Harry je bio sklon vjerovati cia je Tresko u pravu. Zato svoje uvjerenje da Stop laže nije temeljio na muškarčevu izrazu lica, glasu ili govoru tijela. „Gdje ste bili između četiri i osam navečer, na dan kad je Vetlesen umro?” upitao je Harry. „Hej!” Stop je podigao obrvu. „Hej! Ima li u ovom slučaju nešto što bismo ja ili moji čitatelji trebali znati?” „Gdje ste bili?” „To gotovo sigurno znači da ipak niste uhvatili Snjegovića. Jesam li u pravu?” „Bilo bi mi drago kada bih ja postavljao pitanja, Stop.” „U redu, bio sam s…” Arve je zastao. Lice mu je iznenada osvijetlio dječački osmijeh. „Ne, čekajte malo. Insinuirate da sam mogao imati nešto s Vetlesenovom smrću. Kad bih odgovorio, prihvatio bih skrivene poruke pitanja.” „Jasno mi je da izbjegavate odgovor, Stop.” Stop je podigao čašu u zdravici. „To je poznati manevar, Hole. Manevar koji mi u tisku koristimo svakog božjeg dana. Zgodan naziv. Tisak. Pritisak. Ali molim da shvatite da ne odbijam odgo voriti, Hole. Samo izbjegavam to učiniti ovog trenutka. Drugim riječima, razmišljam.” Prišao je prozoru i ostao ondje, kimajući glavom. „Ne odbijam, samo nisam odlučio odgovoriti ili učiniti nešto drugo. A u međuvremenu ćete morati sačekati.” „Imam vremena.” Stop se okrenuo. „I ne mislim ga tratiti, Hole, ali u prošlosti sam objavio da je jedini kapital i način opstanka Liberala moj osobni integritet. Nadam se da shvaćate da, kao čovjek od medija, imam obvezu iskoristiti ovu situaciju.” „Iskoristiti?” „Dovraga, sjedim ovdje s malom atomskom bombom od vijesti. Pretpostavljam da ni jedne novine nisu nanjušile da nešto smrdi u Vetlesenovoj smrti. Ako bih vam sada dao odgovor koji bi me oslobodio sumnje, već bih odigrao svoje karte. A tada bi bilo pre kasno da postavim odgovarajuća pitanja prije odgovora. Jesam li u pravu, Hole?”
Harry je naslućivao kamo to vodi. I da je Stop pametniji gad nego što je predvidio. „Informacije nisu ono što vam je potrebno”, rekao je Harry. „Potrebno vam je čuti da možete biti optuženi za svjesno ometanje policijske istrage.” „Tako je.” Stop se nasmijao, sada posve entuzijastično. „Ali kao novinar i liberal imam principe o kojima trebam voditi računa. Ovdje je pitanje trebam li se ja, kao deklarirani čuvar i protivnik sustava, bezuvjetno staviti na raspolaganje vladajućim snagama zakona i reda.” Ispljunuo je te riječi ne krijući sarkazam. „A koji bi bili vaši uvjeti?” „Ekskluzivan pristup informacijama u pozadini, naravno.” „Mogu vam dati ekskluzivnost”, rekao je Harry. „Zajedno sa zabranom da prenesete informacije živoj duši.” „Hm, pa to nas neće daleko odvesti. Šteta”, Stop je gurnuo ruke u džepove hlača. „Ali već imam dovoljno da postavim pitanje je li policija uhvatila pravog čovjeka.” „Upozoravam vas.” „Hvala vam. To ste već učinili”, Stop je uzdahnuo. „Ali razmi slite s kime imate posla, Hole. U nedjelju imamo u Plazi zabavu svih zabava. Šest stotina gostiju doći će proslaviti dvadeset i pet godina Liberala. Nije loše za časopis koji je oduvijek pomicao gra nice slobode govora i koji je, svakog dana svog postojanja, plovio pravno zamućenim vodama. Dvadeset i pet godina, Hole, a još nismo izgubili na suđenju niti jedan slučaj. Prenijet ću to našem odvjetniku, Johanu Krohnu. Pretpostavljam da ga policija poznaje, Hole?” Harry je namršteno kimuno. Stop je diskretnom kretnjom ruke pokazao da je posjet završen. „Obećajem pomoći na svaki način na koji mogu”, rekao je Stop dok su stajali u hodniku kraj vrata. „Ako policija pomogne nama.” „Jako dobro znate da takav dogovor ne možemo sklopiti.” „Nemate pojma koje smo dogovore već sklopili, Hole”, Stop se nasmiješio i otvorio vrata. „Stvarno nemate. Očekujem da ću vas uskoro vidjeti.”
„Nisam mislio da ću te tako brzo vidjeti”, rekao je Harry otva rajući vrata. Rakel je polako napravila posljednje korake do njegova stana. „Da, jesi”, rekla je i uvukla mu se u zagrljaj. Tad ga je gurnula unutra, petom zatvorila vrata stana, objema rukama zgrabila nje govu glavu i gladno ga poljubila. „Mrzim te”, rekla je, otkopčavajući mu pojas. „Znaš da ovo sad ne trebam u životu.” „Idi onda”, rekao je Harry otkopčavajući joj kaput, a potom i bluzu. Hlače su joj imale zatvarač na boku. Otkopčao ga je i gurnuo ruku unutra, do dna njezine kralježnice, preko hladnih i svilenih gaćica. U hodniku je bilo tiho, čulo se samo njihovo disanje i tiho kuckanje njene pete po podu kad je pomakla nogu da bi ga pustila unutra. Kasnije u krevetu, dok su dijelili cigaretu, Rakel ga je optužila da je diler. „Ne rade li oni tako?” upitala ga je. „Prve su doze besplatne. A onda se navučeš.” „I onda moraš platiti”, rekao je Harry i otpuhnuo jedan veliki i dva mala koluta prema stropu. „Puno”, rekla je Rakel. „Ovdje si samo zbog seksa”, rekao je Harry. „Nisi li? Samo da znam.” Rakel mu je pomilovala prsa. „Tako si smršavio, Harry.” Nije odgovorio. Čekao je. „Ne funkcionira tako dobro s Mathiasom”, rekla je. „Odnosno, on dobro funkcionira. On funkcionira savršeno. Ja ne.” „U čemu je problem?” „Kad bih barem znala. Pogledam Mathiasa i mislim, ovo je tvoj muškarac iz snova. I mislim si, on me pali i ja pokušavam paliti njega i gotovo ga napadam jer želim malo zadovoljstva, shvaćaš? Bilo bi tako dobro, tako ispravno. Ali ne mogu to…” „Mm. Malo mi je teško to zamisliti, ali razumijem što želiš reći.” Snažno mu je povukla ušnu resicu. „Činjenica da smo oduvijek bili gladni jedno drugoga nije znak kvalitete naše veze, Harry.”
Harry je promatrao kako maleni kolut sustiže veći i oblikuje osmicu. Da, jest, pomislio je. „Počela sam tražiti izgovore”, rekla je. „Uzmi na primjer tu zabavnu fizičku manu koju je Mathias naslijedio od oca.” „Koju?” „Nije to ništa posebno, ali njega je malo sram.” „Daj, reci mi.” „Ne, ne, nema apsolutno nikakve važnosti, iako sam na početku mislila da je njegov sram sladak. Sad počinjem misliti da me živcira. Kao da pokušavam naći manu u bogatstvu koje Mathias predstavlja, izgovor za… za…” Ušutjela je. „Za to što si ovdje”, dovršio je Harry. Snažno ga je zagrlila. A potom je ustala. „Ne vraćam se”, rekla je, dureći se. Bila je gotovo ponoć kad je Rakel napustila Harryjev stan. Tiha, sitna kiša činila je asfalt sjajnim pod uličnim svjetiljkama. Skrenula je u Stensberggatu gdje je parkirala. Ušla je u automobil i upravo se spremala upaliti motor kad je ispod brisača opazila rukom napisanu poruku. Lagano je otvorila vrata, zgrabila je i pokušala pročitati riječi koje je kiša gotovo isprala. Kurvo, umrijet ćemo. Rakel se trgnula. Ogledala se oko sebe. Ali bila je sama. Na ulici je mogla vidjeti samo druge parkirane automobile. Jesu li i na nji ma bile poruke? Nije ih mogla vidjeti. To je morala biti slučajnost; nitko nije znao gdje joj je auto. Spustila je prozor, uhvatila poruku s dva prsta i ispustila je, pokrenula motor i kliznula niz ulicu. Malo prije kraja Ullevalsveiena iznenada je dobila osjećaj da netko sjedi na stražnjem sjedištu i promatra je. Ogledala se i ugleda la dječačko lice. Ne Olegovo, već lice nepoznatog dječaka. Stisnula je kočnicu i gume su zaškripale po asfaltu. Tad je začula ljutiti zvuk trube. Triput. Pogledala je u retrovizor, a prsa su joj se nadimala od uzbuđenja. Vidjela je lice prestravljenog mladića u automobilu iza sebe. Tresući se, pokrenula je auto. Eli Kvale je stajala na hodniku kao prikovana za pod. U ruci je i dalje držala telefonsku slušalicu. Ipak nije zamišljala stvari. Osvijestila se tek kad ju je Andreas dvaput zazvao po imenu. „Tko je to bio?” htio je znati.
„Nitko”, odgovorila je. „Pogrešan broj.” Ali kad su bili u krevetu, htjela se stisnuti uz njega. Nije mogla. Nije se mogla natjerati. Bila je nečista. „Umrijet ćemo”, rekao je glas na telefonu. „Kurvo, umrijet ćemo.”
19. DAN ŠESNAESTI
TV Kad se drugog jutra sastao istražiteljski tim, već su bili pro vjerili šest od sedam imena s popisa Katrine Bratt. Preostalo je još samo jedno. „Arve Stop?” jednoglasno su upitali Bjorn Holm i Magnus Skarre. Katrine Bratt je šutjela. „U redu”, rekao je Harry. „Telefonski sam razgovarao s Krohnom. Naglasio je da Stop ne želi odgovoriti na pitanje ima li alibi. Niti na bilo koje drugo pitanje. Možemo ga uhititi, ali ima potpuno pravo ne dati izjavu. Jedino što ćemo time postići jest objaviti svijetu da je Snjegović još na slobodi. Pitanje je govori li Stop istinu ili je sve ovo samo gluma.” „Ali superpoznata osoba kao ubojica”, rekao je Skarre s grima som. „Tko je čuo za takvo što?” „OJ. Simpson”, odgovorio mu je Holm. „Phil Spector. Otac Marvina Gayea.” „Tko je, do vraga, Phil Spector?” „Bilo bi bolje da mi svi kažete što mislite”, prekinuo ih je Harry. „Na prvu, spontano. Ima li Stop što kriti? Holm?” Bjorn Holm je protrljao svoje velike zaliske. „Sumnjivo je što ne želi odgovoriti na tako određeno pitanje i reći gdje je bio kad je umro Vetlesen.” „Bratt?” „Mislim da je Stupu zabavno to što je osumnjičen. Što se tiče njegovog časopisa, to ništa ne znači. Samo mu osnažuje imidž buntovnika. Veliki mučenik suprotstavlja se javnom mnijenju, tako nešto.” „Slažem se”, rekao je Holm. „Mijenjam strane. Ne bi riskirao da je kriv. Pokušao bi naći priču.” „Skarre?” upitao je Harry. „Mislim da blefira. Sve je ovo čisto sranje. Razumije li itko ove gluposti o tisku i principima?” Nitko nije odgovorio. „U redu”, rekao je Harry. „Pretpostavimo da je većina u pravu i da on govori istinu. U tom bismo ga slučaju trebali čim prije eli minirati i nastaviti dalje. Može li itko
pretpostaviti tko je mogao biti s njime u vrijeme Vetlesenove smrti?” „Teško”, odgovorila je Katrine. „Nazvala sam curu koju znam u Liberalu. Rekla je da Stop nije previše društven izvan radnog vremena. Uglavnom se drži svog stana u Aker Bryggeu. Izuzetak su, naravno, dame.” Harry je pogledao Katrine. Podsjećala ga je na previše revnog studenta koji je uvijek semestar ispred profesora. „Dame kao množina?” upitao je Skarre. „Da citiram prijateljicu, Stop je na zlu glasu kao ženskar. Čim je odbila njegove nasrtaje, otvoreno joj je rekao da ne ispunjava njegova očekivanja kao novinarka i da bi trebala potražiti zelenije pašnjake.” „Dvolični gad”, prezrivo je otpuhnuo Skarre. „Do togje zaključka i ona došla”, rekla je Katrine. „Ali činjenica je da je ona usrana novinarka.” Holm i Harry su prasnuli u smijeh. „Pitaj prijateljicu zna li imena njegovih ljubavnica”, rekao je Harry i ustao. „A kasnije nazovi sve zaposlenike časopisa i pitaj ih isto. Želim da se osjeća kao da mu dahćemo za vratom. Idemo na posao.” „A štoj e s tobom?” upitala je Katrine koja je ostala sjediti. „Sa mnom?” „Nisi nam rekao misliš li ti da Stop blefira.” „Pa”, nasmiješio se Harry. „Definitivno nam nije rekao cijelu priču.” Ostali su ga promatrali. „Rekao je da se ne sjeća o čemu su 0n i Vetlesen pričali tijekom posljednjeg telefonskog razgovora.” „I?” „Da saznaš da je čovjek s kojim si tog dana razgovarao traženi serijski ubojica koji je upravo počinio samoubojstvo, ne bi li se istog trenutka prisjetio čitavog razgovora, detaljno ga prošao u glavi i pitao se jesi li mogao nešto naslutiti?” Katrine je polako kimnula glavom . „A druga stvar koja me zbunjuje”, nastavio je Harry, „jest zašto bi me Snjegović kontaktirao i rekao mi da ga potražim. I zašto onda kad se približim, kao što je očekivao, postane očajan i pokušava ostaviti dojam da je Vetlesen Snjegović?”
„Možda je to od početka bio plan”, rekla je Katrine. „Možda je imao motiv da pokaže prstom u Vetlesena, zbog nekih neriješenih poslova između njih. Vodio te k njemu od samog početka.” „Ili te možda tako planirao pobijediti”, predložio je Holm. „Tako da te natjera da pogriješiš. I da onda tiho uživa u pobjedi.” Drugi su ga detektivi promatrali u tišini. Harry je uzeo jaknu sa stalka. „Katrine, želim da ponovo po sjetiš Borghild. Reci da imamo nalog koji nam omogućava pristup medicinskim kartonima pacijenata. Ako se digne galama, ja ću preuzeti krivnju. A onda vidi što možeš iskopati o Arveu Stopu. Još nešto prije negoli odem?” „Ova žena u Tveiti”, rekao je Holm. „Camilla Lossius. I dalje je među nestalim osobama.” „Idi i provjeri, Holm.” „A što ćeš ti raditi?” Harry se blijedo nasmiješio. „Naučit ću igrati poker.” Dok je stajao pred vratima Treskova stana na šestom katu jedine zgrade na Frogner plassu, Harry je imao isti osjećaj koji je imao dok je bio mali, a svi bi otišli na odmor u Oppsal. To je bilo posljednje utočište, posljednja očajnička akcija nakon što bi pozvonio svima ostalima. Tresko - ili Asbjorn Treschow, kako mu je glasilo pravo ime - otvorio je i nadureno pogledao Harryja. Zato što je znao, baš kao što je znao i onda. Bilo je to posljednje utočište. Ulazna su vrata vodila u trideset kvadratnih metara otvorenog prostora koji bi se - velikodušno - mogao nazvati dnevnim borav kom s otvorenom kuhinjom, a manje velikodušno spavaonicom. Zadah je oduzimao dah. Bio je to smrad bakterija koje su se gnijezdile na mokrim stopalima i ustajalog zraka: odatle je potjecao prilično precizan norveški izraz tafis ili nožni prdež. Tresko je od oca naslijedio znojne noge. Jednako tako naslijedio je nadimak tresko, i klompe, tu čudnovatu obuću koju je uvijek nosio, uvjeren da drvo upija smrad. Jedino pozitivno što se moglo reći o smradu stopala Treska Juniora jest da je maskirao smrad posuđa složenog u sudoperu, prepunjenih pepeljara ili znojem natopljenih majica koje su se sušile na naslonima stolaca. Harryju je palo na pamet da je upravo smrad Treskovih znojnih nogu bio ono što je
njegove protivnike natjeralo na rub ludila tijekom borbe do polufinala svjetskog prvenstva u pokeru u Las Vegasu. „Dugo se nismo vidjeli”, rekao je Tresko. „Da. Sjajno je što si našao vremena za mene.” Tresko se nasmijao kao da je Harry ispričao vic. A Harry se odmah bacio na posao, jer nije htio provesti ovdje niti minutu više nego što je potrebno. „Onda, zašto je poanta pokera shvatiti kad ti protivnik laže?” Tresku, čini se, nije smetao nedostatak čavrljanja. „Ljudi misle da je poanta pokera statistika vjerojatnosti i mo gućnosti. Ali ako igraš na najvišoj razini, svi igrači znaju statistiku napamet pa se borba ne odigrava ondje. Najbolje od svih dijeli sposobnost čitanja drugih. Prije negoli sam otišao u Vegas znao sam da ću se boriti s najboljima. A mogao sam najbolje vidjeti kako kockaju na Gamblers’ Channelu na satelitskoj. Snimao sam ih i promatrao, ama baš svakog od tih tipova, da bih otkrio kako blefiraju. Gledao sam snimke usporeno, bilježio do u detalje što im se događa s licima, što govore i rade, sve do najsitnijih pojedino sti. A kad bih dovoljno dugo radio na tome, uvijek bi se pojavilo nešto, neki ponavljajući tik. Jedan bi češao desnu nosnicu, drugi bi tapšao poleđinu karata. Kad sam odlazio iz Norveške, bio sam siguran da ću pobijediti. Nažalost, pokazalo se da imam vidljivije tikove.” Treskov mračni smijeh odjeknuo je kao svojevrsni jecaj zbog kojeg se njegov amorfni lik zatresao. „Znači, ako nekoga dovedem na ispitivanje, možeš reći laže li ili ne?” Tresko je zavrtio glavom. „Nije tako jednostavno. Kao prvo, moram imati snimak. Drugo, moram vidjeti karte tako da znam blefira li ili ne. Onda mogu premotati i vidjeti što radi drugačije. To je kao kalibriranje detektora laži, zar ne? Prije nego što pokreneš ispitivanje, tražiš od tipa da kaže nešto što je očita istina, na primjer svoje ime. A onda nešto što je očita laž. Kasnije pročitaš ispis pa imaš referentne točke.” „Očita istina”, promrmljao je Harry. „I očita laž. Na snimku.” „Ali kao što sam rekao preko telefona, ništa ne jamčim.” Harry je pronašao Beatu Lonn u Kući bola, prostoriji u kojoj je provodila najviše vremena u vrijeme dok je još radila u Jedinici za pljačke. Kuća bola bila je ured bez prozora, nakrcan opremom za promatranje i
uređivanje snimaka nadzornih kamera, uvećavanje snimaka i identificiranje osoba na zrnatim snimcima ili njihovih glasova na telefonskim snimcima. Ali sad je bila šefica Krimtekniska u Brynsalleenu, a uz to - na porodiljnom dopustu. Uređaji su zujali, a suha toplina natjerala je rumenilo na njezine gotovo prozirne, blijede obraze. „Hej”, rekao je Harry i pustio željezna vrata da se zatvore za njim. Malena i spretna žena je ustala, pa su se zagrlili, oboje s nelagodom. „Smršavio si”, rekla mu je. Harry je slegnuo ramenima. „Kako je… sve?” „Greger spava kad mora, jede kad treba i gotovo nikad ne plače.” Nasmiješila se. „A to je meni sada sve.” Pomislio je da bi trebao reći nešto o Halvorsenu. Nešto kako bi pokazao da ga nije zaboravio. Ali prave riječi nisu dolazile. Umjesto toga ona je, kao da razumije, upitala kako je on. „Dobro”, odgovorio je i bacio se u stolac. „Nije loše. Zapravo užasno, ovisno o tome kad me pitaš.” „A danas?” Okrenula se TV monitoru, pritisnula gumb i ljudi na zaslonu krenuli su unazad, u Storo Mali. „Paranoičan sam”, objasnio je Harry. „Imam osjećaj da lovim nekoga tko manipulira mnome, da je sve u kaosu i da me tjera da činim točno ono što želi. Razumiješ li taj osjećaj?” „Da”, odgovorila je Beate. „Zovem ga Greger.” Zaustavila je snimku. „Želiš li vidjeti što sam pronašla?” Harry je približio stolac. Nije bio mit da Beate Lonn ima po sebne talente, odnosno da je njen fusiform gyrus, dio mozga u kojem se pohranjuju i identificiraju ljudska lica, tako visoko razvijen i osjetljiv, da je ona prava hodajuća datoteka kriminalaca. „Pregledala sam fotografije osoba koje su uključene u slučaj”, rekla je. „Supruzi, djeca, svjedoci i tako dalje. Naravno, znam kako izgledaju naši stari prijatelji.” Pomicala je slike, okvir po okvir. „Evo”, rekla je, zaustavljajući se.
Slika je bila zamrznuta i iskočila je na zaslonu, pokazavši mutan izbor osoba na crno-bijelom zrnatom snimku. „Gdje?” upitao je Harry koji se, kao i uvijek kad bi s Beatom Lonn proučavao fotografije, osjećao kao potpuna budala. „Tu. To je ista osoba kao i na ovoj slici.” Izvadila je fotografiju iz svojeg fascikla. „Je li to osoba koja te prati, Harry?” Harry se zapanjeno zagledao u fotografiju. Tada je polako kimnuo i zgrabio telefon. Katrine Bratt se javila za dvije sekunde. „Uzmi kaput i nađemo se u garaži”, rekao je Harry. „Idemo se provozati.” Harry je vozio niz Uranienborgveien i Majorstuveien kako bi izbjegao semafore na Bogstadveienu. „Je li posve sigurna da je to on?” upitala je Katrine. „Kvaliteta slika s nadzornih kamera.. „Vjeruj mi”, rekao je Harry. „Ako Beate Lonn kaže da je to on, onda je sigurno on. Nazovi centralu i zatraži njegov kućni broj.” „Spremila sam ga u mobitel”, odgovorila je Katrine i izvukla telefon. „Spremila?” Harry ju je pogledao. „Radiš li to sa svima koje sretneš?” „Aha. Stavljam ih u grupu. A onda izbrišem grupu kad riješi mo slučaj. Trebao bi probati. Odličan je osjećaj pritisnuti tipku za brisanje. Stvarno… opipljiv.” Harry se zaustavio ispred žute kuće u Hoffu. Svi su prozori bili u tami. „Filip Becker”, rekla je Katrine. „Zamisli ti to.” „Sjeti se, samo ćemo popričati s njime. Možda je imao posve razumljive razloge za poziv Vetlesenu.” „Iz javne govornice u Storo Mallu?” Harry je promatrao Katrine. Ispod tanke kože njezina vrata bio je vidljiv snažan puls. Skrenuo je pogled na prozor dnevne sobe. „Idemo”, rekao je. Kad je uhvatio kvaku automobilskih vrata, zazvonio mu je mobitel. „Da?”
Glas s druge strane linije zvučao je uzbuđeno, ali je izvještavao kratkim, sažetim rečenicama. Harry je prekinuo navalu s dva Mm, iznenađenim Što? i jednim Kada? Naposljetku, glas s druge strane je utihnuo. „Nazovi centralu”, rekao je Harry. „Reci im da pošalju dva najbliža patrolna vozila u Hoffsveien. Bez sirena i reci da stanu na svakom kraju rezidencijalne četvrti… Što? Zato što je unutra dječak i ne želimo učiniti Beckera nervoznijim nego što moramo. U redu?” Očito je bilo u redu. „Bio je to Holm.” Harry se nagnuo ispred Katrine, otvorio pretinac za rukavice, prekopao po njemu i izvukao par lisičina. „Njegovi su ljudi na automobilu, u garaži Lossiusovih, pronašli popriličan broj otisaka. Usporedili su ih s otiscima drugih osoba u slučaju.” Harry je izvadio iz brave snop ključeva, nagnuo se i izvukao ispod sjedišta metalnu kutiju. Stavio je ključ u bravicu, otvorio kutiju i izvukao crni Smith & Wesson kratke cijevi. „Podudara se s jednim s prednjeg stakla.” Katrine je usnama oblikovala tiho „O” i kimanjem glave upitala je li riječ o žutoj kući. „Aha”, odgovorio je Harry. „Profesor Filip Becker.” Vidio je da su se Katrinine oči raširile. Ali glas joj je bio miran, kao i ranije. „Imam osjećaj da ću uskoro obrisati grupu.” „Možda”, odgovorio je Harry, otvorio cilindar revolvera i pro vjerio ima li u komorama metaka. „Ne mogu postojati dvojica koja tako otimaju žene.” Zavrtjela je glavom kao da se sprema za boksački meč. „Razumna pretpostavka.” „Trebali smo znati kad srno prvi put bili ovdje.” Harry ju je promatrao pitajući se zašto ne dijeli njezino uz buđenije i što se dogodilo s onim opojnim zadovoljstvom prvog uhićenja. Možda se razlog krio u tome što je znao da će taj osjećaj uskoro zamijeniti praznina zbog prekasnog dolaska, osjećaj da je vatrogasac koji sjedi među ruševinama. Da, ali nije bila stvar u tome. Bilo je tu nešto drugo, sada je mogao osjetiti. Bila je to sumnja koja mu nije dala mira. Otisci prstiju i snimci iz Storo Malla puno će pomoći na sudu, ali sve je to bilo nekako
previše lako. Ubojica nije bio takav: nije činio tako banalne pogreške. To nije bila ista osoba koja je postavila glavu Sylvije Ottersen na snjegovića, koja je zamrznula policajca u njegovu vlastitom zamrzivaču, koja je poslala Harryju pismo s porukom Trebao bi se zapitati sljedeće: tko je izradio snjegovića? „Što ćemo?” upitala je Katrine. „Hoćemo li ga sami uhititi?” Harry iz njezine intonacije nije mogao shvatiti je li riječ o pitanju. „Zasad ćemo pričekati”, rekao je Harry. „Sve dok ne stigne pojačanje. Tada ćemo pozvoniti.” „A ako nije kod kuće?” „Kod kuće je.” „Oh? Kako…?” „Pogledaj prozor dnevne sobe. Fokusiraj pogled.” Promatrala je. A kad se iza velikog panoramskog prozora pro mijenila bijela svjetlost, jasno je vidio da je shvatila. Svjetlost je dolazila iz televizora. Čekali su u tišini. Nije bilo zvukova. Vrana je zagraktala i ponovo je sve utihnulo. Zazvonio je Harryjev telefon. Pojačanje je bilo na položajima. Harry ih je kratko uputio. Nije želio vidjeti uniforme prije nego ih pozove, osim u slučaju da začuju pucnjeve ili viku. „Ugasi mu zvuk”, rekla je Katrine kad je prekinuo vezu. Kratko se nasmiješio, učinio što mu je rekla i bacio pogled na nju. Pomislio je na njeno lice u trenutku kad su se otvorila vrata zamrzivača. Ali sada njeno lice nije pokazivalo ni strah ni napetost, samo koncentraciju. Stavio je telefon u džep jakne i začuo kako je udario o revolver. Izašli su iz autombila, prešli cestu i otvorili vrata. Mokra cesta šljapkala je pod njihovim stopalima. Harry nije skidao pogled s veli kog prozora, tražeći sjene ili bilo kakav pokret prema bijelome zidu. A sad su stajali na ulaznim vratima. Katrine je pogledala Harryja, a 0n je kimnuo. Pozvonila je. Iz unutrašnjosti se začula duboka, polagana zvonjava. Čekali su. Nije bilo koraka. Nisu vidjeli sjene iza valovitog stakla dugačkog prozora pored ulaznih vrata. Harry je koraknuo naprijed i naslonio uho na staklo, što je jednostavan i iznenađujuće učinkovit način nadzora nad kućom. Ali nije mogao čuti
ništa, čak ni televizor. Zakoračio je tri koraka unazad, zgrabio nadstrešnicu iznad prednjih stuba, uhvatio se za oluk objema rukama i podigao, tako da je mogao vidjeti kroz prozor čitavu dnevnu sobu. Na podu je sjedio lik prekriženih nogu, okrenut njemu leđima, u sivome kaputu. Ogromne slušalice okruživale su mu glavu, poput neke crne aureole. Kabel se protezao od slušalica do televizora. „Ne može nas čuti jer ima slušalice”, rekao je Harry i spustio se upravo u trenutku da vidi Katrine kako hvata ručku ulaznih vrata. Guma oko dovratka tihim je zvukom otpustila vrata. „Čini se da smo dobrodošli”, tiho je rekla Katrine i ušla. Uhvaćen nespreman i uz tihe psovke, Harry je ušetao za njom. Katrine je već bila kraj vrata dnevne sobe i otvarala ih. Stajala je ondje dok joj se Harry nije pridružio. Zakoračila je unazad i udarila u ormarić na kojem je zazveckala vaza, pa odlučila ostati na mjestu. Bilo je najmanje šest metara između njih i osobe koja je sjedila okrenuta leđima. Na ekranu je beba učila hodati, istovremeno držeći kažiprst nasmiješene žene. Ispod televizora sjalo je plavo svjetlo DVD playera. Harry je imao deja vu trenutak, osjećaj da se tragedija ponavlja. Točno ovako: tišina, kućni film sretnih vremena s obitelji, kontrast između onda i sada, tragedija koja se već bila odigrala i kojoj je sada potreban samo zaključak. Katrine je uperila prstom, ali već ga je vidio. Iza lika je ležao pištolj, između napola dovršene slagalice i Game Boya, i izgledao je poput igračke. Glock 21, procijenio je Harry, osjetivši mučninu zbog navale adrenalina koji je njegovo tijelo ispuštalo u krvotok. Imali su izbor. Ostati pored vrata, viknuti Beckerovo ime i riskirati posljedice suočavanja s naoružanim muškarcem. Ili ga ra zoružati prije nego što ih opazi. Harry je stavio ruku na Katrinino rame i gurnuo je iza sebe, istodobno vizualizirajući koliko će vre mena trebati Beckeru da se okrene, podigne pištolj, nacilja i opali. Četiri duga koraka trebala bi biti dovoljna. Iza Harryja nije bilo svjetla koje bi bacalo sjenu, a na ekranu je bilo previše svjetlosti da bi se Harryjev lik reflektirao u njemu. Harry je duboko udahnuo i krenuo. Zakoračio je na parket što je tiše mogao. Leđa nisu reagirala. Bio je na pola drugog koraka kad je začuo lomljavu iza sebe. Instinktivno je znao da je to vaza. Vidio je figuru kako se okreće, vidio je izraz bola na licu Filipa Beckera. Harry se sledio i njih su se
dvojica nijemo pogledali. Televizijski ekran iza Beckera je potamnio. Beckerova su se usta otvorila kao da će nešto reći. Bjeloočnice su mu bile prošarane crvenilom, a obrazi natečeni kao da je plakao. „Pištolj!” Katrine je vikala i Harry je automatski podigao pogled i vidio njezin odraz na tamnom ekranu. Stajala je pored vrata raširenih nogu, ispruženih ruku i dlanova stisnutih oko revolvera. Vrijeme kao da se usporilo, kao da je postalo gust, bezobličan materijal u kojem su samo njegovi osjeti funkcionirali u stvarnome vremenu. Iskusni policajac poput Harryja trebao se instinktivno baciti na tlo i izvući pištolj. Ali bilo je tu nešto drugo, nešto sporije od njegovih instinkata, ali mnogo snažnije. Harry će se kasnije pre domisliti, ali u ovom je trenutku mislio da je tako postupio zbog drugog deja vu osjećaja, zbog pogleda na mrtvog čovjeka na podu, čovjeka kojeg je pogodio policijski metak, jer je znao da je stigao do kraja puta i nije imao snage boriti se s novim duhovima. Harry je zakoračio udesno, ravno na Katrinin nišan. Čuo je gladak, nauljeni klik iza sebe. Zvuk natezanja bubnja revolvera i prsta koji popušta pritisak na okidaču. Beckerova je ruka bila oslonjena na pod pored pištolja. Prsti i dlan bili su bijeli. A to je značilo da je Becker čitavu težinu oslonio na njih. Drugom rukom - desnom - držao je daljinski upravljač. Kad bi Becker desnom rukom posegnuo za pištoljem, izgubio bi ravnotežu. „Ne miči se”, rekao je Harry glasno. Becker je ostao nepomičan, samo je dvaput trepnuo kao da želi izbrisati pogled na Harryja i Katrine. Harrv je mirno, ali odlučno, krenuo naprijed. Sagnuo se i podigao iznenađujuće lagan pištolj. Tako lagan da je, shvatio je, bilo nemoguće da se u njemu nalaze metci. Harry je gurnuo pištolj u džep jakne, odmah pored svojega i čučnuo. Na ekranu je mogao vidjeti Katrinin pištolj uperen u njih i njezino nervozno prebacivanje težine s noge na nogu. Pružio je ruku prema Beckeru koji se povukao kao uplašena životinja i skinuo mu slušalice. „Gdje je Jonas?” upitao je Harry. Becker je promatrao Harryja kao da ne razumije ni situaciju ni jezik. „Jonas?” ponovio je Harry. Potom je počeo vikati. „Jonas! Jonas, jesi li ovdje?” „Sšš”, rekao je Becker.
„Spava.” Glas mu je bio usporen, kao da je uzeo sedative. Becker je pokazao slušalice. „Ne smijemo ga buditi.” Harry je progutao slinu. „Gdje je?” „Gdje?” Becker je nakrivio glavu i pogledao Harryja, kao da ga tek u tom trenutku prepoznaje. „U krevetu je, naravno. Dječaci trebaju spavati u svojem krevetu.” Glas mu se uzdizao i spuštao kao da citira neku pjesmu. Harry je gurnuo ruku u drugi džep jakne i izvukao lisičine. „Stavi ih na ruke”, rekao je. Becker je ponovo trepnuo. „To je radi tvoje sigurnosti”, objasnio mu je Harry. Bila je to često korištena rečenica, koja im je usađena u gla vu na policijskoj akademiji, a ponajčešće se koristila kako bi se opustilo uhićenike. No čim je Harry čuo sebe kako je izgovara, znao je da je zakoračio ravno na vatrenu liniju. A razlog nisu bili duhovi. Becker je podigao ruke prema Harryju, iako sumnjičavo, i Harry je stegnuo lisičine oko njegovih tankih, dlakavih zglobova. „Ostani na mjestu”, upozorio ga je. „Ona će se pobrinuti za tebe.” Harry se uspravio i krenuo prema dovratku gdje je stajala Katrine. Bila je spustila pištolj i nasmiješila mu se s neobičnim sjajem u očima. Duboko u njoj tinjao je plamen. „Jesu li dobro?” upitao ju je Harry ispod glasa. „Katrine?” „Naravno”, nasmijala se. Harry je oklijevao. Potom je krenuo uza stepenice. Sjećao se gdje je Jonasova soba, ali je najprije otvorio druga vrata. Pokušao je odgoditi trenutak od kojeg je strahovao. Iako je svjetlo u Beckerovoj spavaćoj sobi bilo ugašeno, mogao je razaznati bračni krevet. S jed ne strane bio je uklonjen pokrivač. Kao da je već znao da se ona nikada neće vratiti. Tada se Harry našao ispred Jonasove sobe. Ispraznio je glavu od slika i misli prije nego što je otvorio vrata. Neobičan skup osjetlji vih drangulija zveckao je u tami pa, iako nije mogao ništa vidjeti, znao je da je strujanje zraka kroz otvorena vrata pokrenulo tanke metalne cijevi, jer je i Oleg na stropu svoje sobe imao istu igračku. Harry je ušao i opazio nekoga ili nešto ispod pokrivača. Osluškivao je disanje. Ali mogao je samo čuti vibriranje
cjevčica koje su se odbijale umiriti. Stavio je ruku na pokrivač i na trenutak otupio od užasa. Iako u sobi nije bilo ničega što bi predstavljalo fizičku opasnost, znao je čega se boji. To mu je jednom pokazao netko drugi, njegov stari šef Bjarne Moller. Bojao se za vlastitu ljudskost. Pažljivo je povukao pokrivač s tijela koje je ondje ležalo. Bio je to Jonas. U tami se činilo da stvarno spava. Osim što su mu oči bile otvorene i zurile su u strop. Harry je opazio flaster na nadlaktici. Nagnuo se nad dječakova poluotvorena usta i dotakao mu čelo. I trznuo se kad je osjetio toplu kožu i dah na uhu. Potom je začuo pospani glas kako mrmlja, „Mamice?” Harryja je posve iznenadila njegova reakcija. Možda je to bilo zato što je razmišljao o Olegu. Ili možda zato što se prisjetio sebe kao dječaka koji se probudio misleći da je još živa pa je utrčao u roditeljsku sobu u Oppalu, gdje je vidio bračni krevet na kojem je nedostajao jedan pokrivač. Harry nije mogao zaustaviti bujicu suza koja mu je odjednom nahrupila u oči i posve ih ispunila, pa se Jonasovo lice zamutilo pod njima dok su mu klizile niz obraze, ostavljajući za sobom vrele tragove, prije no što su pronašle utore koji su vodili do njegovih usta i Harry je postao svjestan vlastitog slanog okusa.
Četvrti dio 20.
DAN SEDAMNAESTI Sunčane naočale Bilo je sedam ujutro kad je Harry otključao vrata ćelije broj 23. Becker je posve odjeven sjedio na zatvorskom krevetu i tupo ga promatrao. Harry je uzeo stolac kod dežurnog policajca i stavio ga nasred ćelije. Sjeo je i iz izgužvanog pakiranja Camela ponudio Beckeru cigaretu. „Sigurno je nelegalno pušiti ovdje”, primijetio je Becker. „Da ja sjedim ovdje i čekam doživotni zatvor”, odgovorio mu je Harry, „riskirao bih.” Becker se samo zagledao u njega. „Hajde”, rekao mu je Harry, „nema boljeg mjesta za pušenje poskrivećki.” Profesor se nasmiješio i uzeo cigaretu koju mu je Harry ponudio. „Jonas je dobro, s obzirom na sve”, rekao je Harry i uzeo upaljač. „Razgovarao sam s Bendiksenima i pristali su ga pričuvati nekoliko dana. Morao sam se malo raspravljati s Centrom za socijalni rad, ali su naposljetku pristali. I nismo još javili novinarima detalje o tvojem uhićenju.” „Zašto niste?” upitao je Becker i pažljivo udahnuo preko pla mena upaljača. „Vratit ću se na to. Ali siguran sam da razumiješ kako neću moći zadržavati vijesti ako ne budeš surađivao.” „Aha, ti si dobar policajac. A onaj koji me jučer ispitivao, on je loš policajac?” „Tako je, Becker, ja sam dobar policajac. I htio bih ti postaviti nekoliko neslužbenih pitanja. Što god mi kažeš neće se i ne može koristiti protiv tebe. Razumiješ li me?” Becker je slegnuo ramenima. „Espen Lepsvik, policajac koji te jučer ispitivao, misli da lažeš”, rekao je Harry i otpuhnuo dim cigarete u protupožarni alarm na stropu. „O čemu?”
„O tome da si s Camillom Lossius samo razgovarao u garaži, nakon čega si otišao.” „To je istina. Što on misli?” „Ono što ti je sinoć rekao. Da si je oteo, ubio i sakrio.” „To je ludo!” planuo je Becker. „Razgovarali smo, to je sve, i to je istina.” „Zašto nam ne želiš reći o čemu ste razgovarali?” „To je privatna stvar. Rekao sam ti.” „Priznaješ da si nazvao Idara Vetlesena na dan kad je pronađen mrtav, ali i taj razgovor smatraš privatnim, je li tako?” Becker se ogledao oko sebe kao da negdje postoji pepeljara. „Slušaj, nisam napravio ništa nezakonito i ne želim odgovarati na nova pitanja bez prisutnosti odvjetnika. A on će doći kasnije.” „Sinoć smo ti ponudili odvjetnika koji je mogao doći odmah.” „Želim pristojnog odvjetnika, a ne nekoga od onih… lokalnih vladinih zaposlenika. Nije li vrijeme da mi kažeš zašto mislite da sam napravio nešto toj Lossiusovoj ženi?” Harryja je zatekao izbor riječi. Ili, preciznije, način na koji je govorio o Camilli. Ta Lossiusova žena. „Ako je nestala, trebali biste uhapsiti Erika Lossiusa”, nastavio je Becker. „Nije li suprug uvijek kriv?” „Da, jest”, rekao je Harry. „Ali on ima alibi; radio je u vrijeme kad je nestala. Razlog zašto sjediš ovdje je taj što mislimo da si ti Snjegović.” Becker je razjapio vilicu i trepnuo kao što je napravio u dnevnoj sobi u Hoffsveienu prošle večeri. Harry je pokazao prema dimu koji se u spirali dizao s cigarete među Beckerovim prstima. „Moraš malo povući da ne aktiviramo alarm.” „Snjegović?” lanuo je Becker. „To je bio Vetlesen, nije li?” „Ne”, odgovorio je Harry. „Sad znamo da nije.” Becker je dvaput trepnuo prije nego što je prasnuo u smijeh, tako suh i ogorčen da je zvučao kao kašalj. „Znači, zato niste ništa javili novinarima. Ne smiju saznati da ste sjebali. A u međuvremenu očajnički tražite krivca. Ili mogućeg krivca.”
„Točno”, Harry je povukao dim cigarete. „A u ovom trenutku to si ti.” „U ovom trenutku? Mislio sam da je tvoja uloga uvjeriti me da znate sve, kako bih odmah priznao.” „Ali ne znamo sve”, objasnio je Harry. Becker je zažmirio na jedno oko. „Je li to trik?” Harry je slegnuo ramenima. „Samo instinkt. Moraš me uvjeriti da si nevin. Kratki razgovor učvrstio je dojam da si čovjek koji mnogo skriva.” „Nisam imao što kriti. Hoću reći, nemam što kriti. I ne znam zašto bih ti trebao išta reći, ako nisam ništa zgriješio.” „Pažljivo me slušaj, Becker. Ne mislim da si ti Snjegović niti da si ubio Camillu Lossius. Mislim da si racionalna osoba koja razmišlja. Osoba koja može shvatiti da će nastati manje štete ako mi sada i ovdje otkriješ privatne stvari, umjesto da u sutrašnjim novinama piše da je profesor Filip Becker uhićen pod sumnjom da je najtraženiji ubojica Norveške. Sigurno znaš da će tako tvoje ime, čak i ako te prekosutra razriješimo svake sumnje, zauvijek ostati povezano s tim naslovima. Tvoje ime i ime tvojeg sina.” Harry je promatrao kako se Beckerova Adamova jabučica po diže i spušta na neobrijanom vratu. Promatrao je kako mu mozak izvlači logične zaključke. Jednostavne zaključke. A tad je došlo, s bolom u glasu koji je Harry isprva pripisivao nenaviklosti na cigarete. „Birte, moja žena, bila je kurva.” „Ha?” Harry je pokušao sakriti zaprepaštenje. Becker je bacio cigaretu na pod, nagnuo se naprijed i iz stra žnjeg džepa hlača izvukao crnu bilježnicu. „Pronašao sam ovo onog dana kad je nestala. Bila je u ladici njenog ormarića, nije je čak ni skrivala. Na prvi pogled djelovala je nevino. Uobičajeni podsjetnici i telefonski brojevi. Ali kad sam te brojeve usporedio s imenikom, pokazalo se da ne postoje. Bile su to šifre. Ali moja žena, bojim se, nije dobra u pisanju šifri. Trebalo mi je manje od dana da ih sve razbijem.” Erik Lossius bio je vlasnik Rydd&Flytta, tvrtke za selidbe koja je svoje mjesto pod suncem pronašla na inače ne tako unosnom tržištu, zahvaljujući nešto nižim cijenama, agresivnom marketin gu, jeftinoj inozemnoj radnoj snazi i ugovorima koji su zahtijevali gotovinsko plaćanje čim bi vozila bila
utovarena, a prije nego što bi krenula prema svojem odredištu. Nikad nije izgubio novac zbog korisnika, među ostalim i zbog sitno otisnute klauzule koja je govorila da se sve pritužbe zbog štete ili krađe moraju podnijeti unutar dva dana, što je u praksi značilo da je 90 posto relativno brojnih pritužbi stizalo prekasno, pa ih se stoga i moglo odbaciti. Što se ticalo preostalih 10 posto, Erik Lossius je razvio postupke koji su mu omogućivali da bude nedostupan ili da uspori uobiča jenu proceduru, što bi se na kraju pokazalo tako iscrpljujućim da su odustajali čak i oni koji bi izgubili plazma televizore ili čiji bi klaviri tijekom selidbe bili oštećeni. Erik Lossius je ušao u posao relativno mlad, s bivšim vlasnikom Rydd & Flytta. Vlasnik je bio prijatelj Erikova oca i otac mu je ondje pronašao posao. „Dječak je previše nemiran da bi išao u školu i previše pametan da bi bio lopov”, bio je rekao njegov otac. „Možeš li ga uzeti?” Kao prodavač koji je radio na proviziju, Erik se ubrzo istaknuo šarmom, učinkovitošću, ali i brutalnošću. Naslijedio je majčine smeđe oči i očevu, valovitu kosu. Bio je atletske građe, pa su po sebno žene odlučivale ne gledati ponude drugih tvrtki, već bi ga trenutno angažirale. Bio je inteligentan, spretan s brojkama i vješt u pronalaženju rješenja u rijetkim trenucima kad bi se tražilo od tvrtke da se natječe za velike poslove. Cijena bi bila niska, a mo gućnost gubitka ili oštećenja visoka. Nakon pet godina tvrtka je ostvarila značajan profit, a Erik je postao vlasnikova desna ruka u većini poslovanja. No tijekom jedne, relativno jednostavne selidbe malo prije Božića - trebalo je preseliti Erikov novi ured odmah do šefova na prvom katu - vlasnik je doživio infarkt i srušio se mrtav. U danima koji su uslijedili Erik je utješio vlasnikovu udovicu najbolje što je mogao, a tjedan dana nakon sprovoda dogovorili SLI simboličan iznos prijenosa onoga za što su ustvrdili da je mali posao na ne tako unosnom tržištu, s visokim rizicima i nepostoje ćim maržama. Ali, naglasio je Erik, najvažnije je da netko nastavi posao njezina supruga. Suza mu je zasjala u oku dok je to govorio, a ona je spustila svoju drhtavu ruku na njegovu i rekla da bi je on osobno trebao posjećivati i informirati. Tako je Lossius postao vla snik Rydd & Flytta. Najprije je bacio sve pritužbe u koš za smeće, napisao nove ugovore i poslao kružna pisma svim domaćinstvima u bogatom zapadnom dijelu Osla, čiji su se stanovnici najčešće selili i gdje su cijene bile najosjetljivije.
Kad je Erik Lossius napunio trideset, imao je dovoljno novca da kupi dva BMW-a, ljetnu rezidenciju sjeverno od Cannesa i pet tisuća kvadratnih metara za kuću negdje u Tveiti, gdje neboderi u kojima je odrastao nisu zaklanjali sunce. Ukratko, mogao si je priuštiti Camillu Sanden. Camilla je dolazila iz plemićke obitelji koja se bavila odjećom i koja je u međuvremenu bankrotirala. Podrijetlom je bila iz zapad nog dijela Osla, iz Blommenholma, područja koje je radničkome sinu bilo jednako nepoznato kao i francuska vina kojima je sada napunio podrum u Tveiti. Ali kad je ušao u veliku kuću i vidio sve stvari koje je morao preseliti, shvatio je da mu nedostaje još puno toga i da mora imati sljedeće: stil, eleganciju, nekadašnji sjaj i prirodnu superiornost koju možemo dodatno osnažiti pristojnošću i osmijehom. A sve je to bilo utjelovljeno u kćeri, Camilli, koja je sjedila na balkonu s pogledom na fjord Osla, noseći sunčane nao čale koje su, koliko je Erik znao, mogle biti kupljene na lokalnoj benzinskoj postaji, ali koje su na njoj postajale Gucci, Dolce & Gabbana ili kako god se već zvali svi ti brendovi. A sada je znao kako se zovu drugi brendovi. Preselio je njihove stvari, s izuzetkom nekoliko slika koje je trebalo prodati, u manju kuću, na manje mondenoj adresi i nikad nije primio pritužbu zbog gubitka nekih sitnica koje je maznuo prilikom seljenja. Gak ni onda kad je Camilla kao mladenka stajala ispred crkve u Tveiti, s neboderima kao tihim svjedocima, njezini roditelji nisu ničim pokazali da ne odobravaju izbor svoje kćeri. Možda zato što su mislili da Erik i Camilla nekako nadopunjavaju jedno drugo: njemu je nedostajalo elegancije, a njoj novca. Erik se ponašao prema Camilli kao prema princezi, a ona mu je to dopuštala. Davao joj je sve što je tražila, ostavljajući je na miru u spavaonici kad god je to željela i nije od nje tražio ništa, osim da se dotjera kad bi izlazili ili pozivali „parove s kojima su prijatelji” - odnosno prijatelje iz njegova djetinjstva - na večere. S vremena na vrijeme pitala se voli li je uistinu, a s vremenom je razvila duboku naklonost prema ambicioznom i energičnom dečku iz istočnog Osla. Erik je bio iznimno sretan. Od početka je znao da Camilla nije strastven tip: to je, zapravo, bila jedna od stvari koje su je stavljale na više mjesto od djevojaka na koje je bio navikao. Njegove fizičke potrebe ionako su pokrivali bliski susreti s raznim korisnicama usluga njegove tvrtke. Erik
je došao do zaključka da u prirodi selidbi postoji nešto što ljude čini sentimentalnima, rastresenima i otvorenima za nova iskustva. U svakom slučaju, zavodio je samice, razvedene žene, žene u vezama ili brakovima i to na kuhinjskim stolovima, na stubištima, na madracima omotanima u plastiku, na svježe opranome parketu, među kartonskim kutijama i zidovi ma koji odjekuju, istovremeno razmišljajući što će sljedeće kupiti Camilli. Ljepota takvog aranžmana krila se u tome što više nikad neće vidjeti te žene. One će odseliti i nestati. I nestajale su. Sve osim jedne. Birte Olsen je bila tamnokosa i slatka, s tijelom za Penthouse. Bila je mlađa od njega, a visoki glas i naglasak kojim se služila činili su je još mlađom. Bila je dva mjeseca trudna, a doselila se iz njegova dijela Tveite u Hoffsveien s budućim ocem djeteta, muškarcem iz zapadnog dijela grada, za kojeg se trebala udati. To je bio potez s kojim se Erik Lossius mogao poistovjetiti. Nakon što ju je uzeo na običnom stolcu usred ogoljene sobe - otkrio je seks bez kojeg više nije mogao. Ukratko, Erik Lossius susreo je sebi ravnu. Da, mislio je o njoj kao o muškarcu, muškarcu koji se nije pretvarao da želi od njega nešto drugo, osim divljeg seksa. I na neki su način radili samo to. Počeli su se sastajati u praznim stanovima iz kojih se iseljavalo ili u koje se trebalo useliti, najmanje jednom mjesečno i uvijek uz rizik da ih se otkrije. Bili su brzi i učinkoviti, a rituali su im bili uobičajeni i bez otklona. Pa ipak, Erik Lossius se radovao tim susretima kao dijete Božiću: s nehinjenom, iskrenom srećom koju je dodatno pojačavala svijest da će sve biti isto, da će im očekivanja biti ispunjena. Živjeli su paralelne živote, imali paralelne stvarnosti i čini se da mu je to odgovaralo, jednako ko liko i njoj. I tako su nastavili sa svojim susretima, koje su nakratko prekidali porod, na sreću izveden carskim rezom, neki duži pra znici i jedna manja spolna bolest čiji izvor nije mogao utvrditi - a nije ni pokušao. Prošlo je već deset godina i sada je pred Erikom Lossiusom, koji je sjedio na kartonskoj kutiji u polupraznom stanu u Torshovu, stajao visoki muškarac izbrijane glave, s glasom poput kosilice, pitajući ga je li poznavao Birte Becker. Erik Lossius je progutao knedlu. Muškarac se predstavio kao Harry Hole, inspektor u Kriminalističkom odjelu, ali je izgledao više kao radnik, negoli kao nekakav inspektor. Policajci s kojima je Erik razgovarao kad je prijavio Camillin nestanak, bili su iz Jedinice za nestale osobe. No kad mu je ovaj pokazao značku, Eriku je prošlo kroz glavu da sigurno ima vijesti o Camilli. A kako ga ovaj policajac
nije nazvao već ga je pronašao ovdje, strahovao je da su vijesti loše. Sukladno tome poslao je svoje radnike van i zamolio inspektora da sjedne dok je tražio cigaretu i pokušavao se pripremiti za ono što će uslijediti. „Pa?” upitao ga je inspektor. „Birte Becker?” ponovio je Erik Lossius, pokušavajući zapaliti cigaretu i brzo razmišljajući. Nije mu uspjelo ni jedno ni drugo. Kriste, nije mogao čak ni sporo misliti. „Shvaćam da se trebate sabrati”, rekao je inspektor i izvadio svoju kutiju cigareta. „Uzmite si vremena.” Erik je promatrao inspektora koji je pripaljivao Camel, pa se nagnuo kad mu je ovaj pružio upaljač. „Hvala”, promrmljao je Erik i tako snažno povukao da je du han zapucketao. Dim mu je ispunio pluća i činilo se kao da mu se nikotin ubrizgava u krvotok, otklanjajući sve smetnje. Već dugo je mislio da će se to dogoditi prije ili kasnije, da će policija pronaći vezu između njega i Birte i doći s pitanjima. Ali u to je vrijeme samo razmišljao kako će to sakriti od Camille. Sad je sve bilo drugačije. Zapravo, odsad će biti drugačije. Jer sve dosad nije ni pomislio da bi policija mogla povezati ova dva nestanka. „Birtin suprug Filip Becker pronašao je bilježnicu u koju je Birte unijela jednostavnu šifru”, objasnio je policajac. „Postoje telefonski brojevi, datumi i sitne poruke. Nema mjesta sumnji da je Birte imala redovne kontakte s drugim muškarcima.” „Muškarcima?” zagrcnuo se Erik. „Ako vas to može utješiti, Becker misli da se najčešće nalazila s vama. Kako mi je objašnjeno, na različitim adresama.” Erik je u mislima bio na brodu, zagledan u plimni val na ob zoru. Nije odgovorio. „Dakle, Becker je pronašao vašu adresu, uzeo sa sobom pištolj igračku svojeg sina - jako autentičnu imitaciju Glocka 21 - i oti šao u Tveitu čekati da se vratite kući. Htio je vidjeti strah u vašim očima, rekao je. Zaprijetiti vam da kažete sve što znate kako bi nam mogao dati vaše ime. Pratio je auto u garažu, ali pokazalo se da ga je vozila vaša supruga.” „I on… on…” „Sve joj je rekao, da.” Erik je ustao s kutije i prišao prozoru. Stanje gledao na park Torshov i Oslo koji se kupao u jutarnjem suncu. Nije volio stare zgrade s pogledom.
Stare zgrade su značile stepenice. Što je pogled bio bolji, to je bilo više stepenica, a što su stanovi bili ekskluzivniji, to je i roba bila teža, a naknada štete viša i veći broj dana bolovanja njegovih ljudi. Ali tako je to bilo kad ste već riskirali s fiksnim, niskim cijenama; uvijek ste pobjeđivali u najgorim poslovima. S vremenom se plaća i svaki rizik. Erik je duboko udahnuo i začuo policajca kako vuče noge po podu. Shvatio je. Ovog detektiva neće zavarati nikakvom taktikom odgode. Ovaj neće baciti izvješće o naknadi štete. Birte Olsen, sada Becker, bit će prvi korisnik na kojemu će izgubiti novac. „A onda mi je rekao da je deset godina imao vezu s Birte Becker”, govorio je Harry. „I da je, kad su se prvi put susreli i spavali, bila dva mjeseca trudna sa sinom.” „Bila je trudna s mužem”, ispravila ga je Rakel i potapšala jastuk kako bi ga mogla bolje vidjeti. „Sina ili kćer nosiš.” „Mm”, rekao je Harry, oslonivši se o ruku i pružajući preko nje kako bi sa stolića pored kreveta dohvatio kutiju s cigaretama. „Ne u više od osamdeset posto slučajeva.” „Što?” „Rekli su na radiju da negdje između petnaest i dvadeset posto sve djece u Skandinaviji ima drugog oca, a ne onog za kojeg misle da im je otac.” Izvukao je cigaretu iz kutije i podigao je prema poslijepodnevnoj svjetlosti koja je ulazila kroz rolete. „Dijelimo?” Rakel je šutke kimnula. Nije pušila, ali to je bilo nešto što su činili nakon vođenja ljubavi: podijelili bi jednu cigaretu. Kad je Rakel prvi put tražila da proba njegovu cigaretu, bilo je to zato što je željela osjećati isto što i on - biti otrovana i stimulirana kao i on i približiti mu se što je više mogla. A on se prisjetio svih narkomanki koje su uzele prvi fiks iz istih idiotskih razloga, pa ju je odbio. Ali nagovorila ga je i to je s vremenom postao njihov ritual. Kad bi vodili ljubav polako, ne žureći, cigareta je bila poput nastavka vođenja ljubavi. U drugim je slučajevima bila poput lule mira nakon borbe. „Ali on ima alibi za cijelu večer kad je Birte nestala”, rekao je Harry. „Momačka večer u Tveiti koja je počela u šest i potrajala ci jelu noć. Ima najmanje deset svjedoka koji su, istina, bili uglavnom pijani, ali
nikome nije bilo dopušteno da ode kući prije šest ujutro.” „Zašto tajiš da Vetlesen nije Snjegović?” „Sve dok pravi Snjegović misli da imamo ubojicu, pritajit će se i neće počiniti nova umorstva. A ne bi bio tako oprezan kad bi znao da smo prestali tražiti. U međuvremenu možemo mirno raditi…” „Čujem li ja to ironiju?” „Možda”, odgovorio je Harry i dodao joj cigaretu. „Znači, ne vjeruješ u to?” „Mislim da moji nadređeni imaju dosta razloga kriti da Vetlesen nije bio naš tip. Ravnatelj policije i Hagen su onomad održali konferenciju za novinare i čestitali jedan drugome na rješavanju slučaja…” Rakel je uzdahnula. „Ponekad mi nedostaje policijski život.” „Mm.” Rakel je proučavala cigaretu. „Jesi li ikad bio nevjeran, Harry?” „Definiraj pojam nevjeran.” „Jesi li spavao s nekim tko nije tvoja partnerica?” „Jesam.” „Mislim, dok si bio sa mnom.” „Znaš da ne mogu biti posve siguran.” „U redu, onda, kad si bio trijezan.” „Ne, nikad.” „Što misliš o meni? Zato što sam sada ovdje?” „Je li to trik pitanje?” „Ozbiljno mislim, Harry.” „Znam. Samo nemam volje odgovoriti.” „Onda ti ne dam više cigaretu.” „Mm. U redu. Mislim da vjeruješ kako želiš mene, ali bi htjela željeti njega.” Rijeci su visjele iznad njih kao utisnute u tamu. „Tako si prokleto… distanciran”, prasnula je Rakel, pružajući Harryju cigaretu i prekriživši ruke na prsima. „Možda ne bismo trebali razgovarati o tome”, predložio je Harry. „Ali moram razgovarati o tome! Ne vidiš li? Inače ću poludjeti. Moj bože, već jesam luda, jer to što sam ovdje, sada…” Povukla je pokrivač do brade. Harry se okrenuo i približio joj se. A ona je nagnula glavu i zatvorila oči prije negoli ju je dotakao, a iz blago rastvorenih usana čuo je kako joj se
disanje ubrzava. I pomislio je: kako joj to uspijeva? Kako može u trenu prijeći iz srama u seksualno uzbuđenje? Kako se može tako… kontrolirati? „Misliš li…” upitao ju je, vidjevši kako otvara oči pa se, izne nađeno i frustrirano, zagledava u strop zbog dodira koji se nisu materijalizirali, „da nas loša savjest čini pohotnima? Da nismo nevjerni usprkos sramu, nego baš zbog njega?” Zatreptala je. „Ima nešto u tome”, rekla je naposljetku. „Ali to nije sve. Ne ovaj put.” „Ovaj put?” „Da.” „Jednom sam te pitao i tad si rekla…” „Lagala sam”, odgovorila je. „Bila sam nevjerna prije.” „Mm.” Ležali su u tišini i slušali zvukove poslijepodnevne gužve na Pilestredetu. Došla je ravno s posla; znao je Rakelin i Olegov ras pored i znao je da će uskoro morati otići. „Znaš li što mrzim kod tebe?” upitala je naposljetku i povukla ga za ulio. „Tako si prokleto ponosan i tvrdoglav da nećeš ni pitati jesam li ja bila nevjerna tebi.” „Pa”, rekao je Harry, uzeo dopola popušenu cigaretu i zadiv ljeno pogledao njeno golo tijelo kad je iskočila iz kreveta, „zašto bih to želio znati?” „Iz istog razloga zbog kojeg je to htio Birtin suprug. Da razotkriješ laž. Da istina izađe na vidjelo.” „Misliš li da će istina učiniti Filipa Beckera manje nesretnim?” Navukla je preko glave uski crni džemper od grube vune koji je prianjao uz njezinu glatku kožu. Ako sam na išta ljubomoran, pomislio je Harry, onda je to ovaj džemper. „Znaš što, gospodine Hole? Za nekoga kome je posao razotkri vati neugodne istine, svakako uživaš živjeti u laži.” „U redu”, Harry je naposljetku popustio i ugasio cigaretu u pepeljari. „Pljuni.” „Bilo je to u Moskvi dok sam živjela s Fjodorom. U velepo slanstvu je bio jedan norveški ataše s kojim sam prolazila obuku. Ludo smo se
zaljubili.” „I?” „I on je bio u vezi. Taman smo se spremali ostaviti svoje partnere, kad je ona objavila da je trudna. A kako imam jako dobar ukus kad je riječ o muškarcima…” Navukla je čizme i povukla zubima gornju usnu. „Naravno da sam odabrala onoga tko neće pobjeći od odgovornosti. Prijavio se za premještaj natrag u Oslo i nikad se više nismo vidjeli. A Fjodor i ja smo se vjenčali.” „I ti si ubrzo zatrudnjela?” „Da.” Zakopčala je kaput i pogledala ga. „Ponekad se pitam jesam li to učinila da mu vratim. I je li Oleg proizvod slomljenog srca, a ne ljubavi? Misliš li da jest?” „Nemam pojma”, odgovorio je Harry. „Znam samo da je sjajan proizvod.” Zahvalno mu se nasmiješila pa se nagnula kako bi mu poljubila čelo. „Nikad se više nećemo vidjeti, Hole.” „Naravno da nećemo”, odgovorio je pa sjeo u krevetu zagledan u zid, i ostao tako sve dok nije začuo kako se s treskom zatvaraju teška stubišna vrata. Potom je odšetao do kuhinje, odvrnuo slavinu i izvadio čašu iz ormarića. Dok je čekao da poteče hladna voda, pogled mu je skrenuo na sliku Olega i Rakel u nebesko plavoj haljini, a potom na pod. Na linoleumu je ugledao mokre otiske čizama. Mora da su Rakelini. Navukao je kaput i čizme i spremao se izaći, pa se okrenuo i dohvatio službeni Smith & Wesson s vrha ormara i gurnuo ga u džep kaputa. U svom je tijelu još osjećao tragove vođenja ljubavi, poput drh taja dobrog osjećaja i blage opijenosti. Stigao je do stubišnih vrata kad ga je nekakav zvuk, tihi klik, natjerao da se okrene i zagleda u dvorište u kojem je tama bila gušća nego na ulici. Namjeravao je otići svojim putem i učinio bi to, ali su ga mučili oni otisci. Otisci čizama na linoleumu. Pa je otišao u dvorište. Žućkasta svjetlost s prozora odbijala se na ostacima snijega koji su još ležali na mjestima koja sunce nije dohvatilo. Nešto je stajalo pored ulaza u podrumska spremišta. Nakrivljena figura s nakošenom glavom, oblutci umje sto očiju i cerek od kamenčića koji ga je promatrao. Tihi smijeh odjekivao je među zidovima od cigle, stapajući se s histeričnim vriskom koji je prepoznao kao svoj vlastiti, dok je grabio snijeg pored podrumskih stepenica i bijesno ga bacao. Oštri metalni rub lopate udarao je ispod glave, odižući je od tijela i bacajući mokri snijeg na zid. U sljedećem vještom
udarcu prepolovio je torzo snjegovića napola, a treći je razbacao ostatke po crnom asfaltu na sredini dvorišta. Harry je stajao hvatajući zrak kad je začuo iza sebe drugi klik. Nalik na zvuk napinjanja revolvera. Okrenuo se u jednom brzom pokretu, ispustio lopatu i izvukao svoj crni revolver. Muhammad i Salma stajali su pored drvene ograde ispod stare breze i promatrali svojeg susjeda velikim, uplašenim dječjim očima. U rukama su držali suhe grane. Grane su izgledale kao da bi mogle biti elegantne ruke za snjegovića, a onda je Salma iz čistog straha svoje slomila napola. „Naš… s-snjegović”, promucao je Muhammad. Harry je vratio revolver u džep kaputa i zatvorio oči. Proklinjući u sebi, progutao je knedlu i naredio mozgu da se umiri. Tad je otvorio oči. Suze su se sakupljale u tamnim Salminim očima. „Žao mi je”, prošaptao je. „Pomoći ću vam napraviti novog.” „Hoću kući”, prošaptala je Salma tihim glasom. Muhammad je uzeo sestricu za ruku i odveo je kući, ljutito pogledavajući Harryja. Harry je osjetio držak revolvera u ruci. Klik. Mislio je da je to zvuk napinjanja obarača. Ali naravno, pogriješio je: taj dio postupka je nečujan. Ono što čujete jest zvuk otpuštanja obarača, zvuk pucnja koji nije ispaljen, zvuk života. Ponovo je izvadio službeni revolver. Uperio ga je u tlo i povukao okidač. Obarač se nije pomakao. Tek kad je za trećinu vratio okidač na mjesto i počeo razmišljati da bi pištolj u svakom trenutku mogao opaliti, obarač se počeo podizati. Pustio je okidač. Obarač se spustio u položaj s metalnim klikom. Opet je čuo isti zvuk, shvativši da je osoba koja je tako daleko povukla okidač da se obarač podigao, namjeravala pucati. Harry je pogledao prozore svojeg stana na drugom katu. Bili su u mraku i tad mu je palo na pamet: pojma nije imao što se događa unutra kad on nije kod kuće. Erik Lossius je nemirno sjedio i zurio kroz prozor svog ureda. Razmišljao je kako je malo znao o tome što se zbivalo iza Birtinih smeđih očiju. O tome kako je gori osjećaj bila spoznaja da je bila s drugim muškarcima, od činjenice da je nestala i da je možda mr tva. I o svojoj želji da radije izgubi Camillu od ruke nekog ubojice, nego ovako. Ali Erik Lossius je najviše razmišljao o tome kako je vjerojatno volio Camillu. I da je još voli. Bio je nazvao njezine roditelje, ali ni oni nisu čuli ništa o njoj.
Možda je otišla nekoj od prijateljica iz zapadnog Osla, o kojima mu je pričala. Zagledao se u poslijepodnevnu tamu koja se polako spuštala na Groruddalen, tamu koja je postajala sve gušća, brišući vidljive detalje. Danas više nije imao posla, ali nije želio ići kući, prevelikoj i previše praznoj kući. Ne još. U ormaru iza njega nalazilo se pa kiranje biranih rakija, takozvani putni fond, napunjen iz različitih ormarića s pićima koje je preseljavao. Natočio si je gin u šalicu za kavu i otpio gutljaj, kad je zazvonio telefon. Prepoznao je pozivni broj Francuske. Broj nije bio na popisu pritužbi pa se javio. Po disanju je znao da je to njegova žena, prije nego što je progovorila. „Gdje si?” upitao je. „Što misliš?” Glas joj je zvučao daleko. „Odakle me zoveš?” „Iz Caspera.” To je bilo tri kilometra dalje od njihove vikendice. „Camilla, traži te policija.” „Stvarno?” Zvučala je bezbrižno, kao da se sunča. Kao da se dosađuje, kao da se trudi zvučati zainteresirano, s ljubaznom, ali distanciranom neusiljenošću na koju je pao prije mnogo godina, na onom balkonu u Blommenholmu. „Ja…”, počeo je pa se zaustavio. Što je mogao reći? „Mislila sam da bi bilo dobro da te nazovem prije našeg odvjet nika”, obavijestila ga je. „Našeg odvjetnika?” „Odvjetnika moje obitelji”, objasnila je. „Bojim se da je jedan od najboljih za ove stvari. Tražit će ravnomjernu podjelu popola, kad je riječ o novcu i imovini. Tražit ćemo kuću i dobit ćemo je, iako ne tajim da je namjeravam prodati.” Naravno, pomislio je. „Vraćam se kući za pet dana. Dotad ćeš se, pretpostavljam, iseliti.” „To je kratak rok”, rekao je. „Možeš ti to. Čujem da nitko ne radi brže i jeftinije od Rydd & Flytta.” Posljednje riječi ispljunula je s takvim gađenjem da se stisnuo u sebe. Jednako kao što se stiskao u vrijeme razgovora s inspekto rom Holeom. Bio je poput deke oprane na previsokoj temperaturi; postao joj je premalen,
neiskoristiv. A s jednakom sigurnošću s kojom je znao da je sada, ovog trenutka, voli više nego ikad prije, znao je i to daju je nepovratno izgubio i da neće biti pomirenja. A kad je prekinula poziv, vidio ju je kako se meškolji na suncu Francuske rivijere i škilji kroz sunčane naočale koje je kupila za dvadeset eura, ali koje su na njoj izgledale kao tri tisuće kruna vrijedne Guccijeve ili Dolce & Gabbanine ili… zaboravio je kako se zovu ostali brendovi. Harry se odvezao do vrha grebena Holmenkollen, u zapadnom dijelu grada. Parkirao je automobil u sportskom centru, na velikom i napuštenom parkiralištu i prišao Holmenkollenu. Stajao je ondje na vidikovcu pored skakaonice, s još nekoliko zalutalih turista, pro matrajući tribine s obje strane staze, jezero pri dnu grebena koje se tijekom zime praznilo i grad koji se protezao sve do fjorda. Pogled da je perspektivu. Nemaju konkretnih dokaza. Snjegović je bio tako blizu da je imao osjećaj da samo trebaju pružiti ruku i uhititi ga. Ali ponovo im je pobjegao iz šaka, poput vještog profesionalnog boksača. Inspektor se osjetio starim, teškim i nespretnim. Jedan od turista ga je promatrao. Težina službenog revolvera s desne strane povlačila je kaput prema dolje. A ta trupla, gdje su, dovraga, trupla? Čak se i zakopana trupla pojave. Koristi li kiselinu? Harry je osjetio rezignaciju. Ne, kvragu, ne! Na FBI-evu te čaju raspravljali su o slučajevima u kojima je lov na ubojicu trajao više od deset godina. Po pravilu, obično bi neki sitni i nasumični detalj napokon riješio slučaj. No zapravo ga je rješavala činjenica da nikad nisu odustali, da su odradili svih petnaest rundi, a ako bi protivnik još stajao, tražili bi revanš. Iz grada ispod njih prikradala se poslijepodnevna tama i oko njih su se počela paliti svjetla. Morali su početi tražiti tamo gdje je svjetlost. Bilo je to banal no, ali važno proceduralno pravilo. Počni tamo gdje imaš trag. U ovom slučaju to znači početi s najmanje vjerojatnom osobom i s najluđom idejom koju je ikad imao. Harry je uzdahnuo, izvukao mobitel i pogledao popis primlje nih poziva. Nije ih bilo previše pa je broj i dalje bio ovdje - kratki razgovor u hotelu Leon. Stisnuo je OK. Istražiteljica Bossea Oda Paulsen odmah se javila veselim i žu strim glasom osobe koja sve dolazne pozive shvaća kao novu uz budljivu priliku. A ovog je puta, na neki način, bila u pravu.
21.
DAN OSAMNAESTI Čekaonica Bila je to soba treme. Možda su je zato neki ljudi zvali „če kaonicom”, kao da su kod zubara. Ili „predvorjem”, kao da teška vrata između dva kauča Studija i vode do nečega važnog ili čak svetog. Ali na NRK-ovu planu zgrade državne televizije u oblasti Marienlyst u Oslu, taj je dio jednostavno bio označen kao Lounge, Studio i. Ipak, bila je to najuzbudljivija prostorija poznata Odi Paulsen. Već je stigla većina gostiju koji su sudjelovali u večerašnjem izdanju Bossea. Kao i obično, prvi su stigli najmanje poznati gosti i oni čije će pojavljivanje trajati najkraće. Sada su sjedili na jednom od kaučeva, našminkani, obraza rumenih od uzbuđenja dok su razgovarali, pijuckajući čaj ili crno vino, a pogled im je neprekidno bježao prema monitorima koji su davali potpuni pregled studija s druge strane vrata. Ondje je publika već sjela na svoja mjesta, a voditelj programa davao im je upute kako da plješću, smiju se i navijaju. Ekran je pokazivao i stolac voditelja te četiri stolca za goste. Četiri prazna stolca koja su čekala ljude, sadržaj i zabavu. Oda je voljela te intenzivne, nervozne minute prije početka programa uživo. Svakog petka, punih četrdeset minuta, ovo je bilo najbliže središtu svijeta. Između 20 i 25 posto populacije gledalo je program, a to je bio doista visok postotak za jedan talk show. Oni koji su zaposleni ovdje nisu bili samo na mjestu na kojem se sve događalo, oni su predstavljali i ono što se događalo. Ovo je bio magnetski sjeverni pol za slavne osobe, pol koji je privlačio sve i svakoga. A kako je slava opojna droga i kako na sjevernom polu postoji samo jedna točka kompasa, ona koja gleda prema jugu - dolje - svi su se držali svojih poslova. Slobodnjak poput Ode morao je dostaviti sadržaj kako bi bio dio tima sljedeće sezone i zato je bila toliko sretna što je jučer kasno poslijepodne primila poziv, malo prije redakcijskog sastanka. Nasmiješio joj se i sam Bosse Eggen i rekao da je to priča. Njezina priča. Tema te večeri trebale su biti igre za odrasle. Bila je to tipična tema za Bosse, odgovarajuće ozbiljna, ali ne preteška. Nešto o čemu svi gosti mogu iznijeti svoje, poluupućeno mišljenje. Među gosti ma je bila i psihologinja
koja je napisala tezu o toj temi, ali glavni gost bio je Arve Stop koji će sljedećeg dana slaviti dvadeset i peti rođendan Liberala. Stop se nije protivio prikazu sebe kao zaigrane odrasle osobe, playboya, kad je Oda imala pripremni sastanak u njegovu stanu. Samo se nasmijao kad je povukla paralelu s ostar jelim Hughom Hefnerom u kućnom ogrtaču i s lulom, tijekom vječne momačke zabave u dvorcu. Osjetila je njegov pogled na sebi, znatiželjni pogled koji ju je procjenjivao, sve do trenutka kad ga je upitala žali li što nema djecu, nasljednike kraljevstva. „Imate li vi djece?” upitao ju je. A kad je odgovorila negativno, on je - na njeno iznenađenje trenutačno izgubio zanimanje i za nju i za razgovor. Stoga je brzo završila razgovor, s uobičajenim informacijama o dolasku i vremenu šminkanja, napomenuvši da se preferira odjeća bez pruga i objasnivši da se teme i gosti mogu promijeniti u zadnji čas, jer je riječ o tematskom programu i tako dalje. A sad je Arve Stop stigao u Lounge Studija i, ravno iz šminkarnice, s intenzivnim plavim očima i gustom sivom kosom koja je bila sređena, ali dovoljno duga da joj se krajevi pomiču gore-dolje, odajući dojam buntovnika. Nosio je obično sivo odijelo za koje su svi znali da stoji pravo bogatstvo, iako nitko nije znao odakle to znaju. Preplanula ruka već je bila ispružena kako bi pozdravila psihologinju koja je sjedila na kauču, s kikirikijem i čašom crnog vina. „Nisam znao da psiholozi mogu biti tako lijepi”, rekao je ženi. „Nadam se da ljudi i slušaju ono što govorite.” Odaje promatrala kako psihologinja oklijeva prije negoli je zasjala. Iako je žena očito znala da je Stopov kompliment samo šala, prema sjaju u njezinim očima shvatila je da je rečenica po godila metu. „Bok svima, hvala što ste došli!” Bio je to Bosse Eggen koji je ušetao u prostoriju. Počeo je s gostima na lijevoj strani, rukujući se i gledajući ih u oči, pa rekao koliko je sretan što su stigli, upućujući ih da ga mogu slobodno prekinuti s pitanjima za druge goste ili komentarima; to će oživjeti razgovor. Producent Gubbe signalizirao je Stopu i Bosseu da bi se trebali povući u pokrajnju prostoriju, kako bi razgovarali o strukturi glav nog intervjua i uvodu u program. Oda je pogledala na sat. Osam i pol minuta do početka programa uživo. Počela se pitati treba li se zabrinuti i treba li nazvati recepciju i otkriti čeka li ih on ondje: onaj pravi, glavni gost. Važan za priču. Ali podigla je oči i on je stajao pred njom s jednom od pomoćnica, i
Oda je osjetila kako joj srce preskače. Nije bio naročito zgodan, možda čak i ružan, ali nije se stidjela priznati da je postojala određena privlačnost. A ta je privlačnost imala neke veze s činjenicom da je bio gost kojeg su se htjeli dočepati svi televizijski kanali u Skandinaviji. To je bio čovjek koji je uhvatio Snjegovića, najveću kriminalističku priču u Norveškoj u posljednjih tko-zna-koliko godina. „Rekao sam da ću zakasniti”, objasnio je Harry Hole prije no što je uspjela izgovoriti i riječ. Onjušila mu je dah. Kad je posljednji put bio u emisiji, bio je vidljivo pijan i uzrujao je čitavu naciju. Ili barem 20 do 25 posto nacije. „Sretni smo što ste ovdje”, zacvrkutala je. „Drugi ste na redu. Ostatak emisije ćete sjediti, dok će se drugi izmjenjivati.” „U redu”, rekao je. „Odvedi ga na šminkanje”, obratila se Oda pomoćnici. „Uzmi Guri.” Guri nije bila samo učinkovita, već je uspijevala i najumornije lice učiniti privlačnim televizijskoj publici s nekim jednostavnim a i nekim manje jednostavnim - trikovima. Otišli su, a Odaje duboko udahnula. Voljela je, stvarno voljela posljednje nemirne minute kad se sve činilo kaotičnim, no ipak se nekako uklapalo. Bosse i Stop su se vratili iz pokrajnje prostorije. Pokazala je Bosseu palac gore. Čula je pljesak publike dok su se vrata studija zatvarala. Na monitoru je vidjela Bossea kako sjeda na svoje mjesto i znala je da je voditelj programa počeo odbrojavati. Tad je krenula naslovna melodija i bili su u programu. Oda je shvatila da nešto nedostaje. Program je tekao kao po loju. Arve Stop je bio briljantan i Bosse je uživao. Arve Stop je rekao da ga se percipira kao elitista jer on i jest elitist. I da neće biti upamćen ako ne doživi pokoji neuspjeh. „Dobre priče ne govore samo o nizu uspjeha, već i o spekta kularnim neuspjesima”, rekao je Stop. „Iako je Roald Amundsen dobio utrku do Južnog pola, svijet izvan Norveške pamti Roberta Scotta. Niti jedna od Napoleonovih pobjeda nije upamćena kao što se dogodilo s porazom na Waterloou. Nacionalni ponos Srbije temelji se na bitci protiv Turaka na Kosovu polju 1389. godine, na
bitci u kojoj su Srbi potučeni do nogu. A pogledajte Isusa! Simbol čovječanstva za koji se tvrdi da je pobijedio smrt, trebao bi biti čovjek koji stoji pored grobnice uzdignutih ruku. Umjesto toga, čini se da je kršćanima draži spektakularan poraz: Isus pri bijen na križ, na pragu odustajanja. Priča o porazu uvijek nas više dotakne.” „Razmišljate li o tome da ponovite Isusov primjer?” „Ne”, odgovorio je Stop, spustio pogled i nasmiješio se dok se publika glasno smijala. „Ja sam kukavica. Idem za zaboravljivim uspjehom.” Stop je pokazao nevjerojatno simpatičnu, čak i skromnu stranu karaktera, umjesto svoje poznate arogancije. Bosse ga je upitao ne traži li, kao višegodišnji samac, partnericu. A kad je Stop odgovorio da traži, Oda je znala da će uslijediti lavina bračnih ponuda. Publika je uzvratila dugim i toplim pljeskom. Tada je Bosse dramatično na javio: „Vječni lovac, vuk samotnjak policije Osla, inspektor Harry Hole” i Oda je pomislila da je vidjela iznenađenje kad se kamera na trenutak zaustavila na Stopovu licu. Bosse je očito uživao u odgovoru koji je dobio na pitanje o partnerici, jer je pokušao nastaviti tijek misli pitajući Harryja - za kojeg je također znao da je samac - traži li on ženu? Harry se nasmiješio i zavrtio glavom. Ali Bosse nije odustajao pa je pitao postoji li možda netko poseban za koga se Harry čuva. „Ne”, odgovorio je Harry, kratko i slatko. Obično bi ovakvo odbijanje potaklo Bossea da ispituje dalje, ali znao je da ne treba kvariti zabavu. Snjegović. Pa je pitao Harryja može li im ispričati više o slučaju o kojem govori cijela Norveška, o prvom nacionalnom serijskom ubojici. Harry se promeškoljio na stolcu kao da je pretijesan za njegovo visoko tijelo, pa je kratkim i odsječnim rečenicama sažeo slučaj. Posljednjih godina pojavljuju se slučajevi nestalih osoba s očitim podudarnostima. Sve su nestale žene bile u vezama, imale su djecu i nije bilo ni traga njihovim tijelima. Bosse je nabacio ozbiljan izraz lica koji je svima trebao dati do znanja da ulaze u ozbiljno područje. „Ove je godine iz svog doma u Hoffu, ovdje u Oslu, pod sličnim okolnostima nestala Birte Becker”, rekao je Harry. „A malo kasnije, pronađena je mrtva Sylvia Ottersen u Sollihogdi pored Osla. Tada smo prvi put pronašli truplo. Ili barem njegove dijelove.”
„Da, pronašli ste njezinu glavu, zar ne?” ubacio se Bosse. Oprezno i informativno za one koji ne znaju, a krvavo i senzacio nalno za one koji znaju. Bio je tako profesionalan da je Oda cvala od ponosa. „A onda smo u blizini Bergena pronašli truplo nestalog policaj ca”, nastavio je Harry. „Nestao je prije dvanaest godina.” „Željezni Rafto”, pojasnio je Bosse. „Gert Rafto”, ispravio ga je Harry. „Prije nekoliko dana pro našli smo u Bygdoyju i truplo Idara Vetlesena. To su jedina trupla koja imamo.” „Koji su, po vašem mišljenju, najgori aspekti ovog slučaja?” Oda je osjetila nestrpljenje u Bosseovom glasu, vjerojatno zato što Harry nije zagrizao mamac o glavi, niti je opisivao jezive detalje slučaja, čemu se Bosse nadao. „To što je prošlo toliko godina prije nego što smo shvatili da postoji veza između tih nestanaka.” Još jedan dosadan odgovor. Voditelj programa signalizirao je Bosseu da počne razmišljati o sljedećoj temi. Bosse je pritisnuo jagodice prstiju. „A sada je slučaj riješen i opet ste zvijezda, Harry. Kakav je to osjećaj? Dobivate li pisma obožavatelja?” Uslijedio je onaj razoružavajući, dječački osmijeh. Izašli su iz ozbiljne zone. Inspektor je polako kimnuo i koncentrirano ovlažio usne, kao da je ključno kako će izreći sljedeći odgovor. „Pa, dobio sam jesenas jedno pismo, ali siguran sam da Stop zna više o tome.” Sada je Stop bio u krupnom planu, dok je s blagom znatiželjom promatrao Harryja. Uslijedile su dvije duge televizijske sekunde. Oda je zagrizla donju usnu. Što Harry želi reći? Tada se ubacio Bosse i riješio problem. „Da, naravno, Stop dobiva puno pisama obožavatelja. I oboža vateljica. A što je s vama, Hole? Imate li vi obožavateljice?” Publika se oprezno nasmijala. Harry Hole je zavrtio glavom. „Hajde”, ustrajao je Bosse. „Sigurno vam ponekad prilaze po licajke pripravnice i traže dodatne instrukcije kako obaviti pretres osobe.”
Publika u studiju sada se stvarno smijala. S užitkom. Bosse se zadovoljno cerio. Harry Hole se nije ni nasmiješio, samo je nabacio rezignirani izraz lica i pogledao prema izlazu. U jednom kratkom, grčevi tom trenutku Oda ga je već mogla vidjeti kako ustaje i odlazi. Umjesto toga, okrenuo se prema Stopu koji je sjedio na stolcu pored njegova. „A što ti radiš, Stop? Ako ti nakon predavanja u Trondheimu priđe žena i kaže da ima samo jednu dojku, ali bi ipak volje la spavati s tobom? Pozoveš li je na dodatno predavanje u svoju sobu?” Publika je sada posve utihnula, a čak je i Bosse djelovao zbunjeno. Pitanje je bilo zabavno samo Arveu Stopu. „Ne, mislim da to ne bih učinio. Ne zato što seks s jednom dojkom ne bi bio zabavan, već zato što su kreveti u Trondheimu jako uski.” Publika se nasmijala, iako usiljeno, uglavnom zbog olakšanja što razgovor nije bio neugodniji. Predstavljena je psihologinja. Razgovarali su o zaigranim odraslim osobama i Oda je pri mijetila da Bosse odmiče razgovor od Harryja Holea. Sigurno je zaključio da nepredvidivi policajac nema svoj dan. Stoga je Arve Stop - koji je definitivno imao svoj dan - dobio više prostora. „Kako se vi igrate, Stop?” upitao je Bosse s nevinim izrazom lica koji je pojačavao nimalo nevin podtekst. Oda se obradovala: sama je napisala to pitanje. Ali prije no što je Stop mogao odgovoriti, Harry Hole se na gnuo naprijed i upitao ga posve jasno i razgovijetno. „Praviš li snjegoviće?” Oda je tada shvatila da nešto nedostaje. Holeov ton je bio oštar i ljutit a govor tijela agresivan; Stop je iznenađeno podigao obrvu, a lice mu se napelo i nekako stisnulo. Bosse je zastao. Oda nije znala što se događa, ali su prošle četiri sekunde, čitava vječnost u progra mu uživo. Tada je shvatila da Bosse zna što radi. Iako je smatrao svojom dužnošću stvoriti dobru atmosferu među gostima, znao je, naravno, da je njegova najsvetija dužnost i ono najvažnije - zaba viti naciju. A nema bolje zabave od ljudi koji su bijesni i koji gube kontrolu, lome se ili na neki drugi način, javno i uživo, pokazuju osjećaje pred velikim auditorijem. Sukladno tome jednostavno je pustio uzde i pogledao Stopa. „Naravno da pravim snjegoviće”, rekao je Stop nakon četiri sekunde.
„Pravim ih na krovnoj terasi, pored bazena. Svaki izra đujem prema liku nekoga od članova kraljevske obitelji. Tako se kad dođe proljeće - mogu radovati činjenici da će se zastarjeli elementi otopiti i nestati.” Prvi put te večeri Stop nije dobio ni smijeh ni pljesak. Oda je pomislila kako je Stop morao znati da se to redovito događa s antirojalističkim komentarima. Bosse je, neuzdrman, najavio pop-zvijezdu koja je trebala go voriti o nedavnom slomu na sceni, pa zaključiti emisiju sa singlom koji će biti objavljen u ponedjeljak. „Što je to, dovraga, bilo?” upitao je producent Gubbe koji je stajao tik iza Ode. „Možda ipak nije trijezan”, rekla je Oda. „Moj bože, on je jebeni policajac!” U tom se trenutku Oda sjetila da je on njezin izbor. Njezina priča. „Ali Isuse, stvarno zna stvoriti dramu.” Producent nije odgovorio. Pop-zvijezda je govorila o svojim psihičkim problemima, objaš njavajući da su naslijeđeni, a Oda je pogledala na sat. Četrdeset sekundi. Predugo za petak uvečer. Četrdeset i tri. Bosse ju je pre kinuo nakon četrdeset i šest. „A što je s tobom, Arve?” Bosse je obično do kraja emisije bio na „ti” s glavnim gostom. „Jesi li ikad doživio ludilo ili ozbiljnu nasljednu bolest?” Stop se nasmiješio. „Ne, Bosse, nisam. Osim ako ne ubrajaš u bolesti žudnju za potpunom slobodom. Zapravo, to je obiteljska slabost.” Bosse je došao do kraja emisije i trebao se samo odjaviti s drugim gostima i najaviti pjesmu. Začule su se posljednje riječi psihologinje o važnosti igranja u životu. A onda: „Budući da Snjegović više nije među nama, pretpostavljam da ćete imati koji dan za igru, Harry?” „Ne”, odgovorio je Harry. Tako se zavalio u stolac da su mu noge gotovo dosezale do pop-zvijezde. „Snjegović nije uhvaćen.” Bosse se namrštio i sačekao da nastavi, čekajući poantu vica. Oda se nadala da je poanta bolja od najavne rečenice. „Nikad nisam rekao da je Idar Vetlesen Snjegović”, rekao je Harry. „Upravo suprotno. Sve upućuje na to da je Snjegović još na slobodi.”
Bosse se zahihotao. Bio je to smijeh koji je koristio kad gost ne bi uspio u pokušaju da ispadne duhovit. „Radi mirnog sna svoje žene, iskreno se nadam da se šalite”, rekao je veselo Bosse. „Ne”, odgovorio je Harry. „Ne šalim se.” Oda je pogledala na sat i znala da voditelj programa sada stoji iza kamere i nervozno skakuće s noge na nogu, pa je prešla prstom preko vrata kako bi pokazala Bosseu da im je vrijeme isteklo i da moraju početi s pjesmom, žele li pustiti barem prvi stih prije negoli krene odjavna špica. Ali Bosse je bio najbolji. Znao je da je ovo važnije od svih singlova na svijetu. Stoga je ignorirao podignutu palicu i nagnuo se u stolcu, kako bi svima koji sumnjaju pokazao o čemu je riječ. Ovo je bila priča. Senzacionalna objava. Ovdje na njegovom, na njihovom programu. Drhtaj u glasu bio je gotovo iskren. „Upravo ovdje i sada govorite nam da je policija lagala, Hole? Da je Snjegović na slobodi i da može uzeti nove živote?” „Ne”, odlučno je rekao Harry. „Nismo lagali. Otkrivene su nove pojedinosti.” Bosse se zavrtio u stolcu, a Odi se učinilo da čuje tehničkog redatelja kako viče iza kamere 1, a tada je Bosseovo lice bilo ovdje i njegove su oči gledale ravno u njih. „Pretpostavljam da ćemo u večerašnjim vijestima saznati više o tim pojedinostima. Bosse je ponovo s vama sljedećeg petka. Hvala na gledanju.” Oda je zatvorila oči i bend je počeo svirati singl. „Isuse”, čula je producenta kako cvili iza nje. A onda i, „Isuse jebeni Kriste.” Odi je došlo da zaurla. Da zaurla od zadovoljstva. Ovdje, pomislila je. Ovdje na Sjevernom polu. Mi nismo mjesto na kojem se stvari događaju. Mi smo ono što se događa.
22.
DAN OSAMNAESTI Pogodak Gunnar Hagen je stajao pred vratima Schroder’sa i promatrao prostoriju. Otišao je iz kuće točno trideset i dvije minute i tri telefonska razgovora nakon odjavne špice Bossea. Nije pronašao Harryja u njegovom domu, u Kunstnernes Husu niti u uredu. Bjorn Holm mu je šapnuo da pokuša u Harryjevom lokalnom baru, u Schroder’su. Zaprepastio ga je kontrast između mlade, lijepe i uglavnom slavne klijentele Kunstnernes Husa i Schroder’sovih pomalo oronulih pivopija. Harry je sjedio za stolom na kraju bara, u kutu, posve sam. S velikom čašom. Hagen se probio do njega. „Pokušavao sam te nazvati, Harry. Jesi li isključio mobitel?” Inspektor je podigao mutni pogled. „Previše je gužve. Iznenada me proganja hrpetina piskarala.” „U NRK-u su rekli da ekipa Bossea s gostima nakon emisije obično ide u Kunstnernes Hus.” „Novinari su stajali vani i čekali me. Pa sam nestao. Što želite, šefe?” Hagen se bacio u stolac i promatrao Harryja kako podiže čašu do usana i otpija gutljaj zlatnosmeđe tekućine. „Razgovarao sam s ravnateljem policije”, rekao je Hagen. „Ovo je ozbiljno, Harry. Objaviti da je Snjegović i dalje na slobodi, di rektno je kršenje njegovih zapovijedi.” „To je točno”, složio se Harry i otpio novi gutljaj. „Točno? To je sve što imaš reći? Ali tako ti svega, Harry, zašto?” „Javnost ima pravo znati, šefe”, objasnio je Harry. „Naša je demokracija izgrađena na otvorenosti, šefe.” Hagen je udario šakom o stol i na trenutak privukao nekoli ko znatiželjnih pogleda sa susjednih stolova te prijekoran pogled konobarice koja je prošla pored njih s hrpom polulitarskih čaša. „Ne igraj se sa mnom, Harry. Javno smo objavili da je slučaj riješen. Prikazao si policiju u lošem svjetlu, jesi li svjestan toga?” „Moj je posao hvatati zlikovce”, rekao je Harry.
„A ne uljep šavati stvari.” „To su dvije strane iste stvari, Harry! Naš posao izravno ovisi o tome kako nas javnost doživljava. Mediji su ključni!” Harry je zavrtio glavom. „Novinari mi nikad nisu olakšali ni pomogli riješiti ni jedan jedini slučaj. Mediji su ključni samo za one koji vole biti pod reflektorima. Ljudima kojima odgovarate važni su samo konkretni rezultati koji će im donijeti pozitivne napise u novinama. Ili spriječiti one loše. Ja samo želim uhvatiti Snjegovića. I točka.” „Predstavljaš opasnost za svoje kolege”, rekao je Hagen. „Znaš li to?” Činilo se da Harry razmišlja o tome, a onda je polako kimnuo, ispraznio čašu i pokazao konobarici da želi još jednu. „Upravo sam razgovarao sa šefom i načelnikom policije”, rekao je Hagen i uspravio se. „Rečeno mi je da odmah dođem do tebe i ušutkam te. Od ove sekunde. Je li to jasno?” „Dobro, šefe.” Hagen je začuđeno trepnuo, ali Harryjevo lice nije ništa odavalo. „Od ovog trenutka ja ću biti izravno uključen u svaki dio slu čaja”, rekao je POB-ovac. „Želim redovna izvješća. Znam da to nećeš raditi pa sam razgovarao s Katrine Bratt i dao joj taj zadatak. Imaš li kakav prigovor?” „Nikakav, šefe.” Hagen je pomislio da je Harry pijaniji nego što izgleda. „Bratt mi je rekla da si joj naredio da posjeti pomoćnicu Idara Vetlesena i pregleda karton Arvea Stopa. Učinio si to bez da si se obratio javnom tužitelju. Kog vraga vas dvoje radite? Znaš li čemu bi nas izložio da je Stop saznao?” Harry je naglo podigao glavu, kao kakva oprezna životinja. „Kako to mislite, da je on saznao?” „Srećom, Stopov karton ne postoji. Vetlesenova tajnica kaže da ga nisu ni imali.” „Oh? A zašto nisu?” „Otkud ja znam, Harry? Samo mi je laknulo što je tako. Ne želimo više nevolja. Arve Stop, moj bože! Kako bilo, Bratt će od sada pratiti svaki tvoj
korak, tako da mi može podnositi izvješća.” „Mm”, rekao je Harry i kimnuo konobarici koja je stavila novu čašu na stol ispred njega. „Nije li ona već obaviještena?” „Kako to misliš?” „Niste li joj, kad je počela, rekli da ću biti njen…” Harry se naglo zaustavio. „Njen što?” prasnuo je Hagen. Harry je zavrtio glavom. „Što je? Što nije u redu?” „Ništa”, rekao je Harry, ispraznio pola čaše u velikom gutljaju i stavio na stol novčanicu od sto kruna. „Ugodnu večer želim, šefe.” Hagen je sjedio za stolom dok Harry nije napustio restoran. Tek je tada primijetio da u polupraznoj čaši nema mjehurića ugljičnog dioksida. Osvrnuo se oko sebe i pažljivo prinio čašu usnama. Piće je imalo gorkast okus. Bio je to bezalkoholni cider. Harry je hodao kući praznim ulicama. Prozori na starim, ni skim zgradama sjali su poput mačjih očiju u noći. Imao je potrebu razgovarati s Treskom i saznati kako napreduje, ali mu je odlučio dati noć, kako su se dogovorili. Skrenuo je iza ugla Sofies gate. Prazno. Krenuo je prema svojoj ulici kad je opazio pokret i jedva vidljivi bljesak. Svjetlost se odražavala na staklima naočala. Netko je stajao pored niza vozila parkiranih duž pločnika, očito se mučeći da otvori vrata automobila. Harry je poznavao automobile koji su inače parkirani na ovom kraju ulice. A ovaj automobil, plavi Volvo C70, nije bio jedan od njih. Bilo je previše mračno da bi Harry jasno vidio lice, ali prema načinu na koji je osoba držala glavu, mogao je vidjeti da ga pro matra. Je li to bio novinar? Harry je prošao pored automobila. U retrovizoru drugog automobila primijetio je kako je sjena prošla između vozila i krenula prema njemu. Bez suvišnog oklijevanja, Harry je gurnuo ruku u džep kaputa. Čuo je korake kako se pri bližavaju. I osjetio ljutnju. Brojio je do tri pa se okrenuo. Osoba iza njega sledila se na pločniku. „Mene tražiš?” zarežao je Harry i zakoračio naprijed s podi gnutim pištoljem. Zgrabio je muškarca za ovratnik, povukao ga u stranu, izbacio iz ravnoteže i bacio se na njega, gurnuvši i sebe i njega na poklopac motora parkiranog automobila. Harry je pri tisnuo podlakticom muškarčev vrat i gurnuo cijev pištolja među stakla naočala.
„Mene tražiš?” opet je zarežao. i Muškarčev odgovor prigušio je zvuk uključenog alarma koji je ispunio ulicu. Muškarac se pokušao osloboditi, ali ga je Harry čvrsto držao pa je odustao. Glavom je udario u poklopac motora blaga svjetlost ulične lampe pala mu je na lice. Harry ga je tada pustio. Muškarac se, kašljući, pridigao. „Hajde”, povikao je Harry, pokušavajući nadglasati neumor nu sirenu, zgrabio čovjeka ispod ruke i povukao ga preko ceste. Otključao je prednja vrata i ugurao ga unutra. „Kog vraga radiš ovdje?” upitao je Harry. „I kako znaš gdje živim?” „Cijele večeri pokušavam nazvati broj koji si mi dao. Na kraju sam nazvao službu informacija i dobio tvoju adresu.” Harry je promatrao muškarca. To jest, promatrao je duha od čovjeka. Čak i u pritvoru ostalo je nešto više od profesora Filipa Beckera. „Morao sam isključiti mobitel”, objasnio je. Harry je hodao prema stanu ispred Beckera, otvorio vrata, skinuo čizme, ušao u kuhinju i pristavio vodu u čajnik. „Gledao sam te na Bosseu večeras”, rekao je Becker. Ušao je u kuhinju u kaputu i cipelama. Lice mu je bilo blijedo i beživotno. „Tako si hrabar. Mislio sam da bih i ja trebao biti takav. Toliko ti dugujem.” „Što mi duguješ?” „Vjerovao si mi kad nitko drugi nije. Spasio si me od javne sramote.” „Mm.” Harry je primakao profesoru stolac, ali ovaj je zavrtio glavom. „Idem odmah, ali ću ti reći nešto što nitko drugi ne smije znati. Nisam siguran ima li to ikakve veze sa slučajem, ali riječ je o Jonasu.” „Uh-huh?” „Uzeo sam mu krv one večeri kad sam posjetio Camillu Lossius.” Harry se prisjetio flastera na Jonasovoj ruci. „I bris iz usta. Poslao sam to na Odjel za utvrđivanje očinstva u Institut za forenzičku medicinu, na DNK testiranje.” „Uh-huh? Mislio sam da to treba ići preko odvjetnika ” „Prije je trebalo. Sad svatko može platiti testiranje. Dvije tisuće i osamsto kruna po osobi. Malo više ako želiš brzi odgovor. A ja sam htio. Danas je došao odgovor. Jonas…” Becker je zastao i duboko udahnuo. „Jonas nije moj sin.”
Becker se zaljuljao na petama kao da će pobjeći. „Zamolio sam ih da potraže podudarnost sa svim pojedinostima u banci podataka. Pronašli su savršenu podudarnost.” „Savršenu? Znači Jonas je u banci podataka?” „Da.” Harry se zamislio. Počelo mu je svitati što to znači. „Drugim riječima, netko je već bio poslao uzorak za Jonasov DNK profil”, objasnio je Becker. „Obaviješten sam da je taj pret hodni uzorak star sedam godina.” „I potvrdili su da se radi o Jonasu?” „Ne, bilo je anonimno. Ali imali su ime klijenta koji je naručio testiranje.” „A to je bio?” „Medicinski centar koji više ne postoji.” Harry je znao odgovor prije negoli ga je Becker izgovorio. „Klinika Marienlyst.” „Idar Vetlesen”, rekao je Harry i nakrivio glavu kao da promatra sliku i pokušava ustanoviti kako je ispraviti. „Točno”, rekao je Becker, pljesnuo dlanovima i blijedo se na smiješio. „To je to. To je sve što sam htio reći… ja nemam sina.” „Žao mi je.” „Zapravo sam već dulje vrijeme imao taj osjećaj.” „Mm. Zašto si požurio da mi kažeš?” „Ne znam”, rekao je Becker. Harry je čekao. „Ja… morao sam nešto uraditi večeras. Nešto ovakvo. Da nisam, ne znam što bih drugo učinio. Ja…” Profesor je oklijevao prije ne goli je nastavio. „Sad sam sam. Moj život više nema previše smisla. da je pištolj bio pravi…” „Nemoj”, rekao je Harry. „Nemoj ni pomišljati na to. Ideja će postati privlačnija što joj budeš davao više prostora. I zaboravljaš jedno. Čak ako ti izgleda da tvoj život više nema smisla, ima ga drugima. Na primjer Jonasu.” „Jonasu?” Becker se gorko nasmijao. „Kukavičjem jajetu? ‘Nemoj pomišljati na to’ - to te uče na policijskoj akademiji?” „Ne”, odgovorio je Harry. Gledali su se.
„Kako god”, rekao je naposljetku Becker. „Sada znaš.” „Hvala ti”, odgovorio je Harry. Kad je Becker otišao, Harry je i dalje sjedio ondje i pokušavao odlučiti visi li slika ravno. Nije ni primijetio da je voda zakuhala, da se čajnik isključio i da se maleno crveno oko ispod prekidača polako gasi.
23.