Jo Nesbo - Snjegovic

„Da im čuvaju duše”, nastavio je. „Tako da se ne izgube. Ali totemski stup trune. I treba trunuti, to mu je dijelom i svrha. A kad nestane, duša mora pronaći novi dom. Možda u maski. Možda u zrcalu. Možda u novorođenom djetetu.” Zvuk oštrih vriskova dolazio je iz pingvinske nastambe u Akvariju. „Hoćeš li mi reći zašto si je ubio?” upitao je Rafto i opazio da mu je glas promukao. „Šteta što je igra završila, Rafto. Bilo je zabavno.” „Kako si saznao da sam ti na tragu?” Čovjek je podigao ruku i Rafto je automatski zakoračio una zad. Nešto je visjelo iz ruke. Ogrlica. Na njenom kraju nalazio se zeleni kamen u obliku suze, s crnom pukotinom. Rafto je čuo kako mu srce udara. „Zapravo, Onny Hetland mi isprva nije htjela ništa reći. Ali dopustila je… kako da to kažem?… da joj se promijeni mišljenje.” „Lažeš”, rekao je Rafto u jednom dahu, neuvjerljivo. „Rekla je da si je uputio da ništa ne govori tvojim kolegama. Tada sam znao da ćeš prihvatiti moju ponudu i doći ovamo sam. Zato što si pomislio da će ovo biti novi dom za tvoju dušu, tvoje uskrsnuće. Nisi li?” Hladna, rijetka kiša padala je na Raftovo lice poput kapi znoja. Stavio je prst na obarač revolvera i koncentrirao se na to da govori polako i odmjereno. „Odabrao si pogrešno mjesto. Stojiš ovdje, leđima okrenut moru, a policijska su vozila na svim cestama koje vode odavde. Nitko ne može pobjeći.” Osoba koja ga je gledala omirisala je zrak. „Možeš li to namirisati, Gert?” „Što to?” „Strah. Adrenalin ima jedinstven miris. Ali ti to već znaš. Siguran sam da si ga osjetio na zatvorenicima koje si pretukao. I Laila je tako mirisala. Pogotovo kad je vidjela alat koji sam koristio. A Onny još više. Možda zato što si joj rekao za Lailu, pa je znala što će joj se dogoditi. Miris je prilično stimulirajući, ne misliš li? Čitao sam da je to miris koji koriste neki mesožderi kako bi pronašli plijen. Zamisli preplašenu žrtvu koja se pokušava sakriti, ali zna da će je ubiti miris vlastitog straha.” Rafto je opazio kako muškarčeve šake u rukavicama vise, pra zne. Usred bijela dana, blizu središta drugog po veličini norveškog grada. Usprkos dobi, nakon posljednjih godina bez alkohola, bio je u dobroj formi.

Refleksi su mu bili brzi, a tehnike borbe manje-više očuvane. Izvlačenje revolvera traje tek djelić sekunde. Zašto je onda bio tako uplašen da su mu zubi cvokotali u ustima?

6.

DAN DRUGI Mobitel Policajac Magnus Skarre naslonio se u uredskom stolcu i zatvo rio oči. Istog trenutka vidio je pred očima lik u odijelu, pogleda uprtog na drugu stranu. Odmah ih je otvorio i provjerio vrijeme. Šest sati. Zaključio je da mu treba odmor jer je prošao standardnu proceduru pronalaska nestalih osoba. Nazvao je sve bolnice ne bi li saznao je li tko primio Birte Becker. Nazvao je dvije taksi tvrtke, Norgetaxi i Oslotaxi, i provjerio jesu li prošle noći vozili u blizini adrese u Hoffu. Razgovarao je s njenom bankom i dobio obavijest da prije nestanka nije podizala veće iznose, niti je prethodne večeri ili danas registrirano podizanje gotovine. Policija na aerodromu Gardemoen dobila je dopuštenje pregledati listu putnika od prošle noći, ali jedini putnik pod imenom Becker kojeg su pronašli bio je njen suprug Filip na letu za Bergen. Skarre je razgovarao i s tvrt kama čiji trajekti plove prema Danskoj i Engleskoj, iako bi teško mogla otići u Englesku ako joj je suprug čuvao putovnicu koju im je i pokazao. Savjesni policajac poslao je uobičajeni policijski faks hotelima u Oslu i Akershusu i, naposljetku, svim policijskim jedinicama u Oslu, uključujući patrolna vozila, naložio je da širom otvore oči. Ostalo je tek pitanje mobilnog telefona. Magnus je nazvao Harryja i obavijestio ga o situaciji. Inspektor je bio bez daha, a u pozadini se čulo glasno kreštanje ptica. Harry mu je postavio nekoliko pitanja o mobitelu prije negoli je preki nuo vezu. Potom je Skarre ustao i izašao na hodnik. Vrata ureda Katrine Bratt bila su otvorena a svjetlo upaljeno, ali u uredu nije bilo nikoga. Popeo se po stubama do kantine na katu iznad. Hrana se nije posluživala, ali bilo je mlake kave u termosicama i tosta s pekmezom na kolicima pored vrata. U prostoriji je sjedilo samo četvero ljudi, a među njima i Katrine Bratt za stolom pored vrata. Čitala je dokumente u registratoru. Ispred nje je stajala čaša vode i otvorena plastična kutija s dva sendviča. Nosila je naočale. Tanki okviri, tanko

staklo, jedva ih se moglo vidjeti na njenom licu. Skarre si je natočio kavu i prišao njenom stolu. „Planiraš raditi prekovremeno, ha?” upitao je, sjedajući za stol. Magnusu se učinilo da je čuo uzdah prije no što je podigla pogled s papira. „Kako sam pogodio?” nasmiješio se. „Domaći sendviči. Znala si prije odlaska od kuće da se kantina zatvara u pet i da ćeš raditi dokasno. Oprosti, ali tako je to kad si detektiv.” „Ma je li?” rekla je ona bezizražajno, pokušavajući se vratiti na stranice svojeg dokumenta. „Aha”, rekao je Skarre, srknuo kavu i iskoristio priliku da je dobro pogleda. Nagnula se naprijed i mogao je kroz prorez nje zine košulje vidjeti čipkasti rub grudnjaka. „Uzmimo za primjer današnji slučaj nestale osobe. Nemam informacije koje ni drugi nemaju, a ipak sjedim ovdje i razmišljam je li ona možda još u Hoffu. Možda leži negdje pod snijegom ili lišćem. Ili je možda u nekom od brojnih tamošnjih jezera ili potoka.” Katrine Bratt nije odgovarala. „A znaš li zašto to mislim?” „Ne”, odgovorila je ona suho, ne podižući pogled s dokumenta. Skarre je pružio ruku preko stola i stavio mobitel ravno pred nju. Katrine je podigla pogled s rezigniranim izrazom lica. „Ovo je mobitel”, rekao je. „Pretpostavljam da misliš kako je to novi izum. Ali u travnju 1973. godine izumitelj mobilnog telefona, Martin Cooper, prvi je put razgovarao na mobitel kod kuće sa svojom ženom. I naravno, nije imao pojma da će njegov izum biti jedan od najvažnijih načina na koji policija pronalazi nestale osobe. Ako želiš biti dobra detektivka, moraš slušati i učiti te stvari, Bratt.” Katrine je skinula naočale i pogledala Skarrea blagim osmi jehom koji mu se svidio, ali koji nije mogao posve protumačiti. „Pretvorila sam se u uši.” „Dobro”, rekao je Skarre. „Birte Becker posjeduje mobitel. A mobitel šalje signale koje hvataju bazne postaje u području u kojem se on nalazi. Ne samo kad pozivaš, već i dok ga nosiš sa sobom. Zato ga Amerikanci od početka zovu „mrežnim” telefonom. To je zato jer ga pokrivaju bazne postaje u malim područjima, u stanicama. Provjerio sam s Telenorom i bazna postaja koja pokriva Hoff i dalje prima signal s Birtinog telefona. Ali pretražili smo cijelu kuću a

telefona nigdje nema. Teško da ga je mogla izgubiti u blizini kuće, to bi bila prevelika podudarnost. Dakle…”, Skarre je podigao ruke kao mađioničar koji izvodi trik. „Nakon što popijem kavu, javit ću se u Centar za praćenje incidenata i organizirati potragu.” „Sretno”, kazala je Katrine, dodala mu mobitel i okrenula stranicu. „To je jedan od starih Holeovih slučajeva, zar ne?” upitao je Skarre. „Da, tako je.” „Mislio je da je serijski ubojica na djelu.” „Znam.” „Znaš li? Onda možda znaš i to da je bio u krivu. Ne prvi put. Morbidno je opsjednut serijskim ubojicama, taj Hole. Misli da je ovo Amerika. Ali još nije pronašao serijskog ubojicu u ovoj državi.” „Bilo je nekoliko serijskih ubojica u Švedskoj. Thomas Quick. John Asonius. Tore Hedin…” Magnus Skarre se nasmijao. „Napravila si domaću zadaću. Ali ako želiš naučiti nekoliko stvari o ispravnom rješavanju slučajeva, predlažem ti da nas dvoje odemo na pivo.” „Hvala, ja nisam…” „I možda pojedemo nešto. Nisu ti sendviči preveliki.” Skarre joj je konačno uhvatio pogled i zadržao ga. Imala je čudnovat sjaj u očima, kao da duboko u njoj tinja vatra. Nikad ranije nije vidio takav sjaj. I pomislio je da je odgovoran za njega; da je upalio pla men i kroz razgovor napredovao do njene lige. „Možeš na to gledati kao na…”, počeo je i pravio se da traži pravu riječ, „obuku.” Nasmiješila se. Široko. Skarre je osjetio kako mu puls ubrzava; bilo mu je vruće dok je razmišljao kako već može osjetiti njeno tijelo uz svoje, koljeno u čarapi pod vrhovima prstiju i pucketanje, dok mu dlan putuje prema gore. „Što želiš, Skarre? Isprobati novu žensku u jedinici?” Osmijeh joj je postao još širi, a sjaj u očima još blještaviji. „Poševiti je čim prije, onako kako dečki pljuju na rođendansku tortu, tako da mogu u miru uživati u njoj prije ostalih?” Magnus Skarre je imao osjećaj da mu se čeljust razjapila. „Dopusti da ti dam koji dobronamjerni savjet. Drži se podalje od žena na poslu. Nemoj tratiti vrijeme pijući kavu u kantini ako misliš da imaš

dobar trag. I nemoj mi pokušavati prodati priču da možeš nazvati Centar za praćenje incidenata. Možeš nazvati inspektora Holea i on je taj koji će odlučiti hoće li se pokrenuti potraga. A potom će on nazvati Centar za hitne službe, gdje će ljudi također biti u pripravnosti, a ne samo ovdašnji tim.” Katrine je zgužvala debeli papir i bacila ga u košaru za smeće pored Skarrea. Nije se morao ni okrenuti kako bi znao da nije promašila. Spakirala je svoje dokumente i ustala, a Skarre se do tog trenutka uspio koliko-toliko pribrati. „Ne znam što si ti umišljaš, Bratt. Ti si udana drolja koja očito ne dobiva kod kuće koliko bi trebala i nadaš se da bi se tipu poput mene dalo… dalo da…” Nije mogao pronaći riječi. Sranje, nije mogao naći riječi. „Samo sam se ponudio da te naučim ponešto, kurvo.” Nešto se dogodilo s njenim licem - kao da se zavjesa pomakla i dopustila mu da vidi plamen. Na trenutak je bio uvjeren da će ga udariti. Ali ništa se nije desilo. A kad je progovorila, shvatio je da se sve događalo samo u njezinim očima: nije podigla ni prst, a glas joj je bio posve kontroliran. „Ispričavam se ako sam te pogrešno shvatila”, rekla je, iako je izraz njenog lica govorio da je to gotovo nemoguće. „Usput, Martin Cooper nije nazvao ženu; nazvao je svojeg rivala Joela Engela u Bellovim laboratorijima. Misliš li da je to učinio zato da ga nečemu poduči, Skarre? Ili da se pohvali?” Skarre ju je promatrao kako odlazi, promatrao je suknju kako se trlja o njenu stražnjicu dok je koračala prema vratima kantine. Sranje, ženska je posve poludjela! Imao je poriv gađati je nečim. Ali znao je da bi promašio. Osim toga, nije se htio micati: bojao se da mu je erekcija i dalje vidljiva. * * * Harry je osjetio kako mu pluća pritišću unutrašnjost rebara. Disanje mu se počelo smirivati, ali ne i srce koje je poput zeca jurilo u njegovim grudima. Njegova odjeća za trening bila je mo kra od znoja dok je stajao na rubu šume, pored restorana Ekeberg. Funkcionalno uređen restoran izgrađen je između dva rata i nekoć je bio dika i ponos Osla, nadvisujući grad sa strme litice na istoku. Ali posjetitelji su prestali poduzimati dugo putovanje od središta grada do šume, a mjesto je prestalo donositi zaradu i uskoro je postalo utočište penzionerskih plesnih zabava, sredovječnih pija naca i usamljenih duša u potrazi za drugim usamljenim dušama. Harry je

oduvijek volio dovesti se ovamo, iznad sloja žutih ispuš nih plinova grada, pa trčati stazama po strmom terenu koji pruža dovoljan izazov i tjera mliječnu kiselinu da ga zapeče u mišićima. Volio je zastati pored ruševne ljepote restorana, sjediti na zarasloj terasi mokroj od kiše, iznad grada koji je nekoć bio njegov, a koji je sada doživio emocionalni bankrot i bio bez ikakve imovine, bivši ljubavnik koji je pronašao novu ljubav. Grad je ležao u podnožju, okružen sa svih strana liticama i fjordom kao jedinim mjestom za uzmak. Geolozi su rekli da je Oslo mrtvi vulkanski krater. A u večerima kao što je ova Harry je mogao zamišljati da su svjetla grada perforacije na površini zemlje iz kojih se presijava vrela lava. Iz pravca skijaške skakaonice Holmenkollen, koja je izgledala poput osvijetljenog zareza na grebenu sa suprotne strane grada, pokušao je otkriti gdje se nalazi Rakelina kuća. Razmišljao je o pismu i o telefonskom pozivu koji je upravo primio od Skarrea u vezi sa signalima koji se emitiraju s Birtina nestalog telefona. Srce mu je sada sporije udaralo, pumpajući krv i šaljući mozgu uobičajene, smirujuće signale da život još postoji. Baš kao što je i mobilni telefon slao signale baznoj postaji. Srce, pomislio je Harry. Signal. Pismo. Bila je to bolesna pomisao. Zašto je onda već nije odbacio? Zašto je već računao koliko mu treba da otrči do automobila, odveze se do Hoffa i provjeri tko je od njih bolesniji? Rakel je stajala pored kuhinjskog prozora i promatrala svoje dvorište sa stablima smreke koja su zaklanjala pogled na susjede. Na mjesnom sastanku stanara bila je predložila da stabla treba srušiti, kako bi imali više svjetlosti, ali nedostatak entuzijazma s kojim je dočekana njezina ideja bio je tako vidljiv da nije ni zatražila glasovanje. Stabla smreke sprječavala su ljude da gledaju unutra, a to je bilo ono što su voljeli na grebenu Holmenkollen. Snijeg je i dalje pokrivao tlo visoko iznad grada, u četvrti kojom su BMW-i i Volvoi lagano svladavah krivine i stizali svojim kućama, pokretnim garažnim vratima i večerama na stolu, koje su pripremile kućanice s figurama dotjeranim u fitness centrima, kućanice koje su napravile pauzu u karijeri uz malu pomoć dadilja. Čak i kroz čvrste podove drvene kuće koju je naslijedila od oca, Rakel je mogla čuti glazbu iz Olegove sobe na prvom katu. Led Zeppelin i The Who. Kad je ona imala jedanaest, bilo je nezami slivo slušati glazbu generacije svojih roditelja. Ali Oleg je te CD-e dobio od Harryja i puštao ih je s iskrenom ljubavlju.

Razmišljala je o tome kako je Harry smršavio, kako se usukao. Baš kao i njezino sjećanje na njega. Bilo je zastrašujuće kako netko s kime si bio intiman može izblijedjeti i nestati. Ili se možda upravo ondje krio razlog: bio si tako blizak s nekim da poslije, kad bliskost nestane, sve izgleda poput sna koji brzo zaboravljaš jer se događa samo u tvojoj glavi. Možda je zato bio takav šok vidjeti ga opet. Zagrliti ga, osjetiti njegov miris, čuti njegov glas, ne telefonom, već iz tih usta s tako neobično mekim usnama na onom čvrsto isklesanom licu. Pogledati u one plave oči sa sjajem koji se pojačava ili blijedi dok govori. Baš kao nekad. Da, bilo joj je drago što je gotovo, što je to ostavila iza sebe. Što je taj muškarac postao netko s kime neće dijeliti svoju budućnost, osoba koja neće donositi grubu stvarnost u njihove živote. Sada je bila bolje. Mnogo bolje. Pogledala je na sat. Uskoro će doći. Za razliku od Harryja, on je imao običaj dolaziti na vrijeme. Mathias je jednog dana jednostavno stajao ondje. Na vrtnoj zabavi koju je organizirala Udruga stanara Holmenkollena. Nije živio u susjedstvu već su ga pozvali prijatelji, pa su on i Rakel proveli večer razgovarajući. Zapravo, uglavnom su pričali o njoj. A on je pažljivo slušao, na onaj, pomalo doktorski način, mislila je tada. Ali dva dana kasnije nazvao ju je i pitao bi li voljela pogledati izložbu u Umjetničkom centru Henie-Onstad u Hovikoddenu. Oleg je mogao poći s njima jer se održavala i dječja izložba. Vrijeme je bilo užasno, umjetnost prosječna, a Oleg ćudljiv. Ali Mathias im je uspio popraviti raspoloženje dobrim humorom i zajedljivim komentarima o umjetnikovu talentu. Kasnije ih je odvezao kući, ispričao se zbog ideje i s osmijehom obećao da ih više neće nikamo voditi. Naravno, osim ako ga zamole. Nakon toga Mathias je otišao u Bocvanu na tjedan dana. Nazvao ju je one večeri kad se vratio kući i upitao može li je opet vidjeti. Začula je zvuk automobila kako usporava da bi svladao strmi prilaz kući. Vozio je Hondu Accord starijeg godišta. Nije znala zašto, ali to joj se sviđalo. Parkirao je ispred garaže, nikad u njoj. I to joj se sviđalo. Sviđalo joj se i to što je donosio sa sobom re zervno donje rublje i toaletnu torbicu u ruksaku koji je sljedećeg jutra odnosio sa sobom. Sviđalo joj se što je pita kad ga želi ponovo vidjeti i što ništa ne uzima zdravo za gotovo. To bi se, naravno, sada moglo promijeniti, ali bila je spremna na to. Izašao je iz automobila. Bio je visok, gotovo kao Harry, i nasmi ješio se prema kuhinjskom prozoru svojim otvorenim, dječačkim licem, iako je sigurno padao s nogu od umora, nakon nehumano duge smjene. Da, bila je

spremna na to. Spremna na muškarca koji je bio prisutan, koji ju je volio i koji je njihov trojac stavljao ispred svega ostalog. Začula je okretanje ključa u ulaznim vratima. Dala mu ga je prošlog tjedna. Mathias je isprva izgledao poput velikog upitnika, poput djeteta koje je upravo dobilo ulaznicu za tvornicu čokolade. Vrata su se otvorila i on je ušao unutra, a ona je bila u njegovom zagrljaju. Mislila je kako čak i njegov vuneni kaput lijepo miriše. Materijal je bio mek i jesenje hladan na njenom obrazu, ali sigurna toplina koja je dolazila iznutra već je prelazila na njeno tijelo. „Što je?” nasmijao joj se u kosu. „Predugo sam čekala ovo”, prošaptala je. Zatvorila je oči i tako su stajali neko vrijeme. Pustila ga je i zagledala se u njegovo nasmiješeno lice. Bio je zgodan muškarac. Zgodniji od Harryja. Oslobodio se, otkopčao kaput i prišao sudoperu iznad kojegje oprao ruke. Uvijek je to činio kad bi došao s Odsjeka za anatomiju, gdje su se tijekom predavanja služili pravim truplima. To je činio i Harry kad bi došao ravno sa slučaja umorstva. Mathias je otvorio ormarić ispod sudopera, izvadio iz vreće krumpire i otvorio slavinu. „Kakav ti je bio dan, dušo?” Pomislila je da bi većina muškaraca pitala za prethodnu noć; naposljetku, znao je da se susrela s Harryjem. I to joj se kod njega sviđalo. Pogled joj poletio prema smrekama i gradu koji je počeo svjetlucati ispod njih. Sada je bio negdje dolje. U beznadnoj po tjeri za nečim što nikada nije pronašao i što nikada i neće pronaći. Osjetila je sažaljenje prema njemu. Preostala joj je samo simpatija. A istina je da se sinoć dogodio trenutak kad su oboje zašutjeli, kad su im se pogledi susreli i nisu se mogli odmah odlijepiti jedan od drugoga. Osjećaj je bio sličan strujnom udaru, ali sve je u trenutku nestalo. Posve nestalo. Nema trajne čarolije. Ona je odlučila. Stala je iza Mathiasa, obgrlila ga rukama i naslonila glavu na njegova široka ramena. Mogla je osjetiti mišiće i tetive kako se pokreću ispod košulje dok je gulio krumpire i stavljao ih u zdjelu. „Trebalo bi nam još nekoliko krumpira”, rekao je. Postala je svjesna pokreta na kuhinjskim vratima pa se okrenula. Oleg je stajao ondje i promatrao ih.

„Možeš li donijeti još krumpira iz podruma?” rekla je i opazila kako se Olegov pogled smračio. Mathias se okrenuo. Oleg je i dalje stajao ondje. „Ja ću”, rekao je Mathias i uzeo praznu košaru ispod sudopera. „Ne”, rekao je Oleg i zakoračio dva koraka naprijed. „Ja ću.” Uzeo je košaru od Mathiasa, okrenuo se i izašao. „Što je to bilo?” upitao je Mathias. „Samo se malo boji mraka”, uzdahnula je Rakel. „I mislio sam, ali zašto je ipak otišao?” „Jer je Harry rekao da treba.” „Treba što?” Rakel je zavrtjela glavom. „Raditi stvari kojih se boji. I kojih se ne želi bojati. Dok je Harry bio ovdje, stalno je slao Olega u podrum.” Mathias se namrštio. Rakel se tužno nasmiješila. „Harry nije baš dječji psiholog. A Oleg me ne bi poslušao ako bi Harry prvi izrekao svoje mišljenje. S druge strane, dolje baš i nema nekih čudovišta.” Mathias je okrenuo prekidač na štednjaku i rekao tihim glasom, „Kako možeš biti sigurna u to?” „Mathias?” nasmijala se Rakel. „Jesi li se ti bojao mraka?” „Tko je rekao da je to prošlost?” Mathias je raširio usne u zlo česti osmijeh. Da, sviđao joj se. Ovako je bolje. Ovo je bolji život. Sviđao joj se, da, stvarno jest, sviđao joj se. Harry se zaustavio ispred kuće Beckerovih. Sjedio je u auto mobilu i zurio u žućkastu svjetlost koja se kroz prozore izlijevala u vrt. Snjegović se smanjio do veličine patuljka. Ali njegova se sjena i dalje širila prema stablima i ogradi. Harry je izašao iz automobila. Trznuo se zbog škripe željezne ograde. Znao je da je prvo trebao nazvati; vrt je bio privatno vla sništvo, koliko i kuća. Ali nije imao strpljenja ni volje o bilo čemu raspravljati s profesorom Beckerom.

Mokro tlo djelovalo je poput opruge. Čučnuo je. Svjetlost se odbijala od snjegovića kao da je napravljen od matiranog stakla. Otapanje tijekom dana natjeralo je sitne kristale snijega da se za jedno slijepe u veće kristale, a sad je temperatura dodatno pala i voda se zgusnula i smrznula u druge kristale. Kao rezultat toga, snijeg koji je jutros bio mekan, bijel i lagan, sad se pretvorio u nešto grubo, sivobijelo i tvrdo. Harry je podigao desnu ruku. Stisnuo je šaku i udario. Snjegovićeva zdrobljena glava otrgnula se s njegovih ramena i pala na smeđu travu. Harry je ponovo udario, ovog puta odozgo, kroz vrat. Prstima je oblikovao pandžu i kopao kroz snijeg sve dok nije našao ono što je tražio. Izvukao je ruku i trijumfalno je podigao ispred snjegovića, onako kako je to činio Bruce Lee da bi pokazao svojem protivniku da mu je iščupao srce iz grudi. Bio je to crveno-srebrni Nokia mobitel. Bio je uključen. Ali osjećaj trijumfa je izblijedio. Znao je da ovo nije pomak u istrazi, već samo manja scena u lutkarskoj predstavi u kojoj je netko drugi povlačio nevidljive konce. Bilo je previše jednostavno. Trebali su ga pronaći. Harry je prišao ulaznim vratima i pozvonio. Otvorio je Filip Becker. Kosa mu je bila raščupana, a kravata razvezana. Nekoliko je puta trepnuo kao da je spavao. „Da”, odgovorio je na Harryjevo pitanje. „Takav je njezin telefon.” „Mogu li vas zamoliti da nazovete njen broj?” Filip Becker je nestao u kući, a Harry je čekao. Iznenada je na trijem izvirilo Jonasovo lice. Harry je htio pozdraviti, ali u tom trenutku crveni je telefon počeo svirati dječju pjesmicu Blamann, blamann, bukken min. Harry se prisjetio sljedećeg stiha iz dječje pjesmarice: Tank pa vesleguten din. Misli na svojeg malenog dječaka. I vidio je kako se Jonasovo lice razvedrilo. Vidio je neumoljivi proces razmišljanja u dječakovoj glavi, trenutačno iznenađenje i sreću jer je začuo melodiju majčina mobitela, a potom su ti osjećaji izblijedjeli u intenzivan, goli strah. Harry je progutao slinu. Takav strah i sam je predobro poznavao. Kad je Harry ušao u stan, namirisao je žbuku i piljevinu. Knauf koji je činio zidove hodnika sada je bio uklonjen i nalazio se složen na podu. Na zidu od cigle iza njega ugledao je nekakve svijetle mrlje. Prošao je prstom po bijeloj prašini koja se spustila na parket. Stavio je prst u usta. Prašina je

imala okus soli. Ima li plijesan takav okus? Ili je to samo kristalić soli nastao zbog vlage u zgradi? Harry je upalio svjetlo i naslonio se na zid. Nije bilo ništa za omirisati, niti za vidjeti. Kad je legao u krevet, promatrajući hermetičku tamu sobe, razmišljao je o Jonasu. I o svojoj majci. O mirisu bolesti i njenom licu, kako polako tone u bjelinu jastuka. Danima i tjednima igrao se sa Sekom, a tata je utihnuo i svi su se pravili da se ništa ne događa. Mislio je da čuje tiho šuškanje iz hodnika. Kao da se nevidljive strune množe, produžuju i šuljaju uokolo, dok gutaju tamu i obli kuju blijedo, treperavo svjetlo koje je podrhtavalo i titralo.

7. DAN TREĆI Skrivena statistika Slaba jutarnja svjetlost sipila je kroz rolete POB-ova ureda, pre mazujući lica dvojice muškaraca sivom bojom. POB-ovac Hagen slušao je Harryja sa zamišljenom borom iznad gustih obrva koje su se susretale u sredini. Na golemom stolu stajao je maleni držač s bijelom kosti prsta koja je, sudeći prema natpisu, nekad pripa dala japanskom zapovjedniku bataljuna, Yoshitu Yasudi. Tijekom godina rada na vojnoj akademiji Hagen je držao predavanja o tom malenom prstu koji je očajni Yasuda odsjekao pred svojim ljudima tijekom povlačenja iz Burme 1944. godine. Prošla je samo godina otkako je Hagen vraćen svojem prvom poslodavcu, policiji, kako bi vodio Kriminalistički odjel i sada je, kako se u međuvremenu dogodilo mnogo toga, s određenim strpljenjem slušao svojeg in spektora veterana kako govori na temu „nestalih osoba”. „Samo u Oslu svake godine nestane više od šest stotina osoba. Nakon nekoliko sati ostane tek šačica onih koji nisu pronađeni. A nakon nekoliko dana gotovo da nema onih koji su i dalje među nestalima.” Hagen je prešao prstom preko dlaka koje su mu na vrhu nosa povezivale obrve. Morao se pripremiti za sastanak o proračunu u uredu zapovjednika policije. Tema je bila rezanje troškova. „Većina nestalih su bjegunci iz institucija za mentalne bolesnike ili starije osobe koje pate od demencije”, nastavio je Harry. „Ali pro nađu se čak i oni relativno ubrojivi, koji pobjegnu u Copenhagen ili počine samoubojstvo. Njihova se imena pojave na popisima putnika, kad podignu novac s bankomata ili ih more izbaci na obalu.” „Što želiš reći?” upitao je Hagen i pogledao na sat. „Ovo”, rekao je Harry i bacio žuti fascikl koji je s treskom sletio na POB-ov stol.

Hagen se nagnuo i prelistao dokument pričvršćen spajalicom. „Moj bože, Harry. Inače nisi tip koji piše izvješća.” „Ovo je Skarre odradio”, odlučno je rekao Harry. „Ali zaključak je moj i želim ti ga reći.” „Molim te, budi kratak.” Harry se zagledao u ruke koje je spustio u krilo. Njegove duge noge bile su ispružene ispred stolca. Duboko je udahnuo. Znao je da nema povratka, čim to naglas izgovori. „Previše je osoba nestalo”, rekao je Harry. Desna polovica Hagenove obrve podigla se u zrak. „Objasni.” „Pronaći ćete to na šestoj stranici. Popis nestalih žena u dobi od dvadeset i pet do pedeset, od 1994. do danas. Žena koje u po sljednjih deset godina nikad nisu pronađene. Razgovarao sam s Odjelom za nestale osobe i oni se slažu. Jednostavno ih je previše.” „Previše u odnosu na što?” „U odnosu na prijašnje godine. U odnosu na Dansku i Švedsku. U odnosu na druge demografske skupine. Znatno je povećan broj udanih žena i žena u čvrstim vezama.” „Žene su neovisnije nego što su bile”, rekao je Hagen. „Neke odu svojim putem, raskinu veze s obitelji, možda odu u inozemstvo s muškarcem. I to utječe na statistiku. Pa?” „Postale su neovisnije i u Danskoj i u Švedskoj. Ali ondje ih pronalaze.” Hagen je uzdahnuo. „Ako postoji tolika razlika od uobičajene norme, zašto to nitko ranije nije otkrio?” „Zato što Skarreove brojke vrijede za cijelu državu, a policija obično misli na nestale samo na svojem području. Postoji nacionalni registar nestalih u Kriposu s popisom od 1800 osoba, ali on vrijedi za posljednjih pedeset godina i obuhvaća brodolome i katastrofe, poput one na naftnoj platformi Alexander Keilland. Želim reći da nitko nije promatrao obrasce za cijelu državu. Dosad.” „U redu, ali naša odgovornost ne obuhvaća državu, Harry. Naša je odgovornost policijska oblast Osla.” Hagen je pljesnuo dlanovima po stolu kako bi pokazao da je sastanak završen. „Problem je”, rekao je Harry trljajući bradu, „što je došlo do Osla.” „Što to?”

„Sinoć sam pronašao mobitel Birte Becker u snjegoviću. Ne znam što to točno znači, šefe. Ali mislim da moramo otkriti. Ubrzo.” „Statistika je zanimljiva”, rekao je Hagen, rastreseno uzimajući mali prst zapovjednika bataljuna Yasude i pritišćući ga palcem. „I shvaćam da posljednji nestanak da je razlog za zabrinutost. Ali to nije dovoljno. Dakle, reci mi: što te natjeralo da zatražiš od Skarrea ovo izvješće?” Harry je pogledao Hagena. Potom je izvukao iz džepa omot nicu sa savijenim rubovima i predao mu je. „Ovo sam našao u sandučiću nakon što sam prošlog rujna go stovao u televizijskoj emisiji. Sve dosad bio sam uvjeren da je to djelo luđaka.” Hagen je uzeo pismo, pročitao šest rečenica i zavrtio glavom prema Harryju. „Snjegović? A što je ili tko je Murri?” „Upravo u tome je stvar”, rekao je Harry. „Mislim da je to to.” POB-ovac mu je uputio zbunjen pogled. „Nadam se da sam u krivu”, rekao je Harry, „ali mislim da nas čekaju pakleno mračni dani.” Hagen je uzdahnuo. „Što želiš, Harry?” „Zelini ekipu za istragu.” Hagen je proučavao Harryja. Kao i ostali policajci u postaji, smatrao je da je Harry tvrdoglav, arogantan, svadljiv i nestabilan alkoholičar. Ali ipak mu je bilo drago što su na istoj strani i ne bi rado imao tog čovjeka za petama. „Koliko?” polako je upitao. „I kako dugo?” „Deset detektiva. Dva mjeseca.” „Dva tjedna?” upitao je Magnus Skarre. „I četvero ljudi? Zar bi to trebala biti istraga umorstva?” S neodobravanjem je pogledao preostalo troje koje se uguralo u Harryjev ured: Katrine Bratt, Harryja Holea i Bjorna Hohna iz Krimtekniska, forenzičke jedinice. „Toliko mi je Hagen odobrio”, objasnio je Harry i nagnuo se u stolcu. „A ovo nije istraga umorstva. Zasad.” „A što je zapravo?” upitala je Katrine Bratt. „Zasad?”

„Slučaj nestale osobe”, odgovorio je Harry. „Ali slučaj koji ima određene sličnosti s drugim nedavnim slučajevima.” „Kao kućanice koje su se jednog dana kasne jeseni pojavile mrtve?” upitao je Bjorn Holm u čijem se govoru čuo ostatak ru ralnog dijalekta iz Totena, koji je spakirao s ostalim stvarima i donio iz sela Skeria. Među prtljagom bila je kolekcija ploča koja se sastojala od Elvisa, žestoke seljačke glazbe, Sex Pistolsa, Jason & The Scorchersa, zatim triju rukom šivanih odijela iz Nashvillea, američke Biblije, otijesnog kauča na razvlačenje i namještaja za dnevnu sobu koji je preživio tri generacije Holmovih. Sve je to potrpao u kamp-kućicu i krenuo prema glavnome gradu u pos ljednjem Amazonu koji je izašao iz Volvove tvornice. Bjorn Holm je kupio Amazon za 1200 kruna, ali čak ni tada nitko nije znao koliko je kilometara automobil prešao, jer je brojčanik pokazivao samo do 100.000. No automobil je bio odraz svega u što je Bjorn Holm vjerovao. Mirisao je bolje od ičega što je poznavao: bila je to mješavina imitacije kože, metala, motornog ulja, suncem opaljene stražnje klupe, Volvove tvornice i sjedala impregniranih „znojem osobnosti” koji, kako je to Bjorn Holm objasnio, nije bio uobičajeni tjelesni znoj, već odabrana mješavina duša, karme, prehrambenih navika i životnih stilova prethodnih vlasnika. Čupave kocke koje su visjele s retrovizora bile su originalne Fuzzy Dice, a to je pak odražavalo iskrenu ljubav prema ironičnoj udaljenosti od neka dašnje američke kulture i estetike koja je savršeno odgovarala sinu norveškog farmera koji je odrastao s Jimom Reevesom u jednom i Ramonesima u drugom uhu i volio oboje. Sada je Holm sjedio u Harryjevu uredu s rastafarijanskom kapom u kojoj je više sličio policajcu odjela za narkotike u civilu, nego forenzičaru. Ispod kape vidjela su se dva golema zaliska kričavo crvene boje, veličine kotleta, koji su obrubljivali njegovo okruglo, mesnato lice, a imao je i lagano izbuljene oči koje su mu davale riblji izgled vječitog čuđenja. Bio je jedina osoba za koju je Harry inzistirao da se pri druži njegovu istražiteljskom timu. „Još nešto”, rekao je Harry i pružio ruku da upali projektor smje šten među snopovima papira na stolu. Magnus Skarre je opsovao i pokrio oči kad su mu se na licu iznenada pojavile mutne riječi. Pomaknuo se, a iza projektora se začuo Harryjev glas. „Ovo se pismo našlo u mojem poštanskom sandučiću prije toč no dva mjeseca. Bez adrese, s poštanskim žigom Osla. Ispisano na standardnom

pisaču s tintom.” Prije nego je Harry stigao zamoliti, Katrine Bratt je pritisnula prekidač pored vrata i soba je utonula u tamu. Na bijelome zidu pojavio se četverokut svjetlosti. Čitali su u tišini. Uskoro će pasti prvi snijeg. A on će se tada ponovo pojaviti. Snjegović. A kad snijeg nestane, povest će nekoga sa sobom. Morate odgovoriti na ova pitanja: „Tko je napravio snjegovića? Tko radi snjegoviće? Tko je rodio Murri? Snjegović to ne zna.” „Baš poetski”, promrljao je Bjorn Holm. „Što je to Murri?” upitao je Skarre. Odgovor je bilo monotono zujanje projektora. „Najvažnije je tko je zapravo snjegović”, rekla je Katrine Bratt. „Očito netko kome nije sve čisto u glavi”, ubacio se Bjorn Holm. Skarreov usamljeni smijeh naglo je prestao. „Murri je nadimak osobe koja je sada mrtva”, začuo se Harryjev glas iz tame. „Murri je Aboridžin iz Queenslanda u Australiji. Dok je taj Murri bio živ, ubijao je žene po cijeloj Australiji. Nitko sa si gurnošću ne zna koliko njih. Pravo ime mu je Robin Toowoomba.” Ventilator je zujao i pištao. „Serijski ubojica”, rekao je Bjorn Holm. „Onaj kojeg si ubio.” Harry je potvrdio. „Znači li to da sada imamo posla s jednim takvim?” „Smisao ovog pisma je da ne možemo isključiti takvu mogućnost.” „Hej, hej! Čekaj malo!” Skarre je podigao dlanove. „Koliko si puta digao lažnu uzbunu otkako si postao slavan zbog tog austral skog slučaja, Harry?” „Triput”, odgovorio je Harry. „Najmanje.” „I dalje nismo imali serijskog ubojicu u Norveškoj.” Skarre je pogledao Katrine Bratt kako bi provjerio prati li. „Je li to zbog onog FBI-eva tečaja o serijskim ubojicama? Možda je to razlog što ih posvuda vidiš?” „Možda”, odgovorio je Harry. „Dopusti da te podsjetim da osim one medicinske sestre, koja je davala smrtonosne injekcije starcima koji su ionako jednom nogom bili u grobu,

nismo u Norveškoj imali nijednog serijskog ubojicu. Nikad. Takvi tipovi postoje sarno u SAD-u, a i ondje najčešće tek u filmovima.” „Pogrešno”, odgovorila je Katrine Bratt. Ostali su se okrenuli prema njoj. Zaustavila je zijevanje. „Švedska, Francuska, Belgija, Britanija, Italija, Nizozemska, Danska, Rusija i Finska. A govorimo samo o riješenim slučajevima. Nitko i ne spominje skrivenu statistiku.” Harry nije mogao vidjeti Skarreovo lice, crveno u tami, već samo profil brade, izazivački uperene u smjeru Brattove. „Nemamo još ni tijelo, a mogu vam pokazati ladicu prepunu pisama poput ovoga. Od ljudi koji su mnogo luđi od ovog… ovog… snjegomana.” „Razlika je u tome”, rekao je Harry, ustajući i prilazeći prozoru, „što je ovaj luđak temeljit. Ime Murri u ono vrijeme uopće nije spo menuto u medijima. Bio je to nadimak koji je Robin Toowoomba koristio dok je putovao s cirkusom.” Posljednje zrake sunca probijale su se kroz pukotine u oblačnom pokrivaču. Pogledao je na sat. Oleg je inzistirao da pođu ranije kako bi mogli poslušati i Slayere. „Odakle ćemo krenuti?” promrmljao je Bjorn Holm. „Ha?” ubacio se Skarre. „Kamo ćemo krenuti?” ponovio je Holm naglašavajući svaku riječ. Harry se vratio za stol. „Holm ide obraditi kuću i vrt Beckerovih, kao da je riječ o poprištu zločina. Posebno provjeri mobitel i šal. Skarre, ti napravi popis ubojica, silovatelja, sumnjivaca u…” „… sličnim slučajevima i drugog šljama na slobodi”, dovršio je Skarre. „Bratt, ti prođi kroz izvješća o nestalim osobama i vidi možeš li uočiti obrazac.” Harry je čekao neizbježno pitanje: kakav obrazac? Ali pitanje nije stiglo. Katrine Bratt je samo kratko kimnula. „U redu”, rekao je Harry. „Primite se posla.” „A ti?” upitala je Bratt. „Ja idem na koncert”, odgovorio je Harry. Kad su ostali napustili ured, pogledao je u svoj notes. Pogledao je riječi koje je zabilježio. Skrivena statistika.

Sylvia je trčala najbrže što može. Trčala je prema stablima, tamo gdje su bila najgušća, trčala je u sve gušću tamu. Trčala je da spasi goli život. Nije svezala čizme i sada su bile pune snijega. Svoju malenu torbicu držala je ispred sebe dok se probijala između niskih, golih grana. Oštrica je bila crvena i mokra od krvi. Znala je da se snijeg koji je jučer pao u gradu otopio, ali onaj koji je pao u Sollihogdi, udaljenoj jedva pola sata vožnje, mogao bi pokrivati tlo sve do proljeća. I upravo je poželjela da se nisu doselili u ovu zabit, u ovaj komad divljine izvan grada. Poželjela je trčati po crnom asfaltu u gradu, gdje buka prigušuje zvukove bijega i gdje se mogla sakriti u sigurnoj masi ljudi. Ali ovdje je bila posve sama. Ne, nije. Ne posve.

8. DAN TREĆI Labuđi vrat Sylvia je trčala u šumu. Spuštala se noć. Obično je mrzila večeri u studenom koje su prebrzo dolazile, ali danas joj se činilo da se noć sporo spušta. Tražila je tamu u dubini šume, tamu koja će izbrisati njezine tragove u snijegu i sakriti je. Snalazila se ovdje; mogla se orijentirati tako da ne otrči nazad na farmu ili ravno… u ruke onoga. Problem je bio u tome što je snijeg preko noći izmijenio krajolik, sakrivši staze i poznate stijene, i prekrivši neravnine. A u sumrak… tama je iskrivila i izobličila sve ostalo. Tama i njezina panika. Zastala je i osluhnula. Njezino nemirno i oštro disanje reme tilo je mir; zvučalo je kao da trga debeli papir omotan oko užine njene kćeri. Uspjela je smiriti disanje. Čula je samo krvotok koji joj je tutnjao u ušima i tiho žuborenje potoka. Potok! Obično su pratili potok dok bi brali bobice, postavljajući zamke ili tražeći piliće za koje su - duboko u sebi - znali da ih je odnijela lisica. Potok je vodio do makadamske ceste kojom će, prije ili kasnije, proći automobil. Više nije čula korake. Nije bilo krckanja grančica ni škripe snijega. Možda je pobjegla? Pognula se i vješto krenula prema žuboru potoka. Potok je izgledao kao da teče preko bijele plahte u pukotini usred šume. Sylvia je utrčala ravno u potok. Voda joj je dopirala do polovice gležnjeva i uskoro probila u čizme. Potok je bio tako hladan da joj je smrznuo mišiće nogu. Tada je ponovo počela trčati. Krenula je u istom smjeru u kojem je tekla voda. Glasno je prskala podižući noge kako bi pravila duge, brze korake. Nema tragova, trijumfalno je pomislila. I puls joj se usporio i smirio, iako je trčala.

To je sigurno bio rezultat silnih sati koje je prošle godine pro vela na traci za trčanje u teretani. Bila je izgubila šest kilograma i zadovoljno ustanovila da joj je tijelo u boljoj formi nego većini tridesetpetogodišnjakinja. To joj je uostalom rekao i on, Yngve, kad su se lani sreli na takozvanom inspiracijskom seminaru. A ondje je bila itekako inspirirana. Moj Bože, kad bi barem mogla vratiti vrijeme. Vratiti ga deset godina unazad. Što bi sve učinila drugačije! Ne bi se udala za Rolfa. I ne bi imala pobačaj. Da, naravno, sada je ta misao bila nemoguća, nakon što su rođene blizanke. Ali prije negoli su rođene, prije no što je vidjela Emmu i Olgu, to je bilo moguće, pa ne bi sada bila u ovome zatvoru koji je tako brižljivo sagradila za sebe. Odgurnula je granje koje se nadvijalo nad potok i krajičkom oka ugledala kako nešto, neka životinja, iznenađeno brzo reagira i nestaje u sivoj tami šume. Prošlo joj je kroz glavu da mora biti pažljivija dok maše rukama kako ne bi sjekirom pogodila vlastitu nogu. Prolazile su minute, a ona je osjećala kao da je prošla čitava vječnost otkako je stajala u štali i klala piliće. Bila je odsjekla dvije glave i taman se spremala odsjeći treću, kad je začula iza sebe škripu stajskih vrata. Naravno da se uplašila; bila je sama i nije bila svjesna ni koraka ni automo bila u dvorištu. Prvo što je primijetila bila je čudna naprava, tanka metalna omča povezana s ručkom. Izgledala je poput omči koje su koristili u lovu na lisice. A kad je vlasnik tog instrumenta počeo govoriti, polako joj je sinulo da ona predstavlja plijen, da je ona ta koja će umrijeti. Rečeno joj je i zašto. Slušala je bolesnu, ali jasnu logiku, dok joj je krv sve sporije kolala venama, kao da se već zgušnjava. Potom joj je rečeno kako. Detaljno. I omča je počela svijetliti, prvo crveno, a potom bijelo. Tada je užasnuto zamahnula, osjetivši kako nedavno naoštrena sjekira siječe materijal ispod podignute ruke i vidjevši da se jakna i vesta otvaraju kao da je otvorila zatvarač, a onda je ugledala čelik kako ostavlja tanku crvenu liniju po goloj koži. Kad je lik zateturao unazad i pao na podne daske kliske od krvi pilića, po jurila je prema vratima sa stražnje strane štale. Prema vratima koja vode u šumu. U tamu. Težina joj se širila koljenima, a odjeća joj je bila mokra sve do pupka. Ali znala je da će uskoro stići na makadamsku cestu. A odande je trebalo samo četvrt sata trčanja do najbliže farme. Potok je skretao. Udarila je

nogom u nešto što je virilo iz vode. Začuo se zvuk, kao da joj netko povlači nogu, i u sljedećem trenutku Sylvia Ottersen poletjela je naglavce. Sletjela je na trbuh i snažno se odgur nula u klečeći položaj. Kad je ustanovila da je i dalje sama i kad je popustila prva panika, otkrila je da joj je noga zarobljena. Kopala je rukom ispod površine, očekujući da će pronaći oko stopala savijeno korijenje stabla, ali umjesto toga prsti su joj napipali nešto glatko i tvrdo. Nekakav metal. Metalni kolut. Sylvijin je pogled potražio ono u što je udarila. I tada je opazila nešto na snijegom pokrive noj obali. Imalo je oči, perje i blijedocrvenu krijestu. Ponovo je osjetila kako u njoj raste panika. Bila je to odrezana pileća glava. Ne jedna od glava koje je ona odrezala, već jedna od onih koje je Rolf koristio kao mamac. Nakon što su pisali mjesnom odboru da je lisica prošle godine usmrtila šesnaest pilića, dobili su dozvolu postaviti ograničen broj zamki za lisice - takozvanih labuđih vra tova - u određenom radijusu oko farme, daleko od utabanih staza. Najbolje mjesto za skrivanje zamke bilo je ispod površine, tako da glava viri van. Nakon što lisica zagrize mamac, zamka se zatvara lomeći životinji vrat i trenutačno je usmrćujući. Barem u teoriji. Opipala ju je rukom. Kad su u Jaktepotetu u Drammenu kupili zamke, rečeno im je da su opruge tako jake da zupci mogu slomiti nogu odrasle osobe, ali ona nije osjećala bol u svojoj smrznutoj nozi. Prstima je pronašla tanku čeličnu žicu omotanu oko labuđeg vrata. Neće uspjeti otvoriti zamku bez poluge koja se nalazila u alatnici na farmi, a labuđe vratove ionako su vezivali čeličnom ži com za stablo, kako polumrtva lisica ili bilo što drugo ne bi moglo otrčati sa skupom opremom. Rukom je pratila žicu kroz vodu i do obale. Ondje se, kao što su nalagali propisi, nalazio metalni znak s njihovim imenima. Ukočila se. Nije li začula lomljenje grančica u daljini? Ponovo je osjetila lupanje srca, zagledana u gustu tamu. Otupjelim je prstima pratila žicu kroz snijeg, dok se pomicala uz obalu potoka. Žica je bila vezana za deblo jake, mlade breze. Metal se smrznuo u krutu, čvrstu grudu. Morala ga je otvoriti, morala se osloboditi. Još je jedna grančica krenula. Ovog puta bliže. Oslonila se o deblo, sa strane suprotne onoj s koje se čuo zvuk. Rekla si je da ne paničari, da će čvor popustiti nakon što ga neko vrijeme bude potezala, da joj je noga čitava i da zvukove koje čuje proizvodi jelen. Pokušala je povući jedan kraj čvora i nije osjetila bol kad joj je nokat pukao po sredini. Ali uzalud. Sagnula se i zubima zagrebla po čeliku. Sranje! Začula je lake i tihe korake u snijegu i zadržala dah. Koraci su zastali

negdje s druge strane drveta. Možda je umišljala stvari, ali bila je uvjerena da ga čuje kako miriše zrak i udiše miris. Sjedila je posve mirno. Tada je opet začula pokret. Zvukovi su bili tiši. Odlazio je. Udahnula je duboko i drhtavo. Sada će se moći osloboditi. Odjeća joj je bila posve mokra i sigurno će se tijekom noći nasmrt smrznuti ako je netko ne pronađe. U tom se trenutku prisjetila. Sjekira! Bila je zaboravila sjekiru. Žica je bila tanka. Treba je sta viti na kamen i bit će slobodna nakon nekoliko dobro odmjerenih udaraca. Sjekira je sigurno pala u potok. Otpuzala je nazad u crnu vodu, uronila ruke i počela kopati po dnu. Ništa. U očaju je pala na koljena i počela proučavati snijeg na obje strane potoka. Tada je ugledala sjekiru kako viri iz vode, dva metra dalje. A tad je shvatila, prije nego je osjetila potezanje žice, prije nego se opružila u vodi s otopljenim snijegom koji je šumio iznad nje, u takvoj hladnoći da je pomislila kako će joj srce stati, prije nego se kao očajni prosjak ispružila za sjekirom, da se nalazi pola metra predaleko. Prsti su joj se zgrčili u zraku, pedeset centime tara dalje od ručke. Navrle su joj suze, ali ih je prigušila; plakat će kasnije. „Ovo tražiš?” Nije bila ništa čula ni vidjela, a ipak je ispred nje bio sagnuti lik. Ono. Sylvia se odmaknula unazad, ali lik ju je pratio, sa sjekirom ispruženom u ruci. „Samo uzmi.” Sylvia se podigla na koljena i uzela je. „Što ćeš s njom?” upitao je glas. Sylvia je osjetila kako bijes ključa u njoj; bio je to bijes koji uvi jek prati strah, a rezultat je žestok. Bacila se naprijed s podignutom sjekirom i zamahnula ispruženom rukom. Ali žica ju je povukla natrag, a sjekira je zarezala tamu i već u sljedećem trenutku ponovo je ležala u vodi. Glas se zacerekao. Sylvia je pala na bok. „Odlazi”, zarežala je pljujući šljunak. „Želim da jedeš snijeg”, rekao je glas, ustajući i ovlaš se prima jući za mjesto na kojem mu je jakna bila razrezana. „Što?” viknula je Sylvia, ne uspjevši se kontrolirati. „Želim da jedeš snijeg dok se ne upišaš.” Lik je stajao malo izvan radijusa čelične žice, nakrivivši glavu i promatrajući Sylviju.

„Sve dok ti želudac ne bude tako smrznut i pun da više ne može otapati snijeg. Sve dok iznutra ne postane čisti led. Sve dok ne postaneš ono što zapravo jesi. Nešto što ne može osjećati.” Sylvijin je mozak shvatio riječi, ali nije mogao upiti njihovo značenje. „Nikad!” uzviknula je. Od lika je stigao zvuk i stopio se sa šumom potoka. „Sada je vrijeme da vrištiš, draga Sylvia. Nitko te više neće čuti. Nikad više.” Sylvia je vidjela kako podiže nešto. Nešto što je bilo upaljeno. Omča je oblikovala sjajni, crveni oblik suze u tami. Pištao je i šištao kad je došao u dodir s površinom potoka. „Odabrat ćeš jesti snijeg. Vjeruj mi.” S paralizirajućom sigurnošću Sylvia je shvatila da je kucnuo njezin posljednji čas. Ostala joj je samo jedna mogućnost. Proteklih minuta noć se brzo spustila, ali pokušala je usredotočiti pogled na lik između stabala dok je vagala sjekiru u ruci. Osjećala je trnce u prstima, znajući da joj je ovo posljednja prilika. Vježbale su ovo, ona i blizanke. Na zidu štale. I svaki put kad bi bacila sjekiru, a jedna od blizanki je izvukla iz mete u obliku lisice, oduševljeno bi vikale, „Ubila si zvijer, mamice! Ubila si zvijer!” Sylvia je po stavila jednu nogu malo ispred druge. Blago raskoračni stav bio je najpovoljniji način da osigura snagu i točnost. „Lud si”, prošaptala je. „U to nema…”, rekao je lik, a Sylvia je pomislila da može ra zaznati blagi osmijeh, „nikakve sumnje.” Sjekira je uz tihi šum poletjela kroz gustu, gotovo opipljivu tamu. Sylvia je stajala u savršenoj ravnoteži, s desnom rukom pru ženom naprijed, i promatrala smrtonosno oružje. Promatrala ga je kako zuji kroz stabla. Čula je kako reže tanku granu. Gledala ga je kako nestaje u tami i začula mukli udarac kad se sjekira zabila u snijeg, negdje duboko u šumi. Naslonila se na deblo i polako kliznula na tlo. Osjetila je suze, ali ih ovog puta nije pokušala zaustaviti. Sada je znala da nema povratka. „Hoćemo li početi?” glas je blago upitao.

9. DAN TREĆI Jama „Nije li ovo bilo totalno super?” Olegov oduševljeni glas prigušivao je pljuckanje masti u kebabdžinici krcatoj ljudima koji su se tu slili nakon koncerta u Oslo Spektrumu. Harry je kimnuo Olegu koji je stajao u majici s kapuljačom, i dalje znojan, i dalje se njišući u ritmu i neprekidno pričajući o članovima Slipknota poimence, navodeći imena koja ni Harry nije znao jer na CD-ima Slipknota nije bilo osobnih podataka, a glazbeni časopisi poput Mojo-a i Uncuta nisu pisali o takvim bendovima. Harry je naručio hamburgere i pogledao na sat. Rakel će biti vani u deset. Harry je ponovo pogledao Olega. Neprestano je pričao. Kad se to dogodilo? Kad je dječak napunio jedanaest i odlučio zavoljeti glazbu o različitim stadijima smrti, otuđenja, smrzavanja i općeg užasa? Možda je to trebalo zabrinuti Harryja, ali nije. Bila je to početna točka, znatiželja koju treba zadovoljiti, odjeća koju dječak treba isprobati kako bi vidio pristaje li mu. Druge stvari doći će usput. Bolje stvari. Ali i one gore. „I tebi se svidjelo, zar ne, Harry?” Harry je kimnuo glavom. Nije imao srca reći mu da je koncert za njega bio svojevrsni antiklimaks. Nije mogao uprijeti prstom u ono što ne valja; možda jednostavno nije bila njegova večer. Čim su se pridružili gomili u Spektrumu, osjetio je paranoju koja je bila uobičajeni pratitelj pijanstva, ali koja je tijekom protekle godine dolazila i kad je bio trijezan. A umjesto da bude raspoložen, imao je osjećaj da ga se promatra i stajao je tamo, gledajući publiku i proučavajući zid lica oko njih. „Slipknot je zakon”, rekao je Oleg. „A maske su super cool. Posebno ona s dugim, tankim nosorn. Izgledala je kao… nešto…” Harry je slušao s pola uha, nadajući se da će Rakel uskoro stići. Zrak u kebabdžinici iznenada je postao gust i zagušljiv,

kao da mu je kožu i usta prekrio tanak sloj masti. Pokušao je zaustaviti sljedeću misao. Ali već je dolazila, već je bila iza ugla. Pomislio je na piće. „To je indijanska posmrtna maska”, rekao je ženski glas iza njih. „A Slayer je bio bolji od Slipknota.” Harry se iznenađeno okrenuo. „Slipknoti previše poziraju, zar ne?” nastavila je. „Reciklirane ideje i prazne geste.” Nosila je uski, sjajni, crni kaput do gležnjeva, zakopčan do grla. Ispod kaputa vidio se tek par crnih čizama. Lice joj je bilo blijedo, a oči našminkane. „Nikad ne bih rekao”, progovorio je Harry, „da voliš tu vrst glazbe.” Katrine Bratt je jedva izvukla osmijeh. „Pretpostavljam da bih ja trebala reći suprotno.” Nije mu dalje objašnjavala, signalizirajući prodavaču da želi Farris mineralnu. „Slayer ne valja”, promrmljao je Oleg ispod glasa. Katrine se okrenula prema njemu. „Ti si sigurno Oleg.” „Aha”, odgovorio je Oleg nadureno, gurnuvši ruke u džepove vojničkih hlača, s izrazom lica kao da mu se pažnja starije žene i sviđa i ne sviđa. „Kak’ znaš?” Katrine se nasmiješila. „‘Kak’ znaš?’ Kad živiš na grebenu Holmenkollen, kao što je slučaj s tobom, trebao bi govoriti, ‘Kako znate?’ zar ne? Zar te Harry uči nepodopštinama?” Krv je jurnula u Olegove obraze. Katrine se tiho nasmijala i potapšala Olega po ramenima. „Oprosti, samo sam znatiželjna.” Dječakovo je lice postalo tako crveno da su mu oči blještale. „I ja sam znatiželjan”, rekao je Harry i dodao Olegu burger. „Pretpostavljam da si pronašla obrazac koji sam tražio, Bratt. Kad si već imala vremena doći na koncert.” Harry ju je pogledao na način koji je jasno izražavao upozo renje: ne zadirkuj dječaka. „Pronašla sam nešto”, rekla je Katrine i odvrnula plastični čep na boci Farrisa.

„Ali ako si tako zauzet, možemo o tome sutra.” „Nisam tako zauzet”, odgovorio je Harry. Već je bio zaboravio sloj masti i osjećaj gušenja. „Povjerljivo je, a ovdje ima mnogo ljudi”, odgovorila je Katrine. „Ali mogu ti šapnuti nekoliko ključnih riječi.” Nagnula se naprijed, a on je preko smrada masnoće mogao osjetiti gotovo muževan miris parfema koji je nosila i njezin topli dah na svojem uhu. „Srebrni Volkswagen Passat upravo se zaustavio vani na pločniku. Unutra sjedi žena koja ti pokušava privući pažnju. Pretpostavljam da je to Olegova majka…” Harry se naglo uspravio i kroz veliki prozor pogledao prema automobilu. Rakel je spustila prozor i gledala ravno u njih. „Nemoj napraviti nered”, rekla je Rakel kad je Oleg skočio na stražnje sjedište s burgerom u ruci. Harry je stao pored otvorenog prozora. Nosila je običnu svijetloplavu vestu koju je dobro poznavao. Znao je kako miriše i kakva je na dodir pod njegovim dlanom i obrazom. „Dobar koncert?” upitala je. „Pitaj Olega.” „Kakav je to bend zapravo bio?” Pogledala je Olega u retrovi zoru. „Oni ljudi vani su malo čudno odjeveni.” „Tihe pjesme o ljubavi i tako dalje”, odgovorio je Oleg i blago namignuo Harryju čim je Rakel maknula pogled s retrovizora. „Hvala ti, Harry”, rekla je. „Bilo mi je zadovoljstvo. Oprezno vozi.” „Tko je bila ona žena unutra?” „Kolegica. Nova je u postaji.” „Oh? Izgledalo je kao da se jako dobro poznajete.” „Kako to misliš?” „Ti…” Zastala je usred rečenice. Potom je polako zavrtjela gla vom i nasmijala se. Dubokim, ali veselim smijehom koji je došao iz dubine grla. Samopouzdanim i opuštenim istodobno. Smijehom u koji se nekoć davno bio zaljubio. „Oprosti, Harry. Laku noć.” Prozor se polako zatvorio i srebrni je automobil kliznuo s pločnika. Harry je prošetao niz Brugatu, između barova kroz čija je otvo rena vrata treštala glazba. Razmišljao je da popije kavu u Teddy’s Soft baru, ali

je znao da je to loša ideja. Pa je odlučio jednostavno poći dalje. „Kavu?” upitao je u nevjerici tip za šankom. Jukebox u Teddy’su je svirao Johnnyja Casha, a Harry je prešao prstom po gornjoj usni. „Imaš bolji prijedlog?” Harry je začuo zvuk koji je izašao iz njegovih usta; bio je istodobno poznat i nepoznat. „Pa…”, rekao je tip i prošao rukom kroz masnu, svjetlucavu kosu, „kava baš i nije svježa, ali što kažeš na svježe točeno pivo?” Johnny Cash je pjevao o bogu, krštenju i novim obećanjima. „Može”, rekao je Harry. Muškarac za šankom se nacerio. U tom je trenutku Harry osjetio kako mu vibrira mobitel u džepu. Zgrabio gaje, brzo i nestrplijivo, kao da je očekivao poziv. Bio je to Skarre. „Upravo smo primili poziv o nestaloj osobi koji se uklapa u naš obrazac. Udana žena s djecom. Nije bila kod kuće kad su se suprug i djeca vratili prije nekoliko sati. Žive izvan grada, u šumama Sollihogde. Nije je vidio nitko od susjeda, a nije mogla otići autom jer ga je uzeo suprug. I nema otisaka stopala na prilazu.” „Otisaka stopala?” „Gore još ima snijega.” Pivo je s treskom spušteno ispred Harryja. „Harry? Jesi li tamo?” „Da, jesam. Razmišljam.” „O čemu?” „Ima li gore snjegovića?” „Ha?” „Snjegović.” „Odakle da znam?” „Pa, idemo saznati. Upadaj u auto i pokupi me ispred trgovačkog centra Gunerius u Storgati.” „No možemo li to riješiti sutra, Harry? Imam planove za večeras, a ova je žena samo nestala pa nema prave žurbe.” Harry je promatrao pjenu koja je klizila poput zmije s vanjske strane čaše. „Zapravo…”, rekao je Harry, vraški nam se žuri.” Barmen je iznenađeno promatrao netaknuto pivo, novčanicu od pedeset kruna na šanku i široka ramena koja su se probijala prema vratima,

dok je Johnny Cash završavao pjesmu. „Sylvia ne bi jednostavno otišla”, ustvrdio je Rolf Ottersen. Rolf Ottersen je bio mršav. Ili preciznije - bio je vreća kostiju. Njegova flanel košulja bila je zakopčana do grla i iz nje je virio mršavi vrat s glavom koja je Harryja podsjećala na čapljinu. Iz ru kava košulje izvirivao je par sitnih ruku s dugim, koščatim prstima koji su se neprekidno izvijali, grčili i stezali. Nokti desne ruke bili su dugi i oštri, poput pandži. Iza debelih stakala naočala s obič nim, okruglim metalnim okvirima kakvi su bili popularni među radikalima sedamdesetih godina, njegove su oči djelovale neobič no velikima. Poster na prljavožutom zidu prikazivao je Indijance kako nose anakondu. Harry je prepoznao naslovnicu albuma Joni Mitchell iz hipijevskog vremena napušavanja. Pored njega je vi sjela reprodukcija poznatog autoportreta Fride Kahlo. Žena koja je patila, pomislio je Harry. Sliku je odabrala žena. Pod je bio od sirove borovine, a sobu je osvjetljivala kombinacija staromodnih parafinskih svjetiljki i svjetiljki od smeđe gline koje su se doimale domaće izrade. Naslonjena u kutu sobe bila je gitara s najlonskim žicama koja je, pomislio je Harry, bila dobro objašnjenje za duge nokte Rolfa Ottersena. „Kako to mislite ‘ona ne bi otišla’”, upitao je Harry. Rolf Ottersen je stavio pred Harryja, na stol u dnevnoj sobi, fotografiju žene s njihovim desetogodišnjm blizankama, Olgom i Emmom. Sylvia Ottersen je imala velike, pospane oči, poput ne koga tko je čitav život nosio naočale, a potom je počeo nositi leće ili je bio na operaciji skidanja dioptrije. „Rekla bi da ide”, odgovorio je Rolf Ottersen. „Ostavila bi poruku. Nešto se sigurno dogodilo.” Usprkos očaju, glas mu je bio prigušen i nježan. Rolf Ottersen je izvukao maramicu iz džepa na hlačama i prinio je licu. Nos mu je izgledao prevelik na uskom i blijedom licu. Ispuhao ga je u jednom pokretu i uz zvuk trubljenja. Skarre je provirio kroz vrata. „Ovdje je jedinica s psima. Poveli su psa za pronalaženje trupala.” „Krenite onda”, odgovorio je Harry. „Jeste li razgovarali sa susjedima?” „Aha. I dalje ništa.” Skarre je zatvorio vrata i Harry je opazio kako Ottersenove oči postaju sve veće i veće iza naočala.

„Pas za pronalaženje trupala?” prošaptao je. „To je generički naziv”, objasnio je Harry i odlučio podučiti Skarrea o načinu izražavanja. „Znači, koristite ih i u potrazi za živim ljudima?” Intonacija pitanja govorila je da suprug preklinje. „Da, naravno”, lagao je Harry, umjesto da mu kaže kako psi za pronalaženje trupala mogu nanjušiti mjesto na kom su se nalazila. Nisu ih koristili za traženje droge, izgubljenih stvari ili živih ljudi. Koristili su ih samo za smrt. I točka. „Znači, posljednji ste je put vidjeli danas oko četiri”, rekao je Harry i pogledao svoje bilješke. „Prije nego ste sa kćerima otišli u grad. Što ste radili ondje?” „Brinuo sam za trgovinu dok su cure bile na satu violine.” „Trgovinu?” „Imamo u Majorstuenu malenu trgovinu u kojoj prodajemo ručno rađene predmete iz Afrike. Umjetnine, namještaj, tkaninu, odjeću, razne stvari. Uvozimo ih izravno od umjetnika i pošteno plaćamo. Sylvia je većinu vremena ondje, ali četvrtkom smo otvo reni dokasno pa se vraća autom kući, a ja onda odlazim s curama. U trgovini sam od pet do sedam, dok one imaju satove violine u Institutu za glazbu Barrat Due. Tada ih pokupim i vraćamo se kući. Kod kuće smo malo poslije sedam.” „Mm. Tko još radi u trgovini?” „Nitko.” „To onda znači da ste četvrtkom neko vrijeme zatvoreni. Oko sat vremena?” Rolf Ottersen se tužno nasmiješio. „To je mala trgovina. Nemamo previše kupaca. Gotovo nikoga do božićne rasprodaje, da budem iskren.” „Kako…?” „norad. Podržavaju trgovine i naše dobavljače, kao dio vladi nog trgovinskog programa sa zemljama Trećeg svijeta.” Tiho se nakašljao. „Poruka koju šaljemo važnija je od novca i kratkoročne dobiti, nije li tako?” Harry je potvrdio, iako nije razmišljao o pomoći za razvoj i fair tradeu u Africi, nego o satu i trajanju vožnje do određene četvrti u Oslu. Iz kuhinje u kojoj su blizanke imale kasnu užinu, čulo se tiho brundanje radija. Nigdje u kući nije vidio televizor. „Hvala vam. Bacamo se na posao.” Harry je ustao i izašao.

U dvorištu su bila parkirana tri automobila. Jedan je bio Volvo Amazon Bjorna Holma, prelakiran u crno, s kockastim rally uzor kom na krovu i prtljažniku. Harry se zagledao u čisto zvjezdano nebo iznad farme na šumskoj čistini. Udahnuo je zrak. Bio je prepun mirisa smreke i drugog drveća. S ruba šume mogao je čuti dahtanje psa i povike ohrabrenja policajaca. Da bi prišao štali, Harry je morao ići putem koji su označili kako ne bi uništili tragove koji bi im mogli koristiti. Kroz otvorena vrata čuo je glasove. Čučnuo je i pod svjetlom vanjske svjetiljke proučavao otiske u snijegu. Potom je ustao, oslonio se o dovratak i izvukao kutiju cigareta. „Izgleda kao poprište umorstva”, rekao je. „Krv, trupla i ispre turani namještaj.” Bjorn Holm i Magnus Skarre su utihnuli, okrenuli se i slijedili Harryjev pogled. Veliku otvorenu prostoriju osvjetljavala je usa mljena žarulja koja je visjela na žici omotanoj oko jedne od greda. Na jednom kraju štale nalazio se tokarski stroj, a iza njega polica s odgovarajućim alatom. Bili su tu čekići, pile, kliješta, bušilice. Nije bilo električnih uređaja. Na drugom kraju bila je žičana ograda, a po prečkama na zidu iza nje poredali su se pilići ili su pak šetali po sijenu ukočenih nogu. U sredini prostorije na sivim, neobra đenim, krvlju umrljanim podnim daskama ležala su tri trupla bez glava. Harry je gurnuo cigaretu među usne ne zapalivši je i ušao pazeći da ne ugazi u krv te čučnuo pored panja za klanje, kako bi pregledao pileće glave. Svjetlost njegove džepne svjetiljke mutno je obasjavala crne oči. Najprije je podigao polovicu pera koje je izgledalo kao spaljeno na rubu, a potom je proučio glatki rez na pilećim vratovima. Krv se zgusnula i pocrnjela. Znao je da je taj proces brz i da ne traje duže od pola sata. „Vidiš li što zanimljivo?” upitao je Bjorn Holm. „Moj je mozak oštećen mojim zanimanjem, Holm. Upravo analizira pileća trupla.” Skarre se nasmijao i nacrtao u zraku novinske naslovnice: „Divljačko trostruko pileće umorstvo. Voodoo župa. Harry Hole na slučaju.” „Zanimljivije je ono što ne vidim”, dodao je Harry. Bjorn Holm je podigao obrvu, osvrnuo se oko sebe i počeo polako kimati glavom. Skarre ih je sumnjičavo promatrao. „Što je?”

„Sjekira”, rekao je Holm. „Jedini razuman način ubijanja pilića.” Skarre je šmrcnuo. „Ako ih je žena poklala, sigurno je vratila sjekiru na mjesto. Farmeri su uredna stvorenja.” „Slažem se”, rekao je Harry osluškujući glasanje pilića koje kao da je dolazilo sa svih strana. „Zato je zanimljivo što je panj prevrnut, a ubijeni pilići razbacani uokolo. A sjekira nije na svom mjestu.” „Svom mjestu?” Skarre je pogledao Holma i zakolutao očima. „Ako bi ti se dalo pogledati, Skarre”, rekao je Harry ne mičući se. Skarre je i dalje promatrao Holma koji je pokazao prema polici iza tokarskog stroja. „Sranje”, rekao je Skarre. Na praznom mjestu između čekića i hrđave pile vidio je otisak malene sjekire. Izvana se začulo cviljenje i lavež psa, a potom glasan uzvik policajca koji više nije zvučao ohrabrujuće. Harry je protrljao bradu. „Pretražili smo cijelu štalu i zasad izgleda da je Sylvia Ottersen napustila mjesto dok je klala piliće i ponijela je sjekiru sa sobom. Holm, možeš li izmjeriti temperaturu ovih pilića i ocijeniti vrijeme smrti?” „Aha.” „Ha?” ubacio se Skarre. „Želim znati kad je odjurila”, pojasnio je Harry. „Holm, jesi li išta izvukao od otisaka vani?” Forenzičar je zavrtio glavom. „Previše su izgaženi i trebam više svjetla. Pronašao sam nekoliko otisaka čizama Rolfa Ottersena. Uz to, i nekoliko otisaka koji ulaze u štalu, ali niti jedan koji iz nje izlazi. Možda je iznesena iz štale?” „Mm. Onda bi otisci nosača bili dublji. Šteta što nitko nije uga zio u krv.” Harry se zagledao u tamne zidove izvan dohvata žarulje. Čuli su tužno zavijanje psa iz dvorišta i glasne psovke policajca. „Idi vidjeti što se događa, Skarre”, naredio je Harry. Skarre je otišao, a Harry je ponovo uključio svjetiljku i prišao zidu. Prošao je rukom po neobrađenim zidovima. „Što je…?” počeo je Holm, ali se zaustavio kad se začuo glasan udarac Harryjeve čizme u zid.

Otvorio se vidik prema zvjezdanom nebu. „Stražnja vrata”, rekao je Harry zagledan u crnu šumu i obrise stabala smreke iznad prljavožutih svjetala grada u daljini. Svjetiljkom je obasjao snijeg. Svjetlo je odmah pronašlo tragove. „Dvoje ljudi”, rekao je Harry. „Problem je u psu”, objavio je Skarre, vrativši se. „Ne popušta.” „Ne popušta?” Harry je osvijetlio stazu s tragovima. Snijeg je reflektirao svjetlost, a trag je nestajao u tami ispod stabala. „Vodič psa ne razumije što se događa. Kaže da pas izgleda pre stravljeno. U svakom slučaju, odbija ući u šumu.” „Možda je namirisao lisicu”, objasnio je Harry. „U ovoj je šumi mnogo lisica.” „Kakve lisice?” prezrivo je otpuhnuo Skarre. „Tako velik pas ne može se bojati lisica.” „Možda nikad nije vidio lisicu”, rekao je Harry. „Ali zna da može nanjušiti predatora. Racionalno je bojati se onoga što ne poznaješ. Pas koji to ne čini neće dugo živjeti.” Harry je osjetio kako mu puls ubrzava. I znao je zašto. Šuma. Tama. Vrsta straha koji nije racionalan. Vrsta koju treba prevladati. „Ovo do daljnjega smatramo poprištem zločina”, rekao je Harry. „Počnite raditi. Provjerit ću kamo vodi trag.” „U redu.” Harry je progutao slinu prije negoli je izašao kroz stražnja vrata. Prošlo je više od trideset godina. A tijelo mu se i dalje ježilo. Bio je u bakinoj kući u Andalsnesu tijekom jesenskih praznika. Farma se nalazila na obroncima planine Romsdal, s veličanstvenim planinskim vrhuncima koji su se uzdizali iznad nje. Harryju je bilo deset godina i bio je otišao u šumu pronaći kravu koju je djed izgubio. Želio ju je pronaći prije djeda, prije svih. Pa je žurio. Jurio je poput manijaka kroz polja s mekim grmovima borovnica i smi ješnim, iskrivljenim, patuljastim brezama. Staze su se pojavljivale i nestajale dok je trčao ravno prema zvuku zvona koje je čuo među stablima. I eno ga opet, ovaj put malo dalje udesno. Skočio je preko potoka, sagnuo se ispod stabla, a čizme su mu škripale dok je trčao po močvarnom tlu, ispod kišnog oblaka koji mu se približavao. Mogao je vidjeti kišnu zavjesu kako škropi obronke ispod oblaka.

Kiša je bila tako blaga da nije opazio kako se spušta tama; kliznula je u močvaru, provukla se ispod stabala, prosula se po sjenama planine poput crne boje i sakupila u dnu doline. Podigao je pogled i ugledao veliku pticu kako kruži visoko gore, na tako vrtogla voj visini da je mogao vidjeti planinu iza nje. A tad mu se čizma zaglavila i pao je. Pao je na lice i nije se imao za što uhvatiti. Sve se smračilo, a nos i usta bili su ispunjeni okusom močvare i smrti, truleži i tame. Onih nekoliko sekundi koliko je bio u nesvijesti, mogao je okusiti tamu. A kad se osvijestio, shvatio je da je svjetlost nestala. Nestala je iza planina koje su se nadvijale nad njim u tihoj, visokoj veličanstvenosti, šapćući mu da ne zna gdje se nalazi, i da to ne zna već jako dugo. Nesvjestan da je izgubio čizmu, ustao je i počeo trčati. Uskoro mora vidjeti nešto što poznaje. Ali krajolik je djelovao kao začaran; stijene su postale glave stvorenja koja su izrastala iz zemlje, grmovi su postali prsti koji su grebli njegove noge, a patuljaste breze bile su vještice koje su se svijale od smi jeha dok su mu pokazivale put, ovamo ili onamo, put kući ili put nestanka, put do bakine kuće ili put do Jame. Naime, odrasli su mu pričali o Jami, močvari bez dna u kojoj je nestajala stoka, ljudi i čitave kočije i više ih nitko ne bi pronašao. Bila je gotovo mrkla noć kad je Harry uteturao u kuhinju gdje ga je baka zagrlila i obavijestila kako ga traže i otac i djed i svi odrasli sa susjedne farme. Gdje je bio? U šumi. Ali nije li Harry čuo njihove povike? Dozivali su ga, mogla ih je neprestano čuti kako ga dozivaju. Toga se nije sjećao, ali su mu kasnije mnogo puta pričali kako je sjedio ondje, na drvenoj kutiji ispred peći, tresući se od hladnoće, zagledan u daljinu, s apatičnim izrazom lica, i odgovorio: „Nisam mislio da me to oni zovu.” „A što si mislio, tko te zove?” „Drugi. Bako, jesi li znala da tama ima okus?” Harry je jedva prešao nekoliko koraka kroz šumu kad ga je obuzela intenzivna, gotovo neprirodna tišina. Džepnom lampom osvijetlio je tlo ispred sebe, a svaki put kad bi uperio svjetiljku u šumu, sjene su jurile među stablima poput rasplesanih duhova u tami. Nije se osjećao sigurnim izoliran u oblaku svjetlosti usred tame. Upravo suprotno. Spoznaja da je jedini vidljivi objekt koji se kreće kroz šumu činila je da se osjeća golim i

ranjivim. Grane drveća su mu greble lice, poput prstiju slijepca koji pokušava iden tificirati stranca. Tragovi su vodili do potoka čije je žuborenje prigušivalo njego vo ubrzano disanje. Jedan je par tragova nestao, a drugi je nastavio duž niže obale. Nastavio je i on. Potok je vijugao ovamo i onamo, ali nije se brinuo da će se izgubiti - morao je samo slijediti svoje korake. Sova - koja se morala nalaziti u blizini - huknula je neprija teljskim hukom. Brojčanik njegova sata svijetlio je zeleno i poka zivao da hoda već dobrih petnaest minuta. Vrijeme je da se vrati i pošalje tim s odgovarajućom obućom i opremom te psom koji se ne boji lisica. Harryjevo je srce stalo. Preletjela mu je ispred lica. Bez ikakva zvuka i tako brzo da nije ništa vidio. Ali otkrilo ju je strujanje zraka. Harry je začuo lepet krila sove u snijegu i žalosno cviljenje malenog glodavca koji joj je postao plijen. Polako je ispustio zrak iz pluća. Još je jednom osvijetlio šumu i okrenuo se. Zakoračio je pa stao. Sačekao je prije negoli je napravio još jedan korak, pa još dva, i pobjegao. Ali napravio je ono što je morao napraviti. Posvijetlio je iza sebe. I vidio je to ponovo. Odsjaj, bljesak svjetlosti koji nije trebao biti ondje, usred crne šume. Prišao je bliže. Osvrnuo se iza sebe i pokušao zapamtiti mjesto. Petnaest metara od potoka. Čučnuo je. Vidio je samo komad čelika, ali nije morao otresti snijeg da bi shvatio o čemu je riječ. Bila je to sjekira. Ako je na njoj bilo krvi nakon klanja pilića, ona je nestala. Oko sjekire nije bilo otisaka stopala. Harry je opet posvijetlio svjetiljkom i nekoliko metara dalje, u snijegu, ugledao otkinutu granu. Netko mora da je bacio sjekiru silnom snagom. U tom trenutku Harry je to opet osjetio. Bio je to osjećaj kakav je imao i u Spektrumu ranije te večeri. Osjećaj da ga se promatra. Instinktivno je ugasio svjetiljku i tama se spustila na njega poput deke. Zadržao je dah i slušao. Nemoj, pomislio je. Nemoj dopustiti da se dogodi. Zlo nije stvar, ne može te obuzeti. Upravo suprotno, ono je praznina, nedostatak dobra. Jedino čega se ovdje možeš bojati si ti sam. Harry je uključio svjetiljku i uperio je prema čistini. Bila je tamo. Stajala je uspravno i nepomično među stablima, promatrajući ga bez treptaja, s istim velikim, pospanim očima kao na fotografiji. Harryjeva prva pomisao je bila da je odjevena kao mladenka, u

bijelo, da stoji ovdje na oltaru, usred šume. Svjetlost je činila da svjetluca. Harry je s drhtajem udahnuo i zgrabio mobitel iz džepa na jakni. Bjorn Holm se javio nakon drugog zvona. „Okružite cijelo područje”, naredio je Harry. Grlo mu je bilo suho i promuklo. „Pozovite sve ovamo.” „Što se dogodilo?” „Ovdje je snjegović.” „Pa?” Harry je objasnio. „Nisam razumio ovo zadnje”, povikao je Holm. „Ovdje je loš signal. „Glava”, ponovio je Harry. „Glava pripada Sylviji Ottersen.” S druge strane linije nastala je tišina. Harry je rekao Holmu da prati tragove i prekinuo vezu. Potom je čučnuo uz stablo, zakopčao kaput do grla i isključio bateriju dok je čekao. Razmišljao je kako je gotovo zaboravio kakvog je okusa tama.

Drugi dio 10. DAN ČETVRTI Kreda Bilo je prošlo pola tri ujutro kad je iscrpljeni Harry konač no otključao vrata svojeg stana. Skinuo se i otišao ravno pod tuš. Pokušao je ne razmišljati dok je puštao vrele mlazove vode da mu otupe kožu, izmasiraju ukočene mišiće i otope promrzlo tijelo. Razgovarali su s Rolfom Ottersenom, ali formalno ispitivanje morat će sačekati do jutra. U Sollihogdi su brzo završili ispitivanje susjeda; nije bilo previše onih koje se moglo ispitati. Ali forenzičari i psi su još radili i radit će cijele noći. Imali su malo vremena prije no što se dokazi unište, rastope ili ih prekrije snijeg. Zatvorio je tuš. Zrak je bio siv od pare, a kad je obrisao zrcalo, na njega se odmah spustio novi sloj pare. Iskrivljavao mu je lice i izobličavao obrise tijela. Harry je prao zube kad je zazvonio telefon. „Harry.” „Stormann, majstor za plijesan.” „Budni ste dokasno”, rekao je Harry iznenađeno. „Pretpostavio sam da radite.” „Oh?” „Bilo je na kasnim vijestima. Žena u Sollihogdi. Vidio sam vas u pozadini. Dobio sam rezultate.” „I“

„Imate gljivice. I to gladne. Aspergillus versicolor.” „A to znači?” „Da mogu biti bilo koje boje. Kad i ako ih je moguće vidjeti. Osim toga, znači da vam moram srušiti još neke zidove.” „Mm.” Harry je imao neodređen osjećaj da hi trebao pokazati više zanimanja i više brige ili barem postaviti veći broj pitanja. Ali nije mu se dalo. Ne u ovo doba. „Samo dajte.” Harry je prekinuo vezu i zatvorio oči. Sačekao je duhove, ono neizbježno, i sve je bilo u redu dok nije posezao za jedinim lijekom protiv duhova koji je poznavao. Možda će ovoga puta doći nova poznanica. Sačekao ju je da izađe iz šume, da dotetura k njemu na golemom bijelom tijelu bez nogu, čudnovato oblikovana kugla s glavom, s crnim dupljama iz kojih su vrane iskljucale ostatak očiju, s golim zubima nakon što su se lisice pogostile usnama. Teško je bilo znati hoće li doći; podsvijest je nepredvidiva. Tako nepredvidiva da je Harry, kad je usnuo, sanjao da leži u kadi s glavom ispod vode i osluškuje šum mjehurića i ženski smijeh. Na bijelom emajlu rasla je morska trava, pružajući se prema njemu sa zelenim prstima na bijeloj ruci koja je tražila njegovu. Jutarnja je svjetlost bacala jarke kockice po novinama na stolu POBovca Gunnara Hagena. Osvijetlila je osmijeh Sylvije Ottersen i naslove na prvim stranicama novina, ubijena i dekapitirana, dekapitirana u Šumi i najkraće i vjerojatno najbolje - dekapitirana. Harryja je boljela glava otkako je ustao. Sada ju je nježno priti skao rukama i razmišljao kako je sinoć ipak mogao popiti piće - bol ne bi bio nimalo gori. Želio je zatvoriti oči, ali Hagen je gledao ravno u njega. Harry je primijetio da se Hagenova usta otvaraju, iskrivljavaju i zatvaraju - ukratko, oblikovao je riječi koje je Harry primao na loše podešenoj frekvenciji. „Zaključak je…”, rekao je Hagen, a Harry je znao da je došao trenutak da naćuli uši, „… da je ovaj slučaj od sada nadalje glavni prioritet. A to, naravno, znači da ćemo povećati tvoj istražiteljski tim i…” „Ne slažem se”, rekao je Harry. Čak i artikulacija tako jedno stavne rečenice izazvala je osjećaj da će mu lubanja eksplodirati. „Možemo uključiti još ljudi kada i ako bude potrebno, ali zasad ne želim nove ljude na sastancima. Četvero je dovoljno.”

Gunnar Hagen je djelovao zbunjeno. U slučajevima umorstva, čak i onim najjednostavnijima, istražiteljske timove obično je činilo dvanaest osoba. „Slobodno razmišljanje najbolje funkcionira u malim grupama”, dodao je Harry. „Razmišljanje?” prasnuo je Hagen. „A što je s uobičajenim po licijskim poslovima? Praćenjem forenzičkih dokaza, ispitivanjem, provjerom dojava? I što je s koordinacijom informacija? Ukupno…” Harry je ispružio ruku kako bi zaustavio bujicu riječi. „Upravo u tome i jest stvar. Ne želim se utopiti u svemu tome.” „Utopiti?” Hagen se u nevjerici zagledao u Harryja. „Bolje da onda predam slučaj nekome tko zna plivati.” Harry si je masirao sljepoočnice. Hagen je znao da u ovome trenutku u Kriminalističkom odjelu ne postoji nitko - izuzev in spektora Harryja Holea - tko bi mogao voditi slučaj umorstva nalik na ovaj, a i Harry je to znao. Znao je također da bi predaja slučaja središnjem istražiteljskom birou - Kriposu - bila takav gubitak prestiža za novog POB-ovca, da bi ovaj radije žrtvovao prilično dlakavu desnu ruku. Harry je uzdahnuo. „Uobičajeni istražiteljski timovi bore se ne bi li ostali na stjecištu informacija. A to znači u standardnim slučajevima. S dekapitacijama na naslovnicama…” Harry je zavr tio glavom. „Ljudi su jednostavno poludjeli. Primili smo više od stotinu poziva nakon sinoćnjih vijesti. Znate, nerazumljivi pijanci i uobičajeni luđaci, plus nekolicina novih. Ljudi koji vam govore da je umorstvo zapisano u Knjizi otkrivenja i takve stvari. Dosad smo primili više od dvije stotine poziva. A samo čekajte da se pokaže kako postoji više trupala. Recimo da moramo zadužiti dvadesetero ljudi za primanje poziva. Oni će ih provjeravati i pisati izvješća. Recimo da vođa tima mora svakodnevno odvojiti dva sata, kako bi fizički prošao kroz nove podatke, dva sata na koordinaciju i dva sata na raspodjeljivanje ljudi u grupe, njihovo informiranje i odgovaranje na pitanja te pola sata na sređivanje informacija koje će biti otkrivene na konferenciji za novinare. Koja traje tri četvrt sata. Najgore je…”, Harry je kažiprstima masirao bolnu vilicu s grimasom na licu, .. što je to u standardnom slučaju umorstva dobro korištenje resursa, jer će uvijek biti onih koji nešto znaju, nešto su čuli ili vidjeli. Informacije koje možemo precizno sastaviti ili koje

nam omogućavaju da fantastično riješimo čitav slučaj.” „Točno”, ubacio se Hagen. „Upravo zato…” „Problem je”, nastavio je Harry, „što ovo nije takva vrsta slučaja. Nije takva vrsta ubojice. Ova se osoba nije povjerila prijatelju niti se pokazala u blizini umorstva. Nitko vani ništa ne zna pa nam pozivi neće pomoći, samo će nas usporiti. A svi mogući forenzički tragovi koje otkrijemo bit će ostavljeni ondje samo zato da nas zbune. Ukratko, ovo je posve drugačija vrsta igre.” Hagen se naslonio u stolcu, pritiskajući prste na rukama i, sada jako zamišljen, promatrao Harryja. Treptao je poput guštera, a potom upitao, „Znači, vidiš ovo kao igru?” Dok je kimao glavom, Harry se upitao kamo Hagen cilja. „Kakvu vrstu igre? Šah?” „Pa”, odgovorio je Harry, „možda šah s povezom na očima.” Hagen je opet kimnuo. „Dakle, zamislio si klasičnog serijskog ubojicu, hladnokrvnog ubojicu superiorne inteligencije, sa smislom za zabavu, igre i izazove?” Harry je sada jasno vidio kamo Hagen cilja. „Čovjeka koji je stigao iz serijskih umorstava koje si proučavao na FBI-evu tečaju? Onakvog kakvog si onomad sreo u Australiji? Osobu koja…”, POB-ovac je zamljackao kao da kuša okus riječi, „… je, ukratko, dostojan protivnik nekome s tvojom prošlošću.” Harry je uzdahnuo. „Uopće tako ne razmišljam, šefe.” „Ne? A ja sam podučavao na vojnoj akademiji, Harry, sjećaš se? Što misliš, o čemu sanjaju budući generali kada im kažem kako su vojni stratezi osobno promijenili tijek svjetske povijesti? Misliš li da sanjaju o ugodnim danima, nadajući se miru i tome kako će pričati unucima da su samo živjeli, a da nitko nije saznao za što su sve sposobni? Oni mogu reći da žele mir, ali u sebi sanjaju, Harry. Sanjaju o pravoj prilici. U čovjeku postoji snažna želja da bude potreban u društvu, Harry. Zato generali u Pentagonu smišljaju najcrnje scenarije čim opali petarda bilo gdje u svijetu. Mislim da želiš da ovaj slučaj bude poseban, Harry. Mislim da to toliko želiš, da vidiš samo najcrnje moguće scenarije.” „Snjegović, šefe. Sjećate li se pisma koje sam vam pokazao?” Hagen je uzdahnuo. „Sjećam se luđaka, Harry.”

Harry je znao da bi sada trebao popustiti i predložiti kompromi sno rješenje koje je već bio smislio. Dati Hagenu tu malu pobjedu. Umjesto toga slegnuo je ramenima. „Šefe, želim da moja grupa ostane takva kakva je sada.” Hagenovo se lice zatvorilo i očvrsnulo. „Ne mogu ti to do pustiti, Harry.” „Ne možete?“ Hagen je izdržao Harryjev pogled, a onda se dogodilo. Hagen je trepnuo i pogled mu je odlutao. Bio je to samo djelić sekunde, ali bilo je dovoljno. „Postoje i druge stvari na koje treba misliti”, objasnio je Hagen. Harry je pokušao zadržati nevini izraz na licu dok je okretao nož. „Kakve stvari, šefe?” „A što misliš? Stariji službenici. Mediji. Političari. Ne uhvati mo li ubojicu nakon tri mjeseca, što misliš tko će odgovarati na pitanja o prioritetima jedinice? Tko će morati objašnjavati zašto smo ovom slučaju dodijelili samo četvero ljudi s objašnjenjem da su manje grupe bolje u…”, Hagen je ispljunuo te riječi kao da su truli škampi, . u slobodnom razmišljanju i igranju šaha? Jesi li razmišljao o tome, Harry?” „Nisam”, odgovorio je Harry i prekrižio ruke na prsima. „Razmišljao sam o tome kako uhvatiti ovog tipa, a ne o tome kako ću opravdati to što ga nisam uhvatio.” Harry je znao da je to jeftin udarac, ali riječi su postigle želje ni učinak. Hagen je dvaput trepnuo. Otvorio je usta i ponovo ih zatvorio i Harry se trenutačno posramio. Zašto je morao uvijek počinjati ta djetinjasta i besmislena natjecanja u pišanju udalj, samo kako bi imao zadovoljstvo pokazati nekome drugome - zapravo bilo kome - srednji prst? Rakel mu je jednom prilikom rekla da je njegov najveći hendikep to što nije rođen s dodatnim srednjim prstom, koji bi bio vječito uperen uzrak. „U Kriposu postoji čovjek po imenu Espen Lepsvik”, rekao je Harry. „Odličan je kad treba voditi velike istrage. Razgovarat ću s njim i nagovoriti ga da osnuje skupinu koja će biti odgovorna meni. Skupine će raditi paralelno i neovisno. Vi i ravnatelj policije brinete o konferencijama za novinare. Kako vam to zvuči, šefe?” Harry nije morao čekati odgovor. U Hagenovim je očima mo gao vidjeti zahvalnost. I znao je da je u ovom natjecanju pobijedio.

Prvo što je Harry učinio kada se vratio u ured, bilo je da na zove Bjorna Holma. „Hagen se složio da bude kako sam rekao. Sastanak u mojem uredu za pola sata. Hoćeš li dovesti Skarrea i Bratt?” Spustio je slušalicu. Razmišljao je o Hagenovim riječima i ja strebovima koji čekaju svoj rat. Potom je izvukao ladicu uzaludno tražeći aspirin. „Osim otisaka stopala, na onome što pretpostavljamo da je po prište zločina, nismo pronašli niti jedan trag počinitelja”, rekao je Magnus Skarre. „Još je teže shvatiti da nismo pronašli niti bilo kakav trag trupla. Naposljetku, ženi je odsjekao glavu, i nakon toga je morala ostati sva sila dokaza. Ali nema ničega. Psi uopće nisu reagirali! To je misterij.” „Ubio je i dekapitirao ženu u potoku”, rekla je Katrine. „Njeni su otisci došli do mjesta malo više uz potok, nisu li? Onda je utrčala u potok da ne ostavi tragove, ali on ju je stigao.” „Što je koristio?” upitao je Harry. „Sjekiru ili pilu, što drugo?” „A što je s tragovima paljenja na mjestima gdje je koža prerezana?” Katrine je pogledala Skarrea i oboje su slegnuli ramenima. „U redu, Holm, samo provjeravam”, rekao je Harry. „I onda?” „Onda ju je možda prenio kroz potok do ceste”, rekao je Skarre. Odspavao je tek dva sata i naopako navukao vestu, ali nitko mu to nije imao srca reći. „Kažem možda jer ni ondje nismo ništa pronašli. A trebali smo. Tragove krvi na deblu, komad mesa na grani ili vlakna s odjeće. Ali pronašli smo njegove otiske stopala na mjestu gdje potok protječe ispod ceste. I pored ceste su tragovi nečega u snijegu, što je moglo biti truplo. Ali za ime Božje, ni psi nisu uhvatili miris! Čak ni prokleti pas za traženje trupala! To je…” „Misterij”, ponovio je Harry, trljajući bradu. „Nije li neprak tično odrezati glavu dok stojiš u potoku? To je samo uski jarak. Nemaš dovoljno prostora za ruke. Zašto?” „Očito je”, rekao je Skarre. „Voda odnosi dokaze.” „Nije očito”, suprotstavio se Harry. „Ostavio je glavu, što zna či da ga ne brinu tragovi. Zašto nema njenih tragova na putu do ceste…” „Vreća za truplo!” rekla je Katrine.

„Pitala sam se kako ju je uspio odnijeti tako daleko po takvom terenu. U Iraku su koristili vreće za trupla s ručkama kakve imaju ruksaci.” „Mm”, složio se Harry. „To bi objasnilo zašto psi za pronalaženje trupala nisu otkrili njezin miris pored ceste.” „I zašto je mogao riskirati i ostaviti je da leži ondje”, dodala je Katrine. „Da leži ondje?” upitao je Skarre. „Otisak trupla u snijegu. Ostavio ju je ondje kad je otišao po autombil. A automobil je vjerojatno parkirao negdje u blizini farme Ottersenovih. Za to mu je trebalo oko pola sata, zar ne?” Skarre je nevoljko promrmljao: „Otprilike toliko”. „Vreće su crne i nekome tko bi se provezao u automobilu izgle dala bi kao obična vreća za smeće.” „Nitko se nije provezao”, rekao je Skarre ljutito, prigušujući zijevanje. „Razgovarali smo sa svima u toj prokletoj šumi.” Harry je kimnuo. „Što je s pričom Rolfa Ottersena da je bio u trgovini između pet i sedam?” „Alibi mu je drek ako nije bilo kupaca”, rekao je Skarre. „Mogao se odvesti kući i vratiti dok su blizanke bile na satovima violine”, dodala je Katrine. „Ali on nije taj tip”, primijetio je Skarre, naslonio se u stolcu i kimnuo kao da potvrđuje svoj zaključak. Harry je bio u iskušenju komentirati općenitu policijsku per cepciju o raspoznavanju ubojica na prvi pogled, ali ovo je bila faza kad su svi mogli reći što misle, bez straha od osuđivanja. Iz iskustva je znao da najbolje ideje dolaze nakon puštanja mašti na volju, nerazrađenog pogađanja i pogrešnih trenutačnih prosudbi. Vrata su se otvorila. „Bogdaj!” zapjevušio je Bjorn Holm. „Isprike svima, ali bio sam na tragu oružja kojim je počinjeno umorstvo.” Skinuo je svoju kabanicu i objesio je na Harryjev držač kaputa koji se divlje zanjihao. Ispod kabanice nosio je ružičastu košulju sa žutim vezom, a na leđima je stajao natpis koji je govorio da je Hank Williams - unatoč smrtovnici iz 1953. godine - i dalje živ. Tada se bacio na posljednji slobodan stolac i pogledao iznenađena lica oko sebe.

„Što je?” nasmiješio se, a Harry je čekao omiljenu Holmovu rečenicu. Nije morao dugo čekati. „Netko je umro?” „Oružje umorstva”, potakao ga je Harry. „Hajde.” Holm se nasmijao i protrljao dlanove. „Naravno, pitao sam se odakle tragovi paleži na vratu Sylvije Ottersen. Patologinja nije imala pojma. Rekla je da su male arterije kauterizirane, onako kako se zaustavlja krvarenje kod amputacija. Prije nego se noga otpili. A onda je govorila o piljenju, što me podsjetilo na nešto. Kao što znate, odrastao sam na farmi…” Bjorn Holm se nagnuo naprijed, a oči su mu gorjele i podsjetio je Harryja na oca koji se sprema otvoriti božićni poklon, veliku željeznicu koju je kupio novorođenom sinu. „Kad bi se krava telila, a tele bi već bilo mrtvo, ponekad bi ga bilo teško izvući bez pomoći. A ako bi, uz sve to, bilo zgrčeno, ne bismo ga mogli izvući da ne ozlijedimo kravu. U tom bi slučaju veterinar koristio pilu.” Skarre je napravio grimasu. „To je jako tanka, fleksibilna vrsta oštrice koju staviš u kravu i oko teleta, kao omču. A onda povlačiš i potežeš oštricu ovamo i onamo, režući kroz tijelo.” Holm je demonstrirao tehniku obje ma rukama. „Sve dok nije prerezano na dva dijela, a onda možeš izvući polovicu mrtve životinje. Problem se uvijek tako rješavao. Uvijek. Ponekad bi oštrica zarezala i kravu dok je pomičeš unutra, pa bi životinja nasmrt iskrvarila. Zato su francuski farmeri prije nekoliko godina izmislili praktičan uređaj koji je rješavao problem. Savijenu električnu nit koja reže kroz meso. Postoji plastični držak sa supertankom, supersnažnom metalnom žicom koja je priključena za svaki kraj drška, oblikujući omču koju možete postaviti oko bilo čega što želite prerezati. Tada uključite grijanje. Žica se posve zažari za petnaest sekundi pa pritisnete gumb na ručki i omča se počinje stezati i rezati kroz tijelo. Nema pokreta ustranu, pa je i manja mogućnost ozljeđivanja krave. A ako je i porežete, postoje dvije dodatne prednosti…” „Pokušavaš prodati taj instrument ili što?” prekinuo ga je Skarre s osmijehom i pogledao Harryja u oči kako bi vidio reakciju. „Zbog temperature žica je posve sterilna”, nastavio je Holm.

„Ne prenosi bakterije niti otrovanu krv uginulog teleta. A vrućina kauterizira male arterije i ograničava krvarenje.” „U redu”, rekao je Harry. „Znamo li sa sigurnošću da je ubojica koristio takav alat?” „Ne”, odgovorio je Holm. „Mogao bih ga testirati kad bih se dokopao nečega takvog, ali veterinar s kojim sam razgovarao kaže da norveško Ministarstvo poljoprivrede još nije odobrilo omče za rezanje.” Pogledao je Harryja s mješavinom dubokog i iskrenog žaljenja. „Pa”, rekao je Harry, „ako to i nije oružje umorstva, barem objašnjava kako joj je mogao odsjeći glavu stojeći u potoku. Što vi mislite?” „Francuska”, kazala je Katrine Bratt. „Prvo giljotina, a sad ovo.” Skarre je napućio usne i zavrtio glavom. „Zvuči previše čudno. U svakom slučaju, kako je nabavio taj instrument? Mislim, ako nije odobren i sve to?” „Tu možemo početi”, rekao je Harry. „Možeš li to saznati, Skarre?” „Rekao sam da ne vjerujem u to.” „Žao mi je, nisam bio jasan. Htio sam reći: provjeri to, Skarre. Još nešto, Holm?” „Ne. Na poprištu umorstva moralo je biti nevjerojatno mnogo krvi, ali krv smo pronašli samo u štali, a i tad je pripadala zaklanim pilićima. Kad smo kod pilića, njihova temperatura i temperatura okoliša pokazuju da su ubijeni oko pola sedam. Nisam bio posve siguran jer je jedno pile bilo malo toplije od ostalih.” „Sigurno je imalo groznicu”, nasmijao se Skarre. „A snjegović?” „Ne možeš pronaći otiske prstiju na kristalima snijega koji se mijenjaju iz sata u sat, ali morao bi pronaći komadiće kože jer su kristali oštri. Možda i vlakna ili končiće s rukavica, ako ih je nosio. Ali ni to nismo pronašli.” „Gumene rukavice”, rekla je Katrine Bratt. „Inače ništa”, zaključio je Holm. „U redu. Barem imamo glavu. Jesi li provjerio zube…?” Holm je prekinuo Harryja, uspravivši se na stolcu s uvrijeđenim izrazom lica.

„Za tragove na zubima? Kosu? Otiske prstiju na vratu? Druge stvari o kojima forenzičari ne razmišljaju?” Harry je promrmljao ispriku i provjerio sat. „Skarre, ako ne misliš da je Rolf Ottersen taj tip, saznaj gdje je bio i što je radio u vrijeme kad je nestala Birte Becker. Ja ću porazgovarati s Filipom Beckerom. Katrine, ti pregledaj slučajeve nestalih osoba, uključu jući ova dva i potraži podudarnosti.” „U redu”, rekla je. „Usporedi sve”, rekao je Harry. „Vrijeme smrti, mjesečevu fazu, televizijski program, boju kose žrtava, jesu li možda posudile istu knjigu u knjižnici, pohađale isti seminar, zbroj njihovih brojeva telefona. Moramo znati kako ih odabire.” „Čekaj malo”, ubacio se Skarre. „Već smo odlučili da postoji veza? Ne bismo li trebali biti otvoreni svim mogućnostima?” „Možeš biti otvoren koliko ti srce jebeno želi”, odgovorio je Harry pa ustao, provjerivši jesu li mu u džepu ključevi automobila. „Sve dok radiš ono što ti šef kaže. Posljednji neka ugasi svjetlo.” Harry je čekao dizalo kad je začuo nekoga da prilazi. Koraci su se zaustavili tik iza njega. „Razgovarala sam s jednom od blizanki jutros tijekom školskog odmora.” „Da?” Harry se okrenuo prema Katrine Bratt. „Pitala sam ih što su radile u utorak.” „Utorak?” „Na dan kad je nestala Birte Becker.” „Točno.” „Ona, njena sestra i majka bile su u gradu. Sjetila se jer su bile u muzeju Kon-Tiki, tražeći igračku nakon posjeta liječniku. A noć su provele kod tete dok je mama bila u posjetu prijateljici. Otac je bio kod kuće i čuvao farmu. Sam.” Stajala je tako blizu da je Harry mogao osjetiti miris njenog parfema. Nije bio nimalo nalik na parfeme kakve su žene obično imale. Bio je jako oštar i u njemu nije bilo ničega slatkastog. „Mm. S kojom si blizankom razgovarala?” Katrine Bratt je zadržala njegov pogled. „Pojma nemam. Je li to važno?”

Plink je kazao Harryju da je dizalo stiglo do njihovog kata. Jonas je crtao snjegovića. Ideja je bila narisati ga da pjeva i pleše, napraviti sretnog snjegovića. Ali nije mu polazilo za rukom: snje gović ga je samo blijedo promatrao s golemog bijelog papira. Oko njega, u velikom auditoriju, mogla se čuti muha u zraku; čulo se tek škripanje očeve krede te tu i tamo udarac po ploči ispred njega ili šaputanje kemijskih olovaka po papiru studenata. Nisu mu se sviđale kemijske. Ako si koristio kemijsku, ne bi je mogao izbrisati: ono što nacrtaš ostaje zauvijek. Danas se probudio zamišljajući da se majka vratila, da je sve opet dobro i pojurio je u njezinu sobu. Ali ondje je bio samo otac koji se odijevao i rekao mu da se i on odjene jer danas ide s njime na sveučilište. Kemijske olovke. Prostorija se spuštala do mjesta na kojem je njegov otac stajao i izgledala je kao gledalište kakvog kazališta. Njegov otac nije rekao ni riječi studenti ma, čak ni kad su on i Jonas ušli. Samo je kimnuo na pozdrav, pokazao mjesto na kojem je Jonas trebao sjediti i potom prišao ploči i počeo pisati. A studenti su očito bili navikli na to jer su sjedili spremni i odmah počeli hvatati bilješke. Ploče su bile prekrivene brojkama i malim slovima te nekim čudnim črčkarijama koje Jonas nije raspoznavao. Otac mu je jednom objasnio da fizika ima vlastiti jezik, jezik koji je on koristio da bi pričao priče. Kad je Jonas upitao jesu li te priče pustolovine, otac se nasmijao i rekao da se fizika može koristiti samo da bi se objasnile stvari koje su istinite i da je to jezik koji ne može lagati, sve kad bi i pokušao. Neke su črčkarije bile smiješne. I jako elegantne. Prašina krede padala je na očeva ramena. Na njegovoj jakni smjestio se poput snijega tanki, bijeli sloj. Jonas je pogledao očeva leđa i pokušao ga nacrtati. Ali ni tako nije uspio nacrtati sretnog snjegovića. Iznenada je dvorana za predavanja posve utihnula. Sve su kemijske prestale pisati. Komad krede je zastao i nepomično stajao na vrhu ploče, tako visoko da je otac morao pružiti ruku preko glave da bi dosegao to mjesto. A njemu je izgledalo kao da je kreda zapela, a otac mu visi s vrha ploče, kao što je kojot visio s tanke grane na vrhu litice, iznad jako, jako duboke provalije. Tada su se očeva ramena počela tresti i Jonas je pomislio da pokušava osloboditi kredu, natjerati je da se ponovo pomakne, ali ona je to odbijala. Nemir je prostrujio auditorijem kao da su svi istodobno otvorili usta i zadržali dah. Tada je otac naposljetku oslobodio kredu, prišao vratima ne okrećući se, i nestao. Otišao je po još krede, pomislio je Jonas. Zujanje glasova studenata oko njega po stupno je postalo glasnije. Uhvatio je dvije

riječi: „žena” i „nestala”. Pogledao je ploču koja je bila gotovo posve ispunjena. Njegov je otac pokušavao napisati da je mrtva, ali kreda je mogla pisati samo istinu, pa se zaglavila. Jonas je pokušao izbrisati snjegovića. Oko njega ljudi su spremah svoje stvari i stolci su lupali, kako su studenti ustajali i odlazili. Sjena je pala preko neuspjelog snjegovića na papiru i Jonas je podigao pogled. Bio je to policajac, onaj visoki s ružnim licem i blagim pogledom. „Hoćeš li poći sa mnom pa ćemo vidjeti možemo li naći tvog oca?” upitao je. Harry je tiho pokucao na vrata kabineta na kojima je stajao znak Prof. Filip Becker. Kako nije bilo odgovora, otvorio je vrata. Muškarac za stolom podigao je glavu s dlanova. „Jesam li rekao da možete ući…?” Zastao je kad je ugledao Harryja i prebacio pogled na dječaka pored njega. „Jonase!” rekao je Filip Becker tonom koji je bio između ču đenja i prekoravanja. Oči su mu bile crvene. „Nisam li ti rekao da sjediš na miru?” „Ja sam ga doveo”, objasnio je Harry. „Oh?” Filip Becker je pogledao na sat i ustao. „Vaši su studenti otišli”, rekao mu je Harry. „Jesu li?” Filip Becker se zavalio nazad u stolac. „Ja… samo sam im htio dati vremena.” „Bio sam tamo”, rekao je Harry. „Jeste li? Zašto…?” „Svima nam ponekad treba vremena. Možemo li porazgovarati?” „Nisam htio da ide u školu”, objasnio je Becker nakon što je poslao Jonasa u kafić, s uputom da ga ondje sačeka. „Sva pita nja, nagađanja… jednostavno, to nisam htio. Pa, siguran sam da razumijete.” „Da.” Harry je izvadio kutiju cigareta, upitno pogledao Beckera i vratio ih u džep, kad je profesor odlučno zavrtio glavom. „U svakom slučaju, to je mnogo lakše razumjeti od onoga što je bilo na ploči.” „To je kvantna fizika.”

„Zvuči čudno.” „Svijet atoma jest čudan.” „Kako?” „Oni krše najosnovnije zakone fizike. Poput zakona koji kaže da objekt ne može biti istodobno na dva mjesta. Niels Bohr je jednom rekao da ne možete razumjeti kvantnu fiziku ako vas ona temeljito ne šokira.” „Ali vi je razumijete?” „Ne - jeste li ludi? To je čisti kaos. Ali radije biram taj kaos umjesto ovoga.” „Kojeg ovoga?” Becker je uzdahnuo. „Naša se generacija pretvorila u sluge i sluškinje našoj djeci. To se, bojim se, odnosi i na Birte. Toliko je dogovora i rođendana i omiljene hrane i nogometnih utakmica, da me to izluđuje. Jutros je nazvao netko iz ordinacije u Bygdoyju jer se Jonas nije pojavio na pregledu. Danas poslijepodne ima tre ning, bog zna gdje, a njegova generacija nije ni čula za mogućnost putovanja autobusom.” „Što nije u redu s Jonasom?” Harry je izvadio notes u koji nikad nije pisao, ali je iz iskustva znao da se ljudi tako lakše fokusiraju. „Ništa. Standardni pregled, pretpostavljam”, Becker je odbacio pitanje i nervozno odmahnuo rukom. „Ali pretpostavljam da ste ovdje zbog nečega drugog.” „Da”, odgovorio je Harry. „Želim znati gdje ste bili jučer po slijepodne i navečer.” „Što?” „To su rutinska pitanja, gospodine Becker.” „Ima li to kakve veze s… s…?” Becker je kimnuo prema Dagbladetu, novinama na vrhu snopa papira. „Ne znamo”, odgovorio je Harry. „Molim vas, odgovorite mi.” „Recite mi, jeste li vi svi poludjeli?” Harry je šutke pogledao na sat. Becker je zarežao. „U redu, želim vam pomoći. Sinoć sam sjedio ovdje i radio na članku o valnim duljinama vodika koji ću, nadam se, objaviti.” „Ima li neki kolega koji bi to mogao potvrditi?” „Razlog zbog kojeg norveško istraživanje tako malo doprinosi svijetu je to što je od samodopadnosti norveških akademičara veća samo njihova