The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.

Mikel Santiago - Posljednja noå u Tremore Beachu

Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-02-07 10:16:12

Mikel Santiago - Posljednja noå u Tremore Beachu

Mikel Santiago - Posljednja noå u Tremore Beachu

znam. Kao da se ondje unutra još snažno razbija ludo more Škotske. A ispod cijele te teatralne priče o Indiji i linijama njezina dlana provirivala je nježna ličnost, otmjena i topla koja je u meni poticala silnu znatiželju. Bila je, ukratko, poput starog kamina u Fagan’su: mjesto na kojemu bih mogao provesti vječnost. I dalje je kišilo kad nas je gospodin Douglas konačno izbacio i mi smo izišli na ulicu. Otrčali smo do dućana, gdje mi je bio parkiran auto, i ona mi je rekla da sam previše pijan da vozim do plaže, da me ne može tako pustiti. »Dobro,« rekoh joj, »platit ću ležaj u tvom pansionu.« A ona se nasmiješila i nazvala me blesanom. I ondje pod kišom, naslonjeni na bok mog Volva prvi put smo se poljubili. Onda smo se popeli do pansiona i cijeli sljedeći dan bio je stavljen natpis »popunjeno«. Uspjeli smo održati tajnu otprilike mjesec dana, sve dok jednoga dana Leo nije došao u jedan od svojih iznenadnih posjeta nakon trčanja žalom i naišao na Judie odjevenu samo u majicu kako kuha kavu u mojoj kuhinju. Nije se prestao smijati cijeloga tjedna zbog lica koje smo napravili i pretpostavili smo da će u selu također zbrojiti dva i dva. »Posuđujete li puno filmova, gospodine Harper?« »Kamo idete zajedno navečer, zar imate kinopredstave u kući?« Leo i Marie su priznali da je ova vijest pravi helijev balon u zahrđalom i rutinskom društvenom životu Clenhburrana. – Ali, je li to ozbiljno ili...? – Ne, samo avantura. Prijatelji s pravom na dodirivanje. Svatko u svojoj kući, a Bog u svačijoj. Znaš već... Magistralna cesta između Dungloea i Clenhburrana bila je kao krug na reliju, ali ne za Judie. Prešli smo krivudavu dionicu dugu četrdeset milja u manje od pedeset minuta tijekom kojih sam razmišljao kako bi bilo ironično preživjeti udar groma da bi sutradan nastradao na cesti.


Napunili smo gorivo u Andy’su u Clenhburranu i kupili nešto za večeru i bocu vina (»Ako nema kod Andy’sa, onda to zapravo ne trebaš«, glasio je njihov slogan). Potom smo prošli kroz selo i nastavili put plaže. Između Clenhburrana i Tremore Beacha bilo je dugo produženje s livadama, tresetištem i blagim obroncima kroz koje je vodila uska cesta, nekoć namijenjena vojnim potrebama. Nakon deset milja cesta je skretala prema grebenima i bilo je moguće nastaviti naprijed isključivo još užim šljunčanim putem koji je prolazio kroz staru stazu za ispašu obrubljenu kamenim zidićem u čijem su podnožju nicali divni zimzeleni cvjetovi svakodnevno tijekom cijele godine. Iza posljednjeg obronka pucao je pogled na modri beskraj oceana. Na toj točki miješao se miris salitre s mirisom polja i stoke te katkad s aromom spaljenog treseta u nekom dalekom dimnjaku. I upravo se tada, točno u tom trenutku, mala i bijela Tremore Beach, umetnuta između dva komada crne ploče pojavi pod tvojim nogama. – Ovdje se to dogodilo – rekoh Judie kad smo stigli do Billova zuba. Stali smo i izišli iz auta i ondje sam uprizorio ono čega sam se sjećao od prethodne noći. Grana koju sam odmaknuo ležala je sa strane sa svojim pocrnjelim krajem, a na mjestu gdje me, prema mom sjećanju, pogodilo, vidjeli su se tragovi guma i uskovitlani pijesak. – Dobri Frank O’Rourke zacijelo me našao ovdje kako ležim usred noći i sigurno se veoma uplašio. – Pretpostavljam da mu je žena rekla neka prijeđe preko tebe – našalila se Judie. Zagrlila me i stajali smo u tišini ćuteći vjetar, koji je puhao začaran, ali koji noćas neće donijeti oluju. – Bože, Pete, zar nisi nikad pročitao da ne treba prilaziti drvetu u grmljavinskoj noći? – rekla je prije no što me nježno poljubila u usta.


Te je večeri Judie priredila punjene patlidžane i večerali smo ispred kamina uz bocu čileanskog vina od kojega sam okusio tek jednu čašu. Poslije me razodjenula i promatrala moje biljege u obliku stabla. Vodili smo ljubav na sagu i zaspali među prekrivačima. U ponoć me probudila ona bol u glavi. Bilo je to kao puls koji se rađa u sredini moje lubanje. Otišao sam po doktoričine tablete, koje sam ostavio u jakni. Popio sam ih i vratio se u salon. Judie je imala još jedan od svojih nemirnih snova. Košmara. Probudio sam je zagrljajem kako bih spriječio da se preplaši i nježno sam je poljubio. Uspeli smo se do spavaće sobe. Plahte su bile hladne i zagrlili smo se da uđe toplina. Potom smo zaspali i sanjao sam Lea i Marie. U snu smo opet bili u bolnici u Dungloeu, ali tom prigodom nisam bio bolestan ja, nego Leo. Bio je izvaljen na nosiljci i nije se micao. U nekom trenutku sna uvidjeh da je mrtav. Plahta koja ga je pokrivala bila je strahovito natopljena krvlju. Imao je otvorene oči i njegova su se usta doimala kao crn i beskonačan bunar.


5. mirivanje oluje potrajalo je nekoliko dana, a potom je došlo tako divno vrijeme da su mnogi pomislili da je ljeto uranilo. Proveo sam nekoliko dana bolestan u kući, tijelo me boljelo i osjećao sam umor u svim mišićima, kao da mi je netko dao strašne batine. A tu je bila i ta bol u glavi. Uzimao sam uredno tablete, držao sobu u mraku (svjetlost mi je još malo smetala očima) i satima slušao klasičnu glazbu koju dotad nisam stigao preslušati na svom iPodu. Noću bih se spustio do klavira i svirao2 , a kažem svirao u najdoslovnijem smislu riječi: doticao sam ga, pipkao, milovao, kao da je riječ o čarobnoj svjetiljci koju treba protrljati da bi iz nje izletio prijateljski div: »Dobra večer, Peter, ispunit ću ti tri želje. Koje?« »Trebam samo jednu: da opet čujem melodije u svojoj glavi.« Dok sam se tuširao, dok sam šetao ili čitao knjigu. Da ih neko vrijeme pjevuckam iz straha da ću ih izgubiti i da stignem doma točno na vrijeme da ih ispišem na crtovlju. Koliko je puta bilo tako! Koliko dobrih stvari je proizašlo ni iz čega, iz tog čarobnog izvora koji se doimao neiscrpnim. A gle me sad: čitam traktate o skladanju, pokušavam skladati plagirajući. Izvan čarobnog kruga sam. Sad sam još jedan među osrednjima, jedan od tisuća i tisuća osrednjih koji provedu pola života da bi na kraju uspjeli skladati tek nešto što može proći. Gotovo je sa zvjezdanom prašinom. Gotovo je i nikad se neće vratiti. Jednom, na nekoj zabavi u ljetnikovcu nekog britanskog televizijskog magnata upoznao sam osobno jednog od tih skladatelja »samo jednog hita«, tipa koji je stekao malo bogatstvo sa samo jednom 2 Igra riječima – na španj. se svirati kaže tocar, što znači i dodirivati (op. pr.) S


pločom sredinom devedesetih i praktički ga je popio i posnifao u tri godine. Sad je radio za tog magnata postavljajući čaše na stol. Nije nikakva šala. Postavljajući čaše i razgovarajući s jednom papigom. Osobni lakrdijaš jednog milijunaša. Barem je imao posao. Ima ljudi koji završe mnogo gore. Ja? Ujutro četvrtog dana nakon nesreće probudio sam se gotovo bez bolova, samo s udaljenim pulsiranjem u dnu glave. Što se ostaloga tiče, osjećao sam se dobro, pun energije i odlučio sam iskoristiti lijepo vrijeme da obavim pokoji majstorski rad. Navukao sam iznošene traperice, kariranu košulju i čizme Timberland. Kosa skupljena u rep, rejbanice. Svatko bi rekao da Neil Young živi na plaži u Irskoj. Ispio sam šalicu Barry’s Tea slušajući Kinkse na Radio Costi koji su pjevali kako je jebeno biti »Celuloidni junak« i potom sam sjeo u auto i otišao do sela. Kanio sam kupiti brusni papir, kistove i boju da obnovim vrtnu ogradu, prilično uništenu nakon duge i nesmiljene zime. Ta prokleta ograda! Da sam znao što će se sve otad dogoditi, iščupao bih je do kraja tog popodneva. Baš kao što je Leo predvidio, priča o mojoj nesreći s gromom proširila se kao prašina po Clenhburranu. U trgovini Johna Durrana nabasao sam na pola sela i svi su pitali za moje zdravlje. »Jeste li se ponovno rodili, gospodine Harper!«, »Jeste li kupili srećku? »Jeste li probali staviti žarulju u usta?« Durran me uopće nije pustio da pokušam staviti kosilicu u stražnji dio Volva. Pozvao je svog sina Eoina, crvenokosog i pjegavog momka koji je uvijek izgledao kao da je u drugoj galaksiji i njih dvojica natovarila su je u auto. »Trebali biste začepiti taj odvod nečim ili ćete opet naletjeti na njega«, savjetovao me. »Ako želite, Eoin može svratiti jedan dan i baciti


pogled. I sjetite se što sam vam rekao o laku. Nanesite tri sloja ili će je ova prokleta salitra izgristi prije kraja ljeta.« Potom sam prošetao selom. Polagano su se počela viđati nova lica. Clenhburran je bio mala zajednica koja nije prelazila sto šezdeset duša zimi, ali bi ljeti dosegla brojku od oko osam stotina. Selo je sačinjavalo tek nekoliko ulica: High i Main Street koje se spuštaju kako bi se spojile u maloj luci gdje pokoji ribar još brani čast stare profesije i iskrca ponekog svježeg raka svakoga jutra. Zimi se najveći dio pakira u kutije od stiropora i istog dana šalje na tržnicu u Derryju, ali ljeti, s dolaskom turista zna zavladati neko posebno ozračje u stovarištu luke i otamo se opskrbljuju restorani i hoteli u okolici. Ostatak gospodarstva tog područja ograničen je na stočarstvo (proizvodnju mlijeka, sira i vune), turizam i još poneki obrt kao što je tvornica kaputa i kapa od tvida. Main Street počinje gotovo izvan sela, na raskrižju s regionalnom cestom i ondje je smještena jedna od najvažnijih društvenih točaka tog malog društva (uz kapelu Saint Michael): Andy’s, mješavina benzinske postaje, prodavaonice netom ispečenog kruha, restorana brze hrane, mjesta za časopise, duhan i kavu iz automata. Ondje si mogao pronaći gotovo sve. Gorivo za peći, gnojivo za zemlju, treset, baterije za auto, dijelove za motorne brodove, sjeme biljaka, vreće leda, pivo... Ono malo preostalih usluga u Clenhburranu raspodijelilo se po Main Streetu bez ikakva vidljivog reda. Durranova trgovina na uzvisini, Fagan’s, kineski restoran te konačno dućan-pansiondruštveno – kulturni centar gospođe Houllihan. Našao sam Judie u dućanu zajedno s Marie i grupom žena iz organizacije filmske noći na otvorenom Clenhburrana koja će se


održati u srpnju. Raspravljale su o tome koja bi bila najbolja lokacija za ekran i projektor. Odlučujući faktor bilo je vrijeme. Valja imati plan B ako počne kišiti, što je posve vjerojatno čak i tijekom ovako lijepog ljeta kakvo svi predviđaju ove godine. Staro skladište uz luku poslužit će kao sklonište ako do toga dođe, ali to bi značilo da se puno toga mora promijeniti. Laura O’Rourke je također bila ondje. Bilo je to prvi put da je vidim nakon noći s nesrećom. Stvorila je pretjerano dramatičnu priču o tome kako su me našli, ispruženog i »polumrtvog« nasred ceste, i kako ona nije bila u stanju izići iz auta. »Frank je kleknuo, primio vas za bilo, a ja sam samo uspjela izmoliti molitvu za vašu dušu, gospodine Harper«, rekla je dok me primala za ruku, a u očima joj je zasjala poneka suza koja se nije stigla izliti. Potom je objavila da će me zamoliti uslugu u ime cijele organizacije kina na otvorenom: – Mislim da ste vi prikladna osoba da održite govor na otvaranju, gospodine Harper. Hoćete li to napraviti? Možda biste čak mogli izvesti kakvu kratku skladbu. Oh, da! To bi bilo divno. Pomislio sam da će mi Judie ili Marie priskočiti u pomoć, no naprotiv, one su smatrale da je to divna ideja. – Možda bi sve mogao popratiti kratkim nijemim komadom na klaviru – rekla je Judie – premda ne znam kako bismo mogli dovesti klavir u luku. Ja sam kimnuo kao da govorim: »Bilo bi zgodno, ali je vrlo komplicirano dovesti moj Steinway do luke Clenhburrana.« – Ne treba biti »pravi« klavir, zar ne, Pete? – rekla je tada Marie. – Mogao bi biti električni. S klavijaturom. To bismo mogli unajmiti. Čini mi se sjajna ideja, Judie.


Žene su smjesta zapljeskale i ja nisam mogao drugo nego se nasmiješiti i kimati lagano glavom u nadi da će nešto poći po zlu i da će se plan na kraju izjaloviti (da neće pronaći klavir, da će biti previše skupo dopremiti ga) premda sam znao da od tog trena više neću imati prilike za bijeg i da će me nešto, govor, tokata, neka stvar, dopasti da je izvedem u filmskoj noći na otvorenom. Ponudio sam Marie da je odvezem natrag u Tremore Beach, ali mi je rekla da će pričekati Lea, koji je došao obaviti neke posliće u Dungloeu. Tako sam iskoristio priliku da štipkam Judienu lijepu stražnjicu i dam joj do znanja da se Harper već oporavio i da je spreman za pregled kad ona to poželi. Potom sam se oprostio od dama iz sela, uzeo auto i vratio se na plažu svojim do vrha natrpanim Volvom. Otvorio sam prozore i ispunio nosnice tim opojnim mirisom salitre i treseta, jedinstvenim na svijetu. Moja se kuća uzdizala nad malom izbočinom u podnožju žala. Bila je to prilično moderna građevina (iz sedamdesetih) na dva kata, s krovom od škriljevca i velikom drvenom terasom, sagrađena na samom sprudu i povezana s plažom s nekoliko stuba. Taj detalj, stube, bio je nešto što sam zamišljao još kao dječak (možda zato što sam to negdje vidio) i kad sam razgovarao s Imogen Fitzgerald, agenticom za nekretnine koja mi je pronašla ovo mjesto, i kad mi je rekla: »kuća ima drvene stepenice koje se spuštaju u pijesak«, bilo je kao da su pritisnuli gumb u mojoj glavi. »Da! To zvuči kao ono što tražim. Kad je možemo otići vidjeti?« Otišli smo onamo u listopadu 2009., jednog blještavog sumraka s velikim i čudnim oblacima na nebu. Kuća je blistala kao da je neko blago pronađeno u pijesku. S bijelim pročeljem, okružena tratinom i zgodnom drvenom ogradom koja okružuje imanje. Pred njom ocean,


plaža duga dvije milje, stisnuta s obje strane crnim grebenima. Gotovo sam rekao »da« i ne ušavši. Rekli su da je Tremore Beach smješten u najvjetrovitijoj zoni poluotoka i da zato nitko ondje ne gradi. Također sam čuo da se govori da je zemlja previše pjeskovita na tom području i da svake godine propadne nekoliko centimetara, što je objašnjavalo pukotine na zidovima moje kuće i to što je mala kupaonica u prizemlju lagano naherena. Leo je smatrao da smo jednostavno imali sreće. Posljednjih godina nicale su kolibe za ljetovanje kao gljive poslije kiše, a ovo je mjesto bilo ono što očekuješ zamišljajući Donegal: duga pusta plaža, sprudovi prepuni trave, široke livade i samo vjetar da s njim pričaš. – Misliš da bih mogao ovdje unutra staviti klavir? Imogen, koja je u dubini duše bila dobra prijateljica, upozorila me na sve nepogodnosti. – Ovo nije Amsterdam ni Dublin, Peter: pokrivenost telefonskom vezom je mala ili nikakva, ima problema s opskrbom vode i struje. Kući treba na tone pažnje. Travnjak raste, septičku jamu treba održavati... usto samoća. Deset si milja od sela, koje je pak isto izgubljeno usred ničega. Ovisit ćeš o autu za sve (preporučujem ti da si kupiš bicikl za svaki slučaj) premda mislim da je susjedna kuća naseljena cijele godine; to jest prednost... Svemu ovome treba dodati da je najam prilično velik (a penje se u glavnoj sezoni), ali ništa od toga nije me odgovorilo od moje odluke. Ta se kuća pojavila u mom životu kao talisman točno u trenutku kad sam je najviše trebao. Sve terete i nepogodnosti prihvatio sam kao dražestan izazov. Rekoh »da« dok sam bio u tom salonu, gledajući kroz tu dugu terasu i razmišljajući kako ću postaviti Steinway & Sons baš


ondje ispred prozora i da ću u proljeće i ljeto moći svirati s otvorenim prozorima samo za jednog slušača: more. – Jesi li siguran, Peter? Bit ćeš ondje sam sa svojim klavirom i bit će noći kad oko tebe neće biti ničega osim vjetra. Zaglušujućeg vjetra, koji neće dopustiti da se čuje glazba, ni telefon, ni povici u pomoć ako se nešto dogodi. – Da – rekoh na kraju – upravo to tražim. Ručao sam salatu na terasi čitajući novine i gledajući polagani prolazak teretnjaka u daljini. More je bilo mirno tog popodneva. Skupina galebova zauzela je plažu blizu stijena i posvetila se istraživanju nakupine crnih algi koje su jutros izbacili, možda u potrazi za rakovima ili drugim jestivim stvarima. Bilo je nekoliko malih šupljina u stijenama ispunjenih životinjicama za koje sam znao da bi oduševile Jipa. Bila je jedna toliko velika da bi on mogao čak i stajati ne dotičući svod. Jednom sam je površno istražio i izgledalo je da se proteže nekoliko metara dok se na kraju ne pretvori u uski prolaz. Savršeno skrovište. »Da se skriješ? Od čega?« zapitao sam se smjesta. Osjetih tada svoju glavobolju smještenu kao uteg u nekoj udaljenoj točki u središtu svoga mozga. Sjetio sam se tableta. Ustao sam, pokupio tanjur i novine i otišao u kuhinju po njih. Koji sat poslije bio sam u vrtu okružen svim novim tričarijama koje sam kupio u Durranovoj trgovini, pokušavajući započeti taj zadatak, kad sam ugledao Lea kako dolazi trčeći rubom žala. On je mene također vidio izdaleka, podigao je ruku i skrenuo s putanje prema mojoj kući.


Tremore Beach je bio skoro dvije milje dugačak, omeđen s obje strane crnim stijenama, tako da je Leo pravio tri ili četiri kruga po plaži. I to je zvao bazičnim vježbanjem. Sjećam se da sam jednoga jutra sjedio za klavirom i vidio ga kako svlači odjeću ispred mora. Bila je veljača i premda je bilo lijepo jutro, more je bilo kao santa leda u polutekućem stanju. Leo Kogan bacio se u kupaćim gaćama u srebrnaste valove Atlantika i umalo sam pozvao policiju misleći da je riječ o samoubojstvu. – Ma daj! To je izvrsno za cirkulaciju! Trebali biste to probati – rekao mi je koji dan poslije kad smo nabasali jedan na drugoga na močvarnom putu, on idući u selo, a ja vraćajući se nakon neke kupnje. Takve su stvari pridonijele da su mi se u početku Leo i Marie doimali pomalo čudnim ili ekstravagantnim parom, ne bih znao odabrati pravu riječ. Izgledalo je da nemaju djece ni trenutni posao, a uživali su u izvanredno kvalitetnom životu. Usto, unatoč njihovoj očito poodmakloj dobi, oboje su sačuvali zavidno zdravstveno stanje. Pomislio sam da su neka vrsta milijunaša ili egzotičnih osoba, ali taj umirovljenički život i njihova kuća koja je i dalje bila jednostavno mjesto, donekle su protuslovili toj teoriji. Jednoga dana, dva tjedna nakon što sam se doselio, neočekivano su se pojavili na mojim vratima s košarom slatkiša i bocom vina. »Dobro došao, susjede!«, rekli su, provukavši se gotovo do kraja mog salona i moram priznati da sam u početku pokazao hladnu ljubaznost prema njima. Povukao sam se na ovo mjesto kako bih se usredotočio na svoj posao i bojao sam se da će se ti nepristojni susjedi pojavljivati na mojim vratima svakoga jutra u potrazi za razgovorom. Međutim, dogodilo se suprotno. Prvi mjesec u kući bio je prepun problema. Kotao nije funkcionirao i kuća je bila ledena, toliko da sam se poneku noć spuštao i spavao ispred kamina pokriven perinama i pokrivačima. Dok


agencija za unajmljivanje nije poslala nekoga da to popravi, Leo se ponudio da baci pogled na instalacije. Dobro je pregledao električne instalacije u kući i posudio mi je generator na benzin. Polagano sam se počeo navikavati na to da ih viđam gotovo svakodnevno. Nije bilo teško na tom mjestu. Ili bih vidio Lea kako trči po žalu ujutro ili bi se naši auti mimoišli na putu preko tresetišta ili bismo se našli u selu u kupnji. Uz to mi je jedan mjesec života na tom mjestu bio dovoljan da shvatim koliko je važno imati nekoga blizu. Zimi bi cijelo područje žala opustjelo, a kako je Tremore Beach jedna od najizoliranijih točaka na poluotoku, Leo i Marie bili su jedina ljudska bića na nekoliko milja uokolo. I nisam ja bio strašljiva ni panična osoba, ali u samoći tog mjesta nije mi se činilo lošom idejom biti u dobrim odnosima sa svojim susjedima. Jednoga dana, mjesec i pol nakon mog dolaska, naletio sam na njih u Fagan’su i brzo smo se našli za istim stolom. Bilo je to jedno od onih beskonačnih i ugodnih čavrljanja i Leo i ja popili smo malo previše, tako da nas je Marie odvezla kući. Na kraju smo nas troje slistili bocu Jamesona pjevajući i smijući se, dok se konačno nisam izvalio na njihovoj sofi i ondje proveo noć. Pretpostavljam da smo se od toga dana smatrali dobrim prijateljima i dali smo si službenu dozvolu da se posjećujemo kad god zaželimo. – Trebaš li pomoć s ovim kistovima, susjede? – pričao je isprekidano pokušavajući vratiti dah. – Ne bi mi loše došlo – priznao sam. Premda mi je John Durran dao par savjeta kako početi s obnavljanjem ograde, znao sam da je Leo dosta spretniji od mene u poslovima tipa »sam svoj majstor«. – Platit ću ti kojim pivom. – Dogovoreno, i posudi mi suhu majicu, momče. Uspio sam se rastopiti na ovoj vrućini.


Najprije je treba izbrusiti, rekao je, a to valja napraviti savjesno ili boja neće kasnije ispravno prianjati. Dao mi je komad brusnog papira i predložio da se ja pobrinem za dio ograde slijeva od vrata dok on radi na drugom dijelu. Procijenio sam da ograda ima ukupno četrdeset letava i pomislio da bismo možda, ako se malo požurimo, mogli završiti s poslom prije no što se smrači. Ali taj je proračun, jasno, bio utemeljen na mojim iluzijama. Kad je sunce počelo mijenjati boju u narančastu i približavati se moru, ja sam dovršio tek tri letve. Dočim je Leo uspio izbrusiti njih osam. Jedanaest od četrdeset u četiri sata! Iskreno, to nije bilo zabavno kao košenje trave. Rekao sam Leu da je dosta za danas i pozvao ga da popije sa mnom finu pivicu. More je bilo mirno i puhao je vreli povjetarac. Obzor je bio platno obojeno velikim nanosima kista u narančastoj, crvenoj, plavoj i crnoj boji. Izvadio sam par vrtnih stolica i četiri boce Trappistes Rocheforta 6 koje sam kupio prije tri tjedna u dućanu specijaliziranom za belgijska piva u Derryju. Sjedili smo držeći noge na travi i nazdravili gledajući sunce. Doktorica je rekla »nikakav alkohol«, ali dovraga s tim! Pretpostavljam da mogu napraviti iznimku na jedan dan. A k tomu, činilo se da te proklete tablete baš i ne djeluju pretjerano dobro. Možda pomogne koji fini gutljaj. S prvim Rochefortom (skoro osam posto alkohola!) već smo se ugrijali i pričali o svemu. Krizi. Euru. Dolaru. Obami... Leo nije bio preveliki domoljub, za razliku od drugih američkih Iraca iz ovog područja kojima se vijori zastava na kući i ljeti igraju bejzbol. Kritizirao je otvoreno djelovanje Sjedinjenih Država u Iraku i Afganistanu i požalio se da zemlja prolazi kroz »crnu eru« terora nakon 11. rujna. Ispričao mi je da je radio u Regencyju u Kuvajtu dva mjeseca prije invazije. »Oslobodili smo se pukim slučajem. Tijekom


invazije pretvorili su ga u zatvor. Tada sam se zbilja razveselio što je Bush poslao trupe.« Leo je običavao pripovijedati brojne priče o hotelima. Proveo je veći dio života u njima, u mnogima i posve različitima, raspršenima svijetom uzduž i poprijeko. Las Vegas, Acapulco, Bangkok, Tokio... Popis se širio na više od njih desetak: premda nikad nije uspio sve ispripovijedati. Baš kad pomisliš da si već čuo sve anegdote iz njegovog repertoara, on bi otpočeo s novom pričom, koja bi još malo jače rastvorila lepezu. »Ovaj puding me podsjeća na otrov koji su servirali u Šangaju.«, »Samo sam jednom plakao zbog nekog auta, a to je bilo kad sam napustio Buenos Aires.« Bavio se klasičnim koliko i romantičnim zanimanjem: »hotelski detektiv«, mjesto koje je sad ostalo rezervirano samo za velike hotele. Većina je, kako mi je jednom objasnio, uzimala za poslove sigurnosti tvrtke u najam koje uopće nisu imale neko fiksno sjedište. Ali u hotelima »visoke klase« i dalje je postojala ekipa unutarnje sigurnosti. Mogao si ga dosita ispitivati za njegove priče, uvijek je imao za ispričati neku novu, koja mu je dotad promaknula. O velikom direktoru kojega je žena ulovila s tri prostitutke u krevetu, pa je bio prisiljen skočiti u hotelski bazen da pobjegne. O dekadentnoj dami koja je potkradala samu sebe da pokupi osiguranje. O prekrasnoj magnatovoj kćeri za koju se pokazalo da je kleptomanka. O paru koji je unajmljivao suites i pokušavao otići ne plativši. Mnogo, gomile priča o lopovima svih fela i vrsta. O prevarantima koji su tvrdili da imaju velike imetke, ali su se izgubili negdje u pampi. Velike investicije potpisane na hotelskom stoliću, očajne žrtve koje traže pravdu. »Bio je tip kojega smo zvali Flaco3 jer smo mislili da je Argentinac. Obmanuo je više od stotinu osoba u pet godina. Katkad je nosio brk, drugi put 3 Flaco, u Argentini znači nešto kao tip, momak, frajer (op. pr.)


naočale, jednom grivu, drugi put ćelu. Bio je majstor prerušavanja. Obilazio je luksuzne hotele diljem svijeta zavodeći sve novopečene bogataše koji bi padali na njegove čari. Posjedi u Južnoj Americi. Rudnici u Kostarici. Što god. Bio je vrlo dobar s tintom i papirom; stvarao je prava umjetnička djela, isprave, obveznice, dionice... Uvijek se jako žurio da napusti zemlju i brzo mu je trebao novac. Deset puta je operirao u mojim hotelima i u pet navrata uspjeli smo ga snimiti sigurnosnim kamerama. Još ga se sjećam dok je izlazio mirnim korakom kroz predvorje mog posljednjeg hotela, nakon što je prevarom zaradio gotovo 10 000 dolara u kovanicama.« Otperjala su još dva Rocheforta i sunce je na kraju utonulo u ocean. Leo je rekao da mora poći prije no što Marie dođe s metlom po njega, ali prije toga me pogledao vragolastim okicama. »Čuj, mogu te pitati nešto vrlo osobno, uz ispriku da sam pijan, za što si, usput budi rečeno, ti kriv?« – Pucaj, Leo – odgovorio sam smijući se – ali samo zato što sam ja kriv. – Kako ide to između tebe i Judie? I dalje ste »prijatelji s pravom na dodirivanje«? – Da, no dobro – rekoh podignuvši ruku do očiju i masirajući ih. – Da. I dalje smo na tome. – A kad ćeš je pozvati na spoj? Znaš već, na službenoj razini. Završio sam s masiranjem očiju i pogledao ga smiješeći se. Nije bilo prvi put da mi istrese to s Judie i kako su se u njegovo vrijeme stvari radile na drugi način, kad te neka žena uistinu zanima ne smiješ biti trom i tako to. – Već sam ti rekao, Leo, sad je neko drugo vrijeme... – Ah, da – reče lupivši se komično nekoliko puta lagano po sljepoočnici. – Sjećam se. Ispričao si mi. Ali uvijek kad vas vidim


zajedno, kažem: Kako su dobar par! Ali to sam samo ja, blebetavi starčić. Zašutjet ću. – Ne, dobro je – rekoh – rado čujem tvoje mišljenje. Ali sad nijedno od nas dvoje ne želi ući u nešto ozbiljno. – Jasno kao dan, Pete. Zaboravi. – I imaš pravo, ona je fantastičan komad. – Jest. – Jest. Nastala je tišina. Na moru se jedan val polagano razbijao pod narančastim nebom. Površina vode kao da je bila u plamenu. – Dobro, sad u svakom slučaju moram poći. Ili ću dobiti metlom od Marie. Dogovoreno da sutra nastavimo s ogradom? – Kad god želiš, hvala. Ne bih te htio iskorištavati. – Ma daj, partneru! Za mene je to pravi užitak. Osim toga, i ti ćeš meni priskočiti kad budem trebao nekoga da mi pomogne s mojom ogradom. Doći će i na nju red. – Računaj na to. Leo je otišao hodajući plažom ispod sve tamnijeg neba, a ja sam se vratio u kuću osjećajući kako bol opet počinje u mojoj glavi. Sjetio sam se tableta, ali sam prvo trebao nečim napuniti trbuh. Nikad nisam bio veliki kuhar, ali katkad, u rijetkim prigodama, volim napraviti kobasice s pireom i svatko tko ih je kušao reći će ti da ih spravljam za prste polizati. Stao sam guliti krumpire dok sam slušao Radio Costu na malom tranzistoru koji sam, kao i mnoge druge stvari, pronašao u spremištu kod ulaza kad sam se doselio u kuću. »Očekuje se vruć srpanj, s ponekom olujom, ali i mnogo sunca.« Razveselio sam se kad sam to čuo. Želio sam da Jip i Beatrice imaju predivne praznike. Povečerao sam svoje kobasice, polizao prste i potom progutao tablete. Sat poslije, dok sam izvaljen na sofi prolazio kroz stranice


horor-bestselera bol se ublažila, ali je i dalje bila unutra, kao sat. Ako se to ovako nastavi i sljedeći tjedan, morat ću zvati doktoricu.


6. e znam koliko sam spavao ni kad sam se opet probudio. Iz nekog razloga nisam pogledao na sat, premda sam mnogo kasnije poželio znati u koji se sat sve to zbilo. Nešto me probudilo. Neka buka. Ili je to u prvom redu bila glavobolja? Otvorio sam oči i začuo neke udarce. Na vratima? Mutilo mi se pred očima. Pomislio sam da možda nisam ništa čuo. »Zacijelo je san«, pomislio sam. »Ili je nešto palo«. Bio sam ispružen na sofi. Ondje sam zaspao, kao mnogo puta, ali ovom prigodom oko mene je vladala neka zbrka. U glavi se lupanje opet pojačalo i prvo što sam pomislio bilo je: »Ova bol nije normalna, Peter, morat ćeš odmah ujutro posjetiti doktoricu.« Vani je počelo kišiti, mogao sam čuti kapi kako lupkaju po oknima i krovu kuće. Još jedna oluja? Onda sam to opet čuo. Udarce. Snažne, žurne, na vratima. – Zdravo! – povikao sam s naporom, kao da su riječi kamene ploče koje moram podizati jednu po jednu. – Ima li koga ondje? Sjeo sam na sofu bosim nogama dodirujući sag gdje je isprevrtani mystery roman ležao sa strane i šutio sam čekajući odgovor. »Ne može biti – govorio sam si. Nisi ništa čuo. Noć je, vrlo je kasno, nitko neće doći ovamo da bi ti nešto prodavao.« Uzeo sam knjigu, zatvorio je i odmaknuo prekrivač koji je još ležao zapetljan između mojih koljena. Pričekao sam časak. Salon je bio u mraku. Okna su podrhtavala od vjetra, ali ostatak kuće bio je u tišini. Nije se vidjelo nikakvo svjetlo vani, niti se čula buka ikakvog motora. N


Upravo kad sam počeo vjerovati da je zacijelo sve bilo proizvod moje mašte, opet sam to čuo, glasno i jasno: udarce na vratima. Jedan, dva, tri. Žustre, jake. Pitao sam se koga vraga ne upotrijebe zvono. Ispružio sam ruku do prekidača stolne lampe koja je ležala uz sofu. Pritisnuo sam ga, ali je lampa ostala u mraku. – Ma koji je vrag? – progunđao sam. Podigao sam se i otišao do predsoblja isprobavajući druge prekidače, ali se činilo da je svjetla nestalo u cijeloj kući. Možda je u tome stvar, pomislio sam, problem sa svjetlom. Možda je riječ o Leu ili Marie, ili nekom službeniku, ili vatrogascu, ili Marsovcu. Jebiga, sigurno je prošlo tri ujutro. Vrata nisu imala nikakvu špijunku, ali je sa strane bilo jedno visoko i usko obojeno staklo. Vani je sve bilo vrlo mračno i ništa se nije vidjelo. – Halo? – povikao sam. – Tko je? Tko god bio s druge strane, dao sam mu nekoliko sekunda da odgovori, ali one su protekle u posvemašnjoj tišini. Ključevi su visjeli s jedne strane vrata na glavici duha ispod čijeg je smješka bio natpis »leprechauni 4 su me začarali noćas«. Gotovo nikad nisam zaključavao, samo bih stavio zasun. Prinio sam ruku polagano prema njemu i kliznuo njime pomislivši da to možda nije dobra ideja. Otvorio sam vrata. Pokisnula, cvokoćući na kiši, obgrlivši se i uplakana, Marie se pojavila s druge strane. Marie, moja otmjena i trijezna susjeda koju sam vidio istog popodneva u Judienom dućanu. Tada mi je rekla da čeka Lea da se zajedno vrate kući. Lea, koji je dolazio iz Dungloea da obavi neke poslove. Sve mi je to prošlo glavom u manje od sekunde. To 4 Vrsta duhova u liku starčića sklonog psinama (op. prev.)


i gorak okus loših vijesti. Aroma koju odašilje mrtvački pokrov kad se pojavi u našim životima. – Marie! – povikao sam. – Bože moj! Što se dogodilo? Ona nije odgovorila. Stajala je mirno pred ulazom, osvijetljena blagim i isprekidanim mjesečevim svjetlom. Pogleda uperena u neki dio između moje brade i prsa. Bila je izvan sebe. Pomogao sam joj ući i posjeo je na sofu od umjetnog baršuna u predsoblju. Bacio sam pogled kroz vrata. Ondje nije bilo traga nikakvom autu osim mog Volva. Bilo je jasno da je Marie dotrčala od svoje kuće, vjerojatno preko plaže usred noći. Potrčao sam u salon i uzeo prekrivač koji je ležao preko naslona sofe. Također sam uzeo bocu Jamesona iz bara. – Ajde, popij malo. Da te zagrije. – Peete... Peeete. Bila je u stanju šoka. Izbezumljena. Njezine su oči izgubljeno plesale, njezino se lice preobrazilo u lubanju s podočnjacima. Kosa joj je bila posve priljubljena uz kosti. Pomilovao sam je, pokušavajući joj uliti nešto spokoja ili ljudske topline. Ona je podignula oči prema meni. Dva preplašena oka, koja su napola poludjela plesala u svojim dupljama. – Marie, smiri se. Što god bilo, pomoći ću ti. Bila je odjevena u purpurnu pidžamu i ogrtač koji su bili potpuno natopljeni kišom i premazani pijeskom. I bose su joj noge bile umrljane pijeskom. Položio sam joj prekrivač preko ramena i rukama brzo trljao njezine nadlaktice. Osjetio sam njezino dahtavo disanje. Njezino je tijelo gorjelo kao da je upravo otrčala maraton. I disala je astmatično, kao da je upravo podnijela pretjerani napor. Na trenutak sam se pobojao da će na licu mjesta doživjeti srčani udar. – Po... mo... ć.


– Što se zbilo, Marie? Gdje je Leo? Od tog se pitanja nešto probudilo u njezinom umu i nije bilo sumnje da je to nešto loše. Kad je Marie čula suprugovo ime, njezino je lice poprimilo izraz strašne boli. – Leo! Zatvorila je oči i zamijetio sam da se naginje prema meni. Onesvijestila se. – Marie! Oh, Bože, Bože! Prislonio sam je uza zid, nekoliko je puta blago pljusnuo pokušavajući je reanimirati, ali je to bilo kao da udaram po mrtvom mesu. Onda pomislih na Lea. Uvidio sam da gubim dragocjeno vrijeme. Ako se nešto dogodilo Leu, bolje je djelovati što prije. Pojurio sam do salona i potražio svoj mobitel. Pronašao sam ga ispod knjige s partiturama, ali kad sam ga pokušao aktivirati, vidio sam da je posve ugašen. Bez baterije. Procijenio sam da će policiji trebati barem pola sata da dođe ovamo, a i to ako Barry, gardist 5 Clenhburrana, nije otišao prenoćiti u Dungloe, kao što je radio nekoliko dana u tjednu. Isto je s hitnom pomoći. Najmanje pola sata dok se probude ljudi i dođu iz Clenhburrana. A možda nemamo toliko vremena. Vratio sam se u boravak. Ključevi mog Volva visjeli su također s nasmiješenog leprechauna. Uzeo sam ih i izišao iz kuće. »Bacit ću pogled«, rekoh glasno, unatoč tomu što me ni Marie ni itko drugi nije mogao čuti. I u tom trenu sam se sjetio onog drugog glasa otprije nekoliko noći. »Ne izlazi iz kuće. Ne noćas.« Vani je lijevalo. Potrčao sam prema Volvu, ali prije no što sam stigao do njega, stajao sam mirno pod kišom promatrajući nešto što 5 Policajac u irskoj policiji. (op. prev.)


mi je jako prizivalo pozornost. Vrtna ograda na kojoj smo Leo i ja proveli dva dobra sata bruseći je toga jutra, bila je slomljena. Dio blizu ulaza u kuću, dug kakva dva metra, bio je prevaljen na tlu. Pojurio sam prema autu dok su me sve deblje kapi potpuno natapale. Koji se vrag ovdje dogodio? Pomislio sam da ju je mogla Marie slomiti iz nekog razloga. Ili vjetar. Ali vjetar bi je povukao na pod, ne bi slomio koju od letava. Koji je to vrag?! Uopće je nije pomaknuo s tla one noći kad je bio uragan. Posljednja opcija koja mi je prošla glavom prije no što sam upalio auto i otišao otamo, bilo je da ju je možda udario grom. »Već ćeš to pogledati poslije, sad se usredotoči«, pomislio sam. »Usredotoči se na vožnju i na to da ne razbiješ glavu.« Ne znam što sam mislio u tim trenucima. Bio sam živčan, ali sam se držao hladnokrvno. Nisam znao što mogu očekivati od cijele te situacije. Nešto se dogodilo u Leovoj i Marieinoj kući, to je bilo jasno, ali zašto mi nisu telefonirali? »Jer ti je telefon bio ugašen, dovraga!« U redu, to stoji, ali zašto je prevalila tu udaljenost po kiši kad je imala dva auta u garaži? Je li bilo odgovora na to? Sjetio sam se Claire Madden, susjede iz mog djetinjstva u Dublinu. Gospođu Madden njezin je muž mlatio kad bi došao kući pijan kao letva. Ona ili njezina kći obično bi se pojavile na našim vratima plačući, pričajući da ih je izbacio iz kuće. Katkad su imale krvav nos, drugi put razbijenu usnicu. Kad bi se ondje pojavile, katkad usred noći, u kišnim noćima poput ove, moja bi majka obično odlazila probuditi pastora Callahana, koji je živio u crkvi koji metar dalje, i on bi došao i sjeo s njima u sobu i razgovarali bi jedan sat. Sjećam se da sam je čuo kako plače i viče da »ne može živjeti bez njega« i pitao se što to, dovraga, govori. Ja sam sanjao kako ubijam tog čovjeka, sanjao sam to mnogo puta kao dijete. Je li bilo moguće da je Leo jedan od tih? Stari i nasmiješeni Leo može pomahnitati? Ne, to ne može biti.


U trenu sam prošao kroz Billov zub i spuštao se cestom u smjeru Leove i Marieine kuće. Zamijetih da su mi brisači, koji su se svom brzinom kretali s jedne strane na drugu, počeli škripiti po staklu. Odjednom je staklo bilo suho. Kiša je prestala. Čak sam mogao vidjeti pokoju zvijezdu. Kamo je, dovraga, nestala oluja? Kuća Lea i Marie čekala me u potpunom mraku. Nije bilo nijednog auta parkiranog pred vrtom i garaža je bila zatvorena. Polako sam napredovao, pažljivo motreći oko kuće. Bila je izgrađena uz jednu od stijena što su obrubljivale Tremore Beach, ali ni na stijenama se nije moglo nikoga vidjeti. Sve se činilo u redu. More je bilo mirno. Valovi su se pitomo razbijali na pijesku pedeset metara od kuće. Na kraju sam parkirao uz ogradu, izišao iz auta i ušao u vrt. Zvonca na vjetar koja je blago gurao noćni povjetarac (»Opet, ovog puta bez šale: gdje je nestala oluja?«) izvodila su mlitavu noćnu melodiju u predsoblju kuće. Pokušao sam otvoriti vrata, ali su bila zatvorena i kroz pripadajuće prozore mogao se vidjeti tek salon u mraku. Pozvonio sam i lupio po drvu. – Leo! Leo! Jesi li ovdje? Vikni ako me čuješ! Pričekao sam koju sekundu. Ako Leo ne odgovori, pokušat ću ući kroz vrata garaže, koja je povezana s kućom preko kuhinje. A ako i to bude zatvoreno, razbit ću prozor u salonu. Tek što nisam krenuo u akciju, kad ugledah svjetlo koje se projiciralo na tratini u vrtu. Podigao sam pogled i vidio da je riječ o prozoru jedne od soba na prvom katu. Neke su se sjene pomicale iza zavjesa i uskoro sam čuo korake kako se žurno spuštaju stubištem. Nakon koju sekundu salon se osvijetlio i onda su se otvorila vrata. Shvatio sam da držim šake zatvorene, a zube stisnute.


– Peter, momče! Što se događa? Bio je to Leo. Bio je odjeven u crni ogrtač preko pidžame. Lice mu je izgledalo kao da je upravo ustao iz postelje. Samo to. Iznenađeno lice, možda malo ljutito, ali zdravo, posve zdravo lice onoga tko se upravo probudio usred noći. – Kako što se događa? – odgovorio sam. – To bih ja tebe trebao pitati. Među nama nastane kratka tišina. Leo me odmjerio od glave do pete. Potom je pogledao dalje motreći vrt. – Peter, sad je... – pogledao je na sat – tri i nešto ujutro i upravo si pozvonio na moja vrata. Mislim da pitanja postavljam ja. Uporno sam ga gledao. Nije znao, to je jasno. Nije znao da je Marie u mojoj kući i dvojio sam trebam li mu to reći: da je njegova supruga u predsoblju moje kuće, posve mokra, tresući se od hladnoće i užasa. Da je iz nekog razloga prešla preko plaže usred noći da me zamoli za pomoć. Udahnuo sam. Ispustio zrak i primio ga za rame. Priredio sam se da što pažljivije postupam prema njemu u ovim okolnostima. – Čuj, Leo – počeo sam govoriti – ne želim te uplašiti, ali... I tek što sam mu počeo pričati svoju priču, ugledah neku sjenu kako se miče iza njegovih leđa dolazeći iz mraka kuće. »Oprez!«, upozorih ga pokušavajući ga privući k sebi. Lea, srednjoteškaša i lokalnu boksačku zvijezdu u mladosti nije baš bilo lako pomaknuti i prije no što sam ga uspio zaštititi od te opasnosti koja će nasrnuti na njega, uspio sam prepoznati osobu koja se pojavila iza njega. I u tom sam trenu malo poludio (poludio, poludio). Odjevena u krasan svileni ogrtač, sjajne crvenkaste kose skupljene u rep i čista lica, lagano pospana, ali bez ijedne mrlje, Marie se pojavila na vratima.


– Koji se vrag zbiva, Pete? – zapitala je dok se naslanjala na snažno rame svoga muža kao da je sve ovo tek neki nestašluk. – Moj Bože – rekoh, pustivši da mi se omakne grohot, koji je čak i meni zazvučao čudno. – Moj Bože!


7. što se poslije dogodilo? – Judie je sa žarom slušala pripovijest sjedeći na kožnatoj sofi svoje male radionice u uredu iza dućana. – Vratio si se kući? Bilo je to sutradan u pola dva popodne. Kad sam se pojavio s užasnim podočnjacima i očajničkim »moram ti nešto ispričati«, Judie je zaključala, nakon što je uspjela otpremiti jednu britansku turisticu koja se izgleda odlučila upoznati baš svaki građevinski detalj minijaturne kuće-svjetionika (Judie je imala tri takve i u ovih pet godina nije ih uspjela prodati; nije joj to uspjelo ni ovoga puta). Sklonili smo se u malu stražnju prostoriju, mračno mjesto okruženo ormarima pretrpanim stvarima koje je Judie ukrasila papirnatim lampicama, Budama i drugim orijentalnim ukrasima dok mu nije podarila izgled »hrama dobre karme«. Imala je lijepi par kožnatih sofa, starih, ali vrlo udobnih, i stolić za čaj koji joj je gospoda Houllihan ostavila u nasljeđe. Vrč pun zelenog čaja pušio se u sredini, a uz njega na pepeljari s ugraviranim simbolom yina i yanga gorio je mali džoint – Judie je čuvala ime svog dobavljača marihuane kao državnu tajnu, premda sam ja mislio da znam tko je: jedan od onih glazbenika koji bi povremeno banuli ovamo. – Vratili smo se zajedno – odgovorio sam srčući čaj. – U početku su inzistirali da ostanem ondje s njima, no bio sam uvjeren da sam ostavio otvorena vrata i onu ženu, tko god ona bila, u predsoblju kuće. Leo je inzistirao da ne vozim auto. Marie i on su se žurno odjenuli i otpratili me do kuće. I


– I? – Judie me promatrala svojim beskrajno plavim očima, raširivši ih još i više nego obično. Ja sam opisivao prizore gotovo kao da sam još ondje. – Ništa. Kuća je bila u mraku, nijema. Vrata su bila zatvorena i nije bilo nikoga u predsoblju, nije bilo ni najmanjeg traga ičemu. A vrtna ograda, koju sam vidio slomljenu i prevaljenu na tlu, bila je na svome mjestu, u jednom komadu. Zemlja je bila suha, nije bilo ni traga kiši koja me smočila kad sam izišao iz kuće. – Jebemu – reče Judie. Uzela je džoint i povukla. Puff, puff, leteći zmaj. Potom mi ga je pružila. – Naježila sam se. – Meni kažeš – rekoh ispuhnuvši vrlo polagano dim. – Bio sam toliko uvjeren da je ona žena i dalje ondje da sam im rekao da ćemo pozvati policiju prije no što uđemo. »Leo je vrlo ozbiljno shvatio savjet, ali je rekao da ne možemo čekati. Izišao je iz auta, obišao kuću i koju minutu poslije vratio se u auto. Pitao me imam li ključeve i odgovorio sam da imam, da su na istom kolutu s ključevima od auta. >Jesi li nešto vidio?<, pitao sam ga. Rekao mi je da nije, ali da bismo se morali osigurati. Otići će na stražnja vrata i zamolio me da ja pokušam ući na glavna. Marie će ostati u autu i nadzirati put ako bi netko naišao.« – Majko moja, kao da je iz neke epizode Starskyja & Hutcha. Ali jasno, Leo je bio murjak ili tako nešto, zar ne? – Detektiv – ispravio sam je. – Ali unatoč tomu, bilo ga je iznenađujuće vidjeti, s njegovih šezdeset godina, da se tako hladnokrvno snalazi. – Nastavi – reče Judie. – Onda... – Leo i ja smo se našli u salonu. Predsoblje je bilo neoskvrnuto, nikakvog traga. Sofa na kojoj sam zaspao bila je razbacana, a na


partiturama klavira bile su zadnje bilješke koje sam napravio, koliko se sjećam, prije no što sam otišao spavati. Pregledali smo ostatak kuće. Ništa. Nitko. Žena nije bila ondje. – Barem ne u zbiljskom svijetu. Kad smo se našli u kući skuhali smo čaj, nastavio sam pričati, i Leo i Marie su me zamolili da pokušam rekonstruirati »noćnu moru«. Marie je sve saslušala s vrlo nelagodnim izrazom lica: »Nije ugodno znati da si protagonist nečije noćne more«, rekla je. Na kraju smo se počeli šaliti s tom temom: »Ne čuješ svaki dan da te tvoj susjed sanja, u noćnoj košulji na kiši.« – A Leo? – pitala je Judie. – Što je on rekao? – Dobro, znaš već njega. Nastojao je to primiti sa smislom za humor; ispričao mi je priču o tipu koji je slomio noge nakon što je pao s trećeg kata hotela dok je mjesečareći hodao po sobi. Za njega se sve svodilo na to: mjesečarenje. – Je li moguće da si mjesečar? Spavaš kao top, Peter. Čak i ne pričaš u snu. – Ni Clem mi nije rekla ništa u deset godina braka. Usto, ja sam imao strica mjesečara, strica Edwina. Poneku noć bi se popišao u ledenicu, drugi put bi izišao u pidžami prošetati usred noći, ali se nikad nije sjećao ničega što bi radio. Njegova bi žena izišla i pratila ga u ogrtaču te ga dovodila nazad kući. Katkad čak dva puta u jednoj noći, ali nikad se nije sjećao onoga što je napravio kad je ustao, niti što je tražio. Dočim sam ja u stanju sjetiti se svega što sam činio, i ne samo to, mogao sam se sjetiti razloga za svoja djela. Vozio sam svoj Volvo i to je bilo STVARNO. – Ni ja ne mislim da je riječ o slučaju mjesečarenja – odvratila je Judie – Barem ne o uobičajenom. Ono što si mi upravo opisao više je nalik slučaju oniričkog delirija ili lucidnom snu.


Pogledala me i pretpostavljam da je vidjela« veliki znak upitnika u mom pogledu. – To je nešto neobično – nastavila je dok je točila još čaja u dvije male šaličice s crtežima kineskih zmajeva – No događa se. Neke se osobe probude usred sna i »uvide« da sanjaju. Događa se češće tijekom djetinjstva i adolescencije, ali su poznati slučajevi među odraslima i zaista ima osoba koje sačuvaju tu sposobnost do kraja svog života. – Onda je na tren zašutjela. – Što ti je? Zašto me tako gledaš? – Ništa – rekoh smiješeći se – Upravo sam se sjetio da je cura iz dućana s tamjanom i jogom diplomirala psihologiju. – Idiote... – Misliš da se to moglo meni dogoditi? – nastavio sam. – San? Ali ako je san, kad sam se probudio? – Taj je dio tvoje priče neobjašnjiv. Možda si se probudio čim si izišao iz kuće i ušao u auto. Možda poslije. Spomenuo si da je oluja iznenada »nestala«. To je mogao biti taj trenutak. Čula sam priče o mjesečarima koji su u stanju miljama voziti auto, kupiti hamburger i vratiti se kući, ali u tvom slučaju to izgleda kao nešto drugo. Možda je to posljedica nesreće s munjom. To sam pomislio onoga jutra kad sam se probudio. Bol u glavi i dalje je bila ondje, unatoč tomu što sam već potrošio pola pločice tableta. Dok sam doručkovao, proveo sam neko vrijeme istražujući na internetu i pronašao slučajeve nalik mojemu. Vrlo stvarne more, nagla buđenja ili čak djelomični epileptični napadi izgleda da su uobičajeni nakon električnog šoka. Sve disfunkcije sna koje mi je ta munja mogla prouzročiti nisu stale u samo jednu knjigu. Ali zašto sam imao baš tu viziju, a ne neku drugu? Zašto ne, na primjer, veliku orgiju tuljana na plaži? Ili autobus cura iz Playboya


koji se zagubio usred noći? Ili svijet u boji i mačke koje pričaju kao u Alici u zemlji čudesa? – Misliš da bih se trebao vratiti u bolnicu? Popričati o svemu ovome s doktoricom? – Radije pričekaj – odgovorila je Judie. – U bolnici bi ti samo dali još tableta, možda ansiolitike ili nešto jače. Otrov da amortizira tvoj um. Pusti da prođe nekoliko dana. Možda je sve samo pitanje vremena. U međuvremenu, ako se opet dogodi... – ustala je i otišla do pisaćeg stola; vratila se s malom tekicom sa spiralnim uvezom uz koji je bila pričvršćena mala olovka – pokušaj to zapisati. Kažu da pomaže. CD Framesa koji je svirao na staroj glazbenoj liniji završio je prije nekog vremena. Judie je spustila džoint u pepeljaru i rekla da će izići obaviti nešto i da ostanem ondje dok se ne vrati. »Noćas ćeš ostati ovdje, Pete. Nema nikoga u pansionu i mislim da ti ne bi godilo da se vratiš sam u tu kuću nakon onoga što se dogodilo.« Zaspao sam, a kad sam se opet probudio, bilo je blizu osam. Niz zvonjava vratio me u svijet. Čuo sam kako Judie priča s nekim na vratima. Potom se vratila i našla me otvorenih očiju na njezinoj sofi. – Žao mi je – rekla je uzimajući ključeve od pansiona. – Očekivala sam da ćemo noćas imati pansion samo za sebe, ali upravo su došli neočekivani gosti. Bili su to, objasnila mi je, neki glazbenici iz Belfasta koji su došli svirati ovaj vikend u Fagan’su i koji su tražili smještaj u pansionu. Glazbenici će (njih pet ukupno, sa svojim curama) zauzeti cijeli pansion. Rekoh Judie da se ne brine. – Nije važno. Vratit ću se u Tremore. Dobro je. – Ništa od toga. Reći ću im da odu u Dungloe i potraže hotel.


Odbio sam. Znao sam da joj treba novac, premda to nikad ne bi priznala. Čak i uz posao u dućanu, radionice joge i pansion, poneki bi mjesec jedva krpala kraj s krajem. Katkad bih otvorio njezin hladnjak i unutra je bilo samo mlijeka, maslaca i jedna jabuka. No bila je previše ponosna da bi prihvatila pozajmicu. – Još nam ostaje sofa na razvlačenje, zar ne? – Ali vrlo je usko i uvijek kažeš da ti se zabode u stražnjicu. – Dobro. Imam onda ideju. Napit ćemo se i kad se vratim kući, neće me boljeti dupe. I tako smo napravili. Tek što sam ušao u Fagan’s te noći, Chester mi je stisnuo ruku i počeo se kretati kao da ga upravo pogubljuju na električnoj stolici. Adrian Cahill, momak iz dućana s cipelama (gdje bi se katkad u kasni sat improvizirala pivnica) pokušao mi je staviti dvije žarulje u uši da provjeri hoće li se upaliti. Proći će mjeseci dok se šale o Peteru Iskri ne stišaju. To je tako kad moraš živjeti u seocetu u kojemu se nikad ništa ne događa. Za razliku od njih ribar Donovan i njegovi prijatelji radoznalo su promatrali biljege na mojoj nadlaktici bili su sve slabije vidljivi ali su još bili ondje – i pitali su me osjećam li nešto. Pričao sam im o glavobolji koja je odlazila i dolazila. Njihova dijagnoza bila je gotovo trenutačna: »Vama treba jedna pinta, gospodine Harper, to vam kaže doktor: jedan Guiness na dan.« Dogovoreno. Doktorica je rekla nikakav alkohol i bilo je to drugi put da kršim pravila, ali zaista mi je trebao gutljaj. Osjetiti mekoću piva na usnama, popušiti Gauloise na vratima pivnice i brbljati sa svakim tko onuda prođe. Glazbenici su ubrzo došli i zauzeli svoj stol uz vatru. Uskoro je počela odzvanjati glazba.


Leo i Marie također su se pojavili ondje oko deset. U taj sat pivnica je već bila krcata. U Clenhburranu nije bilo radnog vremena u petak navečer – jedino pravilo bilo je piti dok u kaminu ne ponestane treseta ili dok bačve ne isporuče posljednju litru crnog zlata. Leo je naručio rundu i donio je do malog stola u kutu gdje smo se stiskali Judie i ja. Marie je nazdravila za moje zdravlje. – Mentalno – dodao sam. I svi smo se nasmijali. Pretpostavljam da nam je to trebalo. Zajedno u toj masi tijela i vrućine, s glazbenicima koji su grozničavo radili na svojim flautama i violinama, zapao sam u slatko pijanstvo. Nisam baš previše večerao i alkohol mi se brzo popeo u glavu, gdje se nastavljalo probadanje, vrlo udaljeno, ali nastavljalo se točno kao sat, izvodeći tik-tak u skrivenom centru mog moždanog univerzuma. Ljudi su plesali u krugu u sredini pivnice, a ja sam sjedio s Leom i drugim župljanima pokušavajući pratiti njihov ritam s pićem. Leo se zapleo u veliku raspravu o Europskoj uniji s Donovanom i Kellyjem, dvojicom najvećih političkih umova u selu, a ja sam lagano postajao odsutan dok nisam izgubio nit razgovora. Netko me došao probuditi. Marie. Uzela me za ruku i izvukla na ples s ostalima. – Idemo, gospodine Harper. Da vidimo što možete napraviti s te dvije noge koje vam je Bog dao. Napravio sam pogrešku i prihvatio ponudu. U istom trenutku kad sam ustao, gitarist je počeo prebirati akorde Cotton Eyed Joea i našao sam se okružen mnoštvom koje je vikalo »Circle Mix!« i sve se počelo vrtjeti oko mene. Preživio sam kako sam znao i umio početni kaos, da bi me na kraju zgrabile milostive Marieine ruke koja me je kao vješta plesačica natjerala da se zavrtim kao zvrk, ali je inercija bila prejaka, a moje pijanstvo preveliko i u nekom sam trenutku ispustio Marie prije


nego me povela te sam pao na stol srušivši lijepu zbirku pinta i zalivši pivom tri dečka. Potom sam se našao s guzicom na podu i u tom trenutku cijela je pivnica eksplodirala u višestrukom grohotu. – Mislim da si malo pijan, Harper – rekla je Judie pruživši mi ruku da ustanem. – Da – kimnuo sam, još sa strahom u tijelu – Valjda jesam. Kad su se vode vratile u korito, pod bio suh, a mladići imali nove pinte na svom stolu, poštarica Teresa Malone pojavila se kraj mene na šanku, i ona pomalo pijana, i počela sa mnom pričati. Objasnila mi je da se bila veoma zabrinula kad je čula za moju nesreću. Jesam li dobro? Boli li me nešto? Postoji li išta što može za mene napraviti? Popratila je svoje silno slatke riječi nekoliko puta me pomilovavši po glavi i prije no što sam se snašao, parkirala je svoje dvije velike sise na moja prsa. Judie je u drugom kutu pivnice razgovarala s dvjema ženama iz organizacije filmske večeri i dobacivala bi mi poneki kratki obješenjački pogled dok me Malone pekla na laganoj vatri. Zar je ona jedina u cijelom selu koja nije upoznata s mojom aferom s gospođicom Gallagher? Bilo je tri li četiri ujutro kad smo Judie i ja teturajući izišli se iz Fagan’sa. Cijelim se putem šalila na račun zavodničkih pokušaja Terese Malone. – Čula sam da običava napraviti poneko »duže« zaustavljanje na svojoj dnevnoj ruti – reče Judie. – Jesi li koji put...? – Oh, daj, Judie! Pa jedva da ima kakve pošte. – Sigurno ti donese poneki prospekt. A ako ne, ima vremena. Došli smo do neudobne sofe i opruge su se zabole u naše stražnjice, baš kao što smo mislili da će se dogoditi. Ljubili smo se i milovali strastveno, ali ja sam bio preumoran i zaspao sam prije no što smo uspjeli otići dalje.


U pola noći probudio me neki brzi pokret pokraj mene. Bila je to Judie. Opet. »Ne, molim te«, tiho je cmizdrila. »Ne... ne... ne...« i micala rukama ispod pokrivača. Pokušavala se obraniti od nečega. Nekoga. Pomaknuo sam glavu u mraku, uplašen, ali potom sam uvidio da se ništa ne događa. Bila je to Judie, bile su to njezine noćne more, ništa drugo. Zagrlio sam je i pričekao da vidim hoće li je proći. Katkad je trebala minuta da se opet umiri, drugi put – onih prvih nekoliko puta – na kraju bih je probudio, uplašen zbog toga kako bi to počelo izgledati. »Molim te, molim, MOLIM.« Bilo mi je teško gledati je takvu dok trpi te strašne more i ne činiti ništa, ali sama mi je rekla: »Pusti neka prođe. To su napadi panike. Tjeskobe. Bit ću začas dobro.« Zamijetio sam da njezino mršavo tijelo drhti među mojim prstima. Tko ovako drhti zbog tjeskobe? »A ovaj ožiljak na tvom boku, Judie, to je također tjeskoba?« Duga cesta koja je razdijelila njezinu stražnjicu i penjala se straga gotovo sve do njezine kralježnice. Pronašao sam je dok sam je milovao u jednoj od naših prvih noći. »Vau... imaš zgodnu autocestu ovdje straga«, rekoh joj. Ona se naglo okrenula u krevetu, skrivajući je od mog pogleda. »Bila je to nezgoda na motoru«, objasnila je brzo. »Ne volim o tome pričati.« Potom je ustala da napravi doručak i ja sam naučio nešto o Judie: da ima tajnu, da ima neki dio u njezinom životu o kojemu se »ne priča«. Mirno, mila. To sam ja, Peter. Tu sam – rekoh njezinom divnom preplašenom licu. Ne – odgovorila je ona, stavljajući svoju ruku na moja prsa, lagano me gurajući, odmičući me od sebe. – Ne... molim... moooo... liiiim. »Tko je to bio, Judie? I što?« pomislih gledajući je.


Jednom sam je pitao za muškarce u njezinom životu. Obično se nisam petljao u te stvari, ali jedne sam noći plamtio od ljubomore kad mi je rekla da je večerala s nekim argentinskim mladićem koji se smjestio u njezinom pansionu. Nisam uspio oka sklopiti. Dakako, nikad joj to nisam priznao. Na kraju krajeva, bili smo odrasla »vezica« bez obveza. Ali sljedeći dan sam izvukao tu temu i opet sam se – u Judieinu stilu – morao zadovoljiti telegrafskim rečenicama. »Bio je jedan muškarac. Duga veza. Završila je jako loše.« Kraj priče. Smirivala se i ja sam je milovao i nježno ljubio dok nije posve prestala drhtati. Opustila je ruke i na kraju ih je opet položila na poplun. Cijelo tijelo joj je opet omlohavilo. Rekla je nešto, neku nerazumljivu rečenicu i na kraju se činilo da je pala u dubok san. Meni je trebalo još neko vrijeme da zaspim. Slika Marie poput prikaze pred mojim vratima nije mi davala mira. Sjetio sam se sna u kojemu se Leo pojavio prekriven krvlju. Sjetio sam se glasa koji mi je govorio »ne izlazi iz kuće« one olujne noći. I sad Judie, njezine strašne more... na trenutak mi je palo na um da je možda sve povezano, ali sam poslije zaboravio na tu ideju. Tog smo vikenda Leo i ja završili s brušenjem ograde i otpočeli s bojenjem. Dani su bili pogodni, bez kiše i s malo vjetra, tako da smo se osmjelili i nanijeli prvi sloj prije no što se vrijeme promijeni. U nedjelju u podne Marie se pojavila s quicheom ispečenim dan prije i ručali smo sjedeći u vrtu i spokojno čavrljajući. Zacijelo su zamijetili da sam čudan, da mi nešto smeta pa prinosim ruku glavi i očima. Na kraju sam im priznao da me bol u glavi počela zabrinjavati. Uzimao sam poslušno tablete nakon doručka, ručka i večere, ali bih


uspio ublažiti bol tek na nekoliko sati. Noću bi me probudila vrtoglavica i bolovi, i trebalo mi je dosta da opet zaspim. Doktorica mi je zakazala sastanak za dva tjedna, ali Leo i Marie su mi gorljivo savjetovali da nazovem i pomaknem taj sastanak na ranije. Odlučio sam poslušati njihov savjet i u utorak ujutro sam se pojavio u Općoj bolnici u Dungloeu. Anita Ryan dočekala me s divnim osmijehom, naglašenim crvenim ružem za usne boje vatre i pozvala me da sjednem. – Dakle, gospodine Harper, kako ide? – Bol je i dalje tu – rekoh joj – u glavi. I čini se da je ove droge ne uspijevaju dosegnuti, kao da ne pronalaze put do njezinog udaljenog skrovišta. Dolazi i odlazi. Katkad bi prošao cijeli dan da je se ne sjetim, a onda bi se odjednom pojavila. Kao neki crijevni grčevi, ali u glavi. Ako malo pričekaš, nestalo bi, ali si znao da će se vraćati sve dok ne sjedneš na tron i ne izbaciš sve što imaš ondje unutra. Doktorica se posvetila čitanju moje povijesti bolesti dok sam pričao o tome. Potom je, kad sam završio, ispreplela prste sa savršeno nalakiranim noktima, okrunjene zlatnom burmom. – Jeste li imali migrene u prošlosti, prije nesreće? – Ne – odgovorio sam – osim poneku bol u glavi nakon što bih mnogo radio, ali uvijek bi drugi dan prošla. Također sam imao problema s vratnim kralješcima, zbog svoje profesije. – Ah, vaša profesija – reče tražeći u svojim papirima – Ne stoji mi ovdje... – Glazbenik. Skladatelj. Njezina dva zelena oka sad su se nekako drukčije prikovala na mene. Na taj sam dojam već bio naviknut. – Oh, kako zanimljivo! Kakvu vrstu glazbe skladate?


– Suvremenu, za glazbene sastave, katkad mjuzikle. Doktorica Ryan na trenutak je zaboravila na svoje papire. Njezine su se oči raširile, njezine su usne zablistale u osmijehu. – Možda mi je nešto poznato? Ja obožavam glazbu. Odabrao sam standardni odgovor kako bi me smjesta prepoznala. Pitao sam je li gledala Svećenika s Helen Beaumont i Markom Hammondom. Bila je to najzvučnija premijera BBC-a prije nekoliko godina, serija o bolničarkama i vojnicima smještena u doba I. svjetskog rata. Sad ide već treća sezona. – Nemojte mi reći da je to vaša glazba! Očarava me melodija na početku. Ona koja počinje s klavirom. Nisam znala da ovdje živite. – Samo sam došao na nekoliko mjeseci u ovaj kraj. Završavam jednu kompoziciju. – Oh, jasno, dakako. To je tipično za umjetnike, nije li tako? No, dakle. Kakva slučajnost. – Doktoričine riječi ostale su u zraku nekoliko sekunda i potom se vratila papirima. – Dobro, da vidimo, vaš je slučaj malo neobičan. Pulsirajuća glavobolja kakvu opisujete uobičajen je znak migrene. A migrena nije baš uobičajena nakon lezije uslijed cerebralne nekroze kao što je udar munje. U vašem slučaju normalnija bi bila stalna bol, koja bi rasla sve dok vas ne bi onemogućila da spavate ili takvo što. Ali glavobolja koja dolazi i odlazi, koja nestaje tijekom dana... to je nešto čudno. Mislim da ćemo morati baciti još jedan pogled ovdje unutra. Prvo je došao novi pregled svjetlom u oči, praćen s još pitanja o boli (i istih odgovora kao i prije tri tjedna). I potom, nakon kratkog čekanja, vratio sam se na svoje omiljeno mjesto u bolnici: u divovsku krafnu. Veliki bučni i klaustrofobični stroj. Ovom prigodom su mi napravili nuklearnu magnetsku rezonancu. Već sam navikao da se osjećam kao pizza koja se peče u unutrašnjosti mikrovalne.


Ryanova mi je rekla da će proučiti rezultate i da će me nazvati telefonom za dan ili dva. U međuvremenu se vraćamo divnom svijetu tableta. Jedan betablokator bit će moj novi svakodnevni pratilac (tri na dan) kako bi se prevenirala pojava bolova. I također antimigrenski preparat da se presiječe bol. Iskoristio sam trenutak dok je ispisivala sve te recepte da joj ispričam o vizijama i epizodi mjesečarenja koju sam imao prije koji dan. Nisam bio baš eksplicitan, u osnovi sam sažeo iskustvo tijekom kojega sam »vjerovao« da sam proživio nešto što nisam proživio. Lice Anite Ryan donekle se smračilo dok je slušala kako sve to pričam. – More i halucinacije prilično su uobičajene posljedice udara munje, premda nikad nisam čula primjer epizode ovakvog mjesečarenja. Ali to može biti izazvano šokom. – Vidim da vam nije sve jasno... – rekoh, i već je bilo prekasno kad sam uvidio da je ta rečenica mogla zvučati pomalo arogantno. Ryan je primila kritiku s osmijehom. – Ništa nije baš pretjerano matematički objašnjivo kad je riječ o mozgu, gospodine Harper, premda shvaćam vašu zabrinutost. Ako želite, možete konzultirati drugog specijalista. – Žao mi je, nisam htio to reći... – Znam, ne brinite se. Nijedan liječnik koji se smatra profesionalcem ne teži tomu da ima potpuno pravo u ovakvom slučaju. Pričekajte sekundu. Ustala je i zaputila se prema polici, odakle je izvukla mali rokovnik koji je počela smjesta pregledavati. – Ima jedan čovjek u Belfastu, doktor, koji je stekao ugled baveći se snovima. Zove se Kauffman. Napisao je mnogo o liječenjima


mjesečarenja i neurednog sna hipnozom. To je pravi autoritet u tom području, možda bi vas zanimalo da ga posjetite. Anita je napisala njegovo ime i telefon na papir i predala mi ga zajedno s ostatkom recepata. – Premda, da budem iskrena, mislim da je pitanje vremena kad će glavobolja nestati. Pokazao sam da se slažem, odlučan da doktorici budem simpatičan koliko god mogu nakon onog krivog koraka. Potom me otpratila i izlazio sam iz ordinacije kad sam se sjetio što mi je Judie rekla: »Dat će ti još droga«, i gotovo sam već odlučio da ću pričekati prije no što uzmem ijednu od tih tableta. A i prije no što nazovem tog doktora za glavu iz Belfasta. Možda Ryanova ima pravo, pa će se sve na kraju riješiti samo od sebe. Tog popodneva nije mi odgovaralo da budem sam, ali Judie je bila zauzeta u pansionu i kad sam prošao kroz Billov zub, premda sam bio u iskušenju da se spustim u posjet Leu i Marie, moje su ruke na kraju okrenule volan u drugom smjeru. Kad sam stigao do kuće, more je blago valjalo valove preko plaže i nekoliko je oblaka lebdjelo na obzoru. Izuo sam cipele i bos hodao po travi. Baš sam pokosio travnjak prije dva dana, ali možda ću opet njime proći. Nije mi odgovaralo da se vratim u kuću i suočim se s klavirom. Jednostavno sam znao da neće funkcionirati i radije bih izbjegao da me izjeda tjeskoba. Na kraju sam stao pred drvenu ogradu. S Leom sam nanio prvi sloj bijele gotovo na polovicu letava, čija je bjelina blještala u opreci s travom.


Kleknuo sam i promotrio zemlju oko letava, bila je čvrsta i ravna. Trava je ondje rasla izdašno. Nijedan znak da je bila pomicana ili iskopana. Primio sam je u ruke, pokušao je stresti, ali ograda je odgovorila čvrstinom drva. Sjetio sam se kakva je bila kad sam je vidio prije koju noć. Na podu, razlomljena na dva dijela. Zemlja oko letava bila je isprevrtana. Kao da ju je nešto, neki jak udarac, iščupao iz korijena. Sjeo sam na travu i ondje ostao neko vrijeme razmišljajući. Što je to moglo značiti? Nešto u meni govorilo mi je da je to bio simbol, poruka. Časak poslije pala mi je na pamet ideja. Vratio sam se u kuću i premetao fascikle i časopise dok nisam pronašao svoj telefonski adresar. Poziv je bio upućen mojoj prijateljici Imogen Fitzgerald iz agencije za nekretnine. Imao sam sreće i pronašao je na poslu. Njezin se blistavi glas brzo javio. Zamislio sam njezino pjegavo lice i njezine lijepe irske oči kako se odmiču na čas s ekrana njezinog iMaca. – Kako je, Pete? Bio sam je poželio nazvati prije dva tjedna zbog odvodne cijevi septičke jame; pa dobro – to je bio izgovor koji je razbio led. Objasnio sam joj problem i ona mi je obećala da će poslati nekoga da to sredi ipso facto (što je značilo za mjesec dana). U međuvremenu mi je savjetovala da na nju postavim neki poklopac ili metalnu rešetku kako bih spriječio da mi kosilica opet upadne onamo. Potom sam ostao bez drugih izlika za nastavak razgovora s njom: »Kako je ondje? Navikavaš se na novi život?« Nisam znao kako joj postaviti pitanje, tako da sam odlučio krenuti ravno u srž. Pitao sam je otkad radi s ovom nekretninom i može li se sjetiti je li se oko toga događalo nešto »čudno« ili nešto vrijedno za ispripovijedati.


– Imamo kuću u arhivi već pet godina. Pripada nekoj američkoj obitelji iz Chicaga. Već znaš, potomci Iraca. Dolaze ljeti, zaljube se u legende i kupe si kuću, ali nikad se ne vrate ovamo. Bila je odonda iznajmljena samo tri puta. U ljeto prije tri godine jednoj također američkoj obitelji. Prije dvije godine u proljeće i ljeto njemačkom studentu, koji je proučavao ptice selice. Također imam zabilježenu zauzetost u veljači 2007.; čudno, nema previše podataka o tome. Neki problem, Pete? Jesi li pronašao leš? Ili možda blago? – Je li bila žena, ta osoba koja je unajmila kuću u veljači? – pitao sam. – Ne piše ništa, Pete, žao mi je. Možda je bio netko iz tvrtke. Katkad to čine. Plaćena je unaprijed bankovnim transferom. Mogla bih ti to ispitati. Ali samo ako mi zauzvrat kažeš koji se vrag događa. – To je glupost, Imogen, nasmijat ćeš se. Jedan dan mi je došla prijateljica i rekla da zamjećuje... određenu »prisutnost« u kući. Večerali smo i malo smo popili. Rekla mi je da je oduvijek imala šesto čulo i da osjeća prisutnost neke žene. – Sablast? Jebemu, Pete, nemoj me... – Nisam je shvatio baš ozbiljno prekinuh je – Ali bih volio znati može li biti nešto istine u svemu tome. – OK. Pogledat ću, Pete. Ali nemoj to okolo pričati. Kuću je ionako već prilično teško uvaliti. – Može, Imogen, hvala. Oprostio sam se od Imogen osjećajući se pomalo kao idiot. Zamijetio sam nešto sarkazma u njezinom tonu, a u isto vrijeme nije li bilo pomalo smiješno postavljati takvu vrstu pitanja? Pokušavao sam to zaboraviti i otišao sam u spremište, izvukao kosilicu i stao kositi. Buka motora grunula je u mirno popodne poput groma.


DRUGI DIO


1. ip i Beatrice su mogli sletjeti u Belfast, međunarodni aerodrom bliži Donegalu, no ja sam pomislio kako bismo to mogli iskoristiti da posjetimo starog Harpera, koji možda skoro godinu dana nije vidio svoje unuke (»Holandeze«, kako ih je zvao). Ja bih se dovezao iz Donegala da ih pokupim, proveli bismo noć u Dublinu i potom se vratili u Clenhburran da počnemo s praznicima. Razgovarao sam sa svojom bivšom ženom Clem preko Skypea tjedan dana prije datuma predviđenog za to putovanje, i ona se složila s idejom. Rekla mi je da ćemo popola podijeliti plaćanje karata, ali sam inzistirao da podmirim sve troškove njihovih praznika u Irskoj. Bio je to pomalo idiotski ponos, a pogotovo stoga što moji računi nisu bili onako sređeni kako bih volio, ali sam odbijao da novac velikog Nielsa – novog Cleminog partnera – zamrlja i centimetar naših idiličnih praznika. Kako je bila riječ o videopozivu, mogao sam je vidjeti. Sad je nosila kratku i valovitu kosu – dobro joj je stajala – i bila je malo potamnjela; zamišljao sam da su Niels i ona nedavno otputovali na neko od egzotičnih odredišta, kao što im je bio običaj. Sve u svemu, i dalje je bila jednako privlačna i pametna žena kao uvijek, samo su sad naši razgovori bili ponešto drukčiji. Ja sam pokušavao praviti stare šale, izvući od nje osmijeh, pa se čak i udvarati. Ali sve je to nailazilo na novu i bolnu hladnoću žene koja ti više ne uzvraća. Žene koja više nije u tebe zaljubljena. J


Ispričala mi je da će Niels ići na poslovno putovanje u Tursku, što se podudara s dječjim praznicima i da razmišlja da ide s njime. Putovanje po Kapadokiji, u unutrašnjost zemlje. Rekao sam joj da zvuči privlačno, no to je bilo izrečeno s dozom sarkazma ili loše zaliječene zavisti. – Čini se da si malo bolestan – odgovorila je ona. – Kako sve ide? – Nije mi ništa... »Udarila me munja po cijeloj tikvi i otad imam neku vrstu makabričnih vizija, ali što se ostaloga tiče, u punoj sam formi.« – Proveo sam noć svirajući. Znaš već. Ovdje se nema mnogo toga za raditi. – Dovršio sam taj pokušaj šale sa smijehom lažnijim od novčanice iz Monopolyja. – Genijalno. Kako ti ide, jesi li produktivan? Znao sam da Clem to pita od srca, da nema nikakve zloće iza njezinih riječi, ali u njezinim je ustima sve zvučalo kao izravan napad. »Što želiš znati? Ali što to govorim! Pa to već znaš! Nisam proveo noć svirajući, nego prevrćući se u postelji, prisjećajući se kako mi je život veliko sranje. Negdje oko četiri ujutro sišao sam do kuhinje i natočio si čašu toplog mlijeka u viski. Spavao sam jedan sat i opet se probudio. Moj je život i dalje bio ondje.« – Idem polako, ali sigurno – na kraju sam rekao. – Mislim da ću uskoro ući u novu fazu, u novi... Čuo sam kako se neki drugi glas oglasio iz nekog dijela tog superstana u Oostu koji se ocrtavao iza nje: Niels. Clem je na nekoliko trenutaka svrnula pozornost i izgubila se moja velika rečenica o novoj kreativnoj i duhovnoj etapi u koju sam ulazio (kosim travu, farbam ogradu, ja sam Karate Kid). Potom me opet pogledala sažaljivim smiješkom. Rekla mi je da mora ići. Niels je čeka, vjerojatno da rade zajedno nešto izvanredno. Neko veliko društveno okupljanje, ručak na


visokom nivou u okolici Concertgebouwa, kakva god divota potpuno izvan mog dosega. – Sad te moram napustiti, Pete. Ne zaboravi prirediti papire za aerodrom kako bi mogao pokupiti djecu, vrijedi? Opet ću te nazvati sljedeći tjedan. Jip i Beatrice su stigli 10. srpnja letom Amsterdam – Dublin kompanije Aer Lingus. Tog sam jutra ustao vrlo rano. Bio sam jedna od prvih mušterija u Andy’su toga dana. Napunio sam spremnik Volva, kupio veliku kavu s mlijekom i dva čokoladna prutića te dodao par CD-a za put: Harvest Neila Younga i kompilaciju najboljih stvari od Fleetwood Maca. Vozio sam cijeli dan s jednim jedinim stajanjem u Ballygawleyu da pojedem fish&chips i pomokrim se. Potom sam negdje rano popodne stigao do dublinske obilaznice, u taj sat s gustim prometom. Odande prema novom i blistavom međunarodnom aerodromu, čiji je novi i futuristički terminal imao malo toga zajedničkog sa starom kutijom za cipele s kojega sam prije mnogo godina krenuo u novi život. Došao sam dovoljno rano da sredim papirologiju za preuzimanje djece, popijem još jednu kavu i popušim cigaretu u dva kvadratna metra rezervirana za pušače na vanjskom pločniku zračne luke. U pet i pol, sa samo dvadeset minuta zakašnjenja i unatoč snažnim vjetrovima zabilježenim u dnu piste, Aer Lingus EI611 je bez problema dodirnuo zemlju. Dvadeset minuta poslije Jip i Beatrice pojavili su se među mnoštvom putnika u pratnji zemaljske stjuardese, koja se pobrinula da ih povede iz aviona do prostora za dolaske. Išli su držeći se za ruke, s ozbiljnim i budnim licem djece koja prvi put putuju sama. Starija, Beatrice, trinaestogodišnjakinja, koja je vukla kovčeg s kotačićima ružičaste boje i osmogodišnji Jip, koji je nosio svoju


naprtnjaču-kornjaču. Nakon tri mjeseca, koliko ih nisam vidio, srce mi je zatreptalo. Činilo mi se da su oboje narasli barem dvadeset centimetara. Njima je malo trebalo da me prepoznaju. Čekali su uza zemaljsku stjuardesu, namrštenih čela i s izrazom »gdje je tata?« na licu. Jip me je prvi razabrao među mnoštvom. Ispustio je svoj kofer i potrčao prema meni bacivši mi se u naručje. Onda je Beatrice akrobatski sletjela na moj drugi bok i gotovo smo završili na podu. Požalili su se da ih moja nova brada bode, a Beatrice je napravila sarkastičan komentar o mom repu. Odgovorio sam joj da je tako mnogo bolje nego da imam kosu koja strši u zraku. Nisam ušao ni u jednu brijačnicu nekoliko mjeseci i moglo bi se dogoditi da me uhite. – Tebe neće uhititi, tata – reče Jip i potoni pogleda zemaljsku stjuardesu, nasmiješenu plavooku plavušu. Moj je otac slavan. Predao sam stjuardesi formular za preuzimanje »maloljetnika bez pratnje« i ona je stavila posljednji potpis. Potom je pozvala preko radija check-in da još jednom provjeri detalje i time je završila odgovornost aerodroma za djecu. – Ponašali su se veoma dobro tijekom leta – rekla je pomilovavši predivnu zlatnu Jipovu kosu, koja je uvijek budila tu ushićenu nježnost kod odraslih. – To je dvoje vrlo hrabre djece. Došli smo u centar Dublina oko šest i pol popodne. Stari grad izgledao je isto kao uvijek. Dame Street i dugi niz natiskanih taksija. Olimpia. Grupe turista koje izviru kao mjehurići iz velikog kotla Temple Bara. Neka tradicionalna irska glazba koja se diže u nebo i miješa s dimom iz tvornice piva. Stari, prljavi, lešinarski i zabavni Dublin. Veliki Patrick Harper – tijelo poput ormara, jaka čeljust, lice savršeno izbrijano, kratka kosa, namirisan Old Spiceom – čekao nas je


u obiteljskoj kući u Liberty Streetu s onim najboljim što irski udovac može spraviti kad je riječ o večerama kod kuće: pirjana šunka, krumpiri na žaru i velika ledena torta netom izišla iz Tesca na uglu. Večerali smo dok su djeca pričala i ispunjavala tišinu. Bili su oduševljeni svojim praznicima, dakako, i nisu prestali postavljati pitanja o Donegalu i kući na plaži, planirajući sve pustolovine koje ćemo zajedno doživjeti tijekom tih praznika. »Možemo se kupati? Hoćeš li nam kupiti čamac na napuhavanje?« »Oh, da, jasno, to je sjeverno more, ali možda nam tuljani naprave rupu«. »U vodiču Lonely Planet pojavilo se genijalno mjesto koje se zove Staza divova, hoćeš nas onamo povesti?« »Dakako, djeco, sve ćemo raditi. Sve što poželite.« – Hoćeš ti isto doći, djede? – pitala je Beatrice. Moj je otac ocrtao tužan osmijeh i odmahnuo glavom. – Ne, kćerce, više me ništa ne vuče u taj kraj. Čak ni zgodna kuća na plaži. Tata ih je pitao za školu i oni su odgovorili da je »sve dobro«; kao i uvijek, lagali su prilično loše. Znao sam da je Jip dobivao dobre ocjene, ali je i dalje bio bez mnogo prijatelja, zapravo bez ijednog. Beatrice je, naprotiv, išla od zla na gore u svim aspektima. Govorila je da je boli briga za sve, jer će kad naraste biti glazbenica kao ja, a ja također nisam bio dobar u školi: »Istina, tata?« prokleo sam dan kad mi je palo na pamet paradirati s time pred svojom djecom. Beatrice je stekla bodove za Gymnasium na testu prošle godine. U nizozemskom obrazovnom sustavu to znači da je »sjajan um koji će ići na sveučilište i imati mnogo mogućnosti da postane vođa u našem društvu.« Njezini profesori iz male kvartovske škole Oud West složili su se da joj daju preporuku (savjet profesora je »druga« jedina stvar« koja ima težinu u konačnoj odluci) i stoga je mogla odabrati novu


školu i cijeli niz predmeta uz neke obvezne za Gymnasium, kao što su grčki il latinski. Clem je uz Nielsovu podršku navaljivala da Beatrice podnese molbu za primanje na Institut Arbelaus, jedan od najslavnijih u Amsterdamu u kojemu je Niels bio nagrađivani učenik. Posve daleko (miljama daleko) od te ideje, Beatrice je najavila da će odbiti svoju razinu Gymnasiuma kako bi otišla na drugi institut, na istoku grada, sa svoje dvije najbolje prijateljice. Zašla je u pubertet uz orgiju boli, razvod i prognanog oca; pretpostavljam da joj je njezina sjajna budućnost bila zadnja rupa na svirali. Clem me molila da pomognem, otišao sam ih posjetiti u Amsterdam i proveo cijeli dan s Beatrice pričajući o životu, odlukama i kako se teško vratiti korak unatrag kad već loše odabereš. »Uvijek ćeš naći prijatelje tamo gdje dođeš.« Dobro, pretpostavljam da sam kriv što sam je nagovorio u tom trenutku i Beatrice je na kraju upisana u Arbelaus i evo, ove je godine krenulo sve naveliko: tučnjava dva mjeseca nakon što je počela nastava. Sazvane obitelji. Sastanak u ravnateljevu uredu. Niels, kao bivši đak, koristi se svojim utjecajima. Clem, koja se praznila na meni i ja na rubu da se vratim u Amsterdam kako bih izvukao svoju kćer iz te divovske mučne šale koju smo joj priuštili. Za Božić sam otputovao u Amsterdam i proveo cijeli tjedan s njima. Činilo se da je oluja malo popustila (barem s Jipom) i složili smo se da ćemo zadržati smirenost. Čak je i nepogrešivi Niels počeo razmišljati je li donio ispravnu odluku. Clem je dogovorila sastanak s dječjom psihologicom, koja nam je naplatila tisuću eura kako bi nam rekla ono što smo već znali: da iza cijele te nesigurnosti stoji razvod. Tako smo odlučili da će barem u prvom dijelu ljeta djeca provesti tri ili četiri tjedna sa mnom, daleko od svega. Donegal će biti naše utočište.


Smjestio sam djecu u svoju staru sobu u prizemlju u koju nisam kročio godinama. Ondje je stari selotejp i dalje učvršćivao moje postere Thin Lizzyja, Led Zeppelina, Queena... čak i fotokopirani oglas s koncerta jednog od mojih prvih adolescentskih bendova: »Punzi & The Walking Zombies u dvorani BomBom na Parnell Streetu. 26. svibnja 1990.« – To je bila tvoja soba, tata? Tu si spavao? – Svake noći – odgovorio sam – dok nisam navršio osamnaest. – A poslije si upoznao mamu i otišao živjeti u Amsterdam, zar ne? – Da. Tako je bilo. Majko moja, kako lete godine, pomislio sam gledajući plakat Punzija. Od ta četiri nepodnošljiva ega samo je bubnjar Paul Madden i dalje aktivan i svira Sweet Caroline po svadbama i krštenjima uz jednu redovitu večer u Mother Reilly’s de Rathmines, gdje izvodi verzije Thin Lizzyja, Led Zeppelina, Stonesa i Creedencea. Ostali su se poženili, imaju djecu i posvetili su se svojim profesijama zaboravivši zauvijek na glazbu. Samo je meni uspijevalo živjeti od toga, što nije bilo baš lako. Generacije su poput velikog orgazma i pretpostavljam da sam ja bio sretni spermatozoid, koji je uspio doći do jajašca glazbenika koji žive od svoga rada. Hura za mene! Ali kad dobro promislim, već bih trebao krenuti i umetnuti si baterije i izići iz ove rupe ili ću ubrzo morati poslati curiculum vitae sastavu za svadbe i krštenja svog prijatelja Paula. Prašina se gomilala na mojim diplomama s Kraljevske akademije i na paru neobičnih sportskih trofeja (iz moje školske ekipe hurlinga i za trčanje u mom atletskom klubu gdje nikad nisam stigao dalje od prosječnosti). Nakon što sam spremio djecu u krevete (Jip je spavao na malom madracu koji mu je tata priredio na podu), pregledao sam staru policu s knjigama i pitao ih žele li da im pročitam priču. Beatrice


je rekla da ne treba, da će gledati crtić na svom iPadu. »To uvijek radimo doma.« – Ima li Wi-fi u djedovoj kući? – pitala je poslije. – Wi-fi? Ne. Mislim da nema. – Oh, dobro. Nastojat ću ga ukrasti od nekog susjeda. Prije no što sam stigao otvoriti usta da izrazim svoje roditeljsko protivljenje toj ideji, Beatrice je već pronašla otvorenu mrežu i na nju se povezala da provjeri svoju elektroničku poštu, svoj WhatsApp i svoj Facebook (gdje je neka Anikke prikačila fotku legla mačića). Pravio sam im časak društvo dok je počinjao film i pitao se je li Clem već zaboravila naš stari običaj da pričamo priče djeci ili njih više to ne zanima. Poslije, kad je Jip već bio posve gotov, a Beatrice je falilo vrlo malo, izišao sam pažljivo iz sobe i sišao niza stubište. Tata je sjedio pred televizorom, na svojoj udobnoj sofi uz prozore koji su gledali na Liberty Street. Pomislio sam da je to slika koja sažima njegov život posljednjih godina, sam u mraku, pazi na sebe točno toliko da preživi. Nije se ni previše udebljao niti smršavio, no kosa mu je bila već posve bijela i odijevao se čisto, ali u staru odjeću koju je sigurno kupio dok je mama još bila živa. Zaplakao sam u sebi; izvana sam se pokušao nasmiješiti. Sjeo sam na stolicu uz jedaći stol i ponudio mu cigaretu, ali je odgovorio da je prestao doma pušiti i piti. »Ma’ to nikad nije voljela.« Tako sam poštivao njegovo novo pravilo i ostavio duhan u kaputu. Umjesto toga sam ga pitao želi li čaj i odgovorio je potvrdno. Otišao sam u kuhinju i stavio grijati vodu. U međuvremenu sam bacio pogled u hladnjak i ormariće i nisam vidio ništa alarmantno. Osnovne namirnice, konzerve i nešto voća. Nikakav alkohol i sve je izgledalo čisto i u redu. Bog je održao glavu moga oca na svojem mjestu i na tomu sam mu bio zahvalan. Kao njegov jedini sin borio sam se protiv


Click to View FlipBook Version