osjećaja krivnje otkako je mama umrla, misleći da bih mu možda trebao biti bliže, paziti na njega svaku minutu. Ali kad su stvari s Clem otišle dovraga, a ja sam se vratio u Dublin, uvidio sam da bi živjeti u tom gradu s tatom završilo tako da razori i ono malo mog samopoštovanja koje se još opiralo da umre. Vratio sam se u salon sa starim ružičastim čajnikom i parom šalica s turističkim motivima Amsterdama. Bio je to suvenir koji su mama i tata zacijelo kupili na krštenju Beatrice, jedine koju je moja majka upoznala od unučadi. Poslije, kad se rodio Jip, tata se zadovoljio gledanjem fotografija i da ga čuje preko telefona dok nismo došli u prvi posjet da mu ga predstavimo. Zapravo nije postojalo ništa što bi ga moglo iščupati iz Dublina – ma vraga, ni iz ove kuće – otkako je mama otišla. Pili smo čaj i pričali neko vrijeme o beznačajnim stvarima. Onda me tata pitao za Clem i razvod i kako to podnosim. Pričao sam mu malo o Clenhburranu, o nekim prijateljima, koje sam ondje stekao i o kući. Izostavio sam bilo kakvo spominjanje Judie. Rekao sam mu da ide malo-pomalo i počeo pričati o svojim stvaralačkim problemima, ali tatu to nikad nije baš zanimalo (ili je to možda bila zaista dosadna tema za bivšeg zaposlenika irskih željeznica). »A djeca?«, pitao je poslije. »Oni su veliki gubitnici u svemu ovome, sjeti se toga, Peter. Nemojte se njima koristiti u svom ratu. Kriste, to ti ne bih oprostio.« Posljednji put kad sam bio ovdje, nakon što sam se dovezao iz Amsterdama, ispričao sam mu priču o novoj Beatriceinoj školi i kako sam se opirao promijeni škole upravo u godini u kojoj je već bilo dovoljno problema (premda Clemini razlozi nisu bili posve loši. Kvartovska škola pretvorila se u gnijezdo nevolja, droge i tučnjava). Ovog puta pitao sam tatu kako mu ide i on je odgovorio kao da mu je zaista trebalo da to kaže. »Pogledaj oko sebe, dečko« rekle su njegove
oči »čak nisam maknuo fotografije s mjesta. Sve je ondje gdje je tvoja majka to ostavila. Kao i ja. Provodim večeri sjedeći na ovoj sofi. Katkad odem u pivnicu, otupim glavu kojom pintom, uspijem se čak i nasmijati na neku dobru dosjetku. Onda se vratim kući i otvorim vrata. Katkad sanjam da je unutra svjetlo i na tren pomislim da je Ma’ ovdje. Zamišljam kako me čula da dolazim i da me zaziva onim svojim glasom što je toliko nalik glazbi. Sanjam kako me grli svojim osmijehom, jer je ona uvijek bila dobre volje, i tjera demone iz moje glave. Zamišljam je kako sjedi pokraj mene, u tišini, pletući šal dok ja gledam televiziju, u jednoj od tisuću dosadnih i sretnih večeri što smo ih imali zajedno. Želiš znati kako mi ide? Iščupao bih si prokleto srce da imam petlje. Skočio bih pod tračnice vlaka. Stavio bih glavu u pećnicu. Ali ne mogu. Ona mi je rekla da nastavim dalje, ali ni to ne mogu. Tako da živim u svojoj rupi, čekajući da mi istekne rok trajanja. Je li ti malo jasnije?« Nastala je kratka tišina i televizija se i dalje čula u pozadini. Program o Chieftainsima na RTE 1. – Prije dva tjedna sam imao nesreću – počeo sam govoriti. – Ništa ozbiljno. Ali me dohvatila munja u blizini kuće na plaži. Uspjelo mi je da tata na sekundu odvoji glavu od televizora. – Jebemu... Jesi...? – Dobro sam. Samo imam malu glavobolju, ali doktorica je rekla da je to normalno. Imao sam sreće. Zacijelo je ušla i izišla, kao metak. – Ajde, Pete, raduje me da nije nešto gore – reče moj otac lupivši me dva puta slabašno po šiji, gesta na kojoj sam mu bio strahovito zahvalan. – Možeš otići kupiti listić lutrije. – Da, tako kažu – nasmiješio sam se dok sam ispijao čaj – ali znaš što je neobično? Te noći, baš prije no što ću izići iz kuće, imao sam neku
vrstu lošeg predosjećaja. Neku vrstu proročanstva. Kao da mi je nešto u meni govorilo »Nemoj izlaziti noćas«... i sve to. Moje su riječi utihnule u zraku i flauta Paddyja Moloneya na telki pobrinula se da ispuni tišinu. Moj je otac ostao gledati televizor, uspravan, ali s očima koje ni u što nisu gledale. – Tata, jesi me čuo? – Da – reče na kraju ne odvajajući pogled s televizora. – Predosjećaj. Hoćeš reći poput onih što ih je imala tvoja majka, zar ne? – Pa... da – odgovorio sam. – Mislim da je tako. Premda, jasno, znam da ti u to nisi vjerovao. – Točno je – reče tada prekinuvši me. – Ma’ ih je imala. Pretpostavljam i ti. Šesto čulo, ili kako se zove. Trepnuo sam, još u nevjerici zbog onoga što sam upravo čuo. Pogledao sam oca i otkrio sloj sjajnih suza u njegovim očima. Ja sam također osjetio da mi obrazi i grlo počinju gorjeti. Bila je to cijena zbog prisjećanja mame. – Uvijek sam zbijao šalu s tim stvarima, znaš? Kad mi je pričala ono o tvom ujaku Vincentu i gumbu. Pravio sam se grub. Netko je morao biti realan u obitelji, protuteža svoj toj ludosti... I priznajem da u početku nisam u to vjerovao, ali kad se dogodilo ono s letom iz Corka, nesreća... znaš o čemu pričam? – Da – odgovorio sam. – Dogodilo se baš onako kako je to mama ispričala. Tog se jutra probudila plačući i zagrlila me. Rekla mi je što je vidjela. Te pogrebe. A u podne su javili vijest na radiju. Ja sam bio na postaji, radio sam i morao sam izići na ulicu da uzmem zraka. Bilo me strah, shvaćaš? Strah da tvoja majka ima neku... bolest ili nešto. Zato sam izbjegavao tu temu. Ali bilo je točno. I sad kad mi ovo pričaš, pretpostavljam da i
ti to imaš. Taj »dar«. Na kraju krajeva, njezina majka ga je imala, i ona. To je nešto što dolazi iz te obitelji. Što prelazi s roditelja na djecu. Njegove su riječi odzvanjale u mojim ušima. Osjetih kako mi trnci prolaze tijelom. S roditelja na djecu. A ako Jip, ili Beatrice... Tata je nastavio gledati televiziju u tišini, kao da je to poglavlje želio smatrati zaključenim. Zapravo, ne vjerujem da je baš obraćao pozornost na ekran, ali može biti da više nije bilo mnogo toga za reći. Slušali smo Chieftainse, a potom dosadan razgovor s lutnjistom iz Galwaya koji je pričao o svojim violinama. Pola sata poslije Pat Harper je ustao, ugasio telku i objavio da ide u krevet. – Ostavio sam ti dva pokrivača – reče pokazujući dugu sofu ispred kamina. – Ako ti je tu dolje hladno, upali kamin ili dođi po još jedan pokrivač. Znaš dobro koliko je tvoja majka voljela pokrivače. Još imam u sobi dvadesetak kilograma pokrivača koji skupljaju moljce. – Laku noć, tata. Odmori se. Moj je otac prošao pokraj mene i raskuštrao mi kosu. – I ti, sine i... daj brijačima da ponekad zarade na tebi! »To... je li to bila šala?« Bacio sam se na sofu u salonu, zagrnut vunenim dekama i zatvorio oči. Mislio sam da ću poslije dugog dana putovanja cestom zaspati ipso facto, ali moje se tijelo opiralo i nije se htjelo predati. Unatoč tomu što sam uzeo još tableta nakon večere, glavobolja je i dalje bila ondje. Bio je to jedan od onih frustrirajućih dana kad sam bio na rubu da izgubim živce i počnem lupati u zid. Doktorica Ryan nije mogla više ništa napraviti za mene. Čak ni kad mi je propisala najjači ljekarnički otrov, nije mogla izvući taj čavao iz mog mozga. Što sljedeće moram napraviti? Ime onog doktora iz Belfasta, Kauffmana, vratilo mi se po četvrti ili peti put u posljednjih nekoliko dana. Ali nisam htio zaribati djeci praznike s tim. Bože! Izdržat ću.
Izvukao sam paket cigareta iz kaputa i s prekrivačem preko ramena izišao pušiti u naš mali stražnji vrt. Bila je vedra noć s punim mjesecom i pušio sam gledajući stare dublinske kuće s njihovim krovovima i iskrivljenim dimnjacima kako se ocrtavaju pod zvijezdama. Potom sam, dok sam se vraćao u salon, prošao uza svoj stari klavir. Sjeo sam na klupčicu i podigao poklopac klavijature. Stari miris slonovače i drva dopro mi je do nosa donoseći mi stare uspomene. »Glazbenik? Izbaci si te ptice iz glave, Peter Harper! Ti si sin švelje i željezničara, shvaćaš? Nema ništa prinčevskog u ovoj obitelji. Nosiš radničku krv u venama. Ne pokušavaj umaknuti svojoj sudbini! Izuči neko zvanje i mani se nemogućih snova. Za to si sve ti kriva, Ma, kad mu stavljaš te lude ideje u glavu.« Našao sam staru bilježnicu s partiturama u udubini klupčice. Stare melodije načrčkane u žurbi. Ideje u letu. »Da, mama«, odgovorio sam pomilovavši jednu od tih prvih skladbi i osjećajući kako mi se u očima stvara prolazna suza »ti si bila kriva. Samo ti.« Cigareta ili možda rastresenost olakšali su mi tu bol. Bacio sam se na sofu i nakon nekoliko prevrtanja po starim oprugama konačno mi je uspjelo sklopiti oči. Časak poslije nešto me opet probudilo. Pun mjesec blago je osvjetljavao salon i osjetio sam snažan miris duhana kako lebdi u zraku. Taj jaki miris koji je prodirao u moj nos upozorio me. Podigao sam pogled i ugledao pepeljaru punu čikova koji su se još dimili na stolu za jelo. Ugasio sam čik u jednoj od zapuštenih posuda za cvijeće u stražnjem vrtu, tako da je to mogao biti samo tata. »Ali, tata, nisi li rekao da...«
Pridigao sam se na sofi i razabrao još nešto uz pepeljaru. To me natjeralo da ustanem i hodam dotamo. Bila je tu boca viskija i pokraj nje napola prazna čaša. A kad sam došao do stola, na sredini sam ugledao otvorene novine. To me definitivno zabrinulo. Je li tata ustao usred noći da baci koju cjepanicu i nije se sjetio da ja spavam u salonu? No polagano su se moje oči usmjerile na te novine. Bio je to Irish Times, koji je kupovao tata, i bio je otvoren na sredini. Ondje je bio veliki naslov. Blago svjetlo mjeseca dopustilo mi je da razaberem najveće riječi: TRAGEDIJA U DONEGALU Nasilni zločin skončao je živote četiri osobe u miroljubivom selu Clenhburran. Cigara se i dalje pušila u pepeljari, izbacujući vijugav i tanak stup dima prema mračnoj praznini sobe. Onda sam uvidio da je ta boca posve prazna. »Reci mi da je to san«, pomislih. Fotografija koja je zauzimala dvije trećine naslovnice bila je vrlo tamna, ali sam svejedno mogao razaznati lik policajca kako čuva stražu. Bilo je to mjesto na obali. Mjesto koje bi moglo biti bilo koje, a pogotovo ovako tamno. Ono što se ipak jasno razabiralo ispod nogu policajca bila su četiri tijela pokrivena bijelom plahtom, kao četiri divovske ličinke, a točno u prvom planu jedna od onih plastičnih vrpca kakve policija upotrebljava da ogradi zonu zločina. Približio sam pogled koliko sam mogao, ali nisam uspio razabrati što je pisalo u podnožju fotke. Kao ni u ostatku članka. Slova su bila premalena i mutna na svjetlu tinjajuće vatre. Opet sam pogledao tu
fotku i nešto mi se na njoj učinilo strahovito poznato. Je li to bilo krovište Leove kuće? Osjećao sam da mi se u grlu rađa krik, samo što nisam ispustio užasan urlik koji će proći kroza zidove i prozore i probuditi cijeli grad. Pojurio sam do vrata u potrazi za prekidačem za svjetlo. Želio sam to pročitati. Znao sam (bojao se) što ću ondje pronaći. Leo, Marie i... Judie možda? Ali zašto mi tata nije rekao ni riječ? Zar nije znao da ja ondje živim? Je li se to dogodilo tog popodneva? Kad? Našao sam prekidač i svjetlo je preplavilo salon. Na trenutak me ta svjetlost smela i osjetio sam kako mi glava zavija od tog oštrog probadanja koje dolazi iz Centra kroničnih glavobolja Peter Harper. Ostao sam naslonjen uza zid sve dok nisam uspio ponovno otvoriti oči. A kad sam ugledao osvijetljenu sobu, primijetih da je nešto drukčije. Prišao sam opet stolu tražeći novine. No stol je bio prazan. Nije bilo novina, ni viskija, ni cigareta. Samo stari točkasti stolnjačić i porculanski stalak za ubruse ukrašen lažnim cvijetom koji su oduvijek bili ondje.
2. eci Beatrice da je sad moj red za igru. – iPad je moj. – Ali mama je rekla da ćemo ga dijeliti! – Beatrice, molim te... Na putu prema sjeveru. U unutrašnjosti Volva svira Fleetwood Mac. Straga moja dva derišta raspravljaju čije je to novo tehnološko čudo. Naprijed ja vozim u tišini, zamišljen, ne odvajajući pogled s ceste. »Nisi to vidio. Nije bilo ondje. To je prokleta munja, tako je rekla doktorica: >Vizije su normalne, nestat će s vremenom.< Ponašaj se kao odrasla osoba i čini što moraš činiti. Hoćeš li upropastiti praznike Jipu i Beatrice zbog nekih noćnih mora?« – Dobro, pusti me da dovršim igru pa ti ga prepuštam. Minutu. – Ali već ga imaš skoro pola sata! – Daj, ne budi divljak. Osim toga, nemaš sat. Kako možeš znati koliko je prošlo? »Ali tata je to priznao. Rekao je da je mama zaista mogla vidjeti stvari. Predosjetiti. I ja se sjećam toga glasa kako mi govori da ne izlazim iz kuće te noći. A sve su te vizije možda... možda...« Kad smo na kraju ostavili iza sebe grofoviju Louth, već mi je gotovo uspjelo racionalizirati moru s novinama iz tatine kuće. A kad smo stigli u Fermanagh, gotovo sat poslije, bila je već slučaj arhiviran u mom umu. »Hiperrealistične more uzrokovane strujnim udarom. Trebam početi s tim tabletama. Možda čak posjetim tog psihologa o kojemu mi je pričala doktorica: Kauffman. Nazvat ću ga kad prođu ovi R
dani i kad se djeca vrate kući. Ali sad se usredotoči na vožnju, da dovedeš svoju djecu u kuću na žalu i omogućiš im što bolje praznike. Zaslužuju ih. Iza njih je grozna godina. Pogledaj ih. Sjećaš se njihovih lica onog dana kad ste im nastojali objasniti kako stoje stvari? >Katkad dvije odrasle osobe prestanu željeti biti zajedno...< >Ali vi niste dvije odrasle osobe – kao da su govorili očima – vi ste TATA I MAMA, zemljovid našeg svijeta; ne postoji ništa drugo poslije vas, razumijete li što to znači?< A poslije, nova kuća, nova škola. Zagrizli su vruć kesten zahvaljujući svojim voljenim roditeljima, njihovim odraslim osjećajima i suverenim odlukama. I zato se okani bedastoća. Postroji te strahove i napravi ono što očekuju od tebe. Nemoj opet zaribati, Peter Harper.« Jipa je bolio trbuh. Bilo je to tipično kod njega; imao je katkad zatvore i putovanje mu nije nimalo pomagalo. Zaustavili smo se na benzinskoj crpki Texaca čim smo prošli Letterkenny da kupimo vodu i neke ne baš zdrave namirnice: Mr. Tayto s okusom octa, čokoladne prutiće Cadbury i jednu veliku bocu Orangine, a Jip se naprezao pet minuta u zahodu na benzinskoj stanici, ali jedino što je uspio isprazniti bio je malen i frustrirajući kamenčić. »Samo mirno, čekaj da dođemo doma. Otići ćemo u dugu šetnju plažom i vidjet ćeš kako će ti doći volja.« Stigli smo kući oko šest popodne i morski je krajolik u taj sat bio spektakularan. Rijetki eliptični oblaci stajali su nad oceanom obojeni posljednjim zrakama večeri, stvarajući dojam da su titanske izvanzemaljske lađe. More je bilo zelenkasto, plameno, a pijesak na plaži bio je ružičaste boje. A u prvom planu nad tom divnom pozadinom pojavila se kuća podignuta na obronku, okružena blistavim travnjakom (i fino podšišanim). – Oh, tata! – reče Beatrice kad ju je vidjela. – Kao iz snova je!
– Da, kćeri – rekoh rukama podižući njezino lišce i pomilovavši je. – Stvarno jest. Djeca su se htjela spustiti na plažu tek što smo stigli. Bilo je puno vjetra, ali nakon što su tolike sate proveli kao sardine u autu, bilo je normalno da su htjeli protegnuti noge. Parkirao sam i spustili smo se drvenim stubama koje spajaju kuću s plažom, koja je tog popodneva bila prekrivena oblakom salitre i prašine. Jip je počeo skakati na vjetru rastvarajući svoju jaknu i upinjući se da ga vjetar pomakne kao komet. I Beatrice je to pokušavala. »Vidi, tata! Letim!« Potaknut tim napadom djetinje mašte, i ja sam htio biti komet. Uzeo sam zalet, skočio najviše što sam mogao i kad sam bio u zraku, rastvorio sam kabanicu. Vjetar me pomaknuo dovoljno da izgubim ravnotežu i natjerao da padnem potrbuške na tlo. Snažan bol u ramenu bio mi je kazna što sam zaboravio na svoje četrdeset i dvije godine i svoje devedeset i dvije kile težine. Ali Jip i Beatrice došli su me spasiti. Uza smijeh su mi pomogli da ustanem i zajedno smo se vratili u kuću. Marie se te večeri iskazala s večerom. Tek što sam ušao kroz vrata u njihov salon, namirisao sam mješavinu slasnih aroma: netom spravljen kruh, pita... Jip i Beatrice su pomalo stidljivo ušli iza mene želeći biti nevidljivi. Ali Leo, koji nam je otvorio vrata, pružio im je ruku. »Drago mi je što sam upoznao slavne Jipa i Beatrice«, rekao je. Beatrice je odgovorila: »Veoma mi je drago,« a Jip ju je oponašao. »Kako su dobro odgojeni, da, gospodine!«, uskliknuo je Leo namignuvši mi. Marie se pojavila minutu poslije, kao uvijek savršeno odjevena za tu priliku. Pripremila je dvije vrećice s poklonima dobrodošlice. U svakom je bila bilježnica za crtanje, paket bojica, gumica za brisanje i
vrećica s raznim sitnicama. Jip i Beatrice su se stidljivo zahvalili i nakon što su pitali za dopuštenje (što su učinili samo zato što su bili u tuđoj kući) požurili su se razmotati svoje darove i počeli crtati na stoliću. – Pazite i nemojte ništa umrljati, ha? – upozorio sam ih, dok je Marie micala neke stare fotografije i pepeljare kako bi im napravila više prostora. Judie je došla nakon nekoliko minuta. Čuo sam njezin stari Vauxhall kako se parkira vani i počela me hvatati blaga nervoza. Djeca su me čula da pričam o Judie, ali jednako kao što sam pričao o Leu i Marie. Mislili su da je to još jedna osoba koju sam zacijelo upoznao u svom novom domu na obali, ali ništa drugo. Ja sam im planirao reći za nju tijekom našeg putovanja autom. Objasniti im suptilno da je ona »vrlo posebna« tatina prijateljica, nešto poput djevojke, ali nisam pronašao pravi trenutak da to učinim. Leo je zacijelo pročitao koliko je trenutak napet pa je nestao da »pomogne Marie« u kuhinji. – Hoćeš li ti otvoriti? – pitao je. »Ne bježi, kukavice!«, pomislio sam kimnuvši glavom. Judie je također bila malo nervozna kad sam joj otvorio vrata. Ni ona ni ja nismo napravili kretnju da se poljubimo i gotovo smo se nasmijali zbog glupog trenutka. »Hoćete li mi pružiti ruku, cijenjena prijateljice?« zamijetio sam da je odjevena i našminkana ponešto drukčije, u crnu suknju i ljubičasti top koji su joj davali izgled »dobre« učiteljice. Samo su nedostajale naočalice. Prišla je stoliću uz kamin gdje su Jip i Beatrice bili zadubljeni u svoje crteže i prignula se dok se nije našla na njihovoj visini. – Bok – rekla je ispruživši ruku. – Zovem se Judie.
– Bok, Judie – odgovorio je Jip uz spontani poljubac u obraz (on je, na kraju, imao krv Harperovih u venama i ukus za zgodne žene) – ja se zovem Jip. – A ja sam Beatrice – dodala je moja kći. – Odlične su mi tvoje pletenice. – Pokazala je pletenice u Judienoj kosi. Bile su kao dvije lijane koje su padale s čela prema stražnjem dijelu njezine glave oblikujući malu punđu u obliku cvijeta. – Ako želiš, mogu ti napraviti iste takve – odgovorila je Judie. – Imaš vrlo lijepu kosu. – Ti također – reče Beatrice uljudno. – Živiš ovdje? Je li to bilo bezazleno pitanje? Rekoh si kako možda ulazi u sferu mogućega da bi Judie bila Leova i Marieina kći. (»Iznenadilo bi te koliko suptilan može ispasti instinkt jednog djeteta.«) – Ne – odgovorila je Judie – ali Leo, Marie i vaš otac su moji prijatelji i pozvali su me na večeru. Ja živim u selu. Prošli ste onuda u dolasku, zar ne? Radim u jednom dućanu. – S odjećom? – odvratila je Beatrice. – Dobro, imam odjel s rabljenom odjećom, ali zapravo prodajemo sve. Knjige, videofilmove, suvenire... – Ja bih htjela dizajnirati odjeću kad narastem ili biti glazbenica kao tata. – Mudra cura! – uskliknuo je Leo, koji se u tom trenu upravo vratio s hrpom tanjura. – A ti, Jipe? – pitala ga je Judie. – Već znaš što želiš biti kad narasteš? – Voditelj na telki – odgovorio je Jip tako samouvjereno da nas je sve natjerao da se nasmijemo.
Marie je pozvala za stol i zauzeli smo svoja mjesta. Jip i Beatrice svaki meni s jedne strane, a Beatrice je zamolila Judie da sjedne kraj nje. »Dobro«, pomislih, »nije počelo nimalo loše.« Judie mi je dobacila zavjerenički osmijeh i primijetio sam da su se i Leo i Marie također nasmiješili. Prvo jelo sastojalo se od pohanih liganja uz salatu od rajčica i mozzarelle. Djeca, u čije su trbuhe padali samo jadni sendviči s benzinske stanice i nekoliko vrećica prženih krumpirića, morala su se jako potruditi da ne počnu jesti dvjema rukama. Marie ih je pitala za let. Bila je prava pustolovina što su prvi put putovali sami, zar ne? – Stjuardese su nam poklonile igračke – dodao je Jip – a poslije je bilo – trukulencija. Jipove »trukulencije« pokrenule su pravi grohot među svima prisutnima, a onda i rundu šala o tome kako su »trukulentna« putovanja avionom. Judie se prisjetila svog posjeta Amsterdamu otprije nekoliko godina. Imala je dobru prijateljicu u gradu i sjetila se kako je provela nekoliko dana obilazeći grad i tržnice. – Jeste li imali dućane za Kraljičin dan? Za posljednjeg Kraljičinog dana (nacionalni praznik u Nizozemskoj, koji se slavi 30. travnja) Beatrice je sama priredila falafele na tržnici u Vondelparku i prodala je apsolutno sve. Možda zato što je bila jedina koja je, uz falafel, nudila čašu netom spravljene sangrije. Jip je (to nije ispričao on, ali sam ja doznao od Clem) izišao da zasvira na svojoj gitari, ali je uspio skupiti tek dva cura i osamnaest centa nakon što je dva sata ponavljao Malageñu pod jednim stablom. Nakon toga je ostavio svoj instrument sa strane i najavio da želi
prestati pohađati dosadne sate gitare jer se s tim »ne može zaraditi za život.« Njegov je otac u potpunosti podupro taj prijedlog. Leo se naslonio na Jipovu stolicu i obraćao mu se kao da su ravnopravni. – Oduševit će te ovo mjesto, momče, puno je fantastičnih lokacija. Je li ti tvoj otac već pričao o samostanu Monaghan? To je mjesto s druge strane hridina. Vikinzi su ga napadali dva ili tri puta na godinu, a nikad ga nisu uspjeli zauzeti. Redovnici iz tog doba bili su čvrsti borci. Kažu da su zakopali veliko blago u okolici, za slučaj da vikinzi uspiju u svom naumu, i da je još ondje zakopano. – Istina, tata? – pitao je Jip, gledajući me širom otvorenih očiju. Samostan Monaghan bila su tri napola razrušena zida među kojima jedva da je ostalo štogod od njegove predivne prošlosti. – Dobro, sine, ako je netko nešto zakopao, sumnjam da bi to itko mogao naći. Zacijelo je tisuću metara pod zemljom. Ostavio sam Jipa i Beatrice da se zabavljaju čas s Leom, čas s Judie te sam pomogao Marie da raspremi stol. Došao sam u kuhinju natovaren hrpom tanjura i Marie mi je rekla da ih odložim uz hladnjak. Kuhinja Lea i Marie bila je kvadratičan prostor s prozorom koji gleda na sprudove i s vratima koja su povezana s garažom (donekle ilegalna nadogradnja koju je Leo dodao kući prije koju godinu). Sav namještaj, osim zamrzivača u crnoj boji, bio je laminiran u svijetlom drvu. Na vratima hladnjaka bilo je barem tucet magnetića, suvenira iz raznih europskih gradova: Beč, Amsterdam, London... – Pusti to, stavit ćemo u perilicu suđa – rekla je kad je vidjela da uzimam krpu. – Kako je u Dublinu? Kako je tvoj tata? – Preživljava – odgovorio sam hladno. – I dalje umire za života, ali mislim da mu je veliku sreću predstavljalo to što je vidio djecu. Prvi put u mnogo vremena vidio sam ga kako se smije.
Marie je bila žena od malo riječi koja se obično držala na distanci, pa sam se našao malo zatečen kad me pomilovala po ramenu i toplo mi se nasmiješila. – Žao mi je što je tako s tvojim ocem, ali možda mu život priskrbi nešto dobro... kad se oslobodi tog žalovanja. – Da... možda... – pustio sam da mi zamru riječi na ustima – Hvala, Marie. Završila je sa slaganjem tanjura u perilicu posuđa i spretno je zatvorila stražnjicom. Pljesnula je rukama i nasmiješila se: »Vidiš kako je to bilo brzo?« potom me zamolila da joj pomognem odnijeti čiste tanjure za biftek. – Kako je ona glavobolja? Uspijevaš li spavati? – Manje-više. – Nešto novo od doktorice? – Preporučila mi je tablete, ali sam odlučio da ih ne uzimam. Mislim da je to otrov koji će više toga ubiti nego srediti. Preživljavam s aspirinima. Ne ide mi loše. Također mi je dala telefon specijalista za poremećaje u spavanju, tipa iz Belfasta koji radi hipnozu. Možda ga posjetim. – I dalje imaš čudne snove? – Rekla je to s prividnom mirnoćom, ali sam spazio da je nakon pitanja nastupila vrlo teška tišina. U glavu su mi došle novine na stolu tatine blagovaonice, naslov o krvoproliću u Donegalu, duge ličinke pod nogama policajca. Četvero mrtvih. Tko? Nasmiješio sam se. – Imao sam poneku moru – samo sam odgovorio – ali ništa onako »ozbiljno« kao onomad. Ništa što bi me natjeralo da se dovezeni ovamo i probudim vas usred noći. Zaista mi je žao što sam vas preplašio. Marie se nasmiješila dok je bacala biftek na tavu.
– Raduje me to čuti. Istina je da sam bila zabrinuta, Pete. Ja nisam kao Leo. Vjerujem u te stvari, snove. Vjerujem da sve nekamo izlazi... – Odignula je lagano vilicom biftek s tave. – Ovo je gotovo, primakni mi jedan tanjur. Na stolu je bilo već šest pripremljenih tanjura sa salatom i prženim krumpirom. Uzeo sam jedan i spustio ga pokraj tave. Marie je upecala biftek iz tave i položila ga pažljivo u za nj pripremljenu udubinu. – Želiš reći da možda taj san ima neko značenje? – pitao sam. Drugi biftek je pao na tavu. Marie se njime bavila ne podižući pogled. – Ako bi se ponavljalo, onda možda ima. No dobro, ako je bilo samo jednom, možda nije ništa. Pomislih na novine. Na onaj san u kojemu se pojavio Leo okupan krvlju. – Ah, shvaćam te – odgovorih isprekidano. Potom sam zašutio. Uzeo sam drugi tanjur i položio ga uz plamenik. – Ako je nešto što se ponavlja, moglo bi biti poruka. Shvaćaš što govorim? Nešto što možda trebaš dešifrirati. Stajao sam nijemo gledajući Marie, pokušavajući pročitati rečenicu između redaka. Što mi je pokušavala reći? – Gotovo – reče stavljajući drugi biftek na tanjur. Dok je to radila, pogledala me u oči i ja sam pogledao u njezine. Naši su se pogledi susreli u zraku na jednu dugu sekundu. – Možeš popričati sa mnom ako ti je potrebno, Pete. Kadgod poželiš. – Hvala, Marie – odgovorio sam. A sad odnesi ova dva tanjura prije no što se ohlade. I reci im da ne čekaju nego da počnu jesti.
Za stolom se nastavljao živahan razgovor. Beatrice je prepričavala neke davne anegdote s putovanja po jugu Španjolske. Jip je donio svoju hrpu crteža na stolnjak i zamolio je Lea da mu nacrta neke dinosaure. Jip je bio u fazi dinosaura. – Ne... – reče, ispravljajući Leov potez – protoceratops mora imati štit na vratu. – Ahhh, jasno, jasno – odgovarao je Leo. – Idemo – rekoh – sad morate jesti. Poslije možeš zamoliti Lea da ti nacrta cijelu zbirku. Završili smo s glavnim jelom i svi smo se složili da je večeras Marie nadmašila samu sebe s večerom. Dok smo čekali desert, zamijetio sam da je Jip već dugo šutljiv. Počeo sam naslućivati razlog i nakon nekoliko minuta moje su se sumnje potvrdile kad je ustao i prišao prošaptavši mi na uho: – Tata... – rekao je zažarenih obraza – moram ići... – U kupaonicu, šampione? – šapnuo sam. Jip je kimnuo svojim posramljenim lišcem. Bilo je vrlo teško imati hirovita crijeva, a još teže kad bi se ova odlučila raskriliti u tuđoj kući. Kupaonica je bila na katu u dnu hodnika. Ustao sam i ispričao nas najavivši da idemo »obaviti hitan posao«. Na sreću po Jipov dječji sram, u tom je trenutku Beatrice zabavljala publiku s anegdotom o kućama brodovima u Amsterdamu, pa smo Jip i ja kliznuli uza stube ne prizvavši previše pozornosti. Kad smo ušli u kupaonicu, palo mi je na pamet nešto što pretpostavljam da se događa očevima koji izgube nekoliko mjeseci iz života svoje djece. Prignuo sam se da pomognem Jipu skinuti remen, a on mi je odgovorio nešto kao »Već mogu sam, tata«, dok je spuštao hlače do gležnjeva i sjedao na tron. – Čekam te vani, sinko. Sretno.
Izišao sam i zatvorio vrata iza sebe smijući se ispod glasa. Hodnik je vodio u tri sobe: Leovu i Marieinu spavaonicu – veliku sobu s bračnim krevetom i prostranom garderobom – sobu za goste i drugu, koju su koristili kao sobu za razne potrepštine, kako su zvali »ured« u kojemu je Leo skladištio svoje utege i gimnastičke sprave, a Marie satima igrala pasijans na Windowsima svog kompjutora. Hodao sam tiho kroz hodnik s rukama na leđima slušajući jeku razgovora uza smijeh koji se odvijao u salonu. Pomislih kako prvi kontakt Judie i djece nije bio nimalo loš i da su Leo i Marie očaravajući susjedi. Kakva večera! I čak su bili toliko pažljivi da prirede te vrećice s poklonima! A najbolje od svega je što sam proveo cijeli dan ne sjetivši se glavobolje. Nije posve nestala, još sam mogao osjetiti to pulsiranje usred glave, ali danas nije izvukla očnjake cijeloga dana. Kao da mi cijeli organizam govori: »Budi dobro: došli su Jip i Beatrice.« Hodao sam prema stubištu prolazeći uz policu koja je zauzimala pola hodnika i vratio se natrag. Nekoliko sam puta blago lupnuo po vratima kupaonice. – Je l’ sve dobro unutra, šampione? Jipovom glasu trebalo je par sekunda da odgovori »Da, tata« i zvučao je kao netko tko si pokušava izvući veliki trn. Clem je patila od zatvora i jadni je Jip to očito naslijedio. Dočim smo Bea i ja bili blagoslovljeni kad je bila riječ o pražnjenju naših crijeva. Opet sam krenuo u šetnju i ovoga sam puta zastao pred ormarom. Bio je to uzak komad namještaja koji je savršeno stao između sobe za goste i »ureda«, a njegove središnje police uskladištile su knjige, filmove i CD-ove. Bila je tu poneka stara fotka Lea i Marie, nalijepljena na jednu stranu ormara. Fotke kad su bili mnogo mlađi. Na jednoj od njih pojavljuju se zagrljeni u polju pšenice, pod narančastim nebom. Na drugoj su na plaži obrubljenoj palmama i Leo
nosi Marie u naručju do vode, a ona izgleda kao da se baš i ne slaže s tom zamisli. Nisam se mogao oduprijeti sitnom osjećaju zavisti. U dnu duše uvijek sam mislio da ćemo Clem i ja završiti kao dva sretna šezdesetgodišnjaka poput Lea i Marie, s kućom punom fotografija i s našom djecom, i možda našim unucima koji će nas posjećivati za vikend ili Božić. Ne znam kako sam završio s jednom od knjiga u rukama. Bila je to zbirka priča Marka Twaina, prilično staro izdanje. Uzeo sam je, malo rastvorio i pustio da njezine stranice jure pod mojim palcem. Zaustavio sam se nasumce na jednoj stranici i pročitao: Kako da mislim na drugi način? Ali, recite mi još nešto... kome pripada ovaj portret na zidu? Nije li to vaš brat? R. Ah, da, da, da! Sad se sjećam, bio je moj brat... William... zvali smo ga Bill. Jadni Bill, kvragu! P. A zašto? Zar je umro? R. Pa, dakle, mislim da jest. Premda nikad nismo mogli kategorički ustvrditi. Oko njega postoji veliki misterij. P. To je tužno, vrlo tužno. Znači da je nestao? Čitao sam još malo i kad mi je dosadilo, vratio sam je na policu. Pogledao sam prema vratima zahoda. Jip nije davao znakove da je gotov. Nije se čuo nikakav zvuk. Nastavio sam istraživati zbirku knjiga. Na jednoj strani police, podupirući hrpu knjiga, bio je veliki svezak foto-monografije nacionalnih parkova Sjeverne Amerike. Pažljivo sam ga uzeo da ne srušim savršeni niz knjiga i otvorio ga. Zabavljao sam se časak gledajući fotografije Grand Canyona, Yosemitea i jezera Powell, prisjećajući se putovanja u karavanu na koje smo se Clem i ja otputili tek što smo se oženili, od Chicaga do Los
Angelesa prolazeći dijelovima mitske Route 66. Potom sam krenuo vratiti veliki svezak na mjesto i moje su oči naletjele na nešto što je ležalo u dnu police. Bila je to neka vrsta papirnatog smotuljka, ali je jedan njegov kraj bio lagano izravnan i nazirao se tračak boje. Smjesta sam uvidio da je zacijelo riječ o zamotanom platnu. Neka Marieina slika koju nije uokvirila, rekoh samome sebi. »I koja je iz nekog razloga ovdje skrivena«, pomislih poslije. I iznenadilo me što osjećam iskušenje da izvučem to odavde kako bih bacio pogled. Bilo je to kao šapat u mojoj glavi: »Da, učini to, Pete!« »Nemoj ni sanjati. Koji te vrag spopao s tim napadom njuškanja?« Pokušao sam napraviti nešto mjesta među drugim knjigama da bih mogao vratiti veliku foto-monografiju na njezino mjesto. Ali hrpa knjiga stajala je u tako nestabilnoj ravnoteži da sam na kraju izazvao malo urušavanje i sve su knjige pale na stranu kao pločice domina. One najbliže rubu pale su na pod. »Bravo, gospodine Nespretnjakoviću!« Odozdo su se čuli glasovi kroza smijeh i razgovor. Razveselio sam se što nitko nije ovo čuo. Netko bi mogao pomisliti da čačkam ondje gdje ne bih trebao, a to nije točno. Ili jest? Pokupio sam knjige koje su pale i stabilizirao red. Dok sam to radio, uvidjeh da je savršeno poravnan kako bi iza njega ostala nekoliko centimetara velika rupa. Rupa upotrijebljena samo za to smotano platno. »Baci pogled, hajde«, inzistirao je onaj glasić u mojoj glavi. Već sam naumio sve to zaboraviti, napraviti krug i nastaviti koračati po hodniku, možda zakucati na vrata da vidim kako je Jip, te naročito prestati njuškati oko tog platna, jer mi je nešto govorilo da postoji razlog što je ondje skriveno. Marie je imala druge slike izložene
po cijeloj kući, ali ovu, upravo ovu nije objesila. I za to zacijelo ima dobar razlog. A nešto u mojoj glavi, nešto što nisam mogao kontrolirati, govorilo mi je da bih trebao baciti pogled: »Idemo, što čekaš? Znaš da to želiš napraviti.« Pogledao sam prema stubištu. Razgovori i smijeh i dalje su se čuli iz blagovaonice. Usto je Leovo i Marieino stubište škripalo kao da će se upravo razlomiti napola. Ako se netko počne njime penjati, imat ću napretek vremena da se riješim inkriminirajućeg dokaza. A što se tiče jadnog Jipa, i dalje se nije čula čak ni buka vodokotlića. Ako sam ikad izveo kakvu dječačku vragoliju zacijelo sam imao izraz lica točno kao u tom trenutku. Blagi miris boje dopro je do moga nosa kad sam raširio to malo platno. Nije bilo baš veliko, dugačko kakvih pedeset centimetara i široko četrdeset. Bio je to portret dječaka, dojenčeta koji mjesec starog. Slika je dala naslutiti da leži u grudicama vate, premda su također mogli biti oblaci. Dječak je imao sretan i spokojan izraz lica. Sve je na njemu odavalo spokoj. Njegovo je lice bilo prikazano s mnogo pojedinosti, veoma blistavih očiju, koje su netremice gledale i pratile pogled onoga tko gleda. Ostao sam kao hipnotiziran. Nisam je mogao prestati gledati, ali sam istodobno uvidio da sam možda upravo nogom zagazio dalje no što je bilo dopušteno. Poželio sam je što prije vratiti na mjesto. Dolje desno uz dno platna bio je potpis. Očekivao sam da ću vidjeti anagram M. Kogan s »K« koje razdvaja lijevu nogu od »M«, kao što je Marie potpisivala sva svoja djela (uključujući ona koja su stajala iznad mog kamina). Ali umjesto toga je u potpisu jasno stajalo neko drugo ime: »Jean Blanchard.«
»Jean Blanchard« ponovio sam kroza zube. »Tko bi to mogao biti? Druga slikarica, to je jasno. Neka žena iz sela?« Ali zašto bi Leo i Marie čuvali portret bebe koji je potpisala druga osoba? – Je li sve u redu tamo gore? Leov glas iz podnožja stubišta gotovo me natjerao da poskočim. Požurio sam smotati platno i samo što ga nisam bacio kroz vrata. No činilo se da će on ostati dolje. – Da... imamo mali zatvor – rekoh dok sam stavljao platno na njegovo mjesto. Potom sam povirio na stubište i pozdravio ga. – Ali ništa ozbiljno. – Dogovoreno. Bez žurbe – našalio se Leo. – Reci Jipu da je desert spreman. – Reći ću mu. Malo dodatne motivacije uvijek dobro dođe. Okrenuo sam se i odšetao do dna hodnika s namjerom da par puta udarim po vratima i pitam Jipa je li uspio izvući taj »problem« iz sebe, kad sam vidio da nešto leži na podu ispred police. Izrezak iz novina. Približio sam se i pokupio ga. Pretpostavio sam kako je zacijelo neopaženo ispao iz neke od knjiga koje sam gledao. Ili čak iz unutrašnjosti platna. Bila je to pažljivo izrezana polovica stranice. Na jednom listu vidio se djelić reklame s orijentalnim znakovima. Na drugoj strani, koju su očito željeli izrezati, mogla se pročitati sljedeća vijest: THE STANDARD. Hong Kong, 14. Prosinca 2004. PRONAĐEN JEDRENJAK NOŠEN MOREM I BEZ POSADE BLIZU MAGONGA. Misli se da bi posada, američki bračni par koji stanuje u Hong Kongu, mogla biti žrtvom otmice. Jim Rainsford, Hong Kong.
Služba traganja i spašavanja na moru pronašla je jučer, u utorak u podne, jedrilicu nošenu morem kakvih 50 milja sjeverno od Table Island u arhipelagu Magong. Riječ je o Furyju, za koji je vlastima poznato da je nestao prošle nedjelje. Jedan član helikopterske trupe za spašavanje potvrdio je da je jedrilica zaista prazna, zbog čega je tijekom cijelog popodneva nastavljena potraga za članovima posade, američkim bračnim parom s boravištem u Hong Kongu. Smatra se da je brod dug dvanaest metara nestao u nedjelju popodne oko 14 sati, nakon što su zaduženi za sportsku luku u Kowloonu digli uzbunu jer je jedrilica isplovila prethodnog dana »bez zaliha za više od jednog dana plovidbe.« Jedan ribarski brod obavijestio je morsku službu za spašavanje Table Islanda da je opazio sportski čamac koji izgleda kao da plovi nošen morem nekoliko milja od otoka. Tog popodneva potvrđeno je da je riječ o Furyju i zahvaljujući provjeri registarske oznake obavljena su potrebna ispitivanja dok nije pronađena odredišna luka plovila. Premda je još rano da bi se utvrdile okolnosti u kojima su nestali članovi posade, policijski izvori Magonga, imajući u vidu dobre klimatske uvjete u zoni u posljednja dva dana i nakon površne analize broda, odbacuju nesreću na pučini. Iznijeli su teoriju o iskrcavanju gusara za kojom je uslijedila otmica bračnog para čiji podaci nisu poznati. No »još valja pretražiti brod i pregledati ga da bi se doznalo više pojedinosti, a u slučaju gusarskog čina, čekati moguće zahtjeve za otkupninom... Probudila me buka kotlića u kupaonici. Presavio sam stranicu i bacio je iza knjiga, u rupu gdje je ležalo platno, nadajući se da je s tog
mjesta ispala. Potom sam zabacio ruke za leđa i pričekao da se Jip pojavi iza vrata kupaonice. – Jesam, tata – reče Jip izlazeći iz kupaonice, s izrazom čistog zadovoljstva. Pohvalio sam ga hladnije no obično. Još zapanjen onim otkrićem koje nije značilo ništa, a u isto vrijeme je moglo značiti toliko toga. Pokušao sam prikriti svoju smetenost tijekom ostatka večere, premda pretpostavljam da mi to nije uspijevalo. U nekom me trenutku Judie uštipnula za bedro ispod stola i prošaptala: »Nešto se zbiva?« Nasmiješio sam se odmahujući glavom. Potom, nakon jednog sata, počeli smo sve troje zijevati i odlučili smo da je večer gotova. Kad smo se vratili kući, Jip i Beatrice su se požalili da su kreveti hladni, To je bilo točno. Pokrivači i plahte koje sam pripremio prije tjedan dana navukli su vlagu, tako da sam se spustio pripremiti im vrećice tople vode u kuhinji. No kako su bili veoma iscrpljeni, zaspali su prije no što sam se vratio s njima. Položio sam ih pod noge i časak stajao uz rub Jipova kreveta gledajući ih. Pogledao sam na sat, prošla je ponoć. Teoretski sam trebao biti umoran. Vozio sam toga dana od Dublina, nakon noći u kojoj nisam baš dobro spavao i poslije slasne večere moje bi tijelo trebalo glasno preklinjati za odmor. Ali začudo, nisam bio nimalo pospan. Spustio sam se u salon, upalio svoj MacBook i sjeo na sofu s njim. Surfao sam po glavnoj stranici Googlea i ispisivao nasumice riječi: »Blanchard« + »Kogan« + »Hong Kong«. Što sam tražio? Poveznicu? Potvrdu neobične teorije? »... američki bračni par s boravištem u Hong Kongu...« »A ako je sve to bilo još jednostavnije? Možda je taj američki bračni par netko >drugi<: prijatelji, poznanici. Zapravo, sjećaš li se da je Leo spomenuo Hong Kong u nekoj od svojih pripovijesti?«
Dva sljedeća sata posvetio sam se pretraživanju mreže sa svim kombinacijama riječi koje sam bio kadar zamisliti: »Blanchard« + »Kogan«; »Hong Kong« + »Fury« + »Kogan«; »Jedrilica« + »Kogan«; »Nestala jedrilica« + »Hong Kong« + »Leo Kogan« + »Marie Kogan«... Ali internetski pretražitelji vraćali su mi nesadržajne rezultate. Stvari koje se na kraju nisu povezivale. Bio je neki Richard Kogan u Newport Beachu u Kaliforniji koji je održavao web – stranicu o plovidbi na jedra. Također sam pronašao par Blanchard (Celine i Darija) koji dolaze s Martiniquea. Bračni par, pretio četrdesetogodišnjak i mlađa djevojka, pojavili su se na nekoliko fotografija dok su brazdili kristalnim karipskim morima na palubi svoje jedrilice. Nijedno ni iz daleka nije nalikovalo na Lea ili Marie. Pretražitelj mi je vratio nekoliko unosa o osobama pod imenom Leo Kogan, ali nijedan od njih nije bio moj susjed. Postojao je Leo Kogan slikar u Lyonu. Drugi Leo Kogan odvjetnik u New Yorku. Potražio sam njihove fotke u profilu na Facebooku i LinkedInu. Pretražio sam katalog slika koje se odnose na svakog Lea Kogana na svijetu. Ni na jednoj od njih (barem ne na prvih 100 ili 200 koje sam pregledao) nije se pojavljivao nitko ni izdaleka nalik mojem susjedu. A isto je bilo s Marie. To u početku nije bilo ništa čudno. Ima mnogo osoba koje su uspjele eskivirati tu veliku crnu rupu osobnih informacija zvanu internet. Završio sam s tom dosadnom i neproduktivnom istragom »proguglavši« (taj sam termin naučio od Beatrice) samoga sebe: »Peter Harper prima nagradu BAFTA za najbolji zvučni zapis« prije dvije godine, »Peter Harper na naslovnici muzičkog časopisa MOJO« prije dvije godine, »Peter Harper u dokumentarcu o suvremenim skladateljima« prije dvije duge i proklete godine, te napokon Clem, koja je, na moje iznenađenje, otvorila svoju Facebook stranicu i
pokazivala fotke iz svog novog i blistavog života i putovanja s Nielsom, što nikad nije napravila sa mnom. Bilo ju je sram ili što? Promotrio sam jednu fotografiju na kojoj se ljube uz koktele ukrašene tropskim motivima na nekoj idiličnoj tropskoj plaži. Pustio sam jedan časak da mi moja ljutnja, moja mržnja, moja zavist i moja povrijeđena taština plešu u želucu. Potom sam ugasio računalo i popeo se na kat. Bacio sam pogled u dječju spavaću sobu. Jip se malo otkrio, a Beatrice je i dalje bila u istom položaju, kao uvijek. Spavala je kao klada. Mogao si sagraditi dvorac od karata na njezinom krasnom trbuščiću, a on bi sutradan i dalje ondje stajao. Potom sam oprao zube i bacio se na krevet otvorenih očiju uperenih u strop. Kanio sam razgovarati s Leom o svemu tome. Platno, čudan izrezak iz novina. Mogao bih reći da sam ga pronašao slučajno (nije li, kako god okreneš, tako i bilo?), ali sam poslije shvatio da je sve to velika glupost. To je bilo skriveno i imalo je na sebi znak NE DIRAJ. A ja sam na to spustio ruku. Priznati to bilo bi kao priznati da sam išao zaviriti u ladicu s gaćicama njegove žene. Brz način da se raskine lijepo prijateljstvo. Pa sam tako odlučio to prešutjeti. Možda bih mogao temu načeti na drugi način. Možda zapravo u svemu tome nema ničega važnog. Zaspao sam i te sam noći usnuo san. U mom snu bila je vedra noć sa zvijezdama, a ja sam svirao klavir u salonu uz otvoren veliki prozor i zvukove mora koji su se prijateljski preplitali s glazbom. Bila je to genijalna melodija. Ne znam odakle sam je izvukao, ali to je bila moja najbolja ideja u dugom razdoblju. Moje su ruke prelazile klavirom odozgo prema dolje samopouzdano udarajući po tipkama, kao da su provele godine izvodeći taj nepoznat komad. Ta je glazba izlazila iz mog srca, kao sve dobre stvari koje sam napisao u životu i pomislio sam: »Opet sam uspio!« Trebao sam to negdje zapisati, da ne
zaboravim, ali sam bio toliko siguran u ono što sviram, toliko je to zvučalo u meni, da se nisam bojao da ću to zaboraviti. Nazvat ću Pata još noćas, probudit ću ga; bilo mi je svejedno, on će biti sretan da to čuje. Reći ću mu da napokon imam to što sam tražio. Da se Peter Harper vratio. Moje su ruke opet prijateljice moje glave. Moja tvornica uspjeha opet je proradila. Osjetih da se nikad više neće ponoviti jedno od onih depresivnih popodneva kada sam se poigravao s beskorisnim akordima. Osjetih da sam opet pun ideja. Ali onda, kako sam napredovao u svojoj melodiji, jedna je tipka prestala odgovarati. Ispustila je nijem zvuk, poput čekića koji je udario po prstu. Fa zadržan u četvrtoj oktavi. Potom je išao Do u seksti. I Mi oktavu više. TOMTOMTOM. Spustio sam pogled na tipke i užasnut otkrio da su pokrivene krvlju. Tipke su bile prljave, posvuda je bilo tragova mojih prstiju. Krvavih tragova. Okrenuo sam ruke i vidio da su dlanovi prekriveni krvlju. Ali nije bilo nikakve rane. Odakle je dolazila ta krv? Stisnuo sam jednu od tipaka i primijetio među njima mali crveni mjehurić. Tekućina se nakraju prelila i kliznula preko bijele slonovače sve dok nije kao gusta kap krvi pala na pod. Preplašeno sam se od toga odmaknuo. Klupčica se srušila na pod udarivši kao veliki čekić. Poklopac klavira bio je zatvoren. Nikad ga nisam ostavljao zatvorenog, no noćas je bio. Približio sam se i primio ga za krajeve. Podigao sam ga pažljivo, kao mehaničar koji otvara motor. Smjesta sam zapazio da nešto nije u redu. Gdje je zlatni dio okvira? Unutra se vidjela samo mračna šupljina. Odmaknuo sam jednu ruku s poklopca i
usmjerio je u tu mračnu šupljinu u potrazi za žicama, ali sam onda osjetio kako tone u vruću tekućinu. Kutija klavira bila je puna... – Bože moj! Krv. Podigao sam još više poklopac kako bih mogao pogledati. Otkrio sam tu kupku i u njezinom središtu golo tijelo koje je izranjalo iz te velike crvene lokve. Judie. Svezana za noge i ruke. – Pomozi mi, Pete – počela je jecati – On će se uskoro vratiti. Danas će me ubiti. Ili možda sutra. Pomozi mi. Cijelo moje tijelo stalo je drhtati. »Izvući ću te odavde, Judie. Izvući ću te.« Pokušao sam potražiti potporanj poklopca, ali ga nisam mogao naći, a nisam mogao pustiti poklopac... – Molim te, moooolim te, to je čudovište. Iskoristit će me još malo i onda će me ubiti, Peter. Izrezat će me na komade. Uto zamijetih neku nazočnost iza sebe u salonu. Zatvorih klavir. Prigušio sam Judien glas koji je i dalje pričao te strašne stvari, ali bez smisla. Okrenuo sam se. Usred dnevnog boravka stajala je sjena. – Vrijeme je isteklo, Peter. Ćelava. S tim strašnim crnim mrljama na koži zbog kojih se doimala poput čudovišta. Mršava kao skelet. Kao u posljednjim danima svoje bolesti, kad ju je kemoterapija iznutra cijelu spržila. – Mama! Bila je odjevena u zeleni ogrtač koji je uvijek nosila po kući. I unatoč tomu što je strašno izgledala, njezine su oči odavale suosjećanje i mekoću koji su tu moru pretvorili u lijep san. Poslije, prije no što sam uspio doći do nje, prije no što je iščezla u zraku, otvorila je usta i rekla: – Idi iz ove kuće, Peter.
3. dolaskom ljeta selo se počelo puniti turistima. »Stop« na cesti u Clenhburranu prestao je biti simboličan znak na koji se već iz navike nisi zaustavljao. Sad je cesta oživjela; stalno bi kapali kamperi, auti i horde motociklista koji su odlazili i dolazili s različitih točaka na obali. Mali Andyjev supermarket-benzinska povećao je svoje zalihe hrane i smjestio poseban odjel za roštiljanje, gdje se prodavalo sve potrebno za organiziranje sretnog obiteljskog dana. Usto, sad je uvijek bio mali red od tri ili četiri osobe koje su kupovale. U selu su se počela viđati nova lica i čuli su se novi naglasci. Britanski, škotski, američki, uz nezamjenjiv naglasak ljudi iz Corka ili neki dublinski sa sjevera. Fagan’s, koji je cijelu zimu bio više ili manje samotno utočište, sad je bio krcat svakog dana u tjednu. Keith Dogulas otvorio je Beer Garden u stražnjem dijelu, gdje si mogao izići popušiti uz pintu dok si sjedio u udobnoj stolici, okružen bačvama i drugom starudijom. Prvi dani u kući na žalu bili su sretni i mirni. Svakoga jutra dizao sam se prije djece i pripremao im doručak s prepečencem, kajganom i šunkom. Jeli smo sjedeći u stolicama u vrtu, uz idilični pogled na ocean, a potom bismo se spuštali do plaže. Poneki dan, ako je puhao vjetar, ograničili bismo se na dugu šetnju obalom. Jip je našao ribarsku mrežu i oduševljavalo ga je skupljanje školjaka, neobičnog kamenja i ljuštura rakova među stijenama u dnu plaže. I kao što sam pomislio prije koji tjedan, bio je oduševljen istraživanjem unutrašnjost male spilje i maštao je o tome kako se ondje u dnu možda skriva blago. (»Leo je rekao da su vikinzi imali blago, zar ne?«) S
Drugih dana, ako je temperatura bila dobra, čak smo se kupali. Jipa je fatalno privlačila voda i uvijek bi na kraju ulazio do vrata i brzo izlazio naježen. Nakon tri dana otišao sam u Dungloe i kupio neoprenske prsluke. Ni za što na svijetu nisam želio riskirati da pokupi ljetnu prehladu, a voda se, unatoč lijepom vremenu, i dalje zadržala na šesnaest stupnjeva. Beatrice je, naprotiv, više voljela čitati na svom ručniku. Za našeg prvog službenog posjeta Judienom dućanu Judie joj je poklonila prvu knjigu iz sage Sumrak i sad se posve za nju zakačila. Prvi je dio progutala u dva dana i dvije duge noći, tako da sam je morao prisiliti da u zoru ugasi svjetlo. Ja sam pak isprobavao dasku za surfanje koju sam pronašao u vrtnom spremištu, premda nisam uspio ustati nijedan jedini put, ali barem sam se uspio održavati na koljenima na valu i pozdraviti djecu prije no što bih pao u pjenu. Judie bi znala naletjeti do kuće koje popodne pa bismo svi zajedno otišli u šetnju. Dugi sprudovi prepuni stazica u travi i pijesku bili su savršeno mjesto da se izgubiš u tim mlakim ljetnim popodnevima. Judie i Beatrice obično bi išle naprijed, koji metar ispred Jipa i mene, obuzete brbljanjem o nekim svojim temama, smijale su se, šalile... činilo se da se savršeno slažu. Jip i ja smo se bavili svojim zanimacijama: otkrivanjem kukaca, pronalaženjem štapova ili kamenja jedinstvenih oblika i veličina. I sve smo to, dakako, spremali u vrećicu. Usto, nakon što mu je Leo ispričao pripovijest o Vikinzima i Monaghanu, Jip je bio uvjeren da ćemo na kraju pronaći blago i bacao bi se na svaki sjajni predmet koji bi izvirio iz pijeska (a par puta su to bila stakla nekih boca i morao sam mu ih brzo izvući iz ruke). Dućan gospođe Houllihan natjecao se s Andy’som u prodaji potrepština za plažu, i Judie je imala prilično mnogo posla tog tjedna. U utorak me zamolila da joj posudim Volvo da ode u Dungloe pokupiti veliku narudžbu opreme. Lopatice, kantice i plastične potrepštine;
viseće mreže i suncobrane; kupaće kostime, naočale za ronjenje, ljetnu odjeću... – Zbilja sve to prodaješ? – pitao sam je. – Ljudi polude ljeti! – odgovorila je. – A čini se i da će ovo ljeto biti vrlo lijepo. Bilo je to točno, meteorološki izvještaji već su tjednima obećavali lijepo vrijeme za cijeli srpanj i prvu polovicu kolovoza. Možda uz rizik od neke električne oluje, ali uglavnom dobro. »Poneka električna oluja (s crnim oblacima u obliku kolačića, munja, gromova, možda neki ponoćni posjet), ali uglavnom dobro.« Nakon cijelog dana utovarivanja i istovarivanja Judie se vratila s Volvom kasno popodne pa sam je pozvao da ostane na večeri. Dok su se djeca zabavljala s frizbijem u stražnjem vrtu, pod ljubičastim sumrakom i s prvim zvijezdama koje su treperile u visini, Judie i ja smo skupa kuhali, brbljajući o svemu pomalo. Bio je to nježan trenutak, ona i djeca u toj kući uz more, pripremamo nešto slasno za večeru, a poslije toga dobar film, i ja sam bio svjestan da moj mozak nadomješta Clem s Judie u tom scenariju, da moja psihologija stavlja jedan komadić u tu razbijenu sliku obitelji koja mi je toliko nedostajala. Ali na kraju, bila to zamka ili ne, laž ili istina, ja sam se dobro osjećao, više nego dobro: sretno. A to je bio prilično nov osjećaj. S druge strane, otkako su djeca u kući, više nismo imali svoju intimu, da ne govorim o zajednički provedenoj noći. – Eh! Medvjeđi zagrljaj? – rekla je iznenađeno kad sam je uhvatio straga, u trenutku kad su glasovi Jipa i Beatrice zvučali udaljeni. – Pazi ili će nas vidjeti. – Malo sam izvan kontrole – odvratio sam. – Vrlo uspaljen, kako se obično kaže. Zašto ne ostaneš noćas? Ona je odmahnula glavom.
– Već smo o tome razgovarali, Pete. Da, razgovarali smo. Tada je to zvučalo vrlo razumno: ona se neće osjećati udobno s djecom u kući. Ni meni to nije bilo lako, ali možda sam bio pripremljeniji. Na kraju krajeva, Clem je živjela s Nielsom. Moja su ga djeca zacijelo viđala u pidžami ujutro, kako pere zube, raskuštrane kose i neobrijana lica. Judie je bila puno ljepši prizor. – Ali u nekom trenutku ćemo morati... – rekoh, spustivši mali ugriz na njezin vrat. – Jesu li te nešto pitali? – Ne. Još nisu. Ali će to učiniti. Poznajem ih. Smišljaju to u svojim zlobnim glavicama. – I što ćeš im reći? – Što ja znam. Da smo prijatelji s pravom na pipanje... ne znam – nastavio sam. – Što smo zapravo, Judie? Dečko i cura? Ona je spustila glavu i nastavila rezati rajčice na kriške. – U redu – nastavio sam govoriti. – To je malo »snažna« riječ možda... – Ne – reče ona – Dobro je. Možeš im reći da smo dečko i cura. Prošli su me adolescentski žmarci kad sam to čuo. – Osim ako to tebi predstavlja problem. – Ne – požurio sam odgovoriti. – Nikako. Dobro, u rječniku 21. stoljeća »dečko i cura« također ne znači da ćemo se oženiti. – U rječniku 21. stoljeća ti mi se sviđaš, ja se sviđam tebi, dobro nam je zajedno i ne spavamo ni s kim drugim. Nećemo potpisati nikakav papir niti si nataknuti prsten i nastojat ćemo biti iskreni jedno s drugim. Nazovi to kako želiš. – Judie, to je najromantičnije što su mi rekli u posljednje dvije godine.
Ona se okrenula, stavila svoje dlanove na moja ramena i nježno me poljubila u usta. – A čak nisam ni pokušavala biti romantična! Čekaj i vidjet ćeš. U to začusmo Jipov glas koji je počeo plakati negdje vani. Beatrice je dotrčala kroz vrt s frizbijem u ruci. – Jip se spotaknuo, tata. Izišli smo u vrt. Jip je sjedio na travnjaku, uz septičku jamu, boljelo ga je koljeno i mogao sam zamisliti što se dogodilo. Prokleta odvodna cijev septičke jame, koja mi je dvaput savinula nož kosilice. – Već mjesecima kanim kupiti metalnu ploču da je zatvorim – objasnio sam Judie dok smo se približavali mjestu nezgode – ali iz nekog razloga uvijek zaboravim. Previše je skrivena među travom i lako se o nju spotaknuti. Uzeo sam Jipa u naručje i odnio ga u salon. Judie me pitala gdje imam kutiju za prvu pomoć i rekao sam joj neka je potraži u stražnjem ormaru u predsoblju. Vratila se s velikom metalnom kutijom u kojoj je bilo vate, zavoja, joda, sve neotvoreno (to sam kupio u ljekarni u Dungloeu tek što sam se uselio u kuću, ali, začudo, nikad nisam ništa zatrebao), uz lijekove za glavobolju koje mi je doktorica Ryan prepisala i koje sam kupio, ali odlučio sam da ih neću uzimati. Natopio sam vatu jodom i počeo dezinficirati Jipovu ranu. Pratio je frizbi u letu i nabasao nogom na rupu odvodne cijevi, upavši do koljena. Lijepa ratna rana, premda, hvala Bogu, ne preduboka. – Misliš da će trebati cjepivo protiv tetanusa? Judie je rekla da nije potrebno, jer se ogrebao na stijenu. – Bit će dovoljno malo joda. Dok je čistila ranu, Judie se propitivala o betablokatorima i ostalim tabletama koje su bile ondje. – To su ti propisali u bolnici? – pitala je.
Odgovorih da jesu. – Majko moja, radujem se što si odlučio da to ne uzimaš. Beatrice je sjela kraj nas i milovala glavu svoga brata i ohrabrivala ga, dok sam raprskavao mlazić hidrogen-peroksida i završavao s čišćenjem Jipova koljena. Judie je i dalje stajala kraj nas, ali sam zamijetio da je zašutjela gledajući papir koji je pronašla u kutiji prve pomoći. Na licu joj je bio iznenađen izraz. – Odakle si ovo izvukao? Ispružila je papir dok mi ga nije stavila pred oči. – Da, Kauffman – rekoh kad sam pročitao. Bio je to komad papira na kojemu je doktorica Ryan napisala ime i telefon tog psihologa iz Belfasta. Mora da sam ga zajedno s lijekovima ubacio u kutiju prve pomoći onoga dana kad sam se vratio s posljednjeg posjeta i zapravo sam na to zaboravio. – Doktorica Ryan mi ga je preporučila – rekoh. – Trebao bi biti specijalist za poremećaje spavanja... poznaješ ga? – Bio je... moj profesor na sveučilištu, ali me čudi što ti ga je Ryanova preporučila. Zaintrigirao me Judien izraz. U njezinim je očima bilo nečega nalik strahu. – Pričao sam joj o... – pogledao sam Beatrice i Jipa misleći da možda ne bih trebao doticati tu temu – o snovima koje sam imao nakon nesreće. Rekla mi je da možda ne bi bilo loše da ga posjetim. Misliš da bi se isplatilo dogovoriti sastanak? – Možda – odgovorila je – premda bi moglo biti prerano ići tako daleko. Osim toga, prošla su dva tjedna i nisi više imao nijednu od tih m... – pogledala je Jipa i Beatrice... – nemirnih snova, zar ne?
Sjetio sam se najsvježije, koju joj nisam ispričao, gdje ona svezana za okvir moga klavira, u lokvi krvi, govori užasne stvari o čovjeku koji dolazi po nju i... – Jao – jauknuo je Jip kad sam mu možda prečvrsto pritisnuo gazu natopljenu jodom. – Oprosti, šampione – rekoh, ublaživši pritisak. – Dobro, i dalje imam čudne snove. Ali ništa ozbiljno. – Je li to zbog munje, tata? – pitala je tada Beatrice, koja je, kao i uvijek, bila sa svime upoznata. Dva dana prije, dok smo se vraćali iz šetnje po hridinama, ispričao sam im priču u širokim crtama, ponajviše stoga što sam bio siguran da će je na kraju negdje čuti. Moja je verzija bila prilično skraćena i uklonjeni su najbolesniji dijelovi (na primjer da sam bio više od petnaest minuta u nesvijesti ispružen u jarku). Pred licima djece pustolovina je sažeta na to da je tata htio povući granu s puta i grom je »udario vrlo blizu« i »opekao« ga, baš kao što se čovjek opeče ako previše približi prste zapaljenoj svijeći. – Da, mila, to je zbog groma – odgovorio sam – ali već mi je bolje. – Jesi vidjela moje biljege u obliku stabla, Judie? Ludo izgledaju. – Da, Beatrice, prilično su dojmljivi. Ali više se skoro ne vide, jel’ da Pete? Zapravo, već su se skoro potpuno rasplinule. – Pretpostavljam da će bol u glavi na kraju isto proći. No ipak, ako želiš, mogu telefonirati Kauffmanu i osobno zatražiti da te primi. – Ne, zaboravi – rekoh – pustimo da prođe još malo vremena. Uzeo sam zavoj koji je Judie pripremila i stavio sam ga na Jipovu ranu. Potom su Beatrice i on opet otišli van igrati se frizbijem i preporučio sam im da se udalje od dna vrta, gdje je ta odvodna cijev kako bi se izbjegla još koja nezgoda. I pribilježio sam si u glavi
bilješku: »Staviti poklopac na odvodnu cijev«, koju ću sutradan opet zaboraviti. Završili smo s kuhanjem i bilo je tako lijepo vrijeme da smo postavili stol na terasi i večerali uz svjetlo sumraka. Judie je to iskoristila da me izvijesti o filmskoj noći na otvorenom koja će početi za samo deset dana. – Svi živi veoma su uzbuđeni zbog ideje da ti nešto odsviraš. Kako ti se čini? Ja sam to malo premotavao u glavi i pomislio da bih mogao interpretirati glavnu temu iz Cinema. Paradiso Enrica Morriconca. Bio je to kratak komad koji gotovo i nisam trebao pripremati, budući da sam ga svirao stotinu puta. Judie se to učinilo dobrom idejom. Rekla je da su već nabavili klavijature s osam oktava za taj dan. Žena Keitha Douglasa iz Fagan’sa pohađala je tečaj klavira za odrasle u Letterkennyju prije koju godinu i otad ima električni pijanino koji skuplja prašinu u boravku. – Pretpostavljam da će biti dobar – primijetih. – Pripremi i nešto što ćeš reći na mikrofon – rekla je. – Govor? – pitao sam. – Ne, samo koju riječ. Zdravo, dragi susjedi, velika mi je čast što sam ovdje večeras... i takve fore. Ti si jedina osoba među tih dvjesto duša koja je ikad bila u filmskom studiju ili razgovarala s redateljem, svi žude da im ispričaš koju anegdotu. Ali nemoj se zanijeti. Nakon večere smo svi zajedno pogledali film i Judie je otišla oko ponoći. Pratio sam crvena stražnja svjetla njezine Vauxhall corse dok nisu nestala u visini Billova zuba, razmišljajući o onoj čudnoj reakciji kad je pročitala Kauffmanovo ime na papiru zametnutom u mojoj kutiji prve pomoći. »Bio je moj profesor na sveučilištu.«
Stručnjak za probleme sa snom. Cura koja pati od košmara o kojima ne želi pričati. Dobro, nije jedina... Sljedećeg jutra dogodilo se nešto što me trebalo natjerati na oprez, primorati da otvorim oči. Bosi smo otišli na dugu šetnju po obali. Jip je skupljao svoja blaga, Beatrice mi je nešto pričala. Kad smo stigli do kraja plaže, upravo ondje gdje su se formirale one male spilje u crnoj stijeni, u Jipovu mrežu nije više stalo nijedno blago tako da ih je počeo predavati meni i napunio mi je džepove školjkama i kamenjem. Beatrice je počela ispisivati svoje ime u pijesku: B-E-A-T-R-C-E. – Fali I! – povikao je Jip. – Idemo, Jip, napiši svoje ako si tako spretan. Jip je uronio svojim malim stopalom u pijesak i počeo crtati dugo J, no kad je došao do gornje crte, valovi su se pobrinuli da ga napola izbrišu. Jip se naljutio i stao udarati po sljedećem valu, zbog čega su mu se posve smočile hlače, a njegova se starija sestra (naravno) počela gromko smijati iza njegovih leđa. Ali Jip je unaprijedio svoje mafijaške vještine. Prvo mi se došao požaliti, ali je smjesta shvatio da to treba biti riješeno kao vendetta. Pojurio je prema sestri, koja se okretala i pošteno ju je poprskao po leđima. Nije trebalo čekati na Beatricein odgovor i Jip je završio u vodi sve do posljednje vlasi na glavi. Dojurio je kako bi se sklonio u naručje svog (suhog) tate, ali dotad je Beatrice već naveliko počela napad koji je na kraju i mene smočio. Od tog trena nastupio je totalan rat. Beatrice ga je počela ganjati, a Jip je počeo trčati prema stijenama. Ja sam se još smijao kad sam vidio kako Jipove noge sve
više i više ubrzavaju, kao da je odjednom uvidio da je za njegovim leđima neka stvarna opasnost, i vidio sam kako se zaputio ravno u jednu od onih malih špilja u stijeni. – Jipe – uzviknuo sam. – Hej, Jipe! Ali on je već bio daleko i vjetar je puhao u našim ušima. Toliko je ubrzao da je imao dvometarsku prednost pred sestrom. Bacio se na pijesak i puzeći je pohitao u unutrašnjost male špilje, najmanje od svih, koja je bila točno toliko velika da ga Beatrice nije mogla slijediti unutra. Zadovoljila se time da lupne nekoliko puta nogom po pijesku pokušavajući poprskati stražnjicu svog brata pijeskom, ali ovaj je već nestao u unutrašnjosti špilje. Otvor jame nije mogao biti viši od pola metra i valovi su udarali tek koji metar odande. Odjednom sam shvatio da mi se nimalo ne sviđa to što je Jip nestao u tom uzanom crnilu. Ubrzao sam korak dok nisam stigao onamo. Beatrice je bila na koljenima i pokušavala nešto vidjeti, ali ta prokleta šupljina gutala je svjetlost baš kao crni veo. – Jipe! – povikao sam, više se ne plašeći da ću zvučati strogo i uplašeno. – Iziđi odavde smjesta. To mjesto je opasno. Moje su riječi odzvanjale u kratkoj i suhoj jeki u toj šupljini, a potom se nije čulo ništa i osjetio sam kako mi srce počinje brže kucati. Beatrice me pogledala ne rekavši ni riječ, pretpostavljam da smo oboje uvidjeli da se ondje nešto događa. – Jipe, poslušaj tatu! – povikala je Beatrice. – Iziđi odande. Pobojao sam se da je pronašao drugi izlaz s one strane kamena, gdje nije bilo ničega doli šiljastih stijena koje su izglačali uporni valovi što bi katkad praskali u uspjenjenim mlazovima. Uzverao sam se na jednu stijenu i izranjavao bose noge pokušavajući pronaći neki drugi izlaz iz te jazbine. – Jipe! – Moj je glas zvučao prestravljeno. – Možeš li me čuti, sine?
Sve strašne stvari što ih čovjek može zamisliti izredale su se pred mojim očima u tih nekoliko sekunda. Nije bilo načina da se prođe dalje, a isto tako nisam vidio da bi se išta micalo pod mojim nogama, tako da sam se vratio do pijeska. Beatrice se uvukla u jamu koliko god joj je tijelo dopuštalo. Čučnuo sam uz nju. – Možeš li ga vidjeti? – Da – odgovorila je – Mislim da ga vidim. – Jipe! – povikao sam – slušaj, sine, iziđi otamo, molim te. Ima valova na drugoj strani i... mogao bi se na nešto ozlijediti unutra. Nakon koju sekundu ugledali smo ga kako se pojavljuje iz mraka, puzeći kao što je i ušao u špilju. Kad se našao vani, podigao sam ga u naručje, i nakon što sam se uvjerio da nema nikakvu ozljedu, prekrio sam ga poljupcima. – Što ti se dogodilo, sine? Što...? Ali Jip nije odgovorio. Obgrlio me je oko vrata i uronio lice među moja ramena. Drhtao je i osjetio sam vlagu pokoje suze na njegovim obrazima. Nisam mogao shvatiti što je uzrok svemu ovome. Bio sam svjedokom njegove male svađe s Beatrice, međusobnog prskanja, trka. Ondje se nije dogodilo ništa izvan uobičajenog. – Došao mu je jedan od onih »čudnih« trenutaka – reče Beatrice. – Proći će ga, samo ga treba pustiti časak. – Čudnih trenutaka? – pitao sam. – O čemu pričaš? – Katkad mu dođu. Mama je to već objasnila psihologu. Ali nije ozbiljno. Zašuti, kao da je na drugom svijetu. Katkad se oznoji, postane nervozan. Samo treba malo pričekati. Vratili smo se kući i stavio sam Jipa pod vrući tuš, ali mu je bilo toliko hladno da sam na kraju sjeo u kadu ispred njega dok si je
sapunao tijelo i glavu iskoristivši to da ga preplavim milovanjima. On je bio tih, zatvorenih očiju kako bi izbjegnuo šampon. – Kako si? Jesi li se zgrijao? – Da. Voda se počela penjati i već nam je prekrila trbuh. Bio je to ugodan osjećaj, osjetio sam da Jipovo tijelo prestaje drhtati. Nastavio sam ga sapunati, njegove male uši klizile su kroz moje ruke kao dvije ribe. – Što ti se dogodilo ondje dolje, sine? Zašto si plakao? Jip u prvi mah nije odgovorio. Trebalo mu je nešto više od pola minute. Činilo se kao da izvlači vrlo bolan trn. – Bojao sam se. Rekao je to gotovo bez glasa, kao tajnu koju nitko drugi ne bi trebao čuti. Ja sam također stišao glas dok se nije pretvorio u šapat. – Strah? Od čega? – Od nekoga tko dolazi. Čudovišta. – Čudo...? – presjekao sam se u pola riječi. »Ne, nećemo tim smjerom, gospodine Harper. Nikakva ispitivanja i nemoj zvučati sumnjičavo.« – Tko je to bio? – pitao sam. – Jesi li ga mogao vidjeti? – Ne... – odgovorio je Jip – samo sam ga »osjetio«. Odjednom. – Kad te tvoja sestra počela slijediti? Ali ti si znao da je ona, zar ne? – Da, ali to je bilo nešto drugo. – Drugo? Dok sam završavao s raspetljavanjem njegove kose i uzimao tu malu glavu među svoje ruke te je ljubio pri najmanjoj prigodi, pomislio sam opet na svoju majku i baku, koja je šivala i šivala iznova taj gumb
mom praujaku Vincentu spašavajući mu život tog jutra prije toliko godina. I ono što mi je tata rekao u Dublinu: »Prelazi s očeva na djecu.« »Zašto ne?, rekoh samome sebi. Zašto si mislio da bi ti bio posljednji?« – Je li ti se to dogodilo još koji put? Taj strah? – Ponekad – odgovorio je Jip. – I što osjećaš kad ti se to dogodi? Jip otvori oči. Gledao je prema stropu kao da se pokušava sjetiti. – Strah. Da će se nešto dogoditi. – Tebi? – Bilo kome – odgovorio je igrajući se s pjenom. – Katkad je to neka osoba. – Tko, na primjer? – Gospodin Elfferich, čuvar iz škole. – Što mu se dogodi? – Njegov je sin stradao u automobilskoj nesreći. – I osjetio si nešto o njemu, točno? – Da. – Prije no što se dogodilo? Jip me pogleda iznenađen. Potom kimnu glavom. – Jesi li ispričao mami nešto od toga? Zanijekao je. – Bilo kome, tom psihologu kojemu te odvela mama? Zamišljao sam jadnog Jipa kako sjedi na stolici i prešućuje tu neispovjedivu tajnu dok mu neki iskusni psiholog postavlja tisuću i jedno pitanje iz knjige, daleko, jako daleko od toga da pogodi u »sridu«. Odmahne glavom. – Tebi se to također događa, tata? – tada zapita.
– Mislim da da – rekoh mu – katkad, također ne mogu znati kad. – Je li to loše? Jip je otvorio oči. Širom je otvorio oči. Uši također. Bilo je to jedno od PITANJA s velikim slovima. Kao ono postoji li Bog? Ili kako se prave djeca? Ili zašto ste se mama i ti prestali voljeti? Zamjećivalo mu se to na licu. Mala usta, velike oči, uši pripremljene da upiju taj važan odgovor. – Ne... mislim da nije ni loše ni dobro, Jipe. To je kao imati uši. Katkad čuješ glazbu i ugodno je; drugi put čuješ buku, stvari koje ti se ne sviđaju. Mislim da je to sve. Ni loše ni dobro. Samo zamjećujemo neke stvari. »Jednog ću ti dana ispričati nešto o tvojoj baki i o tvojoj prabaki. Jednog dana kad budeš malo veći objasnit ću ti ponešto, sine moj.« – Dobro, tata. – Uvijek kad ti se to dogodi, možeš razgovarati sa mnom. Možeš mi to ispričati, dobro? – Da. Možemo li još malo napuniti kadu? – Da, svakako – rekoh otvarajući slavinu s vrućom vodom – ali nećemo ostati još jako dugo, ha? Jer će ti se inače namreškati koža. – Da, tata. Zašutio sam osjećajući kako ugodna struja tople vode okružuje naša tijela. Naslonio sam se na dno kade i pogledao ga dok je pravio čamce od pjene za kupanje. Osjetio sam strah za njega, kao da mu je neki liječnik upravo dijagnosticirao najrjeđu i najneizlječiviju bolest na svijetu. Bio je to vjerojatno isti onaj strah kakav je moj otac osjećao za mamu tijekom cijelog svog života.
U utorak ujutro osvanuo je divan dan i Leo i Marie nazvali su prilično rano kako bi nas obavijestili da su nas O’Rourkeovi pozvali na plovidbu s njima i njihovom djecom. Pristanište je bilo smješteno pet milja od sela, u maloj laguni zaštićenoj od mora u kojoj je bilo desetak jedrilica. Ondje smo se našli s O’Rourkeovima i s njihovim dvanaestogodišnjim sinovima blizancima Brianom i Barryjem, koji su smjesta svoju pozornost usmjerili na Beatrice. Tog je dana nosila šešir širokog oboda koji je kupila u Judienom dućanu i sunčane naočale pa je izgledala kao velika zvijezda. Crvenokosi blizanci O’Rourke zacijelo su pali pod njezin utjecaj i otimali su se da joj pomognu da prijeđe pasarelu. Ali Beatrice, naviknuta na strme ukrcaje i iskrcaje po amsterdamskim kanalima, zaobišla ih je kao da je riječ o dvjema preprekama i uspela se spretnim skokom na jedrilicu pred zapanjenim pogledom dvojice dječaka. Nasmijao sam se u sebi. Beatrice se počela mijenjati kako se već mijenjaju djevojčice u toj dobi. Više se nije odijevala bilo kako i nije puštala da joj Clem šiša kosu ili slaže rep. Za vrijeme našeg posljednjeg telefonskog razgovora Clem je spomenula dečka koji se nekoliko puta muvao pred kućnim vratima i kutiju bombona za Valentinovo koju je otkrila poluskrivenu u Beatriceinom ormaru. »Misliš da je vrijeme da s njom pričam o prezervativima?« upitao sam je. Clem mi je odgovorila da je to već napravila početkom godine. Moglo se zamijetiti da će se vrlo brzo pretvoriti u lijepu ženicu i da joj cijela njezina genetička prtljaga počinje slati informaciju o tome kako baratati s tom novom moći. Premda je zasad sve bilo igra. Stvar će postati ozbiljnija za koju godinu. Slomljena srca, romantične izjave i poneka suza. Ili nešto gore... preuranjena trudnoća, krivi dečko... ali pokušavao sam ne misliti previše na to. Kao otac sam samo želio
zamišljati da će proći kroz adolescentno zaljubljivanje s najmanjim mogućim brojem ozljeda. Nisam vidio Franka O’Rourkea od noći s nezgodom, pa sam sad iskoristio priliku da mu zahvalim na pomoći: bilo mi je poznato da se on spustio do auta da mi pomogne, kao i da me je pratio do Leova auta. Opet je Laura, njegova bučna žena, ukrala glavnu ulogu u toj sceni pričajući o trenutku kad je rekla Franku što mora napraviti. Dobri Frank je kimao čekajući s teškom kutijom Budweisera u rukama. Obišli smo obalu prolazeći uz bajkovite hridine, prostrane močvare i divne i krivudave poluotoke okrunjene starim stražarskim tornjevima ili svjetionicima ili kućama još izoliranijim od naših. Marie, koja je u svoje doba u Sjevernoj Irskoj bila zagrijana za promatranje ptica i čitala je vodiče o tome, održala nam je predavanje o brojnim i rijetkim pticama selicama kakve se ovih dana mogu ovdje vidjeti. Tvrdila je da se u proljeće mogu vidjeti primjerci koji su doletjeli iz Afrike ili Kanade. Laura i Marie bile su kraj Jipa, koji je mirno sjedio na stražnjem sjedalu s prslukom za spašavanje i nekim malim dvogledom pokušavajući razabrati kitove ili delfine s krme broda. Dvojica blizanaca činila su isto: na pramcu pokraj Beatrice pokušavali su prizvati njezinu pozornost šalama i poznavanjem plovidbe. Zacijelo nisu onako dosadni kao njihova majka, pomislih kad sam vidio da se Beatrice smije na dosjetke dvojice novih prijatelja. U međuvremenu smo Leo i ja podijelili pivo s Frankom na kormilu, pričajući o jedrilici i plovidbi. – Nagovaram Lea da se upusti u životnu investiciju – reče Frank – znam da ga oduševljava plovidba i ima jedna jedrilica na prodaju u istom pristaništu odakle smo isplovili. Zanima li vas jedrenje, Harper?
Priznao sam da sam to oduvijek želio naučiti, ali bi me uvijek svladala lijenost. Frank me ohrabrivao da to napravim, on bi mi mogao dati prve upute: – Sezona počinje u svibnju i završava u listopadu, to je gotovo pola godine i u Donegalu sigurno ima vjetra. Potom je otišao na pramac i pozvao jednog od blizanaca da mu pomogne s jedrima. Leo je ostao za upravljačem kormila. To mi je neizbježno prizvalo u sjećanje članak iz novina koje sam slučajno našao u njegovoj kući. Pomislih da je ovo pravi trenutak da mu postavim koje pitanje. – Možda bi to s kupnjom jedrilice bila dobra ideja – primijetio sam u namjeri da potaknem temu. – već dugo znaš ploviti? – Otprije nekoliko godina. Naučio sam na Tajlandu, ali sam dosad rukovao isključivo malim plovilima, pet do sedam metara dužine, nikad ovako velikim kao što je ovaj, premda me vražji O’Rourke vabi. Što ti misliš, Pete? Bih li trebao potrošiti ostatak ušteđevine na jedrilicu? – Mislim da bi možda trebao popričati sa svojom suprugom prije no što doneseš odluku. To nisam rekao ja, nego Marie, koja se u tom trenu pojavila ondje u potrazi za osvježenjem. – I što misli moja draga supruga? – našalio se Leo tražeći poljubac u zraku. Marie mu ga je dala; potom je pomilovala njegovu ćelavu glavu. – Naše mirovine nisu dostatne za neke hirove. Ako želiš jedrilicu, trebao si zbrisati s onom njemačkom milijunašicom koju si upoznao. Kako se zvala? – Daj sad...
– Znaš da je u njega bila zaljubljena jedna bogatašica, Pete? Bila je gošća u jednom od hotela u Dubaiju gdje je Leo radio. Svakog ga je dana zvala telefonom uz neku izliku. – Polagala je velike nade u mene – našalio se Leo. – Priznajem da sam zgodan momak. Možda sam trebao zbrisati s njom. Sad bih vjerojatno imao jedrilicu. – A ja sam si mogla potražiti krepkog profesora aerobika, umjesto hirovitog starčića. – Ha! Koga zoveš starčićem? Dok se njihova dugogodišnja bračna prepirka nastavljala, ja sam pritvorio oči i pustio da mi morski povjetarac razbistri um. Proteklih sam dana imao par slobodnih trenutaka noću i opet sam se igrao pretražujući na internetu. Na neki sam se način sramio samoga sebe zbog tog zabadanja (čak do te mjere da sam izbrisao povijest traženja na MacBooku iz straha da bi jednoga dana netko to mogao pronaći), ali sjećanje na onaj tajanstveni novinski članak skriven u dnu ormara još je plesalo u mojoj glavi uz veliki znak pitanja. To drugo traženje donijelo je rezultate: ista vijest o nestanku Furyja u elektroničkoj hemeroteci australskog dnevnika. Ali tekst je, ako je to moguće, bio još površniji i nije uključivao neku dodatnu fotografiju ni opis nestalog para. Nije bilo drugih objašnjenja nesreće; članovi posade nestali su s Furyjem i nikad se više nisu pojavili ili barem tu vijest nijedne novine nikad nisu prenijele. Drugo pitanje bilo je platno s portretom one bebe potpisano s J. Blanchard i isto onako gorljivo skriveno kao taj novinski izrezak. Teorije oko toga obilato su bujale u mojoj glavi, ali sam samoga sebe primorao da prestanem na to misliti. Uvijek sam prezirao ogovaranja i nije mi se sviđalo što sam sad bio prvi koji će raspredati čudne teorije o svojim prijateljima. Kakvo god bilo rješenje enigme, nisam baš
mario: Leo i Marie bili su dvije najljubaznije osobe koje sam upoznao u dugom razdoblju; gotovo kao daleki tetak i teta koje sam odjednom pronašao, te sam odbijao nagađati o njihovim životima. Također sam si izričito zabranio da opet potražim išta o njima na Googleu. »Loša karma je kao termit« jednom mi je rekla Judie. »Pustiš li da ti uđe u glavu, izjest će te živog.« Nakon nekoliko sati spazili smo jato delfina na sjeveru i odlučili ući u ocean za njima. Bio je to jedan od onih trenutaka koji ostaju urezani u sjećanju. Sjećam se trena kad smo Jip i ja otišli na pramac jedrilice dočekujući na licu taj sveži morski zrak i viknuvši svaki put kad bi nas val namočio i uzbudivši se svaki put kad bi se jedna od tih divnih životinja pojavila uz nas. »Tata! Vidi! Ovdje je još jedan!« i ja bih ga zgrabio, prilično ga čvrsto držeći uza se, plašeći se oceana i voleći ga u isto vrijeme. Te večeri dok sam pripremao večeru u kuhinji, Beatrice je stala uz mene s licem koje je govorilo »pitaj me što mislim. – Judie je tvoja cura? – Moja cura? – odgovorio sam nastojeći uravnotežiti tavu na vatri. – Prijateljica je. Vrlo dobra prijateljica. – Ali se ljubite, zar ne? – Dobro... da. Pretpostavljam da smo dečko i cura. Misliš da je to dobro? – Da reče stavivši ruke u džepove s izrazom – izvršena misija. – Čuj – rekoh pokušavajući promijeniti temu – Zašto ne razgovaramo o nečemu drugome? Pričajmo o tvojim dečkima, na primjer.
– Dečkima? Imam samo jednoga. – Samo sekundu. Što? – Mama već zna. I dopušta mi. Touché. Šah mat. Gem, set i meč. – Ajde... postavi stol. Te se večeri nakon jela pokrenula tema o školi i slijedom toga, tučnjavi zbog koje su se zatresli temelji te sakrosantne institucije. Sve je počelo s velikim ponižavanjem, s »Ja možda jesam uobražena, ali ti si ravna ko daska, Bea Harper!« napisanim na ploči nakon odmora. Najveća Beina neprijateljica, neka Maartje Van Ringen, osvećivala joj se tako jer ju je koji dan prije oblatila da je snob. Što se dogodilo poslije? Tučnjava, jasno. Beatrice je imala vrelu krv, a ni Maartje nije ostala dužna. Uništile su stolicu i jedno staklo u auli. Krasan prizor u njezinoj novoj školi. Pozvane su obitelji. Sastanak u ravnateljevom uredu. Niels, novi Beatricein »tata« morao je upotrijebiti svoj utjecaj da ublaži posljedice. – Mrzim je, tata. Mrzim sve žive u školi. Oni su uobraženi. Želim promijeniti školu, hoću ići s Klaartje i Chrisom u Institut Este. Oni kažu da su ljudi tamo normalni. Zašto moram ostati tamo gdje mi se ne sviđa? Pokušao sam utješiti Beatrice najbolje što sam mogao. Obećao sam da ću opet razgovarati s njezinom majkom i predložio sam joj da, »dok sve to ne sredimo« (trebali smo napraviti papirologiju za promjenu mnogo prije, ali je Clem i dalje uporno tjerala svoje), pokuša pronaći nešto pozitivno u svojoj školi. »Sigurno nisu svi idioti, Bea.« – Svi, tata. Vjeruj mi, zaista. To je zvučalo kao mjesto gdje ni ja ne bih volio biti, pomislio sam. Razgovarat ću s Clem o ovome, premda sam znao što će mi odgovoriti: »Nisam spremna igrati se s Beatriceinom budućnosti zbog jedne loše
godine. Ima priliku da se istakne u životu i moj je posao izbjeći da je upropasti.« To je bio jedan od aspekta naše veze u kojemu Clem i ja nikad nismo baš bili složni. Za nju je moj način gledanja na svijet bio »djetinjast«. Raditi što se čovjeku sviđa, slijediti svoje instinkte i vidjeti što će se dogoditi, ne zagorčavajući si egzistenciju. »Ne može se ništa prepustiti slučaju!« Ona je govorila da je greška koju počini devedeset posto obitelji što nisu dovoljno pažljivi. I smatrala je da je osigurati dobro obrazovanje djeci roditeljski posao broj jedan. Možda sve to ima veze s njezinom obitelji: otac pijanac, mehaničar na mostovima u Haarlemu i majka koja je pola tjedna provodila kartajući u kavani. I s radišnom, ali ne iznimnom curom, koja se morala boriti za svaki pedalj svoje karijere, sama platiti izvanredan studij i malo poslije doći do odvjetničkog mjesta, o čemu je oduvijek sanjala. – Jesi li se pitao katkad zašto me zovu vješticom ili narednicom? Zato što sam ja ona koja ih odgaja, ona koja ih viđa svakoga dana. »Ništa ti ne zamjeram, Clem. Dali su ti ulogu zločeste u ovoj priči.« – Prvo sam izdržala tvoje neuspjehe, potom sam morala izdržati tvoj uspjeh. Naviknuo si se biti samoživ, gledati samo sebe dvadeset i četiri sata na dan i to je sigurno vrlo dobro za glazbenika, ali kao otac i muž ne vrijediš ni pišljiva boba. Tu mi je rečenicu rekla u jednoj amsterdamskoj ulici prije otprilike godinu dana, uz policijski auto kad su Nielsu morali hitno obraditi usnicu, koju sam mu upravo razbio. Nikad je nisam vidio tako iživciranu. Pomislio sam da će me opaliti šakom, i zapravo sam to želio. Baš bi mi dobro došlo. Niels Verdonk, čovjek kojega sam netom udario tog popodneva, bio je prilično ugledan gradski arhitekt, autor nove četvrti blizu
Westerdocka, stanova loftovskog tipa koji su se pretvorili u novu formulu uspjeha s nekretninama u centru grada. Njegov studio bio je u istoj zgradi u Prinsengrachtu, gdje je Clem imala svoj ured i tako su se upoznali na nekoj zabavi na otvorenom u vrtovima neke zgrade na kanalu. – Mislim da to možemo dobro izvesti, Peter. Mislim da možemo to izvesti na najbezbolniji način za nas i za djecu. Želim čist razvod, bez svađa i ljutnje. Vijest je djeci iznesena savršeno, gotovo kao iz knjige, govor koji bi s odobravanjem dočekao svaki obiteljski psiholog. Unatoč svemu, gledati Jipa i Beatrice kako to slušaju bio je možda jedan od najgorih zalogaja u mom životu. Beatrice je tjednima odbijala to prihvatiti. Čvrsto se držala misli da smo samo ljuti i da će se sve srediti. Jip je, pak, počeo piškiti u krevet i ponašati se kao beba, iziskujući sve više i više pažnje. Shvatio sam zašto se mnogi parovi nikad ne rastanu, čak sam došao do promišljanja da nevjera katkad nije posve loša: »Slušaj, Clem: ševi se s Nielsom, proživi svoju avanturu s njim, ali ne razaraj našu obitelj, može?« Više bih volio da nisam imao djecu u tom trenutku. Volio bih da sam dvadesetpetogodišnji tip i da sam samcat umirem od boli. Možda bih otišao na putovanje, možda bih se opijao svake noći, odlazio na svaku zabavu koja se organizira u gradu, u potrazi za neobaveznom vezom i polako bih vratio svoje samopoštovanje. Ali umjesto toga sam se posvetio samouništenju. Postao sam ovisan o boli. Uporno sam se trudio mučiti samoga sebe. Tada sam potpuno prestao svirati. Nisam mogao izvući nijednu jedinu notu jer sam provodio dan razmišljajući gdje je Clem, što radi, je li s Nielsom... Tako sam je počeo slijediti, prvo na posao, potom u barove i kafiće u koje je obično zalazila. Katkad bi, kad bih imao puno