Jo Nesbo - Snjegovic

indolencija. Bio sam, kao i obično, posve sam.” „A Jonas?” „Pripremio si je jelo i gledao televiziju dok nisam došao kući.” „A kad je to bilo?” „Malo poslije devet, mislim.” „Mm.” Harry se pravio da bilježi. „Jeste li pregledali Birtine stvari?” „Jesam.” „Jeste li što pronašli?” Filip Becker je prešao prstom po kutu usana i odmahnuo gla vom. Harry je zadržao njegov pogled, koristeći tišinu kao poticaj. Ali Becker je odlučio šutjeti. „Hvala vam na pomoći”, rekao je Harry, gurnuo notes u džep i ustao. „Reći ću Jonasu da može ući.” „Molim vas, sačekajte trenutak.” Harry je pronašao kafić u kojem je Jonas sjedio i crtao, držeći vrh jezika između usana. Stao je pored dječaka i pogledao papir na kojem su, u tom trenutku, bila dva nejednaka kruga. „Snjegović.” „Da”, rekao je Jonas i podigao pogled. „Kako vam izgleda?” „Zašto te mama vodila liječniku, Jonase?” „Ne znam.” Jonas je nacrtao glavu snjegovića. „Kako se zove liječnik?” „Ne znam.” „Gdje se nalazi?” „Ne bih nikome smio reći. Čak ni tati.” Jonas se nagnuo nad papir i na glavi snjegovića nacrtao kosu. Dugu kosu. „Ja sam policajac, Jonase. Pokušavam pronaći tvoju majku.” Olovka je grebala sve čvršće i čvršće, a kosa je postajala sve crnja i crnja. „Ne znam kako se zove to mjesto.” „Sjećaš li se ičega u blizini?” „Kraljevih krava.” „Kraljevih krava?” Jonas je kimnuo glavom. „Žena koja sjedi pored prozora zove se Borghild. Dobio sam lizalicu jer sam joj dopustio da mi izvadi krv s jednom od onih igala.” „Crtaš li nešto posebno?” upitao je Harry.

„Ne”, odgovorio je Jonas i usredotočio se na trepavice. F’ilip Decker je stajao pored prozora i promatrao Harryja Holea kako prelazi parkiralište. Izgubljen u mislima, udario se po dlanu malom crnom bilježnicom. Pitao se je li mu Hole povjerovao kad se pravio da ne zna kako je policajac došao na predavanje. Ili kad je rekao da je prošle noći radio na članku. Ili da među Birtinim stvarima nije pronašao ništa važno. Crna bilježnica je bila u ladici stola; nije je ni pokušala sakriti. A ono što je u njoj pisalo… Morao se nasmijati. Glupača je vjerovala da ga je uspjela prevariti.

11. DAN ČETVRTI Posmrtna maska Katrine Bratt je bila nagnuta nad računalo kad je Harry zavirio unutra. „jesi li pronašla kakve podudarnosti?” „Ništa posebno”, odgovorila je Katrine. „Sve su žene imale plave oči. Osim toga, posve različito izgledaju. Sve su imale mu ževe i djecu.” „Imam nešto od čega možemo početi”, rekao je Harry. „Birte Becker je vodila Jonasa liječniku u blizini kraljevih krava. To je vjerojatno kraljevsko imanje Kongsgarden u Bygd0yju. A rekla si da su blizanke bile u Muzeju Kon-Tiki nakon posjeta liječniku. Također Bygdoy. Filip Becker nije znao ništa o liječniku, ali Rolf Ottersen bi mogao znati.” „Nazvat ću ga.” „Onda dođi do mene.” Harry je u uredu podigao lisičine, stavio jednu oko zgloba ruke a drugom udario o nogu stola, slušajući poruke na telefonskoj sekretarici. Rakel je rekla da Oleg vodi prijatelja u Valle Hovin. Poruka je bila nepotrebna. Harry je znao da je to prikriveni pod sjetnik u slučaju da je Harry zaboravio. Do danas Harry nikad nije zaboravio na sastanak s Olegom, ali je prihvaćao ta mala gurkanja koja bi netko drugi shvatio kao znak nepovjerenja. Zapravo su mu se sviđali, jer je to pokazivalo kakva je ona kao majka. I zbog toga što je maskirala podsjetnik tako da ga ne uvrijedi. Katrine je ušetala bez kucanja. „Perverzno”, rekla je kimajući prema nozi stola za koju je Harry bio vezan. „Ali sviđa mi se.” „Jednoručno brzo vezivanje lisičinama”, nasmiješio se Harry.

„Neko sranje koje sam pokupio u SAD-u.” „Trebao bi isprobati nove Hiattove brze lisičine. Ne moraš ni razmišljati hoćeš li prići slijeva ili zdesna; poluga lisičine svejedno će se zatvoriti oko tvojeg zgloba, bitno je jedino ostvariti čist udarac. A onda možeš vježbati s dva kompleta lisičina, s jednim za jednu i drugim za drugu ruku, a imaš pravo na dva pokušaja pogađanja.” „Mm.” Harry je otključao lisičine. „Što ti je na umu?” „Rolf Ottersen nije čuo za pregled kod liječnika niti za bilo kakvog liječnika u Bygd0yju. Zapravo, imaju svog liječnika u Baerumu. Mogu pitati blizanke sjeća li se koja od njih liječnika ili mogu nazvati klinike u Bygd0yju i sama provjeriti. Samo su četiri. Evo.” Stavila je žuti Post-It na njegov stol. „Ne smiju otkrivati imena pacijenata”, rekao je. „Razgovarat ću s blizankama kad se vrate iz škole.” „Čekaj”, rekao je Harry, podigao telefon i okrenuo prvi broj. Nazalni je glas odgovorio s nazivom klinike. „Je li Borghild tamo?” upitao je Harry. Nema Borghild. Na drugom broju jednako nazalni glas telefonske sekretarice objavio je da ambulanta prima pozive samo tijekom ograničenog dvosatnog razdoblja koje je prošlo prije nekog vremena. Konačno je, pri četvrtom pokušaju, začuo veseli, gotovo na smijani glas i ono što je tražio. „Da, to sam ja.” „Zdravo, Borghild, ovdje inspektor Harry Hole, policija Osla.” „Datum rođenja.” „Tijekom proljeća. Zovem zbog slučaja umorstva. Pretpostavljam da ste danas čitali novine. Želim znati jeste li prošlog tjedna primili Sylviju Ottersen?” S druge strane linije zavladala je tišina. „Trenutak”, odgovorila je. Harry je čuo kako ustaje. Čekao je. A onda se vratila. „Žao mi je, gospodine Hole. Informacije o pacijentima su povjerljive. Mislim da policija to zna.” „Znamo. Ali ako se ne varam, kćeri su pacijentice, a ne Sylvia.” „Svejedno. Tražite informacije koje bi indirektno mogle otkriti identitet

naših pacijenata.” „Podsjećam vas da je ovo istraga umorstva.” „A ja podsjećam vas da se možete vratiti s nalogom za pretragu. Možda smo oprezniji s informacijama o pacijentima od ostalih klinika, ali takva je priroda našeg posla.” „Priroda vašeg posla?” „Naše specijalizacije.” „A to je?” „Plastična kirurgija i specijalističke operacije. Pogledajte našu webstranicu www.kirklinikk.no.” „Hvala vam, ali mislim da sam zasad dobio dovoljno informacija.” „Ako vi tako kažete.” Prekinula je vezu. „Onda?” upitala je Katrine. „Jonas i blizanke posjetili su istog liječnika”, rekao je Harry i zavalio se u stolcu. „A to znači da imamo trag.” Harry je osjetio navalu adrenalina i drhtaj koji je uvijek do lazio kad bi uspio namirisati zločinca. A nakon navale stizala bi Velika opsjednutost. A ona je bila sve odjednom: ljubav i opije nost, sljepoća i kratkovidnost, smisao i ludilo. Kolege su tu i tamo govorili o uzbuđenju, ali ovo je bilo nešto drugo, nešto posebno. Nikad nikome nije pričao o Opsjednutosti niti ju je ikad pokušao analizirati. Nije se usudio. Znao je da mu pomaže, da ga pokreće, da je gorivo za posao koji je trebao izvršiti. Više od tog nije želio znati. Stvarno nije. „A sada?” upitala je Katrine. Harry je otvorio oči i skočio sa stolca. „Sada idemo u kupovinu.” Trgovina Miris Afrike bila je u blizini Bogstadveiena, najprometnije ulice u Majorstuenu. Ali nažalost, nalazila se petnaest metara u pokrajnjoj ulici, što je značilo da je i dalje na periferiji. Kad su Harry i Katrine ušli, začulo se zvono. U prigušenoj svjetlosti - bolje rečeno, u nedostatku svjetlosti - mogao je vidjeti grubo tkane sagove žarkih boja, materijal nalik na sarong, goleme jastuke sa zapadnoafričkim uzorcima, malene stoliće za kavu koji su izgledali kao da su rezbareni negdje u prašumi i visoke, tanke drvene figure koje predstavljaju Masai ratnike, a bio je tu i izbor najpoznatijih životinja iz savane. Sve je djelovalo

pažljivo organi zirano i postavljeno: nije bilo vidljivih naljepnica sa cijenama, boje su se slagale jedna s drugom, a predmeti su bili postavljeni u paru, kao na Noinoj arci. Ukratko, sve je izgledalo sličnije izložbi nego trgovini. Pomalo prašnjavoj izložbi. Ovaj je dojam pojačan gotovo neprirodnim mirom nakon što su se vrata za njima zatvorila, a zvono prestalo zvoniti. „Dobar dan”, povikao je glas iz unutrašnjosti trgovine. Harry je pratio zvuk. U tami iz stražnjeg dijela trgovine, iza goleme drvene žirafe, osvijetljene samo jednom žaruljom, ugle dao je leđa žene koja je stajala na stolcu. Vješala je na zid golemu, drvenu crnu masku. „Što želite?” upitala je ne okrećući se. Odavala je dojam kao da je navikla očekivati neočekivano, ali ne i kupce. „Mi smo iz policije.” „O, da.” Žena se okrenula i svjetlost joj je pala na lice. Harry je osjetio kako mu srce staje i automatski je zakoračio unazad. Bila je to Sylvia Ottersen. „Nešto nije u redu?” upitala je, namrštivši se iza stakala svojih naočala. „Tko… tko ste vi?” „Ane Pedersen”, odgovorila je, trenutno shvativši razlog Harryjeva zbunjenog izraza lica. „Ja sam Sylvijina sestra. Blizanke smo.” Harry je počeo kašljati. „Ovo je inspektor Harry Hole”, začuo je Katrine iza sebe. „A ja sam Katrine Bratt. Nadali smo se da ćemo ovdje pronaći Rolfa.” „On je kod pogrebnika.” Ane Pedersen je zastala i u tom je trenutku sve troje znalo što drugi misli: kako pokopati glavu? „A vi ste priskočili u pomoć?” ponudila je Katrine. Ane Pedersen se kratko nasmijala. „Da.” Pažljivo je sišla sa stolca, i dalje držeći drvenu masku. „Svečana ili duhovna maska?” upitala je Katrine. „Svečana”, odgovorila je. „Hutu. Istočni Kongo.” Harry je pogledao na sat. „Kad će se vratiti?” „Ne znam.”

„Otprilike?” „Rekla sam vam da ne znam…” „Ovo je stvarno predivna maska”, prekinula ju je Katrine. „Bili ste u Kongu i sami je donijeli, zar ne?” Ane ju je oduševljeno pogledala. „Kako ste znali?” „Vidim kako je držite, ne pokrivate joj oči ili usta. Poštujete duhove.” „Zanimaju vas maske?” „Donekle”, odgovorila je Katrine i pokazala prema crnoj maski s malim rukama sa strane i malim nogama koje su se klatile ispod nje. „To je Kpelie maska, nije li?” „Da, s Obale Bjelokosti. Senufo.” „Maska moći?” Katrine je prešla rukom po ukočenoj, masnoj životinjskoj dlaci koja je visjela s ljuske kokosa na vrhu maske. „Stvarno puno znate”, rekla je Ane. „Što je maska moći?” upitao je Harry. „Ono što joj i naziv govori”, odgovorila je Ane. „U Africi maske poput ove nisu samo prazni simboli. Osoba koja nosi ovakvu masku u Lo zajednici, automatski ima u rukama izvršnu i sudbenu vlast. Nitko ne propitkuje autoritet nositelja; maska znači moć.” „Vidjela sam dvije posmrtne maske obješene pored vrata”, rekla je Katrine. „Jako lijepo.” Ane se nasmiješila umjesto odgovora. „Imam ih nekoliko. One su iz Lesota.” „Mogu li pogledati?” „Naravno. Sačekajte trenutak.” Otišla je, a Harry je pogledao Katrine. „Mislila sam da bi bilo korisno popričati s njom”, rekla je, odgo varajući na njegovo neizrečeno pitanje. „Saznati ima li obiteljskih tajni, znaš već.” „Shvaćam. Najbolje da to obaviš sama.” „Imaš drugog posla?” „Bit ću u uredu. Ako se Rolf Ottersen pojavi, sjeti se uzeti pi sanu izjavu kojom se odriče povjerljivosti medicinskih podataka.” Odlazeći, Harry je bacio pogled pored vrata, na ljudska lica od kože, sasušena i smrznuta u vrisku. Pretpostavio je da su to imitacije.

* * * Eli Kvale je gurala svoja kolica između polica ICA supermar keta u Ulleval Stadiumu. Bilo je to golemo mjesto. Možda nešto skuplje od drugih supermarketa, ali i s puno većim izborom. Nije dolazila ovamo svakog dana, već samo kad bi željela pripremiti nešto lijepo. A večeras je njen sin Trygve dolazio iz SAD-a. Bio je na trećoj godini studija ekonomije u Montani, ali ove jeseni nije imao ispite pa je planirao učiti kod kuće do siječnja. Andreas će se odvesti ravno iz crkvenog ureda kako bi ga pokupio na aerodro mu Gardemoen. Znala je da će, kad stignu kući, biti zadubljeni u razgovor o pecanju i izletima kanuom. Nagnula se nad škrinju i osjetila hladnoću kako se uzdiže iz nje, dok je pored nje prošla sjena. Nije morala podići glavu kako bi znala da je to ona ista sjena. Ona sjena koja je prošla pored nje dok je stajala na odjelu s povrćem i dok je zaključavala automobil na parkiralištu. To nije ništa značilo. Bila je to samo prošlost koja je izvirala na površinu. Pomirila se sa činjenicom da je strahovi neće nikad posve napustiti, iako je prošla polovica ljudskog života. Na blagajni je odabrala najduži red; iskustvo joj je govorilo da je taj obično i najbrži. Ili je barem vjerovala da je to njezino iskustvo. Andreas je vjerovao da griješi. Netko je stao u red iza nje. Znači, bilo je još onih koji griješe, pomislila je. Nije se okrenula, samo je pretpostavila da ta osoba vjerojatno ima mnogo smrznute hrane; na leđima je mogla osjetiti hladnoću. Ali kad se okrenula, iza nje nije bilo nikoga. Oči su joj počele pretraživati druge redove. Nemoj počinjati, pomislila je. Nemoj opet počinjati. Kad je izašla, prisilila se da polako hoda prema automobilu, da se ne osvrće, da otključa automobil, smjesti vrećice, sjedne i odveze se. I dok je Toyota polako svladavala duge uspone prema dvoetažnom stanu u Nordbergu, misli su joj bile s Trygveom i večerom koja mora biti spremna kad se on pojavi na vratima. Harry je slušao Espena Lepsvika s druge strane telefonske linije i gledao u fotografije mrtvih kolega. Lepsvik je već oformio svoj tim i tražio je od Harryja pristup svim relevantnim informaci jama. „Dobit ćeš lozinku od našeg šefa informatike”, objasnio je Harry.

„Onda idi u mapu koja se zove Snjegović, na mreži Kriminalističkog odjela.” „Snjegović?” „Mora se nekako zvati.” „U redu. Hvala, Hole. Koliko često trebaš moja izvješća?” „Kad budeš imao nešto. I, Lepsvik?” „Da?” „Samo nam se sklanjaj s puta.” „A koji je vaš put?” „Koncentrirajte se na dojave, svjedoke i bivše zatvorenike koji bi mogli biti serijski ubojice. Tu se krije glavnina posla.” Harry je točno znao što iskusni Kriposov detektiv misli: usrani poslovi. Lepsvik je pročistio grlo. „Znači, slažemo se da postoji veza između nestanaka?” „Ne moramo se slagati. Samo slijedi svoje instinkte.” „Sjajno.” Harry je prekinuo vezu i pogledao zaslon pred sobom. Bio je otišao na web-stranicu koju mu je Borghild preporučila i pogle dao slike ljepotica i muškaraca nalik na manekene, s istočkanim linijama na licima i tijelima koje su sugerirale gdje bi se savršeno tijelo - bude li potrebno - moglo dodatno prilagoditi. S jedne od fotografija smiješio se Idar Vetlesen, nalik na svoje manekene. Ispod slike Idara Vetlesena bio je kratak opis diploma i tečajeva, s dugim nazivima na francuskom i engleskom koji su, koliko je Harry znao, mogli biti završeni u roku od dva mjeseca, a da čo vjek ipak ima pravo pridodati doktoratu latinske kratice. Guglao je Idara Vetlesena i dobio čitav niz rezultata: dio ih se odnosio na natjecanja u kurlingu, a dio je pripadao staroj web-stranici njegova ranijeg poslodavca, klinike Marienlyst. Kad je ugledao ime pored onog Idara Vetlesena, pomislio je da je vjerojatno istina ono što ljudi govore: Norveška je tako malena zemlja da su svi najviše dva koraka udaljeni od poznavanja bilo koga u njoj. Ušla je Katrine Bratt i s dubokim se uzdahom spustila na stolac nasuprot Harryjevu. Prekrižila je noge. „Što misliš, je li istina da su lijepi ljudi opterećeniji ljepotom od onih ružnih?” upitao ju je Harry. „Jesu li zato lijepi ljudi toliko usredotočeni na svoj izgled?” „No znam”, odgovorila je Katrine.

„Ali pretpostavljam da ima neke logike. Ljudi s visokim lQ-om tako su usredotočeni na svoj IQ da su osnovali i klub, je li tako? Pretpostavljam da se fokusiraš na ono što imaš. Pretpostavljam da si ti donekle ponosan na svoj istražiteljski talent.” „Misliš na gen za hvatanje štakora? Na urođenu sposobnost za tvaranja ljudi s mentalnim bolestima, ovisnostima, ispodprosječnim intelektom i natprosječnim traumama iz djetinjstva?” „Znači, mi samo hvatamo štakore?” „Aha. I zato smo tako sretni kad nam svake prijestupne godine padne u krilo ovakav slučaj. Prilika da lovimo opasniju divljač, da upucamo lava, slona, jebenog dinosaura.” Katrine se nije nasmijala. Upravo suprotno, ozbiljno je kimnula glavom. „Što je rekla Sylvijina blizanka?” „Skoro sam joj postala najbolja prijateljica”, uzdahnula je Katrine i prekrižila ruke preko koljena u najlonkama. „Pričaj mi.” „Pa”, počela je, a Harry je opazio svoje „pa” u njenim ustima, „Ane mi je rekla da su i Sylvia i Rolfmislili da je Rolfbio onaj sretniji kad su se njih dvoje spetljali. Svi ostali su mislili upravo suprotno. Rolf je upravo dobio diplomu inženjera na Tehničkom sveučilištu u Bergenu i preselio se u Oslo radi posla u Kvaerner Engineeringu. Sylvia je, po svemu sudeći, bila tip koji se svakog jutra budi s novom idejom što raditi u životu. Započela je nekih šest različitih pred meta na sveučilištu, a niti jedan posao nije zadržala duže od šest mjeseci. Bila je tvrdoglava, usijane glave, razmažena, deklarirana socijalistkinja, privučena ideologijama koje promiču brisanje ega. Ono malo prijateljica koje je izmanipulirala i muškaraca s kojima se upustila u veze, nakon kratkog bi je vremena ostavljali jer to više nisu mogli trpjeti. Njena sestra misli da je Rolfbio tako silno zaljubljen zato što je predstavljala potpunu suprotnost njemu. Vidiš, on je slijedio očev primjer i postao inženjer. Potječe iz obitelji koja vjeruje u nevidljivu humanitarnu ruku kapitalizma i sreću srednje klase. Sylvia je vjerovala da smo mi na Zapadu materijalisti i po kvarena ljudska bića, da smo izgubili doticaj s pravim identitetom i izvorom sreće. I da je neki kralj u Etiopiji reinkarnirani Mesija.” „Haile Selassie”, rekao je Harry. „Rastafarijanska uvjerenja.”

„Sve ti znaš.” „Albumi Boba Marleyja. Dobro, to objašnjava vezu s Afrikom.” „Možda.” Katrine se promeškoljila u stolcu i sad je lijeva noga prekrižila desnu, a Harry je skrenuo pogled u drugom smjeru. „U svakom slučaju, Rolf i Sylvia su uzeli slobodnu godinu kako bi putovali po zapadnoj Africi. Pokazalo se da je to za oboje bio put u Damask. Rolf je otkrio da je njegov poziv pomagati Africi da stane na svoje noge, a Sylvia - koja je na leđima imala tetoviranu veliku etiopsku zastavu - otkrila je da se svi brinu samo za sebe, čak i u Africi. Tako su pokrenuli Okus Afrike - Rolf kako bi pomagao siromašnom kontinentu, a Sylviji se kombinacija jeftinog uvoza i vladinih subvencija učinila prilikom za laku zaradu. Isti je motiv imala kad je na granici, pri povratku iz Lagosa, uhvaćena s punim ruksakom marihuane.” „Eto ti ga sad.” „Sylvia je dobila kratku uvjetnu kaznu jer je uspjela posijati sje me sumnje. Rekla je da nije znala što je u ruksaku, da ga je ponijela sa sobom kao uslugu Nigerijcu koji živi u Norveškoj.” „Mm. Što još?” „Ane voli Rolfa. Blag je, obziran i beskrajno voli djecu. Ali očito je posve slijep kad je u pitanju Sylvia. Dvaput se zaljubljivala u druge muškarce i ostavljala Rolfa i djecu. Ali ti su je muškarci ostavili i Rolf ju je oba puta radosno primio nazad.” „Čime ga je držala, što misliš?” Katrine Bratt se nasmiješila osmijehom u kojem se krio trun tuge i zagledala u zrak dok je rukom gladila rub suknje. „Uobičajena priča, mislim. Nitko ne može ostaviti nekoga s kim ima odličan seks. Može pokušati, ali uvijek se vraća. U tom smo pogledu jed nostavna bića, zar ne?” Harry je polako kimnuo. „A što je s muškarcima koji su je ostavili i nisu se vratili?” „Muškarci su drugačiji. Neki od njih s vremenom počnu biti nervozni i patiti zbog načina na koji to rade.” Harry ju je promatrao i odlučio ne istraživati dalje. „Jesi li vidjela Rolfa Ottersena?” „Da, došao je deset minuta nakon što si ti otišao”, odgovorila je Katrine.

„Izgledao je bolje nego zadnji put. Nikad nije čuo za kliniku za plastičnu kirurgiju u Bygd0yju, ali je potpisao izjavu kojom se odriče povjerljivosti medicinskih podataka.” Spustila je presavijeni papir na njegov stol. Ledeni je vjetar puhao preko niske ograde na Valle Hovinu, gdje je Harry sjedio gledajući klizače kako kruže klizalištem. Oleg je u posljednjih godinu dana razvio mekšu i učinkovitiju tehniku klizanja. Svaki put kad bi prijatelj ubrzao da ga pretekne, Oleg bi se spustio, jače ukopao i mirno odjurio dalje. Harry je nazvao Espena Lepsvika i jedan drugome su prenijeli novosti. Harry je otkrio da je kasno one večeri kad je Birte nestala, viđena tamna limuzina kako ulazi u Hoffsveien. A vratila se malo kasnije. „Tamna limuzina”, ponovio je Harry s mračnim drhtajem. „U neko doba kasno noću.” „Da, znam da to nije neki trag”, uzdahnuo je Lepsvik. Harry je gurao telefon u džep jakne kad je osjetio da nešto zaklanja jedan od reflektora. „Zao mi je što malo kasnim.” Pogledao je veselo, nasmiješeno lice Mathiasa Lund-Helgesena. Rakelin je izaslanik sjeo. „Baviš se zimskim sportovima, Harry?” Harry je primijetio da Mathias promatra ljude na onaj izravan način, s izrazom koji je tako intenzivan da čovjek ima osjećaj da osluškuje čak i dok priča. „Zapravo ne. Malo kližem. A ti?” Mathias je zavrtio glavom. „Ali odlučio sam da ću, kad dovr šim svoje životno djelo i budem tako bolestan da više neću htjeti živjeti, otići dizalom na vrh tornja skakaonice na onom brdu tamo.” Pokazao je palcem preko ramena i Harrv se nije morao okre tati. Holmenkollen, najdraži spomenik Osla i najgora skakaonica, mogao se vidjeti iz svih dijelova grada. „I onda ću skočiti. Ne na skijama, već s tornja.” „Dramatično”, rekao je Harry. Mathias se nasmiješio. „Četrdeset metara slobodnog pada. Traje nekoliko sekundi.” „Neće se skoro dogoditi, vjerujem.”

„S razinom anti-Scl 70 u krvi, nikad ne znaš”, Mathias se mrko nasmijao. „Anti-Scl 70?” „Da, antitijela su izvrsna stvar, ali uvijek moraš biti pažljiv kada se pojave. Ondje su s razlogom.” „Mm. Mislio sam da je samoubojstvo heretična ideja za liječnika.” „Nitko ne zna bolje od liječnika što sve bolesti donose. Slažem se sa stoikom Zenonom koji je smatrao samoubojstvo hvalevrijed nim postupkom, kada je smrt privlačnija od života. Kad mu je bilo devedeset i osam, iščašio je palac na nozi. To ga je toliko uzrujalo da je otišao kući i objesio se.” „Zašto se onda ne želiš objesiti umjesto da se toliko mučiš s penjanjem na vrh skakaonice Holmenkollen?” „Pa, smrt bi trebala biti hommage životu. U svakom slučaju, mo ram priznati da mi se sviđa ideja publiciteta koji bih dobio nakon smrti. Bojim se da moje istraživanje ne privlači previše pažnje.” Mathiasov radosni smijeh prekinut je brzim pokretima klizača. „Usput, žao mi je što sam kupio Olegu nove, brze klizaljke. Rakel mi nije rekla da mu planiraš kupiti par za rođendan sve dok nije bilo prekasno.” „Nema problema.” „Znaš, on bi ih radije dobio od tebe.” Harry nije odgovorio. „Zavidim ti, Harry. Možeš sjediti ovdje i čitati novine, razgova rati na mobitel, razgovarati s drugim ljudima, a njemu je dovoljno samo da si ovdje. Kad navijam i vičem i ohrabrujem ga i radim sve ono što piše u priručniku da bi dobar otac trebao raditi, samo ga ljutim. Jesi li znao da svakog dana čisti klizaljke zato što si ti to ne kad radio? I sve dok Rakel nije inzistirala da ih mora držati unutra, ustrajao je na tome da ih drži na stubama, jer si mu ti rekao da čelik klizaljki uvijek mora biti na hladnome. Ti si njegov uzor, Harry.” Harry je zadrhtao na tu pomisao. Ali negdje duboko u sebi - ne, zapravo ne tako daleko - to mu je bilo drago čuti. Ipak je on bio ljubomorna mrcina koja bi voljela baciti neki blagi urok na Mathiasove pokušaje pridobivanja Olega. Mathias je petljao s gumbom na kaputu. „U ova vremena če stih razvoda, čudno je to s djecom i njihovom dubokom sviješću o korijenima. Novi otac nikad ne može zamijeniti onog

pravog.” „Olegov pravi otac živi u Rusiji”, rekao je Harry. „Na papiru, da”, odgovorio je Mathias s iskrivljenim osmijehom. „Ali ne u stvarnosti, Harry.” Oleg je projurio pored njih i mahnuo im. Mathias je uzvratio mahanjem. „Radio si s liječnikom Idarom Vetlesenom”, rekao je Harry. Mathias ga je iznenađeno pogledao. „S Idarom, da. U klinici Marienlyst. Bože, odakle poznaješ Idara?” „Ne znam ga, ali sam guglao njegovo ime i pronašao staru webstranicu s popisom liječnika klinike. I tvoje je ime bilo ondje.” „To je bilo prije nekoliko godina, ali jako sam se dobro zabavljao u Marienlystu. Klinika je osnovana u vrijeme kad su svi vjerovali da će privatne medicinske ustanove zaraditi gomile novca. A za tvorena je kad se pokazalo da nije tako.” „Bankrotirali ste?” „Mislim da se koristio izraz rezanje troškom. Ti si Idarov pacijent?” „Ne, njegovo se ime pojavilo u vezi sa slučajem. Možeš li mi reći kakva je on osoba?” „Idar Vetlesen?” Mathias se nasmijao. „Da, mogu ti reći ponešto o njemu. Zajedno smo studirali i dugo vremena provodili u istom društvu.” „Znači li to da više niste u kontaktu?” Mathias je slegnuo ramenima. „Pretpostavljam da smo različiti, Idar i ja. Za većinu u našem društvu medicina je predstavljala… pa, poziv. Osim za Idara. On to uopće nije skrivao. Studirao je medicinu jer je to bila profesija koja je donosila najviše poštovanja. U svakom slučaju, divim se njegovoj iskrenosti.” „Znači da je Idara Vetlesena zanimala zarada?” „Naravno, i novac je bio u pitanju. Nitko nije bio iznenađen kad se Idar uhvatio plastične kirurgije. Ili kad je završio u klinici za odabranu klijentelu bogatih i slavnih. Uvijek su ga privlačile takve osobe. Želio je biti poput njih, kretati se u njihovim krugo vima. Problem je u tome što se Idar previše trudi. Pretpostavljam da mu se te slavne osobe smješkaju u lice, ali iza leđa ga nazivaju pretencioznim i napornim mamlazom.” „Kažeš da je on osoba koja će na svaki način pokušati ostvariti svoje ciljeve?” Mathias je razmišljao o tome.

„Idar je uvijek tražio nešto što bi mu moglo donijeti slavu. Njegov problem nije u tome što nema energije, već što nikad u životu nije pronašao misiju. Kad smo posljednji put razgovarali, djelovao je frustrirano, čak depresivno.” „Misliš li da bi mogao pronaći misiju koja bi mu donijela slavu? Možda nešto izvan medicine?” „Nisam razmišljao o tome, ali je moguće. On zapravo nije rođen da bude liječnik.” „Kako to misliš?” „Zbog načina na koji Idar obožava uspješne, jer jednako tako prezire slabe i nejake. Nije jedini liječnik koji to čini, ali je jedini koji to otvoreno kaže.” Mathias se nasmijao. „U našem krugu svi smo počeli kao idealisti, koji su se u nekom trenutku počeli baviti savjetničkim poslovima, zbog otplate novih garaža i drugih rata koje treba platiti. Idar barem nije izdao svoje ideale: isti je od početka.” Idar Vetlesen se nasmijao. „Zar je Mathias stvarno to rekao? Da nisam izdao nikakve ideale?” Imao je ugodno, gotovo ženstveno lice, s obrvama tako tankim da su izgledale kao da ih čupa i zubima tako bijelim i pravilnim, da su djelovali umjetno. Ten mu je bio gladak i čist, kosa gusta i zdrava. Ukratko, djelovao je nekoliko godina mlađe od svojih trideset i sedam. „Ne znam što je time htio reći”, lagao je Harry. Sjedili su svaki u svojem dubokom naslonjaču u knjižnici prostrane bijele kuće, izgrađene u starom, tradicionalnom stilu Bygd0yja. To je bila kuća njegova djetinjstva, kako je objasnio Idar Vetlesen, vodeći Harryja kroz dva prostrana, tamna predvorja u sobu čiji su zidovi bili ispunjeni knjigama. Mikkjel Fonhus, Kjell Aukrust, Einar Gerhardsenov Trgovački pomoćnik. Široki raspon popularne literature i političkih biografija. Čitava polica prepuna požutjelih izdanja Reader’s Digesta. Harry nije vidio niti jedan pri mjerak objavljen nakon 1970. godine. „Oh, znam ja što je htio reći”, zahihotao je Idar. Harry je shvatio o čemu je Mathias govorio kad je rekao da su se njih dvojica dobro zabavljali u klinici Marienlyst: vjerojatno su se natjecali tko se može više smijati. „Mathias, svetačka budala. Ili sretna budala. Ne, Kriste, obo je.” Idar se glasno smijao.

„Iako kažu da ne vjeruju u Boga, moji bogobojazni kolege su prestravljeni moralisti koji sakupljaju dobra djela jer se duboko u sebi boje da će gorjeti u paklu.” „A vi ne?” upitao je Harry. Idar je podigao jednu od elegantno oblikovanih obrva i sa zanimanjem pogledao Harryja. Nosio je meke svijetloplave mokasine s razvezanim vezicama, traperice i bijelu majicu s igračem pola s lijeve strane. Harry se nije mogao sjetiti brenda, ali iz nekog razloga povezivao ga je s dosadnjakovićima. „Dolazim iz praktične obitelji, inspektore. Moj je otac vozio taksi. Vjerujemo u ono što vidimo.” „Mm. Lijepa kuća za vozača taksija.” „Posjedovao je taksi-tvrtku i imao tri licence. Ali ovdje u Bygdoyju je vozač taksija i uvijek će biti obični čovjek.” Harry je pogledao liječnika i pokušao ustanoviti govori li o nečem drugom. Vetlesen je bio zavaljen u naslonjaču na pretjerano opušten način, kao da silno želi sakriti nemir ili uzbuđenje. Ista pomisao prošla je kroz Harryjevu glavu kad je nazvao i objasnio da policija želi odgovore na neka pitanja, a Vetlesen ga je pretjerano srdačno pozvao da ga posjeti u njegovu domu. „Ali vi niste željeli voziti taksi”, nastavio je Harry. „Željeli ste… pomoći ljudima da bolje izgledaju?” Vetlesen se nasmiješio. „Mogli biste reći da svoje usluge nudim na tržištu taštine. Ili da popravljam ljudima vanjski izgled, kako bih ublažio njihovu unutrašnju bol. Sami odaberite. Zapravo me nije briga.” Vetlesen se nasmijao očekujući Harryjevu šokiranu reakciju. Kad se ona nije pojavila, Vetlesenov je izraz postao ozbiljniji. „Sebe vidim kao kipara. Nemam poziv. Volim mijenjati izgled, oblikovati lica. To mi se oduvijek sviđalo, a ljudi mi plaćaju za to. To je sve.” „Mm.” „Ali to ne znači da nemam principe. A povjerljivost medicinskih podataka jedan je od njih.” Harry nije odgovorio. „Razgovarao sam s Borghild”, pojasnio je. „Znam što tražite, inspektore. I shvaćam da je ovo ozbiljna stvar, ali ne mogu vam pomoći. Vezan sam liječničkom zakletvom.”

„Više niste.” Harry je izvukao presavijeni list papira iz unutraš njeg džepa i položio ga na stol. „Ova vas izjava, potpisana od oca blizanki, oslobađa.” Idar je zavrtio glavom. „To ne mijenja na stvari.” Harry se iznenađeno namrštio. „Oh?” „Ne mogu reći tko me posjetio ili što je rečeno, ali općenito mogu reći da su oni koji dolaze liječniku s djecom, zaštićeni za kletvom o povjerljivosti podataka pacijenata, čak i u odnosu na njihove supružnike, ako tako žele.” „Zašto bi Sylvia Ottersen skrivala od supruga da vas je posjetila s blizankama?” „Naše se ponašanje može doimati krutim, ali sjetite se da su mnogi naši klijenti poznate osobe koje se ne žele izlagati glupavim tračevima i neželjenoj pozornosti medija. Posjetite Kunstnernes Hus u petak navečer i pogledajte malo oko sebe. Iznenadili biste se koliko ih je prošlo neko dotjerivanje u mojoj klinici. Umrli bi na samu pomisao na to da bi njihovi posjeti mogli postati javna informacija. Naša se reputacija temelji na diskreciji. Ako bi se ikad pokazalo da se nemarno odnosimo prema podacima klijenata, po sljedice za kliniku bile bi katastrofalne. Siguran sam da razumijete.” „Imamo dvije žrtve umorstva i jednu jedinu slučajnost”, poja snio je Harry. „Obje su bile u vašoj klinici.” „To ne mogu i ne želim potvrditi. Ali pretpostavimo, čisto rasprave radi, da je tako.” Vetlesen je rukom zavrtio po zraku. „Pa što? Norveška je zemlja s malo stanovnika i još manje liječnika. Znate li koliko smo rukovanja udaljeni od upoznavanja? Slučajnost da su obje bile kod istog liječnika, nije ništa veća od one da su u nekom trenutku bile u istome tramvaju. Jeste li kada upoznali prijatelje u tramvaju?” Harry se nije mogao sjetiti niti jednog takvog slučaja. Za po četak, nije se tako često ni vozio tramvajem. „Napravio sam dalek put da biste mi rekli kako mi ne možete ništa reći”, rekao je Harry. „Ispričavam se. Pozvao sam vas jer sam pretpostavio da je al ternativa dolazak u policijsku postaju. Gdje, upravo sada, mediji pregledavaju sve dolaske i odlaske, danju i noću. Da, stvarno dobro poznajem tu sortu…”

„Svjesni ste da mogu nabaviti nalog za pretragu koji bi vašu zakletvu o povjerljivosti posve poništio?” „To je u redu”, odgovorio je Vetlesen. „U tom će slučaju klinika biti na strani anđela. Ali dotad…” Zatvorio je zamišljeni zatvarač preko usta. Harry se promeškoljio u sjedalu. Znao je da Idar zna da on zna. Kako bi sudovi poništili zakletvu o povjerljivosti, čak i u slučaju umorstva, bili su potrebni jasni dokazi da bi liječnikovi podaci mogli biti važni. A što su oni imali? Kao što je Vetlesen rekao, slučajan susret u tramvaju. Harry je osjetio snažnu potrebu da nešto učini. Da popije piće. Diže utege. Da se nekako osveti. Duboko je udahnuo. „I dalje sam obvezan pitati vas gdje ste bili u noćima 2. i 4. studenog.” „Računao sam na to”, nasmiješio se Vetlesen. „Pa sam morao razmisliti. Bio sam ovdje s… da, evo je.” Starija žena s mišjesivom kosom, koja je poput zavjesa visjela oko njene glave, ušla je isto takvim, mišjim koracima u prostoriju, noseći srebrni pladanj s dvije šalice kave koje su opasno zveckale. Izraz njenog lica govorio je da nosi križ i krunu od trnja. Bacila je pogled na sina koji je brzo skočio i uzeo pladanj. „Hvala, majko.” „Zaveži vezice.” Napola se okrenula Harryju. „Hoće li me itko obavijestiti o tome tko dolazi u moju kuću?” „Ovo je inspektor Hole, majko. Želi znati gdje sam bio jučer i prije tri dana.” Harry je ustao i pružio ruku. „Naravno, sjećam se”, rekla je i uputila Harryju rezignirani pogled i ruku prepunu staračkih pjega. „Gledali smo onaj talk show s tvojim prijateljem s kurlinga. I nije mi se svidjelo ono što je rekao kraljevskoj obitelji. Kako se ono zvao?” „Arve Stop”, uzdahnuo je Idar. Stara se dama okrenula prema Harryju. „Rekao je da bismo se trebali riješiti kraljevske obitelji. Možete li zamisliti nešto tako uža sno? Gdje bismo bili za vrijeme rata da nije bilo kraljevske obitelji?” „Točno gdje smo i sad”, rekao je Idar. „Rijetko je kada glava države u ratno vrijeme učinila tako malo. A rekao je i da je velika podrška monarhiji konačan dokaz da većina ljudi

vjeruje u trolove i vile.” „Nije li to užasno?” „Uistinu, majko.” Idar se nasmiješio, stavio ruku na njeno rame i istodobno bacio pogled na sat - Breitling - koji je na njegovoj tankoj ruci djelovao preveliko i nezgrapno. „Moj bože! Moram ići, Hole. Morat ćemo požuriti s kavom.” Harry je zavrtio glavom i nasmiješio se gospođi Vetlesen. „Siguran sam da je izvrsna, ali morat ćemo je sačuvati za neki drugi dan.” Ispustila je duboki uzdah, promrmljala nešto nerazumljivo, uzela pladanj i opet nestala. Kad su se Idar i Harry našli u hodniku, Harry se okrenuo. „Što ste mislili kad ste rekli sretan?” „Oprostite?” „Rekli ste da Mathias Lund-Helgesen nije samo svetačka budala, nego je i sretan.” „A to! Mislio sam na komada s kojim se spetljao. Mathias je inače prilično smotan u tom području, ali ona mora da je imala neke prilično loše veze u životu. Sigurno joj je bio potreban netko bogobojazan poput njega. Nemojte reći Mathiasu da sam to rekao. Ma, nemojte to ni spominjati.” „Usput, što je anti-Scl 70?” „Antitijela u krvi. Mogu sugerirati prisutnost skleroderme. Znate li nekoga tko boluje od toga?” „Ne znam ni što je skleroderma.” Harry je shvatio da treba prestati. Želio je prestati. Ali nije mogao. „Znači, Mathias je rekao da je imala poneku lošu vezu?” „To je moja interpretacija. Sveti Mathias ne koristi izraze kao što je loš kad je riječ o ljudima. U njegovim očima svako ljudsko biće ima mogućnost postati bolja osoba.” Smijeh Idara Vetlesena odjekivao je praznim prostorijama. Kad se Harry zahvalio, obuo čizme i već bio vani, okrenuo se i promatrao - dok su se vrata zatvarala - Idara kako sjedi sagnut i vezuje cipele. * * *

Na putu nazad Harry je nazvao Skarrea i zamolio ga da isprinta Vetlesenovu sliku s web-stranice klinike i odnese je u Jedinicu za narkotike, kako bi doznao je li ga neki od policajaca u civilu vidio da kupuje speed. „Na ulici?” upitao je Skarre. „Nemaju li liječnici takve stvari u svojim ormarima s lijekovima?” „Da, ali pravila o deklariranju zaliha lijekova tako su stroga, da bi liječnik radije svoje arnfetamine kupio od dilera u Skippergati.” Kad su završili razgovor, Harry je nazvao Katrine. „Ništa zasad”, prijavila je. „Upravo odlazim. Na putu si kući?” „Da”, Harry je oklijevao. „Što misliš, kakve su nam šanse da sud presudi da Vetlesen može odustati od Hipokratove zakletve?” „S ovim što imamo? Naravno, mogla bih odjenuti superkratku suknju, svratiti do sudnice i pronaći suca prave dobi. Ali da budem iskrena, mislim da to možemo zaboraviti.” „Slažem se.” Harry je krenuo prema Bislettu. Razmišljao je o svojem posve ogoljenom stanu. Pogledao je na sat. Predomislio se i skrenuo niz Pilestredet prema policijskoj središnjici. Bila su dva sata ujutro kad je Harry ponovo nazvao Katrine, bunovnu od sna. „Što je sad?” upitala je. „U uredu sam i pregledao sam ono što si našla. Rekla si da su sve nestale žene bile udane i imale djecu. Mislim da tu ima nešto.” „Što?” „Nemam pojma. Možda sam se samo morao čuti kako to nekome govorim. Da mogu odlučiti zvuči li idiotski.” „Pa kako zvuči?” „Idiotski. Laku noć.” Eli Kvale je ležala otvorenih očiju. Pored nje je Andreas duboko disao, bez ikakve brige na svijetu. Tračak mjesečine pao je izme đu zavjesa preko zida, na križ koji je bila kupila tijekom njihova medenog mjeseca u Rimu. Što ju je probudilo? Je li to Trygve? Je li ustao? Večera i cijela večer prošli su kako se i nadala. Vidjela je sjajna, nasmijana lica pod svjetlosti svijeća, svi su govorili u isto vrijeme, toliko su toga htjeli ispričati! Uglavnom Trygve. A kad je govorio o Montani, o svojem studiju i prijateljima ondje, bila je posve tiha i samo je gledala dječaka, odnosno mladića koji je sazrijevao u odraslu osobu, polako postajući čovjek koji će jednog dana

stvoriti vlastiti život. To ju je najviše radovalo: što je mogao birati. Otvoreno i slobodno. Ne poput nje. Ne u tišini, potajno. Čula je kuću kako škripi, zidove kako razgovaraju jedan s drugim. Ali ondje je bio i jedan drugačiji zvuk, strani zvuk. Zvuk koji je dolazio izvana. Izašla je iz kreveta, prišla prozoru i malo razmaknula zavjese. Sniježilo je. Grane na stablima jabuka bile su omotane bijelim po krivačem, a mjesečina se odražavala s tankog, bijelog pokrova na zemlji, naglašavajući svaku pojedinost u vrtu. Pogled joj je išao od ulaza prema garaži, nesiguran u ono što traži. A tad se zaustavio. Iznenađeno je i uplašeno uzdahnula. Nemoj ponovo počinjati, rekla je samoj sebi. Mora da je to bio Trygve. Pati od jet laga, nije mogao spavati pa je izašao. Otisci stopala od ulaza vodili su ravno do prozora kraj kojeg je stajala. Poput linije crnih točaka u tankom pokrovu snijega. Dramatska stanka usred teksta. Nije bilo otisaka koji su vodili nazad.

12.

DAN SEDMI Razgovor „Prepoznao ga je jedan dečko iz narkotika”, objavio je Skarre. „Kad sam mu pokazao Vetlesenovu sliku, detektiv je rekao da ga je nekoliko puta vidio na križanju između Skippergate i Tollbugate.” „Što je na tom križanju?” upitao je Gunnar Hagen koji je inzistirao da se pridruži sastanku u ponedjeljak ujutro u Harryjevu uredu. Skarre je pogledao Harryja, nesiguran šali li se POB-ovac. „Dileri, kurve, makroi”, rekao je. „To je sada in mjesto nakon što smo ih potjerali s Plate.” „Samo tu?” upitao je Hagen i počešao se po bradi. „Rečeno mi je da je to sad raširenije.” „To im je središte”, objasnio je Skarre. „Ali naravno da ćete ih naći kod Burze i prema Norges Banku. Oko muzeja Astrup Fearnley, koncertne dvorane Gamle Logen i kafića crkvene misi je…” Zastao je kad je Harry glasno zijevnuo. „Oprostite”, ispričao se Harry. „Vikend je bio težak. Nastavi.” „Detektiv se nije mogao sjetiti je li ga vidio kako kupuje drogu. Mislio je da Vetlesen posjećuje hotel Leon.” U tom je trenutku kroz vrata ušla Katrine Bratt. Bila je nedotjerana i blijeda, a oči su joj izgledale poput dvaju proreza, ali je zapjevušila veseli bergenski pozdrav dok je tražila stolac u prostoriji. Bjorn Holm je skočio sa svoga, pružio joj ruku i otišao pronaći drugi. „Leon u Skippergati?” upitao je Harry. „Je li to mjesto na kojem prodaju drogu?” „Moglo bi biti”, odgovorio je Skarre. „Ali ondje sam vidio hrpetinu crnih kurvi pa pretpostavljam da je tamo takozvani salon za masažu.” „Teško”, rekla je Katrine Bratt koja je bila okrenuta leđima dok je stavljala kaput na vješalicu. „Saloni za masažu su dio unu tarnjeg tržišta i sad ih drže Vijetnamci. Ostaju u predgrađima, u diskretnim rezidencijalnim četvrtima i drže se dalje

od teritorija afričkog vanjskog tržišta.” „Mislim da sam vani vidio poster koji oglašava jeftine sobe”, rekao je Harry. „Četiristo kruna za noć.” „Tako je”, rekla je Katrine. „Imaju male sobe koje se službeno iznajmljuju na dan, ali u praksi samo na sat. Crni novac. Kupci baš ne traže račune. Ali vlasnik hotela koji najviše zarađuje je bijelac.” „Dama ima potpuno pravo”, Skarre se nacerio Hagenu. „Neobično je kako je bergenska Jedinica za seksualne prijestupe tako dobro upućena u bordele Osla.” „Svuda su isti”, objasnila je Katrine. „Hoćeš se kladiti da sam u pravu?” „Vlasnik je Pakistanac”, rekao je Skarre. „Dvije stotine kruna.” „Dogovoreno.” „U redu”, rekao je Harry i pljesnuo rukama. „Zašto još sjedimo ovdje?” Vlasnik hotela Leon bio je Borre Hansen iz Solora na isto ku zemlje, sivobijelog tena poput bljuzge koju su takozvani gosti donosili na svojim potplatima i ostavljali na istrošenom parketu, pored pulta koji se nalazio ispod znaka na kojem je crnim slovima pisalo RESEPCIJA. Kako niti klijentela niti Borre nisu bili naročito zainteresirani za gramatiku i pravopis, znak je ostao nepromijenjen otkako je Borre imao hotel, odnosno četiri godine. Prije toga je putovao Švedskom prodajući Biblije i isprobavajući sreću u šver canju odbačenih porno filmova u Svinesundu, pokupivši usput naglasak koji je bio nešto između dance glazbenika i propovjednika. Upravo je u Svinesundu sreo Natašu, egzotičnu rusku plesačicu i jedva su spasili živu glavu bježeći od njezinog ruskog menadžera. Nataša je dobila novo ime i sada je s Borreom živjela u Oslu. Leon su preuzeli od trojice Srba koji zbog čitavog niza razloga više nisu mogli ostati u državi, pa je Borre nastavio tamo gdje su oni stali, jer nije bilo razloga mijenjati poslovni model: iznajmljivanje soba na kratak - ponekad jako kratak - rok. Prihod je obično dolazio u obliku gotovine, a gosti su bili nezahtjevni kad je bila riječ o standardu i održavanju hotela. Bio je to dobar posao. Posao koji nije želio izgubiti. A sada je ispred njega bilo dvoje ljudi i nije mu se sviđalo ništa u vezi s njima, a ponajmanje su mu se sviđale njihove iskaznice. Visoki muškarac kratke kose postavio je sliku na pult.

„Jesi li vidio ovog čovjeka?” Borre Hansen je zanijekao s olakšanjem što, usprkos svemu, nisu došli radi njega. „Sigurno?” upitao je muškarac, podigao laktove na pult i na gnuo se naprijed. Borre je ponovo pogledao sliku, razmišljajući kako je trebao pažljivije promotriti iskaznicu; ovaj je tip više sličio narkomanima koje je viđao po ulicama, nego policajcu. A ni djevojka pored njega nije izgledala kao policajka. Istina, imala je čvrst pogled, pogled kurve, ali ostatak je djelovao damski; bila je zapravo prava dama. Kad bi si nabavila makroa koji je ne bi pljačkao, mogla bi zarađivati pet puta više od svoje plaće. Barem pet puta. „Znamo da ovdje imaš bordel”, rekao je policajac. „Vodim legalan hotel. Imam licencu i svi su mi papiri u redu. Želite li vidjeti?” Borre je pokazao prema malom uredu odmah iza recepcije. Policajac je zavrtio glavom. „Iznajmljuješ sobe prostitutkama i njihovim klijentima. To je protuzakonito.” „Slušaj malo”, rekao je Borre i progutao knedlu. Razgovor je krenuo u smjeru kojeg se pribojavao. „Ne zanima me čime se moji gosti bave sve dok plaćaju račune.” „Ali mene zanima”, rekao je policajac tihim glasom. „Bolje pogledaj sliku.” Borre je pogledao. Slika je sigurno snimljena prije nekoliko godina jer je djelovao mlađe. Mlado i bezbrižno, bez traga očaja ili patnje. „Kad sam posljednji put provjeravao, prostitucija u Norveškoj nije bila ilegalna”, rekao je Borre Hansen. „Nije”, složila se policajka. „Ali vođenje bordela jest.” Borre Hansen je dao sve od sebe da pokaže ravnodušan izraz lica. „Kao što znaš, policija u redovitim intervalima provjerava po štuje li hotel sve propise”, rekao je policajac. „Kao što su, na primjer, izlazi za nuždu u svim sobama u slučaju požara.” „Ili predaja registracijskih obrazaca za strane goste”, ubacila se policajka. „Faks-uređaj za policijske upite o gostima.” „Račun za PDV.”

Tresao se. Policajac se odlučio za knock-out. „Razmišljamo poslati Odjel za prijevare, kako bismo provjerili račune koje imaš za određene goste koje su proteklih tjedana pri mijetili policajci u civilu.” Borre je osjetio val mučnine. Nataša. Hipoteka. Nezaustavljiva panika javila se pri pomisli na ledenu hladnoću i crne zimske večeri na nepoznatim stepeništima, s Biblijama pod rukom. „A možda i nećemo”, rekao je policajac. „Sve je stvar priorite ta. Pitanje korištenja ograničenih policijskih resursa. Nije li tako, Bratt?” Policajka je kimnula. „Iznajmljuje sobu dvaput tjedno”, rekao je Borre Hansen. „Uvijek istu sobu. Ovdje je cijele večeri.” „Cijele večeri?” „Ima nekoliko posjetitelja.” „Crnih ili bijelih?” upitala je žena. „Crnih. Samo crnih.” „Koliko?” „Ne znam. Ovisi. Osam. Dvanaest.” „Istodobno?” uzviknula je policajka. „Ne, izmjenjuju se. Dolaze u parovima. Naravno, često su i na ulici u parovima.” „Isuse”, rekla je policajka. Borre Hansen je kimnuo. „Pod kojim se imenom upisuje?” „Ne sjećam se.” „Ali saznat ćemo u knjizi gostiju, zar ne? I u računima?” Ispod sjajnog sakoa leđa košulje Borrea Hansena bila su mokra od znoja. „Zovu ga dr. White. Žene koje ga traže, hoću reći.” „Doktor?” „To nema veze sa mnom. On…”, Borre Hansen je oklijevao. Nije želio reći više nego što mora. S druge strane, želio je poka zati spremnost na suradnju. A ovime je već izgubio gosta. „Nosi sa sobom jednu od onih velikih doktorskih torbi. Uvijek traži… dodatne ručnike.” „Oooh”, rekla je žena. „Zvuči sumnjivo. Jesi li prilikom čišćenja sobe vidio krv?”

Borre nije odgovorio. „Ako uopće čistiš sobu”, ispravio ju je policajac. „Onda?” Borre je uzdahnuo. „Ne previše, ne više od…” Zastao je. „Od uobičajenog?” upitala je žena sarkastično. „Ne mislim da ih povrjeđuje”, brzo je rekao Borre Hansen i odmah zažalio. „Zašto ne?” prasnuo je policajac. Borre je slegnuo ramenima. „Pretpostavljam da se onda ne bi vraćale.” „I dolaze samo žene?” Borre je potvrdio. Ali policajac je sigurno nešto opazio. Nervozno grčenje vratnih mišića, mali trzaj u krvnim žilicama njegovog oka. „A muškarci?” upitao je. Borre je zavrtio glavom. „Dječaci?” upitala je policajka koja je očito nanjušila isto što i njen kolega. Borre Hansen je ponovo zavrtio glavom, ali ovog puta s malom, gotovo neprimjetnom odgodom koja se javlja kad mozak mora birati između dviju mogućnosti. „Djeca”, rekao je policajac i spustio glavu kao da se sprema napasti. „Jesu li ovdje bila djeca?” „Ne!” uzviknuo je Borre, osjetivši kako mu se cijelo tijelo kupa u znoju. „Nikad! Tu podvlačim crtu. Bili su samo dva puta… I nisu ušli. Izbacio sam ih na ulicu!” „Iz Afrike?” upitao je muškarac. „Da.” „Dječaci ili djevojčice?” „Oboje.” „Jesu li došli sami?” upitala je žena. „Ne, sa ženama. Mislim da su im to majke. Ali kao što sam rekao, nisam ih pustio u njegovu sobu.” „Kažeš da ovamo dolazi dvaput tjedno. Ima li redovne termine?” „Ponedjeljak i četvrtak. Od osam do ponoći. I uvijek na vrijeme.” „I večeras?” upitao je muškarac i pogledao kolegicu.

„U redu, hvala na pomoći.” Borre je ispustio zrak iz pluća i otkrio da ga bole noge - sve je vrijeme proveo stojeći na prstima. „Drago mi je što sam pomogao”, rekao je. Policajci su krenuli prema izlazu. Borre je znao da bi trebao šutjeti, ali ne dobije li potvrdu, neće moći spavati. „Ali…”, povikao je dok su odlazili, „… onda smo se dogovorili, zar ne?” Policajac se okrenuo, iznenađeno podigavši obrvu. „O čemu?” Borre je progutao slinu. „O onim… kontrolama?” Policajac je protrljao bradu. „Želiš reći da nešto skrivaš?” Borre je dvaput trepnuo. Potom je začuo vlastiti, visoki i nervo zni smijeh dok je gugutao, „Ne, ne, naravno da ne! Ha ha! Ovdje je sve u redu.” „Izvrsno, onda se nemaš čega bojati kad dođu. Inspekcije nisu moja nadležnost.” Otišli su, a Borre je ostao otvorenih usta, spreman protestirati, reći nešto, ali nije znao što točno. Telefon je pozdravio Harryja pri povratku u ured. Bila je to Rakel koja mu je htjela vratiti DVD koji joj je posudio. „Pravila privlačnosti?” ponovio je iznenađeno Harry. „Kod tebe je?” „Rekao si da je na tvojem popisu najpodcjenjenijih modernih filmova.” „Da, ali ti ne voliš takve filmove.” „To nije istina.” „Nisu ti se svidjeli Svemirski marinci.” „To je zato što je to usrani macho film.” „To je satira”, usprotivio se Harry. „Čega?” „Urođenog fašizma američkog društva. Hardyjevi momci sreću Hitlerovu mladež.” „Molim te, Harry. Rat s golemim kukcima na udaljenom planetu?” „Strah od stranaca.” „U svakom slučaju, svidio mi se onaj tvoj film iz sedamdesetih, onaj o prisluškivanju…”

„Razgovor”, rekao je Harry. „Najbolji Coppolin film.” „Za taj se slažem da jest podcijenjen.” „Nije podcijenjen”, uzdahnuo je Harry. „Samo je zaboravljen. Dobio je nominaciju za Oscara za najbolji film.” „Večeras idem na večeru s nekim prijateljima. Mogu ti ostaviti film na putu kući. Hoćeš li biti budan oko ponoći?” „Mogao bih biti. Zašto radije ne svratiš na putu do restorana?” „Malo je stresnije, ali mogu i tako, naravno.” Njen je odgovor brzo stigao. Ali ne dovoljno brzo da bi Harryju promakao. „Mm”, rekao je. „Ionako ne mogu spavati. Udišem gljivice i ne mogu doći do daha.” „Znaš što? Ostavit ću ti ga dolje u poštanskom sandučiću, pa ne moraš ustajati. Dobro?” „Dobro.” Prekinuli su vezu. Harry je vidio da mu ruka drhti. Zaključio je da je to sigurno posljedica nedostatka nikotina i krenuo prema dizalu. Katrine je bila na vratima svojeg ureda kao da je znala da upra vo on juri hodnikom. „Razgovarala sam s Espenom Lepsvikom. Možemo večeras dobiti jednog od njegovih dečki.” „Sjajno.” „Dobre vijesti?” „Što?” „Smiješiš se.” „Da? Onda sam vjerojatno sretan.” „Zbog čega?” Potapšao je džep. „Cigarete.” * * * Eli Kvale je sjedila za kuhinjskim stolom uz šalicu čaja, gledala u vrt i slušala umirujući zvuk perilice posuđa. Crni telefon stajao je na radnoj plohi. Slušalica joj se usijala u rukama koliko ju je čvrsto stezala, ali možda

je broj bio pogrešan. Trygve je uživao u ribi au gratin - bilo je to njegovo omiljeno jelo, rekao je. Ali tako je govorio za većinu stvari. On je dobar dječak. Vani je trava bila smeđa i beživotna; nije bilo ni traga snijegu koji je pao. Ali tko zna? Možda je samo sve sanjala? Rastreseno je listala časopis. Uzela je slobodno prve dane Trygveova boravka kod kuće, tako da mogu provesti nešto vre mena zajedno. Porazgovarati malo, samo njih dvoje. Ali on je sada sjedio s Andreasom u dnevnoj sobi i radili su ono što im je omogućila. Bili su, naposljetku, toliko slični. A istina je da se njoj dobar razgovor ionako više sviđao kao ideja, nego u stvarnosti, jer je razgovor uvijek negdje morao zastati. Na nekom golemom, nesavladivom zidu. Ona je, naravno, pristala nazvati dječaka po Andreasovu ocu. Mogla je dopustiti da dječak dobije barem ime po Andreasovoj strani. Bila je blizu tome da sve prizna malo prije poroda. Sve o praznom parkiralištu, o tami i o crnim otiscima u snijegu. O nožu na njezinu vratu i o bezličnom dahtanju na njenom obrazu. putu kući s njegovim sjemenom koje joj je curilo u gaćice, dok se molila Bogu da nastavi curiti i da ništa ne ostane. Ah molitve joj nisu bile uslišene. Kasnije se pitala kako bi sve prošlo da Andreas nije svećenik i da njegovi pogledi na pobačaj nisu tako beskompromisni i da ona nije bila tolika kukavica. Da Trygve nije rođen. Ah dotad je već bio sagrađen zid, neuništivi zid tišine. Bilo je dobro što su Trygve i Andreas bili toliko slični. To joj je čak donijelo nadu, pa je otišla liječniku u kliniku u kojoj je nitko nije poznavao, dala mu dvije vlasi koje je ukrala s njihovih jastuka i koje bi, kako je čitala, trebale sadržavati dovoljno podataka pod nazivom DNK, vrste genetskog otiska prsta. Klinika je poslala vlasi u Institut za forenzičku medicinu u Rikshospitaletu, koji je kori stio novu metodu utvrđivanja očinstva. Nakon dva mjeseca svaka je sumnja nestala. Nije bio san: parkiralište, crni otisci, dahtanje, bol. Opet je pogledala telefon. Naravno da je bio pogrešan broj. Disanje koje je čula s druge strane bilo je samo zbunjena reakcija na nepoznati glas, neodlučnost treba li spustiti slušalicu ili ne. To je sve. * * * Harry je otišao u hodnik i podigao slušalicu interfona.

„Hej?” povikao je nadglasavajući Franz Ferdinande s linije u dnevnoj sobi. Bez odgovora, samo zujanje automobila u Sofies gate. „Hej?” „Hej! Rakel je. Jesi li u krevetu?” Iz glasa joj je čuo da je pila. Ne previše, ali dovoljno da joj glas bude pola tona viši i da joj smijeh - onaj predivni, duboki smijeh - preplavi riječi. „Ne”, odgovorio je. „Večer je bila dobra?” „Prilično.” „Tek je jedanaest.” „Cure su htjele ranije kući. Radili je dan i tako dalje.” „Mm.” Harry ju je zamislio. Izazovan pogled, alkohol koji joj sja u očima. „Imam film”, rekla je. „Ako želiš da ti ga ostavim u sandučiću, moraš mi otvoriti vrata.” „Dobro.” Podigao je prst da bi pritisnuo zvonce i pustio je unutra. Čekao je. Znao je da je ovo trenutak koji imaju na raspolaganju. Imali su na raspolaganju ravno dvije sekunde. Trenutačno su bili na re zervnim položajima. Predobro je znao da ne želi da se to dogodi; bilo je previše komplicirano i previše bolno da bi ponovo prolazio kroz to. Zašto su mu se onda prsa nadimala kao da ima dva srca? Zašto nije odmah pritisnuo gumb, tako da može ući u zgradu pa izaći i iz nje i iz njegove glave? Sada, pomislio je i prislonio vršak prsta na tvrdu plastiku gumba. „Ili”, rekla je, „mogu doći gore i donijeti ga.” Harry je i prije negoli je progovorio znao da će mu glas zvučati čudno. „Ne moraš”, rekao je. „Moj je sandučić onaj bez imena. Laku noć.” „Laku noć.” Pritisnuo je gumb. Ušao je u dnevnu sobu i pojačao Franz Ferdinande, pokušavajući glasnom glazbom otjerati misli, zabora viti idiotsko podrhtavanje živaca i samo upijati zvuk i isprekidane udare gitara. Ljutite, krhke i ne osobito dobro odsvirane. Škotske. Ali grozničavom nizu akorda pridružio se i drugi zvuk. Harry je stišao glazbu. Slušao je. Taman se spremao ponovo pojačati kad je začuo zvuk. Poput pomicanja grubog papira po stolu. Ili cipela koje

škripe po podu. Ušao je u hodnik i iza mutnog stakla vrata ugledao lik. Otvorio je vrata. „Pozvonila sam”, rekla je Rakel i pogledala ga, ispričavajući se. „Oh?” Mahnula je kutijom s DVD-om. „Nisam ga mogla ugurati.” Planirao je nešto reći, htio je nešto reći. Ali već je ispružio ruku, uhvatio je, privukao k sebi i začuo njen uzdah dok ju je čvrsto držao, vidio usta koja se otvaraju i jezik koji se pomicao prema njegovom, izazivački i crven. I u osnovi nije imao što reći. Privila se uz njega, meka i topla. „Bože”, prošaptala je. Poljubio joj je čelo. Znoj je bio tanak sloj koji ih je istodobno odvajao i spajao. Bilo je točno onako kako je znao da će biti. Bilo je kao i prvi put, iako bez nervoze, bez petljanja i neizgovorenih pitanja. Bilo je kao i zadnji put, bez tuge, bez njenog jecanja kad je završilo. Možeš ostaviti onoga s kime ti je seks dobar. Ali Katrine je bila u pravu: uvijek se vraćaš. A Harry je znao i da je ovo drugačije. Za Rakel je ovo bio važan, konačan posjet starim pašnjacima, pozdrav onome što su oboje zvali velikom ljubavlju svojih života. Prije negoli je ona otišla u novo razdoblje. Manjoj ljubavi? Možda, ali svakako trajnijoj. Tiho je prela milujući mu trbuh. I dalje je osjećao napetost u njenom tijelu. Mogao joj je otežati ili olakšati. Odlučio se za ovo posljednje. „Muči te savjest?” upitao je i osjetio kako se trznula. „Ne želim razgovarati o tome”, odgovorila je. Ni on nije htio pričati o tome. Želio je ležati posve nepomično, slušati njeno disanje i osjećati njenu ruku na svojem trbuhu. Ali znao je što ona mora učiniti i više nije htio odgađati. „On te čeka, Rakel” „Ne čeka”, odgovorila je. „Priprema s tehničarom truplo za predavanje na Odsjeku za anatomiju sutra ujutro. I rekla sam mu da mi ne smije ni prići nakon što je dirao truplo. Spavat će u svo jem stanu.” „A što je sa mnom?” Harry se nasmiješio u tami, razmišljajući kako je ovo planirala, znajući da će se dogoditi. „Kako znaš da ja nisam dirao truplo?”

„Jesi li?” „Nisam”, odgovorio je Harry, razmišljajući o kutiji cigareta u ladici noćnog ormarića. „Nemamo trupala.” Utihnuli su. Njena je ruka radila veće krugove po njegovom trbuhu. „Imam osjećaj da se netko uselio u moj svijet”, ispalio je bez najave. „Kako to misliš?” „Nisam siguran. Jednostavno imam osjećaj da me netko nepre stano promatra, da me netko i sada gleda. Kao da sam dio nečijeg plana. Shvaćaš li?” „Ne.” Čvršće se priljubila uza nj. „Stvar je u slučaju na kojem radim. Kao da sam i sam uključen u…” „Sšš.” Ugrizla ga je za uho. „Ti si uvijek uključen, Harry. To je tvoj problem. Opusti se.” Njena je ruka prešla na njegov opušteni ud pa je zatvorio oči, slušajući njezin šapat i osjećajući erekciju kako se pojavljuje. Izašla je iz kreveta u tri ujutro. Vidio joj je leđa na svjetlosti uličnih svjetiljki koja se probijala kroz prozor. Luk njenih leđa i sjenu njene kralježnice. I uhvatio se kako razmišlja o nečemu što je Katrine rekla o Sylviji Ottersen i o etiopskoj zastavi koju je istetovirala na leđa; mora se sjetiti spomenuti to na sastanku. A Rakel je imala pravo: nikad ne prestaje misliti o slučajevima, uvijek je uključen. Otpratio ju je do vrata. Brzo mu je poljubila usne i sjurila se niz stepenice. Nije se imalo što reći. Spremao se zatvoriti vrata kad je opazio pred njima mokre otiske čizama. Pratio ih je do mjesta gdje su nestajali u tami stepeništa. Mora da ih je Rakel ostavila kad je ranije dolazila. I pomislio je na Berhaus tuljane, na ženke koje tijekom razdoblja parenja završavaju s mužjakom kojem se, tijekom sljedećeg razdoblja, ne vraćaju, jer to nije biološki opravdano. Ti Berhaus tuljani su sigurno pametna stvorenja.

13.

DAN OSMI Papir Bilo je pola deset i sunce je obasjavalo usamljeni automobil koji je svladavao kružni tok na obilaznici Sjolyst iznad autoceste. Skrenuo je u Bygd0yveien koja je vodila do idiličnog ruralnog po luotoka, smještenog na samo pet minuta vožnje od trga s Gradskom vijećnicom. Bilo je tiho, gotovo uopće nije bilo prometa, nije bilo krava ni konja na imanju Kongsgarden, a uski pločnici kojima su ljudi ljeti hodočastili na plaže, sada su bili pusti. Harry je upravljao automobilom po zavojima na brdovitom terenu i slušao Katrine. „Snijeg”, rekla je Katrine. „Snijeg?” „Učinila sam kao što si rekao. Usredotočila sam se na udane žene s djecom koje su nestale. I počela sam gledati datume. Uglavnom u studenom i prosincu. Izolirala sam ih i razmislila o geografskom položaju. Većina ih je nestala u Oslu, ali ima ih i u drugim dijelo vima države. Tada mi je nešto palo na pamet, zbog pisma koje si primio. Onaj dio o snjegoviću koji se pojavljuje s prvim snijegom. A na dan kad smo bili u Hoffsveienu, u Oslu je pao prvi snijeg.” „Stvarno?” „Zamolila sam Meteorološki institut da provjeri odgovarajuće datume i mjesta. I znaš što?” Harry je znao. A znao je i to da je već trebao shvatiti. „Prvi snijeg”, rekao je. „Ubija ih na dan kad padne prvi snijeg.” „Točno tako.” Harry je pljesnuo po upravljaču. „Kriste, nacrtao nam je to. O koliko nestalih žena govorimo?” „Jedanaest. Jedna godišnje.” „A dvije ove godine. Prekinuo je obrazac.”

„Kad je 1992. godine pao prvi snijeg u Bergenu, imali smo umorstvo i dva nestanka. Mislim da bismo trebali početi ondje.” „Zašto?” „Zato što je žrtva bila udana žena s djetetom. A žena koja je nestala bila je njezina najbolja prijateljica. Tako imamo jedno truplo, jedno poprište zločina i podatke o slučaju. A imamo i sumnjivca koji je nestao i otad nije viđen.” „Tko je to?” „Policajac. Gert Rafto.” Harry ju je brzo pogledao. „O, onaj slučaj, da. Nije li on krao stvari s poprišta?” „Tako se govorilo. Svjedoci su vidjeli Rafta da ulazi u stan jedne od žena, Onny Hetland, nekoliko sati prije negoli je nestala. Opširna potraga nije dala rezultate. Nestao je bez traga.” Harry se zagledao u cestu, u stabla bez lišća uz Huk Aveny koja vodi prema moru i muzejima, s onim što Norvežani smatraju najvećim nacionalnim postignućima: putovanjem na splavi preko Pacifika i neuspjelim pokušajem osvajanja Sjevernog pola. „A sad misliš da on ipak nije nestao?” upitao je. „Da se možda ponovo pojavljuje svake godine s prvim snijegom?” Katrine je podigla ramena. „Mislim da vrijedi uložiti vrijeme istražiti što se ondje dogodilo.” „Mm. Morat ćemo početi tako da zatražimo pomoć od Bergena.” „Ne bih to učinila”, rekla je brzo. „Oh?” „Raftov je slučaj i dalje jako osjetljivo pitanje za bergensku policiju. Sve što su uložili u slučaj uglavnom je upotrijebljeno za zataškavanje, umjesto za njegovo rješavanje. Bili su prestravljeni što bi mogli otkriti. A kako je tip nestao sam od sebe…” Nacrtala je u zraku veliko X. „Razumijem. Što predlažeš?” „Da ti i ja odemo na izlet u Bergen i malo sami istražimo. Naposljetku, to je sada dio slučaja umorstva iz Osla.” Harry je parkirao ispred ciglene četverokatnice odmah do mora, okružene marinom. Ugasio je motor, ali je ostao na sjedalu i preko zaljeva Frognerkillen gledao luku Filipstad. „Kako je Raftov slučaj završio na tvom popisu?” upitao je. „Naposljetku, dogodio se prije razdoblja koje sam tražio da provjeriš. Osim toga, vjerujem da to nije slučaj nestale osobe, već umorstva.”

Okrenuo se i pogledao Katrine. Uzvratila mu je pogled ne trepćući. „Raftov je slučaj bio prilično poznat u Bergenu”, odgovorila je. „A tu je i fotografija.” „Da. Svi novaci u bergenskoj policijskoj postaji morali su po gledati fotografiju. Bilo je to poprište zločina na planini Ulriken, neka vrsta vatrenog krštenja. Mislim da su većinu toliko prestravili detalji u prvom planu da nikada nisu pogledah što je u pozadini. Ili možda nikad nisu bili na vrhu Ulrikena. U svakom slučaju, ondje je bilo nešto što nije imalo smisla, humak u daljini. Kad ga povećaš, jasno vidiš o čemu je riječ.” „Oh?” „Snjegović.” Harry je polako kimnuo. „A kad smo kod fotografija”, rekla je Katrine, uzela A4 omot nicu iz torbe i bacila je Harryju u krilo. Klinika se nalazila na drugom katu, a čekaonica je bila besprije korno i previše skupo uređena talijanskim namještajem, sa stolićem postavljenim nisko kao da je Ferrari, staklenim skulpturama Nica Widerberga i originalnom slikom Roya Lichtensteina koja prikazuje pištolj iz kojeg se dimi. Umjesto obvezne recepcije sa staklenim zidom, žena je sjedila za predivnim starinskim stolom nasred prostorije. Imala je otvorenu bijelu kutu preko plavog kostima i široki osmijeh. Osmijeh koji se nije predvidljivo ukočio kad se Harry predstavio, navodeći svrhu njihova posjeta i pretpostavio da je ona Borghild. „Možete li, molim vas, malo pričekati?” rekla je i izvježbanom elegancijom stjuardese koja pokazuje izlaze za nuždu, uputila ih prema kaučevima. Harry je odbio ponuđeni espresso, čaj ili vodu pa su sjeli. Primijetio je da su ponuđeni časopisi poredani po datumu tiska; otvorio je primjerak Liberala i pozornost mu je privukao naslov u kojem Arve Stop tvrdi da je spremnost političara da se pojave u zabavnim programima kako bi se „šepurili” i preuzimali uloge klauna, konačna pobjeda naroda nad vladom - s time da je narod na tronu, a političari su dvorske lude. Tad su se otvorila vrata s natpisom Dr. Idar Vetlesen i žena je brzo prošla kroz čekaonicu, rekavši kratko „Bok” Borghild i nestala ne gledajući ni lijevo ni desno. Katrine se zagledala za njom.

„Nije li to ona žena s televizij skih vijesti?” U tom je trenutku Borghild objavila da ih je Vetlesen spreman primiti, prišla vratima i širom ih otvorila. Ured Idara Vetlesena bio je pravi direktorski, s pogledom na fjord Osla. Uramljene diplome poredane su po zidovima iza stola. „Samo trenutak”, rekao je Vetlesen tipkajući, bez podizanja pogleda sa zaslona računala. Tada je, s trijumfalnim izrazom na licu, pritisnuo posljednju tipku, okrenuo se u uredskom stolcu i skinuo naočale. „Zatezanje lica, Hole? Povećanje penisa? Liposukcija?” „Hvala na ponudi”, rekao je Harry. „Ovo je policajka Bratt. Još smo vas jednom došli zamoliti za pomoć i informacije o Ottersenima i Beckerovima.” Idar Vetlesen je uzdahnuo i počeo rupčićem čistiti naočale. „Kako da vam to objasnim, a da shvatite, Hole? Čak i za nekoga poput mene, tko ima iskrenu, goruću želju pomoći policiji i u os novi ga nije briga za principe, postoje stvari koje su potpuno svete.” Podigao je kažiprst. „Svih ovih godina koliko radim kao liječnik nisam nikad, nikad..prst se njihao u ritmu riječi, „… prekršio Hipokratovu zakletvu. Ne mislim ni sada.” Nastala je duga šutnja tijekom koje ih je Vetlesen samo gledao, očito zadovoljan učinkom koji su izazvale njegove riječi. Harry je pročistio grlo. „Možda i dalje možemo pridonijeti vašoj gorućoj želji da po mognete, Vetlesen. Istražujemo moguću dječju prostituciju u ta kozvanom hotelu u Oslu, poznatom pod imenom Leon. Prošle su noći dvojica naših kolega sjedili u automobilu ispred hotela i fotografirali sve koji su dolazili i odlazili.” Harry je otvorio smeđu A4 omotnicu koju mu je dala Katrine, nagnuo se prema stolu i stavio fotografije pred liječnika. „Ovo ovdje ste vi, je li tako?” Vetlesen ih je promatrao kao da mu je nešto stalo u grlu; iskolačio je oči, a vene u vratu su mu iskočile. „Ja…”, mucao je, „ja… nisam učinio ništa pogrešno ili nezakonito.” „Ne, nikako”, rekao je Harry. „Samo vas želimo pozvati kao svjedoka. Svjedoka koji nam može reći što se ondje događa. Opće je poznato da je hotel Leon carstvo za prostitutke i njihove klijen te; novost je što su ondje viđena i djeca. A za razliku od

drugih oblika prostitucije, dječja prostitucija je, kao što sami znate, ile galna. Mislili smo vas obavijestiti prije negoli cijelu stvar izložimo medijima.” Vetlesen se zagledao u fotografije. Čvrsto je protrljao lice. „Usput, upravo sam vidio onu gospođu s televizijskih vijesti kako izlazi. Kako se ono zove?” upitao je Harry. Vetlesen nije odgovorio. Djelovao je kao da je pred njihovim očima iz njega isisana sva mladost, kao da mu je lice ostarjelo u nekoliko sekundi. „Nazovite nas ako pronađete pukotinu u Hipokratovoj zakle tvi”, rekao je Harry. Harry i Katrine su bili na pola puta do vrata kad ih je Vetlesen zaustavio. „Došli su ovamo na pregled”, rekao je. „To je sve.” „Kakav pregled?” upitao je Harry. „Zbog bolesti.” „Iste bolesti? Koja je to?” „Nije važno.” „U redu”, rekao je Harry i prišao vratima. „Možete zauzeti takav stav i kad vas pozovemo kao svjedoka. Ni to nije važno. Naposljetku, nismo pronašli ništa ilegalno.” „Čekajte!” Harry se okrenuo. Vetlesen je zagnjurio lice u dlanove i oslonio se o laktove. „Fahrov sindrom.” „Farski sindrom?” „Fahrov. F-a-h-r. To je rijetka nasljedna bolest, pomalo kao Alzheimerova bolest. Dolazi do propadanja motoričkih vještina, posebno u kognitivnim područjima, i postoje određeni grčevi u pokretu. Većina razvije simptome do tridesete godine, ali moguće ju je dobiti i u djetinjstvu.” „Mm. Znači, i Birte i Sylvia su znale da im djeca boluju?” „Sumnjale su u to kad su došle ovamo. Fahrov je sindrom teško dijagnosticirati, a Birte Becker i Sylvia Ottersen su posjetile neko liko liječnika, iako kod njihove djece ništa nije sigurno potvrđeno. Čini mi se da su obje pretraživale internet, upisivale simptome i otkrile Fahr koji se nevjerojatno točno poklapao.” „I onda su se obratile vama? Plastičnom kirurgu?”

„Ja sam slučajno i specijalist za Fahr.” „Slučajno?” „U Norveškoj je oko tisuću i osamsto liječnika. Znate li koliko bolesti postoji na svijetu?” Vetlesen je pokazao glavom prema zidu s diplomama. „Fahrov je sindrom bio u sastavu tečaja koji sam za vršio u Švicarskoj o nervnim kanalima. Ono malo što sam naučio, dovoljno je da budem specijalist u Norveškoj.” „Što nam možete reći o Sylviji Ottersen i Birti Becker?” Vetlesen je pognuo ramena. „Dolazile su ovamo s djecom jed nom godišnje. Pregledao bih dijete i nisam mogao utvrditi pogor šanje stanja a, osim toga, nisam ništa znao o njihovim životima. Ili, kad smo već kod toga”, zabacio je kosu unazad, „o njihovim smrtima.” „Vjeruješ li mu?” upitao je Harry dok su se vozili pored napu štenih polja. „Ne posve”, odgovorila je Katrine. „Ni ja”, složio se Harry. „Mislim da bismo se trebali usredotočiti na ovo i zasad pustiti Bergen.” „Ne”, usprotivila se Katrine. „Ne?” „Ovdje negdje postoji veza.” „Kakva?” „Ni’ znam. Znam tla zvuči nevjerojatno, ali možda postoji veza između Rafta i Vetlesena. Možda se zato Rafto uspio skrivati sve ove godine.” „Kako to misliš?” „Možda je jednostavno napravio masku. Autentičnu masku. Zatezanje lica.” „Kod Vetlesena?” „To bi moglo objasniti slučajnost da su obje žrtve bile kod istog liječnika. Rafto je mogao vidjeti Birte i Sylviju u klinici i odlučiti da će biti njegove žrtve.” „Brzaš sa zaključcima”, rekao je Harry. „Brzam li?” „Ovakva vrsta istrage umorstva nalik je na slagalicu. U ope rativnoj fazi sakupljaš dijelove, igraš se s njima, strpljiva si. Ali ti pokušavaš silom

smjestiti djeliće na njihovo mjesto. Prerano je.” „Samo govorim naglas. Da vidim zvuči li idiotski.” „Zvuči idiotski.” „Ovo nije put do policijske središnjice”, rekla je Katrine. Harry je začuo znatiželjan drhtaj u njenom glasu i krišom je pogledao, ali lice joj je bilo bezizražajno. „Htio bih provjeriti neke stvari koje nam je Vetlesen rekao u vezi s nekim koga poznajem”, objasnio je. „I tko poznaje Vetlesena.” Mathias je nosio bijelu kutu i propisane žute sanitarne ruka vice kad je primio Harryja i Katrine u garaži ispod Pretkliničkog dijela, uobičajenog naziva za smeđu zgradu koja je bila dio bolnice Gaustad, okrenute prema autocesti Ring 3. Uputio je njihov automobil na - pokazalo se - svoje nekorišteno parkirno mjesto. „Pokušavam što je moguće više voziti bicikl”, objasnio je Mathias i pomoću magnetske kartice otvorio vrata koja su vodila iz garaže u hodnik do Odsjeka za anatomiju. „Ovakav je pristup praktičan za dovoz i odvoz tijela. Rado bih vam ponudio kavu, ali upravo sam završio s jednom grupom studenata, a uskoro stiže nova.” „Oprosti na gnjavaži. Sigurno si umoran danas.” Mathias ga je upitno pogledao. „Rakel i ja smo razgovarali telefonom. Rekla je da si sinoć dokasno radio”, dodao je Harry, proklinjući samog sebe i nadajući se da mu lice nije ništa odalo. „Rakel, da.” Mathias je zavrtio glavom. „I sama je sinoć bila vani. Bila je s curama i morala je uzeti slobodan dan. Ali kad sam je nazvao, bila je usred velikog čišćenja kuće. Žene, ha? Što reći?” Harry se ukočeno nasmiješio i upitao postoji li neki uobičajeni odgovor na to pitanje. Muškarac u zelenoj bolničkoj opremi gurao je metalni stol prema vratima garaže. „Još jedna isporuka za Sveučilište Tromso?” upitao je Mathias. „Pozdravi se s Kjeldsenom”, nasmiješio se muškarac u zelenom. Na jednom je uhu imao gnijezdo naušnica, pomalo nalik na Masai žene koje

nose kolutove oko vrata, osim što su - u njegovom slu čaju - ti koluti činili lice asimetričnim. „Kjeldsen?” uzviknuo je Mathias i zastao. „Je li istina?” „Trideset godina službe. Sad je na Trodsou red da ga secira.” Mathias je podigao plahtu. Harry je opazio truplo. Koža na lubanji bila je napeta, izgladivši staračke bore u bespolno lice, bi jelo poput gipsane maske. Harry je znao da je to zato što je truplo očuvano, odnosno u arterije je stavljena smjesa formalina, glicerina alkohola, kako bi se zajamčilo da se truplo neće raspasti iznutra. Za jedno uho bila je priključena metalna oznaka s ugraviranim troznamenkastim brojem. Mathias je stajao i gledao pomoćnika kako gura Kjeldsena prema vratima garaže. A tada kao da se opet probudio. „Ispričavam se. Stvar je u tome da je Kjeldsen bio tako dugo s nama. Bio je profesor na Odsjeku za anatomiju dok se ovaj još nalazio u središtu grada. Briljantan anatom. Dobro definiranih mišića. Nedostajat će nam.” „Nećemo te dugo zadržavati”, rekao je Harry. „Pitali smo se možeš li nam reći nešto o Idarovu odnosu s pacijenticama. I nji hovom djecom.” Mathias je podigao glavu i iznenađeno pogledao Harryja pa Katrine, a onda opet Harryja. „Pitaš li me ono što mislim da pitaš?” Harry je potvrdio. Mathias ili je proveo kroz još jedna zaključana vrata. Ušli su u prostoriju s osam metalnih stolova i crnom pločom na jednom kraju. Stolovi su bili opremljeni lampama i sudoperima. Pored svakog stola bilo je nešto duguljasto, umotano u bijele ručnike. Sudeći prema veličini i obliku, Harry je pogodio da se današnja tema nalazila negdje između kuka i stopala. Osjetio se blagi mi ris varikine, ali ni izbliza onako jak kao u prostoriji za autopsiju Instituta za forenzičku medicinu - a na taj je miris Harry bio navikao. Mathias je utonuo u jedan od stolaca, a Harry je sjeo na rub katedre. Katrine je prišla stolu i zagledala se u tri mozga; bilo je nemoguće reći jesu li modeli ili pravi. Mathias je dugo razmišljao prije no što je odgovorio. „Osobno, nikada nisam primijetio ili čuo da je itko sugerirao da između Idara njegovih pacijentica ima nečeg.” Nešto u naglasku na pacijenticama natjeralo je Harryja da raz misli. „A što je s ne-pacijenticama?”

„Ne znam Idara dovoljno dobro da bih to komentirao. Ali znam ga dovoljno dobro da radije ne bih komentirao.” Oprezno se nasmiješio. „Ako je to u redu?” „Naravno. Još sam se nešto pitao. Fahrov sindrom - znaš li o čemu je riječ?” „Površno. Užasna bolest. A nažalost, uglavnom je nasljedna…” „Znaš li nekog norveškog specijalista za tu bolest?” Mathias je razmišljao. „Ne mogu se ovako napamet sjetiti niti jednog.” Harry se počešao po glavi. „U redu, hvala ti na pomoći, Mathias.” „Nije problem, zadovoljstvo mi je. Ako želiš saznati više o Fahrovu sindromu, nazovi me večeras kad ću imati uza se par knjiga.” Harry je ustao. Prišao je Katrine koja je podigla jednu od četiri velike metalne kutije koje su stajale pored zida i zavirio joj preko ramena. Jezik mu je utrnuo, a cijelo se tijelo zgrčilo. Nije bila stvar u dijelovima tijela uronjenim u čisti alkohol, poput komada mesa u mesnici, već u mirisu alkohola. Četrdeset postotnog. „Uglavnom počnemo s cijelim tijelom”, objasnio je Mathias. „Potom ih režemo kad su nam potrebni pojedinačni dijelovi.” i Harry je promatrao Katrinino lice. Djelovala je kao da je se to uopće ne dotiče. Vrata iza njih su se otvorila i prvi su studenti ušli počeli navlačiti plave kute i bijele rukavice od lateksa. Mathias ih je otpratio do garaže. Na vratima je uhvatio Harryja za ruku i povukao ga. „Nešto bih trebao spomenuti, Harry. Ili ne bih trebao. Nisam siguran.” „Samo reci”, rekao je Harry, razmišljajući da je to sada to - Mathias zna za njega i Rakel. „Imam malu moralnu dilemu. Radi se o Idaru.” „Stvarno?” upitao je Harry i na vlastito iznenađenje osjetio razočaranje umjesto olakšanja. „Siguran sam da ne znači ništa, ali palo mi je na pamet kako nije moje da odlučujem. U ovako užasnom slučaju lojalnost ne bi smjela biti prioritet. Ma što se desilo. Prošle smo godine, dok sam radio na Intenzivnoj, kolega koji također poznaje Idara i ja svratili u Postkafeen na doručak nakon noćne smjene. To je kafić koji se otvara u cik zore i poslužuje pivo pa se mnogo žednih ptičica okuplja ondje. Kao i drugih sirotih duša.”

„Znam to mjesto”, rekao je Harry. „Na naše smo iznenađenje susreli ondje Idara. Sjedio je za stolom s prljavim dječakom koji je srkao juhu. Kad nas je ugledao, Idar je skočio od stola u potpunom šoku i dao nam neku smiješnu izliku. Nisam više razmišljao o tome, sve dok me nisi sada podsjetio. I sjetio sam se što sam onda pomislio. Da je možda… pa, shvaćaš.” „Shvaćam”, rekao je Harry i, ugledavši sugovornikov izmučeni izraz lica, dodao: „Postupio si ispravno.” „Hvala ti”, Mathias se silom nasmiješio. „Ali osjećam se kao Juda.” Harry je pokušao reći nešto razumno, ali je uspio samo pru žiti ruku i promrmljati „hvala”. I stresti se kad je stisnuo hladnu Mathiasovu sanitarnu rukavicu. * * * Juda. Judin poljubac. Dok su se vozili niz Slemdalsveien, Harry je razmišljao o Rakelinu gladnom jeziku u svojim ustima, o njenom nježnom uzdahu i glasnom stenjanju, o bolu u svojoj zdjelici dok je udarala o Rakelinu, o njenim frustriranim povicima kad je zastao, htijući da nastavi. Znao je da ona nije bila ondje da bi trajalo duže. Bila je ondje da istjera demone, da pročisti tijelo kako bi mogla otići kući i pročistiti dušu. I oprati svaki pod u kući. Čim prije, tim bolje. „Nazovi kliniku”, naredio je Harry. Čuo je Katrinine brze prste i tiho bipkanje tipki. Potom mu je pružila mobitel. Borghild se javila s izvježbanom mješavinom nježnosti i učinkovitosti. „Na telefonu Harry Hole. Recite mi, s kime bih trebao razgo varati ako imam Fahrov sindrom.” Tišina. „Ovisi”, odgovorila je Borghild oklijevajući. „O čemu?” „Pa, pretpostavljam da ovisi o sindromu koji vaš otac ima.” „Točno. Je li Idar Vetlesen u klinici?” „Otišao je i danas se neće vraćati.” „Već je otišao?” „Imaju utakmicu kurlinga. Pokušajte ponovo sutra.”

Isijavala je nestrpljivost. Harry je pretpostavio da se upravo sprema završiti posao. „Kurling klub Bygdoy?” „Ne, privatni klub. U Gimleu.” Harry je vratio telefon Katrine. „Privest ćemo ga”, objavio je. „Koga?” „Specijalista koji ima pomoćnicu koja nikada nije čula za bolest za koju se specijalizirao.” Nakon što su se raspitali za put, pronašli su Villu Grande, luksuzno imanje koje je tijekom Drugog svjetskog rata pripadalo Norvežaninu čije je ime, za razliku od mornara na splavi i istra živača Arktika, bilo poznato i izvan granica Norveške: Kvislingu, izdajici. Na dnu brežuljka, s južne strane zgrade, nalazila se četvrtasta drvena kuća koja je sličila starim vojnim barakama. Hladnoća se osjetila odmah pri ulasku u zgradu. A unutar sljedećih vrata tem peratura je dodatno padala. Na ledu su se nalazila četvorica muškaraca. Njihovi su povici odjekivali drvenim zidovima i nitko od njih nije primijetio Harryja i Katrine kad su ušli. Vikali su na sjajan kamen koji je klizio po ledu. Dvadeset kilograma granita vrste poznate kao ailsit, sa škotskog otoka Ailsa Craig, zaustavilo se na rubnicima tri druga kamena s prednje strane dvaju krugova nacrtanih na ledu, pri kraju dvorane. Muškarci su klizili po ledu, održavajući ravnotežu na jednoj nozi i odgurujući se drugom, raspravljajući, održavajući se na metlama i pripremajući se za sljedeći kamen. „Snobovski sport”, prošaptala je Katrine. „Pogledaj ih.” Harry nije odgovorio. Volio je kurling. Volio je meditativ ni trenutak promatranja kamena koji sporo prolazi, okreće se u svemiru u kojem naizgled ne postoji otpor, poput nekog kamena u Kubrickovoj Odiseji, samo što ga ne bi pratio Strauss, već tiho škripanje kamena i žustro šuštanje metli. Muškarci su ih sada primijetili. A Harry je prepoznao dva lica s naslovnica. Jedno je bilo ono Arvea Stopa. Idar Vetlesen je doklizao do njih. „Pridružit ćeš nam se u igri, Hole?” Povikao je to izdaleka, kao da je namijenio rečenicu drugim muškarcima, a ne Harryju. I popratio je taj uzvik naizgled veselim

smijehom. Ali mišići stisnuti oko ruba čeljusti jasno su pokazivali njegovu namjeru. Zaustavio se pred njima, dok mu je iz usta izlazio bijeli dah. „Igra je završena”, rekao je Harry. „Ne bih rekao”, nasmiješio se Idar. Harry je već mogao osjetiti hladnoću s leda, kako mu se probija kroz potplate cipela i uspinje uz noge. „Želimo da pođeš s nama u policijsku postaju”, dodao je Harry. „Odmah.” S lica Idara Vetlesena nestao je osmijeh. „Zašto?” „Zato što nam lažeš. Između ostalog, nisi specijalist za Fahrov sindrom.” „Tko kaže?” upitao je Idar i bacio pogled prema ostalim igra čima kurlinga, kako bi provjerio stoje li dovoljno daleko da ih ne mogu čuti. „Kaže tvoja pomoćnica. Ona očito nije nikad čula za bolest.” „Slušaj sad”, rekao je Idar, a u glas mu se uvukao novi zvuk - zvuk očaja. „Ne možeš samo doći ovamo i odvesti me. Ne ovdje, ne pred…” „Tvojim klijentima?” upitao je Harry i pogledao preko Idarova ramena. Mogao je vidjeti Arvea Stopa kako mete led ispod kamena, dok istodobno proučava Katrine. „Ne znam što tražiš”, čuo je Idara kako govori. „Spreman sam surađivati s tobom, ali ne ako si me svjesno krenuo poniziti i uni štiti. Ovo su moji najbolji prijatelji.” „Nastavit ćemo onda, Vetlesen..odzvonio je duboki bariton. Glas je pripadao Arveu Stopu. Harry je pogledao nesretnog kirurga. Pitao se kako on definira „najbolje” prijatelje. I pomislio je da vrijedi čekati, u slučaju da išta mogu dobiti ispunjavanjem Vetlesenove želje. „U redu”, rekao je Harry. „Odlazimo. Ali moraš biti u policij skoj postaji u Gronlandu točno za sat. Ako ne budeš, potražit ćemo te sa sirenama i fanfarama. A njih je lako čuti u Bygd0yju, nije li?” Vetlesen je kimnuo i na trenutak djelovao kao da će se - iz čiste navike - nasmijati. Oleg je zalupio vratima, bacio čizme i potrčao uz stepenice. U cijeloj se kući osjećao miris limuna i sapuna. Utrčao je u svoju sobu, a mobil koji

je visio sa stropa uplašeno je zazvečao dok je skidao traperice i navlačio donji dio trenirke. Ponovo je istrčao, ali kad se uhvatio za rukohvat kako bi se u dva laka koraka spustio niz ste penice, kroz otvorena vrata majčine spavaonice začuo je svoje ime. Ušao je i pronašao Rakel na koljenima pred krevetom, s du gačkom četkom u ruci. „Mislio sam da si čistila za vikend?” „Da, ali ne dovoljno”, odgovorila je majka, ustala i nadlanicom obrisala čelo. „Kamo si krenuo?” „Na stadion. Idem klizati. Karsten me čeka vani. Vratit ću se na čaj.” Izjurio je kroz vrata i kliznuo po podu u čarapama, držeći se nisko, onako kako ga je bio podučio Erik V, jedan od klizačkih veterana Valle Hovina. „Samo trenutak, mladiću. Kad smo kod klizaljki…” Oleg se zaustavio. O ne, pomislio je. Pronašla je klizaljke. Stajala je na dovratku, nakrivila glavu i promatrala ga. „A što je sa zadaćom?” „Nemam je previše”, odgovorio je s osmijehom olakšanja. „Napravit ću je poslije čaja.” Vidio je da oklijeva pa brzo dodao: „Dobro ti stoji ta haljina, mama.” Spustila je pogled na staru nebeski plavu haljinu s bijelim cvje tovima. Iako mu je uputila prijekoran pogled, u kutovima usana zaigrao joj je osmijeh. „Pazi se, Oleg. Zvučiš kao tvoj tata.” „Oh? Mislio sam da on govori samo ruski.” Nije mislio ništa s tim odgovorom, ali nešto se dogodilo s njegovom majkom - kao da ju je stresla struja. Uspravio se na prste. „Smijem li sada ići?” „Da može ići?” Glas Katrine Bratt odzvanjao je zidovima teretane u podrumu policijske središnjice. „Jesi li to stvarno rekao? Da Idar Vetlesen može jednostavno otići?” Harry se zagledao u njezino lice, nagnuto iznad klupe na kojoj je ležao. Obla svjetlost sa stropa oko njene glave stvarala je blještavu žutu aureolu. Teško je disao zbog željezne šipke oslonjene na prsa. Spremao se na klupi podignuti devedeset i pet kilograma i upravo je podigao šipku sa stalka, kad je Katrine umarširala i pokvarila mu pokušaj.

„Morao sam”, rekao je Harry i uspio malo pomaknuti šipku, tako da mu je sada ležala preko prsne kosti. „Doveo je sa sobom odvjetnika. Johana Krohna.” „Pa što?” „Pa, Krohn je počeo s pitanjem koje smo metode koristili da bismo ucijenili njegova klijenta. Tada je rekao da je kupnja i prodaja seksualnih usluga u Norveškoj legalna te da bi naše metode prisiljavanja uvaženog liječnika da prekrši svoju Hipokratovu zakletvu, također mogle biti vrijedne novinske pozornosti.” „Ali, dovraga!” Katrine je vikala, a glas joj je drhtao od bijesa. „Ovo je slučaj umorstva.” Harry nikad prije nije vidio da je izgubila kontrolu pa je od govorio svojim najnježnijim glasom. „Slušaj, ne možemo povezati umorstva s bolešću ili čak uspo staviti moguću vezu između njih. Krohn to zna. I zato ga nisam mogao zadržati.” „Ne, ali ne možeš samo… tu ležati… i ne raditi ništa!” Harry je osjetio bol u prsnoj kosti i palo mu je na pamet da je ona posve u pravu. Pokrila je lice dlanovima. „Ja… ja… žao mi je. Samo sam mislila… Danje bio čudan.” „U redu”, zastenjao je Harry. „Možeš li mi pomoći s ovom šipkom? Gotovo sam.. „Drugi kraj!” uzviknula je i sklonila dlanove s lica. „Moramo početi na drugome kraju! U Bergenu!” „Ne”, prošaptao je Harry dok su mu posljednji tračci daha na puštali pluća. „Bergen nije kraj. Možeš li…?” Pogledao ju je. Tamne su joj se oči ispunile suzama. „Imam mjesečnicu”, prošaptala je. Potom se nasmiješila. Dogodilo se to tako brzo, kao da iznad njega stoji posve druga osoba, osoba s čudnim sjajem u očima i potpunom kontrolom glasa. „A ti jednostavno umri.” Začuđeno je slušao zvuk njenih koraka kako nestaje u daljini i pucanje vlastitog kostura, a tada su mu pred očima počele plesati crvene točke. Opsovao je, podvukao dlanove ispod željezne šipke i uz urlik je pokušao podići. Šipka se nije ni pomaknula.

Bila je u pravu: mogao bi umrijeti ovako. A mogao je odabrati. Smiješno, ali istinito. Promeškoljio se i naginjao šipku u stranu, sve dok nije začuo kako utezi klize s nje i padaju na pod, stvarajući zaglušujuću buku. Tada je s druge strane udarila o pod. Sjeo je i promatrao utege kako klize po podu. Istuširao se, odjenuo i popeo na šesti kat. Utonuo je u stolac i osjetio slatku bol u mišićima, a ona mu je govorila da će ujutro biti ukočen. Na glasovnoj pošti čekala ga je poruka Bjorna Holma koji mu je govorio da ga odmah nazove. Holm se javio, a u pozadini su se čuli srcedrapateljni jecaji, praćeni klizećim tonovima steel gitare. „Što je?” upitao je Harry. „Dwight Yoakam”, odgovorio je Holm i stišao glazbu. „Seksi gad, nije li?” „Pitao sam zašto si zvao.” „Imamo rezultat za Snjegovićevo pismo.” „I?” „Što se pisanja tiče, ništa posebno. Standardni laserski pisač.” Harry je čekao. Znao je da Holm ima nešto. „No papir koji je koristio je poseban. Nitko u laboratoriju nije prije vidio takav papir i zato nam je trebalo malo vremena. Napravljen je s mitsumatom, japanskim vlaknima nalik na papirus. Mitsumatu vjerojatno možeš raspoznati po mirisu. Koriste koru da bi ručno izradili papir, a ovaj konkretni list iznimno je ekskluzivan. Zove se Kono.” „Kono?” „Možeš ga kupiti samo u specijaliziranim trgovinama, onima koje prodaju nalivpera vrijedna deset tisuća kruna, fine tinte i kožne bilježnice. Znaš…” „Zapravo ne znam.” „Ni ja”, priznao je Holm. „Ali eto, postoji jedna trgovina u Gamle Drammensveienu koja prodaje Kono pisaći papir. Razgovarao sam s njima i rekli su mi da danas vrlo rijetko prodaju takve stvari, pa nije previše vjerojatno da će ih opet naručivati. Ljudi više nemaju onaj osjećaj za kvalitetu, kako kažu.” „Znači li to…?” „Da. Bojim se da se ne sjeća kad je posljednji put prodao Kono papir.” „Mm. A to je jedini prodavač?”

„Da”, rekao je Holm. „Postojao je ijedan u Bergenu, ali oni su prestali prodavati prije mnogo godina.” Holm je čekao odgovor ili, da bude precizniji, pitanja, dok je Dwight Yoakam tiho zavijao o ljubavi koju je otpratio u grob. Ali pitanja nisu stigla. „Harry?” „Da. Razmišljam.” „Izvrsno!” uzviknuo je Holm. Bio je to lagani kontinentalni humor koji je Harryja znao natje rati da se zasmijulji, nakon dosta vremena kako je čuo šalu, a i tada ne znajući zašto. Ali ne i u ovom trenutku. Harry je pročistio grlo. „Mislim da je jako čudno staviti takav papir u ruke istražitelju umorstva, ako ne želiš da trag dovede do tebe. Ne moraš pogle dati puno kriminalističkih serija da bi znao da se takvo što uvijek provjerava.” „Možda nije znao da je rijedak?” predložio je Holm. „Možda ga nije on kupio.” „To je, naravno, moguće, ali nešto mi govori da Snjegović ne bi tako pogriješio.” „Ali učinio je to.” „Hoću reći, mislim da to nije bila pogreška”, objasnio je Harry. „Hoćeš reći…” „Da, mislim da želi da ga nađemo.” „Zašto?” „Klasična priča. Egocentrični serijski ubojica počinje igru u kojoj je sam u glavnoj ulozi, kao nepobjedivi, svemoćni osvajač koji na kraju trijumfira.” „Trijumfira nad čime?” „Pa”, Harry je to prvi put izgovorio naglas, „riskirajući da i sam zvučim egocentrično, nada mnom.” „Nad tobom? A zašto?” „Nemam pojma. Možda zato što zna da sam jedini policajac u Norveškoj koji je uhvatio serijskog ubojicu, pa me vidi kao izazov. Pismo to sugerira - referira se na Toowoombu. Ne znam, Holm. Usput, znaš li naziv te trgovine u Bergenu?” „Fleš pri telefonu!” Ili je tako zvučalo. Riječ - flaesk - izgovorena je s artikulira nim bergenskim tonom i naglaskom. Odnosno s mekim l i dugim ae stankom u