Jo Nesbo - Snjegovic

sredini i blijedim i. Peter Flesch koji je svoje ime dobrovoljno izgovarao kao riječ fleš, bio je bez daha, glasan i su sretljiv. Bio je sretan što može čavrljati; da, prodavao je razne vrste antikviteta pod uvjetom da su maleni, ali specijalizirao se za lule, upaljače, olovke, kožne torbe i pisaći pribor. Dio asortimana bio je rabljen, a dio nov. Imao je uglavnom redovne kupce prosječne dobi poput njegove. Na Harryjeva pitanja o Kono papiru odgovorio je da, na svoju žalost, više ne drži takav papir. Zapravo, prošlo je nekoliko godina otkako ga je posljednji put imao. „Možda previše tražim”, rekao je Harry, „ali kako imate re dovne kupce, je li moguće da se sjećate nekih koji su kupovali Kono papir?” „Možda nekih. Moller. I stari Kikkussen iz Mollarena. Ne vo dimo evidenciju, ali moja žena ima dobro pamćenje.” „Možda biste mogli zapisati puna imena, procijenjenu dob i adresu onih kojih se možete sjetiti i poslati ih e-mailom.. Harryja je prekinuo smijeh. „Nemamo mi e-mail, sinko. A nećemo ga ni imati. Bolje mi daj broj faksa.” Harry je izdiktirao broj policijske središnjice. Oklijevao je. Odjednom je osjetio inspiraciju. A inspiracija nikad nije dolazila bez razloga. „Jeste li kojim slučajem prije par godina”, upitao je Harry, „imali kupca po imenu Gert Rafto?” „Željezni Rafto?” nasmijao se Peter Flesch. „Čuli ste za njega?” „Cijeli je grad znao tko je Rafto. Ne, nije bio naš kupac.” POB-ovac Moller običavao je reći da moraš eliminirati sve ono nemoguće da bi našao ono moguće. I zato detektiv ne treba očajavati, nego biti sretan što je našao trag koji ne vodi do rješenja. Osim toga, to je bila samo ideja. „Pa, hvala vam u svakom slučaju”, rekao je Harry. „Želim vam ugodan dan.” „On nije bio kupac”, rekao je Flesch. „Ja sam bio.” „Oh?” „Da. Donosio mi je kojekakve drangulije. Srebrne upaljače, zlatne olovke. Takve stvari. Ponekad sam kupovao od njega. Da, bilo je to prije nego što sam shvatio odakle te stvari dolaze…” „A odakle su dolazile?”

„Ne znaš? Krao ih je s mjesta zločina na kojima je radio.” „Ali nikad ništa nije kupovao?” „Raftu nisu trebale stvari kakve mi držimo.” „Ali papir? Svakome treba papir, zar ne?” „Hm. Samo trenutak, da popričam sa ženom.” Stavio je ruku preko slušalice, ali Harry je mogao čuti vikanje pa i tiši razgovor. Kasnije je ruka sklonjena, a Flesch je ištektao uzbuđenim bergenskim: „Misli da je Rafto odnio ostatak papira kad smo ga prestali proizvoditi. Za slomljeni držač naliv-pera, misli ona. Čudesno pamćenje ima ta moja žena, znate.” Harry je prekinuo vezu znajući da je na putu za Bergen. Natrag u Bergen. U devet sati navečer istog dana i dalje su gorjela svjetla na pr vome katu na adresi Brynsalleen 6 u Oslu. Šesterokatnica je izvana izgledala poput komercijalnog kompleksa, s modernom crvenom ciglom i čeličnosivom fasadom. A tako je izgledala i iznutra jer je ondje radilo više od četiri stotine zaposlenika, većinom inženjera, informatičkih specijalista, društvenih znanstvenika, laboratorijskih tehničara, fotografa i tako dalje. Ah to je i dalje bila „nacionalna jedinica za borbu protiv organiziranog i drugog ozbiljnog zloči na”, naširoko poznata po starom nazivu Kriminalpolitisentralen ili u skraćenom obliku - Kripos. Espen Lepsvik je otpustio ljude nakon analize napretka u istra zi umorstva. Samo ih je dvoje ostalo u goloj, grubo osvijetljenoj prostoriji. „To je bilo pomalo mršavo”, rekao je Harry Hole. „Lijep način da kažeš zilch”, objasnio je Espen Lepsvik masira jući jagodice palcem i kažiprstom. „Idemo li na pivo pa mi možeš reći što si otkrio?” Harry mu je pričao dok ih je Espen Lepsvik vozio u centar, u Kafe Justisen koji je obojici bio na putu kući. Sjedili su za stolom u kutu popularnog kafića s licencom, u koji su svraćali svi, od žednih studenata do još žednijih odvjetnika i policajaca. „Razmišljam o tome da povedem u Bergen Katrine Bratt umje sto Skarrea”, rekao je Harry i otpio iz boce gutljaj mineralne vode. „Provjerio sam njezin dosje prije dolaska ovamo. Prilično je neisku sna, ali dosje kaže da je u Bergenu radila na dvije istrage umorstva koje si, ako se dobro sjećam, ti trebao voditi.” „Brattova, da, sjećam je se”, nasmijao se Espen Lepsvik i podigao kažiprst kako bi naručio još jedno pivo.

„Bio si zadovoljan s njom?” „Iznimno zadovoljan. Ona je… doista… sposobna.” Lepsvik je namignuo Harryju koji je vidio da ovaj već ima onaj staklasti pogled detektiva s tri piva u sebi. „A da oboje nismo bili u braku, mislim da bih se vraški zatreskao u nju.” Ispraznio je čašu. „Više me zanimalo čini li ti se stabilnom”, rekao je Harry. „Stabilnom?” „Da, ima nešto u njoj… Nisam siguran kako to točno objasniti. Nešto intenzivno.” „Znam o čemu govoriš.” Espen Lepsvik je polako kimao glavom dok su mu se oči fokusirale na Harryjevo lice. „U njenom dosjeu nema mrlje. Ali, među nama, mislim da sam čuo da ondašnji dečki govore nešto o njoj i njenom mužu.” Lepsvik je potražio znakove ohrabrenja na Harryjevu licu, ali ih nije bilo pa je nastavio. „Nešto… znaš… voli kožu i gumu. S&M. Čini se da je išla u takve klubove. Malo perverzno.” „To nije moja stvar”, rekao je Harry. „Ne, ne, ne, ni moja!” viknuo je Lepsvik i podigao ruke kao da se brani. „To je samo glasina. I znaš što?” Lepsvik se zacerekao pa nagnuo preko stola, tako da je Harry mogao namirisati pivo u nje govu dahu. „Dao bih joj da dominira nada mnom kad god poželi.” Harry je shvatio da je u njegovim očima vjerojatno bilo nečega, jer se činilo da je Lepsvik trenutačno požalio svoju otvorenost i brzo se povukao na svoju stranu stola. Nastavio je malo poslovnije. „Ona je profesionalka. Bistra. Strastvena i predana. Sjećam se da je malo preodlučno inzistirala da joj pomognem s nekoliko starih slučajeva. Ali nije nestabilna, upravo suprotno. Više je zatvoren, namrgođen tip. Ali mnogo je takvih. Da, mislim da biste vas dvoje bili savršen tim.” Harry se nasmiješio sarkazmu i ustao. „Hvala na savjetu, Lepsvik.” „A što je sa mnom? Ima li nešto… između tebe i nje?” „Moj savjet je”, rekao je Harry i bacio na stol novčanicu od stotinu kruna, „da ovdje ostaviš auto.”

14.

DAN DEVETI Bergen Točno u 8:26 kotači aviona DY6o4 dotakli su mokri asfalt aerodroma Flesland u Bergenu i to tako snažno da se Harry naglo probudio. „Jesi li dobro spavao?” upitala je Katrine. Harry je potvrdio, protrljao oči i zagledao se u kišno jutro. „Govorio si u snu”, nasmiješila se. „Mm.” Harry nije htio pitati što. Umjesto toga brzo se vratio onome o čemu je sanjao. Nije sanjao Rakel. Noćima je nije sanjao. Protjerao ju je. Ali sanjao je Bjarnea Mollera, svojeg starog šefa i mentora, koji je došao na bergensku ravnicu i dva tjedna kasnije isplivao u jezeru Revurtjen. Bila je to odluka koju je Moller donio zato što - baš kao ni Zenon s bolnim palcem - više nije smatrao da je život vrijedan življenja. Je li Gert Rafto došao do istog zaključka? Ili se još skrivao negdje? „Nazvala sam Raftovu bivšu ženu”, rekla je Katrine dok su hodali kroz aerodromsku zgradu. „Ni ona ni kćer više ne žele razgovarati s policijom, ne žele otvarati stare rane. I to je u redu. Izvješća iz tog doba više su nego dovoljna.” Ušli su u taksi ispred terminala. „Lijepo je biti kod kuće?” upitao je Harry nadglasavajući bub njanje kiše i ritmično zujanje brisača. Katrine je nezainteresirano slegnula ramenima. „Uvijek sam mrzila kišu. I mrzila sam Bergence koji tvrde da ovdje ne kiši onoliko koliko to tvrde Norvežani s istoka.” Prošli su Danmarkplass i Harry je pogledao vrh Ulrikena. Bio je prekriven snijegom i mogao je vidjeti kretanje žičara. Potom su se provezli kroz splet klizavih cesta pored zaljeva Store Lungegardsvann i stigli do centra koji je uvijek predstavljao ugodno iznenađenje posjetiteljima nakon sumornog prilaska. Ušli su u hotel SAS, pored Bryggena na rubu luke. Harry je upitao hoće li odsjesti kod roditelja, no Katrine je odgovorila da bijedna noć bila prevelik stres, da bi ih previše ugnjavila i da im se, zapravo, nije ni javila.

Dobili su kartice za ulazak u sobe i u tišini se odvezli dizalom. Katrine je pogledala Harryja i nasmiješila se, kao da je tišina u dizalima neka vrst šale. Harry je spustio pogled, nadajući se da njegovo tijelo ne odašilje pogrešne signale. Ili one prave. Vrata dizala konačno su se otvorila i njeni su bokovi kliznuli niz hodnik. „Na recepciji za pet minuta”, rekao je Harry. „Kakav je raspored?” upitao je dok su, šest minuta kasnije, sjedili u predvorju. Katrine se nagnula iz dubokog naslonjača i prelistala kožni rokovnik. Presvukla se u elegantan sivi kostim, što je značilo da se odmah uklopila u poslovnu klijentelu hotela. „Imaš sastanak s Knutom Muller-Nielsenom, voditeljem Jedinice za nestale osobe i nasilne zločine.” „Ne ideš sa mnom?” „Morala bih sve pozdraviti i razgovarati s njima, pa ću biti pre morena nakon cijelog dana. Zapravo bi dobro bilo da me uopće ne spominješ. Samo će se ljutiti što nisam svratila. Idem u 0yjorsveien porazgovarati sa svjedokom koji je posljednji vidio Rafta.” „Mm. A gdje je to bilo?” „U luci. Svjedok ga je vidio kako napušta automobil i ulazi u park Nordness. Nitko se nije vratio u automobil. Područje je detaljno pretraženo i nije ništa pronađeno.” „Što ćemo zatim?” Harry je prešao palcem i kažiprstom po bradi, razmišljajući kako se trebao obrijati prije puta. „Proći ćeš kroz stara izvješća s detektivima koji su radili na slu čaju, a još su u postaji. Upoznat ćeš se sa svime. Pokušati sagledati stvar iz drugog kuta.” „Ne”, odgovorio je Harry. Katrine je digla pogled s dnevnika. „Detektivi su u to doba donijeli svoje zaključke i samo će ih braniti”, objasnio je Harry. „Radije ću pročitati izvješća u miru kad se vratim u Oslo. A ovdje ću provesti vrijeme kako bih bolje upoznao Gerta Rafta. Možemo li negdje vidjeti njegove stvari?” Katrine je zavrtjela glavom. „Njegova je obitelj sve što je po sjedovao dala Vojsci spasa. A čini se da toga nije bilo previše. Neki namještaj i odjeća.”

„A gdje je živio ili boravio?” „Nakon razvoda živio je sam u stanu u Sandvikenu, ali taj je stan davno prodan.” „Mm. A postoji li njegov obiteljski dom, vikendica ili koliba u kojoj je boravio s obitelji?” Katrine je oklijevala. „Izvješća spominju malu kolibu u poli cijskoj četvrti ljetnikovaca, na otoku Finnoy u Fedjeu. Kolibe u takvim slučajevima ostaju u vlasništvu obitelji, pa je možda mo žemo pogledati. Imam telefonski broj Raftove žene. Nazvat ću je.” „Mislio sam da ne razgovara s policijom.” Katrine mu je namignula s lukavim osmijehom. Harry je uspio posuditi kišobran s hotelske recepcije, ali se on prevrnuo pod pljuskom prije nego što je stigao u Fisketorget - lučku riblju tržnicu - a kad je pognute glave utrčao u policijsku postaju, izgledao je kao pokisli miš. Dok je Harry čekao na recepciji POB-ovca Knuta Muller-Nielsena, Katrine ga je nazvala i rekla da je koliba u Finnoyju i dalje u vlasništvu Raftove obitelji. „Ali njegova žena nije bila ondje od razvoda. A misli da to nije učinila ni njezina kćer.” „Idemo onamo”, rekao je Harry. „Ovdje sam gotov do jedan.” „U redu. Nabavit ću nam čamac. Nađemo se na pristaništu Zacharias.” Knut Muller-Nielsen bio je hihotavi medo nasmijanih očiju i ruku veličine teniskih reketa. Visoke gomile papira odavale su dojam kao da mu je stol prekrio snijeg, a on je sjedio s tim golemim šakama prekriženima iza glave. „Rafto, hmm”, rekao je Muller-Nielsen pa objasnio da u Bergenu ne kiši onoliko koliko to misle Norvežani s istoka zemlje. „Čini se da vam policajci imaju običaj kliznuti kroz prste”, rekao je Harry i iz izvješća koje je držao u krilu podigao sliku Gerta Rafta. „Ma da?” upitao je Muller-Nielsen, pogledavši Harryja koji je u jednom kutu ureda pronašao anatomski stolac. „Bjarne Moller”, objasnio je Harry. „Točno”, rekao je Muller-Nielsen, ali trenutak stanke ipak ga je odao. „Policajac koji je nestao iz Floyena”, pojasnio je Harry. „Naravno!” Muller-Nielsen se lupio po čelu.

„Tragično. Bio je ovdje tek kratko pa nisam uspio… Pretpostavlja se da se izgubio, zar ne?” „To se i dogodilo”, odgovorio je Harry i pogledao kroz prozor, razmišljajući o putu Bjarnea Mollera koji je vodio od idealizma do korumpiranosti. O njegovim dobrim namjerama. O tragičnim pogreškama, za koje nitko nikad neće saznati. „Što mi možete reći o Gertu Raftu?” O mojoj srodnoj duši u Bergenu, pomislio je Harry kad je čuo MullerNielsenov opis: nezdrav odnos prema alkoholu, te žak temperament, usamljenik, nepouzdan, sumnjiva morala i jako sumnjivog dosjea. „Ali imao je iznimnu moć analize i intuicije”, rekao je Muller-Nielsen. „I čeličnu volju. Činilo se da ga pokreće… nešto. Ne znam kako to izreći. Rafto je išao u ekstreme. Pa, to se podrazumijeva, sad kad znamo što se dogodilo.” „A što se dogodilo?” upitao je Harry i među snopovima papira opazio pepeljaru. „Rafto je bio nasilan. Znamo da je bio u stanu Onny Hetland malo prije nego je nestala i znamo da je Hetlandova imala infor macije koje su mogle otkriti identitet ubojice Laile Aasen. Nije nezamislivo da se utopio. U svakom slučaju, nismo imali razloga pokrenuti veliku istragu.” „Nije mogao pobjeći preko granice?” Muller-Nielsen se nasmiješio i zavrtio glavom. „Zašto ne?” „Reći ću da u ovom slučaju imamo prednost dobrog poznavanja osumnjičenog. Iako je, u teoriji, mogao napustiti Bergen, nije bio taj tip. Jednostavno nije.” „Prijatelji i obitelj nisu prijavili znakove da je živ?” Muller-Nielsen je zavrtio glavom. „Roditelji mu više nisu s nama, a Rafto nije imao previše prijatelja. Otuđio se od bivše žene pa je ionako malo vjerojatno da bi joj se obratio.” „A što je s kćeri?” „Bili su bliski. Dobra cura, pametna. Naravno, ispala je odlično, s obzirom na djetinjstvo kakvo je imala.” Harry je primijetio implicirano poznavanje svih okolnosti. „Naravno, ispala je odlično” bila je fraza tipična za male policijske postaje u kojima je bilo za očekivati da se zna sve o svemu. „Rafto je imao kolibu na Finnoyju?” upitao je Harry.

„Da, to je bilo njegovo prirodno sklonište. Da razmisli o sve mu i onda…” Muller-Nielsen je svojim velikim rukama napravio rez preko grla. „Pregledali smo kolibu, pretražili s psima otok i pročešljali sve. Ništa.” „Mislio sam ondje baciti oko.” „Nemate što vidjeti. Imamo kolibu preko puta one Željeznog Rafta i posve je zapuštena. Sramota je što je žena nije prodala. Nikad nije ondje.” Muller-Nielsen je bacio pogled na sat. „Imam sastanak, ali će jedan od starijih službenika proći s vama kroz izvješća.” „Nema potrebe”, rekao je Harry gledajući sliku u krilu. Iznenada mu se lice učinilo neobično poznatim, kao da ga je nedavno vidio. Netko prerušen? Netko pored koga je prošao na ulici? Netko u manjoj ulozi, koga ne bi primijetio, jedan od prometnika oko Sofies gate ili pomoćnik u Vinmonopolu? Harry je odustao. „Znači, nije Gert?” „Molim?” zastao je Muller-Nielsen. „Rekli ste Željezni Rafto. Tada ga niste zvali Gert?” Muller-Nielsen je sumnjičavo pogledao Harryja, gotovo se zahihotao, ali se predomislio i samo nasmiješio. „Ne, mislim da nam to nije palo na pamet.” „U redu. Hvala na pomoći.” Izlazeći, Harry je začuo Muller-Nielsena kako ga zove pa se okrenuo. POB-ovac je stajao na dovratku svojeg ureda, na kraju hodnika, a njegove riječi odjeknule su među zidovima. „A mislim da se to ni Raftu ne bi svidjelo.” Ispred policijske postaje Harry je promatrao pognute ljude kako se bore s vjetrom i kišom. Ali osjećaj nije nestajao. Osjećaj da je nešto ili netko ovdje, u blizini, iznutra, vidljiv. Kad bi samo vidio stvari na pravi način, u pravome svjetlu. Katrine je pokupila Harryja na pristaništu, kako je dogovoreno. „Posudila sam ovo od prijatelja”, rekla je upravljajući šestometarskim plovilom kroz uski ulaz u luku. Dok su obilazili poluotok Nordnes, buka je natjerala Harryja da se okrene pa je opazio totem-stup. Drvena su lica grubo vrištala prema njemu, otvorenih usta. Hladni zapuh vjetra prošao je preko čamca. „To su galebovi u Akvariju”, objasnila je Katrine. Harry je čvršće stegnuo kaput.

Finnoy je mali otok. Osim vrištine, na tom kišom ispranom komadu zemlje, nije bilo drugog raslinja, ali postojao je gat za koji je Katrine stručno privezala čamac. Rezidencijalni dio sastojao se od ukupno šezdeset drvenih koliba, veličine kuće za lutke. Podsjećale su Harryja na rudarske nastambe koje je nekoć vidio u Sowetu. Katrine je povela Harryja šljunčanom stazom između koliba, pa krenula prema jednoj od njih. Isticala se među ostalim, jer joj se gulila boja sa zidova. Jedan od prozora je napukao. Katrine se podigla na prste, dohvatila svjetiljku iznad vrata i odvrnula je. Začulo se škripanje dok ju je okretala, a iz svjetiljke su ispali mrtvi insekti. A s njima i ključ koji je uhvatila u zraku. „Svidjela sam se njegovoj bivšoj ženi”, objasnila je Katrine i gurnula ključ u bravu. Unutra se osjećao miris plijesni i vlažnog drva. Harry se za gledao u polutamu. Začuo se klik prekidača i svjetlo se upalilo. „Zajedničko je”, rekla je Katrine, polako se osvrćući oko sebe. „Plaća ga policija.” Koliba je imala dvadeset i pet kvadratnih metara i sastojala se od dnevne sobe s kuhinjom i spavaonice. Prazne boce piva pokrivale su radnu plohu i stol u dnevnoj sobi. Na zidovima nije bilo ničega, a nije bilo ni ukrasa na prozorskim daskama niti knjiga na policama. „Postoji i podrum”, rekla je Katrine i pokazala pomična vrata u podu. „Ovo je tvoje područje. Što sad radimo?” „Tražimo”, objasnio je Harry. „Što?” „To nam je zadnja briga.” „Zašto?” „Zato što je lako previdjeti nešto važno ako tražiš nešto drugo. Izbriši misli. Znat ćeš što tražimo kad to ugledaš.” „U redu”, odgovorila je Katrine, naglašeno polako. „Kreni odavde”, rekao je Harry, prišao pomičnim vratima i povukao umetnuti željezni kolut. Usko stepenište vodilo je u tamu. Nadao se da ne vidi njegovo oklijevanje. Dok se spuštao u gusti mrak koji je mirisao na zemlju i trule daske, za lice mu se lijepila suha paučina davno uginulih paukova. Podrum je sav bio ispod zemlje. Na kraju stepeništa pronašao je prekidač i pritisnuo ga, ali ništa se nije dogodilo. Jedina svjetlost dolazila je od crvene lampice

zamrzivača pored zida. Uključio je džepnu lampu i snop svjetlosti pao je na vrata spremišta. Šarke na vratima su škripale dok ih je otvarao. Bilo je to stolarsko spremište prepuno alata. Za čovjeka s ambicijom izraditi nešto smisleno, pomislio je Harry. Osim hvatanja ubojica. Ali alat nije izgledao kao da je pretjerano korišten, pa je Rafto na kraju možda shvatio da nije dobar ni u čemu drugom, da nije tip koji izrađuje stvari, već onaj koji čisti nakon svega. Iznenadna buka natjerala je Harryja da se okrene. S olakšanjem je ispustio dah kad je shvatio da je termostat zamrzivača uključio ventilator. Harry je ušao u drugo spremište. Preko svih stvari bio je prostrt sag. Povukao ga je i preplavio ga je miris vlage i plijesni. Svjetlost njegove svjetiljke otkrila je istrunuli suncobran, plastični stol, niz ladica zamrzivača, izblijedjele plastične stolce i set za kriket. U podrumu nije bilo više ničega. Čuo je Katrine kako pretražuje iznad njega i gotovo je zatvorio vrata spremišta, ali kad je povu kao sag, jedna od ladica kliznula je u dovratak. Htio ju je nogom gurnuti nazad, ali je zastao i pogledao je. Pod svjetlom je vidio slova na bridu. Electrolux. Prišao je zidu kraj kojeg je i dalje bučio ventilator zamrzivača. Electroluxov zamrzivač. Zgrabio je ručku i povukao je, ali vrata nisu popuštala. Ispod ručke je primijetio bravicu i shvatio da je zamrzivač jednostavno zaključan. Otišao je u alatnicu i pronašao polugu. Katrine se spuštala niz stepenice upravo kad se vratio. „Gore nema ničega”, objavila je. „Mislim da je najbolje da odemo. Što ti radiš?” „Provaljujem”, odgovorio je Harry i gurnuo vrh poluge u vrata zamrzivača, malo iznad brave. Svom svojom težinom naslonio se na drugi kraj, ali vrata nisu popuštala. Prilagodio je držanje, jednom se nogom oslonivši o stepenice i gurnuo. „Prokleti…” Vrata su se širom otvorila, uz suhi prasak i Harry je pao naglav ce. Začuo je kako je svjetiljka udarila o pod i osjetio val hladnoće, poput daha glečera. Petljao je s lampom ispod sebe kad je čuo Katrine. Bio je to zvuk koji ga je sledio do kostiju, vrisak iz dubine grla koji je prešao u histerične jecaje nalik na smijeh. Na nekoliko sekundi je utihnuo, dolazeći do daha, a onda opet započeo, isti vrisak, dugačak i zavijajući, poput ritualne pjesme bola koju žene pjevaju dok rađaju. Ali u tom trenutku Harry je već sve vidio i znao je zašto. Vrištala je jer je zamrzivač savršeno funkcionirao i nakon

dvadeset godina, a njegovo unutarnje svjetlo otkrilo je nešto ugurano unutra, s rukama naprijed, skvrčenim koljenima i glavom iskrenutom u stranu. Truplo je bilo prekriveno bijelim kristalićima leda, kao da se njime hranio sloj bijelih gljivica, a iskrivljeni oblik bio je vizulni prikaz Katrininih vriskova. Ali nije to okrenulo Harryjev želudac. Trenutak nakon što se zamrzivač otvorio, truplo je ispalo naprijed, udarivši čelom u rub vrata pa su kristalići leda popadali s lica na pod podruma. Tada je Harry shvatio da im se Gert Rafto smije. No cerek nisu oblikovala usta koja su bila zašivena grubim koncem, nalik na konoplju, koji je vezom u obliku slova Z obilazio usne. Cerek je prelazio bradu sve do obraza, a činila ga je linija crnih čavala koji su mogli biti samo zabijeni u lice. Harryjevu pažnju privukao je nos. Iz čistog prkosa odbio je povratiti. Nosna kost i hrskavica su prvi uklonjeni. Hladnoća je isisala svu boju iz mrkve. Snjegović je bio potpun.

Treći dio 15.

DAN DEVETI Broj osam Bilo je osam navečer, a prolaznici niz Gronlandsleiert mogli su vidjeti svjetla kako gore na čitavom šestom katu policijske postaje. Holm, Skarre, Espen Lepsvik, Gunnar Hagen i ravnatelj po licije sjedili su u Ki ispred Harryja. Prošlo je šest i pol sati otkako su pronašli truplo Gerta Rafta na Finnoyju i četiri sata otkako je Harry nazvao iz Bergena kako bi dogovorio sastanak prije no što su ga odvezli na aerodrom. Harry ih je obavijestio o otkriću trupla, a čak se i ravnatelj policije trgnuo u stolcu kad im je pokazao slike mjesta zločina koje je e-mailom poslala bergenska policija. „Izvješće o autopsiji još nije spremno”, rekao je Harry, „ali uzrok smrti je prilično jasan. Pogođen je vatrenim oružjem u usta, a me tak je prošao kroz nepce i izašao iz glave. Ubojstvo se dogodilo na poprištu zločina: dečki iz Bergena pronašli su metak u zidu kolibe.” „Krv i moždana tvar?” upitao je Skarre. „Ne”, odgovorio je Harry. „Ne može ih biti nakon toliko godina”, objasnio je Lepsvik. „Štakori, kukci…” „Možda bi bilo nekih tragova”, ubacio se Harry, „ali razgovarao sam s patologom i slažemo se oko toga. Rafto je vjerojatno pomo gao da ne bude neuredno.” „Ha?” upitao je Skarre. „Ugh”, dobacio je Lepsvik. Odjednom je Skarreu sinulo pa mu se lice užasnuto zgrčilo. „O, jebemti.” „Oprostite”, ubacio se Hagen, „može li mi netko objasniti o čemu govorite?” „To je nešto što se povremeno događa kod samoubojstava”, objasnio je Harry. „Jadnik isisa zrak iz cijevi prije nego što se upuca. Vakuum uzrokuje da bude manje…”, tražio je riječ, „… prljavo. Ovdje je Raftu vjerojatno

naređeno da isisa zrak.” Lepsvik je zavrtio glavom. „A policajac poput Rafta morao je točno znati zašto.” Hagen je problijedio. „Ali kako… kako zaboga natjeraš čovjeka da posisa…?” „Možda je imao izbor”, predložio je Harry. „Ima i gorih na čina umiranja od metka kroz usta.” Svi su zaprepašteno šutjeli. A Harry je pustio da šutnja potraje nekoliko sekundi prije negoli je nastavio. „Dosad nismo pronalazili trupla. I Raftovo je bilo skriveno, no bilo bi prilično brzo pronađeno da obitelj nije ignorirala kolibu. Zbog toga vjerujem da Rafto nije bio dio ubojičina projekta.” „A vjeruješ da je riječ o serijskom ubojici?” U glasu ravnatelja policije nije bilo prkosa, samo želja da se ta činjenica potvrdi. Harry je kimnuo. „Ako Rafto nije bio dio tog takozvanog projekta, gdje je onda motiv?” „Ne znamo, ali kad je detektiv ubijen, prirodno je pomisliti da je predstavljao nekakvu prijetnju ubojici.” Espen Lepsvik se nakašljao. „Ponekad nam način ponašanja prema truplu govori ponešto o motivu. U ovom slučaju, primje rice, nos je zamijenjen mrkvom. Drugim riječima, pokazuje nam dugi nos.” „Ismijava nas?” upitao je Hagen. „Možda nam govori da ne guramo nos gdje mu nije mjesto?” oprezno je predložio Holm. „Točno!” uzviknuo je Hagen. „Upozorenje ostalima da se drže podalje.” Ravnatelj policije je spustio glavu i krajičkom oka pogledao Harryja. „A zašivena usta?” „Poruka: drži jezik za zubima”, zahroptao je Skarre. „Točno!” opet je viknuo Hagen. „Ako je Rafto bio trula jabuka i na neki način u dosluhu s ubojicom, možda je prijetio da će ga razotkriti.” Svi su pogledali Harryja koji nije reagirao niti na jedan od zaključaka. „Onda?” upitao je ravnatelj policije. „Naravno, možda ste u pravu”, rekao je Harry.

„Ali mislim da je jedina poruka koju nam je htio poslati ona da je Snjegović bio ovdje. A on voli raditi snjegoviće. Točka.” Detektivi su izmijenili brze poglede, ali nitko se nije pobunio. „Imamo još jedan problem”, rekao je Harry. „Bergenska je po licija objavila da je na Finnoyju pronađena mrtva osoba i to je sve. Zamolio sam ih da ne iznose detalje, kako bismo imali nekoliko dana za sakupljanje tragova i da Snjegović ne dozna da je truplo pronađeno. Nažalost, dva dana nisu pretjerano realna procjena. Niti jedna policijska postaja nije tako diskretna.” „Mediji će sutra ujutro imati Raftovo ime”, rekao je Espen Lepsvik. „Poznajem neke ljude u Bergens Tidendeu i Bergensavisenu.” „Krivo”, začuli su glas iza sebe. „Bit će na kasnim večerašnjim vijestima na TV2. Ne samo ime, već i pojedinosti o mjestu zločina i vezi sa Snjegovićem.” Okrenuli su se. Katrine Bratt je stajala na dovratku. I dalje je bila blijeda, ali više ne onako beskrvna kao onda kad ju je Harry gledao kako odlazi čamcem s Finn0yja, ostavivši njega da čeka policiju. „Znači, poznaješ ljude s TV2, ha?” upitao je Espen Lepsvik sa zločestim osmijehom. „Ne”, rekla je Katrine i sjela. „Poznajem bergensku policiju.” „Gdje si bila, Bratt?” upitao je Hagen. „Nije te bilo nekoliko sati.” Katrine je bacila pogled na Harryja, a ovaj joj je uputio ne razumljiv pokret glavom pa pročistio grlo. „Katrine je obavljala nekoliko zadataka koje sam joj zadao.” „Mora da su važni. Da čujemo, Bratt.” „Ne moramo sada ulaziti u to.” „Samo sam znatiželjan”, zadirkivao ju je Hagen. Moj prokleti general iz naslonjača, pomislio je Harry. Gospodin Točnost, Gospodin Brifiranje, ne možeš li je ostaviti na miru, zar ne vidiš da je cura još u šoku? Problijedio si kad si vidio slike. Odjurila je kući da bi isključila sve ovo. Pa što onda? Sad je ovdje. Potapšaj je po leđima, umjesto da je ponizuješ pred kolegama. Sve je to, jasno i čisto, prolazilo kroz Harryjevu glavu dok je pokušavao uhvatiti Hagenov pogled i natjerati ga da shvati. „Pa, Bratt?” bio je uporan Hagen. „Provjeravala sam neke stvari”, rekla je Katrine i podigla bradu.

„Shvaćam. Kao na primjer…?” „Kao na primjer činjenicu da je Idar Vetlesen studirao medicinu kad je Laila Aasen ubijena, a Onny Hetland i Gert Rafto nestali.” „Je li to važno?” zanimalo je ravnatelja policije. „Važno je”, odgovorila je Katrine. „Studirao je na Sveučilištu u Bergenu.” Ki je utihnula. „Student medicine?” Ravnatelj policije promatrao je Harryja. „Zašto ne?” pitao je Harry. „Kasnije se počeo baviti plastičnom kirurgijom, a sam kaže da voli oblikovati lica.” „Provjerila sam gdje je prošao specijalizaciju i gdje je kasnije radio”, rekla je Katrine. „Mjesta se ne podudaraju s nestancima žena za koje vjerujemo da ih je Snjegović ubio. Ali mladi liječnici često putuju. Konferencije, kratka privremena zaposlenja.” „Prokleta je šteta što nam Krohn neće dati da popričamo s tipom”, rekao je Skarre. „Zaboravi”, rekao je Harry. „Uhitit ćemo Vetlesena.” „Zašto?” upitao je Hagen. „Zato što je studirao u Bergenu?” „Zato što je pokušao kupiti maloljetnike za seks.” „Na kojoj osnovi?” zanimalo je ravnatelja policije. „Imamo svjedoka. Vlasnika Leona. A imamo i fotografije koje povezuju Vetlesena s tim mjestom.” „Mrzim što vam to moram reći”, ubacio se Espen Lepsvik, „ali poznajem tipa iz Leona i on nikad neće svjedočiti. Slučaj se neće održati; morat ćete bez svake sumnje pustiti Vetlesena za dvadeset i četiri sata.” „Znam”, rekao je Harry i pogledao na sat. Računao je koliko traje vožnja do Bygdoyja. „A nevjerojatno je što sve ljudi odluče reći za to vrijeme.” Harry je još jednom pritisnuo zvonce na vratima, sjećajući se da je ovako bilo na ljetnim praznicima dok je bio dijete; svi bi otišli, a on bi bio jedini dječak u Oppsalu. Sjećao se kako je stajao ondje i zvonio na vratima 0ysteinova stana, ili nekome od ostalih, nadajući se da će nekim čudom biti kod kuće, a ne kod bake u Hadenu, u kolibi u Sonu ili na kampiranju u

Danskoj. Pritiskao bi zvonce sve dok ne bi shvatio da je preostala samo jedna mogućnost. Tresko. Tresko s kojim se 0ystein nije nikad htio igrati, ali koji bi ih pratio poput sjene i čekao da se predomisle i da ga privremeno izvuku iz izolacije. Mora da je odabrao Harryja i 0ysteina zato što ni oni nisu bili najpopularniji, pa se nadao kako ima neke nade da ga prihvate u svoj klub. A sada je to bila jedina mogućnost jer je ostao samo Tresko i Harry je znao da je uvijek kod kuće, zato što si njegova obitelj nije mogla priuštiti putovanja i nije imao drugih prijatelja. Harry je začuo šuškanje papuča iznutra i vrata su se jedva otvorila. Žensko se lice razvedrilo. Baš kao što bi se razvedrilo i lice Treskove majke kad bi vidjela Harryja. Nikad ga nije pozivala unutra, samo bi pozvala Treska, otišla po njega, dala mu detaljne upute, ugurala ga u ružnu parku i izgurala na stubište, gdje bi ovaj nadureno stajao i gledao Harryja. I Harry je znao da Tresko zna. Osjećao bi njegovu tihu mržnju dok bi hodali prema kiosku. Ali to je bilo u redu. Pomagalo je da vrijeme prođe. „Bojim se da Idar nije kod kuće”, rekla je gospođa Vetlesen. „Zašto ne uđete i ne sačekate ga? Rekao je da se samo ide provozati.” Harry je zavrtio glavom i upitao se mogu li se vidjeti plava svjetla koja su rezala tamu Bygdoyja na ulici iza njega. Mogao se okladiti da ih je Skarre upalio, budaletina. „Kad je otišao?” „Malo prije pet.” „Ali to je bilo prije nekoliko sati”, rekao je Harry. „Je li rekao kamo ide?” Zavrtjela je glavom. „Nikad mi ništa ne govori. Što kažete na to? Ne želi da mu vlastita majka zna što radi.” Harry joj je zahvalio i rekao da će doći kasnije. Tada se spu stio niz šljunčanu stazu i stepenice do vrtne ograde. Nisu pronašli Idara Vetlesena u njegovu uredu ni u hotelu Leon, a kurling klub je bio zatvoren i u mraku. Harry je zatvorio vrtna vrata i prišao automobilu. Uniformirani policajac je spustio prozor. „Isključite rotirke”, rekao je Harry Skarreu na suvozačkom sje dištu. „Ona kaže da nije kod kuće i vjerojatno govori istinu. Morat ćete sačekati i vidjeti hoće li se vratiti. Nazovite dežurnog u postaji i recite mu da pokrene potragu. Ništa putem radioveze, u redu?” Vraćajući se u grad Harry je nazvao Telenorovu centralu, gdje su ga obavijestili da je

Torkildsen otišao kući i da će upiti u vezi s lokacijom Vetlesenova mobitela morati ići uobičajenim kanali ma sutra ujutro. Prekinuo je vezu i pojačao glasnoću Slipknotova „Vermiliona”, ali nije bio raspoložen pa je izvadio album i stavio CD Gila Evansa koji je slučajno otkrio u dnu pretinca za rukavi ce. NRK-ove 24-satne vijesti brbljale su na radiju dok je petljao s omotnicom albuma. „Policija traži liječnika tridesetih godina, stanovnika Bygd0yja. Vjeruje se da je povezan s umorstvima Snjegovića.” „Jebemti!” zaurlao je Harry i bacio Gila Evansa u prednje staklo, zasuvši automobil komadićima plastike. Disk mu se otkoturao pod noge, a on je iz čiste frustracije nagazio papučicu gasa i pretekao cisternu u lijevoj traci. Dvadeset minuta. Trebalo im je dvadeset mi nuta. Zašto jednostavno ne daju policiji mikrofon i prijenos uživo? Te je večeri policijska kantina bila zatvorena i napuštena, ali Harryju je pronašao upravo ondje, nju i njezine sendviče, za stolom za dvoje. Harry je sjeo na drugi stolac. „Hvala što nikome nisi rekao da sam pukla na Finn0yju”, tiho je rekla. Harry je kimnuo. „Što si radila?” „Odjavila sam se i uhvatila let u tri poslijepodne. Morala sam pobjeći.” Spustila je pogled na šalicu čaja. „Ja… žao mi je.” „U redu je”, rekao je Harry i promatrao njen tanki, pognuti vrat, podignutu kosu i nježnu ruku na stolu. Sada ju je gledao novim očima. „Kad tvrdi orasi pucaju, čine to sa stilom.” „Zašto?” „Možda nemaju dovoljno iskustva u gubljenju kontrole.” Katrine je kimnula, i dalje zagledana u šalicu s logotipom policijskog sportskog tima. „I ti si opsjednut kontrolom, Harry. Zar ti nikad ne pukneš?” Podigla je pogled i Harry je pomislio da je vjerojatno inten zivna svjetlost u šarenicama njezina oka kriva što su joj bjeloočnice dobile plavkasti sjaj. Potražio je cigarete. „Imam i previše iskustva u pucanju. Gotovo da sam vježbao samo to. Imam crni pojas u gađanju.” Blijedo se nasmiješila umjesto odgovora. „Mjerili su moždanu aktivnost kod iskusnih boksača”, dodao je.

„Jesi li znala da tijekom borbe nekoliko puta gube svijest? Djelić sekunde ovdje, djelić sekunde ondje. Ali nekako ipak uspiju ostati na nogama. Kao da tijelo zna da je to samo privremeno, pa ih zadrži i tjera da ostanu uspravni, onoliko koliko im treba da dođu k svijesti.” Harry je izvadio cigaretu. „I ja sam pukao u kolibi. Razlika je u tome što, nakon svih ovih godina, moje tijelo zna da će se kontrola vratiti.” „Ali što radiš”, upitala je Katrine i maknula pramen s lica, „da te ne nokautira prvi udarac?” „Ono što rade i boksači, pomičem se u ritmu s udarcima. Ne opiri se. Ako te dotakne išta od stvari koje se događaju na poslu, pusti. Ionako to nećeš moći dugoročno potiskivati. Uzimaj to dio po dio i otpuštaj kao branu, nemoj dopustiti da se sakuplja i napravi pukotinu.” Stavio je cigaretu među usne. „Da, znam. Policijski psiholog ti je sve ovo već rekao dok si bila kadetkinja. Želim ti reći sljedeće: ako to i pustiš u svoj stvarni život, moraš znati što ti radi, osjetiti kako te uništava.” „U redu”, rekla je Katrine. „A što radiš kad osjetiš da te uništava?” „Nađeš drugi posao.” Zapiljila se u njega. „A što si ti napravio, Harry? Što si ti napravio kad si osjetio da te uništava?” Harry je snažno zagrizao fdtar i osjetio njegova meka i suha vlakna kako mu se trljaju o zube. Razmišljao je da mu je mogla biti sestra ili kćer: bili su napravljeni od istog čvrstog materijala. Od snažnog, teškog, nepopustljivog materijala s velikim pukotinama. „Zaboravio sam potražiti drugi posao”, odgovorio je. Nasmijala se. „Znaš što?” prošaptala je. „Što?” Pružila je ruku, izvukla mu cigaretu iz usta i nagnula se preko stola. „Mislim…” Vrata kantine s treskom su se otvorila. Bio je to Holm. „TV2”, rekao je. „Sad je na vijestima. Imena i fotografije Rafta i Vetlesena.” Tada je nastao kaos. Premda je bilo jedanaest navečer, za samo pola sata predvorje policijske središnjice bilo je ispunjeno novina rima i fotografima. Svi su čekali da se šef Kriposa Espen Lepsvik ili šef

Kriminalističkog odjela Hagen ili ravnatelj policije ili zapravo bilo tko spusti i nešto kaže. Mrmljali su o tome kako policija mora pokazati odgovornost i informirati opću javnost o tako ozbiljnoj i šokantnoj stvari, a nije zanemariv ni materijal za visoke naklade. Harry je stajao uz ogradu u atriju i promatrao ih. Kružili su poput nemirnih morskih pasa, razgovarajući jedan s drugim, zadir kivali se, pomagali jedan drugome, blefirali i razmjenjivali djeliće informacija. Je li netko što čuo? Hoće li večeras biti konferencija za novinare? Ili barem hitni brifing? Je li Vetlesen već na putu za Tajland? Dedlajn, odnosno zaključenje sutrašnjeg izdanja bilo je blizu, nešto se moralo dogoditi. Harry je negdje pročitao da riječ dedlajn, odnosno deadline, potječe s bojišta američkog Građanskog rata kad su, zbog nedo statka materijala za vezivanje, zatvorenici bili okupljeni na jedno me mjestu, a oko njih bi u prašini bila nacrtana linija. Ta je linija bila poznata kao deadline, odnosno mrtva crta, jer bi svatko tko bi iskoračio izvan nje bio ubijen. Upravo takvi bili su i ovi ratnici okupljeni u predvorju: zatvorenici koje vežu rokovi. Harry je bio na putu prema sobi za sastanke gdje su ga čekali ostali, kad mu je zazvonio mobitel. Bio je to Mathias. „Jesi li poslušao poruku koju sam ti ostavio na telefonskoj se kretarici?” upitao je. „Nisam stigao, ovdje je gužva”, rekao je Harry. „Možemo li kasnije razgovarati?” „Naravno”, odgovorio je Mathias. „Ali radi se o Idaru. Vidio sam na vijestima da ga tražite.” Harry je prebacio telefon u drugu ruku. „Reci mi sad.” „Idar me danas rano nazvao. Ispitivao me o carnadrioksidu. Često me zove da bi se raspitao o lijekovima - farmakologija mu nije jača strana - pa u tom trenutku nisam previše razmišljao o tome. Zovem jer je carnadrioksid iznimno opasan lijek. Mislio sam da bi trebao znati.” „Naravno, naravno”, rekao je Harry kopajući po džepovima sve dok nije pronašao napola izgrizenu olovku i tramvajsku kartu. „Carna…” „Carnadrioksid. Sadrži otrov iz puževe kućice i koristi se za ubla žavanje bolova kod pacijenata s HlV-om i rakom. Tisuću je puta jači od morfina i ako se samo malo prekorači doza, može izazvati trenutačnu

paralizu mišića. Respiratorni organi i srce prestanu raditi i smrt je trenutačna.” Harry je bilježio. „U redu. Što je još rekao?” „Ništa. Djelovao je uznemireno. Zahvalio mi je i prekinuo razgovor.” „Imaš li pojma odakle je zvao?” „Ne, ali bilo je nešto čudno s akustikom. Siguran sam da nije zvao iz ordinacije. Zvučalo je kao da je u crkvi ili pećini - ako razumiješ što želim reći?” „Razumijem. Hvala ti, Mathias. Nazvat ćemo te bude li nam trebalo još informacija.” „Drago mi je što mogu…” Harry nije čuo ostatak rečenice jer je pritisnuo tipku za zavr šetak poziva i veza je prekinuta. Ostatak malog istražiteljskog tima sjedio je u Ki sa šalicama kave u rukama - na uređaju se grijao vrč svježe kave - a sa stolaca su visjele jakne. Skarre se upravo vratio iz Bygdoyja. Prepričao je raz govor koji je obavio s majkom Idara Vetlesena, koja je ponovila da ne zna ništa i da je cijela stvar sigurno nekakav veliki nesporazum. Katrine je nazvala njegovu pomoćnicu Borghild Moen koja je ponovila iste rečenice. „Bude li potrebno, ispitat ćemo ih sutra”, rekao je Harry. „Mislim da sada imamo važniji problem.” Trojac je gledao u Harryja dok im je on prepričavao razgo vor s Mathiasom. Pročitao je riječ napisanu na tramvajskoj karti. Carnadrioksid. „Misliš li da ih je on ubio?” upitao je Holm. „Lijekom za paralizu?” „Eto ga na”, ubacio se Skarre. „Zato sakriva trupla. Tako da se lijek ne može otkriti na autopsiji i kasnije povezati s njim.” „Jedino što znamo”, rekao je Harry, „je to da je Idar Vetlesen izvan kontrole. Ali, ako je on Snjegović, mijenja obrazac djelovanja.” „Pitanje je”, dodala je Katrine, „koga sad proganja. Netko će uskoro umrijeti od toga.” Harry je protrljao vrat. „Jesi li dobila ispis Vetlesenovih poziva, Katrine?”

„Da, dobila sam imena i brojeve i prošla sam kroz njih s Borghild. Većina su pacijenti. Tu su i dva razgovora s Krohnom, njegovim od vjetnikom, te razgovor s Lund-Helgesenom koji si upravo prepričao. Osim toga, tu je i broj registriran na tvrtku Propper izdavaštvo.” „Nemamo previše tragova”, rekao je Harry. „Možemo samo sjediti ovdje, piti kavu i češati se po glupim glavama. Ili možemo otići kući i vratiti se sutra s istim glupim, ali možda manje umor nim glavama.” Ostali su ga promatrali. „Ne šalim se”, rekao je. „Tornjajte se kućama.” Harry se ponudio odvesti Katrine u nekadašnju radničku četvrt Grunerlokka gdje se, prateći njene upute, zaustavio ispred četverokatnice u Seilduksgati. „Koji stan?” upitao je, naginjući se naprijed. „Drugi kat, s desne strane.” Pogledao je gore. Svi su prozori bili u tami. Nije vidio zavjese. „Čini se da ti suprug nije kod kuće. Ili je možda zaspao.” „Možda”, rekla je, ali se nije ni pomaknula. „Harry?” Upitno ju je pogledao. „Kad sam rekla da je pitanje koga Snjegović sada proganja, znaš li na koga sam mislila?” „Možda”, odgovorio je. „Ono što smo pronašli na Finnoyju nije bilo samo nasumično umorstvo nekoga tko je previše znao. Isplanirano je davno prije.” „Kako to misliš?” „Mislim da je bilo planirano ako je Rafto stvarno bio na nje govu tragu.” „Katrine…” „Čekaj. Rafto je bio najbolji detektiv u Bergenu. Ti si najbolji u Oslu. Mogao je predvidjeti da ćeš ti istraživati ta umorstva, Harry. Zato si primio pismo. Samo ti govorim da budeš oprezan.” „Pokušavaš li me uplašiti?” Slegnula je ramenima. „Znaš što ćeš ako se bojiš?” „Ne.”

Katrine je otvorila vrata automobila. „Morat ćeš naći drugi posao.” Harry je otključao stan, skinuo čizme i zastao na pragu dnevne sobe. Izgledala je poput naopakog gradilišta i bila posve uništena. Mjesečina je osvijetlila nešto bijelo na golom crvenom zidu. Ušao je unutra. Bila je to kredom ispisana osmica. Ispružio je ruku i dotaknuo je. Mora da ju je ostavio onaj tip za plijesan, ali što to znači? Možda nekakva šifra koja mu govori koju tekućinu da nanese. Ostatak noći Harryjevo su tijelo tresle divlje noćne more, tje rajući ga da se okreće, čas lijevo, čas desno. Sanjao je da mu je nešto ugurano u usta i da mora disati kroz nekakav otvor, kako ne bi umro od gušenja. Imalo je okus po ulju, metalu i barutu i, na kraju, unutra više nije bilo zraka - samo vakuum. Tad je ispljunuo tu stvar i otkrio da nije disao kroz cijev pištolja, nego kroz osmicu. Osmicu s velikim krugom dolje i manjim gore. Osmica je postu pno dobila i treći, još manji krug na vrhu. Glavu. Glavu Sylvije Ottersen. Pokušala je vrištati, pokušala mu je reći što se dogodilo, ali nije mogla. Usne su joj bile zašivene. Kad se probudio, oči su mu bile slijepljene, imao je glavobolju, a na usnama mu je bio sloj nečega što je imalo okus po kredi i bljuvotini.

16.

DAN DESETI Kurling Bilo je hladno jutro u Bygd0yju kad je Asta Johannsen u osam ujutro, kao i obično, otključala vrata kurling kluba. Udovica koja će uskoro napuniti sedamdeset, ovdje je čistila dvaput tjedno, što je bilo više nego dovoljno jer je malenu, privatnu dvoranu kori stila tek šačica muškaraca, a osim toga - nije bilo tuševa. Upalila je svjetlo. S drvenih zidova visjeli su trofeji, diplome, zastavice ukrašene latinskim izrekama i stare crno-bijele fotografije muška raca s bradama, odjevenih u tvid, s dostojanstvenim izrazima lica. Asta je smatrala da izgledaju komično, poput onih lovaca na lisice u engleskim televizijskim serijama o višoj klasi. Otvorila je vrata dvorane za kurling i prema hladnoći iznutra shvatila da su zabo ravili uključiti termostat za led, što su obično činili da bi štedjeli struju. Asta johannsen je pritisnula prekidač za svjetlo, a neonske su cijevi zatreperile i neko se vrijeme premišljale žele li raditi. Stavila je naočale i vidjela da je termostat za hlađenje uistinu na preniskim vrijednostima, pa ga je povećala. Svjetlost je sjala na sivoj površini leda. Kroz svoje naočale za čitanje Asta je ugledala nešto na drugom kraju dvorane pa ih je skinula. Stvari su polako dolazile u fokus. Neka osoba? Željela je prijeći preko leda, ah je oklijevala. Asta Johannsen nije bila plašljiva, ali se bojala da će jednoga dana slomiti kuk na tom ledu i ležati ondje sve dok je ne pronađu lovci na lisice. Uhvatila se za jednu od metli naslonjenih na zid, upotrijebila je kao štap za hodanje i polako, sitnim koracima, prešla led. Beživotno tijelo muškarca ležalo je na jednom kraju leda, s glavom u središtu prstenova. Plavobijela svjetlost neonskih cijevi padala je na lice ukočeno u grču. Lice joj je bilo donekle poznato. Je li 0n neka slavna osoba? Ukočene oči kao da su gledale u nešto iza nje, iza ovog svijeta. Zgrčena desna ruka držala je špricu u kojoj je ostalo nešto crvenog sadržaja. Asta Johannsen je mirno zaključila da više ništa ne može učiniti za njega, pa se polako vratila preko leda i potražila najbliži telefon. Nakon što je nazvala policiju i pričekala da dođu, otišla je kući i popila svoju jutarnju kavu.

Tek tad je podigla novine Aftenposten i shvatila koga je upravo pronašla. Harry se sagnuo dok je proučavao čizme Idara Vetlesena. „Što naš patolog kaže za vrijeme smrti?” upitao je Bjorna Holma koji je stajao pored njega u traper jakni podstavljenoj bijelim umjet nim krznom. Njegove čizme od zmijske kože gotovo se uopće nisu čule dok je koračao ledom. Jedva je prošao sat otkako je nazvala Asta Johannsen, a novinari su se već okupili iza crvene policijske trake oko kurling kluba. „Kaže da je teško odrediti”, objasnio je Holm. „Može samo pogoditi koliko bi brzo mogla padati temperatura tijela koje leži na ledu u mnogo toplijoj prostoriji.” „Ali ima neku predodžbu?” „Negdje između pet i sedam prošle večeri.” „Mm. Prije televizijskih vijesti o njemu. Vidio si bravu, zar ne?” Holm je potvrdio. „Standardna Yale brava. Bila je zaključana kad je spremačica stigla. Vidio sam da gledaš čizme. Provjerio sam otiske. Prilično sam siguran da odgovaraju onima koje smo pronašli u Sollihogdi.” Harry je proučavao uzorak na potplatima. „Znači, misliš da imamo krivca?” „Rekao bih da imamo.” Harry je kimnuo glavom, duboko zamišljen. „Znaš li je li Vetlesen ljevak?” „Sumnjam. Kao što vidiš, drži špricu u desnoj ruci.” Harry se složio. „Istina. No svejedno provjeri.” Harry nikad nije uspio doživjeti osjećaj zadovoljstva kad bi se jednog dana slučajevi na kojima bi radio primakli konačnom zaključku, a zatim razriješili i završili. Sve dok je slučaj bio u fazi istrage, to je bio njegov cilj, ali čim bi se taj cilj ostvario, znao bi da ipak nije stigao na kraj putovanja. Ili da to nije bio kraj kakav je zamišljao. Ili da se cilj promijenio, prebacio na bogznašto. Problem je bio u tome što se osjećao praznim, pa uspjeh nije imao obećani okus. Naime, hvatanje krivca uvijek je sa sobom donosilo pitanje: pa što onda? Bilo je sedam navečer, svjedoci su ispitani, forenzički doka zi prikupljeni, konferencija za novinare održana, a u hodnicima

Kriminalističkog odjela vladala je slavljenička atmosfera. Hagen je bio naručio kolače i pivo te pozvao Lepsvikov i Harryjev tim na proslavu u Kl. Harry je sjeo na stolac gledajući veliki komad torte koji je netko stavio preda nj. Slušao je Hagena kako govori, a zatim je čuo smi jeh i pljesak. Netko ga je u prolazu potapšao po leđima, ali većina ga je ostavljala na miru. Svuda oko sebe čuo je žamor razgovora. „Gad nije znao gubiti. Ustrtario se kad smo ga ščepali.” „Prevario nas je.” „Nas? Misliš da ste vi Lepsvikovi…?” „Da smo ga uhvatili živog, sud bi ga proglasio ludim i…” „Trebali bismo biti sretni, Naposljetku, nismo imali nikakve jake dokaze, samo indicije.” Glas Espena Lepsvika zagrmio je s druge strane prostorije. „U redu, ljudi, tišina! Dobili smo prijedlog koji je i usvojen, da se na đemo u Fenris baru kako bismo se ozbiljno napili. I to je naredba, u redu?” Slijedilo je glasno odobravanje. Harry je ostavio tortu i ustao, kad je osjetio lak dodir na ra menu. Bio je to Holm. „Provjerio sam. Baš kao što sam rekao - Vetlesen je bio dešnjak.” Iz konzervi piva koje su otvarali čuo se ugljični dioksid, a pripiti Skarre je zagrlio Holma. „Kažu da dešnjaci imaju duži životni vijek od ljevaka. No to ne vrijedi za Vetlesena, zar ne? Ha ha ha!” Skarre je otišao podijeliti svoju mudrost s ostalima, a Holm je upitao Harryja: „Odlaziš?” „Idem prošetati. Možda se vidimo u Fenrisu.” Harry je već bio na vratima kad ga je Hagen uhvatio za ruku. „Bilo bi lijepo da ostaneš”, tiho je rekao. „Ravnatelj policije će se spustiti i reći par riječi.” Harry je pogledao Hagena i shvatio da je u njegovom pogledu bilo nešto zbog čega mu je Hagen pustio ruku kao da se opekao. „Samo idem u WC”, rekao je Harry. Hagen se kratko nasmiješio i kimnuo. Harry je otišao u svoj ured, uzeo jaknu i polako se spustio niz stepenice, napustivši postaju i izašavši na Gronlandsleiret. U zraku je bilo nešto pahulja snijega, na grebenu Ekeberg treperila su svje tla, a zvuk sirena podsjećao je na udaljenu pjesmu kitova. Dvojica Pakistanaca veselo su

raspravljali ispred trgovina u Harryjevu kvartu, dok je snijeg prekrivao njihove naranče, a teturavi pijanac pjevao je pjesmu moru na Gronlands torgu. Harry je mogao osjetiti noćna stvorenja kako njuše zrak i pitaju se je li sigurno izaći. Bože, kako je volio ovaj grad. „Ovdje si?” Eli Kvale je iznenađeno pogledala svog sina Trygvea koji je sjedio za kuhinjskim stolom i čitao časopis. U pozadini se čuo radio. Htjela ga je pitati zašto nije s ocem u dnevnoj sobi, ali palo joj je na pamet da je njemu posve prirodno da želi razgovarati s njom. Osim što njoj nije bilo prirodno. Natočila si je šalicu čaja, sjela i promatrala ga u tišini. Bio je tako zgodan. Od početka je vjerovala da će biti ružan, ali se prevarila. Glas na radiju govorio je da muškarci više ne predstavljaju prepreku ulasku žena u norveške upravne odbore; tvrtke su se mu čile ne bi li ispunile zakonski određenu kvotu, jer je Većina imala kroničnu averziju prema položajima na kojima bi žene mogle biti izložene kritici, profesionalnim izazovima ili situacijama u kojima se nemaju iza koga skriti. „Ponašaju se poput djece koja plaču i plaču dok ne dobiju pistacio, a čim ga dobiju, oni ga ispljunu”, rekao je glas. „To je pro kleto iritantno gledati. Vrijeme je da žene preuzmu odgovornost i pokažu muda.” Da, pomislila je Eli. Vrijeme je. „Netko mi je danas prišao u ICA-i”, rekao je Trygve. „Stvarno?” upitala je Eli sa srcem u grlu. „Pitao me jesam li tvoj sin, tvoj i tatin.” „Uh-huh”, rekla je Eli blago, previše blago, osjećajući nemir. „A što si ti odgovorio?” „Što sam odgovorio?” Trygve je podigao pogled sa časopisa. „Odgovorio sam da jesam, naravno.” „A tko te to pitao?” „Što se zbiva, mama?” „Kako to misliš?” „Blijeda si.” „Ništa, ljubavi. Tko je bio taj koji te zaustavio?” Trygve se vratio časopisu. „Nisam rekao da je bio on, zar ne?” Eli je ustala, stišala radio upravo u trenutku dok je ženski glas zahvaljivao ministru gospodarstva i Arveu

St0pu na debati. Zagledala se u tamu u kojoj se nekoliko pahuljica besciljno vrtjelo uokolo, očito bez gravitacije i vlastite volje. Spustit će se tamo kamo ih sreća odnese. Bilo je u tome neke utjehe. Nakašljala se. „Što ti je?” upitao je Trygve. „Ništa”, odgovorila je. „Mislim da me hvata prehlada.” Harry je besciljno lutao ulicama Osla, bez ikakve vlastite volje. Tek kad se našao ispred hotela Leon, shvatio je kamo je krenuo. Prostitutke i dileri droge već su zauzeli svoja mjesta u susjednim ulicama. Za njih je ovo najprometnije doba. Korisnici su voljeli trgovati seksom i drogom prije ponoći. Harry je prišao recepciji i prema užasnutom izrazu lica Borrea Hansena shvatio da je prepoznat. „Imali smo dogovor!” zacvilio je vlasnik hotela brišući znoj sa čela. Harry se pitao zašto ljudi koji žive od tuđih slabosti uvijek imaju taj sjajni sloj znoja, kao oklop lažnog srama zbog vlastite beskrupuloznosti. „Daj mi ključ doktorove sobe”, rekao je Harry. „On večeras neće doći.” Tri zida hotelske sobe imala su tapete s psihodeličnim uzor kom smeđeg i narančastog, a zid kupaonice bio je obojan crno i prošaran sivim pukotinama i mrljama na mjestima gdje je otpala žbuka. Dvostruki krevet je u sredini bio udubljen. Tepih je bio čvrst i grub. Za lakše uklanjanje vode i sperme, pomislio je Harry. Uzeo je jednostavan ručnik sa stolca u podnožju kreveta i sjeo. Slušao je žamor uzbuđenja i očekivanja iz grada i osjetio da su se psi vratili. Režali su i lajali, te urlali povlačeći željezne lance; samo jedno piće, samo jedan gutljaj da te možemo ostaviti na miru i leći ti pod noge. Harryju nije bilo do veselja, ali se ipak nasmijao. Demone je trebalo istjerati, a bol utopiti. Zapalio je cigaretu. Dim se uzdizao do lampe od rižina papira. S kakvim se demonima borio Idar Vetlesen? Je li ih dovodio ovamo ili je ovo bilo njegovo utočište, njegovo sklonište? Možda je otkrio neke odgovore, ali nikako nije sve. Nikad ne sve. Kao odgovor na pitanje jesu li ludilo i zlo dva različita bića, i odgovor na pitanje nazivamo li destrukciju ludošću kad joj više jednostavno ne razumijemo svrhu. Možemo shvatiti kako netko može baciti atomsku bombu na grad prepun nedužnih civila, ali ne možemo razumjeti da drugi mogu izrezati prostitutke koje šire bolest i ne

moral u predgrađima Londona. Zato ono prvo nazivamo realiz mom, a ovo drugo ludilom. Kriste, kako je trebao piće. Samo jedno da mu otupi bol, da otupi ovaj dan i ovu noć. Netko je pokucao na vrata. „Da”, povikao je Harry zapanjen zvukom vlastita gnjeva. Vrata su se otvorila i ugledao je crno lice. Harry ju je pogledao. Ispod lijepe, snažne glave i vrata nosila je kratku jaknu, tako kratku da se vidjelo salo koje se prelijevalo preko ruba uskih hlača. „Doktor?” upitala je na engleskom. Naglasak na posljednjem slogu davao je riječi francuski prizvuk. Zavrtio je glavom. Pogledala gaje, a zatim su se vrata zatvorila i ona je nestala. Prošlo je nekoliko sekundi prije negoli je Harry ustao sa stolca i prišao vratima. Žena je stigla do kraja hodnika. „Molim te!” povikao je Harry na engleskom. „Molim te, vrati se.” Zastala je i oprezno ga pogledala. „Dvije stotine kruna”, rekla je. Naglasak na posljednjem slogu. Harry je kimnuo. Sjela je na krevet i zbunjeno slušala njegova pitanja. O doktoru, tom zlom čovjeku. O orgijama s nekoliko žena. O djeci koju je tražio da dovedu. A na svako novo pitanje ona je, ne shvaćajući, vrtjela glavom. Na kraju ga je upitala je li policajac. Harry je potvrdio Obrve su joj se podigle. „Zašt’ pitaš ta pitanja? Gdje je doktor?” „Doktor je ubijao ljude”, objasnio je Harry. Sumnjičavo ga je proučavala. „Ne istina”, rekla je polako. „Zašto ne?” „Jer doktor dobar čovjek. On nam pomaže.” Harry je pitao kako im doktor pomaže. A onda je on bio onaj koji je sjedio i slušao kako mu crnkinja govori o tome da je svakog ponedjeljka i četvrtka doktor sjedio u ovoj sobi sa svojom torbom, razgovarao s njima, slao ih u WC da donesu uzorke urina, uzimao uzorke krvi i testirao ih na spolne bolesti. Davao im je tablete i liječio ih ako bi imale koju od

uobičajenih spolnih bolesti. Ili adresu bolnice, ako bi imale neku drugu zaraznu bolest. Ako nešto drugo ne bi bilo u redu, i za to im je davao lijekove. Nikad nije uzimao novac; jedino su morale obećati da neće reći nikome osim kolegicama s ulice. Neke su djevojke dovodile i djecu kad su bila bolesna, ali ih je vlasnik hotela spriječio u tome. Harry je pušio i slušao. Je li to bilo Vetlesenovo iskupljenje? Kontrapunkt zlu, nužna ravnoteža? Ili je time samo naglašavao zlo, otpuštajući ga? Za doktora Mengelea govorilo se da je jako volio djecu. Jezik mu je bubrio u ustima; ako uskoro ne popije nešto, ugušit će ga. Žena je prestala govoriti. Igrala se s novčanicom od dvije sto tine kruna. „Hoće se doktor vratiti?” naposljetku je upitala. Harry je otvorio usta kako bi joj odgovorio, ali jezik mu je zasmetao. Zazvonio mu je mobitel pa se javio. „Hole pri telefonu.” „Harry? Ovdje Oda Paulsen. Sjećaš me se?” Nije je se sjećao; zvučala je premlado. „S NRK-a”, rekla je. „Zadnji sam te put pozvala u Bosse.” Istraživačica. Zavodnica. „Pitali smo se bi li nam se sutra opet pridružio. Htjeli bismo čuti o ovom trijumfu sa Snjegovićem. Da, znamo da je mrtav, ali ipak. O tome što takvoj osobi prolazi kroz glavu. Ako se može tako reći.. „Ne”, odgovorio je Harry. „Što ne?” „Ne želim vam se pridružiti.” „To je Bosse”, rekla je Oda Paulsen s iskrenim čuđenjem u glasu. „Na NRK TV.” „Ne” „Ali čuj, Harry, ne bi li bilo zanimljivo govoriti o…?” Harry je bacio mobitel u zid. Otpao je komad žbuke. Obuhvatio je glavu dlanovima i pokušao je držati da ne ek splodira. Morao je nešto popiti. Bilo što. Kad je podigao pogled, bio je sam u sobi. Sve se možda moglo izbjeći da Fenris bar nije služio alkohol. Da se Jim Beam nije nalazio na polici iza barmena, i promuklim glasom prepunim viskija urlao o anesteziji i amneziji: „Harry! Dolazi ovamo, prisjetimo se

starih vremena. Svih onih jezivih duhova koje smo otjerali, svih noći koje si prespavao.” S druge strane, možda se i nije moglo izbjeći. Harry je jedva primijetio kolege, ali oni nisu obraćali pažnju na njega. Kad je ušao u razmetljivo uređen bar, s plišanim interi jerom danskog trajekta, oni su već dobrano slavili. Lupali su jedan drugoga po ramenima, vikali i isparavali alkohol jedan u drugog, pjevajući sa Steviejem Wonderom koji je tvrdio da je nazvao samo kako bi rekao volim te. Ukratko, izgledali su i zvučali poput no gometaša koji su upravo dobili utakmicu. A kad je Stevie Wonder dovršio svoju ljubavnu izjavu, rekavši da ona dolazi iz dubine nje gova srca, pred Harryjem se našlo već treće piće. Prvo je piće sve otupjelo; mogao je disati i razmišljati o tome kakav je osjećaj uzeti carnadrioksid. Drugo ga je gotovo natjeralo na povraćanje. Ali tijelo je pregrmjelo prvi šok i shvatilo da je primilo upravo ono što je toliko dugo tražilo. A sad je odgovaralo mrmljanjem i samozadovoljstvom. Preplavila ga je toplina. Ovo je bila glazba za njegovu dušu. „Piješ?” Katrine je stajala pored njega. „Ovo je zadnje”, odgovorio je Harry. Jezik mu više nije bio otečen, već gladak i vješt. Alkohol je popravio izražavanje. A ljudi bi, do određene točke, rijetko primjećivali da je pijan. Upravo zato je i dalje imao posao. „Nije zadnje”, rekla je Katrine. „Prvo je.” „To je jedna od onih ideja liječenih alkoholičara.” Harry ju je pogledao. Intenzivne plave oči, tanke nosnice, pune usne. Bože, izgledala je predivno. „Jesi li ti alkoholičarka, Katrine Bratt?” „Imala sam oca koji je bio.” „Mm. Zato ih nisi htjela posjetiti u Bergenu?” „Voliš li ti posjećivati bolesne ljude?” „Ne znam. Možda si zbog njega imala nesretno djetinjstvo ili nešto takvo.” „Nije me mogao učiniti nesretnom. Takva sam se rodila.” „Nesretna?” „Možda. A što je s tobom?” Harry je slegnuo ramenima. „Podrazumijeva se.” Katrine je pijuckala svoje piće, nešto svjetlucavo. Sjajno kao votka, a ne sivo kao gin, ustanovio je.

„A na što se svodi tvoja nesreća, Harry?” Riječi su izašle prije negoli je stigao razmisliti. „Volim nekoga tko voli mene.” Katrine se nasmijala. „Siroče. Jesi li smireno krenuo u život, pun poleta i nade, pa je to usput uništeno? Ili ti je put predodređen?” Harry se zagledao u smeđu tekućinu u čaši. „Ponekad se i sam pitam. Ali ne prečesto. Pokušavam misliti na druge stvari.” „Kao na primjer?” „Samo na druge stvari.” „Razmišljaš li kad o meni?” Netko ju je gurnuo, pa je zakoračila bliže. Njezin parfem mi ješao se s aromom Jim Beama. „Nikad”, odgovorio je, zgrabio čašu i ispio sadržaj naiskap. Zagledao se preda se, u zrcalo između boca, u kojem je vidio Katrine Bratt i Harryja Holea kako stoje preblizu jedno drugome. Nagnula se naprijed. „Lažeš, Harry.” Okrenuo se prema njoj. Oči su joj plamtjele, žute i mutne, poput maglenki na automobilu koji ti ide ususret. Nosnice su joj bile raširene i teško je disala. Osjetio je miris, kao da je s votkom popila limetu. „Reci mi točno i detaljno, što bi sada najradije radio, Harry.” Glas joj je škripao poput šljunka. „Sve. Ovaj put nemoj lagati.” Misli su mu se vratile glasini koju je bio spomenuo Espen Lepsvik, o sklonostima Katrine Bratt i njenog muža. Sranje, misli mu se nisu nikamo vratile, ta mu se glasina sve vrijeme nalazila u moždanoj kori. Udahnuo je. „U redu, Katrine. Ja sam jednostavan čovjek s jednostavnim potrebama.” Nakrivila je glavu na način na koji neke životinjske vrste po kazuju pokornost. Podigao je čašu. „Pije mi se.” Katrine je teturajući poletjela prema Harryju, kad ju je jedan pi jani kolega gurnuo s leđa. Harry ju je uhvatio da ne padne, primivši je slobodnom rukom s lijeve strane. Lice joj se iskrivilo od bola. „Oprosti”, rekao je. „Jesi se ozlijedila?”

Držala se za rebra. „To je od mačevanja. Ništa strašno. Oprosti.” Okrenula mu je leđa i progurala se među kolege. Vidio je kako je nekolicina momaka prati pogledima. Otišla je u zahod. Harry je pogledom obuhvatio prostoriju i vidio Lepsvika kako okreće glavu kad su im se oči susrele. Nije mogao ostati ovdje. Ima i drugih mjesta na kojima može čavrljati s Jimom. Platio je piće i spremao se otići. U čaši je ostao još samo gutljaj. Ali Lepsvik i dvojica kolega promatrah su ga s druge strane bara. Bilo je to pitanje samokontrole. Harry je želio pokrenuti noge, ali kao da su se zalijepile za pod. Uzeo je čašu, prislonio je na usne i ispio sadržaj. Hladan noćni zrak bio je ugodan na njegovoj vreloj koži. Mogao bi poljubiti ovaj grad. Kad je Harry stigao kući, pokušao je masturbirati u umivaonik, ali se umjesto toga ispovraćao i pogledao kalendar koji je visio na čavlu ispod gornjeg ormarića. Dobio ga je od Rakel za Božić prije nekoliko godina. Na njemu su bile fotografije njih troje. Fotografija za svaki mjesec. Studeni. Rakel i Oleg su mu se smijali na pozadini od žutog jesenjeg lišća i blijedoplavog neba. Plavog poput haljine koju je nosila, one s malim bijelim cvjetovima. Haljine koju je nosila prvi put. Odlučio je da će večeras sanjati o tom plavom nebu. Tad je otvorio ormarić ispod radne plohe, odgurnuo prazne boce Coca Cole koje su uz zveket popadale i - bila je na samom kraju - tu se skrivala. Netaknuta boca Jim Beama. Harry nije nikad riskirao da u kući nema alkohola, čak ni u najtrjeznijim razdobljima, jer je dobro znao na što je spreman kad ga uhvati želja. Kao da želi od goditi neumitno, prošao je rukom preko etikete. Potom je otvorio bocu. Koliko je dovoljno? Šprica koju je koristio Vetlesen i dalje je bila obojena crveno kao otrov i jasno pokazivala da je bila puna. Crvena kao košenil. Moja ljubav, košenil. Duboko je udahnuo i podigao bocu. Prinio ju je usnama te osjetio kako mu se tijelo grči, pripremajući se za šok. Počeo je piti. Pohlepno i očajno, kao da se želi svega riješiti. A između svakog gutljaja njegovo je grlo proizvodilo zvuk nalik na jecaj.

17. DAN ČETRNAESTI Dobre vijesti Gunnar Hagen je žurio niz hodnik. Bio je ponedjeljak i prošla su četiri dana otkako je riješen slu čaj Snjegović. To su trebala biti četiri ugodna dana. Istina, bilo je tu čestitki, nasmiješenih šefova, pozitivnih komentara u tisku, pa čak i upita stranih medija mogu li dobiti čitavu priču i istragu, od početka do kraja. I tu je nastao problem: jedina osoba koja je Hagenu mogla dati pojedinosti o uspjehu, nije bila prisutna. Prošla su četiri dana, a nitko nije ni čuo ni vidio Harryja Holea. Razlog je bio očit. Kolege su ga vidjeli kako pije u Fenris baru. Hagen je tu informaciju zadržao za sebe, ali glasine su stigle do ravnatelja policije. Hagen je tog jutra bio pozvan u njegov ured. „Gunnare, ovo više ne može ovako.” Gunnar Hagen je odgovorio da možda postoje i druga objaš njenja. Harry im nije uvijek na vrijeme javljao da radi od kuće. Ostalo je dosta istražiteljskog posla na slučaju Snjegović, iako su pronašli ubojicu. Ali ravnatelj je odlučio. „Gunnare, kad je riječ o Holeu, ovo je kraj.” „On je naš najbolji detektiv, Torleif.” „I najgori predstavnik policije. Želiš li da naši mladi službenici imaju takav uzor, Gunnare? Čovjek je alkoholičar. Svi u policiji znaju da je pio u Fenrisu i da se otad nije pojavio na poslu. Ako to toleriramo, postavljamo jako niske standarde i šteta će biti gotovo nepopravljiva.” „Ali otkaz? Ne možemo li…?” „Nema više upozorenja. Propisi koji se odnose na javne službe nike i zloupotrebu alkohola, nedvojbeno su jasni.” Razgovor je i dalje odzvanjao u glavi POB-ovca kad je ponovo pokucao na ravnateljeva vrata.

„Vidjeli su ga”, rekao je Hagen. „Koga?” „Holea. Li me nazvao da kaže kako je ušao u svoj ured i za tvorio vrata.” „Dobro”, rekao je ravnatelj policije i ustao. „Idemo odmah popričati s njime.” Projurili su kroz Kriminalistički odjel, crvenu zonu na šestom katu policijske središnjice. Zaposlenici su, nanjušivši nešto u zraku, izašli na vrata svojih ureda, izvirujući i promatrajući dvojicu muškaraca kako žure strogih i ozbiljnih lica. Zastali su stigavši do vrata s natpisom 616. Hagen je duboko udahnuo. „Torleif…”, započeo je, ali je ravnatelj već uhvatio kvaku i širom otvorio vrata. Zastali su na dovratku ne vjerujući vlastitim očima. „Blagi bože”, prošaptao je ravnatelj. Harry Hole je sjedio za stolom u majici, s elastičnom vrpcom vezanom oko nadlaktice, pognute glave. Šprica je visjela s kože odmah ispod vrpce. Sadržaj je bio proziran, a već s vrata mogli su vidjeti nekoliko crvenih točkica na mjestu gdje je igla probila mliječnobijelu kožu. „Kog vraga radiš, čovječe?” zarežao je ravnatelj, gurnuvši Hagena ispred sebe i zatvorivši vrata. Harry je naglo podigao glavu i pogledao ih kao da su milja ma daleko. Hagen je primijetio da Harry drži u ruci štopericu. Iznenada je izvukao iglu, pogledao ostatak sadržaja, odbacio špricu i zabilježio nešto na komad papira. „O-ovo zapravo olakšava stvari, Hole”, zagrmio je ravnatelj. „Imamo loše vijesti.” „Ja imam loše vijesti, gospodo”, objavio je Harry, otkinuo ko mad vate iz vrećice i pritisnuo je na ruku. „Idar Vetlesen nije nikako mogao počiniti samoubojstvo. Pretpostavljam da znate što to znači?” Gunnar Hagen je iznenada poželio prasnuti u smijeh. Čitava mu se situacija učinila toliko apsurdnom da nije mogao smisliti nikakvu zadovoljavajuću reakciju. A prema ravnateljevu licu je shvatio da ni ovaj pojma nema kako reagirati. Harry je pogledao na sat i ustao.

„Dođite u sobu za sastanke za točno sat vremena, pa ćete saznati zašto”, rekao je. „Moram prije riješiti par drugih stvari.” Inspektor je projurio pored svojih zaprepaštenih šefova, otvorio vrata i nestao niz hodnik u nekoliko dugih, lakih koraka. Jedan sat i četiri minute kasnije Gunnar Hagen je dojurio do tihe Ki, s ravnateljem i zamjenikom ravnatelja policije. Soba je do posljednjeg mjesta bila ispunjena policajcima Lepsvikova i Holeova istražiteljskog tima, a mogao se čuti samo glas Harryja Holea. Uspjeli su pronaći stajaća mjesta u dnu prostorije. Slike Idara Vetlesena projicirane su preko zaslona, prikazujući kako je pronađen u dvorani za kurling. „Kao što možete vidjeti, Vetlesen je držao špricu u desnoj ruci”, objasnio je Harry Hole. „To nije neobično jer je dešnjak. Ali nje gove su čizme potakle moju znatiželju. Pogledajte ovamo.” Druga je slika prikazivala čizme u krupnom planu. „Ove su čizme jedini pravi forenzički dokaz koji imamo. Ali to je dovoljno, jer otisak odgovara otiscima koje smo pronašli u snijegu u Sollihogdi. No, pogledajte vezice.” Hole je objasnio. „Jučer sam proveo neka ispitivanja s mojim čizmama. Da bih tako vezao čvor, morao bih ga vezati straga prema naprijed. Kao da sam ljevak. Alternativa bi bila da stojim ispred čizme kao da to radim nekome drugom.” Nemir je prostrujio sobom. „Ja sam dešnjak.” Začuo se glas Espena Lepsvika. „I ja tako vežem vezice.” „Dobro, to može biti samo neobično. No, takve stvari bude određeni…” Harry je izgledao kao da ispituje okus riječi prije nego što ju je izgovorio. „… nemir. Nemir koji vas tjera da postavite druga pitanja. Jesu li to doista Vetlesenove čizme? Takve su čizme prilično jeftine. Jučer sam posjetio Vetlesenovu majku i dobio dozvolu pregledati njegovu kolekciju cipela. Skupe su, svaki par bez iznimke. I, kao što sam pomislio, nimalo se ne razlikuje od nas ostalih: ponekad skine cipele, a da ih ne odveže. Zato mogu reći…”, Harry je pokazivačem lupio po slici, „da znam kako Idar Vetlesen nije ovako vezao čvor.” Hagen je bacio pogled na ravnatelja policije na čijem se čelu vidjela duboka bora.

„Postavlja se pitanje”, nastavio je Harry, „je li netko mogao obuti Vetlesenu čizme. Iste one kakve je rečena osoba nosila u Sollihogdi. Motiv bi, naravno, bio ostaviti dojam da je Vetlesen Snjegović.” „Vezice i jeftine čizme?” povikao je inspektor iz Lepsvikova tima. „Imamo bolesnika koji je kupovao seks s djecom, koji je poznavao obje žrtve u Oslu i kojeg možemo smjestiti na mjesto zločina. Sve što imaš su obična nagađanja.” Visoki policajac je sagnuo ošišanu glavu. „To je istina, barem zasad. Ali sad dolazim do čvrstih činjenica. Na prvi pogled Idar Vetlesen je okončao svoj život carnadrioksidom, ubrizgavši špricu s jako tankom iglom u venu. Prema obdukcijskom nalazu, kon centracija camadrioksida bila je tako visoka da je sigurno ubrizgao u ruku dvadeset mililitara. To se slaže s ostacima u šprici koja je gotovo sigurno bila puna. Carnadrioksid je, kao što sada znamo, paralizirajuća tvar koja može ubiti čak i u malim dozama, jer srce i respiratorni organi budu trenutačno paralizirani. Prema patologu, odrasla bi osoba umrla za tri sekunde ako bi ta doza bila ubrizgana u venu, kao što je slučaj s Idarom Vetlesenom. A to jednostavno nema smisla.” Hole je mahnuo komadom papira na kojem je Hagen vidio nekakve olovkom zapisane brojeve. „Proveo sam ispitivanja na sebi, koristeći istu vrstu šprice i igle kao i Vetlesen. Ubrzigao sam otopinu soli koja odgovara carnadrioksidu zato što sve takve otopine imaju devedeset pet posto vode. I bilježio sam brojeve. Ma kako čvrsto pritiskao, uska igla znači da ne možete ubrizgati dvadeset mililitara za manje od osam sekundi. Dakle…” Inspektor je sačekao da se stvori očiti zaključak prije negoli je nastavio. „Vetlesen bi bio paraliziran prije nego što je ubrizgao trećinu sadržaja. Ukratko, nije mogao sve ubrizgati. Ne bez nečije pomoći.” Hagen je progutao slinu. Ovaj će dan biti gori no što je očekivao. Kad je sastanak završio, Hagen je vidio kako pomoćnik rav natelja šapće nešto n uho ravnatelju, a ravnatelj se potom nagnuo prema Hagenu. „Reci Holeu i njegovom timu da odmah dođu u moj ured. I stavi brnjicu Lepsviku i njegovom timu. Niti riječ o ovome ne smije izaći van. Jesi li shvatio?” Hagen je shvatio. Pet minuta kasnije sjedili su u velikom i turobnom uredu ravnatelja policije.

Katrine Bratt je zatvorila vrata i posljednja sjela. Harry Hole je utonuo u svoj stolac, a njegove ispružene noge završavale su ravno ispred stola ravnatelja policije. „Bit ću kratak”, rekao je ravnatelj policije i prešao dlanom pre ko lica, kao da želi izbrisati ono što je vidio; istražiteljski tim se vraća na početak. „Imaš li ikakvih dobrih vijesti, Hole? Da zasla diš gorku činjenicu što smo tijekom tvojeg tajanstvenog nestanka obavijestili medije da je Snjegović mrtav i da je to rezultat našeg napornog rada.” „Pa, možemo pretpostaviti da je Idar Vetlesen znao nešto što nije smio znati i da je ubojica otkrio da smo mu na tragu, pa je stoga uklonio mogućnost da bude otkriven. Ako je to točno, i dalje je istina da je Vetlesenova smrt rezultat našeg napornog rada.” Obrazi ravnatelja policije porumenjeli su od napora. „To ne smatram dobrim vijestima, Hole.” „Ne, dobre su vijesti da smo sve bliže. Da nismo, Snjegović se ne bi toliko trudio ostaviti dojam da je Vetlesen osoba koju tražimo. Želi da prekinemo istragu, da nas uvjeri da smo riješili slučaj. Ukratko, pod pritiskom je. A kad je tako, ubojice kao što je Snjegović rade pogreške. Osim toga, to nam govori da se ne usuđuje nastaviti ubijati.” Ravnatelj policije je zagrizao usnu i namrštio se. „Znači, to misliš, Hole? Ili se tome samo nadaš?” „Pa”, odgovorio je Harry Hole i počešao koljeno kroz rupu na trapericama, „vi ste tražili dobre vijesti, šefe.” Hagen je zastenjao. Naoblačilo se. Prognoza je najavila snijeg. Filip Becker je promatrao Jonasa koji je sjedio u dnevnoj sobi, očiju prikovanih za televizijski ekran. Otkako je Birte nestala, dje čak je svako božje poslijepodne sate i sate provodio u tom položaju. Kao da je to prozor u bolji svijet, svijet u kojem bije mogli pronaći da se samo dovoljno potrude. „Jonase.” Dječak ga je poslušno pogledao, ali bez zanimanja. Lice mu se užasnuto ukočilo kad je ugledao nož. „Hoćeš li me porezati?” upitao je dječak. Izraz njegova lica i poslušan glas bili su tako zabavni da je Filip Becker gotovo prasnuo u smijeh. Svjetlost lampe iznad stolića za kavu odražavala se na čeliku. Kupio je nož u željezariji u Storo Mallu. Nakon što je nazvao Idara Vetlesena.

„Samo malo, Jonas. Samo mrvicu.” tad je napravio rez.

18.

DAN PETNAESTI Pogled U dva sata Camilla Lossius se vozila kući iz teretane. Kao i obično, vozila je preko čitavog grada, do zapadnog dijela Osla i fitnes centra Colosseum Park. Ne zato što su imali opremu druga čiju od centra u blizini njihove kuće u Tveiti, već zato što su ljudi u Colosseumu bili više nalik na nju. Bili su to tipovi s West Enda. Preseljenje u Tveitu bilo je dio bračnog sporazuma s Erikom, a ona je morala gledati na to kao na čitav paket. Skrenula je u ulicu u kojoj su živjeli. Vidjela je svjetla u prozorima susjeda koje je po zdravljala, ali s kojima je rijetko razgovarala. To su bili Erikovi ljudi. Zakočila je. Nisu bili jedini s dvostrukom garažom u ovoj ulici u Tveiti, ali su bili jedini čija je garaža imala električna vrata. Erik je bio opsjednut takvim stvarima, a nju osobno nije bilo ni najmanje briga. Pritisnula je daljinski, vrata su se pokrenula i podigla, a ona je pustila kočnicu i uparkirala. Kako je i očekivala, Erikov auto nije bio ondje - radio je. Nagnula se na suvozačko sjedalo, zgrabila torbu za teretanu i torbu s kupovinom iz supermarketa ICA pa se, prije negoli je izašla, već po navici pogledala u retrovizoru. Izgledala je dobro, govorile su joj prijateljice. Nije još imala trideset, a živjela je u samostalnoj kući, imala dva automobila i vikendicu pored Nice, govorile su joj. I pitale su je kako je živjeti na East Endu. I kako su joj roditelji nakon bankrota. Čudno kako mozgovi automatski povezuju ta dva pitanja. Camilla se ponovo pogledala u retrovizor. Bile su u pravu. Stvarno izgleda dobro. Učinilo joj se da je vidjela još nešto, sitni pokret na rubu retrovizora. Ne, to su se samo vrata zatvarala za njom. Izašla je iz automobila i potražila ključeve kuće kad je shvatila da joj je mobitel i dalje u držaču u automobilu. Camilla se okrenula i kratko vrisnula. i Iza nje je stajao muškarac. Prestravljena, zakoračila je unazad rukom prekrila usta. Spremala se s osmijehom ispričati, ne zato što je učinila nešto radi čega je isprika potrebna, već zato što je on djelovao posve bezopasno.

Ali tad je u njegovoj ruci opazila pištolj. Bio je uperen u nju. Prvo je pomislila da izgleda kao igračka. „Moje je ime Filip Becker”, rekao je. „Nazvao sam vas. Nikog nije bilo kod kuće.” „Što želite?” upitala je ona, pokušavajući obuzdati drhtanje u glasu, jer joj je instinkt govorio da ne smije pokazati strah. „O čemu se radi?” Kratko se nasmiješio. „O kurvanju.” Harry je u tišini promatrao Hagena koji je prekinuo sastanak tima u Harryjevu uredu, kako bi ponovio riječi ravnatelja policije da „teorija” o Vetlesenovu ubojstvu ni pod kojim okolnostima ne smije iscuriti, čak niti partnerima, bračnim ili onim drugim. U nekom trenutku Hagen je uhvatio Harryjev pogled. „Pa, to sam htio reći”, zaključio je i brzo napustio ured. „Nastavi”, rekao je Harry Bjornu Holmu koji je iznosio vijesti o pretrazi mjesta zločina u kurling klubu. Ili preciznije: o nedo statku istih. „Tek smo počeli raditi kad je utvrđeno da je riječ o samouboj stvu. Nismo pronašli forenzičke dokaze, a sad je mjesto kontami nirano. Bio sam tamo jutros i bojim se da se nema što vidjeti.” „Mm”, rekao je Harry. „Katrine?” Katrine je pogledala u svoje bilješke. „Da, pa, tvoja je teorija da su se Vetlesen i ubojica sreli u kurling klubu i da je taj sastanak unaprijed dogovoren. Očit je zaključak da su bili u telefonskom kontaktu. Tražio si da provjerim popis poziva.” „Da”, rekao je Harry, prigušivši zijevanje. Listala je. „Dobila sam popise od Telenora za Vetlesenov telefon u klinici i mobitel. Odnijela sam ih kod Borghild.” „Kod Borghild?” upitao je Skarre. „Naravno - više nema posao na koji treba ići. Rekla mi je da Idar Vetlesen posljednja dva dana nije imao drugih posjetitelja osim pacijenata. Evo i popisa.” Uzela je papir iz dosjea i stavila ga na stol između njih. „Kako sam pretpostavila, Borghild dobro poznaje Vetlesenove profesionalne i društvene kontakte. Pomogla mi je da identifici ram gotovo sve osobe s popisa poziva. Podijelile smo ih u dvije grupe: među

profesionalne i među socijalne kontakte. U obje su grupe telefonski brojevi, vrijeme i datum poziva, piše je li riječ o odlaznom ili dolaznom pozivu te trajanje poziva.” Ostalih troje približilo je glave i proučavalo popise. Katrinina je ruka dotakla Harryjevu. Nije u njoj otkrio nikakve znakove nelagode. Možda je samo sanjao ono što mu je bila predložila u Fenris baru. Problem je, ipak, bio što Harry nije sanjao dok je pio. U tome je bila poanta pića. A sljedećeg se jutra probudio s idejom koja je vjerojatno nastala negdje između sustavnog pražnjenja boce viskija i tupog trenutka buđenja. S idejom košenila i Vetlesenove pune šprice. A ta ga je ideja spasila od toga da odjuri ravno u Vinmonopol u Thereses gate, pa se umjesto toga bacio nazad u posao. Jedna je droga zamijenila drugu. „Čiji je to broj?” upitao je Harry. „Koji?” Katrine se nagnula naprijed. Harry je pokazao broj na popisu socijalnih kontakata. „Zašto pitaš baš za taj broj?” upitala je Katrine i znatiželjno ga pogledala. „Jer je to socijalni kontakt koji je nazivao njega, a ne obrnuto. Moramo vjerovati da je ubojica onaj koji je ovdje vukao konce, pa je stoga i onaj koji je nazvao.” Katrine je provjerila broj na popisu imena. „Žao mi je, ali ta je osoba na oba popisa: nalazi se i na popisu pacijenata.” „U redu, ali moramo negdje početi. Tko je to? Muškarac ili žena?” Katrine se lukavo nasmiješila. „Definitivno muškarac.” „Kako to misliš?” „Mužjak. Kao mačo. Arve Stop.” „Arve Stop?” lanuo je Holm. „Onaj Arve Stop?” „Stavi ga na vrh našeg popisa osoba koje ćemo posjetiti”, rekao je Harry. Kad su završili, imali su popis od sedam poziva koje je trebalo istražiti. Povezali su tih sedam imena i brojeve telefona, izuzev jednog: javne govornice u Storo Mallu iz koje je došao poziv ujutro, na dan Idarova umorstva. „Imamo točno vrijeme”, rekao je Harry.

„Postoji li nadzorna kamera pored tog telefona?” „Mislim da ne postoji”, odgovorio je Skarre. „Ali znam da postoji kamera na svakom ulazu. Provjerit ću s osiguranjem imaju li snimke.” „Pregledaj sva lica pola sata prije i pola sata poslije poziva”, naredio je Harry. „To je puno posla”, zagunđao je Skarre. „Pogodi koga trebaš zamoliti za pomoć”, dometnuo je Harry. „Beate Lonn”, ubacio se Holm. „Točno. Pozdravi je.” Holm je kimnuo, a Harry je osjetio ubod savjesti. Skarreov se mobitel oglasio s melodijom „There she goes” grupe La’s. Promatrali su dok je Skarre razgovarao. Harry se prisjetio kako je već dugo odgađao nazvati Beate. Nije je vidio od onog jednog posjeta ljetos, nakon poroda. Znao je da ga ne krivi za Halvorsenovu pogibiju na dužnosti. Ali sve je to bilo previše za njega: vidjeti Halvorsenovo dijete, dijete koje mladi policajac ni kad neće vidjeti i duboko u sebi znati da je Beate u krivu. Mogao je - trebao je - spasiti Halvorsena. Skarre je prekinuo vezu. „Suprug je prijavio nestanak žene u Tveiti. Zove se Camilla Lossius, ima dvadeset i devet godina, udana je i bez djece. Nestala je prije samo par sati, ali ima nekoliko zabrinjavajućih detalja. Vrećica s kupovinom je na kuhinjskom pultu i ništa nije smješteno u hlad njak. Mobitel je ostao u automobilu, a suprug tvrdi da ne ide nikamo bez njega. A jedan od susjeda je kazao suprugu kako su oko njihova posjeda i garaže vidjeli muškarca koji je izgledao kao da nekoga čeka. Suprug kaže da ne zna je li što nestalo, na primjer toaletni pribor ili kovčezi. To je tip koji ima vilu u predgrađu Nice i toliko stvari da ne primjećuje ako nešto nestane. Shvaćate što želim reći?” „Mm”, promrmljao je Harry. „Što misli Jedinica za nestale osobe?” „Da će se pojaviti. Samo su nas htjeli obavijestiti.” „U redu”, rekao je Harry. „Idemo onda.” Do kraja sastanka nitko nije komentirao izvješće. No Harry ga je mogao osjetiti u zraku, poput odjeka daleke grmljavine u noći koja bi mogla - a možda i ne bi - doći blizu. Nakon što su im dodijeljena imena s popisa, grupa se razišla iz Harryjeva ureda.

Harry je prišao prozoru i zagledao se u park. Noći su se spuštale sve ranije i ranije; to se gotovo moglo opipati kako su dani prola zili. Sjetio se majke Idara Vetlesena kad joj je ispričao o besplatnoj medicinskoj pomoći koju je Idar pružao afričkim prostitutkama. Tada je prvi put pala njezina maska - ne zbog tuge, već zbog bijesa - i urlala je da je to laž, da njen sin ne bi pomagao tim crnačkim kurvama. Možda je bilo bolje lagati. Harry je razmišljao o onome što je dan ranije rekao ravnatelju policije, da je krvoproliće zasad završeno. U sve gušćoj tami jedva je vidio obrise kroz prozor. Vrtićke grupe djece često su se igrale ondje, pogotovo kad bi pao snijeg, a to su činile i sinoć. Barem je pomislio tako kad je jutros dolazio na posao. Tamo je stajao veliki sivobijeli snjegović. Iznad redakcije Liberala na Aker Bryggeu, na posljednjem katu, s pogledom na fjord Osla, dvorac Akershus i selo Nesoddtangen, nalazilo se 230 najskupljih privatnih četvornih metara u Oslu. Pripadaju vlasniku i uredniku Liberala, Arveu Stopu. Ili samo Arveu, kao što je pisalo na vratima na koja je Harry upravo po zvonio. Stubište i odmorište bili su uređeni u funkcionalnom, mi nimalističkom stilu, a sa svake strane hrastovih vrata nalazila se ručno oslikana vaza i Harry je uhvatio sebe kako razmišlja koliko bi mogao zaraditi da pobjegne s jednom od njih. Još je jednom pozvonio i sada je barem mogao iznutra čuti glasove. Jedan je bio veseli cvrkut, a drugi dubok i staložen. Vrata su se otvorila i zapljusnuo ga je ženski smijeh. Nosila je bijelu šubaru - sintetičku, pretpostavio je Harry - ispod koje se razlijevala duga, plava kosa. „Radujem se tome!” rekla je okrećući se i tek tada opazila Harryja. „Zdravo”, rekla je neutralnim glasom, sve dok je prepoznavanje nije natjeralo da se prebaci na entuzijastičnije: „Pa, bok!” „Bok”, uzvratio je Harry. „Kako si?” upitala ga je i Harry je shvatio da se prisjetila njiho vog posljednjeg razgovora. Onoga koji je završio udarcem u crni zid hotela Leon. „Znači, poznajete Odu?” Arve Stop je stajao u dovratku pre križenih ruku. Bio je bosonog i nosio je majicu s jedva vidljivim logotipom Louisa Vuittona i zelene platnene hlače koje bi na bilo kojem drugom muškarcu izgledale ženstveno. Ali Arve Stop je bio visok i plećat gotovo kao Harry, a imao je lice za koje bi bilo koji američki predsjednički kandidat ubio: odlučnu bradu, dječački plave oči, istaknute borama smijeha i gustu sijedu kosu.

„Samo površno”, odgovorio je Harry. „Jednom sam gostovao u njenoj emisiji.” „Moram trčati, dečki”, rekla je Oda i odlazeći poslala zračne poljupce. Njeni su koraci odjekivali stepenicama kao da joj o njima ovisi život. „Da, i ovo je bilo zbog proklete emisije”, rekao je Stop, pozvao Harryja da uđe i pružio mu ruku. „Bojim se da moj ekshibicio nizam postaje patetičan. Ovoga puta uopće nisam pitao koja je tema prije nego što sam pristao sudjelovati. Oda je došla obaviti istraživanje. Pa, radili ste to, znate kako ide.” „U mojem su slučaju samo nazvali”, rekao je Harry, i dalje osjećajući toplinu Stopove ruke na koži. „Zvučali ste jako ozbiljno preko telefona, Hole. Kako vam ovaj bijedni novinar može pomoći?” „Riječ je o liječniku i vašem kolegi s kurlinga, Idaru Vetlesenu.” „Aha! Vetlesen. Naravno. Hoćemo li ući?” Harry je izuo čizme i pratio Stopa niz hodnik do dnevne sobe, koja je bila dvije stepenice niže od ostatka stana. Jedan je pogled bio dovoljan da bi Harry shvatio gdje je Idar pronašao inspiraciju za svoju čekaonicu. Mjesečina je blještala na fjordu ispod prozora. „Vodite svojevrsnu a priori istragu, ako dobro razumijem?” rekao je Stop i bacio se u najmanji komad namještaja, plastični stolac. „Molim?” upitao je Harry i sjeo na kauč. „Krenuli ste od rješenja, a sada idete unazad, da biste vidjeli kako se što dogodilo.” „To znači a priori?” „Pojma nemam, meni se sviđa zvuk latinskog.” „Mm. A što mislite o našem rješenju? Vjerujete li u njega?” „Ja?” Stop se nasmijao. „Ni u što ne vjerujem. Ali to je, narav no, moj posao. Čim nešto počne sličiti ustanovljenoj istini, moj je posao boriti se protiv toga. To je liberalizam.” „A u ovom slučaju?” „Uf. Ne čini mi se da je Vetlesen imao neki racionalan motiv. Ili da je bio lud na način koji se opire standardnim definicijama.” „Znači, ne mislite da je Vetlesen ubojica?” „Boriti se protiv uvjerenja da je svijet okrugao nije isto što i tvrditi da je ravna ploča. Pretpostavljam da imate dokaze. Želite neki alkohol?

Kavu?” „Kavu, molim vas.” „Salio sam se”, Stop se nasmiješio. „Imam samo vodu i vino. Ne, lažem. Imam i slatki cider s farme Abbediengen. A to morate probati, htjeli ili ne.” Stop je odjurio u kuhinju, a Harry je ustao i pogledao uokolo. „Sjajan stan, Stop.” „Tu su zapravo bila tri stana”, viknuo je Stop iz kuhinje. „Jedan je pripadao uspješnom brodovlasniku koji se iz dosade objesio, otprilike tu gdje vi sada sjedite. Drugi je, ovaj u kojem sam sada, pripadao burzovnom mešetaru koji je stradao zbog nezakonitog trgovanja. Pronašao je iskupljenje u zatvoru, prodao mi stan i svu zaradu dao nekom svećeniku. Ali i to je neka vrsta nezakonite tr govine, ako me razumijete. Ipak, mislim da je čovjek sada mnogo sretniji, pa zašto ne?” Stop je ušao u dnevnu sobu, noseći dvije čaše s blijedožutim pićem. Jednu je pružio Harryju. „Treći je stan posjedovao vodoinstalater iz 0stensjoa koji je, tijekom projektiranja lučkog dijela Aker Bryggea, odlučio živjeti ovdje. To je neka vrsta klasnog izazova, pretpostavljam. Nakon deset godina crnčenja i štednje - ili rada na crnoj burzi i zaduži vanja - kupio ga je. Ali toliko ga je koštao da nije mogao platiti selidbu, već se preselio uz pomoć nekolicine prijatelja. Imao je sef težak četiri stotine kilograma. Pretpostavljam da mu je trebao za sav taj silni novac s crne burze. Stigli su do posljednjeg odmorišta i preostalo im je posljednjih osamnaest stepenica kad je pakleni sef iskliznuo. Vodoinstalater se našao pod njim i sef mu je slomio kičmu i ostavio ga paraliziranim. Sada živi u staračkom domu u području s kojeg je i potekao, s pogledom na jezero Ostens0vann.” Stop je stao kraj prozora, pijuckajući iz čaše i zamišljeno gledajući na drugu stranu fjorda. „Istina, ovo je samo jezero, ali svejedno je dobar pogled.” „Mm. Zanimala nas je vaša veza s Idarom Vetlesenom.” Stop se teatralno okrenuo, laka pokreta kao dvadesetogodišnjak. „Veza? To je prokleto jaka riječ. Bio je moj liječnik. I slučajno smo zajedno igrali kurling. To je sve, zajedno smo igrali kurling. Ono što je Idar radio najbolje se može opisati kao guranje kamena i čišćenje leda.” Prezrivo je odmahnuo rukom. „Da, da, znam da je mrtav, ali tako je bilo.” Harry je spustio čašu cidera na stol i ne okusivši ga.

„O čemu ste razgovarali?” „Uglavnom i gotovo bez izuzetka o mojem tijelu.” „Uh-huh?” „Zaboga, bio je moj liječnik.” „A vi ste htjeli promijeniti dijelove svog tijela?” Arve Stop se oduševljeno nasmijao. „Nikad nisam osjećao po trebu za time. Naravno, znao sam da Idar provodi te komične pla stične operacije, liposukciju i sve to, ali više volim prevenciju nego popravke. Bavim se sportom, inspektore. Ne sviđa vam se cider?” „Sadrži alkohol”, rekao je Harry. „Stvarno?” začudio se Stop i pogledao čašu. „Nije mi palo na pamet.” „O kojim ste dijelovima tijela razgovarali?” „O laktu. Imam teniski lakat i muči me prilikom kurlinga. Preporučio je korištenje tableta protiv bolova prije treninga, idiot. Jer se time potiskuje upala. Zato sam svaki put završio s istegnu tim mišićem. Pa, pretpostavljam da ne moram isticati medicinska upozorenja jer govorimo o mrtvom liječniku, ali za bol ne trebate uzimati tablete. Bol je dobra stvar: nikad ne bismo preživjeli bez njega. Trebamo biti zahvalni za bol.” „Trebamo li?” St0p je potapšao prstom prozorsko okno, tako debelo da ni kakav zvuk iz grada nije dopirao do njih. „Ako mene pitate, nije isto kao pogled na neku tekućicu. Ili jest, Hole?” „Nemam pogled.” „Nemate? Trebali biste imati. Pogled da je perspektivu.” „Govoreći o perspektivama, Telenor nam je dao popis Vetlesenovih nedavnih poziva. O čemu ste razgovarali dan prije njegove smrti?” Stop je prikovao Harryja ispitujućim pogledom, naslonio se i potražio cider. Potom je duboko i zadovoljno udahnuo. „Gotovo sam zaboravio da smo razgovarali, ali vjerujem da je bila riječ o laktovima.” Tresko mu je jednom bio objasnio da će igrač pokera koji svoju igru temelji na sposobnosti intuitivnog naslućivanja blefa, sigurno izgubiti. Istina je da se, kad lažemo, odajemo površnim manerizmima; no prema Treskovu mišljenju, nemamo nikakve šanse razotkriti dobrog blefera ako hladnokrvno i proračunato ne usporedimo sve te manerizme s pojedincem.