Jo Nesbo - Snjegovic

Mathias je jako stisnuo grudu u šakama. Htio ju je baciti na nekoga. Snažno. Tako snažno da zaboli. Ali nije bilo nikoga koga bi mogao gađati. Spustio je grudu na snijeg pored garaže. Počeo ju je rolati. Snježni kristali lijepili su se jedan na drugog. Nakon kruga po dvorištu, kugla je dosezala do njegova trbuha, ostavljajući za sobom trag smeđe trave. Nastavio ju je gurati. Kad je više nije mogao gurati, napravio je drugu. I taje bila velika. Jedva ju je uspio podići na onu prvu. Tada je napravio glavu, popeo se i postavio je na vrh. Snjegović je stajao pored jednoga od prozora na kući. Iz kuće su se čuli zvukovi. Slomio je par grančica s drveta jabuke i zabio ih u snjegovića kao ruke. Iskopao je nekoliko kamenčića pored prednjih stepenica i napravio oči te poredao niz kamenčića kao osmijeh. Tad se popeo na snjegovićevu glavu, sjeo mu na ra mena i pogledao kroz prozor. U osvijetljenoj sobi stajao je muškarac golih prsa i zabijao boko ve naprijed, zatvorenih očiju, kao da pleše. S kreveta ispred njega virio je par ispruženih nogu. Iako nije mogao vidjeti, Mathias je znao da je to Sara, njegova majka. Jebali su se. Mathias je izravnao bedra oko snjegovićeve glave, osjetivši hladnoću u međunožju. Nije mogao disati i činilo mu se kao da mu čelična žica steže grlo. Muškarčevi su se bokovi neprestano zabijali u njegovu majku. Mathias se zagledao u muškarčeva prsa i hladno tupilo proširilo se iz njegova međunožja kroz tijelo, sve do glave. Muškarac je zabi jao svoj kurac u nju. Kao što su to radili u časopisima. Uskoro će muškarac izbaciti svoje sjeme u njegovu majku. A muškarac nije imao bradavice. Iznenada se muškarac zaustavio. Oči su mu sada bile otvorene. I gledale su u Mathiasa. Mathias je popustio stisak, kliznuo niz snjegovića, sklupčao se, tiho poput miša i čekao. Um mu je ludovao. On je bio inteli gentan, pametan dječak, oduvijek su mu to govorili. Malo čudan, ali neobičnih mentalnih sposobnosti, govorili su učitelji. Sada su mu sve misli sjedale na mjesto, poput komadića slagalice koju je dugo pokušavao sastaviti. Ali slika koja se pojavljivala i dalje je bila nerazumljiva i nepodnošljiva. Nije moglo biti točno. Moralo je biti točno. Mathias je slušao svoje uznemireno disanje. Bilo je točno. Jednostavno je to znao. Majčina hladnoća prema ocu. Razgovori za koje su mislili da ih on ne čuje; očeve očajničke prijetnje i molbe da ona ostane, ne samo zbog njega, nego i zbog Mathiasa, pa imali

su dijete, zaboga! I majčin gorki smijeh. Djed u foto-albumu i majčine laži. Naravno, Mathias nije povjerovao kad je Stian iz njegova razreda rekao da mama „Mathiasa bez cica” ima ljubavnika koji živi na platou, tako mu je rekla teta. Stian je bio glup kao i ostali i nije ništa shvaćao. Nije ništa shvatio ni kad je Stian, dva dana kasnije, pronašao svoju mačku obješenu na jarbolu na školi. Tata nije znao. Mathias je u čitavom tijelu osjećao da tata misli kako je Mathias… njegov. A tata nikad ne smije saznati da nije tako. Nikad. To bi ga ubilo. Mathias bi radije umro. Želio je umrijeti, želio je otići, želio je napustiti majku i školu i Stiana i… sve. Ustao je, šutnuo snjegovića i odjurio do automobila. Povest će je sa sobom. I ona će umrijeti. Kad je majka izašla i otključala vrata, prošlo je gotovo četrdeset minuta otkako je ušla u kuću. „Nešto nije u redu?” upitala ga je. „Da”, odgovorio je Mathias i pomaknuo se na stražnjem sjedištu kako bi ga mogla vidjeti u retrovizoru. „Vidio sam ga.” „Kako to misliš?” upitala ga je, gurnula ključ u bravicu i okre nula ga. „Snjegovića…” „A kako je snjegović izgledao?” Motor se glasno pokrenuo, a ona je pustila kvačilo s takvom silinom da je gotovo ispustio polugu koju je držao. „Tata nas čeka”, rekla mu je. „Moramo požuriti.” Uključila je radio. Spiker je dosađivao vijestima o američkim izborima i Ronaldu Reaganu. Ipak ga je pojačala. Prešli su vrh brda i skrenuli prema glavnoj cesti i rijeci. Na polju ispred njih, iz snijega je virila čvrsta žućkasta trava. „Umrijet ćemo”, rekao je Mathias. „Što si rekao?” „Umrijet ćemo.” Stišala je glas s radija. Uspravio se. Nagnuo se između sjedala i podigao ruku. „Umrijet ćemo”, prošaptao je. Tad ju je udario. Poluga je glasno udarila u njen potiljak. Ali njegova majka nije reagirala, već se nekako ukočila na sjedalu, pa ju je udario ponovo. I još

jednom. Automobil je poskočio kad joj je noga kliznula s kva čila, ali i dalje nije ispuštala nikakav zvuk. Možda joj je razbio stvar za govorenje u mozgu, pomislio je Mathias. Pri četvrtom udarcu glava kao da je popustila i omekšala. Automobil se kotrljao naprijed, ubrzavajući, ali Mathias je sad znao da više nije pri svijesti. Majčina Toyota Corolla prešla je preko glavne ceste i nastavila preko polja na drugoj strani. Snijeg je usporio automobil, ali ne dovoljno da bi ga zaustavio. Tad je udario u vodu i kliznuo u široku, crnu rijeku. Nagnuo se i na trenutak ostao nepomičan prije nego ga je uhvatila i zavrtjela struja. Voda je ulazila kroz vrata i otvore na automobilu, kroz ručke i uz prozore, dok su nježno klizili niz rijeku. Mathias je pogledao kroz prozor, mahnuo automobilu na glavnoj cesti, ali čini se da ga nisu primijetili. Voda se podizala unutar Toyote. Iznenada je začuo majku kako nešto mumlja. Promatrao ju je i vidio duboke procijepe u krvlju zamrljanoj kosi na potiljku. Pomicala se ispod sigurnosnog pojasa. Voda se sada brzo podizala; već je doprla do Mathiasovih koljena. Osjetio je sve snažniju paniku. Nije želio umrijeti. Ne sada, ne ovako. Polugom je razbio prozor kraj sje dala. Staklo se razbilo i voda se slila unutra. Skočio je sa sjedala i provukao se kroz otvor između gornjeg dijela prozora i vala vode koji se ulijevao unutra. Jedna od njegovih čizama zaglavila se u prozorskom okviru; okrenuo je stopalo i ostavio je. Tad se oslo bodio i počeo plivati prema obali. Vidio je da se na glavnoj cesti zaustavio automobil, a dvoje ljudi je izašlo i počelo se kroz snijeg probijati prema rijeci. Mathias je bio dobar plivač. Bio je dobar u mnogim stvarima. Zašto im se onda nije sviđao? Muškarac je ušao u rijeku i izvukao ga na obalu. Mathias se bacio u snijeg. Ne zato što nije mogao stajati, već zato što je instinktivno znao da je to najpametniji potez. Zatvorio je oči i čuo pored uha uznemireni glas koji ga je ispitivao ima li još koga u automobilu. Ako ima, možda ga još stignu spasiti. Mathias je polako zavrtio glavom. Glas ga je pitao je li siguran. Policija će kasnije pripisati nezgodu snijegu i uvjetima na cesti, a ozljede na glavi utopljene žene udarcima nastalim zbog slijetanja s ceste i pada u vodu. Automobil zapravio nije pretrpio gotovo nikakvu štetu, ali bilo je to jedino razumno objašnjenje. Kao što su pripisali šoku njegov odgovor kad su ga ljudi, koji su bili prvi na mjestu događaja, nekoliko puta pitali ima li još koga u automobilu, a on je mirno reako: „Ne, samo ja. Sam sam.” * * *

„Ne, samo ja”, ponovio je Mathias šest godina kasnije. „Sam sam.” „Hvala”, rekao je mladić pred njim i spustio svoj pladanj na stol u kantini, koji je Mathias do tog trenutka imao samo za sebe. Vani je kiša udarala marš dobrodošlice studentima u Bergenu, ritmički marš koji će potrajati sve do proljeća. „I ti si novi na medicini?” upitao je mladić, a Mathias je pro matrao kako nožem reže debeli bečki odrezak. Kimnuo je glavom. „Imaš naglasak iz 0stlanda”, rekao je mladić. „Nisi upao u Oslu?” „Nisam želio ići u Oslo”, odgovorio je Mathias. „Zašto ne?” „Ondje nikoga ne poznajem.” „A koga ovdje poznaješ?” „Nikoga.” „Ni ja ovdje nikoga ne poznajem. Kako se zoveš?” „Mathias Lund-Helgesen. A ti?” „Idar Vetlesen. Jesi li bio na planini Ulriken?” „Nisam.” Ali Mathias je bio na Ulrikenu. I na Fl0yenu i na Sandviksfjelletu. Prošao je uskim uličicama od Fisketorgeta do Torgalmenningena, glavnog trga, vidio je pingvine i morske lavove u Akvariju, pio je pivo u Wesselstuenu, slušao precijenjeni novi bend u Garageu i vidio SK Brann kako gubi nogometnu utakmicu na stadionu Brann. Mathias je pronašao vremena da napravi sve te stvari koje se inače rade s prijateljima studentima. Ali napravio ih je sam. Prošao je cijeli krug s Idarom i pravio se da to čini prvi put. Mathias je uskoro shvatio da je Idar društveni leptirić, a povezavši se s tim leptirićem, i on se našao u središtu događanja. „Zašto si odabrao medicinu?” upitao je Idar Mathiasa na zabavi prije plesa, u stanu studenta s poznatim bergenskim imenom. Bila je to večer prije tradicionalnog jesenskog plesa studenata medici ne, a Idar je bio pozvao dvije zgodne bergenske djevojke u crnim haljinama i s podignutom kosom, koje su se naginjale ne bi li čule čemu njih dvojica pričaju.

„Da bih učinio svijet boljim mjestom”, odgovorio je Mathias pijuckajući svoje mlako Hansa pivo. „A ti?” „Da zaradim novac, naravno”, Idar je namignuo djevojkama. Jedna od njih sjela je pored Mathiasa. „Imaš značku davatelja krvi”, rekla mu je. „Koja si krvna grupa?” „B negativna. A čime se ti baviš?” „Nećemo pričati o tome. B negativna? Nije li to iznimno ri jetka grupa?” „Jest. Kako znaš?” „Učim za medicinsku sestru.” „Aha”, rekao je Mathias. „Koja godina?” „Treća.” „Jesi li razmišljala o tome što ćeš specijaliz…?” „Nećemo o tome”, rekla je i položila svoju vrelu ručicu na njegovo bedro. Istu rečenicu ponovila je pet sati kasnije, dok je ležala gola ispod njega u njegovu krevetu. „To mi se nikad prije nije dogodilo”, rekao je on. Nasmiješila mu se i pomilovala mu obraz. „Znači, sa mnom je sve u redu?” „Što?” zamucao je. „Da, jest.” Nasmijala se. „Mislim da si drag. Sladak si i pažljiv. A usput, što se dogodilo s ovima?” Štipnula ga je za prsa. 1 Mathias je osjetio kako se spušta nešto mračno. Nešto zloguko mračno i predivno. „Takav sam rođen”, objasnio je. „Je li to bolest?” „Dolazi uz Raynaudov fenomen i sklerodermu.” „Što?” „Nasljedna bolest koja izaziva ukrućivanje vezivnog tkiva u tijelu.” „Je li to opasno?” Pažljivo mu je prstima milovala prsa. Mathias se nasmiješio i osjetio buđenje erekcije.

„Raynaudov sindrom samo znači da ti prsti na rukama i nogama pobijele i po stanu hladni. Skleroderma je gora…” „Oh?” „Ukrućeno vezivno tkivo znači da se koža steže. Sve se zaglađuje i bore nestaju.” „Nije li to dobro?” Bio je svjestan da joj ruka putuje prema njegovu međunožju. „Stegnuta koža znači prikrivanje izraza lica, pa ih imaš manje. Kao da ti se lice steže u masku.” Topla mala ruka stegnula se oko njegova spolovila. „Tvoji se dlanovi, a s vremenom i ruke, svijaju i ne možeš ih ispraviti. Na kraju ih više ne možeš pomicati, pa te uguši vlastita koža.” Šapnula je bez daha: „Zvuči kao jeziva smrt.” „Najbolji savjet je počiniti samoubojstvo, prije no što te bol izludi. Možeš li leći na rub kreveta? Volio bih to napraviti stojećki.” „Zato studiraš medicinu, zar ne?” upitala ga je. „Da saznaš više. Da saznaš kako je živjeti s time?” „Sve što želim je”, rekao je i stao uz rub kreveta s penisom u zraku, „… saznati kad je vrijeme da umrem.” Novodiplomirani doktor Mathias Lund-Helgesen bio je popu laran na Odsjeku za neurologiju bergenske bolnice Haukeland. I kolege i pacijenti opisivali su ga kao sposobnu, pažljivu osobu i - ne manje važno - dobrog slušača. Ova posljednja osobina bila je od velike pomoći kad je primao pacijente s čitavim nizom sindroma, najčešće nasljednih, često bez nade u izlječenje, eventualno samo u olakšanje. A kad su u rijetkim prigodama dobivali pacijente oboljele od užasne skleroderme, uvijek su ih upućivali prijateljski nastrojenom mladom liječniku koji je počeo razmišljati o specija lizaciji imunologije. Bila je rana jesen kad su Laila Aasen i njezin suprug došli k njemu sa svojom kćerkom. Kćerkini su se zglobovi ukrutili i boljeli su je: Mathiasova prva pomisao bila je Behtereva bolest. I Laila Aasen i njen suprug potvrdili su da s obje strane obitelji postoje reumatske bolesti, pa je Mathias uzeo krv od njih oboje i od njihove kćeri. Kad su nalazi stigli, Mathias je sjedio za stolom i morao ih je triput pročitati. Isti onaj zlokobni, mračni i predivni osjećaj ponovo se pojavio na površini. Testovi su bili negativni. S medicinske strane Behtereva je bolest mogla biti isključena kao uzrok bola, a s obitelj ske, gospodin Aasen bio je isključen kao otac djevojčice. Mathiasu je bilo jasno da on to ne zna. Ali

znala je ona, Laila Aasen je znala. Vidio je kako joj se lice promijenilo kad je zatražio uzorke krvi od svih troje, je li se još ševila s tim drugim muškarcem? Kako je izgledao? Živi li u kući s velikim vrtom? Kakve tajne krije? Kako će i kada njena kćer saznati da joj je ova kurva čitav život lagala? Mathias je spustio pogled i shvatio da je srušio svoju čašu s vo dom. Velika mokra mrlja širila se po njegovom međunožju i osjetio je hladnoću kako se penje uz njegov trbuh i prema njegovoj glavi. Nazvao je Lailu Aasen i obavijestio je o nalazu. O medicin skom nalazu. Zahvalila mu je, s očitim olakšanjem i prekinuli su razgovor. Mathias je dugo zurio u telefon. Bože, kako ju je mrzio. Te je noći ležao na uskom madracu u stančiću u kojem je živio nakon završetka studija, i nije mogao zaspati. Pokušao je čitati, ali slova su mu plesala pred očima. Pokušao je masturbirati, što bi ga obično učinilo dovoljno umornim da poslije zaspi, ali nije se mogao skoncentrirati. Zabio je iglu u nožni palac koji je ponovo posve pobijelio, samo da vidi ima li ikakav osjet. Na kraju se sklupčao ispod pokrivača i plakao, sve dok zora nije obojila nebo u sivo. Mathias je bio odgovoran i za općenitije neurološke slučajeve, a jedan od njih bio je policajac bergenske policije. Nakon pregleda, sredovječni je policajac ustao i odjenuo se. Kombinacija tjelesnog mirisa i alkohola u dahu gotovo ga je omamila. „Onda?” zarežao je policajac, kao da je Mathias jedan od nje govih podređenih. „Prvi stadiji neuropatije”, odgovorio je Mathias. „Oštećeni su vam živci u stopalima. Zato su smanjeni osjeti.” „Mislite da sam zato počeo hodati kao jebeni pijanac?” „Jeste li pijanac, Rafto?” Policajac je prestao zakopčavati košulju, a crvenilo mu je oblilo obraze, poput žive u termometru. „Što si rekao, jebeni šmrkavče?” „Pravilo je da alkohol uzrokuje polineuropatiju. Ako nastavite piti, riskirate trajno oštećenje mozga. Jeste li čuli za Korsakoffa, Rafto? Niste? Nadajmo se da nikad i nećete jer se obično pojavljuje u vezi s jednim iznimno neugodnim sindromom koji je nazvan po njemu. A kad se pogledate u ogledalo i upitate jeste li pijanac, ne znam što odgovarate, ali predlažem da sljedeći put postavite sebi dodatno pitanje: želim li umrijeti odmah ili želim još malo vremena?”

Gert Rafto je proučavao mladog čovjeka u liječničkoj kuti. Tad je tiho opsovao, izjurio iz ordinacije i zalupio vrata za sobom. Rafto je nazvao četiri tjedna kasnije. Upitao je Mathiasa može li ga primiti. „Svratite sutra”, rekao mu je Mathias. „Ne mogu. Hitno je.” „Onda odite u Hitnu pomoć.” „Slušajte me, Lund-Helgesen. U krevetu sam tri dana i ne mogu se pomaknuti. Jedini ste me izravno upitali jesam li pijanac. Da, ja sam pijanac. I ne, ne želim umrijeti. Ne još.” Stan Gerta Rafta zaudarao je po smeću, praznim pivskim bo cama i njemu. Izuzev ostataka, u kući nije bilo hrane. „Ovo je injekcija B1 vitamina”, rekao je Mathias i prinio špricu svjetlu. „Vratit će vas na noge.” „Hvala vam”, rekao je Gert Rafto. Pet minuta kasnije čvrsto je zaspao. Mathias je šetao stanom. Na stolu se nalazila fotografija Rafta s tamnokosom djevojčicom na ramenima. Iznad stola visjele su fotografije onoga što su, po svemu sudeći, bila poprišta umorstava. Bilo je tu mnogo fotografija i Mathias se zagledao u njih. Skinuo ih je nekoliko sa zida i proučavao. Bože, kako su neuredni bili, ti ubojice. Njihova neučinkovitost bila je posebno vidljiva na ranama na truplima, koje su nanosili oštrim i tupim predmetima. Otvarao je ladice i tražio nove fotografije. Pronašao je izvješća, bilješke i nekoliko vrijednih predmeta: prstenje, ženske satove, ogrlice. I novinske isječke. Pročitao ih je. Ime Gerta Rafta provlačilo se kroz njih s citatima s konferencija za novinare, na kojima je govorio o gluposti ubojica i o tome kako ili je uhvatio. Naime, bilo je jasno da ili je uhvatio, svakoga ponaosob. Šest sati kasnije, kad se Gert Rafto probudio, Mathias je i dalje bio uza nj. Sjedio je pored kreveta s dva izvješća o umorstvima u krilu. „Recite mi”, započeo je Mathias. „Kako biste počinili umorstvo ako ne želite biti uhvaćeni?” „Izbjegavao bih svoj resor”, odgovorio je Rafto tražeći neko piće. „Ako je detektiv dobar, ubojica ionako nema nikakve šanse.” „A kad bih to ipak htio napraviti u resoru dobrog detektiva?” „Onda bih se sprijateljio s detektivom prije umorstva”, rekao je Gert Rafto.

„A zatim bih, poslije umorstva, ubio i njega.” „Smiješno”, rekao je Mathias. „Upravo sam i ja tako razmišljao.” U tjednima koji su uslijedili Mathias je obavio nekoliko kućnih posjeta kod Gerta Rafta. Brzo se oporavio i često je nadugačko i naširoko pričao o bolesti, o životu i smrti, te o dvije stvari koje je Gert Rafto volio najviše na svijetu: o svojoj kćeri Katrine koja mu je - nevjerojatno - uzvraćala ljubav i o malenoj kolibi na Finn0yju, jedinom mjestu na svijetu na kojem je nalazio mir. Uglavnom su pričali o slučajevima umorstva koje je Rafto bio riješio. O trijum fima. A Mathias ga je ohrabrivao, govoreći mu da može dobiti borbu s alkoholom i da može proslaviti nove trijiumfe bude li se klonio boce. A kad je u Bergen stigla kasna jesen, s kraćim danima i dužim pljuskovima, Mathias je imao spreman plan. Jednoga jutra nazvao je Lailu Aasen na kućni broj. Predstavio se i ona je u tišini slušala dok je objašnjavao razlog svojeg poziva. Nalaz krvi njene kćeri donio je nove uvide i sad je bilo jasno da Bastian Aasen nije biološki otac djevojčice. Bilo je važno dobiti uzorak krvi biološkog oca. To bi, dakako, značilo da će djevojčica i Bastian saznati za vezu. Hoće li dati svoj pristanak? Mathias je čekao i pustio da Laila probavi informaciju. Tada je rekao da joj i dalje želi pomoći, bude li smatrala da čitavu stvar treba zadržati za sebe, ali da se to mora obaviti mimo protokola. „Mimo protokola?” ponovila je s apatijom osobe u šoku. „Kao liječnik, obvezan sam poštivati etička pravila koja se odno se na dobrobit pacijenta, u ovom slučaju vaše kćeri. Ali istražujem sindrome i stoga me posebno zanima njezin slučaj. Ako biste se u potpunoj diskreciji danas poslijepodne susreli sa mnom…” „Da”, prošaptala je drhtavim glasom. „Da, molim vas.” „Dobro. Uhvatite posljednju žičaru za vrh Ulrikena. Ondje ćemo neometano razgovarati i pješke se spustiti dolje. Nadam se da shvaćate što riskiram i molim vas da o ovom susretu ne kažete nikom živom.” „Naravno da neću! Vjerujte mi!” Držao je slušalicu na uhu i nakon što je ona prekinula vezu. Usnama pritisnutim na sivu plastiku, prošaptao je: „A zašto bi ti itko vjerovao, kurvice?”

Tek kad je ležala u snijegu sa skalpelom prislonjenim na vrat, Laila Aasen je priznala da je rekla prijateljici da će se naći s njime. Imale su dogovor za večeru. Ah spomenula je samo njegovo ime, a ne i razlog sastanka. „Zašto si joj išta govorila?” „Zezala sam je”, zaurlala je Laila. „Zato što je znatiželjna.” Pritisnuo je čelik čvršće uz kožu i Laila je jecajući rekla prija teljičino ime i adresu. Nakon toga više ništa nije rekla. Kad je dva dana kasnije čitao u novinama o ubojstvu Laile Aasen te nestancima Onny Hetland i Gerta Rafta, Mathias je imao pomiješane osjećaje. Kao prvo, nije bio zadovoljan umorstvom Laile Aasen. Nije prošlo kako je planirao: izgubio je kontrolu u vrtlogu bijesa i panike. Zato je bilo previše nereda, previše čišćenja, i sve ga je to previše podsjećalo na fotografije u Raftovu stanu. A premalo je vremena ostalo za uživanje u osveti i pravdi. Ubojstvo Onny Hetland bilo je još gore, prava katastrofa. Dvaput ga je izdala hrabrost kad joj se spremao pozvoniti i dvaput je otišao. Treći je put shvatio da je prekasno. Netko je već zvonio. Gert Rafto. Kad je Rafto otišao, pozvonio je i predstavio se kao Raftov pomoćnik, pa ga je pustila da uđe. Ali Onny je rekla da mu ne smije ponoviti ono što je upravo rekla Raftu: obećala je da će to ostati između njih. Progovorila je tek kad joj je skalpelom zarezao ruku. Prema onome što mu je rekla, Mathias je zaključio da Gert Rafto želi sam riješiti slučaj. Budala je htjela vratiti reputaciju! No, nije imao prigovora na uklanjanje trupla Onny Hetland. Malo buke, malo krvi. A rezanje trupla u kadi prošlo je brzo i učinkovito. Sve je dijelove spakirao u plastiku i stavio ih u veliki ruksak koji je ponio sa sobom upravo u tu svrhu. Tijekom svojih posjeta Raftu, Mathias je saznao da u slučaju umorstva policija najprije provjerava automobile uočene u blizini i vožnje taksijem. Stoga je pješačio do stana. Preostao je tek posljednji dio uputa Gerta Rafta o tome kako počiniti savršen zločin: trebalo je ubiti detektiva. Neobično je da je to bilo najbolje od triju umorstava. Neobično zato što Mathias nije osjećao prema Raftu ni najmanji djelić mržnje kakvu je osjećao prema Laili Aasen. To mu je umorstvo pomoglo da se prvi put približi estetici umorstva kakvu je zamislio, ideji kako treba izvesti taj čin.

Njegovo iskustvo samog čina bilo je upravo onoliko jezivo i emotivno, kao što se i nadao da će biti. Još je mogao čuti Raftove urlike kako odjekuju pustim otokom. A najčudnije od svega, na putu nazad otkrio je da mu prsti na noga ma više nisu bijeli i tupi: kao da se na trenutak zaustavio postupni proces smrzavanja ekstremiteta, kao da se otopio. Četiri godine kasnije, Mathias je ubio četiri žene i shvaćao je da su ta umorstva pokušaj rekonstrukcije umorstva vlastite majke, pa je zaključio da je sigurno lud. Ili, da bude precizniji, da pati od ozbiljog poremećaja ličnosti. Sva stručna literatura koju je čitao upućivala je upravo na to. Bila je tu ritualna priroda umorstava, nužnost da se dogode na dan prvog snijega u godini, njegova opsesija pravljenja snjegovića. A bio je tu i rastući sadizam. Ali ti ga uvidi nisu sprječavali da nastavi, jer je bilo sve manje vremena: Raynaudov sindrom se sve češće pojavljivao, a činilo mu se da primjećuje i prve simptome skleroderme: ukočenost lica koja će s vremenom dovesti do odvratno šiljastog nosa i napućenih šaranskih usana, koje su se pojavljivale kod teških oblika bolesti. Preselio je u Oslo kako bi nastavio rad na imunologiji i vode nim kanalima u mozgu, jer se istraživački centar za to područje nalazio na Odsjeku za anatomiju u Gaustadu. Uz svoja istraživanja radio je i u klinici Marienlyst, u kojoj je bio zaposlen Idar koji ga je i preporučio. Mathias je radio i noćne smjene na hitnoj službi jer ionako nije mogao spavati. Žrtve nije bilo teško naći. Najprije se radilo o nalazima krvi pacijenata koji su u mnogo slučajeva isključivali očinstvo, a potom su tu bili i DNK testovi Jedinice za očinstvo Instituta za forenzičku medicinu. Idar koji je imao ograničeno znanje, čak i za liječnika opće prakse, zadovoljno je slušao savjete u svim slučajevima koji su se odnosili na nasljedne bolesti i sindrome. Ako su pacijenti bili mlađe osobe, Mathiasov je savjet uvijek bio isti. „Natjeraj oboje roditelja da se pojave na prvom razgovoru, uzmi bris usta od svih, reci da je potrebno provjeriti bakterijsku floru i pošalji uzorke u Jedinicu za očinstvo, kako bismo znali imamo li početnu točku.” A Idar, idiot, činio je što mu je rečeno. To je značilo da je Mathias uskoro imao dosje o ženama s djecom koja su, da tako kažemo, plovila pod lažnim zastavama. Najbolje od svega bilo je to što između njega i tih žena nije bilo izravne veze, jer su brisevi bili predani pod Idarovim imenom.

Način namamljivanja tih žena u stupicu bio je jednak onome koji je s uspjehom primijenio na Laili Aasen. Telefonski poziv i dogovoreni susret na tajnoj lokaciji, svima nepoznatoj. Samo se jednom dogodilo da je imenovana žrtva prekinula vezu i sve priznala suprugu. A to je završilo raspadom obitelji, pa je ionako dobila ono što zaslužuje. Dugo je vremena Mathias razmišljao kako se učinkovitije ri ješiti trupala. U svakom slučaju, bilo je jasno da metoda koju je primijenio na Onny Hetland nije dugoročno održiva. Obavio je to tako što ju je rastopio u kadi, u svojem stanu, pomoću hidroklorne kiseline. Bio je to riskantan i naporan postupak, opasan po zdravlje i potrajao je najmanje tri tjedna. Osjetio je silno zadovoljstvo kad je nabasao na rješenje. Spremnici za pohranu trupala na Odsjeku za anatomiju. Briljantno, koliko i jednostavno. Baš kao i omča za rezanje. Čitao je o tome u časopisu za anatomiju u kome je jedan fran cuski anatom predlagao korištenje tog veterinarskog pomagala na truplima kod kojih je već započelo raspadanje, jer je omča rezala kroz meko, trulo tkivo s jednakom učinkovitošću kao i kroz kost. Osim toga, omča se mogla koristiti na nekoliko trupala istodobno, bez rizika od prijenosa bakterija. Odmah je shvatio da bi uz omču za rezanje žrtava prijenos bio znatno pojednostavnjen. Kontaktirao je proizvođača, odletio u Rouen i jednog maglovitog jutra, u ispra noj štali na sjeveru Francuske, prisustvovao demonstraciji alata na šepavom engleskom. Omča se sastojala od obične ručke, oblikovane poput banane i otprilike te veličine, s metalnim štitom koji je štitio ruku od opekotina. Sama žica bila je tanka poput flaksa za pecanje i ulazila je u oba kraja banane iz koje se, pomoću gumba, mogla napeti ili otpustiti. Bio je tu i prekidač za paljenje i gašenje koji je aktivirao bateriju koja napaja grijanje, a tada bi žica u obliku garote za nekoliko sekundi pobijelila od vrućine. Mathias je bio odušev ljen: taj će alat biti koristan za više od pukog rezanja trupala. Kad je čuo cijenu, gotovo je prasnuo u smijeh. Žica je stajala Mathiasa manje od leta. Zajedno s baterijama. Objava švedske studije koja je zaključivala da između 15 i 20 posto djece ima drugog biološkog oca, a ne onog za kojeg se misli da je otac, potvrđivala je Mathiasova iskustva. Nije bio usamljen. A neće ni biti usamljen u okrutnoj, preranoj smrti, zbog majčina kurvanja s umrljanim genima. Ali u ovome će ipak biti sam: u činu čišćenja, u borbi protiv bolesti, u križarskom ratu. Sumnjao je da bi mu itko mogao zahvaliti ili ga

cijeniti. No jedno je znao: svi će ga se sjećati dugo nakon njegove smrti, jer je konačno otkrio što će ga proslaviti u budućnosti, što će biti njegovo remek-djelo, konačni plod njegova mača. Imao je priliku pokrenuti stvari. Vidio ga je na televiziji. Policajca. Zvao se Harry Hole. Hole je bio gost jer je uhvatio u Australiji serijskog ubojicu. I Mathias se prisjetio savjeta Gerta Rafta: „Ne u mojem resoru.” No prisjetio se i zadovoljstva kad je uzeo život lovcu. Osjećaja superiornosti. Osjećaja moći. Ništa što je učinio kasnije, nije se moglo usporediti s umorstvom policajca. Osim toga, činilo se da ovaj svemirski slavni Hole ima u sebi nešto od Rafta, istu drskost i bijes. Ipak, možda bi posve zaboravio na Harryja Holea da nije bilo jednog od ginekologa na klinici Marienlyst koji je idućeg dana u kantini spomenuo da je taj, prema vanjskom dojmu prizemljeni detektiv, zapravo alkoholičar i luđak. Pedijatrica Gabriella je dodala da je njezin pacijent Oleg, sin Holeove djevojke, drag dečko. „Onda će i on biti alkoholičar”, dodao je ginekolog. „Znaš, to je u prokletim genima.” „Hole mu nije otac”, usprotivila se Gabriella. „Ali zanimljivo je da je čovjek koji je registriran kao otac, neki profesor u Moskvi, također alkoholičar.” „Hej, nisam to čuo!” povikao je Idar Vetlesen, nadglasavajući smijeh. „Ne zaboravite na povjerljivost, informacija!” Ručak se nastavio, ali Mathias nije mogao zaboraviti ono što je rekla Gabriella. Ili način na koji se izrazila: „čovjek koji je re gistriran kao otac”. Nakon ručka Mathias je pratio pedijatricu do ordinacije, ušao za njom i zatvorio vrata. „Mogu li te nešto pitati, Gabriella?” „O, zdravo”, rekla je, a po obrazima joj se razlilo rumenilo iščekivanja. Mathias je znao da joj se sviđa i pretpostavio je da misli kako je prijateljski raspoložen, zgodan, zabavan i dobar slušač. Čak ga je nekoliko puta neizravno pozvala da izađu, ali uvijek je odbio. „Kao što možda znaš, dopušteno mi je koristiti neke uzorke krvi iz klinike za moja istraživanja”, rekao je. „A zapravo, pronašao sam nešto zanimljivo u nalazu krvi dječaka kojeg si spomenula. Sina Holeove djevojke.” „Koliko shvaćam, njihova je veza sada stvar prošlosti.”

„Ma daj? Bilo je nešto u nalazu krvi pa sam se pitao ima li čega u obitelji…” Mathiasu se učinilo da na njenom licu čita određeno razoča ranje. Što se njega tiče, bio je sve samo ne razočaran onim što mu je rekla. „Hvala ti”, rekao je, ustao i izašao. Mogao je osjetiti kako mu srce pumpa tako potrebnu, životnu krv, kako ga noge nose naprijed bez ikakva napora, kako sjaji poput one omče za rezanje. Osjećao je da je to početak. Početak kraja. Udruga stanara Holmenkollena organizirala je ljetnu zabavu jednog vrućeg kolovoškog dana. Na livadi ispred paviljona udruge odrasli su sjedili na stolcima za kampiranje pod suncobranima i pili vino, a djeca su jurila između stolova ili igrala nogomet na šljun čanom igralištu. Iako je nosila goleme sunčane naočale koje su joj skrivale lice, Mathias ju je prepoznao s fotografije koju je skinuo s web-stranice njenog poslodavca. Stajala je sama pa joj je prišao i sa stidljivim osmijehom upitao smije li stajati pored nje i praviti se da je poznaje. Sad je znao kako valja raditi takve stvari. Više nije bio „Mathias bez cica” iz davnih dana. Spustila je naočale i upitno ga pogledala, a on je shvatio da je fotografija ipak lagala. Bila je mnogo ljepša. Toliko lijepa da se na trenutak upitao ima li plan A slabu točku: nije postojala šansa da bi ga željela. Žena poput Rakel - samohrana majka ili ne - imala je drugih mogućnosti. Plan B svakako bi imao isti rezultat kao i plan A, ali ne bi bio ni izbliza tako zadovoljavajući. „Nesiguran sam u društvu”, rekao je i podigao plastičnu čašu umjesto pozdrava. „Ovamo me pozvao frend koji živi blizu, ali se nije pojavio. A svi izgledaju kao da se poznaju. Obećajem da ću nestati čim se on pojavi.” Nasmijala se. Sviđao mu se njezin smijeh. I znao je da su prve tri ključne sekunde prošle u njegovu korist. „Upravo sam vidio momka kako dolje na igralištu zabija fanta stičan gol”, rekao je Mathias. „Okladio bih se da ste u rodu.” „Oh? To je vjerojatno moj sin, Oleg.” Uspješno je to skrivala ali Mathias je, prema iskustvu bezbroj nih kontakata s pacijentima, znao da nijedna žena ne može odoljeti pohvalama upućenim svojem djetetu. „Zgodna zabava”, rekao je. „I zgodno susjedstvo.”

„Volite zabave s tuđim susjedima?” „Mislim da moji prijatelji brinu što previše vremena provodim sam”, rekao je. „Pa me pokušavaju razveseliti. Primjerice, svojim fantastičnim susjedima.” Otpio je gutljaj iz plastične čaše. „I slatkim domaćim vinom. Kako se zovete?” „Rakel. Fauke.” „Zdravo Rakel. Ja sam Mathias.” Rukovali su se. Njena je ruka bila sitna i topla. „Ništa ne pijete”, kazao je. „Dopustite mi. Domaće vino?” Na povratku joj je donio čašu, izvadio svoj biper i zabrinuto ga pogledao. „Znate što, Rakel? Volio bih ostati i bolje vas upoznati, ali na hitnoj je danas malo liječnika pa ini je potrebna pomoć. Stoga ću navući svoje Superman odijelo i požuriti do grada.” „Šteta”, rekla je. „Mislite? Neće me biti svega par sati. Hoćete li se dulje zadržati?” „Ne znam. Ovisi o Olegu.” „U redu. Vidimo se onda. U svakom slučaju, bilo vas je lijepo upoznati.” Ponovo su se rukovali. Tad je otišao, znajući da je dobio prvu rundu. Odvezao se u svoj stan u Torshovu i pročitao zanimljiv članak o vodenim kanalima u mozgu. Kad se u osam vratio, još je sjedila ispod jednog od suncobrana, s velikim bijelim šeširom na glavi. Nasmiješila se kad je sjeo pored nje. „Jeste li spasili koji život?” upitala je. „Uglavnom poderotine i modrice”, objasnio je. „Slijepo crijevo. Vrhunac dana bio je dječak koji je ugurao u nos bocu limunade. Rekao sam njegovoj majci da je vjerojatno premlad da bi snifao Colu. Nažalost, čini se da ljudi u takvim situacijama nemaju smisla za humor…” Nasmijala se. Nasmijala se onim rafiniranim, oduševljenim smijehom zbog kojeg je gotovo požalio što sve nije stvarno. Mathias je već ranije primijetio otvrdnuće kože na raznim dijelovima tijela, ali u jesen 2004. počeo je primjećivati prve zna kove ulaska u sljedeću fazu bolesti. U fazu čiji dio nije želio čekati. Stezanje kože lica.

Njegov je plan bio da žrtva godine bude Eli Kvale, a u godinama koje slijede na red su trebale doći kurve, Birte Becker i Sylvia Ottersen. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li policija pronaći vezu između dviju posljednjih žrtava i preljubnika Arvea Stopa. Ali slučaj je htio da njegovi planovi budu ubrzani. Oduvijek je obećavao samom sebi da će završiti sa svime kad dođu bolovi. A bolovi su stigli. Odlučio je uzeti sve tri. A onda dolazi veliko finale: Rakel i policajac. Dosad je radio u potaji, ali je bilo vrijeme da izloži svoje životno djelo. Da bi to ostvario, morao je ostaviti jasne znakove, pokazati im vezu, dati im širu sliku. Počeo je s Birte. Dogovorili su se razgovarati o Jonasovu sta nju u njenom domu, nakon što joj suprug ode navečer u Bergen. Mathias je stigao u dogovoreno vrijeme, a ona mu je na trijemu uzela kaput i stavila ga u ormar. On je rijetko improvizirao, ali najednom držaču visio je ružičasti šal, pa ga je instinktivno uzeo. Dvaput joj ga je s leđa ovio oko vrata. Podigao je sitnu ženu u zrak i smjestio je pred zrcalo, kako bi mogao vidjeti njezine oči. Bile su iskolačene, podsjećajući ga na ribu, izvučenu iz dubina. Kad ju je odnio u automobil, otišao je do snjegovića kojeg je napravio večer prije. Gurnuo mu je mobitel u prsa, ispunio pra zninu i ovio mu šal oko vrata. Bila je prošla ponoć kad je stigao u garažu Odsjeka za anatomiju, injektirao fiksativ u Birtino tijelo, izradio metalne pločice, stavio ih na nju i smjestio je u jedan od praznih spremnika. Tad je došao red na Sylviju. Nazvao ju je, izrecitirao uobiča jenu pjesmu i dogovorio se naći s njome u šumi iza skakaonice Holmenkollen, koju je koristio u prethodnim slučajevima. Ali ovog puta u blizini je bilo ljudi pa nije smio riskirati. Objasnio joj je da Idar Vetlesen, za razliku od njega, i nije neki specijalist za Fahrov sindrom i da će se morati ponovo naći. Predložila mu je da je nazove sljedeće večeri, kad će biti sama kod kuće. Sljedeće se večeri odvezao k njoj, pronašao je u štali i odmah navalio na nju. Ali gotovo sve je krenulo krivo. Luđakinja ga je gađala sjekirom, pogodila ga postrance, ra zrezala mu jaknu i košulju i zahvatila arteriju, a rezultat je bilo prskanje njegove krvi po podu štale. B negativne krvi. Krvi koju ima dvoje od stotinu ljudi. Stoga se, nakon što ju je ubio u šumi i postavio joj glavu na snjegovića, vratio, ubio pile i prolio njegovu krv kako bi prikrio svoju.

Bila su to dvadeset i četiri stresna sata, ali bilo je čudno što te noći nije uopće osjećao bol. Tijekom sljedećih dana pratio je slučaj u novinama, uz tihi trijumf. Snjegović. Ime koje su mu dodijelili. Ime koje će se pamtiti. Nikad ne bi ni pomislio da će nekoliko otisnutih riječi u novinama izazvati takav osjećaj moći i utjecaj. Gotovo je zažalio što je tolike godine djelovao u tišini. A bilo je tako jednostavno! Išao je po svijetu misleći kako je istina ono što mu je rekao Gert Rafto, da dobar detektiv uvijek nađe ubojicu. Ali susreo se s Harryjem Holeom i vidio je frustraciju na policajčevu zbunjenom licu. Bilo je to lice nekoga tko ništa ne shvaća. Ali dok se Mathias pripremao za konačne poteze, stigao je grom iz vedra neba. Idar Vetlesen. Nazvao ga je da kaže kako ga je Hole posjetio s pitanjima o Arveu Stopu, odlučan da pronađe vezu. I Idar se počeo pitati što se događa: naposljetku, bilo je malo vjerojatno da je odabir žrtava bio nasumičan. A osim njega i Stopa, Mathias je bio jedina osoba koja je znala za očinstva jer mu je, kao i obično, pomagao oko postavljanja dijagnoze. Idar je, naravno, bio uznemiren, ali Mathias ga je srećom us pio smiriti. Rekao mu je da šuti i da se nađu negdje gdje ih nitko neće ometati. Mathias se gotovo smijao dok je to izgovarao: bile su to iste riječi koje je govorio svojim ženskim žrtvama. Pretpostavio je da je stvar u napetosti. Idar je predložio kurling klub. Mathias je prekinuo vezu i razmišljao o mogućnostima. Palo mu je na pamet da ostavi dojam kao da je Idar Snjegović i tako si kupi malo potrebnog vremena. Sljedeći sat proveo je razrađujući pojedinosti Idarova samouboj stva. Iako je cijenio prijatelja na mnogo razina, bio je to neobično stimulativan, inspirirajući proces. Baš onakav kakvo je bilo i pla niranje velikog projekta. Posljednji snjegović. Morat će sjediti, baš kao što je učinio i on prije mnogo godina, onog dana kad je pao prvi snijeg, na ramenima snjegovića, osjetiti hladnoću u bedrima i gledati kroz prozor, gledati izdaju muškarca koji će biti njezina smrt: Harryja Holea. Zatvorio je oči i vizualizirao omču oko nje nog vrata. Sjajila je i svijetlila. Poput lažne aureole.

34.

DAN DVADESET I PRVI Sirene Harry je ušao u automobil u garaži Odsjeka za anatomiju. Zatvorio je vrata i oči, pokušavajući mirno razmišljati. Prvo je trebalo saznati gdje je Mathias. Bio je izbrisao Mathiasov broj iz mobitela, pa je nazvao centralu koja mu je dala broj i adresu. Utipkao je 1881 i dok je čekao primije tio je da mu disanje ubrzava i postaje nemirno pa se pokušao smiriti. „Bok, Harry.” Mathiasov je glas bio dubok, ali je, kao i obično, zvučao zadovoljno. „Oprosti što te gnjavim”, rekao je Harry. „Ni najmanje, Harry.” „Ah, u redu. Gdje si sada?” „Kod kuće. Na putu dolje, prema Rakel i Olegu.” „Sjajno. Pitao sam se možeš li odnijeti Olegu nešto od mene.” Stanka. Harry je stisnuo vilicu pa su mu zubi zaškripali. „Naravno”, rekao je Mathias. „Ali Oleg je sada kod kuće i možeš…” „Rakel”, prekinuo ga je Harry. „Mi… ne bih se danas nalazio s njom. Mogu li na trenutak svratiti do tebe?” Nova stanka. Harry je pritisnuo mobitel na uho i pažljivo osluš kivao ne bi li naslutio što sugovornik misli. Ali mogao je čuti samo disanje i tihu pozadinsku glazbu, nekakav japanski minimalizam ili nešto slično. Zamislio je Mathiasa u strogom, jednako mini malističkom stanu. Možda nije velik, ali je uredan, to je bilo očito. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. A sad je odjenuo neutralnu, svijetloplavu košulju i stavio novi zavoj na ranu na boku. Kad je stajao na stepenicama ispred Harryja nije prekrižio ruke kako bi sakrio nedostatak bradavica. Prekrižio ih je da bi sakrio ranu od sjekire. „Naravno”, rekao je Mathias.

Harry nije mogao odrediti zvuči li mu glas neutralno. Pozadinska glazba je prestala. „Hvala ti”, rekao je Harry. „Bit ću brz, ali obećaj da ćeš me čekati.” „Obećajem”, rekao je Mathias. „Ali, Harry…” „Da?” Harry je duboko udahnuo. „Kako znaš moju adresu?” „Rakel mi je rekla.” Harry je opsovao u sebi. Zašto nije rekao da ju je dobio na centrali? Nije bilo ničega sumnjivog u tome. „Je li?” upitao je Mathias. „Jest.” „U redu”, složio se Mathias. „Dođi. Vrata su otključana.” Harry je završio razgovor i zagledao se u telefon. Nije mogao naći racionalno objašnjenje za osjećaj da ima malo vremena i da se mora boriti za goli život prije negoli padne mrak. Stoga je zaključio da umišlja stvari. To nije pomagalo, ta vrsta straha, užas koji dolazi kad se spušta tama, kad ne vidiš bakinu farmu. Utipkao je drugi broj. „Da”, javio se Hagen. Glas je bio beživotan, mrtav. Glas koji piše ostavku, pretpostavio je Harry. „Pustite papirologiju”, rekao je Harry. „Morate nazvati rav natelja policije. Potrebno mi je ovlaštenje za upotrebu vatrenog oružja. Uhićenje naoružane osumnjičene osobe na adresi Asengata 12, Torshov.” „Harry…” „Slušajte me. Ostaci Sylvije Ottersen nalaze se u spremniku Odsjeka za anatomiju. Katrine nije Snjegović. Shvaćate li?” Tišina. „Ne”, priznao je Hagen. „Snjegović je predavač na odsjeku, Mathias Lund-Helgesen.” „Lund-Helgesen? Prokletstvo. Znači li to da…?” „Da, liječnik koji nam je toliko pomogao da se usmjerimo na Idara Vetlesena.” U Hagenov se glas vratio život.

„Ravnatelj će pitati koliko je vjerojatno da je naoružan.” „Pa”, rekao je Harry, „koliko zasad znamo, nije koristio vatreno oružje kod ljudi koje je ubijao.” Prošlo je nekoliko sekundi prije nego je Hagen shvatio sarka zam. „Odmah ću ga nazvati”, rekao je. Harry je prekinuo vezu i okrenuo ključ, drugom rukom po zivajući Magnusa Skarrea. Skarre i motor javili su se jednoglasno. „Još si u Tryvannu?” vikao je Harry, nadglasavajući buku motora. „Jesam.” „Ostavi sve i ulazi u auto. Nađemo se na križanju Asengate i Vogts gatea. Radi uhićenja.” „Pakao se otvorio, ha?” „Aha”, odgovorio je Harry. Gume su zaškripale po betonu kad je pustio kvačilo. Pomislio je na Jonasa. Iz nekog je razloga mislio na dječaka. Jedno od šest patrolnih vozila koje je zatražio od centrale, već je prilazilo Asengati kad je Harry stizao Vogts gateom iz Storoa. Harry se dovezao na pločnik, iskočio iz automobila i prišao im. Spustili su prozor i dodali mu walkie-talkie koji je također zatražio. „Ugasite rotirku”, rekao je Harry i pokazao plavo svjetlo. Pritisnuo je gumb za govor i uputio policajce u patrolnim vozili ma da ugase sirene puno prije nego što se približe. Četiri minute kasnije, šest patrolnih vozila poredalo se na kri žanju. Policajci, a među njima Skarre i Ola Li iz Kriminalističkog odjela, stali su do Harryjeva automobila u kojem je on s kartom u krilu davao upute. „Li, uzmi tri patrolna vozila i zagradite moguće rute za bijeg. Ovdje, ovdje i ovdje.” Li se nagnuo nad kartu i kimao glavom. Harry se okrenuo Skarreu. „Što je s kućepaziteljem?” Skarre je podigao telefon. „Upravo sam razgovarao s njime. Na putu je do glavnog ulaza s ključevima.” „U redu. Uzmi šestoricu i smjestite se pored ulaza, stražnjeg stepeništa i, ako je moguće, na krovu. A ti kreni sa stražnje strane, u redu? Je li stiglo vozilo Delti?”

„Tu je.” Dva policajca, naizgled ista kao i oni vani, signalizirala su da voze uobičajeno vozilo Delti, jedinice za specijalne namjene, obučene posebno za ovakve prilike. „U redu, želim da ste odmah na glavnom ulazu. Jeste li svi naoružani?” Policajci su potvrdili. Neki su bili naoružani automatskim puškama MP5 koje su izvukli iz prtljažnika automobila, a drugi su imali samo službene pištolje. Radilo se tu o poreznom problemu, kako je to jednom objasnio ravnatelj policije. „Kućepazitelj kaže da Lund-Helgesen živi na drugom katu”, rekao je Skarre i gurnuo mobitel u džep jakne. „Na svakom je katu samo jedan stan. Nema izlaza na krov. Da bismo došli do stražnjih stuba, moramo se popeti na treći kat i proći kroz zaključani tavan.” „Dobro”, rekao je Harry. „Pošalji dvojicu na stražnje stube i reci im da čekaju na tavanu.” „U redu.” Harry je poveo sa sobom dvojicu uniformiranih policajaca iz autombila koji je prvi stigao. Jedan je bio stariji, a drugi mlađi, nadobudni policajac s aknama - a obojica su već radili sa Skarreom. Umjesto da uđu u Asengatu 12, prešli su cestu i ušli u zgradu preko puta. Dva dječaka obitelji Stigson na drugom katu, razrogačenih su očiju gledala dvojicu uniformiranih muškaraca dok je Harry objašnjavao njihovu ocu zašto moraju nakratko koristiti njihov stan. Harry je ušao u dnevnu sobu, odgurnuo kauč od prozora i pobliže se zagledao u stan s druge strane ulice. „U dnevnoj sobi gori svjetlo”, rekao je. „Netko sjedi ondje”, rekao je stariji policajac koji je zauzeo položaj iza njega. „Čuo sam da ti se vid pogoršava za trideset posto kad napuniš pedeset”, rekao je Harry. „Nisam slijep. Na onom velikom stolcu možeš vidjeti vrh glave i ruku na naslonu stolca.” Harry je zaškiljio. Sranje, trebaju li mu naočale? Pa, ako stari momak misli da nekoga vidi, onda je vjerojatno u pravu. „Ostani ovdje i javi mi radio-vezom ako se pomakne. Dobro?” „Dobro”, nasmiješio se stariji muškarac.

Harry je poveo sa sobom nadobudnog momka. „Tko sjedi unutra?” upitao je mladi policajac glasno, nadglasa vajući bat njihovih koraka dok su jurili niz stepenice. „Čuo si za Snjegovića?” „O, sranje.” „Tako je.” Pretrčali su ulicu do druge zgrade. Kućepazitelj, Skarre i peto rica uniformiranih policajaca stajali su spremni pored ulaza. „Nemam ključeve stanova”, rekao je kućepazitelj. „Samo za ova vrata.” „To je u redu”, rekao je Harry. „Svi imate spremno oružje? Pazite da ne stvaramo previše buke, dobro? Delte, vi ostanite sa mnom…” Harry je izvukao Katrinin Smith&Wesson i signalizirao kućepazitelju koji je okrenuo ključ u bravi. S dvojicom Delta specijalaca - obojica su bili naoružani MP5-icama - Harry je tiho jurio uz stepenice, grabeći po tri odjednom. Zastali su na drugom katu, pred neoznačenim plavim vratima. Jedan je policajac prislonio uho na vrata, okrenuo se prema Harryju i zavrtio glavom. Harry je stišao walkie-talkie na najmanji zvuk i prinio ga usnama. „Govori Alfa…”, Harry nije dodijelio kodna imena, a nije se mogao sjetiti ni imena drugih policajaca, „… policajcu na prozoru pokraj kauča. Je li se meta pomaknula? Kraj.” Pustio je gumb i začuo tiho krčanje. Potom je stigao odgovor. „I dalje sjedi u stolcu.” „Primljeno. Ulazimo. Kraj.” Jedan je policajac kimnuo i izvukao polugu, a drugi je zako račio unazad i pripremio se. Harry je već vidio korištenje te tehnike: jedan policajac silom otvara vrata, a drugi upada. Nije stvar u tome da ne bi mogli razbiti vrata, već u tome što glasan zvuk, sila i brzina paraliziraju metu i u devet od deset slučajeva ona se ukoči na stolcu, kauču ili krevetu. Ali Harry je podigao ruku i zaustavio ih. Pritisnuo je kvaku i gurnuo vrata. Mathias nije lagao: bila su otključana. Vrata su se tiho otvorila. Harry je pokazao svoja prsa i dao im do znanja da prvi ulazi.

Stan nije bio minimalistički na način koji je Harry očekivao. Bio je minimalistički na način da u njemu nije bilo ničega: nije bilo namještaja ni slika. Samo goli zidovi koji su vapili za tapetama ili svježom bojom. Stanje izgledao kao da je već dugo napušten. Vrata dnevne sobe bila su pritvorena i Harry je ugledao kroz procijep ruku na stolcu i glavu iznad njega. Malenu ruku sa satom. Za držao je dah, napravio dva duga koraka, objema rukama stisnuo držak pištolja i nogom otvorio vrata. Osjetio je da su se druga dvojica - bili su se primaknuli na sam rub njegova vidnog polja - ukočili. I začuo je jedva čujni šapat. „Isuse Kriste…” Veliki luster visio je iznad naslonjača i osvjetljavao osobu koja je sjedila u njemu i gledala ravno u Harryja. Na vratu su bile vidljive masnice od davljenja, lice je bilo blijedo i lijepo, kosa crna, a haljina plava, sa sitnim bijelim cvjetovima. Ista haljina kao i na njegovom kuhinjskom kalendaru. Harry je osjetio da mu je srce eksplodiralo u grudima, a ostatak tijela pretvorio mu se u kamen. Pokušao se pomaknuti, ah nije se mogao odvojiti od njenog ukočenog pogleda. Od ukočenog pogleda prepunog optuživanja. Od pogleda koji ga je optuživao da je trebao prije djelovati, da je trebao spriječiti ovo, da ju je trebao spasiti. Bila je blijeda baš kao i njegova majka na samrtnoj postelji. „Provjerite ostatak stana”, rekao je Harry dubokim glasom i spustio pištolj. Nesigurno je zakoračio prema truplu i uhvatio njezin zglob. Bio je leden i beživotan, poput mramora. A ipak je osjetio kuckanje, slabi puls i u jednom besmislenom trenutku pomislio je da samo izgleda mrtvo. Potom je spustio pogled i vidio sat koji je otkucavao. „Ovdje nema nikoga”, čuo je kako govori jedan od policajaca iza njega. Tada se začuo kašalj. „Znate li tko je ona?” „Da”, odgovorio je Harry i prošao prstom po satu. Po istom satu koji je prije samo nekoliko sati držao u ruci. Po satu koji je ostavila u njegovoj spavaćoj sobi. Po satu koji je bio stavio u kućicu za ptice jer je Rakel te večeri izlazila s dečkom. Na zabavu. Kako bi proslavili što će, odsad nadalje, njih dvoje biti jedno. Harry je ponovo pogledao u njene oči, njene optužujuće oči.

Da, pomislio je. Kriv sam po svim točkama optužnice. Skarre je ušao u stan i stao iza Harryja. Preko njegova ramena zagledao se u ženu u stolcu. Pored njega su stajala dvojica Delta specijalaca. „Zadavljena?” upitao je. Harry nije odgovorio niti se pomakao. Jedna naramenica ne beski plave haljine kliznula je s ramena. „Neobično je nositi ljetnu haljinu u prosincu”, rekao je Skarre, tek tako, da bi pokrenuo razgovor. „Obično to čini”, odgovorio je Harry glasom koji je zvučao kao da dolazi iz silne daljine. „Tko to čini?” upitao je Skarre. „Rakel.” Policajac se trznuo. Viđao je Harryjevu bivšu kad bi znala raditi za policiju. „Je li… je li… to Rakel? Ali…” „To je njena haljina”, objasnio je Harry. „I njezin sat. Odjenuo ju je kao Rakel. Ali žena koja ovdje sjedi je Birte Becker.” Skarre je u tišini promatrao truplo. Nije izgledalo kao druga trupla koja je znao vidjeti. Ovo je bilo bijelo kao kreda i naduto. „Pođite sa mnom”, rekao je Harry, okrenuvši se dvojici speci jalaca prije no što se obratio Skarreu. „Ti ostani ovdje i čuvaj stan. Nazovi ekipu za očevid u Tryvannu i reci im da ih ovdje čeka novi posao.” „Što ćeš ti napraviti?” „Plesati”, odgovorio je Harry. Stan je utihnuo kad su trojica muškaraca trčeći poletjeli niz stepenice. Ah nekoliko sekundi kasnije Skarre je začuo škripanje guma po asfaltu Vogts gatea. Plavo svjetlo rotirki osvjetljavalo je cestu. Harry je sjedio na suvozačkom sjedištu i slušao zvonjavu telefona s druge strane. S retrovizora su visjele dvije lutkice u bikinijima koje su plesale na očajničko zavijanje sirene, a policijski je automobil vozio slalom između vozila na Ringu 3. Molim te, preklinjao je u sebi. Molim te, Rakel, javi se. Pogledao je metalne plesačice ispod retrovizora, razmišljajući kako im nalikuje: netko tko nemoćno pleše na tuđu glazbu, komič na figura u farsi u

kojoj je uvijek dva koraka iza događaja, uvijek ulazi kroz vrata malo prekasno i susreće podsmijeh publike. Harry je prasnuo. „Jebemti, jebemti, jebemti!” viknuo je i bacio mobitel u staklo. Kliznuo je niz upravljačku ploču i pao na pod. Policajac koji je vozio, izmijenio je u retrovizoru pogled s kolegom na stražnjem sjedištu. „Isključi sirenu”, naredio je Harry. Utihnula je. A tad je Harryjevu pažnju privukao zvuk koji je dolazio s poda. Podigao je telefon. „Hej!” povikao je. „Hej! Rakel, jesi li kod kuće?” „Naravno da jesam, zovem te s fiksnog telefona.” Bio je to njezin glas. Nježan, miran smijeh. „Nešto nije u redu?” „Je li Oleg kod kuće?” „Jest”, odgovorila je. „Tu je u kuhinji, jede. Čekamo Mathiasa. Što se zbiva, Harry?” „Sad me pažljivo slušaj, Rakel. Čuješ li me?” „Harry, plašiš me. Što se događa?” „Navuci sigurnosni zasun na vrata.” „Zašto? Zaključana su i…” „Navuci sigurnosni zasun, Rakel!” zaurlao je Harry. „U redu, u redu!” i Čuo je kako nešto govori Olegu, a tad je čuo struganje stolaca trčanje. Kad se glas vratio, drhtao je. „Sad mi reci što se događa, Harry.” „Hoću. Prvo mi moraš obećati da ni pod kojim okolnostima nećeš pustiti Mathiasa u kuću.” „Mathiasa? Harry, jesi li pijan? Nemaš pravo…” „Mathias je opasan, Rakel. U autu sam s dvojicom policajaca i upravo idemo k tebi. Ostatak ću ti kasnije objasniti. Sada želim da pogledaš kroz prozor. Vidiš li što?” Čuo je kako oklijeva. Ali nije rekao ništa, samo je čekao. Iznenada je bio posve siguran da mu vjeruje, da vjeruje u njega, kao što je oduvijek činila. Približavali su se tunelu u Nydalenu. Snijeg na rubovima ceste izgledao je poput sivobijele vune. Tada se njen glas vratio.

„Ništa ne vidim. Ali ne znam što tražim.” „Ne vidiš snjegovića?” tiho je upitao Harry. Prema njenoj šutnji shvatio je da joj polako postaje jasnije. „Reci mi da se ovo ne događa, Harry”, prošaptala je. „Reci mi da je ovo samo san.” Zatvorio je oči i razmišljao može li biti u pravu. Ispod svojih vjeđa vidio je Birte Becker u stolcu. Naravno da je bio san. „Stavio sam ti sat u kućicu za ptice”, rekao je naposljetku. „Ali nije bio tamo, on je…”, počela je, zastala, pa zastenjala. „O moj bože!”

35.

DAN DVADESET I PRVI Čudovište S kuhinjskog prozora Rakel je gledala na tri strane s kojih se netko mogao približiti kući. Sa stražnje se strane nalazila žbunjem obrasla kosina kojom se bilo teško spustiti, posebno sada, kad je pao snijeg. Krenula je od prozora do prozora. Provirila je kroz njih i provjerila jesu li čvrsto zatvoreni. Kad je njen otac poslije rata gra dio kuću, prozore je smjestio visoko na zidu, sa željeznim šipkama koje su ih štitile. Znala je da to ima neke veze s ratom i Rusom koji se ušuljao u njihov bunker pored Lenjingrada, pa ustrijelio njegove pozaspale drugove. Sve osim njega koji je zaspao najbliže vratima, tako umoran da se nije ni probudio sve dok se nije oglasio alarm, a tad je otkrio hrpu praznih čahura na svojem pokrivaču. Te je noći posljednji put pošteno spavao, uvijek je govorio. Ali ona je oduvijek mrzila željezne šipke. Sve dosad. „Smijem sada u svoju sobu?” upitao je Oleg i šutnuo nogu ve likog kuhinjskog stola „Ne”, odgovorila mu je Rakel. „Ostaješ ovdje.” „Što je Mathias napravio?” „Harry će sve objasniti kad dođe. Jesi li sigurno dobro namjestio sigurnosni zasun?” „Jesam, mama. Volio bih da je tata ovdje.” „Tata?” Nikad ga prije nije čula da koristi tu riječ. Osim za Harryja, a otad je prošlo nekoliko godina. „Misliš, tvoj otac u Rusiji?” On nije tata. Rekao je to s takvim uvjerenjem da je zadrhtala. „Podrumska vrata!” povikala je. „Što?” „Mathias ima i ključ od podruma. Što da radimo?” „Jednostavno je”, odgovorio je Oleg i popio dokraja čašu vode.

„Stavi ispod kvake jedan od vrtnih stolaca. Taman su prave visine. Nitko ne može ući.” „Jesi li pokušao?” iznenađeno ga je upitala. „Harry je to jednom napravio dok smo se igrali kauboja i Indijanaca.” „Sjedi ovdje”, rekla je i krenula prema hodniku i podrumskim vratima. „Čekaj.” Stala je. „Vidio sam kako je to napravio”, rekao je Oleg i ustao. „Ostani ovdje, mama.” Pogledala gaje. Bože, kako je izrastao ove godine, uskoro će biti viši od nje. A u tim tamnim očima njegova se zaigranost po vlačila i prepuštala mjesto onome što je zasad bio mladenački prkos, a što će - mogla je to jasno vidjeti - biti odlučnost odrasle dobi. Oklijevala je. „Pusti da ja to napravim”, kazao je. U njegovu je glasu čula molbu. Znala je da mu je to važno, radilo se o važnijim stvarima. O svladavanju djetinjih strahova. O ritualima odrasle dobi. O kretanju očevim stopama. Ma tko god za njega bio otac. „Požuri”, prošaptala je. Oleg je potrčao. Stajala je pored prozora i gledala van. Osluškivala je zvuk au tomobila na prilazu. Molila se da Harry dođe prvi. Pitala se zašto je tako tiho i nije imala pojma odakle se pojavila sljedeća misao: kako će tek biti tiho. Ali tad je začula zvuk. Jedva čujan zvuk. Isprva je pomislila da dolazi izvana. No tad je bila sigurna da je stigao iza nje. Nije vidjela ništa, samo praznu kuhinju. A onda se opet začuo. Poput teškog kucanja sata. Ili prsta koji udara po stolu. Stol. Zagledala se. Odande je dolazio zvuk. I tad je vidjela. Kap vode koja je pala na stol. Polako je podigla pogled prema stropu. Na sredini bijelog stropa oblikovao se tamni krug. A sa sredine tog kruga visjela je sjajna kap. Pustila se i sletjela na stol. Rakel je vidjela kako se to događa, ali zvuk ju je svejedno natjerao da poskoči, kao da ju je netko iznenada udario po glavi. Moj bože, sigurno dolazi iz kupaonice! Je li moguće da je opet zaboravila zatvoriti vodu u kadi? Nije bila na katu otkako je stigla kući; odmah se bacila na kuhanje pa sigurno curi od jutra. I to se moralo dogoditi sada, usred svega ovoga.

Pojurila je u hodnik, potrčala uz stepenice i krenula prema kupaonici. Nije čula vodu. Otvorila je vrata. Pod je bio suh. Voda je bila zatvorena. Zatvorila je vrata kupaonice i nekoliko sekun di stajala u tišini. Pogledala je susjedna vrata, vrata spavaće sobe. Polako im je prišla. Spustila je ruku na kvaku. Oklijevala je. Ponovo je osluškivala zvukove automobila izvana. Tad je otvorila vrata. Pogledala je unutra. Poželjela je vrisnuti. Ali instinktivno je znala da ne smije, da mora biti tiha. Potpuno tiha. „Jebemti, jebemti, jebemti”, urlao je Harry i udarao šakom po upravljačkoj ploči koja je podrhtavala pod njegovim udarcima. „Što se događa?” Promet se zaustavio pred tunelom. Već su gotovo dvije minute stajali ondje. Te sekunde čuli su razlog zastoja preko policijskog radija. „Došlo je do sudara na Ringu 3, kraj izlaza tunela koji vodi na zapad, kod Tasena. Nema ozlijeđenih. Vučna služba je na putu.” Harry je naglo zgrabio mikrofon. „Znaju li tko je to?” „Znamo da je riječ o dva automobila s ljetnim gumama”, la konski je razvukao glas s radija. „Snijeg u studenom uvijek donese kaos”, rekao je policajac na stražnjem sjedalu. Harry nije odgovorio, samo je prstima bubnjao po upravljač koj ploči. Procjenjivao je mogućnosti. Ispred i iza njih nalazila se barikada od automobila: sve rotirke i sve sirene ovog svijeta neće im pomoći da prođu. Mogao je izaći i potrčati prema kraju tunela, pozvati radiom patrolno vozilo da ga ondje sačeka, ali radilo se o gotovo dva kilometra. U automobilu je sada vladala tišina: mogao se čuti samo zvuk motora. Kombi ispred njih pomakao se za metar i policajac ga je slijedio. Nije kočio dok mu se nije skoro zabio u stražnji odbojnik, kao da strahuje kako će, ne bude li agresivno vozio, inspektor kraj njega ponovo eksplodirati. Iznenadno kočenje natjeralo je dvije me talne lutkice u bikinijima da veselo zaplešu u tišini koja je uslijedila. Harry je opet pomislio na Jonasa. Ali zašto? Što ga je natjeralo da se sjeti Jonasa dok je bio na telefonu s Mathiasom? Bilo je nečega u zvuku. U pozadini. Harry je proučavao dvije plesačice ispod retrovizora. I odjed nom je sve sjelo na mjesto.

Znao je zašto je pomislio na Jonasa. Znao je odakle je došao zvuk. I znao je da ne smije izgubiti ni sekundu. Ili - pokušao je potisnuti tu misao - da više nema potrebe za žurbom. Ionako je zakasnio. Oleg je jurio kroz mračni hodnik podruma, ne gledajući ni lijevo ni desno, znajući da su naslage soli na ciglenim zidovima nalik na bijele duhove. Pokušao se usredotočiti na ono što je morao napraviti, ne razmišljati ni o čemu drugome, ne dopustiti pogreš nim mislima da mu opsjednu um. Tako je rekao Harry. Možeš se boriti samo sa čudovištima koja postoje u tvojoj glavi. Ali moraš se truditi. Moraš se suočiti s njima i što češće se boriti s njima. Ulaziti u manje čarke koje bi mogao dobiti. Potom otići kući, izvidati rane i pokušati ponovo. Učinio je to; bio je sam u podrumu, morao je biti, naravno, kako bi provjerio jesu li klizaljke na hladnom. Zgrabio je drveni stolac i povukao ga sa sobom kako bi buka pobijedila tišinu. Provjerio je jesu li vrata podruma zaključana. Potom je gurnuo stolac ispod kvake i provjerio da se ne može po micati. Eto ga. Ukočio se. Što je to bilo? Pogledao je kroz prozorčić na vratima. Više nije mogao zadržavati misli, sad su nahrupile. Netko je stajao vani. Htio je pobjeći, ali se prisilio da ostane. Borio se protiv misli drugim mislima. Unutra sam, rekao je samome sebi. Siguran sam ovdje koliko i na katu. Udahnuo je, a srce mu je udaralo kao pobješnjeli bas-bubanj. Potom se nagnuo naprijed i provirio kroz prozor. Vidio je odraz vlastitog lica. Ali iznad toga je ugledao drugo, iskrivljeno lice koje nije bilo njegovo. A onda je vidio ruke, podizanje ruku čudovišta. Oleg je prestravljeno odskočio. Udario je u nešto, a ruke su se zatvorile oko njegovog lica i usta. Nije mogao vrištati, a htio je vrištati. Htio je vrištati da se to ne zbiva u njegovom umu, da je čudovište tu, da je unutra. I da će svi umrijeti. „U kući je”, rekao je Harry. Policajci su ga pogledali s nerazumijevanjem, dok je Harry pritiskao na telefonu gumb za ponovno pozivanje. „Mislio sam da je to japanska glazba, ali to su metalne cijevi, igračke. Onakve kakve Jonas ima u svojoj sobi. I kakve Oleg također ima. Mathias je cijelo vrijeme tamo. Sam mi je to rekao, nije li…” „Kako to misliš?” potrudio se upitati policajac sa stražnjeg sjedišta. „Rekao je da je kod kuće. A to je sada, naravno, kuća na Holmenkollveienu. Čak je rekao da je na putu dolje, do Rake! i Olega. Trebao sam znati. Naposljetku, Holmenkollen je gore, u odnosu na Torshov.

Bio je na prvom katu Holmenkollveiena. Na putu dolje. Moramo ih odmah izvući iz kuće. Dovraga, javi se!” „Možda nije blizu…” „U kući su četiri telefona. Sad je presjekao žicu. Moram stići onamo.” „Možemo poslati drugo patrolno vozilo”, predložio je vozač. „Ne!” prasnuo je Harry. „Ionako je prekasno. Ima ih. A jedina nam je šansa posljednji pijun. Ja.” „Ti?” „Da, i ja sam dio njegova plana.” „Hoćeš reći, ti nisi dio njegova plana, zar ne?” „Ne, dio sam. Čeka me.” Dva su policajca izmijenila poglede kad su začuli brundanje motocikla koji se provlačio između zaustavljenih automobila iza njih. „Misliš?” „Da”, odgovorio je Harry i ugledao u retrovizoru motocikl. Razmišljao je da je to jedini odgovor koji je mogao dati. To je bio jedini odgovor koji je davao nadu. Oleg se borio iz sve snage, ali je popustio u željeznom stisku čudovišta kad je osjetio na vratu hladni čelik. „Ovo je skalpel, Oleg.” Čudovište je imalo Mathiasov glas. „Koristimo ga za seciranje ljudi. Ne bi vjerovao kako je to lako.” Tad mu je čudovište reklo da širom otvori usta, uguralo mu u njih prljavu krpu i naredilo da legne na trbuh s rukama iza leđa. Kako Oleg nije odmah poslušao, čelik mu se zario iza uha i osjetio je vrelu krv kako mu teče niz rame i u majicu. Ležao je na trbuhu na hladnom betonskom podu, a čudovište je sjelo na njega. Pored njegova lica bila je crvena kutija. Pročitao je naljepnicu. Plastične vezice, onakve kakvima vežeš kablove i kakve postoje na kutijama s igračkama. Vezice koje užasno iritiraju jer ih možeš samo ste gnuti, a ne i olabaviti. Vezice koje, ma kako tanke bile, ne možeš strgati. Osjetio je oštru plastiku kako se zarezuje u njegovu kožu oko zglobova ruku i nogu. Tad je podignut i bačen, a nije bilo vremena da čeka na bol jer je uz prasak meko sletio. Zagledao se pred sebe. Ležao je na leđima u zamrzivaču i mogao je osjetiti led koji se odlomio i pa lio mu kožu na čelu i licu. A čudovište je stajalo nad njim, glave nakrivljene u stranu. „Doviđenja”, rekao je.

„Uskoro se vidimo na drugoj strani.” Poklopac se zatvorio i nastala je potpuna tama. Oleg je čuo okretanje ključa u bravi i brze korake kako nestaju u daljini. Pokušao je podići jezik, progurati ga preko krpe, morao ga je izvući. Morao je disati. Morao je doći do zraka. Rakel je prestala disati. Stajala je na dovratku spavaće sobe znajući da gleda u ludilo. Ludilo od kojeg se ježila, od kojeg je razjapila usta i iskolačila oči. Krevet i drugi namještaj bili su gurnuti uza zid, a pod je bio prekriven gotovo nevidljivim slojem vode koji se prekidao kad bi nova kap pala na njega. Ali Rakel to nije primjećivala: jedino što je vidjela bio je ogroman snjegović u središtu sobe. Šešir na vrhu glave s nacerenim ustima gotovo je dodirivao strop. Kad je konačno počela disati i kad je kisik pojurio prema nje nom mozgu, prepoznala je miris mokre vune i mokrog drva i začula je zvukove otapanja snijega. Val hladnoće pojurio je prema njoj, ali nije se naježila zbog toga. Naježila se zbog tjelesne topline muškarca koji je stajao iza nje. „Nije li prelijep?” upitao je Mathias. „Napravio sam ga samo za tebe.” „Mathias…” „Sšš.” Gotovo zaštitnički obgrlio ju je oko vrata. Spustila je pogled. Ruka je držala skalpel. „Nemoj govoriti, ljubavi moja. Imamo puno posla, a malo vremena.” „Zašto? Zašto?” „Ovo je naš dan, Rakel. Ostatak života tako je nevjerojatno kratak pa trebamo slaviti, nemojmo tratiti vrijeme na objašnjavanje. Molim te, stavi ruke iza leđa.” Rakel je učinila kako je tražio. Nije čula Olega da se vratio iz podruma. Možda je još dolje. Možda uspije izaći ako ona zadrži Mathiasa. „Želim znati zašto”, rekla je i osjetila kako joj emocije naprežu glasnice. „Zato što si kurva.” Osjetila je nešto tanko i tvrdo kako joj steže zglobove. Osjetila je njegov topli dah na vratu. Njegove usne. A potom njegov jezik. Stisnula je zube, znajući da bi, ako vrisne, on mogao stati, a htjela je da nastavi, da potroši vrijeme. Njegov se jezik penjao do njenog uha. Grickao ju je.

„A sin kojeg si dobila kurvanjem nalazi se u zamrzivaču”, prošaptao je. „Oleg?” upitala je i osjetila da gubi kontrolu. „Opusti se, dušo, neće umrijeti od hladnoće.” „Ne-neće?” „Kurvin će sin umrijeti od gušenja mnogo prije hlađenja tijela. Jednostavna matematika.” „Matema…” „Odavno sam sve izračunao. Sve je izračunato.” Motocikl je jurio i klizao po tami zavojitim cestama Holmenkollena. Buka motora odjekivala je među kućama, a pro laznici su takvu vožnju s pravom smatrali ludošću u zimskim uvje tima. Vozaču je trebalo oduzeti dozvolu. Ali vozač je nije ni imao. Harry je ubrzao uz prilaz koji je vodio do tamne drvene kuće, ali u oštrom zavoju kotači su proklizali po svježem snijegu i osjetio je da motocikl gubi brzinu. Nije pokušao izbjeći klizanje, već je skočio i motocikl se otkoturao niz padinu, udarivši u nekoliko odbačenih grana smreke i zaustavio se na stablu, nakrivio i konačno, odbacujući snijeg iza stražnjeg kotača, ugasio. Ali Harry je već bio na pola stepeništa. U snijegu nije bilo otisaka, ni onih koji su vodili prema kući, ni onih koji su vodili od nje. Izvukao je pištolj i prišao vratima. Bila su otključana, kako je i obećao. Uvukao se u hodnik. Prvo što je ugledao bila su širom otvorena podrumska vrata. Harry je zastao i oslušnuo. Čula se buka, neka vrst bubnjanja. Činilo se da dolazi iz kuhinje. Harry je oklijevao. Potom se odlučio za podrum. Počeo se spuštati niz stepenice s pištoljem uperenim ispred sebe. Na dnu je zastao, sačekavši da mu se oči priviknu na tamu, pa osluhnuo. Imao je osjećaj kao da čitava prostorija zadržava dah. Ispod kvake ugledao je vrtni stolac. Oleg. Oči su mu putovale dalje. Upravo se bio odlučio vratiti gore kad je na ciglenom zidu pored zamrzivača opazio tamnu mrlju. Voda? Koraknuo je bliže. Mora da dolazi iz zamrzivača. Zabranio je mislima da krenu kamo su željele ići i povukao poklopac. Zaključan. Ključ je bio unutra, ali Rakel obično nije zaključavala zamrzivač. U mislima su mu se pojavile slike otoka Finnoy, ali je požurio, okrenuo ključ i podigao poklopac.

Harry je jedva uspio opaziti bljesak metala iz mračne unutrašnjosti kad ga je oštra bol na licu natjerala da zakorači unazad. Nož? Pao je na leđa, između košara za prljavo rublje, a vješti i brzi lik već je iskočio iz zamrzivača i stajao iznad njega. „Policija!” povikao je Harry i brzo podigao pištolj. „Ne miči se!” Lik je zastao s rukom podignutom iznad glave. „H-Harry?” „Oleg?” Harry je spustio pištolj i vidio što dječak drži u ruci. Bila je to klizaljka. „M-mislio sam da se Mathias vratio”, prošaptao je. Harry se osovio na noge. „Gdje je Mathias?” „Ne znam. Rekao je da ćemo se uskoro vidjeti pa sam pretpostavio.. „Odakle ti klizaljka?” Harry je osjetio metalni okus krvi u ustima i prstima opipao posjekotinu na licu koja je obilno krvarila. „Bila je u zamrzivaču”, lukavo se nasmiješio Oleg. „Stalno se ljutila što ostavljam klizaljke na stubama pa sam ih stavio ispod graš ka, gdje ih mama neće naći. Kao što znaš, nikad ne jedemo grašak.” Pratio je Harryja koji je već krenuo uz stepenice. „Srećom sam ih naoštrio pa sam uspio prerezati vezice. Bravu nisam uspio razvaliti, ali sam napravio nekoliko rupa u ploči na dnu i dobio zraka. I razbio sam žarulju, tako da se ne uključi kad podigne poklopac.” „A tvoje je tijelo otopilo led koji je iscurio kroz rupu”, rekao je Harry. Izašli su na hodnik i Harry je gurnuo Olega prema ulaznim vratima, otvorio ih i pokazao. „Vidiš svjetlo kod susjeda? Trči i ostani ondje dok ne dođem po tebe. U redu?” „Ne!” suprotstavio se Oleg odlučno. „Mama…” „Ššš! Slušaj sada. Najbolje što možeš napraviti za svoju mamu jest da nestaneš odavde.” „Želim je pronaći!” Harry je zgrabio Olega za ramena i stisnuo ga tako da su se u dječakovim očima pojavile suze. „Kad kažem da trčiš, onda trči, budalo jedna!”.

Rekao je to tiho, ali s toliko potisnutog bijesa da je Oleg zbunje no trepnuo, a kroz trepavice mu je na obraz kliznula suza. Dječak se tad okrenuo na peti, pojurio kroz vrata i nestao u tami i snijegu. Harry je zgrabio walkie-talkie i pritisnuo gumb za razgovor. „Harry ovdje. Jeste li daleko?” „Pored stadiona smo. Kraj.” Harry je prepoznao glas Gunnara Hagena. „Unutra sam”, kazao je. „Dovezite se pred kuću, ali ne ulazite dok vam ne dam znak. Kraj.” „Primio.” „Kraj.” Harry je krenuo prema zvuku koji je dolazio iz kuhinje. Ispod dovratka na kojem je stajao promatrao je tanki mlaz vode koji se slijevao sa stropa. Zbog otopljene žbuke voda je bila siva i glasno je bubnjala po kuhinjskom stolu. U četiri duga koraka Harry je pojurio stubištem. Na prstima je prišao vratima spavaće sobe. Progutao je slinu. Proučavao je kvaku na vratima. Izvana je čuo daleki zvuk policijskih sirena koje su se približavale. Krv iz posjekotine kapnula je na parket uz tihi šum. Sad je mogao osjetiti pritisak na sljepoočnicama; ovdje će za vršiti. Bilo je tu neke logike. Koliko je puta stajao ovako ispred vrata spavaće sobe u zoru, nakon noći koju je bio obećao provesti s njom, i kako je često stajao ovdje mučen lošom savješću, znajući da ona spava unutra? Pažljivo je pritisnuo kvaku za koju je znao da će zaškripati. A ona će se probuditi, pogledati ga pospanim očima, pokušati ga kazniti prijekornim pogledom, dok bi se on već ušuljao ispod pokrivača, stisnuo uz njeno tijelo i osjetio kako se topi njezin otpor. A onda bi zastenjala od zadovoljstva, ali ne od previše zadovoljstva. A kad bije još malo pomilovao, poljubio i gricnuo, postao bi njen sluga i naposljetku bi sjedila na njemu. Ne bi više bila kraljica svoje ložnice, već bi prela i stenjala, pohotna i uvrijeđena istodobno. Stegnuo je šaku oko kvake i primijetio da njegova ruka prepo znaje ravni, četvrtasti oblik. Pažljivo je stisnuo. Sačekao je poznato škripanje. Ali ono nije dolazilo. Nešto je bilo drugačije. Postojao je otpor. Je li netko stegnuo šarke? Oprezno je pustio kvaku. Spustio se do ključanice i zavirio. Tama. Netko je blokirao ključanicu. „Rakel!” povikao je. „Jesi li tamo?”

Nije bilo odgovora. Prislonio je uho na vrata. Pomislio je da čuje škripanje, ali nije bio siguran. Ponovo je uhvatio kvaku. Oklijevao je. Predomislio se, pustio kvaku i požurio u susjednu kupaonicu. Otvorio je mali prozor, provukao se kroz njega i pogle dao van. Svjetlost je ulazila kroz crne metalne šipke na prozorima spavaće sobe. Petama se odgurnuo o unutrašnju stranu prozora, napeo mišiće nogu i protegnuo se iz kupaonice, duž vanjskog zida. Uzalud je prstima tražio nešto za što bi se mogao uhvatiti između grubih greda. Snijeg mu je padao na lice i topio se, miješajući se s krvi koja mu se slijevala niz obraz. Pokušao je snažnije: prozorsko se okno tako snažno zabijalo u njegovu nogu da je imao osjećaj kako će mu kost puknuti. Rukom je pipao po zidu poput očajnič kog pauka s pet nogu. Boljeli su ga trbušni mišići. Zagledao se u tlo ispod sebe, znajući da se ispod tankog sloja snijega krije asfalt. Osjetio je nešto hladno pod prstima. Željezna šipka. Ovio je dva prsta oko šipke. Pa tri. A potom i drugu ruku. Oslobodio je bolne noge, pustivši ih da vise i brzo pronašao oslo nac kako bi otpustio pritisak s ruku. Naposljetku je mogao vidjeti unutrašnjost spavaće sobe. I vidio je. Mozak mu se borio kako bi upio prizor, ali odmah je znao u što točno gleda: u završeno umjetničko djelo, u prototip koji je već bio vidio. Rakeline su oči bile širom otvorene i crne. Nosila je haljinu. Grimiznu. Poput camparija. Bila je košenil. Glava joj je bila ispruže na prema stropu, kao da stoji uz ogradu i pokušava vidjeti što je s druge strane, i gledala je prema njemu iz tog položaja. Ramena su joj bila povučena unazad, a ruke skrivene. Harry je pretpostavio da su joj vezane iza leđa. Obrazi su joj bili istureni kao da ima u ustima čarapu ili krpu. Sjedila je na ramenima golemog snjegovića. Gole su joj noge bile prekrižene preko snjegovićevih prsa i mogao je vidjeti drhtanje mišića. Ne smije pasti. Ne može. Jer oko vrata joj se nije nalazila siva, bezlična žica kao što je to bilo s Eli Kvale, već bijeli, plamteći krug, poput apsurdne imitacije stare reklame za zubnu pastu koja je obećavala krug povjerenja, sreću u ljubavi i dugi, sretni život. Žica je izlazila iz crne ručke i prolazila do kuke na stropu iznad Rakeline glave. Nastavljala se do drugog kraja sobe, do vrata. Do kvake na vratima. Žica nije bila debela, ali je bila dovoljno duga da proizvede primjetan otpor kad je Harry pokušao otvoriti vrata. Da je otvorio vrata, da je samo pritisnuo kvaku, bijeli užareni metal prerezao bi njezin vrat, točno ispod brade.

Rakel je zurila u Harryja ne trepćući. Mišići lica su joj se grčili, a izraz se mijenjao između bijesa i čistog straha. Omča je bila preuska da bi mogla nesmetano izvući glavu; umjesto toga, držala ju je u takvom položaju da ne dodiruje smrtonosni metal koji joj je gotovo okomito visio oko vrata. Pogledala je Harryja, spustila pogled na pod, pa ponovo po gledala Harryja. I Harry je shvatio. Sivi komadi snijega već su ležali u vodi koja je prekrivala pod. Snjegović se topio. I to brzo. Harry je uhvatio dobar oslonac i pretresao šipke što je snažnije mogao. Ali nisu popuštale, nisu čak ni zaškripale. Željezo je bilo tanko, ali čvrsto pričvršćeno o drvo. Unutra, Rakel se polako njihala. „Drži se!” povikao je Harry. „Uskoro stižem!” Laži. Čak ni željeznom polugom ne bi mogao pomaknuti šipke. A nije ih imao vremena piliti. Jebeš njenog oca, ludog gada! Ruke su ga boljele. Čuo je zaglušujući zvuk sirena prvog automobila koji je skretao na prilaz. Ogledao se oko sebe. Bilo je to jedno od specijalnih vozila Delti, velika, blindirana zvijer od Land Rovera. Sa suvozačkog sjedišta iskočio je muškarac odjeven u zelenu maskirnu jaknu, zaklonio se iza vozila i uzeo walkie-talkie. Harryjeva slušalica je zakrčala. „Hej!” povikao je Harry. Muškarac se, iznenađen, ogledao lijevo i desno. „Gore, šefe.” Gunnar Hagen se uspravio iza vozila, upravo u trenutku kad su se patrolna kola zaustavila ispred kuće s upaljenom plavom rotirkom. „Da upadnemo u kuću?” povikao je Hagen. „Ne!” zaurlao je Harry. „Vezao ju je. Samo…” „Samo?” Harry je podigao pogled i zagledao se. Ne u grad, već u osvi jetljenu skijašku skakaonicu Holmenkollen, dalje na brijegu. „Samo što, Harry?” „Samo čekajte.” „Da čekamo?” „Moram razmisliti.”

Harry je naslonio čelo na hladne šipke. Ruke su ga boljele pa je savio koljena kako bi većinu težine prenio na noge. Omča za re zanje mora imati prekidač za isključivanje. Vjerojatno na plastičnoj ručki. Mogli bi razbiti prozor i gurnuti kroza nj dugački štap, pa bi možda… Ali kako će pritisnuti prekidač za isključivanje, a da se sve ne pomakne i… i…? Harry je pokušavao ne misliti o ludo tankom sloju kože i mekog tkiva koji štite karotidu. Pokušavao je razmišljati konstruktivno i ignorirati paniku koja mu je urlala u ušima i govorila mu da uđe i preuzme kontrolu. Mogli bi ući kroz vrata. A da ih ne otvore. Samo treba prepiliti ploču. Treba im motorna pila. Ali tko bi je mogao imati? Samo cijeli prokleti Holmenkollen. Naposljetku, svatko od njih ima smreku u dvorištu. „Donesite motornu pilu iz susjedne kuće”, povikao je Harry. Ispod sebe je čuo trčanje. I pljusak u spavaćoj sobi. Harryjevo srce je zastalo kad je pogledao unutra. Čitava lijeva strana snjego vića je nestala. Otkinula se i završila u vodi. Snjegović se urušavao. Vidio je da cijelo Rakelino tijelo drhti dok se borila da zadrži rav notežu i izmakne se bijeloj garoti u obliku suze. Neće na vrijeme donijeti motornu pilu, a kamoli prerezati vrata. „Hagen!” Harry je čuo histeriju u svojem glasu. „Patrolna vozila imaju užad za vuču. Dobaci jedno ovamo i postavi Land Rover uza zid.” Harry je čuo glasove i motor Land Rovera koji je krenuo una zad, a zatim otvaranje prtljažnika. „Hvataj!” Harry je pustio šipku jednom rukom i okrenuo se upravo na vrijeme da vidi kako prema njemu leti smotano uže. Bacio se u tamu, uhvatio ga i držao, dok se ostatak odmatao i uz tresak padao na tlo. „Veži kraj za kuku.” Za kraj njegova užeta bila je pričvršćena karabinska kuka. Brzo poput munje zakvačio ju je za spoj šipki usred prozora i zaključao bravicu. Brzopotezno stavljanje lisičina. Još jedan pljusak iz spavaće sobe. Harry nije gledao. Nije imalo smisla. „Kreni!” povikao je. Potom se objema rukama uhvatio za oluk, koristeći šipke kao ljestve i začuo sve glasnije urlanje Land Roverova motora. Popeo se na krov. Prsima oslonjenim o crijepove i zatvorenih očiju, slušao je buku motora i škripu

željeznih šipki. Još škripe. Još. Hajde! Harry je bio svjestan da vrijeme prolazi sporije nego mu se činilo. A ipak nije prolazilo dovoljno sporo. Odjednom se - upravo dok je čekao željeno pucanje - buka motora pretvorila u nemoćno cviljenje. Sranje! Harry je shvatio da se gume Land Rovera bespomoćno vrte. U umu mu se stvorila misao: mogao bi se pomoliti. Ali znao je da je Bog već odlučio, da je sudbina odlučena, da se ova ulaznica kupuje na crnom tržištu. A bez nje, njegova duša ionako ne vrijedi previše. Pomisao je nestala iste sekunde, prekinuta zvukom guma na asfaltu, odlučnim urlanjem motora i sve glasnijom škripom. Velike i teške gume napokon su se zavrtjele po asfaltu. A onda se začulo pucanje. Motor je zaurlao i ugasio se. Uslijedila je sekunda potpune tišine, a potom šuplji prasak kad su šipke pale na krov automobila ispod. Harry se uspravio. Stajao je leđima okrenut dvorištu, na rubu oluka, i osjećao kako popušta. Sagnuo se, objema rukama uhvatio za oluk i odgurnuo. Zanjihao se poput njihala s oluka do prozora i udario nogama. Harry se pustio u trenutku kad je osjetio da staro, tanko prozorsko okno puca. Za nekoliko desetinki sekunde nije znao gdje će sletjeti: dolje u dvorište, na slomljeno staklo prozora ili u spavaću sobu. Začuo se prasak, vjerojatno je izletio osigurač i sve je utonulo u tamu. Harry se kretao prostorijom ništavila, ne osjećajući ništa; ničeg se nije sjećao, bio je ništa. Zatim se svjetlo vratilo, upravo u trenutku kad je njegova jedina misao bila povratak u taj prostor. Bol je isijavao iz čitavog tijela. Ležao je na leđima u ledenohladnoj vodi. Mora da je bio mrtav jer je podigao pogled i ugledao anđela u krvavocrvenoj haljini i njenu sjajnu aureolu u tami. Zvuk se polako vratio. Škripa. Pa disanje. Tad je vidio iskrivljeno lice, paniku, zgrčena usta u koja je bila ugurana žuta loptica, noge koje se odupiru o snijeg. Samo je htio zatvoriti oči. Začuo je buku, poput tihog stenjanja. A onda rušenje mokrog snijega. Gledajući unazad, Harry se nije mogao sjetiti što se zapravo dogodilo: sjećao se samo mučnog smrada omče za rezanje koja je spalila meso. Upravo u trenutku kad se snjegović srušio, Harry je ustao. Rakel je pala naprijed. Harry je bio podigao desnu ruku, a drugom joj je obujmio bedra i podigao je. Znao je da je prekasno. Meso je zacvrčalo i nosnice mu je ispunio sladak, masan smrad, a krv mu se slijevala niz lice. Podigao je

pogled. Desna mu se ruka nalazila između bijelog sjaja omče i njenog vrata. Težina njenog vrata pogu rala mu je ruku prema vreloj žici koja mu je prorezala meso i prste kao što rezač jaja reže svježe kuhano jaje. A kad prođe kroz nju, prerezat će i njezin vrat. Osjetio je bol, odgođen i tup, poput isprva nevoljkog, a onda upornog čekića koji udara po budilici. Borio se da ostane uspravan. Morao je osloboditi lijevu ruku. Zaslijepljen krvlju, podigao ju je na ramena i ispružio slobodnu ruku iznad glave. Osjetio je pod jagodicama njenu kožu, osjetio je omču kako mu pali kožu prije nego što je rukom napipao plastiku i ručku. Prsti su napipali prekidač. Pomaknuo ga je udesno. Prestao je čim se omča počela stezati. Prsti su napipali drugi prekidač i pritisnuli. Zvukovi su nestali, svjetlost je zatreperila i znao je da će uskoro opet izgubiti svijest. Diši, pomislio je, najvažnije je da mozak dobiva kisik. Ali koljena su mu svejedno popuštala. Bijeli sjaj iznad njega pretvorio se u crveni. Potom, postupno, u crnilo. Iza leđa je čuo zvuk nekoliko čizama koje lome staklo. „Imamo je”, rekao je glas iza njega. Harry je pao na koljena u krvavu vodu, a oko njega su plu tali komadi snijega i neiskorištene plastične vezice. Mozak mu se uključivao i isključivao, kao da mu ponestaje struje. Netko je nešto rekao iza njega. Uhvatio je djeliće, udahnuo i upitao, „Što?” „Živa je”, ponovio je glas. Sluh mu se vratio. I vid. Okrenuo se. Dvojica muškaraca u cr nom položili su Rakel na krevet i prerezali plastične vezice. Sadržaj Harryjeva želuca bez upozorenja je izletio. U dva mučna trzaja sve je bilo vani. Zagledao se u bljuvotinu u vodi i osjetio histeričan poriv da se smije na sav glas, jer mu se učinilo da u svemu tome plovi i prst. Podigao je desnu ruku i kao potvrdu toga ugledao krvavi batrljak. U vodi je plutao njegov prst. „Oleg…” Bio je to Rakelin glas. Harry je podigao plastičnu vezicu, povezao je oko batrljka srednjeg prsta i stegnuo, najjače što je mogao. Isto je učinio i s kažiprstom koji je bio zarezan do kosti, ali još čvrsto na ruci. Tada je prišao krevetu, pokrio Rakel i sjeo kraj nje. Oči koje su ga promatrale bile su razrogačene i crne od šoka, a krv je tekla iz rana s obje strane vrata, tamo gdje je omča došla u kontakt s kožom. Uhvatio ju je za ruku svojom neozlijeđenom ljevicom. „Oleg”, ponovila je.

„Dobro je”, rekao je Harry i reagirao na stisak njene ruke. „Kod susjeda je. Gotovo je.” Vidio je da pokušava fokusirati pogled. „Obećaješ?” jedva čujno je prošaptala. „Obećajem ti.” „Hvala bogu.” Jednom je zajecala, zarila ruke u dlanove i počela plakati. Harr1y je pogledao svoju ozlijeđenu ruku. Ili su vezice zaustavile krvarenje ili više nije imao krvi. „Gdje je Mathias?” tiho je upitao. Glava joj se trznula i u čudu se zagledala u njega. „Upravo si mi obećao da…” „Kamo je otišao, Rakel?” „Ne znam.” „Je li išta rekao?” Njena je ruka stisnula njegovu. „Ne idi, Harry. Sigurno netko drugi može…” „Što je rekao?” Prema trzaju njenog tijela osjetio je da je povisio glas. „Rekao je da je sada završio i da će sve zaključiti”, odgovorila je dok su joj se suze ponovo skupljale u tamnim očima. „I da će kraj biti posveta životu.” „Posveta životu? Tako je rekao?” Kimnula je. Harry je izvukao ruku iz njezine, uspravio se i prišao prozoru. Pogledao je noćno nebo. Prestalo je sniježiti. Pogledao je osvijetljeni spomenik koji se mogao vidjeti iz gotovo svakog dijela Osla. Skakaonica. Poput velikog zareza na crnom grebenu. Ili točke. Harry se vratio unutra, kleknuo i poljubio joj čelo. „Kamo ćeš?” prošaptala je. Harry je podigao krvavu ruku i nasmiješio se. „Idem posjetiti doktora.” Izašao je iz sobe i zateturao niz stepenice. Izašao je na hladnu, bijelu tamu dvorišta, ali mučnina i vrtoglavica nisu popuštali. Hagen je stajao pored Land Rovera i razgovarao na mobitel. Prekinuo je razgovor i kimnuo kad je Harry upitao mogu li ga odvesti. Harry je sjeo na stražnje sjedište. Razmišljao je kako je Rakel zahvalila Bogu. Nije, naravno, mogla znati da mora zahvaliti ne kom

drugome. Ili da je kupac prihvatio ponudu. A vrijeme plaćanja već je počelo. „U centar?” upitao je vozač. Harry je zavrtio glavom i pokazao prema gore. Desni je kažiprst izgledao čudnovato usamljeno između palca i prstenjaka.

36.

DAN DVADESET I PRVI Toranj Skakaonica Holmenkollen nalazila se na tri minute vožnje od Rakeline kuće. Provezli su se kroz tunel i parkirali na vidikovcu, između suvenirnica. Padina je nalikovala smrznutom slapu koji je ponirao među nosačima i širio se u dnu, stotinu metara ispod. „Kako znaš da je tamo?” upitao ga je Hagen. „Zato što mi je rekao da će biti tamo”, objasnio je Harry. „Sjedili smo kraj klizališta i rekao je da će, kad njegovo životno djelo bude dovršeno i kad bude tako bolestan da je blizu smrti, skočiti s onog tornja ondje. Kao posvetu životu.” Harry je pokazao prema osvi jetljenom tornju skakaonice i zaletištu koje se sjajilo ispod crnog neba. „I znao je da ću se sjetiti.” „Suludo”, prošaptao je Gunnar Hagen i pogledao prema osvi jetljenom staklenom kavezu na vrhu tornja. „Smijem li posuditi tvoje lisičine?” upitao je Harry vozača. „Već imaš jedne”, rekao je Hagen i kimnuo prema Harryjevom desnom zglobu za koji je zakvačio jedan par. Druga je karika vi sjela otvorena. „Volio bih imati dva para”, rekao je Harry i uzeo vozačevu kožnu torbicu. „Možeš li mi pomoći? Nedostaje mi par prstiju…” Hagen je zavrtio glavom i zakvačio vozačeve lisičine oko Harryjevog drugog zgloba. „Nisam sretan što ideš sam. Plašiš me.” „Gore nema previše prostora i mogu razgovarati s njime.” Harry je izvukao Katrinin revolver. „A imam i ovo.” „To je ono što me plaši, Harry.” Inspektor Hole je kratko pogledao šefa pa se okrenuo i zdravom rukom otvorio vrata automobila. Policajac je otpratio Harryja do ulaza u Skijaški muzej koji su morali proći da bi došli do ulaza u dizalo. Ponijeli su sa sobom šipku kako bi

razvalili vrata. Ali kad su se približili, svjetlost dže pne svjetiljke osvijetlila je krhotine stakla na podu pored pulta za kupnju karata. U daljini, negdje u dubini muzeja, čuo se alarm koji je zavijao. „U redu, sad znamo da je ovdje”, rekao je Harry i provjerio je li revolver na mjestu, sa stražnje strane pojasa. „Postavi dvojicu kod stražnjeg izlaza čim stignu sljedeća patrolna kola.” Harry je uzeo džepnu svjetiljku, zakoračio u mračne prostorije i pojurio pored postera i slika norveških skijaških heroja, nor veških zastava, norveškog maziva za skije, norveških kraljeva i norveških princeza, praćenih kratkim tekstovima koji su govorili da je Norveška vraška nacija, a Harry se prisjetio zašto nikad nije podnosio taj muzej. Dizalo je bilo odmah na kraju prostorije. Usko, zatvoreno di zalo. Harry je proučavao pod i osjetio hladan znoj na koži. Pored njega se nalazilo metalno stepenište. Osam odmorišta kasnije, Harry je zažalio zbog svoje odluke. Vrtoglavica i mučnina su se vratile i sad mu se povraćalo. Zvuk koraka odjekivao je i gore i dolje na stepeništu, a lisičine koje su visjele s njegovih ruku udarale su limenu glazbu po rukohvati ma. U ovom trenutku njegovo je srce moralo pumpati adrenalin i pripremati tijelo za akciju. Vjerojatno je bilo previše iscijeđeno, previše potrošeno. Ili je možda znalo da je gotovo. Igra je završila, ishod je bio očit. Harry je nastavio. Spuštao je noge na stepenice, čak se nije ni trudio biti tih jer je znao da ga je Mathias već čuo. Stepenište je vodilo ravno do mračnog kaveza. Harry je is ključio svjetiljku i osjetio hladan zapuh zraka čim mu se glava promolila iznad poda. Blijeda mjesečina obasjavala je prostoriju. Imala je otprilike četiri četvorna metra i bila okružena staklom i metalnim rukohvatima za koje su se turisti hvatali s mješavinom straha i oduševljenja, dok su uživali u pogledu na Oslo i zamišljali kakav je osjećaj spustiti se na skijama. Ili pasti s tornja, pa poletjeti poput kamena prema kućama i razbiti se o stabla daleko ispod. Harry se popeo na posljednju stepenicu i okrenuo prema silueti koja se ocrtavala na svjetlosnom pokrivaču koji je predstavljao grad ispod njih. Lik je sjedio na rukohvatu, okružen velikim otvorenim prozorom kroz koji je ulazio hladan zrak. „Predivno, ha?” Mathiasov glas zvučao je opušteno, gotovo veselo.

„Ako misliš na pogled, slažem se.” „Nisam mislio na pogled, Harry.” Jedna Mathiasova noga visjela je s druge strane, a Harry je stajao pored stepeništa. „Jesi li je ubio ti ili snjegović, Harry?” „Što misliš?” „Mislim da si to ti učinio. Naposljetku, ti si pametan tip. Računao sam na tebe. Osjećaj je užasan, zar ne? Naravno, nije lako vidjeti ljepotu kad ubiješ osobu koju najviše voliš.” „Pa”, rekao je Harry i koraknuo bliže, „mislim da ti ne znaš ništa o tome.” „Misliš?” Mathias je oslonio glavu o okvir prozora i nasmijao se. „Prvu ženu koju sam ubio volio sam više od ičega na svijetu.” „Zašto si onda to napravio?” Harry je osjetio ubod boli dok je pomicao desnu ruku iza leđa i hvatao revolver. „Zato što je moja majka bila lažljivica i kurva”, glasio je Mathiasov odgovor. Harry je zamahnuo rukom i podigao revolver. „Siđi ovamo, Mathias. S rukama u zraku.” Mathias je znatiželjno promatrao Harryja. „Znaš li da postoji dvadeset posto šanse da je i tvoja majka bila takva, Harry? Dvadeset posto šanse da si kurvin sin. Što imaš reći na to?” „Čuo si me, Mathias.” „Olakšat ću ti, Harry. Kao prvo, odbijam te poslušati. Kao drugo, možeš reći da mi nisi mogao vidjeti ruke i da sam mogao biti naoružan. Samo pucaj, Harry.” „Silazi.” „Rakel je bila kurva, Harry. A Oleg je kurvin sin. Trebao bi mi zahvaliti što sam ti omogućio da je ubiješ.” Harry je prebacio pištolj u lijevu ruku. Slobodni krajevi lisičina udarali su jedan o drugi. „Razmisli o tome, Harry. Ako me uhitiš, bit ću proglašen men talno nestabilnim i nekoliko će se godina brinuti za mene u nekoj psihijatrijskoj ustanovi, prije nego me puste. Bolje da me odmah ubiješ.” „Želiš umrijeti”, upitao je Harry i prišao bliže, „zato što ćeš umrijeti od skleroderme?” Mathias je udario rukom po prozorskom okviru.

„Odlično, Harry! Provjerio si ono što sam ti rekao o antitijelima u krvi.” „Pitao sam Idara. A kasnije sam istraživao sklerodermu. Ako imaš tu bolest, lako je odabrati drugačiju smrt. Primjerice, spekta kularnu smrt koja bi trebala okruniti tvoje navodno životno djelo.” „Mogu čuti tvoj prezir, Harry. Ali jednog ćeš dana shvatiti.” „Što ću shvatiti?” „Da se bavimo istim poslom, Harry. Borimo se protiv bolesti. Ali bolesti protiv kojih se ti i ja borimo ne mogu biti uništene. Sve su pobjede privremene. Zato je naše životno djelo sama borba. A moja završava ovdje. Ne želiš li me ubiti, Harry?” Harry je uhvatio Mathiasov pogled. Potom je okrenuo revol ver u ruci. Pružio ga je Mathiasu, okrenuvši držak prema njemu. „Napravi to sam, gade.” „Kako želiš.” Mathias se nagnuo preko rukohvata i uzeo oružje. Pomilovao je crni čelik. „Upravo si napravio veliku pogrešku, prijatelju”, rekao je i upe rio revolver u Harryja. „Bit ćeš sjajna meta, Harry. I jamstvo da moje životno djelo neće biti zaboravljeno.” Harry je promatrao crni nišan, gledajući obarač kako pomalja svoju ružnu glavu. Činilo se da vrijeme usporava, s prostorija se počela vrtjeti. Mathias je naciljao. I Harry je naciljao. I zamahnuo desnom rukom. Lisičine su tiho zacviljele u zraku dok je Mathias pritiskao okidač. Nakon suhog klika uslijedio je metalni škljocaj kad se oko Mathiasova zgloba stegnuo otvoreni kraj lisičina. „Rakel je preživjela”, rekao je Harry. „Nisi uspio, ti prokleto govno.” Harry je vidio da su se Mathiasove oči raširile. Pa suzile. A onda su se zagledale u revolver koji nije opalio, pa u željezo koje ga je povezivalo s Harryjem. „Ti… izvadio si metke.” Harry je zavrtio glavom. „Katrine Bratt nije imala metke u revolveru.” Mathias je pogledao Harryja i nagnuo se unazad. „Idemo.” Potom je skočio. Harry je poletio naprijed i izgubio ravnotežu. Pokušao se držati, ali Mathias je bio pretežak, a Harry pobijeđeni div, oslabljen gu bitkom krvi i

mesa. Policajac je urlao dok ga je težina povlačila po čeličnom rukohvatu i usisavala prema prozoru i bezdanu. Ono što je vidio kad je slobodnom lijevom rukom zamahnuo iznad glave i iza sebe, bila je noga stolca i on kako sjedi u prljavoj hotelskoj sobi u Cabrini Greenu u Chicagu. Harry je začuo zvuk udarca metala o metal pa je poletio kroz noć u slobodnom padu. Igra je završila. Gunnar Hagen je promatrao toranj skakaonice, ali pogled mu je ometao snijeg koji je počeo padati. „Harry?” ponovio je u walkie-talkie. „Jesi li tamo?” Pustio je gumb, ali odgovor je i dalje bilo intenzivno i šušketavo ništa. Na otvorenom parkiralištu pored skakaonice sada su stajala četiri patrolna vozila i zavladao je opći metež kad su, prije nekoliko sekundi, začuli krik s tornja. „Pali su”, rekao je policajac pored njega. „Siguran sam da sam vidio dvoje kako padaju iz staklenog kaveza.” Gunnar Hagen je rezignirano spustio glavu. Nije znao kako ni zašto, ali na trenutak mu se učinilo da ima neke apsurdne logike ovako završiti život: bila je to neka vrsta svemirske ravnoteže. Glupost. Kakva potpuna glupost. Hagen nije vidio policijska vozila u sve gušćem snijegu, ali je čuo zavijanje sirena, poput zapomaganja žena; već su bili na putu. I znao je da će zvuk privući lešinare: strvinare iz medija, znatiželjne susjede, krvožedne šefove. Svi će doći kako bi ugrabili omiljeni komadić lešine, svoju delikatesu. A na večerašnjem jelovniku bila su dva jela: odurni snjegović i odurni policajac, upravo onako kako vole. Nije tu bilo nikakve logike ni ravnoteže, samo glad i hrana. Hagenov walkie-talkie je zakrčao. „Ne možemo ih pronaći! Kraj.” Hagen je čekao, pitajući se kako će objasniti nadređenima da je Harryja pustio samog. Kako će im objasniti da je on bio samo Harryjev nadređeni, ali ne i njegov šef, to nikad nije bio. I u tome je bilo neke logike, a zapravo ga nije bilo briga shvaćaju li ili ne. „Što se događa?” Hagen se okrenuo. Bio je to Magnus Skarre. „Harry je pao”, rekao je Hagen i kimnuo prema tornju. „Upravo traže tijelo.” „Tijelo? Harryjevo? Nema šanse.”