Zatvorio sam oči i vratio se smjesta u onaj prizor. Čak se i najgore more rasplinu sljedeće jutro i pretvore u mutne uspomene koje čovjek zaboravi nakon dan ili dva. Ova se, naprotiv, održala svježom i netaknutom u mom pamćenju. Nije bila riječ ni o kakvoj mori. – Našli su vas vaši prijatelji. Bili ste onesviješteni na podu svoje kuće. Odvezli ste se onamo usred noći iz nekog razloga. Sjećate li se koji je bio razlog? – Ne... ne sjećam se ničega. Doktoričino se lice jasnije ocrtalo. Njezine su me lijepe zelene oči promatrale nekoliko sekunda. Potom ih je usmjerila prema plastičnoj prozirnoj vrećici koja je visjela s jedne strane kreveta. Onda sam spazio da iz nje izlazi tanka cijev koja završava u mojoj lijevoj nadlaktici ubrizgavajući nešto u nju. – Što je to? – pitao sam. – Zašto ste mi to stavili? – To je sedativ. Morali smo to učiniti da se ne ozlijedite. Bili ste vrlo nemirni. – Želim vidjeti svoju djecu. – Opustite se, Peter, odmah ćete ih vidjeti. Sad se morate odmarati kako bi vam bilo dobro. Doktorica mi je govorila kao da sam dijete, ali zacijelo i nisam izgledao baš kao odrasla osoba u tim trenucima. Napisala je nešto na papir i rekla da će se vratiti za pet minuta. Opet sam gledao u strop. Neonsku lampu. Drvo s druge strane prozora. Polagano sam postajao svjestan svega što se dogodilo. »Vaši su vas prijatelji pronašli.« Netko je opet ušao u moju sobu. Bila je to doktorica u pratnji sestre i čuvara koji su unijeli krevet na kotače.
– Sad ćemo vam napraviti magnetsku rezonancu – izvijestila je Ryan – pa vas moramo odvesti u drugi dio bolnice. Peter, ja vas poznajem, imam povjerenja u vas i znam da ćete biti mirni kad vam oslobodimo ruke. Hoćete li? Čuvar, ormar koji bi se mogao baviti slobodnim hrvanjem, gledao me s prijetećim izrazom lica. Ni izraz druge bolničarke nije bio mnogo bolji. Pomislih kako sam zacijelo nešto gadno zabrljao sinoć. – Bit ću miran – rekoh. – Obećavam. Mislim da mogu hodati. Čuvar se nasmiješio kao da je ta rečenica neki trik. Potom je potapšao krevet s kotačima i rekao. – Mi ćemo vas odvesti. Udobnije je. Strop je promijenio boju, sad je bio narančast. Lampe su bile drukčije. Četvrtaste. Izbrojio sam ih tucet duž dugog hodnika. Bilo je ondje ljudi, nepoznatih ljudi. Neki u ogrtačima, drugi odjeveni za van. Gledali su me sa sažaljenjem, pitajući se zbog čega ležim na tom ležaju. »Doima se vrlo mlad, možda ima rak«, »Nešto sa srcem«, »Ne, ne... gledaj mu oči. I tako duga kosa: zacijelo su droge.« Nova soba. Osobe koje su međusobno razgovarale ne obazirući se na mene. Opet divovska krafna. Ponovno sam poletio dok su me držale četiri ruke. Postavili su me na drugi uzak i hladan ležaj i potom me taj stroj cijelog progutao. Zatvorio sam oči, nisam ništa više želio vidjeti. Ali buka je bila užasna. Mehanička buka posvuda i glas koji mi je rekao: »Sad se opustite, gospodine Harper«. Učinci valiuma su se rasplinjavali i moj je želudac počeo kruliti tražeći jelo; zacijelo sam preskočio pokoji ručak. Kad sam se vratio u sobu, netko je na sve to mislio. Bolničarka se pojavila gurajući kolica koja
su mirisala na hranu. Parkirala ih je uz krevet i skinula s njih pladanj, koji je položila na pokretni stolić uz krevet. Uto mi je prišla doktorica Ryan i obratila mi se. – Slušajte, Peter, ne vjerujem da će biti potrebno opet upotrijebiti spone, ali morate znati da ste pod strogim nadzorom. Jučer ste udarili dva čuvara dok su vas primali na hitnoj. Razumijete li koliko je to ozbiljno? – Da. – Uprava bolnice nas je zamolila da procijenimo mogućnost da vas premjestimo u psihijatrijski centar, ali ja sam upoznata s vašom situacijom, tako da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vas zadržimo ovdje dok se do kraja ne razjasni što se zbilo. Slažete se? – Slažem se. Ryan je razmijenila par riječi s bolničarkom i obje su izišle iz sobe. Nakon pet minuta bolničarka se vratila u pratnji Judie. Imala je velike podočnjake na licu. Cisto nenašminkano lice i kosu skupljenu u rep. Bila je odjevena u dugi pulover od tamne vune i traperice. Izgledala je kao netko tko je iskočio iz postelje usred noći. – Ako želite, mogu ostati ovdje s vama – rekla je bolničarka. – Snaći ću se – odgovorila je – hvala. Bolničarka me pogledala sa sumnjičavim izrazom i potom pogledala Judie. »Dovraga – pomislih ugledavši taj izraz na njezinom licu, mislim da sam stekao krasnu reputaciju u ovoj bolnici.« – Ako nešto trebate, upotrijebite gumb za nuždu. Sestrinska je soba udaljena dvadeset metara. Judie kimne nasmiješivši se i bolničarka je izišla iz sobe, ostavivši nas same. – Žao mi je, Jud – rekoh. Nije mi pao na um nijedan drugi način da počnem s tim.
Prišla mi je i stavila mi ruku na čelo. – Zbog čega ti je žao, Peter? Nisi napravio ništa loše. – Žao mi je što sam vas preplašio – rekoh. – Žao mi je zbog svega toga. – Nije to ništa, Pete. Sve je dobro. To je zvučalo kao »sve je dobro« koje se govori luđacima. – Kako su djeca? – Dobro... – reče, ne zvučeći baš uvjerljivo – zabrinuti su. Svi smo zabrinuti, Peter. Primila je jedan kraj pokretnog stola i gurnula ga da bi stavila pladanj s jelom pred mene. – Sad radije pojedi nešto. – Donesi mi telefon, Judie – odgovorio sam. – Moram nazvati Clem. Ovo je otišlo u vražju mater. Mora doći pokupiti djecu. »Neka ih vodi odavde, što prije i što dalje. Prije nego što...« – Ne uzbuduj se, Peter. Nije najbolji trenutak za donošenje odluka. – Zavezali su mi ruke, Judie! – rekoh s kiselim sarkazmom. – Puštali su mi valium u venu, što bi još trebalo? Ne želim da putuju sami u Amsterdam. Ti! Ti bi mogla ići s njima! Judie je šutjela zažarenih obraza. – Neće to napraviti, Peter – odgovorila je. – Što želiš reći? »Gle, bolnički socijalni radnik stupio je u kontakt s nizozemskom ambasadom. Pokušavaju pronaći Clem.« – Oh, Bože... Znao sam što to znači. Socijalni radnici. Veleposlanstva. Već su napravili moju dijagnozu.
– Doktorica kaže da se ničega ne sjećaš – nastavila je govoriti Judie. – Je li to točno? – Ne – odgovorio sam. – Lagao sam joj. – Zašto? – Ne mislim da mi može pomoći. – Prešućivanje stvari također ti neće pomoći. I one si mi noći nešto zatajio, nije li tako? Slomio si ogradu, kao što se događalo u tvojim vizijama. Slomio si ogradu autom. To je razlog što si se vratio u kuću? – Da... ali kako znaš? – Bila sam ondje jutros, Peter – rekla je prije no što sam uspio dovršiti pitanje. – Otišla sam pokupiti neke stvari i vidjela sam to. Zašto si to prešutio? – Nisam bio siguran da je točno. I osim toga, dovraga, nisam htio nikome upropastiti noć. Umoran sam od toga da budem Prorok Peter. Kad su me pronašli? – U zoru. Jip se probudio da ode u kupaonicu i onda su shvatili da te nema. Spustili su se da me probude. Pomislila sam da ne možeš spavati, da šećeš ulicom. Ali kad sam vidjela da tvoj auto nije ondje, počela sam se zaista brinuti. Prvo sam te nazvala doma. Pomislila sam da si možda nešto zaboravio i da si se vratio po to. Ali nisi dizao slušalicu. Onda sam nazvala Lea. On te našao. – U kuhinji? – Da... bio si na podu. Pomislio je da si imao srčani napadaj, zato je pozvao hitnu. Potom je uvidio da nije bilo ništa slično. Buncao si. Pričao. Pričao o mrtvima, pričao da... – Znam što sam pričao, Judie. Vidio sam to i to nije bila nikakva mora. I nikakva halucinacija. To je... – Budućnost, zar ne?
Riječ je zvučala savršeno lucidno i posve se uklapala u ovaj razgovor. Već sam to tisuću puta premetao u glavi, ali nikad nisam slutio da bi tako dobro zvučala izrečena glasno. Kimnuo sam glavom. – Da, tako mislim. – Ograda se slomi i ostane posve jednaka onoj u tvojim vizijama. To sve dokazuje. Tvoje će se vizije na kraju ispuniti. To je tvoja teorija, zar ne? Kimnuo sam. Judie se nasmiješila. Pretpostavljam da je to bila najzdravija reakcija na bedastoću u koju smo bili upetljani. – Ne brini se – rekoh. – Računam na to da nitko ne vjeruje u moju priču. Na kraju krajeva, to je nemoguće. Nitko ne može vidjeti budućnost. Zato sam odlučio šutjeti i ništa ne ispričati doktorici. To je kao Ockhamova britva: »U jednakim uvjetima najjednostavnije je objašnjenje obično točno.« A najjednostavnije objašnjenje je da sam lud, da patim od shizofrenije i da buncam. To je dijagnoza, nije li tako? – Nema dijagnoze, Peter, ali jučer si reagirao vrlo nasilno kad su te doveli u bolnicu. Razbio si usnu jednom čuvaru, a jedna je bolničarka pala na guzicu pokušavajući ti dati injekciju. Pridodaj tomu dvoje male djece i nedavni razvod i izlazi vrlo ružna jednadžba. To su loše vijesti, Peter, razmišljaju da ih daju u skrbništvo dok ne dođe Clem. – Što? – Leo upravo razgovara s ravnateljem službe. Pokušava ih uvjeriti da se Marie i on mogu za njih pobrinuti, ali već znaš kakve postaju stvari kad su u pitanju djeca. – Ne! To... je greška. – Jako mi je žao, Peter. Uistinu mi je žao. – Mogu ih vidjeti? Samo na minutu, molim te.
– Ubrzo. Hajde da pričekamo odluku šefa službe. Ali dobro su, žele te vidjeti. – Koliko znaju? – Rekli smo im da si otišao u kuću nešto pokupiti i da si pao niza stube. Mislim da nisu to skroz progutali, ali će se potruditi da u to povjeruju ako im ti ne kažeš ništa. – Dogovoreno. Judie je ustala i hodala do vrata. – Čuj, Judie – rekoh prije no što će izići iz sobe. – Cijela ta stvar s vizijama... neka ostane među nama, može? Ne želim još toga razoriti. Ne vjerujem da bi se stvari poboljšale ako im kažem da mogu vidjeti budućnost. Ona kimne glavom. – I još nešto: radije bih da djeca provedu noć s tobom. Ako je moguće. – Računaj na to, Peter – rekla je prije no što je nestala iza vrata. – A sad počni jesti ili će ti se ohladiti ručak. Doktorica Ryan je došla sat kasnije u pratnji drugog doktora, mladog i dugog tipa kovrčave kose i okruglih naočala, za kojega se pokazalo da je liječnik specijalist na psihijatriji. Nije me mogao preuzeti za vrijeme dežurstva, ali je preko telefona naredio da mi ubrizgaju taj sedativ (koji ipak nije bio valium, nego nešto što se zove neuroleptik). Napravio je kompletnu analizu slučaja uz pomoć raznih svjedočanstava, između ostalog, Leova i Judienog, i tog popodneva vodio je dug telefonski razgovor s doktorom Kauffmanom u Belfastu. Izvijestio me da imaju određene dvojbe mogu li se vratiti kući onako brzo kao što sam to očekivao.
– Slušajte, gospodine Harper, sve to radimo zbog vaše sigurnosti i sigurnosti vaše djece. Kad sam ga čuo da to govori, počelo mi se magliti pred očima i osjetio sam mučninu. Ima kakvih deset godina manje od mene i lice nekoga tko je odrastao u finoj obitelji, igra golf sa šogorom i ima lijepu ženu. Sad mu ja više nisam bio par, tip s kojim bi se mogao mimoići na benzinskoj stanici i s kojim bi mogao prijateljski čavrljati u nekom drugom trenutku. Sad sam bio jedan od njegovih »slučajeva«. Prestao sam biti osoba da bih se pretvorio u »slučaj«. – Jesam li shizofrenik? – upitao sam u nekom trenutku. Doktor je zašutio. – Shizofrenija ima evolutivnu dijagnozu, gospodine Harper. Moraju se ispuniti neki kriteriji tijekom određenog vremena da bismo mogli biti sigurni. Zasad pouzdano znamo da ste pretrpjeli tešku psihotičnu epizodu. Premda još ne možemo ništa odbaciti. – Imao sam ih više – rekoh. – Vidio sam još toga. I zovite me Peter, molim vas. – Dogovoreno, Peter. Doktorica Ryan me uputila u nesreću koju ste imali prije tjedan dana. Zasad, a poznavajući vašu povijest, bit ćemo optimisti i povezati te činjenice s nesrećom. Kauffman podupire tu teoriju. Osim toga, vizualne halucinacije upućuju na nešto drugo, a ne na shizofreniju. U svakom slučaju, preporučio sam da ostanete u bolnici još jednu ili dvije noći kako bismo dobili vremena da obavimo niz pretraga. Htio bih znati možemo li računati na vaš pristanak u tom smislu. – Što želite reći? Je li to nešto dobrovoljno? Dva su liječnika razmijenila brz pogled. Znao sam da sad dolazi nešto što mi se neće svidjeti.
– Gledajte, Harpere, postavimo to ovako – nastavio je govoriti doktor: – bolje je da pristanete dobrovoljno. – Što će se dogoditi ako to ne želim? – Sve bi se zakompliciralo. Vjerujte mi. U ovom trenu na prvom je mjestu, uz vašu vlastitu, zaštita dvoje maloljetnika. A ja u ovom trenu ne mogu preporučiti vaše otpuštanje. Morali bismo stupiti u kontakt sa sudom, čekati forenzičara da analizira slučaj. Također bismo morali kontaktirati socijalnu pomoć i... – Ajde, Peter – uplela se doktorica Ryan. – Bit će to najviše dan ili dva. Znamo da nemate nikakvu prijašnju povijest nasilja. To je čista formalnost. – Ali moja djeca... Mladi se psihijatar nakašljao. – Bolnički socijalni radnik pristao je da se privremeno za njih pobrinu vaši prijatelji, barem dok se ne pronađe majka. Čini se da je na putu. – Da, na putu su u Turskoj. Prati je muškarac imenom Niels Verdonk, njezin novi partner. On je ugledni arhitekt. Pokušajte s njim. Doktorica Ryan je pribilježila ime na papiru. – Zasad nitko nije stavio primjedbe da vaša djeca ostanu s vašim prijateljima. Judie je uz to licencirani psiholog i svi koji je poznaju smatraju da ste vi čisti. Nasmijao sam se. – Gledajte. Obećavam da ćemo napraviti sve što možemo da ubrzamo sve te provjere. Zabacio sam glavu unatrag i zatvorio oči što sam jače mogao, poželjevši da je sve to prokleti san. Da me ona munja nikad nije
udarila. Da nikad nisam imao one vizije. Ali kad sam ih opet otvorio, i dalje sam bio u toj sobi, oba doktora i dalje su čekala moj odgovor. – Dogovoreno – rekoh napokon. Jip i Beatrice ušli su kao dvoje djece koja ulaze u mrtvačevu sobu. Stidljivi, uplašeni, ali širom raširenih očiju. Bili su pod dojmom kad su me ugledali, ali su se smjesta priviknuli na situaciju, a kad sam im se nasmiješio i rekao da me dođu zagrliti, skočili su na mene kao dva mala tigra. Jip me pitao boli li me još, a ja sam rekao »malo«, ali da mi je doktorica rekla da će brzo proći. Beatrice je, naprotiv, bila šutljiva, ali u njezinim sam očima mogao pročitati sumnju. »Ako je tata pao niza stube, zašto mu noga nije u gipsu? Gdje mu je ovratnik? Barem da pokaže bijednu masnicu?« Ali baš kao što je najavila Judie, smjesta se stala šaliti o drugim stvarima. Judie, Leo i Marie ušli su minutu poslije djece. Marie je nosila veliki buket cvijeća i kutiju bombona umotanu u papir na kojemu je pisalo: »Oporavi se brzo!« Leo je došao pun šala. Našalio se da će mi kupiti kacigu i prisiliti me da je uvijek nosim. Bio je to njegov osebujan humor, spektakularan, učinkovit, ali u dnu njegovih očiju mogao sam zamijetiti breme, crn oblak u svakom pogledu koji mi je uputio. Proveo sam ostatak posjeta pokušavajući pokazati živahnost pred djecom, ali moglo se zapaziti da mi je osmijeh poput grube maske koja bi u svakom trenutku mogla pasti na pod. Njihova su me lica izravno prenosila u prizor od protekle noći. Gledao sam Beatrice i vidio onu otvorenu provaliju usred njezine glave, onaj komad razorene lubanje. A Jip, sa svojom rupicom na čelu i s onim dugim konjskim repom od »stvari« koje su iz njega padale. Ali ugrizao sam se za jezik i privijao ih, obasipao poljupcima i pokušavao obrisati suze jednom rukom prije
no što bi ih oni mogli vidjeti. Isto mi se događalo s Marie, koja je provela gotovo cijeli posjet na drugom kraju sobe razgovarajući s Leom i Judie. Još sam osjećao jezu gledajući one muškarce kako je vuku, pljuskaju, ponižavaju, da bi možda tek koju minutu poslije bila smaknuta. No sve sam to savršeno skrivao i igrao svoju ulogu. Djeca će provesti noć s Judie i napraviti domaće pizze u raznim oblicima. Igrat će Monopoly i gledati Pixarov film. A drugi dan će se tata vratiti kući jer mu je doktorica rekla da mora ostati još jednu noć u bolnici. Tata je dobro, nemaju se zbog čega brinuti. Volio bih da sam i sam mogao u to povjerovati. Oprostili su se oko osam. Judie, djeca, Leo i Marie. Leo je posljednji izišao iz sobe te večeri. Ne znam je li to napravio namjerno ili ne. – Leo – rekoh – možeš pričekati sekundu? Zastao je kao da je čekao taj trenutak. Potom se okrenuo prema meni, s mukom se nasmiješivši. – Reci, Pete. – Dvije stvari. Prvo, hvala što ste me doveli ovamo. – Nema na čemu, dečko. Premda si me krasno opalio šakom. – Nasmijao se. – Žao mi je, Leo... bio sam izvan kontrole. Druga stvar je... o onome što sam vidio prošle noći. Lice mu se smrknulo kad je čuo da to pričam. – Peter, mislim da to ne želim čuti. – Znam. Ni ja ne bih želio, Leo, ali ne mogu prestati to premetati po glavi. Slušaj, stari prijatelju. Moguće je da sam lud i da sve to nije ništa drugo nego halucinacija. To će se doznati s vremenom. Ako za dva mjeseca budem primljen u ludnicu vezanih ruku u bijeloj platnenoj
košulji, onda zaboravi ovo što ću ti sad reći, dogovoreno? Onda se samo pobrini da mi pošalješ cvijeće s vremena na vrijeme i da u tegli sakriješ bočicu viskija. Leo je iscrtao osmijeh. – Ma daj, Pete... – Ne. Slušaj, Leo. Dok taj trenutak ne dođe... Dok ovi doktori ne odluče jesam li lud ili nisam, molim te da mi učiniš uslugu. Može? – Dogovoreno. – Imaš oružje? – pitao sam. Veliko iznenađenje obasja Leovo lice. – Što? – Revolver, pušku, štogod. – Zbog čega, Pete? – Što god bilo, sredi ga. Napuni ga mecima i ostavi blizu svog kreveta, može? U svim mojim vizijama... oni imaju oružje. Trebat ćeš vatreno oružje da se obraniš ako ispadne da sam imao pravo. – Dobro, dečko – reče Leo gledajući prema vratima. – Razmislit ću. – A ako vidiš kombi kako prilazi tvojoj kući, General Motors boje trule višnje s kromiranim naplatcima i s tri osobe, jednom ženom i dva muškarca, nemoj im dopustiti da vam se približi. Dogovoreno? Obori ih ne postavljajući pitanja, Leo. Hoćeš li to napraviti? Reci mi da hoćeš, dovraga! – Napravit ću to, Pete. Obećavam ti. Uzeo sam zraka i uzdahnuo. – Dao Bog da je sve to čista ludost, Leo... U tom je trenutku ušla Marie u potrazi za mužem. Leo mi je dao ruku i stisnuo je snažno prikovavši na mene čudan pogled. – Čuvaj se, Peter.
Kimnuo sam glavom. Marie mi je još jednom prišla. Gledala me netremice i ja sam gledao nju. Šutjeli smo. – Čuvajte se, Marie. – Hoćemo, Pete – odgovorila je. I osjetih da u dnu njezinih očiju vidim duboki strah.
4. sihijatar kovrčave kose i s naočalama zvao se John Levey i proveli smo cijelo jutro sljedećeg dana čavrljajući u njegovoj bolničkoj ordinaciji. On je pitao, a ja sam odgovarao, nije bilo nikakve žurbe. Pričao sam mu o svom razvodu, o razlozima zbog kojih sam otišao iz Amsterdama, o poslu, o svojoj djeci. Pričao sam mu o svemu što je želio. Nisam skrivao ništa, pokušao sam biti pristojan, civiliziran, dobronamjeran... S razlogom, on je imao ključeve moje bliske budućnosti: povratak kući... ili u ovu bijelu zgradu okruženu vrtovima, u kojoj osobe pričaju s muhama. Pričali smo o vizijama. On je popričao s Kauffmanom prethodnog dana, tako da je već bio upućen u one epizode, ali htio je čuti moju verziju stvari. Ispričao sam mu je pokušavajući ne ispasti previše »emotivan«, kao da pripovijedam san. Mladi doktor, u košulji sa žutim ovratnikom ispod zelene Lacoste veste, u hlačama od finog samta i cipelama Burton Derby, napravio je neke bilješke i gledao u njih. Bio je dečko sa sveučilišta i s magisterijem. Dečko odrastao među važnim ljudima, koji nikad ne prihvaćaju pogrešku. Sad je imao lijepu zavrzlamu pred sobom i ni za što na svijetu neće priznati da ne zna odakle početi. Pričao je o proganjajućim delirijima, o parafreniji i paranoji. O osobama koje su zarobljene u velikom emocionalnom stresu (nedavni razvod, ozbiljni problemi u profesiji, zvuči poznato?) dok im je samopoštovanje vrlo nisko. Kod takvih se osoba, naročito onih najinteligentnijih, podsvjesno stvara iluzija. Nešto što daje novi smisao njihovom životu. Nešto izniklo iz želje da se preživi bol. Ali P
katkad je ta iluzija razarajuća, uništava nas, udaljava od istinske biti života. »Mislite da bi se to moglo vama događati, Peter?« »Oh, jasno, Johne, ta mogućnost postoji. To je zaista moguće.« John Levey, mladi tridesettrogodišnji psihijatar htio je da njegova dijagnoza bude točna, htio je da sve knjige koje je pročitao na svom krasnom i skupom sveučilištu imaju smisla, pa sam pustio da tako i bude. A pustio sam i da mi stave one tri tablete ispod jezika i pošalju me natrag u sobu. Možda tako počinje s luđacima. »Lud, Pete.« Tog popodneva, dok sam plutao pod učinkom smirujućeg sredstva, moj se um poigravao s tom mogućnosti. Lud. Skončat ćeš lud. Skončat ćeš svoje dane lud. Na nekome mjestu, negdje. Bit ćeš jedna od ovih zalutalih duša koje u ogrtaču koračaju hodnikom koji miriše na dezinfekcijsko sredstvo. Jedan od onih koji više ne sudjeluju u životu. Deset tableta na dan. Živjeti otupio, kemijski uškopljen, katkad čak prepolovljena mozga. Šetati vrtovima. Sjediti na klupama i provoditi dane gledajući ptice, razgovarajući s cvijećem. Prijevremeno umirovljenje. Možda ne bi bilo posve loše. Ne bih trebao skladati, ne bi bilo glazbe ni neuspjeha. Oni govore o vizijama, o snovima, o mjesečarenju, a ja sam bio spreman povjerovati u sve to, ali sam duboko u sebi bio uvjeren, potpuno uvjeren da sam sve to vidio, čuo i osjetio. Imao sam udarce po tijelu i nezacijeljene ožiljke u umu. Strah, posvemašnji užas dok sam gledao one muškarce kako napadaju moju kuću i grozan ishod njihovih zločina. Sve je bilo stvarno. Nije bilo mora, ni lucidnih snova, ni astralnih putovanja. Proživio sam to. I najednom, bez ikakvog objašnjenja, sve je isparilo. Bilo je to kao jeziva šala. Kao animirani film Michigana J. Froga, žaba koja pjeva (operu) samo kad je nasamo sa svojim vlasnikom, ali zašuti kad bi to trebala pokazati svijetu.
»Lud.« Možda više nije bilo povratka. Munja je ozlijedila nešto u mojoj glavi i nitko to ne može vidjeti. Ali koliko toga znanost ne poznaje? I za svu tu sivu zbrku neshvatljivih pogoršanja postoji jedna riječ: »Lud.« I postoje mjesta koja je društvo za njih stvorilo. I ako ne uspijem riješiti tu enigmu, ako ne budem u stanju odgovoriti na Veliko Pitanje, možda ću to i postati. »Lud.« Tablete, ručak i besana noć sklopili su mi oči tijekom popodneva. Odspavao sam dugu sijestu i kad sam se probudio, već se smrkavalo. Drvo koje se vidjelo s mog prozora micalo se i treslo svojim malim granama. Podigao se jak vjetar i nebo se smračilo. Pozvao sam sestru, kojoj je trebala koja minuta da se pojavi. Bila je to djevojka plave kose i velikih plavih očiju u kojima se moglo pročitati da joj je svega dosta. – Danas ima vrlo malo osoblja – rekla je ispričavajući se – sad ću vam donijeti večeru. Rekoh joj da se ne brine zbog večere i pitao sam je koliko je sati. Odgovorila mi je da je šest i pol popodne. Čuo sam huk groma u daljini. – Dolazi oluja? – Oh, da, gospodine – odgovorila je. – Jedna od onih ljetnih oluja. Najavili su lijepo vrijeme po noći, a vidite sad! – Oluja... – ponovio sam. – Molim? – Ništa. Oprostite... znate li je li tu doktor Levey? Volio bih s njim razgovarati. – Ne, gospodine – odgovorila je. – Mislim da je otišao oko pola šest. Ali je kod kuće u pripravnosti. Trebate li nešto?
– Ne, ne, pustite to. Nije važno. Volio bih nazvati svoju djecu. Bi li vam bilo teško dodati mi telefon? Trebao bi biti u mojoj jakni. Sestra je otvorila ormar i pretraživala moju jaknu dok nije našla mobitel. Dodala mi ga je i onda me pitala bih li radije meso ili ribu za večeru. Odabrao sam meso. Kad sam ostao sam, okrenuo sam broj telefona Judienog dućana. Pustio sam da odzvoni punih deset puta i nitko nije odgovorio. Bilo je blizu sedam navečer i vjerojatno je već zatvorila, ali pretpostavljao sam da je s djecom u pansionu. Ili nije? Poslije sam pokušao na njezin mobitel, ali također nije bilo odgovora. Gdje su, dovraga, nestali? Sve sam više bio nervozan i neraspoložen, osobito kad sam pomislio na tog prokletog Johna Leveya i njegov osmijeh povlaštenog dečka i činjenicu da je otišao ostavivši me ovdje još jednu noć, kao da je to zabavni park u kojemu bi čovjeku bilo ugodno ostati zauvijek. A s druge strane je bila prokleta oluja. »Ljetna oluja; prilično uobičajena u ovo doba.« Počeo sam se pitati što bi se dogodilo da ustanem iz ovog kreveta, odjenem se i iziđem kroz vrata ove bolnice. Hoće li dignuti uzbunu? Poslati policiju da me traži? Doktorica Ryan mi je rekla da sam »pod strogim nadzorom«, a moja su djeca s Judie, jer je uprava Centra za socijalnu skrb mislila da je to »humanije« nego da ih pošalje u prihvatni centar. To je ukratko značilo da je bolje ne napraviti pogrešan korak. Bio sam uvjeren da bi Leveya oduševilo da potpiše nalog za primanje u psihijatrijsku ustanovu, možda ne veoma daleko odavde pa da me može pretvoriti u svog posebnog zamorca. Još nije dospio objaviti veliki članak koji bi ga učinio slavnim u akademskoj zajednici i ja bih bio velika pripovijest. Uništenje mog života i života moje obitelji i prijatelja slaba su cijena koju bi za to trebalo platiti.
Opet sam pokušao nazvati Judie na mobitel i ovog puta čak nije bilo znaka. Glas operatera rekao je da pretplatnik nije dostupan ili je izvan dosega. »Gdje li si, dovraga, Judie?« »Otišla sam s djecom u šetnju po selu. Možda u Monaghan, jer ih na kraju nikad nisi onamo odveo, ili jedemo kokice u luci. Opusti se, Peter Harper.« Proveo sam još pola sata boreći se u krevetu dok sam slušao vjetar i tutnjavu gromova u daljini, još daleko od obale. »Mogao bih otići do Clenhburrana baciti pogled, mislio sam. Prošetati, prozračiti se, uvjeriti se da su svi dobro i vratiti se još noćas. Judie bi me mogla dovesti autom. Sigurno ne bi niti zamijetili. Na kraju krajeva, sestra se požalila da noćas ima vrlo malo osoblja.« Onda sam osjetio da mi telefon vibrira među prstima. »Dobro, Judie, pomislio sam. Hvala Bogu.« – Da? – Peter? – Glas koji se čuo s druge strane telefona nije bio Judien. Ni Leov ni Mariein. Trebala mi je sekunda da ga prepoznam. – Imogen? – Glavom i bradom, dragi. Kako je? Još zbunjen tim pozivom, ne znajući kojim se povodom Imogen javlja u ovom trenutku, sve što sam dospio odgovoriti bilo je kratko: »Dobro, sve je dobro.« – Oprosti zbog kašnjenja, bila sam na putu i razgledavala neke nekretnine u Škotskoj i vratila sam se prije dva dana u London. Bi li volio živjeti u dvorcu? Našla sam preuređenu kulu dvadeset milja od Edinburgha... dobro, ali ne zovem te zbog toga. Već sam istražila ono tvoje. – Moje? – pitao sam, jer se nisam mogao sjetiti.
– Da, zar se ne sjećaš? Htio si znati je li se dogodilo nešto čudno u kući. Utvara koju tvoja prijateljica navodno može osjetiti. – Ah, Bože! Skroz sam to zaboravio, oprosti. Grom je odjeknuo u daljini. – Dobro, nisam našla ništa o utvarama, ali sam razgovarala s kolegicom koja je vodila nekretninu prije mene. Ispričala mi je čudnu priču. Sjećaš se da sam ti pričala o njemačkom momku koji je unajmio kuću prije tebe? Istraživač ptica selica. Zacijelo je tip bio malo čudan, sveučilišni učenjak, od onih koji si ne znaju speći ni jaja kad dođu kući nakon što su radili na svojoj tezi. Tip je ispričao neobičnu pripovijest o tvojim susjedima, onima iz kuće malo udaljene od obronka. Požalio se da je netko provalio na njegov posjed i tvrdio je da su to bili oni. Laurie, druga agentica, pitala ga je želi li podnijeti prijavu, ali taj je Nijemac rekao da ne želi. Da nije ništa nestalo, da je to samo bila intuicija. Jednom ih je, s jedne od svojih promatračnica, slučajno vidio kako se sastaju s »čudnim« osobama. Također ne znamo odakle je izvukao tu priču. Platio je za šest mjeseci, ali je ostao samo pet. Otišao je izgubivši polog. Jesi li i ti imao neki sličan problem? Potrajalo je dok nisam odgovorio. Srce mi je počelo poskakivati u prsima i bila su mi suha usta jer sam dehidrirao zbog brzog i nemirnog disanja. – Ne... ne znam – na kraju sam rekao. – Čuj, jesi li dobro, Pete? Ako želiš, možemo napraviti zamjenu. Neće te stajati ništa, ide na moj račun. Ima drugih slobodnih kuća u ovom području. Dobro, ne baš previše jer je upravo počela sezona, ali uvijek možemo nešto naći. – Ne, ne treba, Imogen. Dobro je. Hvala za sve. Sad te moram napustiti... Spustio sam telefon i uvidio kako je to glupo bilo.
Sve se uklapalo. Posljednji djelići već su na svom mjestu. Stigla je. Posljednja noć u Tremore Beachu.
5. ričekao sam da stigne večera. Sestra se zvala Eva, i premda je bila u prilično velikoj žurbi da odgura svoja kolica s pladnjevima duž hodnika, uspio sam uloviti nešto od razgovora. Ispalo je da je druga sestra, Winny, na medenom mjesecu, a Geraldine se razboljela; i Luva je trebala biti doma u pripravnosti, ali je zvala da kaže kako jedna od njezinih kćeri povraća i najmanju papicu zbog neke želučane viroze. Pa je tako samo ona ostala da pokrije pola kata. »Na ovom je mjestu organizacija takva. Svi živi nestanu i dopadne te da središ sve komplikacije na pola kata.« Rekao sam joj neka se ne brine za mene. Koji su moji lijekovi? – Jedna tableta olanzapina i druga ovih plavih prije no što legnete. Mislim da ih mogu ostaviti ovdje, na kraju krajeva, već je osam... – Dakako, idite u miru. Uzet ću ih nakon večere da ne zaboravim. Čim je Eva zatvorila vrata, skočio sam iz kreveta i počeo se odijevati. Zahvalio sam Bogu što nikome nije palo na um odnijeti moju odjeću ili cipele. To bi bio kraj mog plana. Ali sve je bilo stavljeno u plastičnu vreću, uz jaknu i nešto dodatne odjeće po koju je Judie otišla k meni doma. I tako, kad sam bio spreman, prebacili preko sebe ogrtač i iziđoh iz sobe. Polako sam prelazio hodnikom dokoličarski, baš kako to rade pacijenti, zavirujući u unutrašnjost soba, neke su bile otvorene i mogli su se vidjeti ljudi kako gledaju televiziju, posjetitelji koji pričaju s puno energije i bolesnici koji sjede na svojim krevetima zureći u prazno. Neopran, s trodnevnom bradom i dugom kosom te prebačenim P
ogrtačem, izgledao sam kao još jedna od onih duša koje je snašla bolest. Ljudi su me gledali sa sažaljenjem, a ja sam im uzvraćao pogled pun dubine. Kad sam došao do predvorja, recepcijski je pult bio prazan. Pretpostavio sam da Eva još raznosi večeru. Vani sam na ulaznom stubištu spazio čovjeka kako puši i izišao sam mu se pridružiti. Bio je neki mršav tip ispijena lica i gotovo prozirnih očiju. Zamolio sam ga cigaretu i dao mi ju je gunđajući. – Duhan nije jeftin, prijatelju. Pušio sam u tišini čekajući da taj mrzovoljni tip ode. U međuvremenu sam promatrao cestu i vidio da jedva ima prometa. Kako ću, dovraga, doći do Clenhburrana? Vani je vjetar počeo urlati. Poznavao sam taj zvuk. To bijesno zviždanje. Ubrzo će stići oblaci u spiralnim oblicima prepuni munja. Ali još je ostalo vremena. – Čini se da će noćas pošteno padati – rekoh pokušavajući zapodjenuti razgovor, ali mrzovoljni se tip pravio da me ne čuje. Nastavio je pušiti svoju cigaretu kao da me nema. Nakon nekoliko minuta, kao poslanje sa samoga neba, neki se taksi pojavio na prilaznoj cesti bolnici i zaustavio se točno u podnožju stubišta. Ja sam još na sebi imao ogrtač i mrzovoljni je tip i dalje bio ondje dokrajčujući svoju prokletu cigaretu. Što sam trebao napraviti? Pokušam li uhvatiti taksi još odjeven u ogrtač, izazvao bih sumnje. Putnici su sišli i taksist nas je pogledao kroz prozor. – Trebate taksi? – uzviknuo je obraćajući nam se. Zaustio sam nešto, ali se mrzovoljni tip pobrinuo da ga otpremi prije no što sam mogao otvoriti usta. Taksi je otišao odakle je i došao. A isto je napravio neraspoloženi lik malo poslije. Ostao sam sam na stubištu i moja je cigara dogorjela.
Pogledao sam unutra i vidio da je predvorje bolnice i dalje prazno, tako da sam odlučio brzo djelovati. Riješio sam se ogrtača i skrio ga ispod male drvene klupe. A kad sam opet poprimio izgled normalnog i običnog građanina, spustio sam se tim stubama i uputio prema izlazu iz bolnice. Blizu je bila autobusna stanica. Broj 143 povezivao je cijelu regionalnu cestu od Dungloea sve do ulaza u Clenhburran. Nešto posve drugo bilo je pitanje kad će onuda proći. U Irskoj je čekanje autobusa vikendom bilo i ostalo kao čekanje čuda. Odlučio sam stati uza stup i autostopirati. U ovom području bilo je posve normalno naići na lokalne stanovnike koji dižu palac kako bi koju milju prevalili na kotačima. Bolnica je bila blizu Dungloea i gotovo sav promet koji je prolazio išao je u tom smjeru, ali sam pretpostavio da neće dugo trajati dok ne ugledam neki auto koji dolazi iz suprotnog smjera. Prošla su tri li četiri auta, ali nijedan se nije zaustavio, unatoč kišici koja je počela padati. Pretpostavljam da moj izgled nije baš pomagao. Nastojao sam se širom smiješiti, navući bolno lice. Čak sam nastojao mahati rukama kao da je hitno, ali na taj način sam postigao tek da vozač još više nagazi na gas. Onda nakon nekog vremena ugledah auto kako hita s bolničkog parkirališta. Požurio sam do izlazne rampe i presreo ga dok je stajao pred znakom za zaustavljanje. – Idete na istok? – zapitah praveći pokret palcem. – Autobus se nije pojavio pola sata. Auto je vozio mladi dečko, a uz njega je sjedila starija žena. – Da – odgovorio je mladić – kamo idete? – Clenhburran.
– Ah, znam gdje je to. Mogu vas ostaviti na križanju kod benzinske. – Pretpostavio sam da misli na Andy’s. – Otamo imate samo koju milju hoda. – OK. Hvala. Skočio sam u stražnji dio udobne i stare Toyote pune praznih boca Gatoradea i novina. Mladić se zvao Kevin, a ona je gospođa bila njegova baka. Došli su posjetiti Kevinovu majku koja je primljena zbog tumora jajnika. – A vi? – Ja? Ah, stari prijatelj. Slomio je kralježak u nezgodi. Zagipsali su ga, ali što se ostalog tiče, prilično je dobro. Baka je pitala što sam rekao i Kevin joj je glasno ponovio moj odgovor. To je manje-više bio refren tijekom cijelog putovanja. Kevin bi nešto pitao, ja sam odgovarao, a Kevin je ponavljao moj odgovor svojoj baki, koja se gotovo uvijek činila vrlo zadovoljnom kad bi sve to čula. Na radiju se čuo hit Framesa: Otkrij se. »Sve što trebam je otkrivanje.« Andy’s se pojavio nakon jednog zavoja. U daljini, još dovoljno daleko, olujna fronta je poprimila obris divovske sablasti. Dug i mračan pokrov protezao se dokle čovjeku seže pogled. Pomislih kako će proteći još koji sat dok to ne stigne do obale. Kevin je skrenuo prema benzinskoj da iziđem. – Odveo bih vas kući, ali nam se dosta žuri – ispričao se mladić. Odgovorio sam mu neka se ne brine, da ću stići onamo prije no što počne kišiti. Zapravo je bilo samo deset minuta pješice do sela i mislio sam se ondje naći s Judie i djecom u pansionu. Oprostio sam se zahvalivši se prvo njemu, a onda, glasno, njegovoj baki. Potom se Toyota vratila na cestu i izgubila iza prvog zavoja.
Andy’s je imao bar uz cestu, jedno od onih mjesta na kojemu ne smiješ pojesti sendvič ili popiti kavu ako ne želiš da te boli želudac ostatak putovanja. Ja sam preskočio večeru i moja su crijeva počela kruliti, pa sam na tren pomislio navratiti onamo i kupiti jednu čokoladu, ali sam zaključio da je bolje prvo otići do Judie i djece. Gledao sam prema baru kad sam spazio da su ondje parkirana dva automobila. Kombiji. »Idemo, Pete, prijeđi prokletu cestu i pođi potražiti djecu i Judie.« Putnici, sigurno. Bilo je mnogo ljudi koji ljeti obilaze sjever zemlje. Od kampinga do kampinga. Katkad su udaljenosti duge i treba stati i odmoriti se. Jedan od njih bio je bijeli monovolumen, ali onaj koji je bio točno kraj njega bio je... Jedva sam mogao vidjeti više od prednjeg dijela, ali onda sam razabrao nešto što me natjeralo da ostanem stajati uz cestu. Bio je to nezamjenjiv logo General Motors Company. »Jedan od onih s kliznim vratima. Kad sam imao sedamnaest godina, sanjao sam da ću si kupiti takav, strpati u njega dasku za surfanje i obilaziti jug Francuske od plaže do plaže.« Boje trule višnje. Kromirani naplatci. Nije mogao biti nijedan drugi. Kombi iz mojih najgorih noćnih mora.
6. ije samo jedan auto u tom trenutku punio gorivo. Stranice novina vjetar je raznosio preko crpki s gorivom. Iz zvučnika benzinske čuo se prijenos utakmice hurlinga između Leinstera i Munstera. Jedna od tih novinskih stranica uspjela se progurati pod šasiju tog kombija General Motors koji je pod slabim svjetlom parkirališta izgledao prazno. »Ne može biti. Samo ću baciti pogled da otpišem tu suludu ideju. Čovjek ne može imati toliko sreće.« Približio sam se zgradi hineći da gledam stvari koje su se prodavale pred dućanom. Drvo i treset za kamine, led u plastičnim vrećicama, hrana za pse. Novine. Katkad ljudi ne žele niti izići iz svojih automobila da kupe novine. A poslije se pitaju zašto je infarkt u Irskoj uzrok smrti broj jedan. Došao sam do ugla. Sivi monovolumen bio je parkiran najbliže zgradi, a u produžetku je stajao kombi GMC. Zamijetio sam da su mi se noge počele tresti. Bio je to sjajan i novi GMC, model Savana, boje trule višnje s belfastskim tablicama. Bilo je, jasno, mnogo, mnogo kombija poput ovoga na svijetu, General Motors Savana boje trule višnje, ali koliko njih ima kromirane naplatke? Pretpostavljam nešto manji broj. Bio sam toliko sjeban da sam zatvorio oči i rekao si: »Probudi se u bolnici, odmah, i pojedi večeru.« Ali kad sam opet ih otvorio, i dalje sam bio ondje. Ispod brisača bilo je puno razljepljenih komaraca, po čemu sam pretpostavio da je proveo koji sat na putu. Također sam zamijetio N
privjesak za osvježivanje zraka koji je visio na zrcalu retrovizora i koji je imao nacrtan logotip Hertza. »Unajmljen«, pomislio sam, kao da to nekako ima smisla. Zabavljao sam se gledajući kanistre s automobilskim uljima dok sam pokušavao upamtiti tablicu. Pomislih da je imam, ali sam je minutu poslije zaboravio. Moj je mozak radio sto na sat. Koračao sam do ulaza u benzinsku i mehanička su se vrata preda mnom otvorila. Nalijevo, iza pulta, neka prištava cura ljubazno me pozdravila. Uzvratio sam joj pozdrav glavom. Sa suhim i od straha stegnutim grlom ne bih mogao izustiti nijednu riječ u tom trenutku. Na desno se nalazila zona s barom i mini-trgovina. Koračao sam između dviju polica punih časopisa, paketa prženih krumpirića i čokoladica dok konačno nisam zaobišao stup koji mi je priječio pogled na mušterije koje su sjedile za stolovima kafića. Uzeo sam s police neki časopis i hinio da ga gledam. Mogao je biti pornočasopis sa životinjama, a ja to ne bih zamijetio. Bila su dva zauzeta stola u tom trenutku. Za jednim od njih je večerala obitelj – pretpostavljam vlasnici sivog monovolumena parkiranog uz GMC. Dvoje djece Jipove dobi trčkaralo je oko stola otimajući se za neku igračku, dok su njihovi roditelji jeli u tišini, s posramljenim se izrazom ispričavajući za buku svojih derišta. Druga skupina bila je uz jedan od prozora. Ondje su bile četiri osobe. Troje od njih – tamnoputu ženu, vrlo debelog muškarca i još jednog mršavijeg s okruglim sunčanim naočalama i kosom začešljanom uz glavu i ošišanom na kacigu – već sam poznavao. Četvrti, kojega nisam vidio prije, snažan i visok tip, sjedio je uz ženu i u tim trenucima proučavao autokartu. Ostali su pili kavu i jeli sendviče u tišini, zagledani u svoje mobitele ili prateći kartu. Činilo se da nešto traže i da to još nisu pronašli. Tremore Beach?
Teško je opisati što mi je prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Pokušavao sam držati časopis u rukama i držati usne zatvorene, unatoč tomu što sam želio viknuti. Pomišljao sam da ih pokušam ondje zaustaviti. Ubiti. Poprskati ih benzinom i zapaliti ih. Promatrao sam ih dugu minutu dok sam pokušavao smisliti što bih sad trebao napraviti. Četiri lika prilično egzotična izgleda, koje bi čovjek mogao pobrkati s poslovnim ljudima ili možda osobama iz svijeta filma. Ja sam bio jedini koji je znao tko su i također jedini koji je znao što namjeravaju napraviti. Vratio sam časopis na mjesto. Otišao sam do pulta i kupio paket žvakaćih guma. Prištava mi je cura ponudila tri paketa po cijeni dva ako ispunim anketu. Rekoh joj da nemam vremena i ostavih joj novčanicu od deset eura na pultu. – Samo nešto, srce – rekoh joj. – Vidiš onih četvero ljudi koji sjede ondje u dnu? – Da. – Ne mislim na obitelj, nego na tri muškarca i ženu. Vidiš ih? – Da, da, jasno. – Došli su u onom kombiju, točno? – rekoh, pokazujući na GMC koji se mogao vidjeti kroz prozor – onome boje trule višnje. Možeš ga vidjeti, je l’ tako? – Da – odgovorila je – zašto? – Oh, ni za što. Činilo mi se da sam ih vidio jutros u Dungloeu, mislim da su filmska ekipa. Možda traže lokacije za film. – Ozbiljno? – rekla je cura raskolačivši oči. – Moja sestra Sarah želi biti glumica. – Onda bi možda trebala razgovarati s njima kad budu krenuli. Izišao sam odande polagano koračajući prema cesti, osjećajući da će mi glava i želudac svakoga trena eksplodirati od živaca. Pažljivo sam prelazio na drugu stranu. U tom me trenu lako mogao pregaziti
neki kamion. Osim toga, ono četvero ubojica bilo je blizu prozora i nisam želio da vide kako netko prestravljeno trči prema selu. Kad sam se našao na drugoj strani ceste, izvukao sam mobitel iz jakne i okrenuo Judien broj. Ovog mi je puta glas operatera rekao da broj nije dostupan. Potom sam pokušao s Leom i Marie. Telefon u njihovoj kući je zvonio, a mobilni nije davao ni glasa. Pogledao sam olujnu frontu koja se orila u daljini. Pretpostavio sam da će loše vrijeme početi ometati telefone. S druge strane, priznajem da nisam baš previše razmišljao u tim trenucima. Nisam imao jasne zamisli, samo sam osjećao strašnu paniku. Da preklinjem za pomoć nekog vozača (je li ijedan uopće prošao onuda?) ili čak da skrenem prema High Streetu i prođem kroz Fagan’s i uzbunim sve koji su ondje, ali jedino što sam uspio napraviti bilo je da potrčim. Htio sam stići do Judienog dućana, spremiti djecu na sigurno i onda obaviti tisuću poziva koje sam morao obaviti, počevši od Leove i Marieine kuće, policije, vojske, koga god. Zaputio sam se lokalnom cestom za Clenhburran. Prvo normalnim korakom, a kad sam vidio da sam se već dovoljno udaljio od benzinske, ubrzao sam hod dok se konačno nisam zatekao kako trčim na granici svojih snaga. Izdržao sam deset minuta u tom ritmu, trčeći kao što nisam trčao posljednjih deset godina. Potom sam morao stati da uzmem zraka i oduprem se strašnoj mučnini. Pretpostavljam da tablete koje sam uzimao u bolnici nisu baš bile od pomoći, kao ni mojih deset cigareta na dan. Mrzio sam svoje slabašno i cendravo tijelo dok sam pokušavao uvući što više zraka u pluća i spriječiti neugodan poriv na povraćanje. Pogledao sam prema cesti. Pretpostavljao sam da bi me u svakom trenutku onaj kombi mogao preteći, a onda mi preostaje samo da vičem ili se bacim pod njegove kotače. Počeo sam žurno hodati u nekoj
vrsti očajničkog i iscrpljenog marša, dok su moja pluća pravila astmatične napore da se nastave puniti zrakom. Kad sam konačno došao do prvih kuća Clenhburrana, počelo je kišiti. Selo je bilo opustjelo, svi živi, pretpostavljao sam, zacijelo se goste u Fagan’su s pivom i širokom paletom razgovora i priča koje će zacijelo potrajati ostatak noći. Spustio sam se po Main Streetu ne mimoišavši se ni s kim osim s dvoje djece koja su me pogledala sa zločestim osmijehom vidjevši me gdje hodam toliko žurno da mi ponestaje daha. Judien je dućan bio zatvoren i kroz izlog se nije mogla vidjeti nikakva svjetlost. Zaputio sam se ravno do vrata pansiona i ondje sam počeo žustro i jako lupati, kao da je to moj posljednji čin prije no što se srušim mrtav. Nakon koje sekunde tišine, koju sam iskoristio da povratim nešto daha, čuo sam korake koji su trčali niz stube. »Judie«, pomislio sam, »Hvala Bogu.« Ali osoba koja mi je otvorila nije bila Judie, nego veliki tip bujne crvenkaste brade, kojega kao da sam već vidio, ali se nisam mogao sjetiti gdje. – Što vam se dogodilo, prijatelju? Progutao sam slinu prije nego sam progovorio. – Gdje... je Judie? – Moj je glas zvučao prigušeno i promuklo, tip nije skrivao svoju iznenađenost. Stajao je s rukama na boku cijelom širinom zauzevši vrata. – Judie? – rekao je bradonja odmjerivši me. Pretpostavljam da sam zacijelo strašno izgledao u tim trenucima. – Tko ste vi? Poželio sam se izderati na njega, ali nisam imao snage za to. – S mojom je djecom. Molim vas, recite joj da je Peter treba. Te su ga riječi natjerale da se trgne.
– Ah, jasno! Vi ste otac djece. Već ste izišli iz bolnice? Judie je mislila da čete ostati još jednu noć. – Mene su... otpustili su me – odgovorio sam. – Oh, dobro, čestitam. Vidite, Judie nije ovdje. Otišla je u kuću nekih svojih prijatelja, na žal. Kad sam to čuo, osjetih kako mi se tlo rastvara pod nogama. – Kako? – Mislim da smo za to mi krivi, znate? – nastavio je govoriti tip koji se sad vrlo prijateljski ophodio sa mnom. – Pojavili smo se nenadano ovog popodneva. Kako je pansion obično gotovo uvijek prazan, nismo prije toga nazvali i Judie nas nije htjela ostaviti na ulici. Onda sam se sjetio odakle poznajem tog tipa. Bio je jedan od glazbenika koji su znali svirati u Fagan’su. On je prokleto kriv što su moja djeca još u opasnosti. Judie ih je odvela tamo gdje sve samo što se nije dogodilo. Baš noćas! – Imate auto? Morate mi posuditi svoj auto. – Nikad ne vozimo kad dolazimo ovamo. Znate već – reče, namigujući mi i rukom napravivši pokret ispijanja. – Ali ako želite, mogu vam posuditi bicikl. Judie ih ima nekoliko u stražnjem vrtu. Pogledao sam na jednu i drugu stranu opustjele ulice. Ako uđem u Fagan’s tražiti pomoć, možda će se netko ponuditi da me poveze, ali možda će predugo trajati dok nekoga ne nagovorim. Kombi se cijelo to vrijeme nije pojavljivao i sjetio sam se tipova kako udobno sjede i piju kavu. Možda puštaju da prođe vrijeme dok zbilja ne bude prekasno. Ali to je sad bilo nešto u što nikako nisam mogao biti siguran. – Da – rekoh napokon – uzet ću jedan od tih bajkova.
Sablast je nastavila rasti na obzoru. Crno, sve crnje i crnje. Divovska glava oblikovala se nasred tog zida od oblaka, neka vrsta planeta koji samo što nije prsnuo nad nama. Pedalirajući na starom biciklu, osjećao sam da su mi noge tvrde i izmučene. Olujni je vjetar kočio moje napore da napredujem. Kiša mi je zamagljivala vid, a u taj sat slabo svjetlo nije pomagalo da jasno vidim hirovite zavoje puta. Nikad nisam prešao komad između Clenhburrana i Billova zuba pješice, čak ni u dane lijepog vremena. Uvijek sam se vozio onamo, a kako se gotovo nikad nisam mimoišao ni s kim (osim možda s Leom i Marie), običavao sam ići brzo, možda pedeset ili šezdeset milja na sat, zbog čega mi je trebalo kakvih petnaest minuta da prevalim taj put. No te mi se noći put činio kao vječnost. Proveo sam petnaest ili dvadeset minuta pedalirajući svom snagom i još nisam uspio ugledati more. Kao da su vilenjaci put učinili krivudavim kako nikad ne bi završio. Došao sam do prvog uspona, gdje me mrtvo i samotno drvo pozdravilo svojim granama u obliku iskrivljene pandže. Ondje sam zastao na sekundu da uzmem zraka nakon što sam se borio s tom uzbrdicom. Ako sam se dobro sjećao, bio sam manje-više na trećini puta. Pogledao sam iza sebe i vidio svjetla Clenhburrana osjenčana kišom, kao na akvarelnoj slici. Nisam vidio nijedno vozilo da se približava putem. Opet sam pokušao telefonirati, ali ovog puta uopće nisam uspio čuti operatera. Ondje usred tresetišta ikonica pokrivenosti mrežom nije pokazivala nijedan stupac. »Idemo. Nastavi«, rekoh si. »Ne zaustavljaj se ni mrtav.«
Počinjao je dugi uspon obronkom i bacio sam se na njega ne prestajući pedalirati. Sjećao sam se da nedugo nakon što završi obronak slijedi jedan zavoj i pripremio sam se na skretanje. Ali zavoj je došao prije no što sam predvidio. Pretpostavljam da sam išao prebrzo ili sam ušao u zavoj sa strane s koje nisam trebao. U svakom slučaju, već je bilo prekasno kad sam zamijetio rub puta pod svojim kotačima i prekasno za moje kočnice, koje su proklizale prije no što su imale ikakav učinak na kotače. Osjetio sam da je bicikl kao projektil izbačen kroza zrak. Potom je udario u tri ili četiri kamena prije no što se nasukao na nekoj većoj prepreci, zbog čega sam izgubio ravnotežu. Pao sam na stranu, na spužvasto i vlažno tlo, i cijelim ramenom udario sam o nešto prilično tvrdo. Čulo se krc, ali nisam imao dovoljno daha niti da zastenjem od bola. »Sranje. Sranje. Sranje«, povikao sam na to jalovo i stepsko tlo dok je kiša natapala dio moga tijela koji još nije bio uprljan blatom i vodom. Osjetio sam užasan bol u lijevom ramenu. Nije bilo slomljeno, jer sam ga mogao lagano pomicati, ali se sigurno iščašilo ili je blago napuklo. Ustao sam. Našao sam bicikl pokraj puta. Primio sam ga desnom rukom i vratio na asfalt. Potom sam se pažljivo popeo, pokušavajući ne naslanjati ruku na volan, i stavio sam stopalo na desnu pedalu. Uzeo sam zalet, ali sam tada primijetio da se pedala odbija okrenuti. Sišao sam i nakon što sam opsovao sve demone i vilenjake Irske zbog tako zle sreće, prevrnuo sam bicikl na cestu i opet ga podigao s kotačima u zraku. Potražio sam crni lanac i masnu osovinu sa zupčanicima koju sam pokušao nataknuti, no činilo se da je problem negdje drugdje. Lanac je bio iskrivljen na zupčaniku, negdje ispod
zaštitnog plastičnog poklopca koji je – da bi stvari bile još bolje – bio zavrtan na tri mjesta za tijelo bicikla. Pokušao sam povući poklopac, ali bio je vraški dobro pričvršćen, uz to što su plastični rubovi bili toliko oštri da sam uspio raskrvariti nekoliko prstiju. Pomislio sam da bih trebao potražiti kamen i razbiti ga udarcima, ali sam na kraju odustao. U naletu primitivnog bijesa udario sam ga nogom i ostavio nasred ceste te nastavio veoma brzo hodati. »Idemo, proklet bio, slomi noge ako treba, ali trči.« Nisam mogao pretrčati cijelu tu udaljenost, znao sam to, ali sam hodao onoliko brzo koliko sam bio u stanju. Bio je još jedan blagi brežuljak preda mnom, a nakon njega je, ako sam se dobro sjećao, bila samo nizbrdica koja završava u Billovu zubu. Trebat će mi još dvadeset minuta, ali ću stići. Munje, koje su se do tog trenutka zadržavale među oblacima, počele su praskati u daljini, možda još na moru. Njihov odsjaj rasvijetlio bi na koju sekundu zemlju stvarajući pri svakom prasku duge sjene na tlu u toj prostranoj i nesmiljenoj stepi kojom su šibali voda i vjetar i u kojoj sam ja bio poput kukca koji se mukotrpno vuče slomljena krila. Godinama moje usne nisu izgovorile molitvu. Godinama se nisam sjetio Boga, ali u tom trenutku to je bilo sve što mi je padalo napamet. Moliti ga za oprost što sam na njega zaboravio i moliti ga posebnu uslugu: da mi da vremena, samo malo više vremena da stignem do svoje djece. I možda me Bog čuo i loše razumio moju želju. Ili ju je možda savršeno razumio, ali je odlučio malo se našaliti sa mnom. Pomislio sam to kad sam vidio vlastitu sjenu kako se produžuje na tlu ispred mene. U početku sam pomislio da je riječ o munji, ali sjena je i dalje stajala
ondje i polagano se zemlja sa strane rasvijetlila. Tada sam shvatio što se događa. Okrenuo sam se i opazio farove vozila koje se približavalo cestom. Bilo je prekasno da se bacim uz rub puta ili pokušam sakriti, pa sam ostao miran nasred puta, s rukom podignutom pred očima kako bih spriječio da me svjetla zaslijepe. To je bilo sve što mi je palo na pamet, ostati ondje miran i spriječiti ih da nastave put. Kako su se svjetla približavala prema meni, podigao sam ruku i nasmiješio se. Kombi je počeo kočiti i mogao sam ga sve jasnije vidjeti. Bio je to, dakako, GMC Savana boje trule višnje.
7. rišao sam polako, oprezno, misleći da ću zamucati od užasa budem li primoran nešto reći. Vidio sam kako se spušta vozački prozorčić. Iza njega se pojavio onaj novi tip, onaj s jakom čeljusti kojega sam već vidio na benzinskoj. Imao je privlačno lice, kao veliki zavodnik u filmovima iz šezdesetih. Pokraj njega se vozila žena i prvi put sam joj vidio lice. Imala je crnu kosu skupljenu u punđu, okruglo lice s madežom, a oči su joj bile kao dva biljega od crnog kamena, sjajne, hladne. – Hvala Bogu da ste se pojavili – rekoh, a moj je glas zvučao tjeskobno. – Moj se bicikl pokvario ondje iza i... – Vidjeli smo ga – prekine me tip s velikom čeljusti s jasnim američkim naglaskom. – Ostavili ste ga nasred ceste. Gotovo sam ga pregazio, znate? – Oh, zaista mi je žao – odgovorio sam – ja... U tom trenutku je žena, koja je gledala naprijed ne obazirući se na mene, rekla nešto na francuskom. Vozač je lagano kimnuo glavom. Potom se nasmiješio, pokazujući dva niza širokih i bijelih zuba i naslonio je nadlakticu na prozorčić. – Vi živite na žalu? – Da – odgovorio sam. – Idete onamo? Bilo je to glupo pitanje kad je put ionako vodio samo u jednom smjeru. – Idemo posjetiti neke prijatelje – na kraju je rekao vozač. – Možda ih poznajete. Zovu se Leo i Marie Kogan. »Da li ih poznajem, ti provokatorski k... sine!« P
– Jasno da ih poznajem. To su moji susjedi. – Vaši susjedi! Kakva slučajnost – oduševio se tip. Potom je pogledao u retrovizor i obratio se putnicima na stražnjem sjedištu. – Randy, Tome, napravite mjesta straga. To je Leov i Mariein susjed. Povest ćemo ga kući. Čuo sam zvuk kliznih vrata dok su se otvarala i klizila po šipki. – Raskomotite se, prijatelju, prištedjet ćemo vam dugu šetnju po kiši. Otraga je bio Randy, visok i dugonjav Lennonov klon s okruglim naočalicama koje su skrivale oči, a kosa mu je izgledala kao da je prekrivena katranom. Sjedio je iza leđa vozača; ja sam sjeo ispred njega uz debeloga, koji se zvao Tom. »Oduševljen sam što sam vas konačno upoznao«, pomislih u sebi. Tom mi je napravio mjesta pokraj sebe i prokomentirao nešto što nisam razumio, ali mislim da je bilo upućeno mom izgledu. Randy je ocrtao osmijeh. Osmijeh zmije koja samo što nije zagrizla miša. – Što se dogodilo s vašim bajkom, prijatelju? – pitao je. Imao je promukao i oštar glas, kao da mu je netko izrezao dvije ili tri vokalne žice i zamijenio ih brusnim papirom. Kao i kod vozača s čeličnom čeljusti, i njegov je naglasak bio nepogrešivo američki. Dah mu je mirisao na cigarete. – Pokliznuo sam se i pao s njim – odgovorio sam osjećajući bol u ramenu. – Zbog tog kurvinog sina gotovo sam se ubio. Vratit ću se po njega poslije. Zamijetio sam da mi glas malo drhti i da mi je grlo puno knedla i sline. Pročistio sam glas i pokušao se smiriti. Tom i Randy su se pogledali smiješeći se. – Jasno, poslije – rekao je Tom.
Narugali su se toj šali u tišini, suučesnički. Zamalo su se na licu mjesta odmah nasmijali. Smiješak im je bio kao u dva vuka, dva grabežljivca. Ali nije mi trebao njihov osmijeh da bih to doznao. Vidio sam što su u stanju napraviti. Pokušao sam se usredotočiti. Kombi se kretao prilično brzo i uskoro ćemo biti u Billovu zubu. Što sam trebao napraviti? Baciti se na vozača, grunuti mu prste u oči, izazvati nesreću? Sumnjao sam da bi to funkcioniralo. Možda bi mi debeli prerezao vrat svojim nožem (koji je valjda nosio negdje, možda skriven ispod crne kabanice) prije no što bih uspio nabrojiti do tri. Krišom sam pregledavao unutrašnjost vozila. Sve je bilo vrlo mračno. Promotrio sam Tomove i Randyjeve ruke. Tomove su bile mirne, na bedrima. Randy je pucketao prstima, nervozno. Naoko nisu ništa nosili, ali njihovo oružje zacijelo nije bilo vrlo daleko. Možda kad bih uspio doći do revolvera... Ali u kojem bih trenutku to mogao napraviti? Kako bilo, nisam ih mogao pustiti da dođu do Leove i Marieine kuće. Judie i djeca bili su ondje. Morao sam smisliti nešto... I to brzo. Tada sam shvatio da me Randy netremice gleda. Imao je mala usta, puna malih i šiljastih zuba. – Imate cigaretu? – Ne, žao mi je – rekoh, krenuvši rukom do košulje, gdje sam još čuvao paket kupljen kod Andy’sa – ali vam mogu ponuditi žvaku. – Izdrži dok ne stignemo, Randy – povikao je vozač. – Jebi se, Frank. – Potom je prezirnim pokretom odbio moje žvake. I tako sam doznao kako se zove vozač. – Živite ovdje cijelu godinu? – potom je pitao. – Samo nekoliko mjeseci – odgovorio sam. – Unajmio sam kuću za ljetovanje.
– Za ljetovanje – ponovio je sarkastično – jesi li to čuo, Tom? To zovu ljetom u Europi. Debeli Tom se nasmiješio i kimnuo mašući glavom, koja je počivala na velikom, gotovo nepostojećem vratu. Taj gad nije bio u stanju sakriti svoju pravu narav. Smrdjeli su na zločin i možda im je bilo svejedno. Možda su već odlučili da će me u svakom slučaju ubiti. – Vi ste Amerikanci? – upitao sam. Dvoumio sam se da li da im postavljam pitanja, ali činilo mi se da je to prirodno obzirom na situaciju. – Svi osim Manon – odgovorio je Randy pokazujući otraga na ženu – Ona je Francuskinja, znate? La France – reče afektirajući s francuskim naglaskom. – Svi smo bili Leovi drugovi. U hotelu. Ispričao vam je, zar ne? – Ah, da. Hotel – rekoh. – Na proputovanju smo i željeli smo ga iznenaditi. – Baš fino. – Došli ste s obitelji? – pitao je tada Tom. – Da provedete praznike, možda? Nasmiješio sam se i nakašljao da si dam nešto vremena za promišljanje. – Da. Dolazio sam godinama i poznajem gotovo sve u selu. Zapravo, večeras organiziram malu zabavu. Pozvani ste. Recite to Leu i Marie kad ih vidite. – Oh, zabava, baš dobro! Jesi li čula, Manon? – reče okrećući se prema ženi, koja je nijemo gledala naprijed. – Možda možemo nagovoriti Lea i Marie da dođemo svi zajedno. Jesu li vaše kuće veoma udaljene? Gledao sam ženu u zrcalu. Hladno se smiješila.
– Ne, nisu baš daleko. I doći će dosta ljudi – naglasio sam. – Ne ustručavajte se. Lagati o zabavi i o činjenici da večeras očekujem ljude učinilo mi se dobrom idejom. Možda ovi ubojice uspore svoje kretanje ako budu očekivali puno ljudi u ovom području. Ta me laž nadahnula da nastavim lagati. Kad je Randy zapitao jesu li naše kuće veoma udaljene, shvatio sam da ti tipovi nikad nisu bili ovdje. Nisu poznavali područje i to mi je išlo u korist. To, i činjenica da nije bilo nijednog natpisa na cijeloj cesti. Približavali smo se Billovu zubu kad sam se lagano nakašljao i rekao: – Kad stignemo do križanja možete me ondje ostaviti. Sići ću i hodati do kuće. – Ni govora, prijatelju – odgovori Frank s vozačkog mjesta. – Odvest ćemo vas do samih kućnih vrata. Nema problema. – Tako je – dodao je Randy – nećemo vas pustiti da hodate dok ovako pada. Prijatelji Lea i Marie su i naši prijatelji. Taj posljednji komentar izazvao je smijeh trojice muškaraca. Mogao sam zamisliti zašto. No Manon je ostala nijema, pogleda uperena ispred sebe. Razmišljala je? Bilo je jasno da se tim tipovima nimalo ne žuri. Samo što nisu nasrnuli na Koganove kao što Kraljevski orao nasrće na usnulog miša, i najpametnije je bilo da malo razgledaju naokolo. Osim toga, pomislio sam da su možda već odlučili doći po mene nakon što srede Lea i Marie. Tek tako, da izbrišu bilo kakav trag. Ili će to sad napraviti. Palo mi je na pamet nešto prilično riskantno, ali tada mi se to učinilo sjajnom idejom: povesti ih izravno do Leove i Marieine kuće. »Uz malo sreće, Leo će se sjetiti što sam mu rekao, i ako vidi kombi, zasut će nas mecima. Ja ću biti spreman i baciti se na do. U svakom
slučaju, kad otkriju zabunu, već će svi živi biti alarmirani. Leo ima radio. Zatvorit ćemo se u kuću i odande se odupirati.« Bila je to moja jedina šansa. Farovi kombija osvijetlili su staro drvo na Billovu zubu i ja sam progutao slinu. Bio je to trenutak da se zaigra na sve ili ništa, premda je na toj točki već bilo malo važno ako promašim. Bila su samo dva načina da se okonča ova noć, s metkom u glavi ili bez njega. A sad sam samo mislio na Jipa, Beatrice, Judie i moje prijatelje, na to da im pružim barem jednu priliku protiv tih čudovišta. Ništa drugo. Mirno ću umrijeti ako barem njih uspijem spasiti. – Sad skrenite udesno, molim vas – rekoh čim sam zamijetio da kombi počinje smanjivati brzinu na križanju. Rekao sam to bez ijednog drhtaja u glasu. Moja je laž zazvučala kao savršena i pouzdana prometna uputa. No zamijetih napetu tišinu među svojim pratiocima. – Ostavit ćemo vas kod kuće, prijatelju – ponovi Frank za volanom. – Ondje je? – Da – odgovorio sam pokušavajući zvučati sigurno i mirno. – Kuća Koganovih je nalijevo kad se spustite ovim putem. Ja živim u malo većoj, kad se spustite nadesno – rekoh pokazujući na Leovu i Marieinu kuću. Nakon koju sekundu tišine, koja mi se učinila vječnom, Manon je pogledala vozača i kimnula glavom. Frank je skrenuo udesno i zaputio se prema Leovoj i Marieinoj kući. Činilo se da su progutali. Sad sam morao zadržati pokeraški izraz lica što duže mogu.
Oluja se nalazila točno iznad žala. Brisači stakala u kombiju ni pri najvećoj brzini nisu mogli otjerati svu vodu koja je padala po nama kao da smo u perilici suđa. Slika mi je bila poznata: ista oluja kišila je po meni više od tri puta u posljednjih nekoliko mjeseci. Kombi se polako spustio nizbrdo do kuće, u kojoj su se vidjela upaljena svjetla. Molio sam se da nas Leo ne ugleda kako dolazimo i ne krene nam ususret (a ako to napravi, neka to bude pucajući). Sjetio sam se i sandučića koji je bio uz vrtnu ogradu i na kojemu– makar i malim slovima – nije pisalo Harper nego Kogan. – Možete se ovdje okrenuti – rekoh dok se još nismo bili previše približili. – Tamo naprijed ima dosta pijeska i uz ovu vodu moguće je da vam kotači prokližu. »Bravo, Peter. Danas si nadahnut.« – Sigurno, prijatelju? Smočit ćete se. – Nema problema. To je samo sto metara. Nakon svega što ste mi prištedjeli, baš mogu malo i potrčati na kiši. Frank je opet poslušao. Zakočio je kojih dvadeset metara pred kućom i manevrirao malo da ostavi klizna vrata okrenuta prema putu. Kad se vrlo polako zaustavio, potražio sam kvaku, povukao vrata i iskočio na pijesak. – Puno hvala na svemu – povikao sam na vjetru. – Baš ste me lijepo spasili. Frank je spustio prozorčić i pogledao prema kući sjajnih očiju. Kraj njega je žena palila cigaretu i plamen je osvijetlio njezine kamene oči, kao u nepomične lutke. – Zgodna kuća – reče Randy, smiješeći se nagnut između prednjih sjedala. I nije mi se svidjelo kako se smiješio.
– Hvala – odgovorio sam, izdržavši njegov pogled što sam bolje mogao. – Pozdravite Lea i Marie od mene. I pokušajte ih nagovoriti, pa dođite svi zajedno. Bit će zabavno. Prozorčić se opet podigao i Frank je potjerao kombi u smjeru Billova zuba. Ja sam počeo žustro hodati prema kući osjećajući kako mi opet nedostaje zraka. Kad sam došao do vrata, pogledao sam iza sebe i vidio svjetla kombija kako se gube iza prvog zavoja. Sa srcem koje tek što mi nije izletjelo iz prsnog koša silovito sam zalupao po vratima. – Leo! Marie! Otvorite! Povijest se opet ponavlja. Olujna noć. Udarci po vratima. Neočekivan posjet.
8. eo mi je došao otvoriti. Ovog puta uopće nisam čekao da vidim njegovu reakciju. Gurnuo sam vrata i nahrupio u njegovu kuću, donoseći sa sobom svu vodu oluje i prljavštinu s plaže na njegov sag. – Zatvori ih! – viknuh brišući oči rukavom jakne. Preda mnom je bio Leo odjeven u traperice i kariranu košulju. Gledao me zapanjen i s upitnikom iscrtanim u očima. Pogledao sam na jednu i drugu stranu tražeći djecu, Judie, Marie. Očekivao sam da ću ih sve pronaći u salonu kako igraju partiju Scrabblea i piju vruću čokoladu. Ali ondje nije bilo nikoga. – Gdje su moja djeca, Leo? Moj je glas drhtao. Zapravo, cijelo moje tijelo kao da je obuzeo potres. Napetost koju sam bio nakupio u tom kombiju, okružen tim ubojicama, iskao je da negdje eksplodira. Poželio sam plakati, vikati, ali prvo sam morao imati svoju djecu. Po jedno na svakoj ruci. – Pete! – uskliknuo je Leo. – Što se dogodilo? Što radiš ovdje? Marie se pojavila na vratima kuhinje odjevena u pidžamu purpurne boje. Okrenuo sam se prema Leu. Progovorio sam najbrže što sam mogao, premda su se moje riječi spoticale jedna o drugu. – Leo, gdje su djeca? Nema vremena. Već su ovdje. Moramo ih zaštititi. – Mirno, Pete. S Judie su, na sigurnom. Što se dogodilo? Zbrisao si iz bolnice? – Da... da. Došla je oluja i pomislio sam... Pomislio sam da je noć. Pogodio sam. Pronašao sam ih kod Andy’sa... Leo, osobe iz mojih snova su došle. Oni... žena... muškarci... kombi. Ovdje su. Pokušao sam doći L
na vrijeme da vas obavijestim, ali sam imao nezgodu... i naletio sam putem na njih. Uspio sam ih prevariti. Rekao sam im da je ovo moja kuća i dovezli su me ovamo. Mislio sam da ću vas pronaći zajedno. Gdje su Judie i djeca? Nisu bili u pansionu. Rekli su mi da su ovdje s vama. Leo je pogledao Marie s izrazom koji je mogao govoriti samo jedno: »Vrati se u kuhinju i nazovi bolnicu.« – Pete, slušaj – rekao je, pokušavajući prevladati očitu zatečenost ili zabrinutost. – Kažeš da te netko dovezao u kombiju? Ja nisam vidio da se približava nikakvo svjetlo. – Leo, ne... nemam nikakvu viziju. – Bilo mi je to teško reći, zar je moguće da Leo nije vidio nikakvo svjetlo? Ali cura s benzinske ih je vidjela. Bilo je stvarno. – Ondje vani je četvero ubojica i čim uvide da sam ih prevario, doći će ovamo i ubiti nas troje. Reci mi gdje su djeca, Leo. Leo je prišao prozoru, pogledao kroz njega. Ja sam također to napravio. Nije se vidjelo nikakvo svjetlo, što je bilo čudno u tako mračnoj noći. Trebali su se vidjeti barem farovi GMC-a kako se kreću prema mojoj kući. – Gle, Pete – reče Leo – zašto ne sjedneš da popričamo sekundu? Ustuknuo sam. – Leo, k vragu, govorim ti istinu! – viknuo sam. – Gdje su moja djeca? Vidio sam kako se Leovo lice izobličuje. – U tvojoj su kući, Pete – odgovorila je Marie s vrata – s Judie su. Otišli su pokupiti odjeću da ovdje provedu noć. Rekli su da će se odmah vratiti. Kad sam to čuo, bilo je kao da su me udarili čekićem. Podigao sam ruke do glave, moji su prsti pipali sljepoočnice kao da je ondje bio
smješten gumb kojim ću prevrtjeti ovaj razgovor. Nekoliko sekunda ostao sam bez ijedne misli. U kući... u kući su... a ja sam poslao ubojice ravno na njih... Kombi samo što nije stigao. Nož. Debeli s dugim nožem. Baš kao što sam ga sanjao. Sad će opkoliti kuću. Tek što nisu ušli. Judie će vidjeti da dolazi kombi. Možda će čak izići pogledati o kome je riječ... Pojurio sam u kuhinju, jer sam znao da je ondje telefon, ali sam se spotaknuo na sag i pao prije no što sam došao do vrata, zadobivši lijep udarac opet u isto rame. Htio sam viknuti od bola, ali sam uspio tek zastenjati, baš poput umiruće životinje. Moj je jauk imao prizvuk smrti. – Telefon – rekoh Marie podižući glavu. – Moramo ih obavijestiti. Mogao sam joj vidjeti samo stopala umotana u udobne šlape bisernosive boje, ali iz nekog razloga znao sam da u tom trenutku Leo i ona razmjenjuju poglede. Leo je zacijelo pravio pokret rukama. »Idemo ga prvo smiriti, potom ćemo nazvati hitnu.« – Marie, vjeruj mi, molim te. Ovdje su. Sve će se dogoditi ove noći. Nazovi moju kuću... preklinjem te onim što najviše voliš. Vjeruj mi! Naslonio sam se na lakat i podigao pogled. Njezino lijepo lice bilo je izobličeno dubokim užasom. Nije to bila samo začuđenost što me vidi ondje, potpuno okupanog vodom i pijeskom kako preklinjem za život svoje djece, bilo je to nešto više. Bila je prestravljena zbog mogućnosti koju sam im predočio. – Molim te, Marie... Kimnula je glavom, okrenula se i nestala u kuhinji. Ja sam se okrenuo da razgovaram s Leom i zamolim ga ključeve njegovog auta, ali vidjeh da je već kraj vrata i grabi smeđu kožnatu avijatičarsku jaknu. – Prokletstvo, idem baciti pogled!
I onda se to dogodilo. Vrata su se otvorila, jednim udarom srušivši vješalicu i sve kapute i jakne koji su bili na njemu. Vjetar se uvukao u kuću kao dug i gladan pipac. Pretpostavljam da smo koju sekundu svi pomislili da je riječ o udaru uragana. Ali onda se pojavio Randy, potpuno mokar i s pištoljem u ruci. U tom trenutku već sam počeo sumnjati u samoga sebe. Ali onda sam vidio kako prelazi prag i nišani u glavu Leu, koji je podigao ruke i počeo se povlačiti. I to nije bila nikakva vizija. Sve je išlo vrlo brzo. Pomislio sam da će ga na licu mjesta ubiti. »To je to,« rekoh si. »Gotovo je.« Pomislih da će biti brzo i šćućuren sam čekao zvuk pištolja. Poslije će skončati sa mnom, a nedugo potom s Marie. Kraj priče. Ali umjesto toga, čim je Randy imao Lea prikovanog uza sofu, strašnim udarcem opalio ga je pištoljem po glavi i Leo se izvalio na sofu kao lutka. Ja sam bio blizu kuhinjskih vrata i počeo sam se povlačiti prema natrag, sve dok moja leđa nisu naišla na okvir vrata. Onda je Randy naciljao u mene pištoljem. – Mirno, ti mudrijaški kurvin sine – reče, gotovo ne podižući glas, mokre kose priljubljene uz glavu, s crnim, potpuno nepotrebnim naočalama još na nosu. Stajao sam mirno uz vrata kuhinje i onda sam čuo jako lagan zvuk iza leđa: kao da su se druga vrata nježno zatvorila. Kuhinja je bila povezana s garažom, koja je pak imala bočni izlaz što vodi iz kuće prema plaži. »Dakako« – rekoh glasom koji je zvučao iznenađujuće mirno u mojoj glavi – »Sad dolazi onaj dio kad Marie iziđe i trči po plaži do tvoje kuće. Sad je ono kad kuca usred noći na tvoja vrata. Ali, ti nisi ondje da joj otvoriš, Peter. Pripovijest je drukčija. Promijenila se.« Bila je ovo nova verzija pripovijesti. S novim krajem?
Iza Randyja se pojavio Tom, Debeli. Također potpuno mokre kose i odjeće. Bio je kao tenk od krvi i mesa. Prešao je salon, prišao mi, i ne rekavši ni riječ udario me nogom u trbuh. Presavio sam se i osjetio kako mi prskaju crijeva. – Ne sviđa mi se ova prokleta kiša – rekao je, stavivši jedno stopalo na moje lice. – Ove cipele nisu za kišu i sad su se tvojom krivnjom potpuno raspale. Stopalom mi je stisnuo glavu. U tom trenutku počeo sam povraćati osjećajući svu težinu tog ljudskog kita naslonjenog na moju lubanju. Pomislio sam da je to kraj. Osjećao sam da će mi glava eksplodirati kao lubenica. Ali težina je lagano popustila. Na kraju je oslobodio moju glavu. – Doći će red na tebe. Ostao sam ispružen na podu, gledajući ispred sebe. Leo je bio izvaljen na sofi i krvario je iz glave. Možda je mrtav. Vidio sam Randyja kako razgovara preko mobitela. Komunicirao je s nekim vani. – Put je čist, Manon – rekao je. – Sve u redu. Svjetlima kombija nije dugo trebalo da se pojave iza stakala. Kroz vrata sam vidio da su zakočila nekoliko metara od kuće, iza vrtne ograde. Moja igra nije upalila, pomislio sam, nisam uspio previše udaljiti kombi od kuće... »Barem to« – rekoh s olakšanjem – »znači da su Judie i djeca i dalje na sigurnom.« Još je bilo nade. Žena se pojavila na vratima. Ostala je na pragu promatrajući prizor. Ja sam bio na podu s rukama na trbuhu, ljuljajući se dok sam pokušavao disati. Od udarca debelog Toma ostao sam polumrtav. Leo se malo pomicao u bunilu na sofi. Bio je živ. Randy se otarasio svoje kabanice i sjeo nasuprot nama. Mirno nas je obojicu kontrolirao. Nije imao ni pištolj u ruci. Ostavio ga je na sofi dok je pretraživao svoje džepove.
– Prokletstvo! Zacijelo sam ih ostavio na onoj benzinskoj. Sigurno nemaš cigarete, Tome? – povikao je. Ali Tom ga nije čuo. Debeli je bio na stubištu, usred pretraživanja kuće. Čuli su se zvukovi namještaja koji pada na pod, razbijena stakla. Pretpostavio sam da traži Marie. Manon je pogledala Randyja. – A žena? – pitala je. – Ne znam – odgovorio je Randy. – Tom je traži. Možda ih je mala ništarija upozorila, premda sam starog uhvatio nespremnog, u to sam siguran. Manon se okrenula i koračala prema meni. Skupio sam se i pripremio za novi udarac nogom ili nešto gore, ali ona se prignula ispred mene. Primila me za kosu uza sljepoočnice i povukla je kako bi me natjerala da okrenem lice. Gledali smo se oči u oči. – Dobar pokušaj. Sigurno si mislio da smo nasjeli na tvoju laž, susjede. Onda je stavila nešto pred moje oči. Bio je to jedan od onih GPS aparata. Na njemu se vidjela vrlo detaljna karta područja obale Tremore Beacha. Crvena točka lebdjela je nad Leovom i Marieinom kućom desno od Billova zuba. – Znali ste – rekoh. – Zašto ste onda čekali? – Nije ti trebalo ni deset sekunda da nas prokljuviš. Kako si znao? Otvorio sam usta da nešto kažem i zamijetio da mi je palo malo bljuvotine na bradu. Nasmiješio sam se: – Nećeš povjerovati. Ispustila je moju kosu i pustila da mi glava opet padne na pod. Potom se opet pridigla i vičući dozivala Toma. Koju sekundu potom Debeli je sišao niza stube. – Gornji kat je čist. Ništa. Pogledat ću u garažu.
– Jebemu – promrmljala je Manon. Izvukla je drugi aparat, prikačen na pojasu, i govorila preko njega. Nije to bio mobitel, nego neka vrsta voki-tokija. – Frank... Žena nije unutra. Napravi krug oko kuće i pogledaj vidi li se nešto. Budi na oprezu! Susjed je nekako znao. Opet se prignula nad mene i vidio sam kako se među njezinim prstima pojavljuje sjajna oštrica skalpela. Približila mi je oštricu do jednog oka. – Reci mi gdje je žena ili ću ti iskopati oko. – Ne znam – odgovorio sam, premda me stajalo puno truda opirati se kad mi je taj nož bio tako blizu desnog oka. – Iskopat ću ti desno, shvaćaš me? I natjerat ću te da ga pojedeš. – Kažem ti da ne znam. Leo je bio sam kad sam došao. Osjetio sam oštricu prislonjenu tik do mog desnog oka. Počela je pritiskati i ja sam zatvorio oči. Na tren pomislih kako je oko prilično suvišno sve dok mi ne dira prste. »Postoje staklene oči. Moći ću i dalje svirati klavir.« – Kako si znao tko smo? – ponovila je opet to pitanje. Zapravo sam ih uspio zapanjiti. To me je obradovalo. Opet sam se nasmiješio. Onda sam osjetio vrelu pljusku na obrazu i Manon mi je ispustila glavu. Tom Debeli vratio se iz garaže. Rekao je da nema ničega, premda je netko mogao izići kroz kuhinju ako je htio. – Zasun nije na vratima. Kladim se da je onuda izišla. Manon je ustala i zaputila se prema sofi: – Probudi djedicu. – Potom je preuzela voki-toki vičući. – Frank! Žena bi mogla biti na plaži. Idi baciti pogled. Kirurški zahvat na mom oku još će se malo odgoditi, što je bilo pravo olakšanje. Tom Debeli uhvatio me ispod ramena, podigao mojih devedeset kila kao da je riječ o kartonu mlijeka i odnio do sofe.