DAN DEVETNAESTI Mozaik Gusti, pahuljasti oblaci skrivali su zoru kad je Harry ušao u hodnik na šestome katu nebodera u Frogneru. Tresko je ostavio pritvorena vrata svog stančića, a kad je Harry ušao, našao ga je s guzicom na kauču, daljinskim u lijevoj ruci i nogama na stoliću. Slike koje su se vrtjele unazad preko cijelog ekrana stapale su se u digitalni mozaik. „Onda, nećeš pivo?” ponovio je pitanje Tresko i podigao polupraznu bocu. „Subota je.” Harry je pomislio da može opipati u zraku bakterijske plinove. Obje su pepeljare bile pune opušaka. „Ne, hvala ti”, odgovorio je Harry i sjeo. „Onda?” „Pa, imao sam samo jednu noć”, rekao je Tresko i zaustavio DVD player. „Obično mi treba koji dan.” „Ova osoba nije profesionalni igrač pokera”, upozorio ga je Harry. „Nemoj biti tako siguran”, odvratio je Tresko i potegnuo iz boce. „Blefira bolje od većine kartaša. Ovo je pitanje za koje si očekivao da će odgovor biti laž, je li tako?” Tresko je pritisnuo play i Harry se ugledao u televizijskom studiju. Nosio je malo preusku prugastu jaknu švedskog brenda. Crna majica bila je Rakelin poklon. Diesel traperice i čizme Dr Martens. Sjedio je u neobično neudobnom položaju, kao da su u naslon stolca zabijeni čavli. Pitanje je zvučalo šuplje kroz zvučnike, televizora. „Pozoveš li je na dodatno predavanje u svoju sobu?” „Ne, mislim da to ne bih učinio”, odgovorio je Stop, ali se smrznuo kad je Tresko pritisnuo gumb za pauzu. „Ovdje znaš da laže?” upitao ga je Tresko. „Aha”, odgovorio je Harry.
„Poševio je Rakelinu prijateljicu. Žene se obično ne vole hvalisati. Što vidiš?” „Kad bih ovo pokrenuo na računalu, mogao bih mu povećati oči, ali ne trebam. Vidiš da su mu zjenice raširene.” Tresko je uperio kažiprst s izgriženim noktom prema ekranu. „To je kla sičan znak stresa. A pogledaj mu nosnice. Vidiš li da su pomalo raširene? Činimo to kad smo pod stresom i mozak nam treba više kisika. Ali to ne znači da laže: mnogi su ljudi pod stresom i kad govore istinu. Ili nisu pod stresom dok lažu. Vidiš, na primjer, da su mu ruke mirne.” Harry je primijetio da se Treskov glas posve promijenio: me talni zvuk je nestao i sad je čuo blagi, gotovo ugodan ton. Harry je pogledao ekran i Stopove ruke koje su mirno ležale u njegovu krilu, lijeva preko desne. „Bojim se da nema nepromjenjivih znakova”, nastavio je Tresko. „Svaki je igrač pokera različit, pa moraš uočiti te razlike. Saznati što se mijenja kad osoba laže, a što kad govori istinu. To je triangulacija, trebaš dvije fiksne točke.” „Laž i iskreni odgovor. Zvuči jednostavno.” „Zvuči je točna riječ. Ako pretpostavimo da je govorio istinu kad je pričao o osnivanju časopisa i zašto mrzi političare, imamo drugu točku.” Tresko je premotao snimak i pokrenuo ga. „Pogledaj.” Harry je gledao, ali očito ne onamo kamo je trebao gledati. Zavrtio je glavom. „Ruke”, objasnio je Tresko. „Gledaj ruke.” Harry je pogledao Stopove preplanule ruke koje su se odmarale na rukohvatima. „Ne pomiču se”, rekao je Harry. „Da, ali ih ne skriva”, pojasnio je Tresko. „Klasičan znak loših igrača pokera, s lošim kartama, jest trud koji ulažu da bi ih sakrili iza dlanova. A kad blefiraju, vole pasivnom rukom prekriti usta, da bi sakrili izraz lica. Zovemo ih skrivači. Drugi naglašavaju blef tako što se usprave u stolcu ili naslone unazad, kako bi djelovali viši nego što jesu. Oni su bleferi. Stop je skrivač.” Harry se nagnuo naprijed. „Jesi li…?” „Da, jesam”, odgovorio je Tresko.
„I takav je cijelo vrijeme. Sklanja ruke s rukohvata i skriva onu desnu - pretpostavljani da je dešnjak - kad laže.” „Što je napravio kad sam ga pitao pravi li snjegoviće?” Harry nije ni pokušao prikriti nestrpljivost. „Lagao je”, odgovorio je Tresko. „O čemu? O tome da ih pravi ili o tome da ih pravi na terasi?” Tresko je kratko zagunđao što je, shvatio je Harry, bio smijeh. „Ovo nije egzaktna znanost”, objasnio je Tresko. „Kao što sam rekao, nije loš kartaš. U prvim sekundama nakon što si postavio pitanje, imao je ruke na rukohvatima, kao da razmišlja o tome želi li reći istinu. U isto vrijeme nosnice mu se šire kao da se stres povećava. Ali onda se predomisli, sakriva desnu ruku i laže.” „Točno”, složio se Harry. „A to znači da nešto skriva, zar ne?” Tresko je stisnuo usne kako bi pokazao da je to teško odredi ti. „Može značiti i da bira laž koja će biti sumnjiva. Da bi sakrio činjenicu da je lako mogao reći istinu.” „Kako to misliš?” „Kad profesionalni kartaši dobiju dobre karte, umjesto da podi gnu ulog, ponekad rade ovo: prvi se put klade u visoki iznos i odaju sitne signale da blefiraju. Taman toliko da navuku neiskusne igrače kako bi povjerovali da su ulovili blef i natjeraju ih da se uključe u podizanje uloga. U osnovi, ovo izgleda baš tako. Blefirani blef.” Harry je polako kimnuo glavom. „Znači, on želi da povjerujem kako ima nešto za sakriti?” Tresko je pogledao praznu bocu, pa hladnjak, bezvoljno poku šao podići svoje veliko tijelo s kauča i potom uzdahnuo. „Kao što sam rekao, ovo nije egzaktna znanost”, odgovorio je. „Možeš li, molim te…?” Harry je ustao i prišao hladnjaku, proklinjući u sebi. Kad je nazvao Odu u Bosse, znao je da će prihvatiti njegovu ponudu za gostovanje. I znao je da će moći neometano postavljati pitanja Stopu. Takav je bio format programa. I da će kamera snimati osobu koja odgovara, u krupnom kadru ili u tzv. srednjem planu, odno sno da će snimati gornju polovicu tijela. Sve je to bilo savršeno za Treskovu analizu. A ipak nisu uspjeli. Ovo je bio posljednji tračak nade, posljednje mjesto s kojeg je mogao rasvijetliti priču. Ostatak je bio u tami, u možda deset godina petljanja i preklinjanja za sreću, slučajnost, pogrešku.
Harry se zagledao u uredno složene redove boca Ringnes piva u hladnjaku, komičan kontrast kaosu koji je vladao u ostatku stana. Oklijevao je. Potom je izvadio dvije boce. Bile su tako hladne da su mu pekle dlanove. Snažno je zalupio vrata hladnjaka. i „Jedino mjesto na kojem mogu sa sigurnošću reći da Stop laže”, nastavio je Tresko s kauča, „jest kad odgovara na pitanje o ludilu nasljednim bolestima u obitelji.” Harry je uspio stopalom zaustaviti vrata hladnjaka. Svjetlo iznutra ocrtavalo se na mračnom prozoru bez zavjesa. „Ponovi to”, rekao je. Tresko je ponovio. Dvadeset i pet sekundi kasnije, Harry je bio na pola stubišta, a Tresko na polovici boce piva koju mu je Harry dobacio. „Da, još nešto, Harry”, mrmljao je Tresko samome sebi. „ Bosse te pitao postoji li netko poseban za koga se čuvaš, a ti si odgovorio da ne postoji.” Podrignuo je. „Kloni se pokera, Harry.” Harry je nazvao iz automobila. Odgovor je stigao prije nego što se uspio predstaviti. „Bok, Harry.” Pomisao da je Mathias Lund-Helgesen zapamtio njegov broj ili ga je zapisao, natjerala je Harryja da se strese. Mogao je čuti Rakelin i Olegov glas u pozadini. Vikend s obitelji. „Imam pitanje o klinici Marienlyst. Postoje li još kartoni pacijenata?” „Sumnjam”, rekao je Mathias. „Mislim da pravila nalažu da se takve stvari moraju uništiti ako nitko ne nastavlja s radom. Ali naravno, provjerit ću ako je važno.” „Hvala ti.” Harry se provezao pored tramvajske stanice Vinderen. Proletio je tračak duha iz prošlosti. Policijska potjera, sudar, mrtvi kolega, glasina da je Harry vozio i da je trebao biti podvrgnut alkotestu. To je bilo prije dosta vremena. Prohujalo s vihorom. Ožiljci ispod kože. Flaster na duši. Mathias je nazvao nakon četvrt sata. „Razgovarao sam s Gregersenom - on je bio šef Marienlysta. Sve je, bojim se, izbrisano ili uništeno. Ali mislim da su neki ljudi, uključujući Idara, ponijeli kartone sa sobom.” „A ti?”
„Znao sam da ne idem u privatnu praksu, pa nisam ništa uzeo.” „Misliš li da bi se mogao sjetiti imena Idarovih pacijenata?” „Možda nekih. Ali ne svih. Bilo je to davno, Harry.” „Znam. Hvala ti.” Harry je prekinuo vezu i nastavio pratiti putokaze do Rikshospitaleta. Niz zgrada pred njim prekrivao je niski greben. * * * Gerda Nelvik je bila blaga, debeljuškasta žena u četrdesetima i jedina osoba na Odsjeku za utvrđivanje očinstva Instituta za forenzičku medicinu u Rikshospitaletu te subote. Dočekala je Harryja na recepciji i provela ga kroz odsjek. Malo toga je ostavljalo dojam da je to mjesto na kojem se hvataju najgori kriminalci u državi. Sjajne, toplo uređene prostorije bile su dokaz činjenici da se osoblje sastojalo mahom od žena. Harry je već ranije bio ondje i znao je postupke DNK testiranja. Radnim danom bi, iza prozora laboratorija, vidio žene u bijelim laboratorijskim kutama, kapama i jednokratnim rukavicama, na gnute nad otopinama i uređajima, zaposlene tajanstvenim postup cima koje su nazivale pripremama kose i krvi ili amplifikacijama, a koji bi u konačnici postali kratka izvješća u obliku brojčanih vrijednosti za petnaest različitih markera. i Prošli su kroz prostoriju ispunjenu policama na kojima su sta jale debele, smeđe omotnice s nazivima policijskih postaja diljem države. Harry je znao da sadrže komade odjeće, pramenove kose, pokrivače s namještaja, krv i drugi organski materijal koji je predan na analizu. Sve je to služilo za izvlačenje brojčanog koda koji je predstavljao odabrane točke u tajanstvenoj vitici koja je bila DNK mogla je identificirati svojeg vlasnika sa sigurnošću od devedeset devet, zarez, devet posto. Ured Gerde Nelvik bio je taman toliki da se u njega smjeste police s registratorima i stol s računalom, snopom papira i velikom fotografijom dvojice nasmiješenih dječaka sa snowboardima. „Vaši sinovi?” upitao je Harry i sjeo. „Mislim da jesu”, nasmiješila se ona. „Što?” „Interna šala. Govorili ste o nekome tko je predao testove?” „Da. Volio bih znati sve o DNK testovima koje je predala određena institucija. Počevši
od prije dvanaest godina. I za koga su naručeni.” „Shvaćam. Koja institucija?” „Klinika Marienlyst.” „Klinika Marienlyst? Jeste li sigurni?” „Zašto?” Slegnula je ramenima. „U slučajevima utvrđivanja očinstva zahtjev obično podnose sud ili odvjetnik. Ili, sami pojedinci izravno.” „To nisu tužbe za utvrđivanje očinstva, već testovi da bi se utvrdile moguće veze između članova obitelji zbog opasnosti od nasljednih bolesti.” „Aha”, rekla je Gerda. „Onda ih imamo u bazi podataka.” „Možete li odmah provjeriti?” „Ovisno o tome imate li vremena čekati..Gerda je pogledala na sat, trideset sekundi.” Harry je potvrdio. Gerda je počela tipkati po tipkovnici i diktirati samoj sebi. „K-l-i-n-i-k-a M-a-r-i-e-n-l-y-s-t.” Naslonila se u stolcu i pustila računalo da radi. „Užasno je ovo jesensko vrijeme, zar ne?” upitala je. „Da, jest”, odgovorio je Harry, u mislima miljama daleko. Osluškivao je zujanje tvrdog diska kao da ono može otkriti hoće li odgovor biti onakav kakvom se nadao. „Mrak utječe na raspoloženje”, nastavila je Gerda. „Nadam se da će uskoro stići snijeg. Tada je barem sve svjetlije.” „Mm”, složio se Harry. Zujanje je prestalo. „Evo ga”, rekla je i pogledala u ekran. Harry je duboko udahnuo. „Da, klinika Marienlyst je bila klijent. Ali nije već neko vrijeme.” Harry se pokušao prisjetiti. Kada je Idar Vetlesen prestao raditi ondje? Gerda se namrštila. „Ali prije toga je, vidim, bilo puno zahtjeva.” Oklijevala je. Harry je čekao da kaže. A onda je rekla: „Ne uobičajeno visok broj za medicinski centar, rekla bih.” Harry je imao dobar osjećaj. To je bio put kojim je trebalo krenuti, onaj koji vodi iz labirinta. Ili, da bude precizniji, u labirint. U srce tame. „Imate li imena ili osobne pojedinosti testiranih?”
Gerda je zavrtjela glavom. „Obično imamo, ali u ovom je slučaju, kako se čini, centar tražio anonimnost.” Jebemti! Harry je zatvorio oči i razmišljao. „Ali i dalje imate rezultate testiranja? Koji kažu jesu li pojedine osobe očevi ili ne?” „Da, svakako”, odgovorila je Gerda. „I što vam oni govore?” „Ne mogu vam tek tako odgovoriti. Morat ću otvoriti svaki, a to će potrajati.” „U redu, ali spremili ste DNK profile testiranih?” „Da.” „I test je jednako detaljan kao onaj u kriminalističkim slučajevima?” „Čak detaljniji. Da bi se očinstvo utvrdilo izvan svake sumnje, potrebno je više markera, jer polovica gena dolazi od majke.” „Znači, tvrdite da mogu uzeti bris određene osobe i poslati ga ovamo, a vi ćete provjeriti postoje li sličnosti s onima ispitanima u Klinici Marienlyst?” „Odgovor je da”, rekla je Gerda s intonacijom koja je sugerirala da bi dobro došlo objašnjenje. „Dobro”, rekao je Harry. „Moji će vam kolege poslati briseve određenog broja ljudi koji su supruzi i djeca žena nestalih posljed njih godina. Da provjerite jesu li već ranije predani ovamo. Potrudit ću se da dobijete nalog kako bi ovo bio glavni prioritet.” Gerda se doimala kao da joj se u očima iznenada upalilo svjetlo. „Sad znam gdje sam vas vidjela! Na Bosseu! Je li to u vezi s…?” Iako su u uredu bili samo njih dvoje, spustila je glas kao da je ime koje su dali čudovištu neka vrsta kletve, psovke, napjeva, i ne smije se izgovoriti naglas. * * * Harry je nazvao Katrine i zamolio je da se nađu u Java Cafeu u St Hanshaugenu. Parkirao je ispred stare zgrade sa znakom zabrane na ulazu, koji je prijetio da će parkirana vozila odnijeti pauk, iako je ulaz bio jedva širine kosilice. Ullevalsveien je bio prepun ljudi koji su žurili obaviti subotnju kupovinu. Ledenohladni sjeverni vjetar puhao je sa St
Hanshaugena prema groblju Var Frelsers, otpuhujući šešire s pognute pogrebne povorke. Harry je platio dupli espresso i cortado, oboje u kartonskim ča šama za van, i sjeo na jedan od stolaca na pločniku. Po jezeru s druge strane ceste tiho je klizio usamljeni labud s vratom u obliku upitnika. Harry ga je promatrao i prisjetio se naziva zamke za lisice. Vjetar je mreškao površinu vode. „Je li cortado još vruć?” Katrine je stajala pred njim s ispruženom rukom. Harry joj je pružio kartonsku čašu pa su krenuli prema nje govom automobilu. „Sjajno je što možeš raditi u subotu ujutro”, rekao je. „Sjajno je što ti možeš raditi u subotu ujutro”, odgovorila mu je- „Ja sam samac”, objasnio je on, „i subota ujutro za mene nema nikakvu vrijednost. A ti bi, s druge strane, trebala imati život.” Stariji je muškarac piljio u njihov automobil dok su prilazili. „Naručio sam pauka”, rekao im je. „Da, čujem da su popularni”, uzvratio je Harry i otključao vrata. „Jedini im je problem naći mjesto za parkiranje.” Ušli su, a naborana šaka pokucala im je na prozor. Harry je spustio staklo. „Pauk je na putu”, rekao je starac. „Morate ostati i sačekati ga.” „Moram li?” upitao je Harry i pokazao mu značku. Muškarac je ignorirao značku i pogledao na sat. „Vaš je prolaz previše uzak da bi se kvalificirao kao ulaz”, obja snio je Harry. „Šaljem čovjeka iz prometnog odjela da skine vaš ilegalni znak. Bojim se da uz to ide i poveća kazna.” „Što?” „Mi smo iz policije.” Starac je zgrabio značku, sumnjičavo pogledao Harryja, značku, pa opet Harryja. „Ovaj put je u redu. Možete ići”, promrmljao je starac s kiselim izrazom lica i vratio značku. „Nije u redu”, odgovorio je Harry. „Upravo zovem prometni odjel.”
Starac ga je bijesno promatrao. Harry je okrenuo ključ, pustio motor da zaurla pa se okrenuo starcu. „A vi morate ostati ovdje.” U retrovizoru su vidjeli njegova razjapljena usta dok su odlazili. Katrine se nasmijala. „Ti si zločest! To je samo starac.” Harry ju je krišom pogledao. Izraz lica bio joj je čudan, kao da će je zaboljeti ako se nasmije. Paradoksalno, ona epizoda u Fenris baru učinila ju je opuštenijom u njegovu društvu. Možda je tako bilo s privlačnim ženama: odbijanje je izazivalo poštovanje i stvaralo više povjerenja. Harry se nasmiješio. Pitao se kako bi reagirala da zna da se probudio s erekcijom i djelićima sna u kojem ju je jebao dok je sjedila na umivaoniku WC-a u Fenris baru, širom raširenih nogu. Ševio ju je tako snažno da su cijevi škripale, voda se bućkala u školjkama, a neonske žarulje zujale i treperile dok je osjećao na mudima ledeni porculan, svaki put kad bi se zabio u nju. Zrcalo iza nje tako je snažno podrhtavalo da se njegov odraz posve zamu tio dok su bokovi, leđa i bedra udarali o slavine, sušilice za ruke i držače sapuna. Tek kad su prestali shvatio je da ne vidi u zrcalu svoj odraz, već nečiji tuđi. „O čemu razmišljaš?” upitala ga je. „O reprodukciji”, odgovorio je. „Oh?” Harry joj je gurnuo paket koji je otvorila. Na vrhu se nalazio komad papira s naslovom Upute za korištenje kompleta za uzimanje DNK. „Ovo je sve nekako povezano s očinstvom”, objasnio je Harry. „Još ne znam kako ni zašto.” „A mi idemo…?” upitala je Katrine i podigla mali paket vatiranih štapića. „U Sollihogdu”, odgovorio je Harry. „Uzeti bris od blizanki.” Snijeg se povlačio s polja oko farme. Mokar i siv, povlačio se iz prirode u kojoj ga je još bilo. Rolf Ottersen ih je dočekao na ulazu i ponudio im kavu. Dok su skidali kapute, Harry mu je rekao što trebaju. Rolf nije pitao zašto, samo je kimnuo glavom. Blizanke su plele u dnevnoj sobi. „Što će to biti?” upitala je Katrine.
„Šal”, jednoglasno su odgovorile. „Teta nas uči.” Pokazale su prema Ane Pedersen koja je sjedila na stolcu za ljuljanje, plela i nasmiješila se Katrine svojim „lijepo te ponovo vidjeti” osmijehom. „Trebam od njih samo malo sline i sluzi”, rekla je Katrine veselo i podigla štapić. „Širom otvorite usta.” Blizanke su se zahihotale i spustile pletivo. Harry je pratio Rolfa Ottersena do kuhinje, gdje je u velikoj posudi već uzavrela voda i osjetio se miris vruće kave. „Znači, pogriješili ste”, rekao je Rolf Ottersen. „U vezi s doktorom.” „Možda”, odgovorio je Harry. „Ili to ipak ima neke veze sa slučajem. Je li u redu da ponovo pogledam štalu?” Rolf Ottersen je pokazao gestom Harryju da slobodno ode. „Ali Ane je počistila”, objasnio je. „Nema se što vidjeti.” Štala je doista bila uredna. Harry se prisjetio krvi pilića na podu, guste i tamne, dok je Holm uzimao uzorke, ali sada je ta krv bila izribana. Podne su daske bile ružičaste na mjestima gdje se krv upila u drvo. Harry je stajao pored panja i pogledao pod. Pokušao je zamisliti Sylviju kako stoji ondje i kolje piliće u trenutku kad je Snjegović ušao. Je li bila iznenađena? Zaklala je dva pileta. Ne, tri. Zašto je mislio da su bila dva? Dva plus jedan. Zašto plus jedan? Zatvorio je oči. Dva su pileta ležala na panju, a krv im se slijevala u piljevinu. Tako i treba klati piliće. Ali treći je ležao nešto dalje i natopio je podne daske. Amater. A krv se zgrušala na mjestu gdje je bio pre rezan vrat trećeg pileta. Baš kao i Sylvijin vrat. Prisjetio se kako je Holm to objasnio i znao je da pomisao nije nova; bila je ondje s drugim polumislima, poluprožvakanim i poluodsanjanim idejama. Treće pile ubijeno je na isti način, električnom omčom za rezanje. Otišao je do mjesta na kojem su podne daske upile krv i čučnuo. Ako je Snjegović ubio posljednje pile, zašto je koristio omču, a ne sjekiru? Pa, jednostavno zato što je sjekira nestala negdje u dubini šume. Znači, to se sigurno dogodilo nakon umorstva. Vratio se čak ovamo i ubio
pile. Ali zašto? Je li to nekakav vudu ritual? Iznenadna inspiracija? Gluposti, ovaj ubilački stroj držao se svog plana i slijedio obrazac. Postojao je razlog. Zašto? „Zašto?” upitala je Katrine. Harry nije čuo kad je ušla. Stajala je na dovratku štale, a svjetlost usamljene žarulje padala joj je na lice. Držala je dvije plastične vrećice s vatiranim štapićima. Harry se stresao vidjevši je kako opet stoji na dovratku, s rukama ispruženim prema njemu, baš kao kod Beckera. Ali bilo je tu još nešto, neka nova spoznaja. „Kao što sam rekao”, promrmljao je Harry, proučavajući ruži časte ostatke. „Mislim da je ovdje riječ o obiteljskim vezama. O skrivanju stvari.” „Čijem skrivanju?” upitala ga je i krenula prema njemu. Potpetice su joj odzvanjale po drvenom podu. „Tko ti je na umu?” Cučnula je pored njega. Njezin muževni parfem prostrujio je pored njega, uzdižući se s njene tople kože u hladni zrak. „Nemam pojma.” „Ovo nije sustavna obrada, već ideja koju imaš. Imaš teoriju”, jednostavno je kazala i desnim kažiprstom prošla po piljevini. Harry je oklijevao. „Nije to čak ni teorija.” „Hajde, pljuni već jednom.” Harry je duboko udahnuo. „Arve Stop.” „Što je s njim?” „Prema objašnjenju Arvea Stopa, posjećivao je Idara Vetlesena zbog teniskog lakta. Ali prema Borghild, Idar Vetlesen nije čuvao nikakve podatke o Stopu. Pitao sam se zašto je tako.” Katrine je slegnula ramenima. „Možda se radilo o nečemu važnijem od teniskog lakta. Možda se Stop bojao dokumentiranja njegovih tretmana uljepšavanja.” „Da je Idar Vetlesen pristao ne čuvati podatke o svim paci jentima koji su se toga bojali, u datoteci ne bi imao nijedno ime. Pomislio sam da bi mogla biti riječ o nečem drugom, o nečemu što se nije smjelo pobliže istraživati.” „O čemu na primjer?”
„St0p je lagao na Bosseu. Rekao je da u obitelji nema ludila niti nasljednih bolesti.” „A ima ih?” „Pretpostavimo da ih ima, čisto teoretski.” „U teoriji koja nije čak ni teorija?” Harry je kimnuo glavom. „Idar Vetlesen je najtajniji norveški stručnjak za Fahrov sindrom. Za to nije znala čak ni njegova po moćnica Borghild. Kako su onda, zaboga, Sylvia Ottersen i Birte Becker došle do njega?” „Kako?” „Pretpostavimo da Vetlesenova specijalnost nije nasljedna bolest, već diskrecija. Naposljetku, sam je rekao da se njegov posao temelji na tome. I zato je pacijent i prijatelj došao k njemu i rekao mu da ima Fahrov sindrom, dijagnozu koju je dobio negdje drugdje, od pravog specijalista. Ali taj specijalist nije imao Vetlesenovu stručnost u diskreciji, a to je nešto što treba ostati tajna. Pacijent je inzistirao, a možda i dodatno platio, jer ta osoba ima sredstava.” „Arve Stop?” „Da.” „Ali već je dobio dijagnozu negdje drugdje, a to bi moglo procuriti.” „Nije to ono čega se Stop zapravo boji. Boji se da bi se moglo saznati da odlazi onamo sa svojim potomstvom. Koje želi pregle dati zbog mogućih nasljednih bolesti. A to mora biti najveća tajna, jer nitko ne zna da su to njegova djeca. Zapravo, neki drugi ljudi vjeruju da su im oni očevi. Kao što je Filip Becker mislio da je Jonasov otac. I…” Harry je pokazao prema farmi. „Rolf Ottersen?” prošaptala je Katrine bez daha. „Blizanke? Misliš li…?” Podigla je plastične vrećice. „Da imaju gene Arvea Stopa?” „Moguće.” „Ako DNK testovi pokažu da je Stop otac Jonasu i blizankama, u ponedjeljak ćemo obaviti testove na djeci drugih nestalih žena.” „Hoćeš reći… da je Arve Stop napumpavao žene po cijeloj Norveškoj? Pravio im djecu a onda ih ubijao godinama nakon što su rodile?” Harry je slegnuo ramenima. „Zašto?”
„Ako sam u pravu, govorimo o ludilu, a to je, naravno, čisto nagađanje. Iza ludila često postoji prilično jasna logika. Jesi li čula za Berhaus tuljane?” Katrine je zavrtjela glavom. „Otac te vrste hladan je i racionalan”, objasnio je Harry. „Kad ženka rodi potomstvo i ono preživi prvu, ključnu fazu, otac pokuša ubiti majku. Zato što zna da se ona neće ponovo pariti s njime. A ne želi da se drugi mladi tuljani natječu s njegovim potomstvom.” Katrine je imala poteškoća shvatiti to što je čula. „To je ludilo, da”, rekla je. „Ali ne znam što je luđe: misliti kao tuljan ili misliti da netko misli kao tuljan.” „Kao što sam rekao…”, Harry je ustao s glasnim škljocajem koljena, „to nije čak ni teorija.” „Lažeš”, rekla je i pogledala ga. „Već si siguran da je Arve Stop otac.” Harry se iskrivljeno nasmiješio. „Lud si kao i ja”, rekla mu je. Harry se zagledao u nju. „Idemo. Forenzički institut očekuje tvoje štapiće.” „U subotu?” Katrine je prošla rukom po piljevini, zaglađujući je, pa ustala. „Nemaju li oni nekakav život?” Nakon što su ostavili u institutu plastične vrećice i dobili obe ćanje da će im se javiti te večeri ili sutra ujutro, Harry je odvezao Katrine kući u Seilduksgati. „Ne gore svjetla”, rekao je Harry. „Sama si?” „Zgodna cura kao ja?” nasmiješila se i uhvatila kvaku. „Nikad nisam sama.” „Mm. A zašto nisi htjela da kažem kolegama u bergenskoj po liciji da si tamo?” „Što?” „Mislila si da bi ih zabavljalo čuti da radiš na velikom slučaju umorstva u glavnom gradu?” Slegnula je ramenima i otvorila vrata. „Bergenci ne misle da je Oslo glavni grad. Laku noć.”
„Laku noć.” Harry se odvezao do Sannergate. * * * Nije bio siguran, ali učinilo mu se da se Katrine ukočila. Ali u što je uopće mogao biti siguran? Čak se i za klik, za koji je mislio da je zvuk napinjanja pištolja, pokazalo da dolazi od djevojčice koja je od straha slomila suhu grančicu. Ipak, više se nije mogao pretvarati, nije mogao glumiti da ne zna. Katrine je te večeri uperila revolver u leđa Filipa Beckera. A kad je Harry zakoračio pred njezin pištolj, začuo je zvuk, zvuk za koji je pomislio da ga je čuo i kad je Salma u dvorištu slomila grančicu. Bio je to podmazani klik otpuštanja obarača revolvera. Što je značilo da je bio podignut, da je Katrine povukla okidač više od dvije trećine puta i da je pištolj u bilo kojem trenutku mogao opaliti. Imala je namjeru pucati u Filipa Beckera. Ne, nije se mogao pretvarati, zato što je svjetlost pala na njezino lice u štali i zato što ju je prepoznao. A i zato što se ovdje radilo, kako joj je već rekao, o obiteljskim vezama. POB-ovac Knut Muller-Nilsen je volio Julie Christie. Toliko ju je volio da se nikad nije usudio priznati ženi cijelu istinu. No sumnjao je da i ona mašta o izvanbračnoj vezi s Omarom Sharifom, pa se nije osjećao previše krivim što sjedi pored nje i pogledom proždire Julie Christie. Jedina nezgodna stvar bila je činjenica da se Julie Christie upravo nalazila u zagrljaju rečenog Sharifa. A kad je zazvonio telefon na stolu u dnevnoj sobi i on se javio, njegova je supruga zaustavila film, zbog čega se slika tog divnog, a ipak nepodnošljivog trenutka njihova omiljenog DVD-a, Doktora Živaga, zamrznula pred njima. „Pa, dobra večer, Hole”, rekao je Muller-Nilsen kad se inspektor predstavio. „Da, pretpostavljam da trenutno imate puno posla.” „Imate li minutu?” upitao je promukli, ali blagi glas s druge strane linije. Muller-Nilsen je pogledao drhtave Julieine crvene usne i tužni pogled. „Uzet ćemo vrijeme koje nam je potrebno, Hole.” „Kad sam bio u vašem uredu, pokazali ste mi sliku Gerta Rafta. Prepoznao sam nešto na njoj.”
„Zbilja?” „I onda ste rekli nešto o njegovoj kćeri. ‘Naravno, ispala je jako dobro’, rekli ste. Radi se o tom samorazumljivom ‘naravno’. Kao da je to informacija koju ja već znam.” „Da, ali ispala je dobro, nije li?” upitao je Muller-Nilsen. „Ovisno o tome kako gledate na to”, odgovorio je Harry.
24.
DAN DEVETNAESTI Toowoomba Pod visećim lusterima dvorane Sonja Henie u hotelu Plaza čuo se žamor uzbuđenog iščekivanja. Arve Stop je stajao na dovratku i dočekivao goste. Vilica ga je boljela od smješkanja, a neprestano rukovanje izazvalo mu je bol sličan onom kod teniskog lakta. Pored njega se pojavila mlada žena iz agencije za organizaciju događanja koja je bila odgovorna za tehničku stranu proslave, i s osmijehom ga obavijestila da su gosti smješteni oko stola. Njezino neutralno crno odijelo i slušalica s gotovo nevidljivim mikrofonom podsjetili su ga na agenticu iz Operacije: nemoguće. „Ulazimo”, rekla je i prijateljskom, lažno-nježnom gestom, po pravila njegovu leptir-mašnu. Nosila je vjenčani prsten. Njeni su se bokovi njihali ispred njega, na putu prema dvorani. Jesu li ti bokovi donijeli na svijet dijete? Crne hlače bile su napete oko čvrste, utrenirane stražnjice i Arve Stop je pokušao zamisliti tu stražnjicu bez hlača, ispred sebe, u krevetu svog stana u Aker Bryggeu. Ali djelovala je previše profesionalno. Bilo bi to previše muke. Previše napornog nago varanja. Susreo je njezin pogled u zrcalu pored vrata i znao je da je uhvaćen, pa je osmijehom poslao ispriku. Nasmijala se, a njene je obraze istodobno zahvatilo blago, neprofesionalno rumenilo. Operacija nemoguće? Teško. Ali ne večeras. Za njegovim stolom za osmero svi su ustali kad je došao. Njegova pratilja za večeras bila je njegova izvršna urednica. Bila je udana, imala je djecu i umorno lice žene koja radi dvanaest do četrnaest sati dnevno. Jadna djeca. A jadan i on kad ona jednoga dana shvati da je život više od Liberala. Stol ga je dočekao sa skalom za njega i Stopov pogled preletio je dvoranom. Šljokice, dragulji i blještavi pogledi sjajili su ispod lustera. A tu su bile i haljine. Bez rukava, otvorenih ramena, otvorenih leđa, besramne. A tad je zagrmjela glazba. Moćni tonovi Also sprach Zaratustra grmjeli su iz zvučnika. Na sastanku s agencijom za organizaciju događanja, Arve Stop je sugerirao da to i nije najoriginalniji uvod, da je previše
pompozno i da asocira na stvaranje čovjeka. Rečeno mu je da je ideja upravo u tome. Na veliku pozornicu, obavijen dimom i svjetlima, izašao je poznati televizijski voditelj koji je zatražio - i dobio - šesteroznamenkastu svotu za vođenje svečanosti. „Dame i gospođo!” povikao je u veliki bežični mikrofon koji je Stopa podsjećao na golemi penis u erekciji. „Dobrodošli!” Usne poznatog voditelja gotovo su dodirivale crni kurac. „Obećajem vam da vas očekuje izuzetna večer!” Arve Stop nije mogao dočekati da završi. * * * Harry se zagledao u fotografije na polici svog ureda, u Društvo mrtvih policajaca. Pokušavao je razmišljati, ali misli su mu se rojile, nisu uspijevale uhvatiti težište i potpunu sliku. Cijelo je vrijeme osjećao da postoji netko iznutra; netko je u svakom trenutku znao što će on učiniti. Ali nije znao da će biti ovako. Bilo je nezamislivo lako, a u isto vrijeme i nevjerojatno komplicirano. Knut Muller-Nilsen mu je rekao da je Katrine smatrana zvi jezdom bergenske policije, detektivkom koja najviše obećava. Nije bilo nikakvih problema. Osim, naravno, incidenta koji je doveo do njenog traženja premještaja u Jedinicu za seksualne prijestupe. Svjedok iz jednog od riješenih slučajeva nazvao je da se požali jer ga Katrine Bratt i dalje gnjavi s novim pitanjima. Nije htjela prestati iako joj je jasno dao do znanja da je već dao izjavu policiji. Pokazalo se da je Katrine Bratt mjesecima vodila neovisnu istragu, a da o tome nije obavijestila svoje nadređene. Kako je to radila u svoje slobodno vrijeme, u normalnim okolnostima to ne bi pred stavljalo problem, ali nitko nije htio da ona otvara taj, konkretni slučaj. To joj je i dano do znanja, a njezina je reakcija bila da ukaže na nekoliko mana u izvornoj istrazi, ali nije naišla na interes pa se, isfrustrirana, prijavila za premještaj. „Taj je slučaj bio njezina opsesija”, bilo je posljednje što je ka zao Muller-Nilsen. „Koliko se sjećam, u to ju je vrijeme ostavio suprug.”
Harry je ustao, izašao na hodnik i došao do vrata Katrinina ure da. Bio je zaključan, kao što su i nalagali uredski propisi. Nastavio je niz hodnik, do prostorije za fotokopiranje. S najniže police, pored paketa papira, podigao je giljotinu, veliko i teško željezno postolje s isturenim sječivom. Golemi stroj, koliko se mogao sjetiti, nikad nije bio korišten, a on ga je sada primio objema rukama i odnio na hodnik, do vrata Katrine Bratt. Podigao je rezač papira iznad glave i naciljao. Tad je snažno spustio ruke. Giljotina je udarila o kvaku i zabila bravu u vrata koja su gla sno napukla. Harry je uspio pomaknuti stopala prije negoli je stroj s jakim treskom sletio na pod. Vrata su izbacila iverje i otvorila se nakon prvog udarca nogom. Podigao je giljotinu i unio je unutra. Ured Katrine Bratt bio je identičan onome koji je on dijelio s policajcem Jackom Halvorsenom u nekom prošlom vremenu. Uredan, prazan, bez slika ili osobnih predmeta. Stol je imao jedno stavnu bravu na vrhu, kojom se upravljalo svim ladicama. Trebala su dva udarca giljotine o gornju ladicu da bi se brava smrskala. Harry je kopao po ladicama, pomicao papire, otvarao plastične mape, gurao klamerice i drugu uredsku opremu, dok nije našao nož. Skinuo je korice. Gornji je rub bio nazubljen. To definitivno nije bio izviđački nož. Harry je pritisnuo oštricu na snop papira, a ona ga je probila bez otpora. U donjoj su se ladici nalazila dva neotvorena pakiranja metaka za službeni revolver. Jedini osobni predmeti bila su dva prstena. Jedan optočen dragim kamenjem ljutito je svijetlio pod svjetlom stolne lampe. Već ga je ranije vidio. Harry je zatvorio oči i pokušao se prisjetiti gdje. Veliki hvalisavi prsten. Optočen svim i svačim. Stil Las Vegasa. Katrine nikad ne bi nosila takav prsten. A tad se sjetio gdje ga je vidio. Osjetio je puls kako udara: snažno, ali mirno. Vidio ga je u spavaćoj sobi. U Beckerovoj spavaćoj sobi. U dvorani Sonja Henie večera je završila i stolovi su se počeli raščišćavati. Arve Stop se oslonio o stražnji zid i promatrao pozor nicu oko koje su se okupili gosti, oduševljeno promatrajući bend. Bio je to snažan zvuk. Skup zvuk. Bio je to zvuk megalomanije. Arve Stop je imao određenih sumnji oko toga, no agencija ga je na kraju uvjerila da je ulaganje u iskustvo način kupovine lojalnosti, ponosa i entuzijazma zaposlenika. A kupnjom dijela međunarodnog uspjeha podcrtavao je uspjeh
časopisa i gradnju Liberala kao brenda, proizvoda s kojim se oglašivači žele povezati. Pjevač je držao prst na slušalici dok je pokušavao otpjevati najvišu notu njihova međunarodnog hita iz osamdesetih. „Nitko ne zna falšati tako lijepo kao Morten Hacket”, rekao je glas pored Stopa. Okrenuo se. Odmah je znao da ju je već vidio jer nikad nije zaboravljao lijepu ženu. Ali sve je više zaboravljao koga, gdje i kada. Bila je vitka i nosila je običnu crnu haljinu s prorezom koji ga je podsjećao na nekoga. Na Birte. Birte je imala takvu haljinu. „To je skandalozno”, odgovorio je. „Tu je notu teško pogoditi”, rekla je ne skidajući pogled s pjevača. „Skandalozno je da se ne sjećam vašeg imena. Znam samo da smo se već sreli.” „Nismo se sreli”, odgovorila mu je. „Samo ste me pogledali od glave do pete.” Odmaknula je crnu kosu s lica. Bila je privlačna na strog, klasičan način. Privlačna na način Kate Moss, a Birte je bila privlačna na način Pamele Anderson. „Mislim da mi se to svakako može oprostiti”, rekao je s osjeća jem da se budi, a krv mu je prokolala tijelom donoseći šampanjac u dijelove mozga koji su ga činili opuštenijim, umjesto pospanim. „Tko ste vi?” „Ja sam Katrine Bratt”, odgovorila je. „A da. Jeste li vi jedan od naših oglašivača, Katrine? Veza iz banke? Najmodavka? Fotografkinja?” Na svako od pitanja Katrine je odgovarala s osmijehom, vrteći glavom. „Ja sam upala nepozvana”, odgovorila je. „Jedna od vaših novi narki moja je prijateljica. Rekla mi je tko nastupa nakon večere i da je dovoljno samo odjenuti haljinu i upasti. Slobodno me izbacite.” Podigla je čašu šampanjca do usana. Nisu bile pune kakve je inače volio, ali su bile žarkocrvene i vlažne. I dalje je gledala pre ma pozornici pa je mogao mirno proučavati njezin profil. Cijeli njezin profil. Zaobljena leđa, savršeni luk njenih grudi. Nisu im trebali silikoni, možda samo dobar grudnjak. Ali jesu li te grudi dojile dijete? „Razmišljam o tome”, odgovorio je. „Imate li kakvih argume nata protiv?” „Hoće li upaliti prijetnja?”
„Možda.” „Vidjela sam vani paparazze kako čekaju da vaši slavni gosti izađu s večerašnjim ulovom. Što ako im kažem za moju prijateljicu novinarku? Da joj je rečeno kako su joj šanse u Liberalu nikakve, nakon što je odbila vaša udvaranja?” Arve St0p se glasno i od srca nasmijao. Vidio je da već privlači upitne poglede drugih gostiju. Nagnuo se prema njoj i primijetio da se miris njenog parfema ne razlikuje previše od kolonjske vodice koju je i sam koristio. „Kao prvo, ni najmanje me ne straši loša reputacija, ponajmanje među kolegama koji se bave tračevima. Drugo, vaša je prijateljica beskorisna novinarka, a treće - laže. Triput sam je poševio. To možete reći paparazzima. Jeste li udani?” „Jesam”, odgovorila je nepoznata žena, okrećući se prema po zornici i prebacujući težinu s noge na nogu, tako da je prorez njene haljine otkrio djelić čipkaste podstave. Arve Stop je osjetio kako mu se usta suše pa je otpio gutljaj šampanjca. Promatrao je skupinu žena koje su se na prstima kretale po drugom dijelu dvorane. Udahnuo je kroz nos. Mogao je namirisati pičku s mjesta gdje je stajao. „Imate li djece, Katrine?” „Želite li da imam djece?” „Da.” „Zašto?” „Zato što se žene stvaranjem života uče podčiniti prirodi, a to im da je dublji uvid u život nego što ga imaju druge žene. I muškarci.” „Sranje.” „Ne, vas žene to čini manje očajnima u potrazi za potencijalnim ocem. Jednostavno želite uživati u igri.” „U redu”, nasmijala se. „Onda imam djecu. A kakve igre vi volite?” „Hej”, pobunio se Stop i pogledao na sat. „Idemo prebrzo.” „Kakve igre volite?” „Sve.” „Sjajno.” Pjevač je zatvorio oči, zgrabio mikrofon objema rukama i napao crescendo pjesme. „Ova zabava je dosadna i idem kući”, St0p je spustio svoju praznu čašu na pladanj koji je netko pronio pored njih.
„Živim na Aker Bryggeu. Isti ulaz kao i Liberal, zadnji kat. Zadnje zvono.” Jedva se nasmiješila. „Znam gdje je to. Koliko vam vremena treba?” „Dajte mi dvadeset minuta. I obećajte da nećete ni s kim pričati prije nego što odete odavde. Čak ni s prijateljicom. Jesmo li se dogovorili, Katrine Bratt?” Pogledao ju je, nadajući se da je izgovorio pravo ime. „Vjerujte mi”, odgovorila je, a on je ugledao čudan sjaj u nje nim očima, poput blještavila šumskog požara na nebu, „i meni je jednako važno da ovo ostane među nama.” Podigla je čašu. „Usput, pojebali ste je četiri puta, a ne tri.” Stop je iskoristio posljednji pogled prije nego što se probio do izlaza. Iza njega, pjevačev falset je gotovo nečujno podrhtavao među lusterima. Vrata su se zatvorila, a snažni, entuzijastični glasovi počeli su odjekivati Seilduksgatom. Četiri mladića bila su na putu sa zabave, iz jednog od barova na Grunerl0kki. Prošli su pored automobila parkiranog uz rub pločnika, i ne primijetivši muškarca u njemu. Potom su skrenuli iza ugla i ulica je opet utihnula. Harry se na gnuo prema prednjem staklu i pogledao u prozore stana Katrine Bratt. Mogao je nazvati Hagena, mogao je oglasiti uzbunu, uzeti sa sobom Skarrea i patrolno vozilo. Ali možda je u krivu. Ipak je morao biti siguran; oboje su mogli previše izgubiti. Izašao je iz automobila, prišao vratima i neoznačenom drugom zvoncu. Sačekao je. Pozvonio je još jednom. Potom se vratio u automobil, izvadio iz prtljažnika polugu, otišao natrag i pozvonio na prvo zvonce. Odgovorio je muškarac s pospanim ja i televi zorom koji je grmio u pozadini. Petnaest sekundi kasnije, muš karac se spustio i otvorio vrata. Harry mu je pokazao policijsku značku. „Nisam čuo nikakvu svađu”, rekao je muškarac. „Tko vas je pozvao?” „Sam ću izaći”, rekao je Harry umjesto odgovora. „Hvala na pomoći.” Vrata na drugom katu nisu imala pločicu s imenom. Harry je pokucao, naslonio uho na hladno drvo i osluškivao. Potom je gurnuo vrh poluge između vrata i okvira, točno iznad brave. Kako su zgrade u Grunerlokki bile sagrađene za radnike u tvornicama duž rijeke Akerselva i stoga od
najjeftinijeg dostupnog materijala, Harryjeva druga provala u manje od sata prošla je uspješno. Nekoliko je sekundi stajao u tami hodnika i osluškivao, pa je tek potom upalio svjetlo. Pogledao je stalak za cipele ispred sebe. Šest pari cipela. Niti jedne dovoljno velike da bi pripadale muškarcu. Podigao je jedan par, čizme koje je Katrine danas nosila. Potplati su još bili mokri. Ušao je u dnevnu sobu. Upalio je džepnu svjetiljku umjesto stropne lampe, tako da ne bi vidjela s ulice da ima posjet. Snop svjetlosti prelazio je po istrošenom podu od borovine, s velikim čavlima među daskama, po običnom bijelom kauču, niskim policama za knjige i ekskluzivnim zvučnicima Linn Systems. U zidu se nalazila niša s urednim, uskim krevetom te kuhinjica sa štednjakom i hladnjakom. Stan je ostavljao strog i uredan, spar tanski dojam. Baš kao i njegov. Svjetlost je uhvatila lice koje ga je ukočeno promatralo. Zatim još jedno. I još jedno. Crne drvene maske, izrezbarene i oslikane. Pogledao je na sat. Jedanaest. Pustio je da svjetiljka i dalje luta po stanu. Iznad jedinog stola u prostoriji visjeli su novinski isječci. Pokrivali su zid od poda do stropa. Prišao je bliže. Pogled mu je preletio preko njih, a puls počeo otkucavati kao Geigerov brojač. Bili su to slučajevi umorstava. Brojni slučajevi umorstava, njih deset ili dvanaest, neki tako stari da su novine požutjele. Ali Harry ih je sve jasno pamtio. Pamtio ih je jer im je bila zajednička jedna stvar: istragu je vodio on. Na stolu, pored računala i pisača, ležao je niz registratora. Izvješća o slučajevima. Otvorio je jedan od njih. To nisu bila iz vješća o nekom od njegovih slučajeva, već umorstvo Laile Aasen na planini Ulriken. Drugi je sadržavao izvješće o nestanku Onny Hetland u Fjellsidenu. Treći registrator sadržavao je podatke o poli cijskom nasilju u Bergenu i prigovorima protiv Gerta Rafta. Harry ih je prelistao. Pronašao je istu fotografiju Gerta Rafta koju je bio vidio u uredu Muller-Nilsena. Gledajući sada, sličnost je bila očita. Pored pisača nalazio se snop papira. Na gornjem listu nešto je nacrtano. Bila je to brza amaterska skica olovkom, ali motiv je bio dovoljno jasan. Snjegović. Lice mu je bilo izduženo kao da se otopilo; oči od ugljena bile su mrtve, a mrkva izdužena i uska te usmjerena prema dolje. Harry je listao dalje. Našao je nekoliko crteža. Svi su predstavljali snjegoviće, većina
samo lice. Maske, pomislio je Harry. Mrtvačke maske. Jedno od lica imalo je sa strane tanke ljudske ruke, a u dnu ptičje noge. Drugo je imalo kljun i šešir. Harry je počeo pretraživati drugi dio sobe. Zatim je rekao samom sebi isto što je kazao i Katrine na otoku Finnoy: isprazni um od očekivanja i gledaj, nemoj tražiti. Pregledao je sve ormare i ladice, prekopao kuhinjska pomagala i sredstva za čišćenje, odjeću, egzotične šampone i bizarne kreme u kupaonici, u kojoj je lebdio teški miris njenog parfema. Pločice ispod tuša bile su mokre, a na umivaoniku se nalazila vatica umrljana maskarom. Izašao je. Nije znao što traži, ali je znao da to nije ondje. Uspravio se i ogledao oko sebe. Pogrešno. Bilo je ovdje. Samo ga još nije pronašao. Skinuo je knjige s polica, otvorio kotlić, provjerio ima li labavih dasaka u podu i okrenuo madrac. Tad je završio. Sve je pretražio. Bez uspjeha, ali i bez najvažnijeg pravila kod bilo koje pretrage: ono što ne nađeš, jednako je važno kao i ono što si pronašao. A sada je znao što nije pronašao. Harry je provjerio sat pa počeo čistiti. Vraćajući ladice na mjesto, palo mu je na pamet da nije pre gledao pisač. Izvukao je ladicu pisača. Gornji je list bio žućkast i deblji od normalnog papira za pisač. Podigao ga je. Imao je posebnu aromu, kao da je impregniran začinom ili dimljen. Uključio je stolnu lampu i prinio list svjetlosti dok je tražio oznaku. I pronašao ju je. U dnu desnog kuta, neku vrstu vodenog žiga među vlaknima papira, vidljivu pod svjetlom električne žarulje. Osjećao je kao da su mu se krvni sudovi u grlu raširili, a krv je iznenada pojurila i mozak mu je tražio još kisika. Harry je uključio računalo. Ponovo je provjerio sat i čekao cijelu vječnost, koliko je trajalo podizanje operacijskog sustava i programa. Bez okolišanja je otvorio funkciju pretraživanja i upisao jednu jedinu riječ. Mišem je kliknuo pretraži. Pojavio se animirani pas pa počeo skakati amotamo u pokušaju da skrati vrijeme če kanja. Harry se zagledao u tekst koji je bljeskao tijekom skeniranja dokumenata. Bacio je pogled na rubriku u kojoj se pojavila poruka Nema stavki koje odgovaraju vašem pretraživanju. Provjerio je traženu riječ - je li dobro napisana. Toowoomba. Zatvorio je oči. Začuo je duboko predenje uređaja, nalik na sretnu mačku. Tada je prestalo. Harry je otvorio oci. Jedna stavka odgovara vašem pretraživanju.
Stavio je pokazivač iznad ikone programa Word. Iskočio je žuti okvir. Datum zadnje izmjene: 9. rujna. Osjetio je drhtaj u prstu kad je dvaput kliknuo. Bijela pozadina kratkog teksta obasjala je prostoriju. Nije bilo sumnje. Te su riječi bile identične onima u pismu koje je dobio od Snjegovića.
25.
DAN DVADESETI Rok Arve Stop je ležao na krevetu koji je bio izrađen i osmišljen prema kupčevim specifikacijama u tvornici Misuku u Osaki, te dostavljen u štavionicu u indijskom Chennaiju jer zakoni tamilske države Nadu nisu dopuštali izravan izvoz tog tipa kože. Prošlo je šest mjeseci od narudžbe do isporuke, ali vrijedilo je čekati. Savršeno se prilagođavao njegovom tijelu, poput gejše, podržavajući ga gdje je bilo potrebno i dopuštajući mu da ga namjesti u svim smjerovima i na svim razinama. Promatrao je kako se polako okreću elise ventilatora od tikovine. Bila je u dizalu i na putu k njemu. Preko interkoma joj je obja snio da je čeka u spavaćoj sobi i ostavio vrata pritvorena. Glazba CD-a Cafe del Mar strujila je iz Boseove linije s malenim, kompak tnim zvučnicima skrivenim u svakoj prostoriji u stanu. Začuo je njene potpetice kako kuckaju po parketu dnevne sobe. Polagani, ali odlučni koraci. Upravo to mu je bilo potrebno da postigne erekciju. Kad bi samo znala što je čeka… Ruka mu se zavukla ispod kreveta; prsti su pronašli ono što su tražili. A tad je na dovratku stajala ona, samo silueta na mjesečini iznad fjorda, promatrajući ga s poluosmijehom. Odvezala je pojas na dugom, crnom kožnom kaputu i pustila ga da padne. Uzdahnuo je, ali ispod kaputa je još nosila haljinu. Prišla je krevetu i pružila mu nešto gumeno. Bila je to maska. Ružičasta životinjska maska. „Stavi to”, rekla je neutralnim, poslovnim glasom. „Vidi, vidi”, rekao je. „Svinjska glava.” „Napravi kao što sam rekla.” Ponovo onaj čudni žućkasti sjaj u njenim očima. „Mais oui, madame.” Arve Stop je stavio masku. Prekrivala mu je cijelo lice, mirišući na rukavice za pranje i mogao ju je vidjeti samo kroz tanke proreze za oči.
„Želim da…”, počeo je i začuo svoj glas, prigušen i stran. Samo to je uspio izgovoriti prije negoli je osjetio peckajuću bol iznad lijevog oka. „Začepi!” povikala je. Polako mu je doprlo do svijesti da ga je udarila. Znao je da ne bi smio, da će time pokvariti njezinu igru, ali nije si mogao pomoći. Bilo je to previše smiješno. Svinjska maska! Skučena, ružičasta, gumena stvar sa svinjskim ušima, njuškom i zagrizom. Grohotom se nasmijao. Sljedeći udarac pogodio ga je u trbuh iznenađujućom snagom, pa se sklupčao, zastenjao i pao nazad na krevet. Nije bio svjestan da je prestao disati do trenutka kad je sve oko njega utonulo u tamu. Očajnički se borio za zrak ispod uske maske i osjetio njezine snažne ruke iza svojih leđa. Potom je, konačno, do njegova mozga dopro kisik i bol je stigao istog trenutka. I bijes. Prokleta krava, što si ona dopušta?! Promeškoljio se ne bi li se oslobodio i bio bi je zgrabio, ali nije mogao pomaknuti ruke; bile su čvrsto stegnute iza njegovih leđa. Otimao se i osjetio nešto oštro kako mu se urezuje u šake. Lisičine? Perverzna kuja. Gurnula ga je u sjedeći položaj. „Vidiš li što je ovo?” čuo je njezin šapat. Ali maska je kliznula u stranu i nije vidio ništa. „Ne moram”, odgovorio je. „Mogu namirisati da je to tvoja pička.” Udarac ga je pogodio u sljepoočnicu. Osjećaj je bio nalik na CD koji preskače, a kad mu se vratio sluh, sjedio je uspravno u krevetu. Osjetio je da mu se nešto slijeva niz obraz i unutar maske. „S čime me to, dovraga, udaraš?” zaurlao je. „Krvarim, luđakinjo!” „S ovim.” Arve Stop je osjetio nešto tvrdo, prislonjeno na nos i usta. „Pomiriši”, rekla mu je. „Ne miriše li dobro? To je čelik i ulje za podmazivanje pištolja. Smith & Wesson. Jedinstven miris, nije li? Bolji je samo miris baruta i kordita. Odnosno, bolji je ako ga uopće uspiješ omirisati.” To je samo nasilna igra, rekao je Arve Stop samom sebi. Gluma. Ali bilo je tu još nešto, nešto u njezinu glasu, nešto u cijeloj toj situaciji. Nešto što je bacalo novo svjetlo na sve što se dogodilo. I prvi put nakon dugo vremena - tako dugo da se morao prisjetiti djetinjstva, tako dugo da gotovo nije prepoznao osjećaj - Arve Stop je primijetio još nešto: bio je uplašen.
* * * „Sigurno ne želiš upaliti grijanje?” drhtao je Bjorn Holm i čvršće stisnuo oko sebe kožnu jaknu. „Kad je Amazon tek izašao, bio je poznat po vraški dobrom grijanju.” Harry je zavrtio glavom i pogledao na sat. Pola dva ujutro. Već pun sat sjedili su u Holmovu automobilu ispred Katrinina stana. Noć je bila sivoplava, a ulica prazna. „Zapravo je bio kalifornijski bijele boje”, nastavio je Bjorn Holm. „Boja Volvo 42. Prethodni ga je vlasnik prebojio u crno. Sada se kvalificira kao oldtimer i sve to. Plaćam samo 365 kruna poreza godišnje. Krunu dnevno…” Bjorn Holm je zastao kad je primijetio Harryjev upozoravajući pogled, pa je pojačao Davida Rawlingsa i Gillian Welch, jedinu novu glazbu koju je podnosio. Bio ju je snimio s CD-a na kazetu, ne samo zato da bi je mogao slušati na novougrađenom kazetofonu u automobilu, već i zato što je pripadao malenoj, ali nepopustljivoj frakciji ljubitelja glazbe koji su vjerovali da CD nikad nije uspio reproducirati jedinstveni, topli zvuk kazeta. Bjorn Holm je znao da previše govori jer je nervozan. Harry mu je rekao samo to da treba eliminirati Katrine iz nekih sumnji. I da će Holmov dnevni raspored sljedećih tjedana biti mnogo lakši ne bude li znao sve pojedinosti. A kako je bio miroljubiva, opuštena i inteligentna osoba, Bjorn Holm nije želio izazivati nevolje. No, to nije značilo da mu se situacija sviđala. Provjerio je sat. „Otišla je nekom tipu.” Harry je reagirao. „Zašto to misliš?” „Ipak nije udana. Nisi li to rekao? Slobodne se žene danas po našaju kao slobodni muškarci.” „Što to znači?” „Četiri koraka. Izađi, promotri stado, odaberi najslabiju jedinku, napadni.” „Mm, trebaju li ti četiri koraka?” „Prva tri”, rekao je Bjorn Holm pa popravio retrovizor i svoju crvenkastu kosu.
„U ovom su gradu sve same namiguše.” Bjorn Holm je razmišljao o ulju za kosu, ali je zaključio da je to previše radikalno. S druge strane, možda mu baš to treba. Valja upotpuniti dojam. „Jebemti”, planuo je Harry. „Jebemti, jebemti, jebemti.” „Ha?” „Mokri tuš. Parfem. Maskara. U pravu si.” Inspektor je izva dio mobitel, manijakalno utipkao brojeve i gotovo odmah dobio odgovor. „Gerda Nelvik? Harry Hole ovdje. Još provodite ispitivanja? … U redu. Imate li ikakve preliminarne rezultate?” Bjorn Holm je promatrao Harryja koji je promrmljao dva mm i tri shvaćam.. „Hvala vam”, rekao je Harry. „Baš sam se pitao jesu li večeras zvali drugi policajci i pitali vas to isto… Što? … Shvaćam. Da, samo me nazovite kad testovi budu gotovi.” Harry je prekinuo vezu. „Možeš upaliti auto”, rekao je. Bjorn Holm je okrenuo ključ. „O čemu se radi?” „Idemo u hotel Plazu. Katrine Bratt je večeras nazvala institut i raspitivala se o očinstvu.” „Večeras?” Bjorn Holm je pritisnuo gas i krenuo ravno prema Schous plassu. „Vrše preliminarna ispitivanja kako bi utvrdili očinstvo s vje rojatnošću od devedeset pet posto. Potom će pokušati povećati vjerojatnost na devedeset devet posto.” „I?” „Devedeset pet posto je sigurno da je otac Ottersenovih blizanki i Jonasa Beckera Arve Stop.” „Bog te mazno.” „I mislim da je Katrine slijedila tvoje preporuke za subotnju večer. A plijen je Arve Stop.” Harry je nazvao centralu i tražio pomoć dok je stari, preuređeni motor urlao kroz noćnu tišinu Grunerlokke. Kad su prošli hitnu pomoć u Akerselvi i odsklizali se po tračnicama Storgate, grijač je stvarno puhao vreli zrak.
Odin Nakken, reporter novina Verdens Gang, stajao je i smr zavao se ispred hotela Plaza, proklinjući svijet, ljude općenito i svoj posao konkretno. Koliko je mogao vidjeti, posljednji gosti napuštali su Liberalovu proslavu. A posljednji su, kao pravilo, bili i najzanimljiviji, oni koji mogu odrediti sutrašnje naslove. Ali rok se približavao: za pet minuta će morati krenuti. Vratiti se u ured u Akersgati, udaljen nekoliko stotina metara i pisati. Napisati ured niku da je već odrastao, da mu je dosta stajati pred zabavama poput tinejdžera, s nosom zabijenim u prozorsko staklo i nadati se da će izaći netko tko će mu reći tko je s kime plesao, tko je kome platio piće, tko se s kime pohvatao. Napisat će da da je otkaz. Kružilo je nekoliko glasina koje su bile previše fantastične da bi bile istinite, ali njih, naravno, nije mogao objaviti. Postojala je granica, postojala su i neka nepisana pravila. Pravila kojih se pri državala barem njegova generacija novinara. Ako je to išta značilo. Odin Nakken je promotrio gomilu. Preostalo je tek nekoliko novinara i fotografa. Ili su to bili oni koji su imali iste rokove za tračeve o poznatima, kao i njegove novine. Prema njima je dojurio Volvo Amazon i zaustavio se uz pločnik uz škripu guma. Sa suvozačkog sjedišta iskočio je muškarac, a Odin Nakken ga je odmah prepoznao. Signalizirao je fotografu i potrčali su za policajcem koji je jurio prema ulazu. „Harry Hole”, dahtao je Nakken kad ga je sustigao. „Što policija radi ovdje?” Policajac zakrvavljenih očiju okrenuo se prema njemu. „Ide na zabavu, Nakken. Gdje je?” „Dvorana Sonja Henie na prvom katu. Ali bojim se da ste zakasnili.” „Mm. Jesi li vidio Arvea Stopa?” „St0p je rano otišao kući. Trebaš ga?” „Ne. Je li bio sam?” „Takav je dojam ostavio.” Inspektor se naglo zaustavio i okrenuo prema njemu. „Kako to misliš?” Odin Nakken je nakrivio glavu. Nije imao pojma o čemu je riječ, ali nije bilo sumnje da se nešto zbivalo. „Kružila je glasina da je pregovarao s prilično seksi damom. S pojebime očima. Ništa što možemo objaviti, šteta.” „Pa?” zarežao je inspektor.
„Žena koja odgovara tom opisu napustila je zabavu dvadeset minuta nakon Stopa. Ušla je u taksi.” Hole se vraćao putem kojim je i došao. Odin ga je slijedio. „A nisi je pratio, Nakken?” Odin Nakken je ignorirao sarkazam. Prošlo svršeno vrijeme. Zasad. „Ona nije slavna osoba, Hole. Slavna osoba koja ševi ne-slavnu osobu je ne-vijest, da tako kažem. Osim, naravno, ako dama ne odluči progovoriti. A tu su male šanse.” „Kako je izgledala?” „Vitka, tamnoputa. Zgodna.” „Odjeća?” „Dugi, crni kožni kaput.” „Hvala.” Hole je uskočio u Amazon. „Hej”, povikao je Nakken. „Što dobivam zauzvrat?” „Miran san”, odgovorio je Harry. „Spoznaju da si pomogao da naš grad bude sigurnije mjesto.” S bijesnom grimasom Odin Nakken je promatrao staru ragu od automobila s trkaćim oznakama kako juri niz ulicu i grleno se nasmijao. Bilo je vrijeme da se makne od ovoga. Vrijeme je da preda otkaz. Vrijeme da odraste. „Rok”, rekao mu je fotograf. „Moramo ići napisati ovo sranje.” Odin Nakken je rezignirano uzdahnuo. Arve Stop se zagledao u tamu maske, pitajući se što to ona radi. Odvukla ga je u kupaonicu držeći ga za lisičine, pritisnula mu ono za što je tvrdila da je revolver u rebra i naredila da uđe u kadu. Gdje je ona? Zadržao je dah i začuo svoje srce, ali i nekakvo pucketanje. Zar se počela kvariti jedna od neonskih cijevi u kupaonici? Krv sa sljepoočnice stigla je do kuta njegovih usana; mogao je okusiti sladak, metalni okus na vrhu jezika. „Gdje si bio one noći kad je nestala Birte Becker?” Glas je do lazio iz smjera umivaonika. „Ovdje, u stanu”, odgovorio je Stop i pokušao razmišljati. Bila je rekla da je iz policije i tada se sjetio gdje ju je ranije vidio: u dvorani za kurling. „Sam?” „Da.”
„A one noći kad je ubijena Sylvia Ottersen?” „Isto.” „Sam cijele večeri i ni s kim nisi razgovarao?” „Da.” „Znači, nemaš alibi?” „Govorim ti da sam bio ovdje.” „Dobro.” Dobro? pomislio je Arve Stop. Zašto je dobro to što nema alibi? Što ona želi? Silom ga natjerati na priznanje? I zašto mu se činilo da se električni šum pojačava dok mu se ona približavala? „Lezi”, naredila je. Učinio je kako mu je rečeno i osjetio kako mu hladni emajl kade pecka kožu na leđima i bedrima. Dah mu se kondenzirao unutar maske, čineći je vlažnom i dodatno otežavajući disanje. Tad je ponovo začuo glas, ovog puta sasvim blizu. „Kako želiš umrijeti?” Umrijeti? Poludjela je. Posve poludjela. Jebeno je luda. Ili ipak? Tješio je samog sebe da mora zadržati mirnu glavu; samo ga poku šava prestrašiti. Može li Harry Hole biti iza toga? Zar je podcijenio pijanu budaletinu od policajca? Ali sad mu je čitavo tijelo drhtalo; toliko se tresao da je čuo svoj Tag Hauer sat kako udara o emajl, kao da njegovo tijelo prihvaća ono što um odbija. Protrljao je potiljak o dno kade, pokušavajući ispraviti svinjsku masku kako bi mogao vidjeti kroz proreze. Umrijet će. Zato ga je i stavila u kadu. Zato da ne bude previše nereda, da može brzo ukloniti sve tragove. Sranje! Ti si Arve Stop, a ona je policajka. Ništa ne znaju. „U redu”, rekla je. „Podigni glavu.” Maska. Konačno. Učinio je kako je rekla i osjetio njene ruke koje su mu dodirivale čelo i potiljak, ali nisu skidale masku. Nešto tanko i snažno steglo se oko njegova vrata. Koji je to kurac? Omča? „Nemoj…“, počeo je, ali glas mu je utihnuo kad se omča stegnula oko njegova grkljana. Lisičine su zveckale i strugale po dnu kade. „Sve si ih pobio”, rekla je i još malo stegla omču. „Ti si Snjegović, Arve Stop.” Eto. Rekla je to naglas. Manjak krvi u mozgu izazivao je vr toglavicu. Odlučno je zanijekao.
„Da, jesi”, rekla je, a dok je stezala, imao je osjećaj da će mu prepiliti glavu. „Upravo si imenovan.” Iznenada je došla tama. Podigao je nogu i pustio je da padne, a njegova je peta nemoćno udarila o kadu. Šuplje dno snažno je odjeknulo. „Poznaješ li ovo uzbuđenje, Stop? Mozak ne dobiva dovoljno kisika. Sasvim divan osjećaj, nije li? Moj bivši muž običavao je drkati dok sam mu stezala grlo.” Pokušao je vrisnuti, potjerati ono malo zraka što je preostalo u njegovom tijelu mimo omče, ali bilo je to nemoguće. Isuse, zar ne želi ni priznanje? A onda je osjetio. Blago zujanje u mozgu, poput šuma mjehurića šampanjca. Zar će se to ovako dogoditi? Tako jednostavno. Nije htio da bude jednostavno. „Objesit ću te u dnevnoj sobi”, rekao je glas pored njegova uha, a ruka mu je nježno milovala glavu. „Okrenutog prema fjordu. Tako da imaš pogled.” Tad je uslijedilo pištanje, poput alarma na nekom od onih srčanih monitora, kakvi postoje u fdmovima, pomislio je. Kad se linija izravna i srce više ne kuca.
26.
DAN DVADESETI Tišina Harry je ponovo pritisnuo zvonce na vratima Arvea Stopa. Noćna sova je bez plijena hodala mostom preko kanala i po gledavala prema crnom Amazonu parkiranom nasred trga u Aker Bryggeu na kojem je parkiranje zabranjeno. „Neće otvoriti ako gore ima curku, pretpostavljam”, rekao je Bjorn Holm i pogledao u trometarska staklena vrata. Harry je pritisnuo druga zvonca. „To su samo uredi”, objasnio mu je Bjorn Holm. „Stop živi sam na vrhu. Čitao sam o tome.” Harry se ogledao oko sebe. „Ne”, rekao je Holm koji mu je pogodio misli. „Neće uspjeti s polugom. A blindirano staklo je neprobojno. Morat ćemo čekati kućepa…” Harry je jurio prema automobilu. Ovog puta Holm nije mogao pratiti inspektorove misli. Ne dok Harry nije sjeo za upravljač automobila. Bjorn se pri sjetio da je ključ i dalje u bravi. „Ne, Harry! Ne! Nemoj…” Ostatak je nestao u zaglušujućoj buci motora. Kotači su pro klizili po podlozi kliskoj od kiše prije nego su se izravnali. Bjorn Holm je stajao na cesti i mahao, ali je uhvatio inspektorov pogled iza upravljača i skočio u stranu. Amazonov odbojnik udario je o vrata s prigušenim treskom. Staklo na vratima pretvorilo se u bijele kristale ijednu tihu sekundu stajalo je u zraku a potoni se srušilo na tlo. A prije no što je Bjorn uspio procijeniti razmjere štete, Harry je izletio iz automobila i jurnuo prema sada otvorenom ulazu. Bjorn je psujući očajnički pojurio za njim. Harry je zgrabio posudu s dvometarskim palminim drvetom, dovukao je do dizala i pritisnuo gumb. Kad su se sjajna aluminijska vrata otvorila, ugu rao je posudu unutra i pokazao prema bijelim vratima sa zelenim znakom za izlaz.
„Ako ti kreneš požarnim putem, a ja glavnim stubištem, pokrili smo sve izlaze. Nađemo se na šestom, Holm.” Bjorn Holm se kupao u znoju kad je uskim metalnim stubištem stigao do šestog kata. Ni njegovo tijelo ni njegova glava nisu bili spremni za ovo. Za ime Isusovo, on je forenzičar! Njegov je posao rekonstrukcija drama, a ne njihovo konstruiranje. Na trenutak je zastao. Ali mogao je čuti samo odjek svojih koraka i vlastito disanje. Što da učini ako sretne nekoga? Harry mu je rekao da ponese u Seilduksgatu službeni revolver, ali zar je mislio da bi ga trebao koristiti? Bjorn se uhvatio za rukohvat i ponovo potrčao. Što bi sada učinio Hank Williams? Zabio bi glavu u piće. A Sid Vicious? Pokazao bi srednji prst i šutnuo ga nogom. A Elvis? Elvis. Elvis Presley. Tako je. Bjorn Holm je stegnuo prste oko revolvera. Došao je do kraja stepeništa. Otvorio je vrata, a ondje, na kra ju hodnika, stajao je Harry oslonjen o zid pored smeđih vrata. U jednoj je ruci držao revolver, a drugu je stavio iznad usana. Prinio je kažiprst usnama promatrajući Bjorna, pa pokazao prema vratima. Bila su pritvorena. „Idemo od sobe do sobe”, prošaptao je Harry kad mu je Bjorn prišao. „Ti ideš u one na lijevoj strani, a ja ću u one na desnoj. Isti ritam, korak po korak. I ne zaboravi disati.” „Čekaj!” prošaptao je Bjorn. „Što ako je Katrine ondje?” Harry ga je proučavao i čekao. „Hoću reći…”, nastavio je Bjorn, pokušavajući artikulirati mi sao. „U najgorem ću slučaju pucati u… kolegicu?” „U najgorem slučaju”, odgovorio je Harry, „kolegica će pucati u tebe. Spreman?” Mladi forenzičar iz Skreije je potvrdio i obećao samome sebi da će, prođe li ovo dobro, nositi ulje za kosu. Harry je tiho gurnuo vrata nogom i ušao. Odmah je osjetio strujanje zraka. Bio je to propuh. Stigao je do prvih vrata zdesna, lijevom rukom zgrabio kvaku i uperio revolver. Gurnuo je vrata i ušao. Bila je to radna soba. Prazna. Nad stolom je stajala velika karta Norveške s pribadačama ubodenim u nju. Harry se vratio nazad u hodnik gdje ga je čekao Holm. Harry mu je pokazao da cijelo vrijeme mora držati uperen revolver. Brzo su se kretali kroz stan.
Kuhinja, knjižnica, prostorija za fitness, glazbena soba, gostin ska soba. Sve su bile prazne. Harry je osjetio pad temperature. Shvatio je zašto čim su ušli u dnevnu sobu. Pomična vrata prema terasi i bazenu bila su širom otvorena; bijeli su zastori podrhtavali na vjetru. Sa svake strane sobe nalazio se uski prolaz koji je vodio prema vratima. Harry je pokazao Holmu da krene prema vratima na desnoj strani, a on je zauzeo položaj ispred lijevih. Harry je udahnuo skutrivši se kako bi meta bila što manja i otvorio vrata. U tami je mogao nazrijeti krevet, bijelu posteljinu i nešto što je moglo biti tijelo. Rukom je napipao prekidač pored vrata. „Harry!” Bio je to Holm. „Ovamo, Harry!” Holmov je glas bio uzbuđen, ali Harry se oglušio i usredotočio na tamu ispred sebe. Ruka mu je pronašla prekidač i u sljedećem trenutku soba je bila okupana svjetlošću stropnih svjetiljki. Bila je prazna. Harry je provjerio ormare i izašao. Holm je stajao pred drugim vratima, s pištoljem uperenim u sobu. „Ne miče se”, prošaptao je Holm. „On je mrtav. On…” „Onda me nisi trebao tako požurivati”, odgovorio je Harry, prišao kupaonici i nagnuo se nad golim muškarcem pa mu skinuo masku svinje. Tanka crvena pruga okruživala je njegov vrat, lice mu je bilo blijedo i otečeno, a oči iskolačene ispod kapaka. Arve Stop je bio gotovo neprepoznatljiv. „Nazvat ću ekipu za očevid”, rekao je Holm. „Čekaj.” Harry je držao ruku pred Stopovim ustima. Potom je zgrabio urednika za rame i prodrmao ga. „Što to radiš?” Harry ga je snažnije zatresao. Bjorn je položio ruku na Harryjevo rame. „Ali, Harry, zar ne vidiš…?” Holm se stresao. Stop je otvorio oči. I sad je udisao, kao ronilac koji je izronio na površinu, dubokim, bolnim i hrapavim udisajima. „Gdje je ona?” upitao je Harry.
Stop nije mogao usredotočiti pogled i jedino što je izašlo iz njegovih usta bili su kratki udisaji. „Čekaj ovdje, Holm.” Holm je kimnuo, promatrajući svog kolegu kako izlazi iz kupaonice. Harry je stajao na rubu terase Arvea Stopa. Dvadeset i pet metara niže ljeskala se crna voda kanala. Na mjesečini je mogao razbrati skulpturu žene na površini vode i napušteni most. A on dje… nešto sjajno plutalo je na površini vode, poput trbuha mrtve ribe. Stražnji dio crnog kožnog kaputa. Skočila je. Sa šestog kata. Harry je zakoračio na rub terase, među prazne tegle za cvijeće. Kroz misli mu je preletjela slika iz prošlosti. Ostmarka i 0ystein, koji je skočio s planine u jezero Hauktjern. Harry i Tresk koji ga izvlače na obalu. Oystein u bolnici u Rikshospitaletu s nečim što je izgledalo kao gips oko vrata. Harry je tada naučio da s velikih visina ne skačeš na glavu. I moraš se sjetiti da držiš ruke uz tijelo, kako ne bi slomio ključnu kost. Ali prije svega, moraš se odlučiti prije negoli pogledaš dolje i skočiti prije nego što strah nadvlada zdrav razum. I zato je Harryjeva jakna pala na pod terase s blagim treskom kad je Harry već bio u zraku i slušao urlanje vjetra u ušima. Crna voda se ubrzano približavala. Crna poput asfalta. Skupio je pete i u sljedećem je trenutku imao osjećaj da mu je sav zrak izbijen iz tijela te da mu golema ruka pokušava strgnuti odjeću, a svi zvukovi su nestali. Tad je došla omamljujuća hlad noća. Odgurnuo se i izronio na površinu. Osvrnuo se oko sebe, ugledao kaput i počeo plivati. Već je počeo gubiti osjet u stopalima i znao je da ima svega nekoliko minuta prije nego što mu tijelo prestane funkcionirati na ovoj temperaturi. Ali znao je i ovo: ako je Katrinin refleks larinksa funkcionirao i zatvorio se kad je došla u kontakt s vodom, onda će je spasiti upravo iznenadno hlađenje; zaustavit će njezin metabolizam i poslati stanice i organe tijela u hibernaciju, zbog čega će vitalne funkcije preživjeti s minimalnom količinom kisika. Harry je kliznuo kroz gustu, tešku vodu prema sjajnoj koži. Tada je stigao i zgrabio je. Njegova prva nesvjesna misao bila je da je ona već na nebu, da je proždiru demoni, jer se ondje nalazio samo njezin kaput. Harry je opsovao, ispljunuo vodu i zagledao se prema terasi. Pratio je njezin rub do oluka, metalnih cijevi i kosih krovova koji su vodili do druge strane zgrade, pa dalje, do drugih zgrada. Do drugih terasa i niza požarnih
putova i prolaza kroz labirint fasada u Aker Bryggeu. Plivao je kroz vodu nogama koje više ništa nisu osjećale, potvrđujući samome sebi da ga Katrine nije podcijenila: pao je na najstariji poznati trik. I u trenutku ludila razmišljao je o samoubojstvu utapanjem. Ta je smrt navodno bila ugodna. Bila su četiri sata ujutro kad je na krevetu pred Harryjem sje dio drhtavi Arve Stop, odjeven u pidžamu. Sva je boja nestala iz njegova lica i skutrio se poput kakva starca. Ali zjenice su se vratile u normalnu veličinu. Harry se istuširao vrelom vodom i sjeo u stolac, odjenuvši džemper koji mu je dao Holm i donji dio trenirke koji je posudio od Stopa. U dnevnoj sobi mogli su čuti Bjorna Holma kako pokušava mobitelom organizirati potjeru za Katrine Bratt. Harry mu je rekao da se javi u centralu i oglasi opću uzbunu; da obavijesti policiju na aerodromu Gardemoen u slučaju da pokuša pobjeći ranojutarnjim letom te specijalnu jedinicu Delta da joj pretraži stan. Harry je ipak bio uvjeren da je ondje neće pronaći. „Znači, misliš da to nije bila samo seksualna igrica, već da te Katrine Bratt pokušala ubiti?” upitao je Harry. „Mislim li?” procijedio je Stop cvokoćući zubima. „Pokušala me zadaviti!” „Mm. I pitala te imaš li alibi za umorstva?” „Po treći put, da!” režao je Stop. „Znači, ona misli da si ti Snjegović?” „Bog zna što ona misli. Žena je očito posve poludjela.” „Možda”, složio se Harry. „Ali to ne znači da nema pravo.” „Na što točno ciljaš?” Stop je pogledao na sat. Harry je znao da je Krohn na putu i da će odvjetnik ušutkati svog klijenta čim stigne. Odlučio je pa se nagnuo naprijed. „Znamo da si otac Jonasa Beckera i blizanki Sylvije Ottersen.” Stop je naglo trgnuo glavom. Harry je morao riskirati. „Idar Vetlesen je jedini znao. Ti si ga poslao u Švicarsku i platio mu tečaj o Fahrovu sindromu na koji se prijavio, nisi li? A tu si bolest i sam naslijedio.” Harry je vidio da je pogodio kad su se zjenice Arvea Stopa raširile. „Pretpostavljam da ti je Idar Vetlesen rekao da ga pritišćemo”, ustrajao je Harry.
„Možda si se uplašio da će se slomiti. Ili je on iskorištavao situaciju da iznudi usluge? Možda novac?” Urednik se u nevjerici zagledao u Harryja pa je zavrtio glavom. „Svejedno, Stop, očito bi mogao izgubiti previše toga kad bi se saznala istina o tim očinstvima. Dovoljno da bi imao motiv ubiti one koji te razotkriju: majke i Idara Vetlesena. Je li tako?” „Ja…” Stop je počeo pogledom kružiti po sobi. „Ti?” „Nemam… nemam što reći.” Stop se nagnuo naprijed i rukama uhvatio glavu. „Razgovaraj s Krohnom.” „U redu”, složio se Harry. Nije imao previše vremena. Ali imao je još jednu kartu. I to dobru. „Reći ću im da si to rekao.” Harry je čekao. Stop je i dalje bio nagnut i nepomičan. Naposljetku je podigao glavu. „Tko su oni?” „Novinari, naravno”, zacvrkutao je Harry. „Opravdano je vje rovati da će nas ispitivati, zar ne? To je ono što vi iz medija zovete pričom, je li tako?” Nešto je bljesnulo iza Stopovih očiju. „Kako to misliš?” upitao je, ali s intonacijom koja je govorila da već zna odgovor. „Dobro poznata osoba misli da namamljuje mladu ženu u svoj dom, a stvarnost je posve suprotna”, rekao je Harry proučavajući sliku na zidu iza Stopa. Činilo se da predstavlja mladu ženu koja balansira na užetu. „Biva nagovoren da stavi masku svinje, uvjeren kako je riječ o seksualnoj igrici, i takvog ga nalazi policija: golog i uplakanog u kadi.” „Ne možeš im to reći!” eksplodirao je Stop. „To… to je kršenje principa povjerljivosti odnosa s klijentom!” „Pa”, nastavio je Harry, „to je možda rušenje slike koju si sa gradio o sebi, Stop. No time se ne krši nikakva obveza šutnje. Upravo suprotno.” „Suprotno?” Stop je gotovo vikao. Cvokotanje zuba sad je posve nestalo, a boja mu se vratila u obraze. Harry se nakašljao. „Moj jedini kapital i jedini način rada je moj integritet.” Harry je sačekao da Stop probavi vlastite riječi.
„A kao policajac imam obvezu, među ostalim, što je više moguće, izvješćivati javnost a da ne ugrozim istragu. U ovom slučaju to je moguće.” „Ne možeš to napraviti”, borio se Stop. „Mogu i hoću.” „To… to bi me slomilo.” „Otprilike onako kako Liberal svakog tjedna lomi nekoga na svojoj naslovnici?” Stop je otvarao i zatvarao usta, poput ribe u akvariju. „Ali naravno, čak i kod ljudi s osobnim integritetom, postoji mogućnost kompromisa”, objasnio je Harry. Stop ga je oštro promatrao. „Nadam se da shvaćaš”, Harry je cmoknuo usnama kao da pokušava zapamtiti točne riječi, „da kao policajac imam dužnost iskoristiti situaciju.” Stop je polako kimnuo glavom. „Počnimo s Birte Becker”, rekao je Harry. „Kako si je upoznao?” „Mislim da ćemo ovdje stati”, rekao je glas. Okrenuli su se prema vratima. Johan Krohn je, po svemu sudeći, stigao otuširati se, obrijati i izglačati košulju. „U redu”, Harry je slegnuo ramenima. „Holm!” Pjegavo lice Bjorna Holma pojavilo se na dovratku iza Krohna. „Nazovi Odina Nakkena u Verdens Gang”, rekao je Harry, gle dajući Arvea Stopa. „Je li u redu da ti vratim odjeću tijekom dana?” „Čekaj”, zaustavio ga je Stop. Soba je utihnula kad je Arve Stop podigao obje ruke i protrljao nadlanicama čelo kao da pokušava pokrenuti cirkulaciju. „Johane”, rekao je napokon, „morat ćeš otići. Mogu ovo sam riješiti.” „Arve”, suprotstavio se odvjetnik, „mislim da ne bi trebao…” „Idi kući i spavaj, Johane. Nazvat ću te kasnije.” „Kao tvoj odvjetnik, moram.. „Kao moj odvjetnik moraš zaštujeti i otići, Johane. Jesi li shvatio?” Johan Krohn se uspravio, pokrenuvši ostatak svojeg odvjetnič kog dostojanstva, ali se brzo predomislio kad je ugledao Stopov izraz lica. Brzo je kimnuo, okrenuo se i otišao. „Gdje smo stali?” upitao je Stop. „Na početku”, odgovorio je Harry.
27.
DAN DVADESETI Početak Arve Stop je prvi put vidio Birte Becker jednog hladnog zim skog dana u Oslu, tijekom predavanja koje je održao za agenciju za organiziranje događanja u dvorani Sentrum. Bio je to motivacijski seminar na koji su tvrtke slale svoje iznurene zaposlenike takozva nog „gornjeg ešalona”, odnosno predavanja koja su ih trebala po taknuti da još više rade. Prema Stopovu iskustvu većina predavača na tom seminaru bili su poslovni ljudi koji su ostvarili određeni uspjeh s ne pretjerano originalnim idejama, osvajači zlatnih medalja s velikih natjecanja u minornim sportovima ili planinari koji su postigli karijeru penjanjem po planinama i silaženjem s njih, kako bi i drugima prenijeli svoje iskustvo. Zajedničko im je bilo to što su tvrdili da je njihov uspjeh rezultat posebne volje i upornosti. Bili su motivirani. Ovo je trebalo biti motivirajuće. Arve Stop je bio posljednji u programu - to je uvijek navodio kao uvjet svog pojavljivanja. To mu je omogućavalo da počne ocjenjujući druge predavače kao pohlepne egomanijake, podijeli ih u tri prethodno navedene kategorije a sebe smjesti u prvu: uspjeh s ne pretjerano originalnom poslovnom idejom. Novac potrošen na motivacijski dan bio je protraćen: većina ljudi u prostoriji neće nikad doći tako daleko jer su bili dovoljno sretni da nemaju abnor malni poriv za priznanjem koji je karakterizirao one na pozornici. Uključujući i njega samoga. Takvo je stanje, kako je tvrdio, izazvao manjak očeve ljubavi. Stoga je bio primoran tražiti ljubav i divljenje ostalih, pa je zato trebao postati glumac ili glazbenik, no nažalost, nije imao talenta u tim područjima. U tom se trenutku čuđenje publike pretvorilo u smijeh. I suo sjećanje. Arve Stop je znao da će kulminacija biti obožavanje. Stajao je ondje i sjao. Sjao je jer su i on i svi ostali znali da on, ma što kazao, predstavlja uspjeh, a s uspjehom se ne može raspravljati, čak ni s vlastitim. Naglasio je da je sreća bila najvažniji faktor uspjeha, a podcijenio je svoj talent i naglasio da je opća nekompetencija i ravnodušnost norveškog poslovnog sektora, jamčila uspjeh čak i mediokritetima.
Na kraju su svi stajali i navijali. A on se nasmiješio dok je gledao tamnokosu ljepoticu u prvom redu. Pokazalo se da je ta ljepotica Birte. Primijetio ju je čim je ušao. Bio je svjestan kombinacije vitkih nogu i velikih grudi koje su obično značile silikonske umetke, ali Stop se nije protivio estet skim operacijama kod žena. Lak za nokte, silikon - gdje je, zapravo, razlika? Dok mu je pljesak odzvanjao u ušima, jednostavno je sišao s pozornice, prišao prvom redu i počeo se rukovati s publikom. Bila je to grandiozna gesta, nešto što si je mogao dopustiti američki predsjednik, ali nije ga bilo briga, nije ga ni najmanje bilo briga; bio je sretan ako može koga uzrujati. Stao je pred tamnokosu ljepoticu koja mu se smiješila žarkocrvenih obraza. Dok joj je pružao ruku, ona je pokleknula kao pred kakvim kraljem i osjetio je na dlanu oštre rubove svoje posjetnice dok ju je gurao u njezin. Potražila je na njemu vjenčani prsten. Prsten je bio bez sjaja. Njezina desna ruka bila je uska i blijeda, ali nevjerojatno snažna kad je uhvatila njegovu. „Sylvia Ottersen”, rekla je s budalastim osmijehom. „Vaša sam velika obožavateljica i jednostavno sam se morala rukovati s vama.” Tako je prvi put upoznao Sylviju Ottersen, u njenoj trgovini Okus Afrike, jednog vrućeg ljetnog dana u Oslu. Izgledala je vr hunski. Ali bila je udana. Arve Stop je pogledao afričke maske i raspitao se o nekoj, kako situacija ne bi bila neugodnija nego što je već bila. Za njega nije bila ni najmanje neugodna, ali je primijetio da se žena u njegovom društvu ukočila kad se Sylvia Ottersen rukovala s njime. Ona se zvala Marita. Ne, Marite. Inzistirala je da je doprati ovamo kako bi mu pokazala neke jastučiće sa zebrastim uzorkom koje je Marite - ili je ipak bila Marita? - jednostavno morala imati na krevetu koji su maloprije napustili i na kojem su se sada nalazile vlasi duge plave kose koje će, zapamtio je, morati ukloniti. „Nemamo više ništa zebrasto”, objasnila je Sylvia Ottersen. „Ali što kažete na ovo?” Prišla je polici kraj prozora; danja je svjetlost pala na njezine obline koje, primijetio je, nisu bile nimalo loše. No njezina obična smeđa kosa bila je neuredna i opuštena. „Što je to?” upitala je žena čije je ime počinjalo na M. „Imitacija kože gnua.”
„Imitacija?” otpuhnula je M i zabacila kosu preko ramena. „Sačekat ćemo dok ne dobijete pravu zebrinu kožu.” „I zebrina je koža imitacija”, rekla je Sylvia, smiješeći se onako kako se smiješiš djeci dok im objašnjavaš da Mjesec ipak nije na pravljen od sira. „Shvaćam”, rekla je M, razvukla svoje crvene usne u kiseli osmijeh i uhvatila Arvea pod ruku. „Hvala što ste nam dopustili da pogledamo.” Nije mu se sviđala M-ina ideja izlazaka i paradiranja u jav nosti, a još manje stisak oko ruke. Sigurno je primijetila njegovo nezadovoljstvo kad su izašli. U svakom slučaju, pustila mu je ruku. Pogledao je na sat. „Ooh”, rekao je. „Imam sastanak.” „Bez ručka?” Iznenađeno ga je promatrala, vješto skrivajući koliko je povrijeđena. „Nazvat ću te, možda”, odgovorio je. Nazvala ga je. Prošlo je samo trideset minuta otkako je stajao na pozornici Sentruma, a sada je sjedio u taksiju iza ralice koja je čistila s ceste prljavi snijeg. „Sjedila sam točno ispred vas”, rekla je. „Htjela bih vam zahvaliti na predavanju.” „Nadam se da nisam preočito buljio”, oduševljeno je povikao, pokušavajući nadglasati škripanje željeza po asfaltu. Zahihotala je. „Imate li planova za večeras?” upitao je. „Pa”, glasio je odgovor, „nemam planova koji se ne bi mogli promijeniti…” Prelijep glas. Prelijepe riječi. Ostatak poslijepodneva proveo je razmišljajući o njoj, fantazira jući o tome kako je ševi na ormariću u hodniku dok joj glava lupa sliku Gerharda Richtera, koju je bio kupio u Berlinu. I razmišljao je o tome da je ovo najbolji dio: čekanje. U osam je pozvonila na ulazu u zgradu. Bio je u hodniku. Čuo je zvuke mehaničkih pokreta dizala, poput punjenja oružja. Zujanje se uzdizalo. Krv mu je pulsirala u kurcu. I sad je stajala ondje. Osjećao se kao da ga je netko ošamario. „Tko ste vi?” upitao je. „Stine”, odgovorila je, a blagi izraz iznenađenja raširio se na smiješenim, mesnatim licem.
„Nazvala sam…” Procijenio ju je od glave do pete i na trenutak razmišljao o toj mogućnosti, bez obzira na sve; svako toliko privukao bi ga običan i prilično neatraktivan tip žene. No osjetio je kako erekcija slabi pa je odbacio ideju. „Zao mi je, ali nisam vas mogao dobiti”, rekao je. „Upravo sam pozvan na sastanak.” „Sastanak?” upitala je, neuspješno skrivajući koliko je povrijeđena. Stajao je u hodniku i slušao kako se vrata dizala vani otvaraju i zatvaraju. Tad se počeo smijati. Smijao se dok nije shvatio da možda više nikad neće vidjeti tamnokosu ljepoticu iz prvog reda. Ponovo ju je vidio sat kasnije. Nakon što je sam ručao u go stionici pod nazivom Bar&Restoran, kupio je odijelo u trgovini Kamikaze koje je odmah odjenuo i dvaput prošao pored Okusa Afrike, dućana koji se nalazio u sjeni, izvan dohvata vrelog sunca. Treći put je ušao. „Već ste se vratili?” upitala je Sylvia Ottersen. Kao i sat vremena ranije, bila je posve sama u hladnoj i mračnoj trgovini. „Svidjeli su mi se jastučići”, odgovorio je. „Da, elegantni su”, složila se i pomilovala imitaciju kože gnua. „Imate li još nešto što biste mi mogli pokazati?” upitao je. Oslonila se rukom o bok i nakrivila glavu. Zna, pomislio je. Može nanjušiti. „Ovisi što želite vidjeti”, mirno je odgovorila. Začuo je drhtaj u glasu dok je odgovarao: „Želim vidjeti tvoju pičku.” Dopustila mu je da je poševi u stražnjoj prostoriji i nije se čak ni potrudila zaključati vrata trgovine. Arve Stop je gotovo odmah svršio. Tu i tamo se događalo da su ga obični, prilično neatraktivi tipovi, činili tako prokleto napaljenim. „Moj je suprug u trgovini utorkom i srijedom”, rekla mu je dok je odlazio. „Sto kažete za četvrtak?” „Možda”, odgovorio je i primijetio da je već umrljao odijelo iz trgovine Kamikaze. * * *
Snijeg je padao u krpama između uredskih zgrada Aker Bryggea kad je Birte nazvala. Rekla je kako je pretpostavila da joj je dao posjetnicu kako bi mu se javila. Ponekad se Arve Stop pitao zašto je morao imati sve te žene, ta uzbuđenja, te seksualne odnose koji zapravo nisu bili ništa više od ceremonijalnih rituala predaje. Nije li imao dovoljno osvajanja u životu? Zar je to bio strah od starenja? Je li vjerovao da penetraci jom u te žene može ukrasti djelić njihove mladosti? I čemu žurba, čemu taj frenetični tempo? Možda je dolazio zbog bolesti koju je imao; znao je da uskoro neće biti čovjek kakav je bio. Nije imao odgovore, a što bi i mogao napraviti da ih dobije? Te iste noći slušao je Birtino stenjanje, duboko kao stenjanje muškarca, dok je udarala glavom o sliku Gerharda Richtera koju je bio kupio u Berlinu. Arve Stop je ejakulirao svoje inficirano sjeme upravo u trenut ku kad je zvono iznad ulaznih vrata ljutito najavilo da je netko na putu do Okusa Afrike. Pokušao se osloboditi, ali Sylvia Ottersen se nasmijala i čvršće mu stegnula stražnjicu. Otrgnuo se od nje i navukao hlače. Sylvia je kliznula s pulta, popravila svoju ljetnu suknju i obišla pult kako bi poslužila kupca. Arve Stop je požurio prema policama s ornamentima, leđima okrenut trgovini i zakop čao rasporak. Iza sebe je začuo muški glas koji se ispričavao što kasni: teško je našao parking. A Sylvia je oštrim glasom rekla da je trebao znati jer, naposljetku, ljetni su praznici završili. Trebala se naći sa sestrom i već je kasnila, pa će sada on morati preuzeti kupca. Arve Stop je začuo muškarčev glas iza leđa. „Mogu li vam pomoći?” Okrenuo se i vidio kostur od čovjeka s neprirodno velikim očima iza okruglih naočala, u flanelskoj košulji i s vratom koji ga je podsjećao na rodu. Pogledao je preko muškarčeva ramena i ugledao Sylviju kako izlazi s lagano podignutim obrubom suknje i mokrim tragom koji joj je klizio niz stražnju stranu golog koljena. Shvatio je kako je znala da ovo strašilo, vjerojatno njezin suprug, treba doći. Htjela je da ih uhvati na djelu. „U redu je, hvala vam. Dobio sam ono po što sam došao”, od govorio je i krenuo prema izlazu. Arve Stop se često pitao kako bi reagirao da neka od žena osta ne trudna. Bi li ustrajao na pobačaju ili na tome da se dijete rodi. Jedino u što
je bio siguran jest da bi na nečemu inzistirao: nije bilo u njegovoj prirodi ostavljati odluke drugima. Birte Becker mu je bila rekla da ne moraju koristiti kontra cepciju jer ona ne može imati djecu. Kad ga je, tri mjeseca i šest seksualnih susreta kasnije, s predivnim osmijehom na licu obavi jestila da je trudna, odmah je znao da će roditi. Reagirao je tako što se uspaničio. Inzistirao je na drugoj mogućnosti. „Imam najbolje kontakte”, tvrdio je. „U Švicarskoj. Nitko nikad neće saznati.” „Ovo je moja prilika da postanem majka, Arve. Liječnik kaže da je to čudo koje se možda neće ponoviti.” „Onda više ne želim vidjeti ni tebe ni djecu koju ćeš možda imati. Jesi li shvatila?” „Dijete treba oca, Arve. I siguran dom.” „A niti jedno od toga nećeš naći ovdje. Nosim užasnu nasljednu bolest. Razumiješ li?” Birte Becker je razumjela. A kako je bila jednostavna, ali spret na cura, s ocem pijancem i nervoznom olupinom od majke, od rane se dobi navikla sama snalaziti, pa je napravila ono što je trebalo napraviti. Pronašla je djetetu oca i siguran dom. Filip Becker nije mogao vjerovati kad je ta predivna žena koju je tako uporno, a tako bezuspješno pokušavao zavesti, iznenada popustila i odlučila postati njegova. A kako nije mogao vjerovati u to, sjeme sumnje već je bilo posijano. A kad je objavila da je trudna - samo tjedan dana nakon što mu se predala - sjeme je već bilo duboko posađeno. i Kad je Birte nazvala Arvea kako bi mu rekla da je rođen Jonas da je njegova slika i prilika, Arve je držao slušalicu na uhu i gledao uprazno. Tad ju je zamolio za fotografiju. Stigla je poštom dva tjedna kasnije, kako je dogovoreno, ona je sjedila u kafiću s Jonasom u krilu i burmom na prstu, a Arve je sjedio za drugim stolom i pravio se da čita novine. Te se noći vrtio i okretao po krevetu, nemirno razmišljajući o bolesti. To se moralo obaviti diskretno, s liječnikom kojem je mogao vjerovati da će šutjeti. Ukratko, morala je to biti ona bijedna ulizica od kirurga u kurling klubu: Idar Vetlesen. Obratio se Vetlesenu koji je radio u klinici Marienlyst. Ulizica je pristala na posao, pristala je na novac i na Stopov trošak otpu tovala u Ženevu gdje su se svake godine okupljali najpoznatiji stručnjaci za Fahrovu
bolest, kako bi održali tečaj i predstavili najnovije obeshrabrujuće nalaze svojih istraživanja. Prva dva testa kojima se Jonas podvrgnuo nisu otkrila ništa neobično, ali iako je Vetlesen ponavljao da se simptomi obično pojavljuju u odrasloj dobi - sam Arve nije imao nikakvih simptoma do četrdesetog rođendana - Stop je ustrajao na tome da dječaka treba pregledavati jednom godišnje. Prošle su dvije godine otkako je vidio svoje sjeme kako se slijeva niz nogu Sylvije Ottersen dok je izlazila iz trgovine i iz života Arvea Stopa. Jednostavno joj se više nikad nije javio - a ni ona njemu. Do tada. Kad je tog dana pozvonila, odmah je rekao da žuri na hitan sastanak, ali njena je poruka bila kratka. U četiri rečenice rekla mu je da očito nije iscurilo sve njegovo sjeme, da sada ima blizanke, da njezin suprug misli da su njegove da im je potreban dobronamjeran ulagač kako bi Okus Afrike preživio. „Mislim da sam dovoljno uložio u tu trgovinu”, odgovorio je Arve Stop koji je na loše vijesti obično reagirao duhovitošću. „A mogla bih sakupiti novac i odlaskom u Se og Hor. Oni vole takve priče o djeci čiji je otac slavna osoba, zar ne?” „Loš blef”, rekao joj je. „Ako to učiniš, možeš previše toga izgubiti.” „Stvari su se promijenile”, uzvratila je. „Ostavit ću Rolfa uspi jem li sakupiti dovoljno novca da mu isplatim njegov dio trgovine. Jedini problem je lokacija trgovine pa ću postaviti uvjet Se og Horu da objave i njezinu fotografiju, kako bih dobila pristojan publicitet. Znaš li koliko ljudi čita to smeće?” Arve Stop je to dobro znao. Svaka šesta odrasla osoba u Norveškoj. Nikad se nije protivio nekom sočnom skandalčiću s vremena na vrijeme, ali dopustiti da bude prikazan kao kakav slavni manijak koji tako podlo zavodi udane žene? To bi uništilo javnu sliku Arvea Stopa kao ispravnog i neustrašivog, a Liberalovi moralno-pravednički istupi predstavljeni kao licemjerni. A ona čak nije bila ni privlačna. To nije bilo dobro. Nimalo dobro. „O kojem iznosu pričamo?” upitao je. Kad su postigli dogovor, nazvao je Idara Vetlesena u kliniku Marienlyst i objasnio mu da ima dvije nove pacijentice. Dogovorili su isti postupak kao s Jonasom, ali su najprije napravili DNK te stove blizanki i