Jo Nesbo - Snjegovic

poslalil ih u Institut za forenzičku medicinu kako bi potvrdili očinstvo, a potom su počeli provjeravati simptome grozne bolesti. Kad je prekinuo vezu, Arve Stop se naslonio u udobnoj kožnoj fotelji i vidio sunce koje je sjalo po vrhovima stabala Bygdoyja i poluotoka Snaroyja, znajući da bi trebao biti u dubokoj depresiji. Ali nije bio. Bio je uzbuđen. Da, gotovo sretan. To blijedo sjećanje na sreću bilo je prvo što je prošlo kroz gla vu Arvea Stopa kad ga je Idar Vetlesen nazvao i obavijestio kako novine tvrde da je obezglavljena žena u Sollihogdi Sylvia Ottersen. „Prvo je nestala majka Jonasa Beckera”, kazao je Vetlesen. „A onda je ubijena majka blizanki. Nisam genije kad je riječ o vjerojatnostima, ali moramo otići na policiju, Arve. Oni vole nalaziti veze.” Posljednjih je godina Vetlesen stvorio unosnu karijeru uljepša vajući slavne osobe, ali u Stopovim je očima ipak bio - ili možda baš zbog toga - ulizica. „Ne, ne idemo na policiju”, odgovorio je Arve. „Oh? Morat ćeš mi dati dobar razlog.” „U redu. O kojem iznosu pričamo?” „Moj bože, Arve, neću te ucjenjivati. Samo ne mogu…” „Koliko?” „Prestani. Imaš alibi, zar ne?” „Nemam alibi, ali imam gomilu novca. Reci mi koliko nula i razmislit ću.” „Arve, ako nemaš što skrivati…” „Naravno da imam što skrivati, idiote! Misliš li da želim biti javno ocrnjen kao ženskar i osumnjičen za umorstvo? Morat ćemo se naći i porazgovarati.” „I, jeste li se našli?” upitao je Harry Hole. Arve Stop je zavrtio glavom. Kroz prozor spavaće sobe vidio je zoru, ali fjord je još bio u tami. „Nismo se uspjeli naći prije njegove smrti.” „Zašto mi to nisi rekao kad sam prvi put bio ovdje?” „Nije li očito? Ne znam ništa što bi moglo koristiti policiji pa zašto se onda miješati? Ne zaboravi, imam brend na koji moram paziti, a to je moje ime. Taje oznaka zapravo jedini kapital Liberala.” „Čini mi se da si rekao kako je jedini kapital tvoj osobni integritet.” Stop je nezadovoljno slegnuo ramenima. „Integritet. Oznaka. Ista stvar.”

„Znači, ako nešto izgleda kao integritet, onda to i jest integritet?” Stop se rastreseno zagledao u Harryja. „To prodaje Liberal. Ako ljudi vjeruju da su dobili istinu, osjećaju zadovoljstvo.” „Mm.” Harry je pogledao na sat. „Misliš li da sam ja sada zadovoljan?” Arve Stop nije odgovorio.

28.

DAN DVADESETI Bolest Bjorn Holm je vozio Harryja s Aker Bryggea do policijske postaje. Inspektor je bio odjenuo svoju mokru odjeću i umjetna je koža škripala kad se meškoljio. „Delte su pretresle njezin stan prije dvadeset minuta”, rekao je Bjorn. „Nije bila tamo. Ostavili su tri čuvara pred vratima.” „Neće se vratiti”, ustvrdio je Harry. U svojem uredu na šestom katu Harry se presvukao u policijsku uniformu koja je visjela na držaču kaputa: nije ju nosio od pogreba Jacka Halvorsena. Pogledao se u ogledalu. Jakna je visjela na njemu. Gunnar Hagen već je bio obaviješten pa je odmah došao u postaju. Sjedio je za stolom i slušao Harryjevo objašnjenje. Ono je bilo tako dramatično da se zaboravio uzrujati zbog Harryjeve izgužvane uniforme. „Snjegović je Katrine Bratt”, ponovio je Hagen polako, kao da će ta činjenica postati razumljivija ako je izgovori naglas. Harry je potvrdio. „A ti vjeruješ Stopu?” „Vjerujem”, odgovorio je Harry. „Može li itko potvrditi njegovu priču?” „Svi su mrtvi. Birte, Sylvia, Idar Vetlesen. Mogao je biti Snjegović. To je Katrine Bratt željela saznati.” „Katrine? Ali ti tvrdiš da je ona Snjegović. Zašto bi ona…?” „Kažem da je željela saznati može li on biti Snjegović. Željela nam je dati žrtveno janje. Stop kaže da je ona, kad joj je kazao da nema alibi za vremena umorstava, rekla „Dobro” i objasnila mu da je upravo imenovan Snjegovićem. Potom ga je počela daviti. Tad je začula udarac automobila u vrata i shvatila da dolazimo pa je pobjegla. Plan je vjerojatno bio da pronađemo Stopa mrtvog u stanu i da izgleda kao da se objesio. Opustili bismo se, uvjereni da smo pronašli krivca. Baš kao što je ubila Idara Vetlesena. I onda pokušala pucati u Filipa Beckera tijekom njegova uhićenja.”

„Što? Pokušala je…?” „Uperila je nabijeni revolver u njega, spremna pucati. Čuo sam je kako otpušta obarač kad sam stao ispred nje.” Gunnar Hagen je zatvorio oči i vrhovima prstiju protrljao sljepoočnice. „Shvaćam. Ali, u ovom je trenutku sve to nagađanje, Harry.” „A tu je i pismo”, objasnio je Harry. „Pismo?” „Od Snjegovića. Pronašao sam dokument na njenom kućnom računalu, a napisala ga je prije negoli je itko od nas znao išta o Snjegoviću. I papir je bio u pisaču.” „Kriste!” Hagen je laktovima snažno udario o stol i zario lice u dlanove. „Mi smo ovdje zaposlili tu ženu! Znaš li ti Harry što to znači?” „Pa, skandal svih skandala. Nedostatak povjerenja u policiju. Šefovima će padati glave.” Otvorio se procijep među Hagenovim prstima i on je zaškiljio prema Harryju. „Hvala na izravnosti.” „Zadovoljstvo mi je.” „Pozvat ću ravnatelja policije i njegova zamjenika. U međuvre menu želim da ti i Bjorn Holm šutite o ovome. A što je s Arveom Stopom? Hoće li se on izbrbljati?” „Teško, šefe”, nasmijao se Harry. „Ponestalo mu je.” „Čega mu je ponestalo?” „Integriteta.” Bilo je deset ujutro i Harry je kroz uredski prozor promatrao blijedo, gotovo nevoljko danje svjetlo, kako se spušta na krovove i nedjeljni mir Grenlanda. Prošlo je više od šest sati otkako je Katrine Bratt nestala iz Stopova stana, a potraga nije dala rezultata. Mogla je, naravno, još biti u Oslu, ali ako se pripremila za strateško po vlačenje, dosad je mogla biti iza sedam mora i sedam gora. Harry nije ni najmanje sumnjao u to da se pripremila. Baš kao što nije ni najmanje sumnjao u to da je ona bila Snjegović. Kao prvo, tu su bili dokazi: pismo i pokušaji umorstva. Svi njegovi instinkti dobili su potvrdu: osjećaj da ga netko izbliza promatra, osjećaj da se netko ubacio u njegov život. Novinski isječci na zidu, izvješća. Katrine

ga je uspjela tako dobro upoznati da je mogla predvidjeti njegove sljedeće poteze, mogla ga je kori stiti za svoju igru. A sad je bila virus u njegovu krvotoku, špijun u njegovoj glavi. Začuo je nekoga kako ulazi, ali se nije okrenuo. „Uhvatili smo signal njezina mobitela”, rekao je Skarreov glas. „U Švedskoj je.” „Uh-huh?” „Operacijski centar Telenora kaže da se signali kreću prema jugu. Lokacija i brzina odgovaraju vlaku za Kopenhagen koji je krenuo sa željezničkog kolodvora u Oslu u sedam i pet. Razgovarao sam s policijom Helsingborga: trebaju formalnu prijavu da bi oba vili uhićenje. Vlak će stići za pola sata. Što da radimo?” Harry je polako kimnuo, kao da se obraća samome sebi. Ispred njega je proletio galeb krutih krila pa iznenada promijenio smjer i obrušio se među stabla u parku. Možda je nešto opazio. Ili se predo mislio. Onako kako to i ljudi rade. Kolodvor u Oslu, sedam ujutro. „Harry? Mogla bi stići u Dansku ako mi ne…” „Zamoli Hagena da razgovara s Helsingborgom”, rekao je Harry, okrenuo se i jednim brzim pokretom zgrabio jaknu s vješalice. Skarre je zapanjeno promatrao inspektora koji je dugim, od lučnim koracima jurio niz hodnik. Policajac Oro u policijskom skladištu s neskrivenim je čuđe njem promatrao inspektora obrijane glave i ponovio: „CS? Hoćete reći - plin?” „Dva kanistra”, rekao je Harry. „I dvije kutije streljiva za revolver.” Policajac je odšepao među police mrmljajući psovke. Ovaj je Hole bio potpuni luđak, svi su to znali, ali suzavac? Da se radilo o bilo kome drugom u postaji, pretpostavio bi da mu je potreban za momačku večer s prijateljima. Ali prema onome što je čuo, Hole nije imao prijatelja, barem ne u postaji. Inspektor je kašljao kad se Oro vratio. „Je li Katrine Bratt iz kriminalističkog odjela zatražila ovdje kakvo oružje?” „Žena iz bergenske policije? Samo ono navedeno u pravilniku.” „A što kaže pravilnik?” „Prije odlaska vratite sve oružje i neiskorišteno streljivo u staru policijsku postaju pa zatražite od nove postaje novi revolver i dvije kutije

streljiva.” „Znači da nema ništa jače od revolvera?” Oro je potpuno zbunjen zavrtio glavom. „Hvala vam”, rekao je Harry i stavio kutije streljiva u crnu vre ćicu, pored zelenih cilindričnih kanistara koji su sadržavali suzavac koji su 1928. godine smućkali Corso i Stoughton. Policajac nije odgovarao sve dok nije primio Holeov potpis za predanu robu, a tad je promrmljao: „Želim vam mirnu nedjelju.” Harry je sjedio u čekaonici bolnice Ulleval s crnom vrećicom pored sebe. Osjetio je miris alkohola, starih ljudi i smrti. Pacijentica je sjela njemu preko puta i gledala ga kao da pokušava locirati ne koga tko nije bio ondje: osobu koju je poznavala, ljubavnika koji se nije materijalizirao, sina kojeg je mislila da prepoznaje. Harry je uzdahnuo, pogledao na sat i zamislio policiju kako upada u vlak u Helsingborgu. Strojovođa je dobio uputu da zau stavi vlak kilometar prije postaje. Naoružana policija smjestila se s obje strane vlaka, okruživši ga psima. Učinkovita pretraga vagona, odjeljaka, toaleta. Prestravljeni putnici koje uznemirava pogled na naoružane policajce, jer je to i nadalje neuobičajen prizor u skandinavskoj zemlji snova. Drhtave, nemirne ruke žena od kojih se traže isprave. Zgrčena ramena policajaca, nervoza, iščekivanje. Njihova nestrpljivost, sumnja, iritacija i naposljetku razočaranje i očaj, jer nisu pronašli ono što su tražili. A na kraju, budu li imali sreće i budu li dovoljno pametni, glasne psovke kad pronađu izvor signala koje su očitale bazne postaje: mobitel Katrine Bratt u kanti za smeće nekog od toaleta. Pred njim se pojavilo nasmiješeno lice. „Sada ga možete posjetiti.” Harry je slijedio lupkanje klompi i široke, energične bokove u bijelim hlačama. Odgurnula je vrata. „Ali nemojte ostati predugo. Potreban mu je odmor.” Stale Aune je ležao na krevetu privatne sobe. Njegovo okruglo lice prošarano crvenim žilicama bilo je upalo i blijedo, gotovo se stopivši s jastučnicom. Tanka kosa, poput dječje, ležala je na čelu tog bucmastog šezdesetogodišnjaka. Da nije bilo oštroumnog, ve selog pogleda, Harry bi povjerovao da promatra truplo službenog psihologa kriminalističkog odjela i Harryjeva osobnog savjetnika. „Moj bože, Harry”, rekao je Stale Aune.

„Izgledaš kao kostur. Jesi li dobro?” Harry se morao nasmiješiti. Aune se s grimasom uspravio. „Zao mi je što te nisam prije posjetio”, rekao je Harry, sa škri pom privlačeći stolac krevetu. „Samo to s bolnicama… one… ne znam.” „Bolnica te podsjeća na majku dok si bio dječak. U redu je.” Harry je kimnuo i spustio pogled na dlanove. „Jesu li dobri prema tebi?” „To pitaš ljude koje posjećuješ u zatvoru, a ne u bolnici, Harry. Ali predobro te poznajem pa znam da ovo nije običan posjet. Hajde, ispljuni to.” „Može čekati. Rekli su da nisi dobro.” „Biti dobro je relativna stvar. A relativno govoreći, ja sam iz vrsno. Trebao si me vidjeti jučer. A to znači da me nisi trebao vidjeti jučer.” Harry se nasmiješio svojim dlanovima. „Je li riječ o Snjegoviću?” upitao je Aune. Harry je potvrdio. „Napokon”, rekao je Aune. „Umirem od dosade ovdje. Hajde, pričaj.” Harry je uzdahnuo. Potom je ispričao sve što se događalo sa slučajem. Pokušao je izbaciti zamorne i nevažne podatke, a da ne izgubi one ključne. Aune ga je svega nekoliko puta prekinuo pita njima, a ostalo vrijeme koncentrirano je slušao s izrazom lica kao u transu. A kad je Harry završio, bolesni je čovjek gotovo živnuo: u obraze mu se vratila boja i sjedio je uspravnije na krevetu. „Zanimljivo”, rekao je. „Ali ako već znaš tko je krivac, zašto si došao k meni?” „Žena je luda, nije li?” „Ljudi koji počine takve zločine gotovo su bez iznimke ludi. Iako ne nužno na kriminalan način.” „Pa ipak, dvije stvari ne razumijem kod nje”, rekao je Harry. „Moj bože, ja kod ljudi obično razumijem jednu do dvije stvari, a to znači da si bolji psiholog od mene.” „Imala je samo devetnaest godina kad je ubila dvije žene u Bergenu i Gerta Rafta. Kako tako luda osoba uspije proći psiho loška testiranja za policijsku akademiju i godinama funkcionirati na poslu a da nitko ništa ne primijeti?”

„Dobro pitanje. Možda je ona koktel-slučaj.” „ Koktel-slučaj ? ” „Netko tko ima pomalo od svega. Dovoljno je shizofrenična da čuje glasove, ali može skrivati bolest od onih oko sebe. Ima opsesivnokompulzivni poremećaj ličnosti, pomiješan s malo paranoje koja stvara iluzije o situaciji u kojoj se nalazi i o tome što treba napraviti da bi pobjegla iz nje, ali to se vanjskom svijetu čini kao povučenost. Životinjski bijes koji izlazi tijekom umorstava koja opisuješ, vuče na granični poremećaj osobnosti, ali poremećaj u kojem osoba kontrolira svoj bijes.” „Mm. Drugim riječima, nemaš pojma?” Aune se glasno nasmijao. Smijeh se pretvorio u napad kašlja. „Žao mi je, Harry”, zagunđao je. „Većina slučajeva je ovakva. U psihologiji smo osmislili niz štala u koje naša stoka odbija ući. Oni su obična, drska, nezahvalna, blesava stvorenja. Pomisli samo na sva istraživanja koja smo obavili za njih!” „Tu je još nešto. Kad smo naletjeli na truplo Gerta Rafta, bila je iskreno prestravljena. Hoću reći, nije glumila. Mogao sam vidjeti njezin šok; zjenice su joj bile proširene i crne, iako sam joj uperio lampu ravno u lice.” „Aha! Ovo je zanimljivo.” Aune se još malo pridigao. „Zašto si joj uperio lampu u lice? Jesi li tada nešto sumnjao?” Harry nije odgovarao. „Možda si u pravu”, rekao je Aune. „Možda je potisnula umor stva; to nikako nije neuobičajeno. Rekao si mi da je zapravo uvelike pomagala istrazi i da je nije sabotirala. To može značiti da sumnja u sebe i da ima iskrenu želju otkriti istinu. Što znaš o noktambulizmu, popularnom mjesečarenju?” „Znam da ljudi mogu hodati u snu. Govoriti u snu. Jesti, odje nuti se, čak i izaći i odvesti se automobilom u snu.” „Točno. Dirigent Harry Rosenthal je u snu dirigirao i pjevao dijelove instrumenata za čitave simfonije. A postojalo je najmanje pet slučajeva umorstva u kojima je ubojica oslobođen jer je sud pre sudio da je on ili ona parasomničan, odnosno da pati od poremećaja spavanja. Prije nekoliko godina u Kanadi je postojao muškarac koji je ustao, vozio se više od dvadeset kilometara, parkirao, ubio svoju punicu s kojom je inače imao sjajan odnos, gotovo zadavio punca, odvezao se kući i vratio u krevet. Oslobođenje.”

„Hoćeš reći da je ubijala u snu? Da je ona jedna od tih parasomničnih?” „To je kontroverzna dijagnoza. Ali zamisli osobu koja redovno upada u stanje nalik na hibernaciju i potom se nikako ne može sjetiti što je učinila. Nekoga tko ima zamućenu, fragmentiranu sliku događaja, nalik na san.” „Mm.” „I pretpostavi da je ta žena tijekom istrage shvatila što je učinila.” Harry je polako kimnuo. „I shvatila je da joj je, kako bi se izvukla, potrebno žrtveno janje.” „Moguće je.” Stale Aune je napravio grimasu. „No kad je riječ o ljudskoj psihi, mnogo je toga zamislivo. Problem je u tome što ne vidimo poremećaje o kojima govorimo; moramo pretpostaviti da postoje na temelju simptoma.” „Poput plijesni.” „Što?” „Što ljude poput te žene čini psihički bolesnima?” Aune je zaječao. „Sve što postoji! I ništa. Priroda. Odgoj.” „Nasilni otac alkoholičar?” „Da, da, da. Devedeset bodova za to. Dodaj majku s poviješću psihičkih problema, pokoje traumatično iskustvo u djetinjstvu i imaš čistu stotku.” „Čini li ti se vjerojatnim da bi, kako je postajala jačom, mogla pokušati ozlijediti oca alkoholičara? Ubiti ga?” „Nikako nije nemoguće. Sjećam se slu…” Stale Aune je stao usred riječi. Zagledao se u Harryja. Tada se nagnuo naprijed i upi tao ga s nemirnim sjajem u očima. „Govoriš li mi ono što mislim da govoriš?” Harry Hole je proučavao nokte na prstima. „U bergenskoj po liciji dobio sam fotografiju muškarca. Pomislio sam da mi je nešto poznato na njemu, kao da sam ga već ranije sreo. Tek sad shvaćam zašto. To je obiteljska sličnost. Prije nego se Katrine Bratt udala, njeno je prezime bilo Rafto. Gert Rafto joj je bio otac.” Dok se ekspresnim vlakom vozio na aerodrom, Harry je pri mio poziv od Skarrea. Pogriješio je. Nisu pronašli njezin mobitel u toaletu: bio je na polici za prtljagu u jednom od vagona. Osamdeset minuta kasnije, bio je okupan sivilom. Kapetan je objavio da ih nad Bergenom čekaju niski oblaci i kiša. Nikakva vidIjivost, pomislio

je Harry. Sad su letjeli samo uz pomoć instrumenata. Ulazna su se vrata naglo otvorila čim je Thomas Helle iz Jedinice za nestale osobe pritisnuo zvonce, pročitavši natpis Andreas, Eli i Trygve Kvale. „Hvala Gospodu što ste tako brzo stigli.” Muškarac koji je stajao pred Helleom zagledao se preko njegova ramena. „Gdje su ostali?” „Sam sam. Supruga vam se još nije javila?” Čovjek za kojeg je Helle pretpostavio da je Andreas Kvale, a koji je nazvao policiju, zaprepašteno je zurio u njega. „Rekao sam vam, nestala je.” „Znate, obično se vrate.” „Tko to?” Thomas Helle je uzdahnuo. „Mogu li ući, gospodine Kvale? Ova kiša…” „Oh, oprostite. Molim vas…” Muškarac u svojim pedesetima zakoračio je u stranu, a u tami iza njega Helle je opazio tamnokosog mladića u dvadesetima. Thomas Helle je odlučio završiti posao u hodniku. Imali su jedva dovoljno ljudi da se danas javljaju na telefone: bila je nedjelja, a oni dežurni sudjelovali su u potrazi za Katrine Bratt. Jednom od njihovih. Sve je to bilo supertajno, ali glasine koje su kružile okolo, sugerirale su da je umiješana u slučaj Snjegović. „Kako ste otkrili da je nestala?” upitao je Helle, spreman pisati bilješke. „Trygve i ja smo se danas vratili s kampiranja u Nordmarki. Nije nas bilo dva dana. Bili smo bez mobitela, samo štapovi za pecanje. Nije bila ovdje, nije bilo poruke i, kao što sam rekao preko telefona, vrata su bila otključana. Uvijek su zaključana, čak i dok je kod kuće. Moja je žena jako nervozna osoba. Svi njezini kaputi su ovdje. I cipele. Nedostaju samo papuče. Po ovom vremenu…” „Jeste li nazvali sve koji je poznaju? Uključujući susjede?” „Naravno. Nikome se nije javila.” Thomas Helle je bilježio. Osjećaj se već bio pojavio: osjećaj prepoznavanja. Nestala žena i majka. „Rekli ste da je vaša žena jako nervozna osoba”, primijetio je. „Kome bi mogla otvoriti vrata? Koga bi mogla pustiti unutra?” Vidio je kako su otac i sin razmijenili poglede.

„Mali broj ljudi”, samouvjereno je rekao otac. „Mora da je to bio netko koga je poznavala.” „Ili netko od koga se ne bi osjećala ugroženo”, predložio je Helle. „Žena ili dijete?” Andreas Kvale je kimnuo. „Ili netko s uvjerljivim razlogom za ulazak. Netko iz Elektre, tko bi došao očitati struju, na primjer?” Suprug je oklijevao. „Možda.” „Jeste li primijetili nešto neobično oko kuće?” „Neobično? Na što mislite?” Helle je zagrizao donju usnu. „Nešto što bi moglo sličiti… snjegoviću?” Andreas Kvale je pogledao sina koji je, prestravljen, energično zatresao glavom. „Pitam samo zato da bismo to mogli ukloniti iz istrage”, opu šteno je ubacio Helle. Sinje nešto rekao. Jedva čujno mrmljanje. „Što?” upitao je Helle. „Rekao je da više nema snijega.” „Nema, naravno.” Helle je gurnuo notes u džep jakne. „Nazvat ću patrolna vozila. Ako se do večeras ne pojavi, pojačat ćemo po tragu. U devedeset devet posto slučajeva dotad se vrate. Ovdje je moja posjetnica.. Helle je osjetio na svojoj nadlaktici ruku Andreasa Kvalea. „Nešto sam vam zaboravio pokazati.” Thomas Helle je slijedio Andreasa Kvalea do vrata na kraju hodnika, pa niz stubište u podrum. Otvorio je vrata do prostorije koja je mirisala po sapunu i odjeći ostavljenoj da se suši. U kutu, pored Electroluxove perilice, stajala je staromodna sušilica za rublje. Kameni pod spuštao se prema sredini i bio je mokar, a i na zidu je bilo vode, kao da je pod nedavno opran zelenom cijevi koja je ležala ondje. Ali to nije privuklo pažnju Thomasa Hellea. Pažnju mu je privukla oprava koja je bila na sušilici, zakvačena kvačicama za svako rame. Ili preciznije: ono što je ostalo od nje. Bila je pre rezana ispod prsa. Rub je bio iskrzan i crn od spaljenih i stisnutih pamučnih vlakana.

29.

DAN DVADESETI Suzavac Kiša je s nebesa lila na Bergen koji se kupao u plavoj poslijepod nevnoj svjetlosti. Čamac koji je Harry rezervirao bio je spreman na gatu u podnožju mosta Puddefjord, kad se njegov taksi zaustavio ispred tvrtke za najam čamaca. Čamac je bio istrošeni osam-metarski finski gliser s kabinom. „Idem na pecanje”, rekao je Harry i pokazao nautičku kartu. „Ako krenem ovamo, trebam li paziti na kakve podvodne stijene ili nešto slično?” „Otok Finn0y?” upitao ga je iznajmljivač. „Uzmite ribički štap s olovom i plovkom, ali ondje nije neko mjesto za pecanje.” „Uskoro ću saznati, zar ne? Kako se ovo pali?” Dok je Harry plovio pored poluotoka Nordnes, u sve gušćoj tami primijetio je totem među stablima parka. More je bilo rav no ispod zavjesa kiše koja je šibala površinu i pjenila je. Harry je pomaknuo naprijed polugu pored upravljača i čamac se lagano podigao. Morao je zakoračiti unazad da bi održao ravnotežu i čamac je pojurio naprijed. Četvrt sata kasnije Harry je povukao polugu unazad i usmjerio čamac prema pristaništu na udaljenijoj strani otoka Finnoy, koji se nije mogao vidjeti iz Raftove kolibe. Privezao je čamac, izvadio štap za pecanje i osluhnuo kišu. Pecanje nije bilo njegova zabava. Olovo je bilo teško i udica se zakvačila za dno, pa je Harry izvukao morsku travu koja se ovila oko štapa dok ga je povlačio. Oslobodio je udicu i očistio je. Tad je ponovo pokušao baciti udicu u more, ali nešto se na štapu zaglavilo pa je olovo sada visjelo nekih dvadeset centimetara ispod vrha štapa i nije se dalo pomaknuti. Harry je pogledao na sat. Ako je nekog i uznemirila buka brodskog motora, dosad se sigurno opustio, a morao je ovo obaviti prije negoli padne mrak. Stavio je štap na sjedalo, otvorio torbu, izvukao revolver, otvorio kutiju s mecima i smjestio ih u bubanj. Džepove je natrpao kanistrima CS-a, nalik na termosice i izašao na obalu.

Trebalo mu je pet minuta prije no što je stigao do vrha napu štenog otoka i počeo se spuštati prema drugoj strani na kojoj su se nalazile kolibe, zatvorene prije zime. Raftova je koliba bila pred njim, mračna i odbojna. Pronašao je mjesto na stijeni, dvadeset metara dalje, s kojeg je imao pogled na vrata i prozore. Kiša se već probila kroz ramena njegove zelene vojničke jakne. Izvukao je jedan od kanistara CS-a i uklonio sigurnosni prekidač. Za pet se kundi ventil na oprugu će se otpustiti i plin će šišteći početi izlaziti. Potrčao je prema kolibi s kanistrom u pruženoj ruci i bacio ga u prozor. Staklo se uz prasak razbilo. Harry se povukao na stijenu i izvukao revolver. Čuo je kroz kišu šištanje plina i mogao je vidjeti da se prostorija iza prozora puni sivom izmaglicom. Ako je ondje, neće uspjeti izdržati dulje od nekoliko sekundi. Naciljao je i čekao, držeći kolibu na nišanu. Ništa se nije dogodilo ni nakon dvije minute. Harry je sačekao još dvije. Tad je pripremio drugi kanistar, prišao vratima s podignutim pištoljem i pokušao ih otvoriti. Zaključano. Ali labavo. Napravio je nekoliko koraka unatrag i potrčao. Vrata su se raspala na šarkama, a on je - desnim ramenom - uletio u prostoriju punu dima. Plin mu je odmah napao oči. Harrv je zadržao dah pipajući ne bi li našao vrata podruma, podigao ih, otvorio sigurnosni ventil drugog kanistra i bacio ga unutra. Tad je istrčao van, pronašao jezerce i pao na koljena dok mu je curilo iz nosa i očiju. Potom je, otvorenih očiju, gurnuo cijelu glavu unutra, što je dublje mogao, sve dok nije ogrebao nos o kamen. Dvaput je zaronio. Nos i nepce i dalje su ga vraški pekli, ali oči su se smirile. Ponovo je uperio revolver prema kolibi. Čekao je. I čekao. „Izlazi! Izlazi prokleta kujo!” Ali nitko nije izišao. Četvrt sata kasnije dim je prestao izlaziti iz rupe u razbijenom oknu. Harry se vratio do kolibe i nogom srušio vrata. Zakašljao se i bacio unutra posljednji pogled. Pustoš u izmaglici. Leti uz pomoć instrumenata. Jebemti, jebemti, jebemti! Dok je hodao prema čamcu, postalo je tako mračno da je znao kako će imati problem s vidljivošću. Odvezao je užad, popeo se na palubu i zgrabio ručicu pokraj upravljača. Kroz glavu mu je prošla misao: nije spavao gotovo trideset i šest sati, nije jeo od ranog jutra, bio je pokisao do kože i posve nepotrebno doletio je do jebenog Bergena. Ako motor ne upali iz

prvog pokušaja, zasut će pramac 38-milimetarskim olovom i plivati do obale. Motor se s urlikom pokrenuo, a Harryju je bilo gotovo žao što je tako. Spremao se gurnuti ručicu naprijed kad ju je ugledao. Stajala je ravno pred njim na stubama koje su vodile do kolibe. Nonšalantno naslonjena na dovratak, u sivom džemperu preko crne haljine. „Ruke uvis!” naredila je. Naredba je zvučala tako djetinjasto da se činila kao šala. Ali crni revolver uperen u njega nije bio šala. A šala nije bila ni prijetnja koja je uslijedila. „Ako ne učiniš kao što sam rekla, pucat ću ti u trbuh, Harry. Zdrobit ću ti živce u leđima i paralizirati te. Onda ću ti pucati u glavu. Ali počnimo s trbuhom.. Spustila je cijev pištolja. Harry je pustio upravljač i ručicu i podigao ruke. „Ako bi bio tako ljubazan da se odmakneš”, naredila je. Popela se uz stepenice i Harry je tek tada vidio sjaj u njenim očima, isti onaj sjaj koji je vidio kad su uhitili Beckera, isti koji je vidio u Tenris baru. Ali iz tinjajućih očnih šarenica sada su letjele iskre. Harry se povlačio, sve dok nije osjetio kako udara nogama o podnožje sjedišta. „Sjedi!” rekla je Katrine i isključila motor. Harry se bacio unazad, sjeo na štap za pecanje i osjetio kako mu voda, sakupljena na plastičnom sjedištu, prolazi kroz hlače. „Kako si me pronašao?” upitala je. Harry je slegnuo ramenima. „Hajde”, ponovila je i podigla pištolj. „Zadovolji moju znati želju, Harry.” „Pa”, odgovorio je Harry, pokušavajući odgonetnuti njezino blijedo, umorno lice. Ali to je bio nepoznat teritorij: lice ove žene nije pripadalo Katrine Bratt koju je poznavao. Koju je mislio da poznaje. „Svatko ima nekakav obrazac ponašanja”, čuo je sebe kako iz govara. „Plan igre.” „Shvaćam. A koji je moj plan?” „Pokazati u jednom smjeru i pobjeći u drugom.” „Oh?” Harry je osjetio težinu revolvera u desnom džepu jakne. Podigao je stražnjicu, maknuo štap i ostavio desnu ruku na sjedištu.

„Napišeš pismo koje potpišeš kao Snjegović, pošalješ ga meni, a nekoliko tjedana kasnije ušetaš u policiju Osla. Prvo što napraviš jest da mi kažeš kako je Hagen rekao da bih se trebao pobrinuti za tebe. Hagen to nikad nije rekao.” „Zasad je sve točno. Još nešto?” „Bacila si kaput u kanal ispred Stopova stana i pobjegla u su protnom smjeru, preko krova. Obrazac je, dakle, kad podmetneš mobitel u vlak koji ide na istok, pobjeći na zapad.” „Bravo. A kako sam pobjegla?” „Naravno, nisi išla avionom. Znala si da će Gardemoen biti pod nadzorom. Pretpostavljam da si podmetnula mobitel na ko lodvoru u Oslu, mnogo prije negoli je vlak trebao krenuti, prešla na autobusni terminal i uhvatila rani bus za zapad. Pretpostavljam da si podijelila putovanje u više etapa. Stalno si mijenjala autobuse.” „Notodden ekspres”, pojasnila je Katrine. „Odande sam uhvatila autobus za Bergen. Sišla u Vossu i kupila odjeću. Uhvatila autobus za Ytre Arna. Pa lokalni autobus koji je odatle vozio do Bergena. Platila sam ribaru u pristaništu Zacharias da me doveze ovamo. Ne nagađaš loše, Harry.” „Nije bilo tako teško. Prilično smo slični, ti i ja.” Katrine je nakrivila glavu. „Ako si bio tako siguran, zašto si došao sam?” „Nisam sam. Muller-Nilsen i njegovi ljudi upravo dolaze brodom.” Katrine se nasmijala. Harry je pomakao ruku bliže džepu jakne. „Slažem se da smo slični, Harry. Ali kad je riječ o laganju, bolja sam od tebe.” Harry je progutao slinu. Ruka mu se smrzavala. Prsti su morali slušati. „Da, siguran sam da ti je to prirodnije”, rekao je Harry. „Kao i ubojstvo.” „Oh? Izgledaš kao da bi me sada mogao ubiti. Ruka ti se opa sno približava džepu jakne. Ustani i skini jaknu. Polako. I baci je ovamo.” Harry je opsovao u sebi, ali je učinio kao što je rekla. Jakna je s treskom pala na palubu pred Katrine. Ne skidajući pogled s Harryja, zgrabila ju je i bacila preko palube. „Ionako je bilo vrijeme da nabaviš novu”, rekla mu je. „Mm”, promrmljao je Harry. „Misliš na onu koja će odgovarati mrkvi nasred mojeg lica?”

Katrine je dvaput trepnula i Harry je vidio zbunjenost u nje nim očima. „Slušaj, Katrine, došao sam ti pomoći. Trebaš pomoć. Bolesna si, Katrine. Bolest te natjerala da ih ubiješ.” Katrine je polako počela vrtjeti glavom. Pokazala je prema kopnu. „Dva sam sata sjedila u spremištu za čamce i čekala te, Harry. Znala sam da ćeš doći. Proučavala sam te, Harry. Uvijek nađeš ono što tražiš. Zato sam te i odabrala.” „Odabrala me?” „Da, odabrala sam te. Da mi pronađeš Snjegovića. Zato sam ti i poslala pismo.” „Zašto sama nisi pronašla Snjegovića? Nisi morala daleko tražiti.” Zavrtjela je glavom. „Pokušala sam, Harry. Pokušavala sam puno godina. Znala sam da sama neću uspjeti. To si morao biti ti. Jedina osoba koja je uspjela uhvatiti serijskog ubojicu. Trebala sam Harryja Holea.” Tužno se nasmiješila. „Posljednje pitanje, Harry. Kako si shvatio da sam te prevarila?” Harry se pitao kako će ovo završiti. Metkom u glavu? Električnom omčom za rezanje? Bacanjem u more i smrću od utapanja? Progutao je slinu. Trebao se bojati. Trebao se tako bojati da ne može misliti, tako bojati da bi trebao jecajući pasti na palubu i preklinjati je da mu poštedi život. A zašto se onda nije bojao? Nije mogao biti u pitanju ponos: progutao ga je s viskijem i nekoliko puta ispljunuo. Stvar je mogla biti u tome da je racionalni dio njegova mozga radio, znajući da strali ne pomaže; upravo suprotno - dodatno mu skraćuje život. No zaključio je da je stvar u umoru. U dubokoj, sveobuhvatnoj iscrpljenosti koja je činila da se osjeća kao da želi sve završiti. „Duboko u sebi oduvijek sam znao da je ovo počelo davno prije”, rekao je Harry, koji više nije osjećao hladnoću. „Bilo je planirano, a osoba koja je to planirala uspjela mi se uvući u glavu. Nisam morao birati između puno njih, Katrine. A kad sam vidio novinske isječke u tvome stanu, znao sam da si to ti.” Harry je vidio kako dezorijentirano trepće i osjetio ubod sum nje u jasno strukturiranoj misli, u logičnom slijedu koji mu je bio tako očit. Ili nije? Nije li oduvijek postojala sumnja? Blago sipljenje kiše preraslo je u pljusak: voda je bubnjala po palubi. Vidio je da joj se usta otvaraju a prst steže oko okidača. Zgrabio je štap za pecanje pored sebe i pogledao u cijev

pištolja. Ovako će završiti: u brodu na zapadnoj obali, bez svjedoka i bez dokaza. U misli mu je doplutala jedna slika. Olega. Samog. Zamahnuo je štapom ispred sebe, prema Katrine. Bio je to posljednji očajnički pokušaj, patetičan pokušaj promjene snaga, skretanja sudbine. Meki vrh udario je Katrinin obraz, ne prejako, jedva je osjetila, a udarac je nije ozlijedio niti izbacio iz ravno teže. Gledajući kasnije unazad, Harry se nije mogao sjetiti je li ono što se dogodilo bilo namjerno, polupromišljeno ili čista sreća: ubrzani pokret štapa natjerao je dvadeset centimetara dugi flaks da se ovije oko njezine glave, tako da se udica nastavila okre tati i naposljetku se zarila među prednje zube njenih otvorenih usana. A kad je Harry snažno povukao štap, vrh udice napravio je točno ono za što je i predviđen: pronašao je meso. Zario se u desni kut usana Katrine Bratt. Harryjevo očajničko povlačenje bilo je tako silno da se - kao posljedica - glava Katrine Bratt trznula unazad i udesno, s takvom snagom da je na trenutak imao dojam da će joj odvrnuti glavu s tijela. Nakon kratke stanke nje no je tijelo počelo slijediti rotaciju glave, prvo udesno, a potom prema Harryju. Tijelo joj se vrtjelo kad je pala na palubu pred njim. Harry ju je pritisnuo koljenima. Udario je njima u obje ključne kosti i znao da joj je imobilizirao ruke. Izvukao joj je revolver iz ukočene šake i gurnuo cijev među oči s proširenim zjenicama. Oružje je bilo lagano i mogao je vidjeti kako željezo pritišće njene meke jabučice, ali nije trepnula. Upravo suprotno. Smijala se. Široko. Iz razderanog kuta usana i krvavih zuba koje je kiša pokušavala isprati.

30.

DAN DVADESETI Žrtveno janje Knut Muller-Nilsen osobno se pojavio na obali ispod mosta Puddefjord kad je Harry stigao čamcem. On, dva policajca i dežur na psihijatrica pridružili su mu se ispred palube na kojoj je ležala Katrine Bratt, lisičinama privezana uz klupu. Dobila je injekciju antipsihotika i prenesena je u vozilo koje je čekalo. Muller-Nilsen je zahvalio Harryju što je pristao diskretno riješiti problem. „Pokušajmo ovo zadržati za sebe”, rekao je Harry i pogledao u nebesa iz kojih se slijevala kiša. „Oslo će htjeti preuzeti kontrolu ako ovo izađe u javnost.” „Naravno”, kimnuo je Muller-Nilsen. „Kjersti Rodsmoen”, rekao je glas koji ih je natjerao da se okre nu. „Psihijatrica.” Žena koja je gledala u Harryja bila je u četrdesetima, svijetle, neuredne kose i velike, sjajnocrvene duge jakne. U ruci je držala cigaretu i izgledala kao da joj ne smeta što kiša moči i nju i cigaretu. „Je li bilo dramatično?” upitala je. „Nije”, odgovorio je Harry, osjetivši Katrinin revolver kako mu pritišće kožu ispod opasača. „Predala se bez otpora.” „Što je rekla?” „Ništa.” „Ništa?” „Ni riječ. Koja je vaša dijagnoza?” „Očito je riječ o psihozi”, rekla je Rodsmoen bez oklijevanja. „Ali to ni na koji način ne implicira da je luda. To je način na koji se um nosi s nezamislivim. Na isti se način mozak bira onesvijestiti kad bol postane prejaka. Zaključila bih da je dulje vrijeme bila pod iznimnim stresom. Je li to istina?” Harry je kimnuo.

„Hoće li moći opet govoriti?” „Hoće”, rekla je Kjersti Rodsmoen i s neodobravanjem po gledala mokru, ugašenu cigaretu. „Ali ne znam kada. Sad joj je potreban odmor.” „Odmor?” prezrivo je otpuhnuo Muller-Nilsen. „Ona je serijski ubojica.” „A ja sam psihijatar”, odgovorila je Rodsmoen, bacila cigaretu i otišla u smjeru malene crvene Honde koja je, čak i pod pljuskom, izgledala prašnjavo. „Što ćete sada?” upitao je Muller-Nilsen. „Uhvatiti posljednji let kući”, odgovorio je Harry. „Ma ne serite. Izgledate kao kostur. Postaja ima dogovor s ho telom Rica Travel. Možemo vas odvesti onamo i dati vam suhu odjeću. Imaju i restoran.” Kad se Harry prijavio u hotel i našao pred zrcalom u kupao nici uz skučenu sobicu, počeo je razmišljati o onome što je rekao Muller-Nilsen. O tome da izgleda kao kostur. I o tome koliko je bio blizu smrti. Ili ipak? Nakon tuširanja i večere u praznom restoranu, vratio se u sobu i pokušao zaspati. Nije mogao pa je upalio televizor. Sranje na svim kanalima, osim na NRK2, koji je prikazivao Memento. Već ga je ranije gledao. Priča je prikazana iz perspektive muškarca s oštećenjem mozga i kratkoročnim pamće njem zlatne ribice. Ubijena je jedna žena. Protagonist je zapisao ime ubojice na polaroid, jer je znao da će zaboraviti. Pitanje je može li vjerovati onome što je zapisao. Harry je nogom odgurnuo pokrivač. Minibar ispod televizora imao je smeđa vrata i nije imao bravu. Trebao je stići na avion za Oslo. Spremao se napustiti sobu kad mu je negdje zazvonio mobitel. Gurnuo je ruku u džep mokrih hlača, prebačenih preko stolca po red radijatora. Bila je to Rakel. Upitala ga je gdje je i rekla da moraju razgovarati. I to ne u njegovu stanu, već na nekom javnom mjestu. Harry je legao na krevet zatvorenih očiju. „Da bi mi rekla da se više ne možemo sastajati?” upitao je. „Da bili ti rekla da se više ne možemo sastajati”, odgovorila je. „Ne mogu više tako.” „Dovoljno je ako mi to kažeš preko telefona, Rakel.” „Ne, nije. Neće dovoljno boljeti.” Harry je zastenjao. Bila je u pravu.

Dogovorili su se da se idućeg jutra u jedanaest sati nađu u muzeju Fram u Bygd0yju, u turističkoj atrakciji gdje se moguće izgubiti među gomilama Nijemaca i Japanaca. Upitala ga je što radi u Bergenu. Ispričao joj je i rekao da to mora zadržati za sebe, dok za nekoliko dana ne bude čitala o svemu. Pozdravili su se i Harry je ležao gledajući minibar, dok je Memento išao svojim tokom, obrnutim kronološkim redoslijedom. Gotovo je bio ubijen, a ljubav njegova života više ga nije željela vidjeti i upravo je zaključio najgori slučaj u svojoj karijeri. Ili nije? Nije odgovorio kad ga je Muller-Nilsen upitao zašto je odabrao sam loviti Bratt, ali sad je znao. Bila je to sumnja. Ili nada. Ona očajnička nada da stvari neće ispasti onakvima kakve su izgledale. A ta je nada i dalje tinjala. Ali sad je trebalo ugasiti i utopiti tu nadu. Hajde, imao je najmanje tri dobra razloga i čopor pasa u dnu želuca, čopor koji je lajao kao opsjednut. Zašto onda ne otvoriti minibar? Harry je ustao, otišao u kupaonicu, odvrnuo slavinu i pio, pu štajući mlaz vode preko lica. Uspravio se i pogledao u zrcalu. Poput kostura. Zašto kostur ne smije piti? Glasno je pljunuo odgovor ravno u svoje lice: zato što onda neće dovoljno boljeti. Gunnar Hagen je bio umoran. Umoran do kostiju. Osvrnuo se oko sebe. Bila je gotovo ponoć, a on se nalazio u sobi za sastanke jedne od središnjih zgrada Osla. Sve je ovdje bilo sjajnosmeđe: brodski pod, strop s ugrađenim žaruljama, zidovi s naslikanim portretima bivših predsjednika kluba koji su posjedovali zgra du, deset kvadratnih metara velik stol od mahagonija s kožnim postoljem za pisanje ispred svakog od dvanaestorice muškaraca oko njega. Hagena je prije sat vremena nazvao ravnatelj policije i pozvao ga ovamo. Neke od osoba u prostoriji - primjerice, za mjenika ravnatelja - već je poznavao, a neke je vidio na fotografi jama u novinama, ali za većinu nije imao pojma tko su. Ravnatelj policije ih je upoznao s događajima. Snjegović je bila policajka iz Bergena koja je neko vrijeme operirala s radnog mjesta i nspektorice u Kriminalističkom odjelu u Grenlandu. Uspjela ih je prevariti, ali sada je uhićena i uskoro će morati javno objaviti skandal. Kad je završio, tišina je bila gusta poput dima cigara. Dim se uzdizao prema stropu s jednog kraja stola za kojim je sjedio sjedokosi muškarac naslonjen u stolcu, lica skrivena u sjeni. Oglasio se prvi

put. Samo je tiho uzdahnuo. A Gunnar Hagen je shvatio da su se svi koji su dotad govorili, okrenuli prema tom muškarcu. „Prokleto užasno, Torleif”, rekao je sjedokosi muškarac izne nađujuće visokim, ženstvenim glasom. „Iznimno štetno. Radi se o povjerenju u sustav. Mi smo na vrhu. A to znači..čitava prostorija kao da je zadržala dah dok je muškarac pućkao svoju cigaru, .. da će glave padati. Pitanje je čije.” Ravnatelj policije pročistio je grlo. „Imate li kakvih prijedloga?” „Ne još”, rekla je sijeda glava. „Ali vjerujem da ti i Torleif imate. Da čujem.” „Smatramo da su počinjene određene pogreške prilikom ime novanja i u kasnijim fazama. Ljudske pogreške, a ne one u sustavu. Stoga ovo nije izravan problem uprave. Predlažemo da se napravi razlika između odgovornosti i krivnje. Uprava preuzima odgovor nost, ponizna je i…” „Preskoči osnove”, progovorila je sijeda glava. „Tko je žrtveno janje?” Ravnatelj policije je popravio kravatu. Gunnar Hagen je vidio da mu je iznimno neugodno. „Inspektor Harry Hole”, naposljetku je rekao ravnatelj. Ponovo je nastala šutnja dok je sijeda glava palila novu cigaru. Upaljač je kresnuo i kliknuo. Potom su se iz sjene začuli zvukovi povlačenja i dim se ponovo uzdizao. „Nije loša ideja”, rekao je visoki glas. „Da je riječ o nekome drugom, rekao bih vam da žrtveno janje potražite na višim razi nama sustava. Inspektor nije dovoljno debelo žrtveno janje. Da, možda bih tražio da razmisliš o sebi, Torleif. Ali Hole je policajac s profilom; bio je u onoj televizijskoj emisiji. Popularna osoba s određenom reputacijom detektiva. Da, to se može smatrati pošte nim. Ali hoće li on surađivati?” „Prepustite to nama”, rekao je ravnatelj policije. „Ha, Gunnar?” Gunnar Hagen je progutao slinu. Misli su mu se okrenule - iznenađujuće - njegovoj supruzi. Žrtvama koje je ona podnijela kako bi on imao karijeru. Kad su se vjenčali, ona je prekinula studij i selila se s njime kamo god su ga poslale specijalne jedinice, a kasnije i policija. Bila je mudra, inteligentna žena, ravna njemu u mnogim područjima, a u nekima i

bolja od njega. Kad je imao dvojbi u vezi s karijerom ili moralom, obraćao se njoj. I uvijek je davala dobre savjete. Ipak, možda nije uspio ostvariti unosnu ka rijeru kakvoj su se oboje nadali. Ali stvari su sada izgledale mnogo bolje. Odavno se znalo da položaj šefa kriminalističkog odjela vodi samo prema vrhu. Radilo se o pravim koracima. To ne bi trebalo biti preteško. „Ha, Gunnar?” ponovio je ravnatelj. Stvar je bila u tome da je bio umoran. Umoran do kostiju. Ovo je za tebe, pomislio je. Ovo bi ti učinila, dušo.

31.

DAN DVADESET I PRVI Južni pol Harry i Rakel su stajali na pramcu drvenog broda Fram u mu zeju, promatrajući grupu japanskih turista koji su fotografirali užad i jarbole, osmjehujući se i kimajući glavom i ignorirajući vodiča koji im je objašnjavao da je ovo primjerak plovila koje je vozilo i Fridtjofa Nansena u njegovu neuspjelu pokušaju 1893. godine da osvoji Sjeverni pol, i Roalda Amundsena kad je 1911. pobijedio Scotta u osvajanju Južnog pola. „Ostao mi je sat na tvojem stolu”, rekla je Rakel. „To je stari trik”, kazao je Harry. „Znači da ćeš se morati vratiti po njega.” Spustila je ruku na njegovu, oslonjenu o ogradu, i zavrtjela glavom. „Mathias mi ga je poklonio za rođendan.” Na koji sam ja zaboravio, pomislio je Harry. „Izlazimo i pitat će me zašto ga ne nosim. A znaš kakva sam kad je riječ o laganju. Možeš li…?” „Donijet ću ti ga prije četiri”, rekao je. „Hvala. Bit ću na poslu, samo ga ostavi u kućici za ptice, na zidu pored vrata. To je…” Nije morala reći ništa više. Ondje je uvijek ostavljala ključ stana kad bi on dolazio, nakon što bi već legla. Harry je udario rukom po ogradi. „Ako je vjerovati Arveu Stopu, Amundsenov je problem bio taj što je pobijedio. On misli da su najbolje priče one koje govore o gubitnicima.” Rakel nije odgovorila. „Pretpostavljam da je to neka utjeha”, nastavio je Harry. „Idemo?” Vani je sniježilo. „Znači, sad je gotovo?” upitala je. „Do sljedećeg slučaja?” Brzo ju je pogledao kako bi se uvjerio da govori o Snjegoviću, a ne o njima. „Ne znamo gdje su trupla”, odgovorio je.

„Svratio sam jutros, prije odlaska na aerodrom, kod nje u ćeliju, ali ne želi ništa reći. Samo zuri u zrak kao da je netko ondje.” „Jesi li ikome rekao da ideš sam u Bergen?” upitala ga je iznenada. Harry je zavrtio glavom. „Zašto nisi?” „Pa”, odgovorio je polako, „mogao sam biti u krivu. U tom bih se slučaju mogao vratiti netaknutog ponosa.” „To nije razlog”, dobacila je. Harry ju je ponovo pogledao. Izgledala je umornije od njega. „Da budem iskren, nemam pojma”, priznao je. „Pretpostavljam da sam se nadao da to ipak neće biti ona.” „Zato što je slična tebi? Zato što si to mogao biti ti?” Harry se nije sjećao da joj je rekao kako su slični. „Izgledala je tako usamljeno i uplašeno”, rekao je Harry dok su mu pahulje štipkale oči. „Kao netko tko se izgubio u sumraku.” Jebemti, jebemti, jebemti! Trepnuo je i osjetio suze koje su se, poput stegnute šake, pokušavale probiti kroz njegove oči. Je li to slom? Sledio se kad je Rakelina topla ruka pomilovala njegov vrat. „Nisi poput nje, Harry. Drugačiji si.” „Jesam li?” upitao je tiho i odmaknuo njenu ruku. „Ti ne ubijaš nevine ljude, Harry.” Harry je odbio Rakelinu ponudu da ga poveze i uhvatio auto bus. Zagledao se u pahulje koje su padale i u fjord iza stakla, raz mišljajući kako je Rakel u posljednjem trenutku ubacila riječ nevine. Harry se spremao otvoriti ulazna vrata u Sofies gate, kad se sjetio da nema instant kave pa je prošetao pedesetak metara do Niazija, trgovine na uglu. „Neobično te vidjeti u ovo doba dana”, rekao je Ali, uzimajući novac. „Slobodan dan”, objasnio je Harry. „Kakvo vrijeme, ha? Kažu da će u sljedeća dvadeset i četiri sata pasti pola metra snijega.” Harry je petljao sa staklenkom kave. „Slučajno sam neki dan prestrašio Salmu i Muhammada u dvorištu.” „Da, čuo sam.” „Zao mi je. Malo sam pod stresom, to je sve.” „U redu je. Samo sam se bojao da si opet počeo piti.”

Harry je zavrtio glavom i blijedo se nasmiješio. Sviđao mu se Pakistančev izravan pristup. „Dobro”, rekao je Ali i izbrojio kusur. „Kako napreduje preuređenje?” „Preuređenje?” Harry je uzeo novac. „Misliš na čovjeka za plijesan?” „Čovjek za plijesan?” „Da, tipa koji je provjeravao ima li gljivica u podrumu. Stormann ili nešto tako.” „Gljivice u podrumu?” Ali je prestravljeno pogledao Harryja. „Nisi znao?” upitao je Harry. „Ti si predsjednik stanara. Mislio sam da je razgovarao s tobom.” Ali je polako zavrtio glavom. „Možda je razgovarao s Bjornom.” „Tko je Bjorn?” „Bj0rn Asbjornsen koji već trinaest godina živi u prizemlju”, rekao je Ali i uputio Harryju prijekoran pogled. „A toliko dugo je i potpredsjednik.” „Aha, da, Bjorn”, rekao je Harry pretvarajući se da se sjetio. „Provjerit ću to”, kazao je Ali. Popevši se u stan, Harry je skinuo čizme, otišao ravno u spavaću sobu i zaspao. Jedva da je oka sklopio u bergenskom hotelu. Kad se probudio, usta su mu bila suha i bolio ga e želudac. Ustao je kako bi popio malo vode i iznenada se zaustavio kad je ušao u hodnik. Nije ih primijetio kad je ušao u stan, ali zidovi su bili na svome mjestu. Harry je hodao iz sobe u sobu. Bila je to prava čarolija. Sve je obavljeno s takvim savršenstvom da bi se skoro zakleo da nije ništa dirano. Nije bilo vidljivih starih rupa od čavala, nije bilo niti jedne iskrivljene linije. Dodirnuo je zid u dnevnoj sobi kako bi se uvjerio da ne halucinira. Na stolu u dnevnoj sobi, ispred naslonjača, stajao je žuti komad papira. Rukom pisana poruka. Slova su bila uredna i neobično privlačna. Gotovo je. Više me nećete vidjeti. Stormann. PS Morao sam okrenuti jednu od dasaka u zidu jer sam se porezao i upila je krv. Kad krv uđe u neobrađeno drvo, nemoguće ju je isprati. Alternativa bi bila obojati čitav zid u crveno. Harry je sjeo u naslonjač i proučavao glatke zidove. Tek kad je ušao u kuhinju, shvatio je da čudo nije potpuno. Nestao je kalendar s Rakel i Olegom. S nebesko plavom haljinom. Glasno je opsovao

i počeo grozničavo pretresati kante za smeće, pa čak i reciklažni kontejner u dvorištu, prije negoli je zaključio da je najsretnije doba njegova života izbrisano zajedno s gljivicama. Psihijatrica Kjersti R0dsmoen imala je uistinu izvanprosječan radni dan. Ne samo zato što je bergensko nebo doživjelo rijet ko ukazanje sunca, koje je u ovome trenutku sjalo kroz prozore hodnika Odjela za psihijatriju bolnice Haukeland u Sandvikenu, kojim je ona upravo žurila. Odjel je toliko puta mijenjao ime da je tek mali broj Bergenaca znao da mu je trenutno službeno ime Bolnica Sandviken. No zatvoreni odjel je do daljnjega bio zatvoren, a Bergen je čekao da netko ustvrdi kako je terminologija nepri kladna ili stigmatizirajuća. Očekivao ju je razgovor s pacijenticom koja je pritvorena pod najstrožim sigurnosnim mjerama kojih se mogla sjetiti, a tog se raz govora podjednako užasavala, koliko mu se i radovala. S Espenom Lepsvikom iz Kriposa i Knutom Muller-Nilsenom iz bergenske policije postigla je dogovor oko etičkih granica i postupaka. Pacijentica je bila psihotična i stoga nije mogla biti podvrgnuta policijskom ispitivanju. Kjersti je bila psihijatrica i bilo joj je dopu šteno razgovarati s pacijenticom, ali vodeći se onim što je najbolje za pacijenticu, a što ne mora imati istu svrhu kao i policijsko ispitivanje. A naposljetku, bilo je tu i pitanje povjerljivosti onoga što pacijent kaže. Kjersti Rodsmoen će morati sama procijeniti hoće li bilo kakve informacije, dobivene tijekom razgovora, imati određeno značenje za policiju i treba li ih prenijeti dalje. Te informacije io nako neće biti valjane na sudu jer su dobivene od psihotične osobe. Ukratko, kretali su se pravnim i etičkim minskim poljem u kojem svaki pogrešan korak može imati katastrofalne posljedice, jer će sve što Kjersti bude učinila procjenjivati i pravni sustav i mediji. Pred vratima sobe za konzultacije stajali su bolničar i unifor mirani policajac. Kjersti je pokazala iskaznicu pričvršćenu na bijelu liječničku kutu i policajac se odmaknuo od vrata. Postignut je dogovor da će bolničar nadgledati sve što se događa u prostoriji i, bude li potrebno, oglasiti alarm. Kjersti Rodsmoen je sjela na stolac i promatrala pacijenticu. Bilo je teško zamisliti da predstavlja ikakvu opasnost: bila je to sitna žena s kosom koja joj je visjela preko lica, crnim šavovima na mjestu šivanja razrezanih usana i širom otvorenim očima koje su izgledale kao da s neizmjernim užasom gledaju nešto što Kjersti Rodsmoen nije mogla vidjeti. Upravo

suprotno. Žena je djelovala tako umrtvljeno da se činilo da bi je mogao otpuhati malo jači dah. Činjenica da je ova žena hladnokrvno ubijala ljude, bila je jednostavno nezamisliva. Ali uvijek je bilo tako. „Zdravo”, progovorila je psihijatrica. „Ja sam Kjersti.” Bez odgovora. „Što je tvoj problem, što misliš?” upitala je. Pitanje je došlo ravno iz priručnika o načinu razgovora s psihotičnim osobama. Alternativa je bila: Što misliš, kako ti mogu pomoći? I dalje bez odgovora. „Prilično si sigurna u ovoj sobi. Nitko te neće ozlijediti. Ni ja te neću ozlijediti. Potpuno si sigurna.” Prema priručniku, ovakva odlučna izjava trebala bi umiriti psihotičnog pacijenta jer je korijen psihoze bio prvenstveno u ne izmjernom strahu. Kjersti Rodsmoen se osjećala poput stjuardese koja prije polijetanja objašnjava sigurnosne postupke. Mehaničke, rutinske riječi. Čak i na letovima koji prolaze preko najsuših pusti nja, pokazuješ korištenje prsluka za spašavanje. Takav način objav ljuje ono što želiš čuti: dopušteno ti je bojati se, ali pobrinut ćemo se za tebe. Bilo je vrijeme provjeriti njenu percepciju stvarnosti. „Znaš li koji je danas dan?” Tišina. „Pogledaj na zidni sat ondje. Možeš li mi reći koliko je sati?” Umjesto odgovora, stigao je isti onaj progonjeni pogled. Kjersti Rodsrnoen je čekala. I čekala. Velika kazaljka na satu pomaknula se s jedva vidljivim drhtajem. Beznadno. „Idem ja sad”, rekla je Kjersti. „Netko će doći po tebe. Posve si sigurna.” Prišla je vratima. „Moram razgovarati s Harryjem.” Glas joj je bio dubok, gotovo muževan. Kjersti je zastala i okrenula se. „Tko je Harry?” „Harry Hole. Hitno je.” Kjersti je pokušala uhvatiti njezin pogled, ali žena je i dalje gledala u vlastiti udaljeni svijet.

„Bojim se da ćeš mi morati reći tko je Harry Hole, Katrine.” „Inspektor kriminalističkog odjela u Oslu. I ako morate reći moje ime, koristite moje prezime, Kjersti.” „Bratt?” „Rafto.” „Shvaćam. Ali, možeš li mi reći o čemu želiš razgovarati s Harryjem Holeom, tako da to mogu prenijeti dalje…” „Ne shvaćaš. Svi će umrijeti.” Kjersti je potonula nazad u stolac. „Shvaćani. A zašto misliš da će svi umrijeti, Katrine?” Konačno je uhvatila njen pogled. A ono što je Kjersti Rodsmoen ugledala podsjetilo ju je na one crvene kartice u igri Monopoly koje je imala u svojoj vikend-kolibi: sve su kuće i hoteli izgorjeli. „Nitko od vas ništa ne shvaća”, odgovorio je dubok, muževan glas. „Nisam to ja.” U dva sata Harry se zaustavio na pločniku ispred Rakeline drvene kuće u Holmenkollveienu. Prestalo je sniježiti i pomislio je da ne bi trebao ostaviti vidljive otiske guma na prilazu. Dok je prilazio, snijeg je meko cvilio pod njegovim čizmama, a oštra, blještava svjetlost presijavala se na zatamnjenim prozorima. Prišao je stepenicama ispred ulaznih vrata, otvorio kućicu za ptice, stavio Rakelin sat unutra i ponovo je zatvorio. Okrenuo se da ode kad su se iza njega otvorila vrata. „Harry!” Harry se okrenuo, progutao slinu i navukao osmijeh. Pred njim je stajao goli muškarac, s ručnikom oko struka. „Mathias” rekao je zbunjeno i zagledao se u muškarčeva prsa. „Prestrašio si me. Mislio sam da u ovo doba radiš.” „Oprosti”, nasmijao se Mathias i prekrižio ruke. „Radio sam sinoć dokasno. Danas imam slobodan dan. Spremao sam se na tuširanje kad sam začuo nešto pred vratima. Pretpostavio sam da je Oleg: vidiš, njegov ključ malo strši.” Strši, nasmiješio se Harry u sebi. To znači da Oleg ima ključ koji je nekoć bio njegov. A da Mathias ima Olegov. Ženski um. „Mogu li ti pomoći, Harry?” Harry je primijetio da su Mathiasove prekrižene ruke neprirodno visoko na prsima, kao da nešto pokušava sakriti. „Ne”, opušteno je odgovorio Harry.

„Prolazio sam i htio sam nešto dati Olegu.” „Zašto nisi pokucao?” Harry je progutao slinu. „Pa, odjednom sam se sjetio da se još nije vratio iz škole.” „Oh? Kako si to shvatio?” Harry je kimnuo Mathiasu kao da je odobravanje odgovor. Na Mathiasovu prijateljskom, otvorenom licu nije bilo ni tračka sumnje: samo iskrena želja da se razjasni nešto što nije razumio. „Snijeg”, odgovorio je Harry. „Snijeg?” „Da. Prestalo je sniježiti prije dva sata, a na stepenicama nema tragova.” „Pa, ne vjerujem, Harry”, prasnuo je M athias u oduševljeni smi jeh. „To ja zovem primjenom dedukcije u svakodnevnom životu. Pravi si detektiv, nema sumnje.” Harryjev je smijeh bio napet. Mathiasove prekrižene ruke malo su se spustile i Hary je vidio ono što je Rakel nazivala njegovom tjelesnom manom. Tamo gdje si očekivao vidjeti dvije bradavice, samo se nastavljala koža, bijela i neprekinuta. „Ovo je nasljedno”, rekao je Mathias koji je očito primijetio Harryjev pogled. „Ni moj ih otac nije imao. Rijetko je, ali prilično bezazleno. A i što će one, uostalom, muškarcima?” „Stvarno, što će im?” složio se Harry i osjetio vrelinu u uškama. „Želiš li da ja to predani Olegu?” Harry je spustio pogled. Instinktivno je pogledao u kućicu za ptice pa nastavio dalje. „Donijet ću mu sam neki drugi put”, rekao je Harry s grimasom koja je, nadao se, izazvala povjerenje. „Samo se ti istuširaj.” „U redu.” „Vidimo se.” Prvo što je Harry učinio kad se vratio u automobil, bilo je da rukama udari po upravljaču i glasno opsuje. Ponašao se kao dva naestogodišnji kleptoman uhvaćen u krađi. Lagao je Mathiasu u lice. Lagao i puzao i ponašao se kao govno.

Stisnuo je gas i naglo pustio spojku da bi kaznio automobil. Nije imao energije sada misliti o tome. Morao se usredotočiti na druge stvari. Ali nije mogao i mozak mu je jurio u kaotičnom nizu asocijacija dok je žurio prema središtu Osla. Razmišljao je o madežima, o ravnim i crvenim bradavicama koje su na goloj koži izgledale poput krvavih mrlja. O krvavim mrljama na neobrađe nom drvetu. Iz nekog se razloga prisjetio riječi čovjeka za plijesan: „Alternativa bi bila obojiti čitav zid u crveno”. Harry je stisnuo kočnicu. Čuo je trubljenje i ugledao u retro vizoru Hiace kako klizi po novom snijegu, sve dok gume nisu uhvatile čvrsto tlo a automobil projurio pored njega. Harry je naglo otvorio vrata automobila, iskočio i shvatio da je na stadionu u dnu Holmenkollveiena. Duboko je udahnuo i sve te silne misli razlomio u komadiće, kako bi vidio može li ih opet sastaviti. Želio ih je brzo izgraditi, a ne biti nasilan ni prema jednom komadiću, zato što su se same slagale. Puls mu je ubrzao. Ako ovo ima ikakvog smisla, sve se okretalo naglavce. Ali sve je sjedalo na svoje mjesto; imalo je smisla. Imao je smisla Snjegovićev plan kako se ubaciti u Harryjev život - jednostavno ušetati s ce ste i smjestiti se u nj. A trupla - to objašnjava što se dogodilo s truplima. Drhćući, Harry je pripalio cigaretu i počeo rekonstrui rati ono što mu se prikazalo u bljesku. Pileće perje sa zacrnjenim rubovima. Harry nije vjerovao u inspiraciju, božanske uvide ili telepatiju. Ali vjerovao je u sreću. Ne u sreću s kojom se rađaš, već u sustavnu sreću koju zarađuješ napornim radom i prosijavanjem vlastitih misli, tako sitnom mrežom da ti u nekom trenutku slučaj sam padne u ruke. Ali ovo nije bila ta vrsta sreće. Ovo je bila samo slučajnost. Netipična slučajnost. Naravno, ako je u pravu. Harry je spustio pogled i shvatio da hoda kroz snijeg. Da zapravo - prilično do slovno - stoji s obje noge na zemlji. Vratio se do automobila, izvadio mobitel i okrenuo broj Bjorna Holma. „Da, Harry?” odgovorio je pospani, gotovo neprepoznatljivo nazalni glas. „Zvučiš mamurno”, sumnjičavo je rekao Harry. „Da bar jesam”, šmrcnuo je Holm. „Vražja prehlada. Smrzavam se ispod dva pokrivača. Sve me boli…” „Slušaj”, prekinuo ga je Harry. „Sjećaš se kad sam te zamolio da izmjeriš temperaturu pilićima, kako bismo saznali koliko je prošlo otkako ih je Sylvia zaklala u štali?” „Da?”

„Kasnije si rekao da je jedno pile bilo toplije od druga dva.” Bjorn Holm je šmrcnuo. „Da. Skarre je tvrdio da je pile imalo temperaturu. A to je savršeno moguća teorija.” - „Mislim da je pile bilo toplije jer je zaklano nakon što je Sylvia ubijena, drugim riječima, najmanje sat kasnije.” „Oh? A tko ga je zaklao?” „Snjegović.” Prije negoli je Holm odgovorio, Harry je začuo dug i glasan šmrcaj sluzi koja se vraćala nazad. „Hoćeš reći da je uzeo Sylvijinu sjekiru, vratio se nazad i…” „Ne, sjekira je bila u šumi. Trebao sam reagirati čim sam vidio, ali naravno, u trenu dok smo gledali ubijene piliće, nisam znao da postoji omča za rezanje.” „A što si vidio?” „Prerezano perje s crnim rubom. Vidiš, mislim da je Snjegović koristio omču za rezanje.” „Točno”, odgovorio je Holm. „Ali zašto bi, zaboga, ubila pile?” „Da čitav zid oboji u crveno.” „Ha?” „Imam ideju”, rekao je Harry. „Sranje”, promrmljao je Holm. „Pretpostavljam kako to znači da moram ustati.” „Pa…”, počeo je Harry. Mora da je snježno vrijeme uzelo stanku da dođe do daha, jer je u tri ponovo počelo sniježiti i na Ostland se spustila gusta mećava. Siva glazura bljuzge ležala je na E16 koja je vodila u brda, prema Baerumu. Na najvišoj točki ceste, u Sollihogdi, Harry i Holm su skrenuli i otklizali se šumskim putem. Pet minuta kasnije, Rolf Ottersen je stajao pred njima na dovratku. U dnevnoj sobi iza njega, Harry je vidio Ane Pedersen na kauču. „Samo smo htjeli još jednom pogledati pod u štali”, rekao je Harry. Rolf Ottersen je gurnuo naočale na nos. Bjorn Holm je ispustio iz pluća hrapavi zvuk. „Samo izvolite”, rekao je Ottersen. Dok su Holm i Harry hodali prema štali, Harry je mogao osjetiti kako mršavi muškarac i dalje stoji pored vrata i promatra ih.

Panj je bio na istome mjestu, ali nije bilo traga pilićima, ži vim ili mrtvim. Na zid je bila naslonjena lopata šiljastog vrha. Za kopanje, a ne za razgrtanje snijega. Harry je krenuo prema polici s alatom. Otisak sjekire koja je ondje trebala visjeti podsjetio je Harryja na konture trupala iscrtane kredom koje bi preostale nakon što bi trupla bila odnesena. „Vjerujem da je Snjegović došao ovamo i ubio treće pile kako bi razlio krv po podnim daskama. Kako nije mogao okrenuti daske, druga je mogućnost bila obojiti ih u crveno.” „To si mi rekao i u autu, ali još ne razumijem.” „Ako želiš sakriti krvave mrlje, moraš ih ukloniti ili sve obojiti u crveno. Mislim da je Snjegović pokušavao nešto sakriti. Trag.” „Kakvu vrstu traga?” „Nešto crveno što je nemoguće ukloniti jer ga upije neobra đeno drvo.” „Krv? Misliš da je pokušala sakriti krv tako da je prekrije novom krvlju? To je tvoja ideja?” Harry je dohvatio metlu i pomeo piljevinu oko panja za rezanje. Sagnuo se i osjetio Katrinin revolver kako ga pritišće ispod pojasa. Proučavao je pod. I dalje je bio vidljiv ružičasti trag. „Imaš li sa sobom fotografije koje smo snimili ovdje?” upitao je Harry. „Prvo počni proučavati mjesta na kojima je bilo najviše krvi. Malo dalje od panja, negdje ovdje.” Holm je izvadio fotografije iz torbe. „Znamo da je pileća krv bila na vrhu”, rekao je Harry. „Ali za misli da je krv koja je ovdje prolivena prije, imala vremena natopiti drvo i upiti se u nj, pa se zato nije pomiješala s novom krvlju koja je prolivena nešto kasnije. Zanima me možeš li i dalje uzeti uzorke one prve krvi, odnosno krvi koja se upila u drvo?” Bjorn Holm je zatreptao u nevjerici. „Kako bih, jebote, trebao odgovoriti na to?” „Pa”, rekao je Harry polako, „jedini odgovor koji prihvaćam glasi da.” Holmov je odgovor bio snažni napadaj kašlja. Harry je odšetao do kuće. Pokucao je, a Rolf Ottersen je izašao. „Moj će kolega neko vrijeme biti ondje”, objasnio je Harry. „Smeta li vam ako povremeno uđe kako bi se ugrijao?” „U redu”, oprezno je odgovorio Rolf Ottersen. „Što sada tražite?”

„I ja sam vas htio to pitati”, odgovorio je Harry. „Vidio sam da na lopati ima zemlje.” „A, to. Kopao sam rupe za ogradu.” Harry je promotrio snijegom pokriveno tlo koje se protezalo do guste, mračne šume. Pitao se gdje je Ottersen htio postaviti ogradu. I što je htio ograditi. U očima Rolfa Ottersena vidio je strah. Harry je pokazao prema dnevnoj sobi. „Imate goste…” Prekinula ga je zvonjava mobitela. Bio je to Skarre. „Pronašli smo još jednog”, rekao je. Harry se zagledao u šumu i osjetio kako mu se velike pahuljice tope na obrazima i čelu. „Još jednog?” promrmljao je kao odgovor iako je prema Skarreovu glasu već znao o čemu je riječ. „Još jednog snjegovića.” * * * Psihologinja Kjersti Rodsmoen je nazvala POB-ovca Knuta MullerNilsena upravo u trenutku kad su on i Espen Lepsvik na puštali policijsku postaju. „Katrine Bratt je progovorila”, rekla je. „Mislim da biste trebali doći u bolnicu i čuti što želi reći.”

32.

DAN DVADESET I PRVI Spremnici Skarre se probijao ispred Harryja prateći tragove u snijegu koji su vodili prema stablima. Tama ranog poslijepodneva jasno je po kazivala da je zima na putu. Iznad njih je sjalo svjetlo s komunika cijskog tornja Tryvann, a ispod njih su treperila svjetla Osla. Harry se dovezao ravno iz Sollihogde i parkirao na velikom, praznom parkiralištu na kojem su se svakog proljeća, poput leminga, saku pljali maturanti, provodeći obvezne rituale prelaska u odraslo doba: sjedenje oko vatre, ubijanje alkoholom i upražnjavanje neobveznog seksa. Harryjeva proslava završetka školovanja nije uključivala maturantski kamion. Imao je samo dva pratitelja: Brucea Springsteena i Independence Day koji je treštao iz njegova prijenosnog kazetofona na vrhu njemačkog bunkera na plaži Nordstrand. „Pronašao ga je šetač”, objasnio je Skarre. „I smatrao potrebnim prijaviti policiji snjegovića u šumi?” „Šetao je sa psom. On je… pa… sam ćeš vidjeti.” Izašli su na otvoreni prostor. Mladić se uspravio ugledavši Skarrea i Harryja i krenuo prema njima. „Thomas Helle, Jedinica za nestale osobe”, predstavio se. „Drago nam je što ste ovdje, Hole.” Harry je iznenađeno pogledao mladog policajca, ali je onda shvatio da ovaj to zaista misli. Na brdu ispred sebe Harry je vidio ekipu za očevid na djelu. Skarre se provukao ispod crvene policijske vrpce, a Harry ju je prekoračio. Oznake su pokazivale kuda smiju hodati, kako ne bi uništili preostale forenzičke dokaze. Policajci ekipe za očevid opazili su Harryja i Skarrea pa su se tiho pomaknuli kako bi osmo trili došljake. Kao da su čekali upravo ovo: priliku da pokažu. Da procijene reakcije. „O sranje”, rekao je Skarre i zakoračio unazad. Harry je osjetio da mu se glava smrzava, kao da mu je sva krv nestala iz mozga, ostavljajući tupi osjećaj ništavila.

Nije bila stvar u detaljima jer se na prvi pogled nije vidjelo kako je gola žena brutalno unakažena. Ne kao Sylvia Ottersen ili Gert Rafto. Ne, ono što ga je prestravilo bila je sama izvedba, hladno krvan način na koji je bila izložena. Truplo je postavljeno na dvije velike snježne kugle naslonjene na stablo, jedna na drugoj, poput kakvog nezavršenog snjegovića. Truplo je naslonjeno na stablo, a bilo kakvo pomicanje sprječavala je čelična žica obješena na debelu granu iznad njezine glave. Žica je završavala u čvrstoj omči oko njenog vrata, savijena tako da joj ne dodiruje ni vrat ni ramena, poput lasa zaustavljenog u pokretu, tako da savšeno uhvati žrtvu. Ruke su joj bile vezane iza leđa. Ženine oči i usta bili su zatvoreni, pa je lice odavalo miran izraz: mogla je samo spavati. Bilo je gotovo moguće povjerovati da je truplo uređeno s ne kom vrstom ljubavi. Sve dok se ne bi pokazali šavovi na goloj, blijedoj koži. Rubove kože ispod nevidljivog najlonskog konca dijelila je tek tanka crta crne krvi. Jedan niz šavova prolazio je preko njenog torza, malo ispod grudi. Drugi je prolazio oko vrata. Nevjerojatna vještina, razmišljao je Harry. Nije bila vidljiva niti jedna rupa u šavu, niti jedna linija nije bila kriva. „Izgleda kao ono sranje od apstraktne umjetnosti”, rekao je Skarre. „Kako se zove?” „Instalacija”, odgovorio je glas iza njega. Harry je nakrivio glavu. Bili su u pravu. Ali nešto se suprot stavljalo dojmu savršene kirurgije. „Izrezao ju je u komade”, rekao je glas koji je zvučao kao da ga netko davi. „I ponovo ih sastavio.” „On?” upitao je Skarre. „Možda radi jednostavnijeg transporta”, nastavio je Helle. „Mislim da znam tko je ona. Suprug je jučer prijavio nestanak. Sada je na putu ovamo.” „Zašto misliš da je to ona?” „Njezin je suprug pronašao haljinu s tragovima paleži”, Helle je pokazao prema truplu. „Otprilike na istim mjestima na kojima su šavovi.” Harry se usredotočio na disanje. Sad je mogao vidjeti nesavr šenost. Ovo je nedovršeni snjegović. Uzlovi i čvorovi žice bili su iskrivljeni. Djelovali su grubo, nasumično i oprezno. Kao da je riječ o probi. Prva skica

nezavršenog posla. Zašto joj je vezao ruke iza leđa? Mora da je bila mrtva davno prije nego što je donesena ovamo. Je li to dio probe? Pročistio je grlo. „Zašto mi ovo nije prije javljeno?” „Javio sam šefu koji je onda prijavio ravnatelju policije”, objasnio je Helle. „Svima nam je rečeno da do daljnjega šutimo o tome. Pretpostavljam da to ima neke veze s…” kratko je pogledao poli cajce ekipe za očevid, „s anonimnim bjeguncem.” „S Katrine Bratt?” ubacio se Skarre. „Nisam čuo to ime”, rekao je glas iza njih. Okrenuli su se. Ravnatelj policije stajao je s rukama u džepovi ma ogrtača, raširenih nogu. Njegove hladne plave oči proučavale su truplo. „Ovo je trebalo biti na jesenskoj umjetničkoj smotri.” Mlađi je policajac širom otvorenih očiju promatrao ravnatelja policije, a on se mirno okrenuo Harryju. „Nekoliko riječi nasamo, inspektore.” Krenuli su prema policijskoj traci. „Ovdje je vraški nered”, rekao je ravnatelj. Bio je okrenut prema Harryju, ali pogled mu je lutao prema svjetlima grada ispod njih. „Imali smo sastanak. Zato sam htio nasamo porazgovarati s vama.” „Tko je imao sastanak?” „To nije važno, Harry. Suština je da smo donijeli odluku.” „Aha?” Ravnatelj policije je zagazio u snijeg i Harry se na trenutak upitao treba li mu reći da uništava tragove zločina. „Namjeravao sam razgovarati s tobom o tome večeras, Harry. U tišem, mirnijem okruženju. Ali s otkrićem novog trupla stvar je postala hitna. Novinari će za koji sat saznati. A mi nemamo vrijeme koje nam je potrebno i morat ćemo se suočiti s time da će Snjegović dobiti ime. Morat ćemo objasniti kako je Katrine Bratt uspjela dubiti namještenje i djelovati bez našeg znanja. Uprava će, naravno, preuzeti odgovornost. To je posao uprave, razumije se.” „O čemu se zapravo radi, šefe?” „O kredibilitetu policije Osla. Sranje se vodi zakonima gravi tacije. Sa što više razine krene, to je veće prljanje policije u cjelini. Pojedinci na nižim razinama mogu napraviti pogreške i to im se može oprostiti. Ali ako izgubimo povjerenje ljudi da se policijom može rukovoditi s minimalnom

stručnošću, da imamo određenu kontrolu, onda smo na gubitku. Pretpostavljam da znaš o čemu govorim, Harry.” „Nemamo za to vremena, šefe.” Pogled ravnatelja policije kliznuo je s urbane vizure i vratio se do inspektora. „Znaš li što znači kamikaza?” Harry je prebacivao težinu s noge na nogu. „Japanac ispranog mozga koji se zalijeće avionom u američki nosač aviona?” „To sam i ja mislio. Ali Gunnar Hagen kaže da Japanci nisu nikad sami koristili tu riječ: američki čitači šifri pogrešno su je in terpretirali. Kamikaza je ime tajfun a koji je spasio Japance u bitci s Mongolima, negdje u trinaestom stoljeću. U doslovnom prijevodu znači „božanski vjetar”. Prilično slikovito, nije li?” Harry nije odgovorio. „Sada nam je potreban upravo takav vjetar”, objasnio je ravnatelj. Harry je polako kimnuo. Shvatio je. „Želite da netko ponese krivnju zbog imenovanja Katrine Bratt? Za to što nije otkrivena? Ukratko, za cijelo ovo sranje?” „Nije dobar osjećaj tražiti od nekoga da se tako žrtvuje. Posebno kad žrtva znači spašavanje vlastite kože. Tada se moraš prisjetiti da se ovdje radi o važnijim stvarima od pojedinaca.” Ravnateljev je pogled ponovo poletio prema gradu. „To je mravinjak, Harry. Naporan rad, lojalnost, a ponekad i nesebično nijekanje samoga sebe. Mravinjak svemu ovome da je smisao.” Harry je prešao rukom preko lica. To je izdaja. Zabijanje noža u leđa. Kukavičluk. Pokušao je progutati bijes, no rekao je samome sebi da je ravnatelj u pravu. Nekoga moraju žrtvovati i krivnju je potrebno dodijeliti na što nižoj razini hijerarhije. Pošteno. Trebao je, zapravo, davno razotkriti Katrine. Harry se uspravio. Osjetio je neko čudno olakšanje. Dugo je osjećao da će to za njega tako završiti, toliko dugo da se počeo miriti s time. Otići će onako kako su otišli njegovi kolege u Društvu mrtvih policajaca: bez fanfara i medalja, bez ičega izuzev samopoštovanja i poštovanja onih koji su ih poznavali, one nekolicine koja je znala da sve to ima smisla. To je taj mravinjak. „Shvaćam”, rekao je Harry.

„I prihvaćam. Morat ćete mi reći kako želite da se to dogodi. No i dalje mislim da ćete morati od goditi konferenciju za novinare za nekoliko sati, dok ne budemo znali nešto više.” Ravnatelj je zavrtio glavom. „Ne shvaćaš, Harry.” „Možda imamo nove činjenice u slučaju.” „Nisi ti izvukao kraći kraj.” „Provjerit ćemo i vidjeti…”, Harry je zastao. „Što ste rekli, šefe?” „To je bio izvorni prijedlog, ali Gunnar Hagen je odbio pristati na to. Sam će preuzeti krivnju. Upravo piše ostavku u svome uredu. Samo sam te htio obavijestiti, tako da znaš prije konferencije za novinare.” „Hagen?” začudio se Harry. „Dobar si ti vojnik”, rekao je ravnatelj i potapšao Harryja po ramenu. „Idem sada. Konferencija za novinare održat će se u velikoj dvorani u osam, dobro?” Harry je promatrao ravnatelja koji je nestajao u daljini i osjetio kako mu mobitel vibrira u džepu jakne. Pogledao je na zaslon pa se odlučio javiti. „Love me tender”, rekao je Bjorn Holm na engleskom. „U in stitutu sam.” „Što imaš?” „U podnim je daskama bilo ljudske krvi. Dama u labosu kaže da je krv prilično precijenjena kao izvor DNK i sumnja da će pronaći stanični materijal za DNK profil. Ali provjerila je krvnu grupu i pogodi što smo pronašli.” Bjorn Holm je zastao, no odmah je shvatio da Harry nema nikakvu namjeru igrati Tko želi biti milijunaš. „Postoji jedna krvna grupa koja eliminira većinu ljudi, recimo to tako. Ima je dvoje na stotinu, a u arhivu smo pronašli samo sto dvadeset i tri kriminalca koji je imaju. Ako Katrine Bratt ima tu krvnu grupu, onda bi to mogao biti odličan pokazatelj da je ona krvarila u Ottersenovoj štali.” „Provjeri u centrali. Imaju popis krvnih grupa svili policajaca u središnjici.” „Imaju li? Isuse, onda ih idem odmah nazvati.” „Ali ne budi razočaran ako se pokaže da ona nije B negativna.” Harry je osjetio nijemo čuđenje kolege i sačekao.

„Kako si, zaboga, znao da je riječ o B negativnoj?” „Kako brzo možeš doći do Odsjeka za anatomiju?” Bilo je šest sati i zaposlenici bolnice Sandviken, koji nisu bili dežurni, već su prije nekog vremena otišli svojim kućama. Ali svje tlo je još gorjelo u uredu Kjersti Rodsmoen. Psihijatrica je vidjela da Knut Muller-Nilsen i Espen Lepsvik imaju spremne bilježnice. Bacili su pogled na njezinu i počeli s pitanjima. „Katrine Rafto mi je rekla da je voljela svog oca više od ikoga na svijetu.” Pogledala je dvojicu muškaraca. „Bila je tek djevojčica kad je u novinama prikazan kao nasilan čovjek. Katrine je bila povrijeđena, uplašena i jako zbunjena. U školi su je zlostavljali zbog onoga što je pisalo u novinama. Malo nakon toga roditelji su joj se razišli. Kad je Katrine bilo devetnaest, otac je nestao baš u vrijeme kad je u Bergenu jedna žena ubijena, a druga nestala. Istraga je prekinuta, ali unutar policije i u krugu upućenih vjerovalo se da je njezin otac ubio te žene i potom si oduzeo život, znajući da se neće izvući. Katrine se tada odlučila pridružiti policiji, riješiti umorstva i osvetiti oca.” Kjersti Rodsmoen je podigla pogled. Niti jedan od dvojice muškaraca nije bilježio: samo su je promatrali. „Zato se nakon diplome na pravnom fakultetu prijavila u poli cijsku akademiju”, nastavila je Rodsmoen. „A kad je završila obuku, zaposlila se u Kriminalističkom odjelu u Bergenu. Uskoro je u svoje slobodno vrijeme počela raditi na očevu slučaju. To je potrajalo dok nije otkrivena i zaustavljena, a tad se prijavila za posao u Odjelu za seksualne prijestupe. Je li to točno?” „Točno je”, odgovorio je Muller-Nilsen. „Policija se pobrinula da ne može prići ni blizu očevu slučaju, pa je umjesto toga počela istraživati druge slučajeve koji bi mogli imati veze s njim. Dok je pretraživala nacionalni registar nestalih osoba, došla je do zanimljivog otkrića. Otkrila je da su godinama nakon očeva nestanka, žene prijavljivane kao nestale, u okolnostima koje su bile slične nestanku Onny Hetland.” Kjersti Rodsmoen je podigla pogled s papira. „No da bi napredovala, Katrine je trebala pomoć, a znala je da je neće dobiti u Bergenu. Zato je odlučila pre pustiti slučaj osobi koja je već imala iskustva s hvatanjem serijskih ubojica. No to se moralo dogoditi tako da nitko ne sazna kako iza svega stoji ona, Raftova kćer.”

Kriposov policajac Espen Lepsvik vrtio je glavom, dok je Kjersti nastavljala. „Nakon istraživanja, izbor je pao na inspektora Harryja Holea u Kriminalističkom odjelu Osla. Napisala mu je pismo, potpisala ga nadimkom koji je zvučao tajanstveno - Snjegović - kako bi mu pobudila znatiželju, a i zato što je snjegović spomenut u izjavama nekolicine svjedoka povezanih s nestancima. Snjegović je spomenut i u očevim bilješkama, povezanim s ubojstvom na planini Ulriken. Kad je Kriminalistički odjel Osla oglasio slobodno mjesto detektiva, navodeći da se preferiraju žene, prijavila se i pozvana je na razgovor. Rekla je da su joj ponudili posao prije negoli je sjela.” Rodsmoen je zastala, ali kako su dvojica muškaraca i dalje šutjeli, nastavila je izlagati. „Od prvog dana Katrine se potrudila doći u kontakt s Harryjem Holeom i uključiti se u istragu. S onim što je već znala o Harryju Holeu i slučaju, bilo joj je relativno jednostavno izmanipulirati ga i usmjeriti prema Bergenu i očevu nestanku. Tako je, uz Holeovu pomoć, pronašla oca. U zamrzivaču na otoku Finn0y.” Kjersti je skinula naočale. „Nije potrebna prevelika mašta da biste shvatili kako ovakva vrsta iskustva oblikuje temelje psihološke reakcije. Stres se pogoršao kad je triput pomislila da je ubojica otkriven. Najprije Idar Vetlesen, a potom…”, dalekovidno je prelistala bilješke, „… Filip Becker. I na kraju Arve Stop. Svaki put bi otkrila da je riječ o pogrešnoj osobi. Pokušala je sama izvući priznanje iz Stopa, ali je odustala kad je shvatila da on nije čovjek kojeg traži. Pobjegla je iz njegova stana kad je začula dolazak kolega. Kaže da nije željela biti zaustavljena dok ne završi misiju. A misija je bila otkriti počinitelja. U ovom trenutku možemo reći da je njena psihoza uvelike uznapredovala. Vratila se na Finnoy, uvjerena da će je Hole tamo pronaći. A to se pokazalo točnim. Kad se pojavio, razoružala ga je kako bi poslušao njezine upute o daljnjoj istrazi.” „Razoružala?” upitao je Muller-Nilsen. „Nama je rečeno da je privedena bez pružanja otpora.” „Kaže da joj je ozljedu na usnama nanio Harry Hole kad ju je uhvatio nespremnu”, pojasnila je Kjersti Rodsmoen. „Trebamo li vjerovati psihotičnoj osobi?” upitao je Lepsvik. „Više nije psihotična”, naglasila je R0dsmoen.

„Moramo je zadržati na promatranju još nekoliko dana, ali nakon toga, trebali biste je uzeti nazad. Ako je i dalje smatrate osumnjičenom.” Posljednja je opaska ostala u zraku, a tad se Espen Lepsvik nagnuo preko stola. „Znači li to da mislite kako Katrine Bratt govori istinu?” „To nije moje područje specijalizacije pa ne mogu komentirati”, odgovorila je Rodsmoen i zatvorila bilježnicu. „A ako vas upitam kao ne-specijalista?” Na R0dsmoeničinim je usnama zaigrao osmijeh. „Mislim da biste trebali nastaviti vjerovati u ono u što već vjerujete, inspektore.” Bjorn Holm je prešao kratak put od Instituta za forenzičku medicinu do njegova susjeda, Odsjeka za anatomiju i čekao je u garaži kad je Harry stigao automobilom iz Tryvanna. Uz Holma je stajao tehničar u zelenoj uniformi i s naušnicama, onaj isti koji je vozio truplo kad je Harry posljednji put bio ovdje. „Lund-Hegelsen danas nije ovdje”, obavijestio ga je Holm. „Možda nam vi možete pokazati prostorije”, Harry se obratio tehničaru. „Ne smijemo pokazivati…”, počeo je tehničar, ali Harry ga je prekinuo. „Kako se zovete?” „Kai Rob0le.” „U redu, Robole”, rekao je Harry i izvukao policijsku značku. „Dajem vam dozvolu.” Robole je slegnuo ramenima i otključao vrata. „Imate sreće što ste nekog pronašli. Obično je sve pusto nakon pet sati.” „Imao sam dojam da vi ovdje radite i prekovremeno”, rekao je Harry. Robole je zavrtio glavom. „Ne u podrumu s mrtvacima, čo vječe. Ovdje volimo raditi po danu.” Nasmiješio se, iako se nije činilo da ga to zabavlja. „Što želite vidjeti?” „Najnovija trupla”, rekao je Harry. Tehničar je otključao i poveo ih kroz dvostruka vrata, do pro storije prekrivene pločicama. U njoj se nalazilo osam potopljenih spremnika, četiri

sa svake strane, odvojenih uskim prolazom. Svaki je bio pokriven metalnim poklopcem. „Tamo su”, pokazao je Robole. „Po četiri u svakom spremniku. Spremnici su napunjeni alkoholom.” „Čistim”, tiho je rekao Holm. Bilo je nemoguće shvatiti je li tehničar namjerno krivo shvatio kad je odgovorio: „Četrdeset postotnim, bez dodataka.” „Znači, trideset i dva trupla”, rekao je Harry. „Je li to sve?” „Imamo oko četrdeset trupala, ali ovo su najnovija. Obično leže ovdje godinu dana, prije no što ih počnemo koristiti.” „Kako ih dovoze?” „Automobilom iz pogrebne ustanove. A neka i sami pokupimo.” „I unosite ih kroz garažu?” „Da.” „Što se potom događa?” „Što se događa? Pa, prezerviramo ih. Napravimo rez na bedru i uštrcamo fiksativ. Na taj način ostaju sačuvana. Potom napravimo metalne pločice i otisnemo broj koji se nalazi u papirima.” „Kakvim papirima?” „U papirima koji dolaze s truplom. Ispunjavaju se u uredu. Jednu pločicu prikvačimo na nožni palac, jednu na prst, a jednu na uho. Pokušavamo složiti dijelove tijela, čak i nakon što se truplo razreže, kako bi što više dijelova, kad dođe vrijeme, bilo zajedno kremirano.” „Provjeravate li redovno i trupla i papirologiju?” „Provjeravamo li?” Počešao se po glavi. „Samo ako ih moramo transportirati. Većina trupala nabavlja se ovdje u Oslu, pa snab dijevamo sveučilišta u Tromsou, Trondheimu i Bergenu, kad ih nemaju dovoljno.” „Znači, može se dogoditi da ovdje leži netko tko ne bi trebao?” „O ne. Svi koji su ovdje, svojevoljno su donirali tijelo institutu.” „Upravo sam se to pitao”, rekao je Harry i čučnuo pored jednog spremnika. „Što?” „Slušajte sad, Robole. Postavit ću vam hipotetsko pitanje. Želim da pažljivo razmislite prije odgovora. U redu?” Tehničar je brzo kimnuo. Harry se uspravio u punoj visini. „Je li moguće da netko tko ima pristup ovim prostorijama doveze noću truplo kroz garažu, stavi metalnu pločicu s fiktivnim brojem, smjesti ga u

jedan od ovih spremnika i s velikom vjerojatnošću očekuje da se to nikad neće otkriti?” Kai Robole je oklijevao. Ponovo se počešao po glavi. Prošao je prstom po nizu naušnica. Harry se meškoljio. Holmova su se usta napola razjapila. „Na neki način je moguće”, odgovorio je Robole. „To se ne može spriječiti.” „Ne može se spriječiti?” Rob0le je zavrtio glavom i kratko se nasmijao. „Ne, ne može. Savršeno je izvedivo.” „U tom slučaju, želim vidjeti trupla.” Robole je podigao pogled prema visokom policajcu. „Ovdje? Sada?” „Možete početi sa spremnicima na lijevoj strani.” „Mislim da moram nazvati nekoga i dobiti dopuštenje.” „Ako želite usporiti istragu umorstva, samo izvolite.” „Umorstva?” Robole je zaškiljio. „Čuli ste za Snjegovića?” Robole je dvaput trepnuo. Potom se okrenuo, prišao lancima koji su visjeli s motoriziranih kolica na stropu i povukao ih do spremnika uz glasni zveket. Potom je prikvačio dvije kuke na metalni poklopac spremnika, uzeo daljinski upravljač i pritisnuo. Kolica su zazujala i lanci su se počeli namatati. Poklopac se počeo polako dizati sa spremnika, a Harry i Holm su ga pratili pogledom. Za donji dio poklopca bile su pričvršćene dvije vodoravne metal ne ploče, odvojene jednom okomitom pločom. Na svakoj strani središnje ploče bilo je golo truplo. Trupla su nalikovala blijedim lutkama, a dojam su pojačavali četvrtasti, crni rezovi na bedrima. Kad su trupla došla na razinu kuka, tehničar je pritisnuo gumb za zaustavljanje. U tišini koja je uslijedila, moglo se čuti curenje alkohola, uz mukli šum po bijelo popločenoj prostoriji. „Onda?” upitao je Robole. „Ne”, odgovorio je Harry. „Sljedeći.” Tehničar je ponovio postupak. Četiri nova trupla izronila su iz susjednog spremnika. Harry je zavrtio glavom.

Kad je izronio treći kvartet, Harry se trznuo. Kai Robole je zamijenio Harryjevu reakciju za užas, pa se zadovoljno nasmiješio. „Što je to?” upitao je Harry. „Truplo koje je vjerojatno vraćeno s nekog od sveučilišta”, od govorio je Robole. „Naša su obično čitava.” Harry se sagnuo i dotakao truplo. Bilo je hladno i neobično tvrde teksture zbog fiksativa. Prošao je prstom po odrezanom rubu. Bio je gladak, a meso blijedo. „Izvana koristimo skalpel, a onda i pilu sa sitnim zupcima”, objasnio je tehničar. „Mm.” Harry se nagnuo preko trupla, dohvatio ženinu desnu ruku i povukao je tako da je bila okrenuta prema njemu. „Što to radite?” povikao je Robole. „Vidiš li što na njenim leđima?” upitao je Harry Holma koji je stajao s druge strane trupla. Holm je kimnuo. „Tetovažu. Izgleda kao zastava.” „Čija?” „Pojma nemam. Zeleno, žuto i crveno. S pentagramom u sredini.” „Etiopija”, rekao je Harry i pustio ženu koja je pala nazad. „Ova žena nije donirala svoje tijelo, ali jest poklonjena, da tako kažem. Ovo je Sylvia Ottersen.” Kai Robole nastavio je treptati kao da se nada da će nešto nestati trepne li dovoljan broj puta. Harry mu je položio ruku na rame. „Nađite nekoga tko ima pristup papirologiji za trupla i prođite kroz sva trupla ovdje. Odmah. Ja moram ići.” „Što se zbiva?” upitao je Holm. „Iskreno, ovo uopće ne razumijem.” „Pokušaj”, rekao mu je Harry. „Zaboravi sve što si mislio da znaš i pokušaj.” „U redu, ali što se zbiva?” „Dva su odgovora na to pitanje”, kazao je Harry. „Jedan je da smo na tragu Snjegoviću.” „A drugi?” „Pojma nemam.”

Peti dio 33. Srijeda, 5. studenog 1980. Snjegović Bilo je to na dan kad je pao snijeg. U jedanaest prije podne, s bezbojnog neba pojavile su se velike pahulje i napale polja, vrtove i ledine Romerike, poput vojske iz svemira. Mathias je sjedio sam u majčinoj Toyoti Corolli ispred kuće u Kolloveienu. Nije imao pojma što majka radi u toj kući. Rekla je da neće dugo. Ali već je neko vrijeme nije bilo. Ostavila je ključ u motoru, a s radija je svirala pjesma Under sno nove ženske grupe Dollie. Otvorio je vrata automobila i izašao. Zbog snijega se na okolne kuće spustila gotovo neprirodna tišina. Mathias se sagnuo, zgrabio šaku ljepljive bijele tvari i napravio grudu. Danas su ga na školskom igralištu gađali grudama navodni prijatelji iz 7A i zvali ga „Mathias bez cica”. Mrzio je školu, mrzio je imati trinaest godina. Počelo je malo nakon prvog sata tjelesnog, kad su otkrili da na grudima nema bradavice. Liječnik je rekao da to može biti nasljedno i testirali su ga na niz bolesti. Mama je rekla njemu i tati da ni njezin otac, koji je umro dok je ona bila mala, također nije imao bradavice. Ali listajući jedan od bakinih albuma s fotografijama, Mathias je pronašao djedovu sliku snimljenu tijekom sezone košnje: djed je imao samo hlače s naramenicama i gola prsa. I tad je definitivno imao bradavice.