dobro razabrati, ali sam mogao primijetiti da puši. Kroz usta je izbacivao dimove u obliku slova O koji su se dizali u nebo osvijetljeni farovima kombija. Vidio sam da je kuća i dalje posve u mraku. Molio sam se da Beatrice pogleda kroz prozor i ugleda ta tri stranca te da me ode potražiti u moju spavaću sobu. I kad me ne nađe ondje, da nanjuši da se nešto loše zbiva i pozove Judie, policiju, vatrogasce. »Ona je spretna cura, ponavljao sam si. Ona je spretna cura, Pete. Idemo, Beatrice, uzmi taj dragocjeni iPad koji toliko voliš i neka jednom bude stvarno koristan: počni slati elektroničku poštu, tvitove i poruke na Facebook svima živima. Traži pomoć!« Koračao sam priljubljen uza zid od sipine napredujući s boka i ne prestajući gledati prema gore. Sad sam bio samo desetak metara od njih. Mogao sam čak čuti šištanje njihovih glasova dok su mirno razgovarali. »Daj mi još jednu minutu, samo još jednu minutu«, molio sam. Ako uspijem doći do drvenog stubišta, mogao bih se uzverati s jedne strane a da me ne vide, i doći do stražnjeg dijela kuće. A što onda? Jebemu, nisam znao. Uzeti nož iz kuhinje ili sjekiru, koju sam, mislim, jednom vidio u spremištu. Zatvoriti se s djecom u njihovu sobu i braniti kulu što bolje mogu.
Nastavio sam napredovati ne dišući, vukući se uza zid sve dok se nisam dovoljno udaljio da mogu krenuti svom brzinom prema stubama. Smjestio sam se s druge strane ograde i počeo se verati. Kombi je bio parkiran tako da njegovi farovi nisu mogli osvijetliti prednji travnjak i zonu blagovaonice, pa sam se čim sam bio gore na travnjaku, bacio na tlo i odvukao do male terase gdje smo obično doručkovali ujutro. Razveselilo me što nismo pokupili stol i ljetne stolice i zaklonio sam se ispod njih na nekoliko trenutaka da uzmem zraka i izvidim situaciju. Debeli je čovjek napredovao prema kući s rukom na leđima, držeći skriveni nož. Debeli nije zapravo najbolja riječ da se opiše njegov fizički izgled. Bio je širok kao ormar i niska rasta. Rukavi ogrtača bili su mu lagano zasukani i mogle su se razabrati dvije nadlaktice veličine mog bicepsa koje su izlazile kroz njih. Koračao je udarajući malčice nogom po zraku, kao da mu je teško prenositi vlastito tijelo. Njegovo je lice bilo tamno, mediteranskih crta. Debele obrve i crna kosa. Više od toga nisam uspio vidjeti. Uz njega je koračao treći tip, pušač, koji je bio izduženiji i kretao se kao guja u usporedbi sa svojim nespretnim pratiteljem. Imao je obilježje na licu: crne naočale okruglih leća, kao zlokobnu verziju onih Johna Lennona. Kosa mu je bila odrezana kao kaciga iz Drugog svjetskog rata, priljubljena uz lubanju kao da mu je upravo palo vjedro vode na glavu. Bio je odjeven u kožnatu jaknu i duge, tanke crne hlače. U jednoj ruci je nosio dugi pištolj. Debeli (zovimo ga tako) je nestao iz mog vidokruga. Sigurno se zaputio prema glavnom ulazu, ali je Lennonov klon (oprostite što koristim dobrog Lennona da opišem zločinca) koračao prema meni. Uvukao sam se ispod stola. Stolice su bile oko njega. Zgrabio sam koljena i napravio loptu. Loptu koja ne diše.
Vidio sam kako njegove noge prolaze ispred mene. Sjajne crne cipele s debelom srebrnastom kopčom sa strane odjednom su zastale uza stol. Čuo sam druge korake koji su hitali preko travnjaka. Bila je to žena. Vidio sam njezine noge, elegantne, lijepe. Kad je došla do nas, progovorila je tiho, ali sam je mogao savršeno čuti. – Samo lisica. Drugi ostaju ovdje. Shvatio si? Pušač je pustio da mu se omakne kratak smijeh. Nastavio je hodati prema stražnjem dijelu kuće. Žena je koju sekundu mirno stajala na travnjaku i potom se vratila u kombi. »Drugi ostaju ovdje«, rekla je. »Samo lisica.« U tom sam trenu čuo kako netko zvoni na glavnim vratima. Bio je to Debeli. Zvono je zazvonilo divljački jako. Preplavilo je kuću bukom. Bilo je nemoguće da djeca to ne čuju. Bio sam ispod stola obgrljenih koljena, premirući od straha. Dugi tip bio je na vratima kuhinje, možda ju je već otvorio. Ili se samo htio uvjeriti da nitko neće izići otamo a da ne primi metak. Što sam mogao učiniti? Probušio bi me čim bih zašao za ugao. Onda si je jedna ideja prokrčila put u mojoj glavi poput očajničkog krika. Vrata terase. Svakog smo ih jutra otvarali širom, a mnogo puta noću ne bi bila dobro zatvorena zbog pokvarenog zatvarača. To je bila moja jedina prilika. Da su otvorena i da se uvučem u salon. Ali čak i to bi značilo stvarati buku, što mi se u tim trenucima činilo kao smrtna presuda. Zvono je opet zazvonilo i pomislio sam na svoju djecu (»nemoj da ustanu, molim te, neka me dođu potražiti, neka se skriju u zahodu«); potom sam se okrenuo na stražnjici i uputio prema vratima. Stavio sam dvije ruke na staklo i počeo silovito pritiskati nadesno. Osjetio sam da se staklo lagano opire i pomislio da me sreća ovaj put neće pratiti, ali pri sljedećem pokušaju staklo se malo pomaknulo udesno.
Otvara se! Bilo je to veliko staklo i zatvarač je bio zahrđao. Vrata su pravila buku dok su se pomicala, ali možda je od buke vjetra ni debeli ni Lennon ni žena neće moći čuti tamo gdje stoje. Zvono je opet zazvonilo, a onda ga je popratilo nekoliko udaraca po drvu. Uspio sam pomaknuti staklo dovoljno da se uvučem kroz rupu, ali jedna noga stola stala mi je na put i nisam htio riskirati da stvaram dodatnu buku. Onda sam gurnuo još samo nekoliko puta i napokon sam si otvorio prolaz. Ušao sam četveronoške u salon kad je zvonce zazvonilo treći put. – Zdravo? – povikao je glas kroz vrata. – Ima li nekoga u kući? Čujte... imamo problem s kombijem, ima li koga? Pogledao sam pozorno na sve strane. Ondje nije bilo nikoga, ali se nisam mogao u to pouzdati. Lennonov je klon mogao ući kroz kuhinju i hodati hodnikom ili stubištem s pištoljem. Prišao sam kaminu i uzeo prilično težak žarač. Savršeno oružje za raskoliti lubanju. S njim u rukama hodao sam do ulaza u kuhinju i malo povirio. Stražnja su vrata i dalje bila zatvorena. Imala su bravu koja se otvarala istim ključem kao glavna, a zasun nije bio stavljen. Pomislio sam da je revolveraš i dalje vani, premda je isto tako mogao već ući i za sobom zatvoriti vrata. A to neću ići provjeravati. Zaputio sam se prema hodniku pogledavajući u svim smjerovima. Prazno. I nije se čuo ni korak. Staro drvo te kuće bilo je moj najbolji saveznik. Penjao sam se polagano stubama, jednu po jednu, sa spremnim žaračem, pogledavajući gore i dolje dok sam osjećao kako mi srce lupa u grudima kao motor koji tek što nije eksplodirao. Nisam znao tko su bile te osobe, zašto su došle u moju kuću da nas ubiju, ali to nije bilo važno. Pitaš li se nešto kad se bijesan pas baci na tebe i tvoju djecu? Ne. Jednostavno prirediš šake da skončaš s njim što brže možeš a da
ne zadobiješ previše ugriza. Bio je u mojoj kući i ako ga ubijem, bit će to u legitimnoj obrani (a i da nije tako, u tim trenucima nisam mario za zakon koliko je crno pod noktom). Hodnik na prvom katu bio je mračan i tih. Vrata dječje sobe bila su odškrinuta. Mogao sam vidjeti kroz njih i nije se zamjećivalo nikakvo svjetlo, čak ni blagi odsjaj noćne lampice. To me začudilo i potaknulo na oprez. Zvonjava i povici tog čovjeka zacijelo će ih probuditi ili se možda to već dogodilo pa su se negdje sakrili. Prošaptao sam žurno njihova imena »Jip, Beatrice«, ali nitko nije odgovorio. Već se neko vrijeme nisu više čuli udarci, ni zvonjava, ni dozivanje. Pretpostavio sam da debeli traži način da uđe u kuću ne stvarajući previše buke. Ili je možda zmija s crnim naočalama razvalila bravu i ubrzo će spustiti svoje noge na stubu i stubište će početi škripjeti. Trebao sam se požuriti. Gurnuo sam vrata Jipove i Beatricine spavaće sobe i čuo kako su zacvilile te stare šarke kao da je riječ o orkestru koji svira. U tom trenutku moj je primitivni mozak aktivirao opruge lovca. Poslao je preveliku količinu krvi mišićima mojih ruku da pripreme smrtonosni udar. Moje su uši mogle uhvatiti deset puta više zvukova no obično. Moje su se zjenice proširile do krajnjih granica, spremne detektirati i najmanji znak za uzbunu. Ali u sobi je vladao mir. Otkrio sam po jedan zavežljaj u svakom krevetu. Prišao sam prvom. Jip je spavao u istom položaju kao uvijek. Prekrivač navučen do brade i rukica koja je virila uz njegovo lice. Položio sam mu prst na usta i s olakšanjem osjetio toplinu njegova daha kako izvire iz tog malenog tijela. Primio sam ga za rame i prodrmao.
– Sinko – prošaptao sam. – Probudi se. Jadničak je začuđeno otvorio oči i zaustio da nešto kaže, ali mu kretnjom pokazah da šuti. Potom sam otišao do Beatrice da i nju probudim. – Neki su ljudi u kući – rekoh im – ne stvarajte buku. Beatrice, imaš ovdje svoj telefon? – Ljudi? – odgovori Beatrice preplašeno. – Lopovi? – Da – odgovorio sam – ušli su da nas okradu. Imaš telefon? – Mobitel? Da... ali je u salonu. U ruksaku. – Jebiga... u redu... dobro. Uvucite se pod krevet i pričekajte sekundu. Otići ću potražiti svoj telefon. – Ne idi, tata! – zajecala je Beatrice. – Odmah se vraćam. Uvucite se pod krevet. Beatrice je primila brata i povela ga pod njegov krevet, udaljeniji od ulaza. Ja sam se zaputio prema vratima. Priljubljujući se uz jednu pa uz drugu stranu, pokušavao sam razaznati nešto u hodniku, ali nisam ništa vidio. Vani se nije micala ni muha. Izišao sam i prešao hodnik do kupaonice. Pričekao sam koju sekundu da vidim reagira li nešto na moje kretanje, ali mi je kuća opet uzvratila tek čudnom tišinom. Potom sam izišao odande i u dva velika koraka prošao kroz hodnik do svoje spavaće sobe. Spavaonica je gledala na istočno pročelje kuće, točno iznad glavnih vrata. Bacio sam žarač preko madraca, spustio se na pod i puzao kako bih izbjegnuo da me neki od onih tipova ugledaju kroz prozor. Potom sam se pokušao sjetiti gdje sam, dovraga, stavio svoj mobitel. Pomislio sam da je možda u drugom džepu mog kaputa. Dovukao sam se do ormara i pažljivo ga otvorio; kad se otvorio, šarke su opet zacvilile (»samo trenutak, jesam li prije toga zatvorio ormar?«). Tražio sam u mraku dok nisam našao kaput i vukao ga dok
ga nisam skinuo s vješalice te je pao na pod. Onda sam, kad sam uvukao prvu ruku u džep, osjetio prisan dodir žičanih spirala na dnu. Bila je to bilježnica koju mi je Judie poklonila. Okrenuo sam se i pogledao prema noćnom stoliću, gdje bih se zakleo da sam je ostavio koju minutu prije, nakon što sam u nju zapisivao. Olovka je i dalje bila zagurana među spirale. Otvorio sam je. Stranica na kojoj sam pisao bila je bijela. Povukao sam se do prozora osjetivši čudnu mješavinu emocija. S jedne strane olakšanje, s druge zdravi oprez. Motrio sam van kroza zavjese. Vidio sam kako zvijezde padaju s noćnog neba. Nijednog oblaka, ni traga oluji. More udara o žal. Prednji dio moje kuće bez parkiranog automobila, a vrtna ograda cijela, čvrsta, u jednom komadu. Osjetio sam kako mi noge popuštaju. »Opet se dogodilo. Bože moj! Opet se dogodilo.« Više se nisam bojao da bi me netko mogao vidjeti. Stao sam na noge i rastvorio zavjese. Nije bilo nikakvog kombija parkiranog pred mojom kućom. Nikakav ubojica nije stražario pred mojim vratima.
5. ekao sam to Judie kad je stigla, nakon što sam je nazvao probudivši je usred noći: »Ovog puta nemoj mi pričati ni o kakvom lucidnom snu. Nije to bio nikakav san.« Trebalo joj je dvadeset minuta da navuče traperice i prijeđe preko močvarnog tla svojim starim Vauxhallom. Njezin se dolazak doimao kao dolazak liječnika ili anđeoske prikaze. Jip je još drhtao, a Beatrice je sjedila na svom krevetu, gutajući suze. No ja sam ustrajno ponavljao: »Nije bio nikakav san.« Dakako, sve je ostalo nestalo. Za početak, moja vlastita slova, napisana u bilježnici koju mi je ona dala. »Osjećam strah i moj je strah stvaran«, sjećao sam se te rečenice. – Ali, jesi li siguran, Pete? – Kao što sam sad ovdje, Judie. Tvoja je bilježnica stajala sedam eura i pedeset i ta se cijena pojavila u mom snu. Sve isto. I naravno da ni vani nije bilo nikoga, čak ni tragova nekom drugom autu osim mojem ili Judienom. Izvadio sam iz garaže baterijsku svjetiljku, zapalio svjetla u vrtu (i ona su, dakako, bila ugašena) i krenuli smo u noćni obilazak kuće, a Jip i Beatrice pokraj nas, pokriveni dvama prekrivačima. Nisu se htjeli odlijepiti od nas ni na tren. Bili su prestravljeni i nisam ih mogao kriviti zbog toga. Za početak, ograda je bila u savršenom sranju. Bijela i uspravna, ni ogrebotine. Objasnio sam im da je u mojoj »mori« ograda bila slomljena, njezine letve polomljene i izvučene na tlo. Ja sam je dodirivao, uranjao sam prstima u zemlju. Dočim je sad bila čvrsta kao stoljetno drvo. R
Potom je tu bilo pitanje oluje. Judie mi je rekla da nije pala ni kap vode cijelu noć, ali samo je trebalo pogledati zemlju da se u to uvjerim. Put je bio suh. – Ali ja – rekoh podižući ruke prema kosi, koja je također bila suha – ja sam hodao po kiši. U to sam siguran. Navukao sam te čizme i hodao pet minuta dok nisam naletio na auto i... Pokazao sam joj tragove pijeska na mojoj kabanici, na čizmama, na pidžami. Pokazao sam joj ogrebotine koje sam si napravio dok sam padao niz obronak. Objasnio sam joj u koji sam se dio prsa udario. Rekao samo joj da ćemo, ako uzmemo ovu bateriju i hodamo prema gore, sigurno negdje pronaći moje otiske. – Sve je to istina, Pete – rekla je, rukom pokazujući na moje dvoje mališana. – Ali, čemu služi? Bila je već zora kad su djeca uspjela zaspati. Judie im je ispričala tri priče zaredom, od početka do kraja, a da njihove oči nisu napravile ni najmanji nagovještaj sklapanja. Potom im je otpjevala staru irsku baladu i njezin je glas ispunio kuću toplinom i sigurnošću. Udaljio je sablasti. Pročistio zrak. Sjećanje da je tata poludio i trčao sa žaračem u ruci iščezavalo je i čuo sam kako njihovo disanje postaje sve sporije dok gledaju Judie ispod svojih prekrivača poluotvorenih usta dok se njihovi kapci nisu prestali odupirati i do kraja su se spustili. »Tata je imao noćnu moru. Veoma mu je žao što vas je uplašio. Sad spavajte. Spavajte. Sutra će biti lijep dan.« Vratila se u moju sobu kad su zaspali. Mene su boljeli glava i srce. Uzeo sam tablete za jedno i viski za drugo. Potom sam se svalio u krevet. Judie je sjela na rub, uz mene. Zamijetio sam da izbjegava leći pokraj mene, koliko god bila umorna. Vani je počelo svitati.
– Da je Clem u Amsterdamu, sutra bih ih poslao natrag – rekoh. – Ondje imaju oca koji je glupan, ali barem nije lud. – Pete... nisi lud – Judie mi je suptilno »otela« čašu viskija i spustila je na stolić. Potom je uronila prste u moju kosu i počela je milovati. – Nešto ti se događa, ali nisi lud. – A što mi se onda događa? A što ako ih u sljedećoj viziji pobrkam s jednim od tih ubojica i žaračem im razbijem lubanju? Ta je rečenica zazvučala strahovito vjerojatno. Vidio sam da se Judie lecnula, ali me nije željela uplašiti. – Ne znaš hoće li biti sljedeći put. – To je ono što »želimo misliti«, Judie. To su »dobre vijesti« za koje se molimo. Ali noćas sam preplašio svoju djecu. Izvukao sam ih iz kreveta i povikao im da se skriju. I samo se to dogodilo. Što će se zbiti sljedeći put? Nisam spreman dovoditi svoju djecu u pogibelj, ni tebe. Sad želim da budeš posve iskrena sa mnom. Je li moguće da patim od shizofrenije? Pitanje joj je izmamilo kratak grohot. – Odakle ti ta ideja? – S interneta. Od doktora Googlea. Pročitao sam da shizofreničari također haluciniraju. Judie me zamolila cigaretu. Paket je bio na noćnom stoliću, dohvatio sam ga i Judie si je zapalila jednu. Izbacila je dvije strelice dima kroz nos. – Vidi, ima mentalnih bolesti poput shizofrenije u kojima pojedinac »čuje i vidi« stvari koje ne postoje. Ali postoji cijela hrpa drugih simptoma i ponašanja povezanih s tom bolesti koje ti ne pokazuješ, dobro? Tvoje »vizije« su vrlo organizirane, na primjer, i uvijek si kadar uvidjeti kad su počele i kad su završile. – I to me razlikuje od shizofrenika?
– To te razlikuje od velike većine poznatih slučajeva shizofrenije ili halucinantnog poremećaja, premda ti ne mogu tvrditi da postoje drugi slučajevi poput tvojih. Moje je mišljenje da ti se događa nešto jedinstveno, nešto što sadašnja medicina nije u stanju lako »etiketirati«. Odakle dolaze ta tri tako dobro razrađena lika koja pak nikad nisi vidio? Ta opetovana slika slomljene ograde? Kad bih se morala kladiti u novac, rekla bih da Jung ili Freud imaju više mogućnosti da ti pomognu nego lobotomija. – Što želiš reći? Da je sve to kao neki san i da iza njega postoji poruka? – To je samo intuicija – odgovorila je Judie. – Ali zašto ne? Sve ukazuje na to da zaista »živiš« unutar tih vizija. Krećeš se, hodaš, čak skačeš niz obronak kad misliš da će te nešto napasti. To je kao da budan proživljavaš svoj san. Kao da nosiš na očima naočale virtualne stvarnosti. Ali to ne mijenja funkciju tog sna, kao ni glavno pitanje koje si moraš postaviti: zašto to sanjaš? – Zašto to sanjam – ponovio sam zatvorenih očiju. – Zašto? To je kao prijetnja. Nešto što tek što se nije sručilo na nas. Kao pripovijest koja se sklapa dio po dio. Prvi put je bila Marie. Bila je preplašena. Nešto joj se dogodilo. Potom u Dublinu, slika mrtvih... – Dublin? – pitala je Judie. Uvidjeh da nikome nisam ispričao svoju viziju novina. – One noći kad sam spavao u očevoj kući imao sam još jednu... moru. Pomislio sam da vidim novine na stolu u blagovaonici. Pisale su o krvoproliću u Clenhburranu. Masakrirana obitelj. Potom sam upalio svjetlo i sve je opet bilo normalno. Kao noćas. Kao svake noći. Potom sam zaboravio. – Ima li još nešto što misliš da je važno?
– Ne znam. Ne sjećam se ničega više. Ograda je uvijek slomljena. To ima smisla, jer se san uvijek zbiva u istoj noći. I danas, noćas, činilo mi se da ubojice traže nekoga u kući. Tražili su neku ženu. Judie je dovršila svoju cigaretu i zgnječila je u pepeljari. Potom je šutjela razmišljajući dugu minutu. – Misliš li da sam lud, Judie? Jer upravo sad ti si jedna od malo osoba na ovome svijetu u koje se uzdam. U posljednje vrijeme je sve... sve je tako čudno. Vidim stvari ondje gdje ih nema. Došao sam do toga da nemam povjerenja u Lea, Marie... čak ni tebe. – Mene? – Ali ja sam glupan, ne brini se. – Ne – reče Judie, odjednom vrlo ozbiljna – hoću znati. Zašto? – Ti si... također si se pojavila u jednoj od mojih mora. Bilo je to nešto užasno, užasno kao sve ostalo. A poslije mi se učinilo da si neobično reagirala kad si naišla na ime Kauffman napisano na tom papiru u mojoj kutiji prve pomoći, reci mi da se varam, molim te. Reci mi da sam samo strašno paranoičan. Zamijetio sam da me njezine kao mrak crne oči netremice gledaju. – Što se to pojavilo u tvojim morama, Pete? Duboko sam povukao cigaretu. – Hoćeš to znati? Strašno je. – Hoću znati. Iskapio sam viski koji je bio u čaši. Kockice leda su se igruckale u mojim ustima dok sam dovršavao gutljaj. – Bila si vezana. Vezana i preplašena. Netko je dolazio po tebe, htio ti je nauditi i ti si me preklinjala za pomoć. Govorila si da će te ubiti. Ali to je možda samo odraz stvarnosti. Ceste su noći kad ti... dobro, imaš te more. Pretpostavljam da sam to potisnuo, kao sve ostalo.
– Vezana – rekla je Judie. I zamijetih da su joj usne počele drhtati. – Je li se još nešto pojavljivalo? – Da... – odgovorio sam, ne mogavši shvatiti zašto je Judie moj san držala tako nevjerojatnim. – Muškarac? – I kad je to rekla, neopozivo sam zamijetio da je preplašena. – Ne. Moja majka – odgovorio sam – koja mi govori da odem iz ove kuće. Judie je prinijela ruku licu. Ne znam je li plakala, ali joj je disanje bilo nemirno. Nagnuo sam se. Odjednom su se izmijenile uloge, sad je ona bila pacijent, a ja doktor. – Judie? Jesi li dobro? – Da, Pete, dobro... malo sam potresena. – Jesam li rekao nešto što... – Ne, bolje je da to pustimo ovako. Nije dobar trenutak. Primio sam je za ramena. Malo svjetlosti od svitanja koje se provlačilo kroz kuću rasvijetlilo joj je lice. Vidio sam jednu drukčiju Judie. Blijedu. Prestravljenu. Pokušao sam je privući k sebi da je zagrlim, ali ona se odmaknula. – Gle, mislim da je bolje da spavam dolje, na sofi. A ti se isto pokušaj naspavati. Sutra je novi dan. – Ali, Judie. – Sad ne, Pete. Daj mi vremena, može? Izišla je iz sobe i čuo sam njezino teško disanje dok je išla hodnikom. Nesumnjivo sam dotaknuo nešto, neku tipku u njezinoj nutrini. Bio sam na rubu da ustanem i pratim je, ali sam je poznavao i znao da se noćas neće ništa srediti. Sunce je već izišlo na obzoru kad sam uspio zaspati. Ali prije toga sam donio dvije odluke: prva je da ću otići posjetiti tog doktora
Kauffmana i pokušati se izliječiti svim sredstvima. I učinit ću to smjesta. Želio sam skončati s tim jednom za svagda. Vratiti svoj život. Druga odluka bila je vezana za Lea i Marie. Ako mi je nešto bilo jasno na ovom mjestu u filmu, onda je to da je sve nekako povezano s njima. Još nisam znao kako i to je bilo upravo ono što sam morao rasvijetliti.
6. olicijska poručnica po imenu Ciara Douglas primila me sutradan u malom uredu za ispitivanje policijske postaje u Dungloeu. Službenici za informacijskim pultom, debeljuškastoj i rumenoj policajki, trebalo je prilično dugo da me propusti: – Što zapravo želite? – pitala me. – Prijaviti? – Ne, samo želim razgovarati s nekim na dužnosti. – Vi ste novinar? – Već sam vam rekao da nisam. Stanovnik sam Clenhburrana. Samo bih se želio posavjetovati. Kad sam malo poslije promislio, možda sam se mogao predstaviti kao pisac ili student kriminologije. Zapravo, možda uopće nisam trebao ući onamo, zbog čega? Da bih pitao je li moguće da su neki likovi proizišli iz mojih snova stvarni? Ali tog sam jutra osjećao potrebu da nešto napravim, da pokušam preuzeti kontrolu nad situacijom. – Slušajte, savjet možete dobiti u poglavarstvu. Oni će pitanje uputiti nama i... – Gledajte, zaista, neću vam uzeti više od deset minuta. Zar nema nikoga tko ima deset minuta da me primi? Ciara Douglas bila je visoka žena crne kose i zelenih očiju, vojničkog držanja. Trebalo joj je pola sata da se pojavi s izrazom kao da gubi vrijeme i da me želi otpraviti što brže. – Tremore Beach? To je ona plažica na sjeveru Clenhburrana, točno? Nisam znala da ondje ima toliko kuća. P
– Zapravo su samo dvije. Moja i mojih susjeda, Koganovih. Oni stalno žive ondje, ja sam samo unajmio nekretninu na nekoliko mjeseci. – Vrlo dobro, gospodine Harper, pređimo na stvar. Što želite znati? Nakon tog pitanja i pred ozbiljnim licem poručnice Douglas, njezinim epoletama i impozantnim držanjem uvidjeh kako će ovo djetinjasto zvučati. Odlučio sam nabaciti malo mašte. – Pa vidite... jedan dan za vrijeme večere susjedi iz tog područja spomenuli su neke probleme oko... sigurnosti. Dakle, čuli su da se govori o zločincima koji djeluju u ovom području. Bande iz Istočne Europe, nešto takvo. I no, kako živim sam i... premda mi je upravo u posjetu moje dvoje djece... Dobro, pa pitao sam se mislite li da bih trebao nabaviti neku vrstu alarma ili... Ciara Douglas je rastegnula svoje duge usne dok nije oblikovala osmijeh. Nešto što se na tom licu doimalo kao veliki napor. – Gledajte, gospodine Harper. Ja vam ne mogu savjetovati trebate li ugraditi alarm ili ne. Ali vam mogu reći da je bilo nekih provala, uglavnom u praznim vikendicama i gotovo sve su bile beznačajne. Također je bila jedna velika krađa građevinskog materijala blizu Letterkennyja, prije dva tjedna, i uhvaćena su dva prekršitelja irske nacionalnosti. Nikakvi Istočni Europljani. Zašutjela je spojivši ruke jagodicama prstiju, gledajući me s izrazom »dovoljno?«, ali ja još nisam imao volje odlijepiti stražnjicu s te plastične stolice. – A jeste li čuli za nešto takvog tipa izvan ove grofovije? Ne znam, nešto kao što je međunarodna tjeralica i nalog za uhićenje. Za tipove koji putuju u kombiju i provaljuju u kuće...
To s tjeralicom i nalogom za uhićenje izvukao sam iz jedne epizode COPS-a i kad je to čula, poručnica Douglas je zacijelo pomislila da je riječ o pripravniku za privatnog detektiva. Ili turistu koji se dosađuje. Možda čeka da njegova žena bude gotova kod frizera? – Ne, gospodine – odgovorila je. – Ovo je Donegal. Ovdje, nasreću, nemamo tih problema. Ako vas zanima takva vrsta pripovijesti, trebali biste ići na jug Europe ili tako nešto, gdje žive bogati ljudi i ima pravih kriminalaca. Ovdje ljudi kradu bakar, plazma-televizore i poneki auto da ga prodaju u staro željezo. Ništa više, gospodine Harper, možete mirno spavati. Još neko pitanje? Njezini su prsti bubnjali po stolu. Pogledala me nestrpljivo. – Još samo ovo, da. Jeste li ikad primili prijave iz Tremore Beacha? O nečemu neobičnom? – Mislite na jednu od dviju tamošnjih kuća? – Da. – Mogu to istražiti, ali znate što? Počinjem vjerovati da vi imate neki drugi motiv da mi postavljate ta pitanja. – Molim? – Ima li nešto što mi želite ispričati, gospodine Harper? Ispadaju mi čudna sva ta pitanja o povijesti vaše kuće. Možda postoji neki problem s vašim susjedima? Bio sam u iskušenju da joj ispričam svoju priču, ali sam se odupro porivu. Ispričati murjaku da imaš more i da si zato došao u policijsku postaju? To bi zvučalo dostojno dobrog psihijatrijskog slučaja, a dok su mi djeca u posjetu (i uz moj nedavni razvod) nije baš izgledalo kao dobra zamisao privlačiti na sebe takvu vrstu pozornosti. – Možda je samo stvar u tome da je to kuća na veoma samotnom mjestu – na kraju sam rekao. – Agentica za nekretnine me upozorila, ali nisam se previše obazirao. Katkad noću čujem zvukove koji mi ne
daju spavati, a uz sve te glasine o bandama koje napadaju kuće... Pretpostavljam da sam gradska duša. Douglas me gledala kao da nije progutala taj zaokret u razgovoru koji sam pokušao napraviti. – Često se dogada – rekla je na kraju. – Osobito ako su vam djeca u posjetu. Možda vam je razina uznemirenosti viša no što je uobičajeno, gospodine Harper. Opustite se. Sigurno su to ovce koje pasu ili zvuk vjetra. To je Donegal: ovdje spavamo s otvorenim vratima.
7. azveselilo me što Marie nije bila doma kad sam pozvonio na vrata Koganovih tog podneva. Leo mi je objasnio da je Marie u Clenhburranu, usredotočena na pripreme za filmsku noć na otvorenom koja će se održati sljedećeg četvrtka. – Gdje si ostavio klince? – pitao je potom. – S Judie su, u selu. Otišli su gledati tuljane u luci. – Pivo? – upitao je izgubivši se iza kuhinjskih vrata. – Znam da je rano, ali upravo sam se vratio s dvosatne šetnje i presušio sam. – S hridina?– upitao sam glasno, dok je Leo pretraživao hladnjak. – Da, gospodine – povikao je. – Odande do Monaghana. Prava muka. Usto ima prilično mnogo vlage u zraku. Nadam se da neće pasti baš za vrijeme filmske noći. Leo se vratio iz kuhinje s dvjema limenkama Heinekena. Uzeo sam pivo i zahvalio mu. – Čuo sam da ćeš biti glavni glumac te večeri. Imaš već pripremljen govor? – Oh, pa dobro, zapravo nemam. Reći ću nešto o tome kako je dobro živjeti u malim selima, kako daje nadahnuće za jednostavne stvari... ne znam. Ili ću to možda izvući iz neke knjige. – Malo selo, veliki pakao, tako ja mislim. Sad ta smutljivica Laura O’Rourke priča da smo tajkuni jer sam zvao da je pitam za jedrilicu. O tome doznaš između polica Durranovog dućana! Ali naposljetku, Frank je muž-svetac. Dao mi je dobar savjet i možda ću se baciti u trošak. Znaš, ta me ideja o jedrilici očarala. R
Djeca nisu prestala pričati o tome kako su se dobro provela na brodu. I Leo mi je odgovorio kako bismo to mogli ponoviti prije no što se djeca vrate u Amsterdam. To će biti za tjedan i pol. Sjeli smo na sofe uz kamin. – Zacijelo će ti biti teško opet ih ostaviti, zar ne? – Prilično – odgovorio sam. – Tek su došli, a već odlaze. – Ne čudi me Pete, genijalni su. Osim toga, vidi se da te obožavaju. Ali ti se svakako kaniš brzo vratiti, zar ne? Pretpostavljam – na kraju sam odgovorio. – Mislim da ću završiti sa snimanjem nekih stvari i onda ću morati donijeti odluku. Možda se vratim u Nizozemsku. Ne u Amsterdam, nego na neko drugo mjesto. Imam neke prijatelje u Haarlemu. Mogao bih se ondje smjestiti. Viđao bih djecu svaki tjedan. Moglo bi funkcionirati... Leo je gucnuo dugi gutljaj iz svoje limenke. – Nedostajat ćeš nam, prijatelju. – I vi meni, Leo. Ali još će prilično dugo Peter Harper biti ovdje. A što je s tobom i Marie? Nije li vam već dovoljno vjetra i hladnoće? Dokad misliš odgađati svoj san da živiš na Tajlandu? – Uuh... – nasmiješio se i stisnuo oči – ne znam, Pete. Čovjek ima mnogo snova, ali vrijeme prolazi i starimo, a snovi se pretvaraju u porculan koji gledaš i skidaš s njega prašinu i ništa više. Ne znam hoćemo li ikad otići odavde. Već sam ti rekao da je Marie zaljubljena u ovo mjesto. A na kraju svi odlazimo onamo gdje su nam žene, zar ne? Kimnuo sam u tišini. Potom sam opet zamijetio onaj Leov pogled na meni. – A što je s Judie, ako ti ne smeta što te pitam? Hoćeš li je uključiti u svoje planove?
Nasmiješio sam se i otpio dugi gutljaj. »No, no, ja sam došao postavljati pitanja.« Potom sam pogledao Lea i htio nešto reći svojim osmijehom i pogledom, ali se činilo da on čeka da se pokrenu moje usne. – Ne znam. Ona izgleda vrlo sretna ovdje, sa svojim dućanom i svojim kozmičkim svijetom. Možda je neće biti tako lako nagovoriti. – Možda samo treba pitati. – Leo reče i nasmije se. Ako su me ove silne bore koje nosim na licu ičemu podučile, to je onda ovo: katkad samo treba reći glasno ono što želimo i sve se počne poklapati. Ona je velika cura. – I ja tako mislim – odgovorio sam – a kad je vidim s djecom, zamišljam i još neke stvari. Ali bojim se opet im priuštiti da ponovno prolaze kroz isto. Shvaćaš? – Da... Mislim da je naumio nešto dodati, ali je uto zazvonio telefon u kuhinji i Leo je ustao da se javi. Časak poslije vratio se u boravak. – Prokleti plinski servis. Mislim da ne bi mogli gore raditi ni da to čine namjerno. Sad kažu da će im trebati tjedan dana da opet dođu ovamo, a bez propana smo već dva dana. Sva sreća da je ljeto. U svakom slučaju, mislim da ću otići do Andy’sa po nekoliko limenki benzina za generatore. Imaš sad nekog posla? Gnječio sam limenku piva među prstima. – Zapravo, Leo, došao sam porazgovarati s tobom o nečemu – rekoh. Leo je namrštio obrve na nekoliko kratkih sekunda i onda se nasmiješio. – Zamišljam li ja to ili si postao vrlo ozbiljan? Idemo, što god bilo, možeš mi ispričati. – Hoćeš? – izvukao sam kutiju Maribora iz košulje i ponudio mu cigaretu. – Mislim da će malo potrajati...
– Zar je tako ozbiljno? – Dobro, upravo sam bio u Dungloeu kako bih razgovarao s policijom. Leov se pogled sledio. Iskapio je limenku i prihvatio jedan od mojih Maribora. – Pucaj. Kao na ispovijedi koju već neko vrijeme hoćeš obaviti ta je pripovijest nahrupila s mojih usana. Sve se opet odvilo pred mojim očima, sa svim pojedinostima bez i jedne jedine dvojbe ili praznine u mojem sjećanju: noćne more koje nisu prestajale. Novine u očevoj kući u Dublinu. I sve što se dogodilo sinoć. Vrata koja su udarala o okvir. Svjetla s druge strane brda. Kombi koji me gotovo zgazio u Billovu zubu. Pad niz provaliju. I potom ona dva muškarca i žena. Dug i sjajan nož. Dok sam se prisjećao svih tih pojedinosti, očekivao sam da će me Leo prekinuti s nekom svojom dosjetkom. Ispaliti šalu i sve to preokrenuti. No nije se zbilo ništa od toga. Naprotiv. Leo me slušao utonuo u apsolutnu tišinu. Na njegovom se licu vidjela samo ozbiljnost. Ni briga, ni strah, ni nevjerica. Slušao je svaku moju pojedinu riječ kao da ih sve želi upamtiti. Kad sam završio s objašnjavanjem, samo su more i galebovi koji su nadlijetali kuću prekidali duboku tišinu nastalu među nama dvojicom. Leo se naslonio na sofu i promatrao me prekriženih ruku na prsima, skamenjen. Upravo u tom trenutku mogao me opaliti šakom ili se rasplakati i nijedno od toga ne bi me nimalo iznenadilo. – Dobro, što misliš o svemu tome? – rekoh, paleći novu cigaretu. U pepeljari ispred mene nakupila su se četiri čika u manje od pola sata.
Leo se trgnuo. Raspleo je svoje ruke i uspravio se prema naprijed dugo izdišući, naslonivši laktove na bedra. Dobacio je izgubljeni pogled prema stoliću na kojemu su se gomilale fotke njega i Marie. – Jebemu, što hoćeš da mislim? Mislili smo da je sve to prošlo... ali vidim da smo se prevarili. Ne znam što da ti kažem, Pete. Ukrao mi je jednu cigaretu i zapalio je. Ja sam i dalje šutio. – Poznajem te i mislim da si pravi tip. Ne mogu te zamisliti da glumataš i izmišljaš stvari. Ako si mi to ispričao, to je zato što ti se dogodilo ili barem ti u to duboko vjeruješ. Mogu ti samo reći da noćas nitko nije vozio kroz Billov zub, nikakav kombi s tri osobe nije bio parkiran kraj tvoje kuće, barem ne u dimenziji u kojoj ja živim. I nitko i ništa nije napalo Marie. Ali to neće ništa riješiti. – A ako postoji još nešto? – upitao sam. – Naprimjer? – Naprimjer... – pogledao sam u strop, svjestan kako će glupo i suludo zvučati ono što sam upravo htio reći. – Proročanstvo? – završio je Leo umjesto mene; potom je iskapio svoju limenku i uperio pogled na ocean. – To misliš? – Dobro... Znam da zvuči glupo: da, to sam htio reći. Da se sprema nešto loše. Nešto što vreba na sve nas. Na tebe, Marie, Judie, mene, moju djecu... Ima nešto što ti nikad nisam ispričao o svojoj obitelji, Leo. Zvuči pomalo smiješno, ali moja je majka vjerovala da ima dar, posebnu preosjetljivost da... vidi stvari koje će se dogoditi. Imam čudnu teoriju da se meni događa isto, pojačano tom munjom koja mi je spržila glavu. Leo me gledao netremice, ali nije odgovarao. – Zbilja zvuči glupo kad to izgovoriš glasno – pomislio sam u toj dugotrajnoj tišini.
Ustao je i hodao po sobi naprijed-natrag, masirajući si obrve i dobacujući mi s vremena na vrijeme pogled. Zamijetih da je doista postao nervozan. Dobro, to je bilo logično. Na kraju krajeva, pričao sam mu kako mislim da banda ubojica planira doći isprobati svoje lovačke noževe na njemu i njegovoj ženi. – Pretpostavimo da si u pravu – tada reče. – Zašto misliš da bih ti ja mogao pomoći? – Nije mi to još uvijek posve jasno. Ali moguće je da je to povezano s Marie. Sve počinje s njom... i s tim muškarcima koji je prate. Ili barem mislim da sam to iz svega ovoga zaključio. Ja... nizašto na svijetu ne bih se htio petljati gdje mi nije mjesto, ali moram te nešto pitati: misliš li da ta teorija može imati neke osnove? Postoji li razlog zbog kojega bi netko mogao progoniti tvoju ženu? – Nijedan – odgovorio je odrješito. I okrenuo se kao da želi od mene skriti svoje lice. – Ne... nema nikakvog razloga. Nisam mu povjerovao. Onda zamijetih da se moja usta pokreću bez mog dopuštenja. Razdvojio sam usne i rekao (zaista sam to rekao) glasno: – Tko je Jean Blanchard, Leo? To je izišlo bez dopuštenja. Nisam to mogao zadržati, premda sam zabranio samome sebi da o tome pričam. No slutio sam da je Leo na rubu da eksplodira, da kaže nešto. Pomislio sam da bi to možda mogao biti okidač. Kap koja je potrebna da se prelije čaša. Leo je naglo zaustavio korak i nijemo je stajao koju sekundu usred boravka. Potom se okrenuo prema meni i rekao: – Odakle si izvukao to ime? – Njegov je glas zazvučao poput groma. Pomislih da prvi put u životu vidim tog čovjeka kako se ljuti. U tom sam trenutku osjetio strahovit sram. Uopće nisam mogao zadržati pogled na Leovom. Objasnio sam mu. Rekao mu istinu.
Objasnio kako sam se popeo s Jipom u kupaonicu one večeri dobrodošlice i da sam pronašao to platno slučajno. Nakon toga sam očekivao bilo što. Da me Leo nogom izbaci iz svog doma optuživši me za njuškanje, da se naljuti na mene i više mi nikad ne uputi ni riječ. Ali umjesto toga sam vidio kako ispušta dug uzdah u prazninu sobe, kao da bi htio zaboraviti ono što je upravo čuo, te se izvalio na sofu ispred mene. – Jean Blanchard je vrlo staro ime, pseudonim kojim se Marie koristila prije mnogo godina za potpisivanje svojih slika. Posljednja koju je naslikala pod tim imenom, ta koju si slučajno pronašao na polici, portret je Daniela, našeg jedinog sina. Riječ je odzvanjala u zraku. Ušla je kroz moje uši i oduzela mi je disanje na sekundu. – Vašeg... sina? Leo je podigao pogled. Vidio sam bolan izraz u njegovim očima i duboko sam se pokajao zbog ovoga što sam upravo napravio. Šutio sam, nisam htio otvoriti usta ni da bih ga zamolio da mi oprosti. Osjećao sam se užasno glupo. – Da je poživio – počeo je govoriti – bio bi tvoje dobi, možda malo mlađi. No umro je ne navršivši ni godinu dana i bol je bila toliko jaka da smo ludjeli. Zvao se Daniel. Rodio se u Brazilu 1972. I stigao je dva mjeseca prerano. Kažu da je to izazvalo srčanu manu. Poživio je samo tri mjeseca, kao leptir, kao mali anđeo. Samo sam ga jednom vidio da se nasmiješio, iz unutrašnjosti one staklene krletke koja je bila sve što je vidio od svijeta, i taj maleni osmijeh ostao je urezan u nama. »Marie je naslikala tu sliku za vrijeme strašne potištenosti i nikad se nije odvajala od nje, premda je nikad nije mogla objesiti ni na jedan zid. Katkad bi je noću rastvorila i gledala. Smiješila mu se, šaputala. Govorila je da može razgovarati s njim. Bio sam veoma zabrinut.
Odlučio sam potražiti posao na drugom kraju svijeta, što je moguće dalje. Tako smo završili prvo na Bliskom istoku, a potom u Jugoistočnoj Aziji, bježeći od te užasne uspomene. Nikad više to nismo pokušali, to s djecom. Mislim da smo oboje proživljavali isto. Pustili smo da vrijeme juri, naviknuli smo se biti sami. Pretpostavljam da se možda nikad nismo mogli otarasiti straha. – Žao mi je, zaista, Leo – rekoh – žao mi je što sam... uskomešao to pitanje... ja. – Ne brini se, momče. Nije mi važno govori li ti to tvoj mozak ili Bog. Veoma sam ti zahvalan što si me došao obavijestiti ako si mislio da je to potrebno napraviti. Ali istina je da si me sad rastužio. Nije me zamolio da odem, ali sam shvatio da to želi. »Tako ti uzvraćam za tvoj poziv na večeru, tako ti uzvraćam za tvoju ljubaznost, dragi Leo: pretražujući tvoje police i izvlačeći stare i bolne uspomene.« Izišao sam iz kuće potonula srca. Htio sam se okrenuti, lupati glavom o njegova vrata i moliti ga tisuću puta da mi oprosti.
8. islim da gubim glavu; Judie. Želim otići posjetiti onog doktora. Bilo je blizu osam navečer i bili smo u kuhinji pansiona Houllihan. Djeca su upravo večerala i već su bila u postelji, Beatrice čitajući Sumrak, a Jip igrajući Angry Birds na iPadu. Judie nas je pozvala da ondje provedemo noć, daleko od te kuće koja je još izazivala jezu, i ja sam joj bio beskrajno zahvalan. I tijekom cijelog popodneva dok sam se vrtio po selu i prisustvovao sastanku o filmskoj večeri na kojemu su dogovoreni detalji o mom nastupu, pokušao sam zadržati osmijeh pred djecom. Što mi je više ili manje uspijevalo sve dok nisam ostao nasamo s Judie ispirući tanjure od večere, i nisam više mogao izdržati. – Bio je ovo usran dan. Napravio sam glupost na policiji, a što je još gore, mislim da sam povrijedio prijatelja. Judie nije dugo trebalo da pogodi o kome je riječ. – Da, Lea. Otišao sam do njega da razgovaramo. Zapravo sam ga otišao pritisnuti da mi kaže ono što sam želio čuti: da nisam lud, nego da postoji razlog za sve što mi se događa. A samo sam uspio uskomešati stare rane. Natjerao sam ga da priča o vrlo bolnoj uspomeni. I priznao da sam čačkao po njegovim stvarima one noći kad su došla djeca. Judie mi je uputila ledeni pogled. – Napravio si to? – Gotovo slučajno, ali jesam. Otkrio sam neke stvari koje su mi se učinile čudnima, skrivene na jednoj polici. Nešto mi je reklo da pogledam ondje. Znaš, došao je čas da ti ispričam nešto o svojoj M
obitelji. O jednoj pomalo čudnoj osobini, koju mi Harperovi nosimo u krvi. Gotovo šapćući, između tanjura i tanjura, pričao sam joj o svojoj majci. O ujaku Vincentu, o nesreći Aer Lingusa i glasu koji mi se obratio one olujne noći prije no što sam izišao iz kuće. I o Jipu, njegovom čudnom trku po stijenama i svim onim prilikama kad sam »osjećao« da će stvari ispasti loše. I dok sam to činio, uvidjeh da sam se ponašao jednako kao moj otac. Nastojao sam nešto prikriti, sakriti pod tepih misleći da će tajna možda nestati ako o njoj ne budem pričao. – A sad imaš puno pravo misliti da sam luđak – rekoh kad sam završio pripovijest. – Možda nisi toliko lud – odgovorila je Judie. Pitao sam je na što misli, ali ona je prinijela prst usnama i molila me da je slijedim. Prošli smo pokraj sobe s ležajevima i vidjeli kako Jip već spava s iPadom koji je pao na pod uz krevet. Na gornjem ležaju bila je Beatrice napola naslonjena kraj svoje male svjetiljke, zadubljena u knjigu. Spustili smo se u tišini stubama. Dolje su uz ulična vrata bila još jedna, povezana s dućanom. Judie ih je otvorila i hodali smo kroz mračni dućan, između svjetionika, maketa brodova i izloženih rabljenih knjiga do prostorije iza dućana. – Želim biti sigurna da neće ovo čuti. – Što? – Nešto što sam ti morala ispričati još one noći kad si mi rekao da si sanjao san o meni. Ali možeš li prvo ponoviti što si vidio? Ona je sjela i otvorila je malu kutiju u kojoj je čuvala travu. – Gle, Judie, ne znam želim li. Već sam prilično uprskao danas. I znam da ti je to naudilo. Ne želim opet nauditi nikome. – Ajde, Pete, ja te to molim.
Može, rekoh i vratih se na sliku: ona zavezanih nogu i ruku u rezonantnoj kutiji mog klavira, u velikoj krvavoj kupki, preklinje me da joj pomognem. Neki muškarac samo što nije došao da je ozlijedi. Judie je smotala mali đoint i zapalila ga dok sam prepričavao prizor. Kad sam završio, pogledala me s mješavinom straha i zapanjenosti. – To je nevjerojatno, Peter, doista nevjerojatno. – Što? – Ali sve se uklapa, osobito nakon što si mi ispričao ono o svojoj obitelji. Mislim da je stigao trenutak da ti nešto kažem nastavila je. – Taj muškarac, Donald Kauffman. Točno je da mi je bio profesor, ali također, također me liječio u prošlosti. Bila sam njegova pacijentica. – Ti? – Da. Bio je to trenutak u mom životu kad sam trebala pomoć. Prije putovanja u Indiju. Imala sam... – povukla je još jednom đoint i progovorila pustivši da dim pobjegne – nesreću. Sjeo sam. Ispružio sam ruku dok nisam našao njezinu. Stisnuo sam je. – Oni ožiljci na tvojem boku, točno? Košmari. Ona je kimnula. – Nije bilo nikakve nesreće s motorom, premda pretpostavljam da si to već pogodio. A more... godinama nisam spavala ni s kim duže od jedne noći. Ti si prvi. Znala sam da ćeš si na kraju postavljati pitanja. Kanila sam ti to jednog dana ispričati... zapravo sam to željela, ali sam se bojala. To je kao da otvoriš vrata kroz koja ćeš pustiti da uđe puno boli. Povukla je možda predug dim i ponudila mi džoint. Uzeo sam ga, a ona je izbacila kroz usta veliki oblak aromatičnog okusa.
– Ti si također jedna od rijetkih osoba u koje imam povjerenja, Peter. I već dugo nisam pričala tu priču, ali mislim da je imaš pravo znati. – Progutala je uzdah. – Postojao je čovjek koji mi je naudio, Peter. Jako naudio. Ozlijedio mi je bedro, ali to je samo ogrebotina u usporedbi s onim što mi je napravio u glavi. »Još se pojavljuje noću. To lice...« Ona je čvrsto držala moju ruku svojim prstima, no sasvim sigurno toga nije bila svjesna. – To se dogodilo prije pet godina. Živjela sam u Londonu, radila na Princess Grace kao stalni psiholog. To je ono što svi u Clenhburranu znaju o mom životu u Londonu. Ali postoji i nešto više. Pravi razlog zašto sam otišla. »Ljeti sam svakoga dana odlazila ručati u Regents Park. Ondje sam se sprijateljila s čovjekom zvanim...« zaustavila se na tren, kao da je utvara tog imena u njezinom umu nešto izazvala. Ali je izdržala. Prevladala je to: »zvao se Pedro. Bio je Portugalac i radio je u jednom od restoranu s hranom za van blizu stanice metroa. Spravljao je falafel, moje omiljeno jelo, tako da sam četiri od pet dana prolazila onuda, malo bismo popričali i potom bih otišla u park i sjela na sunce s ručkom i knjigom.« »Kad sam već mjesec dana odlazila onamo, uvidjela sam da me Pedro često gleda u oči, što je bilo uljudnije no što je normalno, i da se sjeća svake pojedinosti koju sam mu ispričala o sebi. I on se meni svidio. Bila sam sama, upravo sam prekinula s tipom s kojim sam živjela više od tri godine i nisam tražila ništa ozbiljno. Upoznati zabavne ljude, to je bilo sve, a Pedro mi se učinio zabavan. Imao je divan osmijeh i uvijek je pričao o svom malom selu u Portugalu, o njegovim plažama, jelu i vinu. Sviđao mi se, unatoč tome što nije bio moj tip i jedne sam večeri pristala popiti s njim piće. Otišli smo nakon
posla u bar blizu parka, i Pedro je inzistirao da on mene počasti, i rekao mi je da se ne mičem od stola. >U mojoj zemlji muškarci se pobrinu za sve<, rekao je smiješeći se. Sve što sam osjećala bila je neka vrsta romantične iluzije. Koliko je prošlo da nisam pustila da me dvore?« »Počeli smo piti i brbljati. Sve je teklo savršeno dok nisam počela osjećati ošamućenost i pospanost. Čak sam se uspjela s time i našaliti dok sam zijevala. Rekla sam Pedru neka ne misli da mi je dosadno u njegovom društvu, ali sigurno me svladao veliki umor nagomilan od cijeloga tjedna. On se nasmiješio i rekao da to ne shvaća osobno. Bio je na kraju krajeva petak, zar ne? Imam pravo biti umorna. Pričao mi je o nekom drugom mjestu, malo življem, koje će me možda razbuditi. Diskoteci u istoj ulici i otišli smo onamo. Ali kod sljedeće runde pića počele su mi se sklapati oči dok mi je Pedro i dalje pričao o svom životu, svojim planovima da kupi malu nekretninu na Madeiri... i na kraju je on bio taj koji je predložio da me poveze kući. >Ne možeš ovakva ići metroom,< našalio se, >ili ćeš se probuditi na kraju linije.<« »U tom trenutku umora diskoteka i njezini zvukovi bili su mi mutni, pa sam pomislila da sam se možda prebrzo napila i na tren mi je prošlo kroz glavu da činim pogrešku, da ne bih trebala ući u auto s tim neznancem. Ali je u meni proradio osjećaj da je to apsurdno, a s druge strane skoro sam zaspala dok mi je Pedro pomagao izići iz bara. A potom, prije no što sam se posve onesvijestila, dospjela sam pomisliti kako mu uopće nisam dala adresu. Kakva glupača, zar ne?« Judie je udahnula kroz nos. Jedna joj je suza kliznula niz obraz, ali se nasmiješila. Stisnuo sam joj ruku. – Ah... – rekoh joj – Nema potrebe da... Ali je ona nastavila kao da me nije čula. – Silovao me – rekla je stanjena glasa stisnuvši potom usne. – Dok sam spavala... i poslije, kad sam otvorila oči. Bili smo na nekom
užasnom mjestu. Sobi bez prozora. Potom sam doznala da je to bio podrum u Brixtonu. Vezao me za krevet. Za ruke i noge, Peter, kao u tvom snu. – Jebemu. Potražio sam paket cigareta u košulji. Izvukao sam posljednju i zapalio je. – Bila sam ondje dva dana, Pete, i na neki način sam još ondje. Jedan dio mene je zauvijek ostao ondje. Znala sam da je bilo drugih. Vidjela sam ogrebotine po zidovima, žensku odjeću i mrlje na podu koje su mogle biti samo krv. Smjesta sam pogodila kakva me sudbina čeka. Ja sam sve znala. Vidjela sam mu lice. Nikad me ne bi pustio da odem živa s tog mjesta. »Prije no što bi ujutro otišao, ubrizgao bi mi nešto: heroin. I veći dio dana provela bih spavajući. Ali kad bih se probudila i kad sam bila svega svjesna, počela bih vikati ili barem pokušavala vikati kroz povez. Borila sam se protiv tih kožnatih zatega, povlačila ih spremna amputirati si ruku ako treba i napokon je jedna od njih počela lagano popuštati. Provela sam cijeli život žaleći se kako imam jebeno mršave zglobove, a sad će mi oni spasiti život. Kakva ironija, zar ne?« »Zamijetila sam da mi je palac uspio kliznuti kroz zategu, ali kost nije dopuštala da nastavim dalje. No nisam se dvoumila. Počela sam rukom zadavati suhe, strahovite udarce u najprikladnijem položaju ne bih li iščašila kost. Konačno sam uspjela osloboditi jednu ruku, a time i povez. I počela sam vikati zovući u pomoć, tako jako da sam ubrzo promukla.« »Da je Pedro odabrao lisice da me sveže, već bih bila mrtva, ali taj se prokletnik zacijelo uzdao da ću spavati cijeloga dana. Hvala Bogu, prevario se. Prokleti degenerik je prvo ubio svoju majku i potom upotrijebio taj podrum da počini još tri umorstva. Tri žene koje su