„Nema šanse?” Hagen se okrenuo prema Skarreu koji je škiljio u nebo. „Mislio sam da ste dosad upoznali tipa, Hagen.” Hagen je pomislio kako, usprkos svemu, zavidi mladom poli cajcu na samouvjerenosti. Walkie-talkie je ponovo zakrčao. „Nisu ovdje!” Skarre se okrenuo prema njemu i pogledi su im se susreli. Skarre je slegnuo ramenima na onaj jesam-li-vam-rekao način. „Hej, ti!” povikao je Hagen vozaču Land Rovera i pokazao prema snažnoj lampi na krovu. „Osvijetli stakleni kavez. I nabavi mi dalekozor.” Nekoliko sekundi kasnije snažna svjetlost je rezala noć. „Vidite li išta?” upitao je Skarre. „Samo snijeg”, odgovorio je Hagen i stisnuo dalekozor na oči. „Osvijetli malo više. Stani! Čekaj… moj Bože!” „Štoje?” „Proklet da sam!” U tom trenutku snijeg se razmaknuo poput kazališnog zastora. Hagen je čuo nekoliko policajaca kako viču. Izgledalo je kao da su dvojica muškaraca povezana, i zajedno vise s retrovizora auto mobila. Niži od dvojice imao je podignutu ruku u trijumfalnoj gesti; drugi je ispružio ruke okomito, kao da je razapet postrance. I obojica su beživotno visjela, pognutih glava dok su se polako vrtjeli zrakom. Hagen je kroz dalekozor vidio lisičine koje su Harryjevu lijevu ruku držale vezanu za rukohvat s unutarnje strane kaveza. „Pa proklet da sam”, ponovio je Hagen. Slučaj je htio da je Thomas Helle, mladi policajac Odjela za nestale osobe, klečao pored Harryja kad je ovaj došao svijesti. Četvorica policajaca podizali su njega i Mathiasa Lund-Helgesena nazad u stakleni kavez. Godinama kasnije Helle će neprestano pričati priču o čudnoj reakciji ozloglašenog inspektora. „Bio je potpuno izvan sebe i pitao je li Lund-Helgesen još živ! Kao da se bojao da bi tip mogao umrijeti. Kao da je to najgore što se moglo dogoditi. A kad sam rekao da jest i da ga upravo voze u bolnicu, zaurlao je da moramo skinuti Lund-Helgesenove vezice i paziti da ne počini
samoubojstvo. Jeste li ikad čuli nešto takvo? Pokazati takvu brigu za tipa koji ti je upravo pokušao ubiti bivšu curu?”
37.
DAN DVADESET I DRUGI Tata Jonasu se učinilo da je čuo metalni zvuk limenih zvona, ali je utonuo natrag u san. Otvorio je oči tek kad je začuo jecaje. Netko je bio u sobi. Bio je to tata; sjedio je na rubu njegova kreveta. Jecaji su značili da tata plače. Jonas se uspravio u krevetu. Stavio je ruku na očevo rame i osjetio kako drhti. Bilo je to čudno: nikad prije nije primijetio da tata ima tako uska ramena. „Oni… pronašli su je”, jecao je. „Mama…” „Znam”, rekao je Jonas. „Sanjao sam to.” Otac se iznenađeno okrenuo. Pod mjesečnim koja se probijala kroz zavjese, Jonas je primijetio suze koje su se slijevale niz očeve obraze. „Sad smo samo nas dvojica, tata”, rekao je. Njegov je otac otvorio usta. Jednom. Dvaput. Ali ništa nije izlazilo. Tad je pružio ruke, zagrlio Jonasa i privukao ga k sebi. Čvrsto ga je držao. Jonas je spustio glavu na očev vrat i osjetio vrele suze na svojoj kosi. „Znaš što, Jonase?” prošaptao je otac kroz suze. „Jako te volim. Ti si najvrjednije što imam. Ti si moj dječak. Čuješ li? Moj dječak. I uvijek ćeš biti moj dječak. Snaći ćemo se mi, jel’ da? Misliš li da hoćemo?” „Da, tata”, prošaptao je Jonas. „Snaći ćemo se. Ti i ja.”
38. Prosinac 2004. Labudovi Bio je prosinac i polja ispod bolničkih prozora bila su gola i smeđa pod čeličnosivim nebom. Po suhom asfaltu na autocesti škripale su čvrste gume, a pješaci su žurili preko pješačkog mosta s podignutim ovratnicima kaputa, ozbiljnih lica. Ali unutar bol ničkih zidova ljudi su se stiskali jedni uz druge. A na stolu odjela dvije su svijeće označavale drugu nedjelju adventa. i Harry se zaustavio na vratima. Stale Aune je sjedio u krevetu očito se šalio jer se šefica Krimtekniska Beate Lonn i dalje smi jala. Na krilu joj je sjedilo rumeno dijete koje je velikim očima i otvorenim ustima promatralo Harryja. „Prijatelju moj!” povikao je Stale kad je primijetio policajca. Harry je ušao, sagnuo se, zagrlio Beatte i ponudio ruku Staleu Auneu. „Izgledaš bolje nego kad sam te zadnji put vidio”, rekao je Harry. „Kažu da će me pustiti prije Božića”, kazao je Aune i okrenuo Harryjev dlan u svojem. „Ova ruka ružno izgleda. Što se dogodilo?” Harry mu je dopustio da mu prouči desnu ruku. „Srednji prst je odrezan i nije ga se moglo spasiti. Zašili su tetive kažiprsta, a živčani završeci rastu milimetar mjesečno i pokušavaju pronaći jedan drugoga. Iako liječnici kažu da ću morati živjeti s trajnom paralizom jedne strane.” „Visoka cijena.” „Nije”, rekao je Harry. „Malo pivo.” Auneje kimnuo glavom. „Znaš li kad bi slučaj trebao biti na sudu?” upitala ga je Beate koja je ustala i smjestila bebu u nosiljku.
„Ne”, odgovorio je Harry, promatrajući pokrete forenzičarke. „Obrana će pokušati proglasiti ludim Lund-Helgesena”, rekao je Aune, odabravši nestručan izraz „lud” koji je, po njegovu mišljenju, bio ne samo točan, nego i poetičan. „A ako im to ne uspije, znači da su angažirali psihologa koji je gori i od mene.” „O da, ali ipak će dobiti doživotnu kaznu”, rekla je Beate, sagnuvši glavu kako bi poravnala bebinu dekicu. „Šteta je što doživotno ne znači stvarno doživotno”, zarežao je Aune i dohvatio čašu vode pored kreveta. „Što sam stariji, to više vjerujem da je zlo jednostavno zlo, neovisno o mentalnoj bolesti. Svi smo, manje ili više, skloni činiti zla djela, ali naša nas sklonost ne opravdava. Zaboga, svatko od nas ima poremećaj osobnosti. Naša djela određuju koliko smo bolesni. Kažemo da smo svi jed naki pred zakonom, ali to ništa ne znači ako nitko nije jednak. Za vrijeme Crne smrti, pomorce koji bi se zakašljali bacali su preko palube. Naravno, pravda je tup nož, poput filozofije i poput suca. Dragi moji, svi mi imamo sretnije i manje sretnije medicinske scenarije.” „Svejedno”, rekao je Harry promatrajući povezani batrljak sred njeg prsta, „u ovom će slučaju to biti doživotna kazna.” „Oh?” „To je manje sretan medicinski scenarij.” Tišina je ispunila sobu. „Jesam li vam rekao da su mi ponudili protezu za prst?” objavio je Harry i mahnuo desnom rukom. „Ali zapravo mi se ruka sviđa, ovakva kakva jest. Četiri prsta. Ruka iz crtića.” „Što si napravio s prstom koji je bio tamo?” „Pokušao sam ga donirati Odsjeku za anatomiju, ali nije ih za nimao. Preparirat ću ga i staviti na stol, kao što je Hagen napravio s malim prstom onog Japanca. Mislio sam da bi uspravan srednji prst mogao biti prikladna Holeova dobrodošlica.” Ovih dvoje se nasmijalo. „Kako su Oleg i Rakel?” upitala je Beate. „Iznenađujuće dobro”, odgovorio je Harry. „Čvrsti su oni.” „A Katrine Bratt?”
„Bolje. Posjetio sam je prošlog tjedna. Počinje raditi u veljači. Vraća se u staru jedinicu u Bergen.” „Stavrno? Nije li skoro ubila nekoga u uzbuđenju?” „Bila je to pogrešna procjena. Ispalo je da je hodala uokolo s praznim pištoljem. Zato se i usudila tako daleko pritisnuti okidač. A ja sam to trebao znati.” „Oh?” „Kad se seliš iz jedne policijske postaje u drugu, predaješ služ beni pištolj i dobivaš novi, s dvije kutije streljiva. U ladici njenog stola pronašao sam dvije neotvorene kutije.” Uslijedio je trenutak šutnje. „Dobro je što joj je bolje”, zaključila je Beate i pomilovala djetetovu kosu. „Da”, odsutno se složio Harry i palo mu je na pamet da je to istina: stvarno je djelovala bolje. Kad je bio posjetio Katrine u stanu njene majke u Bergenu, upravo se istuširala nakon dugog trčanja po planini Sandviken. Kosa joj je još bila mokra, a obrazi rumeni, dok je njezina majka posluživala čaj, a Katrine pričala o tome kako je postala opsjednuta očevim slučajem. Ispričala mu se što ga je uvukla u to. Ali u njezinim očima nije vidio žaljenje. „Moja psihijatrica kaže da sam za nekoliko koraka ekstremnija od većine ljudi”, bila se nasmijala i slegnula ramenima. „Ali sad je tome kraj. Progonilo me to od djetinjstva. Sad sam konačno očistila njegovo ime i mogu nastaviti sa životom.” „Premetati papire u jedinici za seksualne prijestupe?” „Tamo ću početi pa ćemo vidjeti. Čak se i vodeći političari vraćaju na scenu.” Pogled joj je tad poletio kroz prozor, preko fjorda. Možda pre ma otoku Finnoy. Odlazeći od nje, Harry je znao da šteta postoji i da će uvijek postojati. Pogledao je svoju ruku. Aune je bio u pravu: ako je svaka beba savršeno čudo, život je proces postupne degeneracije. Medicinska se sestra zakašljala na vratima. „Vrijeme je za par injekcija, Aune.” „Molim vas, poštedite me, sestro.” „Ovdje nema poštede.” Stale Aune je uzdahnuo.
„Sestro, što je gore? Uzeti život nekome tko želi živjeti ili uzeti smrt nekome tko želi umrijeti?” Beate, sestra i Stale su se nasmijali, a da nitko nije primijetio kako se Harry trznuo u stolcu. Harry je prošetao strmim brdima od bolnice do jezera Sognsvann. Nije bilo previše ljudi, samo redovna skupina nedjelj nih šetača koja je kružila uobičajenom rutom oko jezera. Rakel ga je čekala na kraju ceste. Zagrlili su se i u tišini krenuli oko jezera. Zrak je bio oštar, a sunce mutno na blijedoplavom nebu. Suho je lišće krčkalo i nesta jalo pod njihovim nogama. „Mjesečarim”, rekao je Harry. „Oh?” „Da. I vjerojatno to radim već neko vrijeme.” „Nije lako stalno biti prisutan”, rekla je ona. „Ne, ne”, zavrtio je glavom. „Mislim doslovno. Noću ustanem i šetam stanom. Bog zna čime se bavim.” „Kako si to otkrio?” „Noć nakon što sam izašao iz bolnice stajao sam u kuhinji i gledao u pod, u mokre otiske. Tad sam shvatio da nemam na sebi ništa osim gumenih čizama, a bila je noć i ja sam u ruci držao čekić.” Rakel se nasmijala i spustila pogled. Propustila je korak pa su sada hodali u jednolikom ritmu. „I ja sam neko vrijeme mjesečarila. Malo nakon što sam zatrudnjela.” „Aune mi je rekao da odrasli mjesečare kad su pod stresom.” Zastali su uz rub jezera. Promatrali su par labudova koji je klizio po sivoj površini pored njih, nečujno i spokojno. „Od prvog trenutka sam znala tko je Olegov otac”, rekla je. „Ali nisam znala da ćemo dobiti dijete kad me obavijestio da je njegova djevojka u Oslu trudna.” Harry je napunio pluća oštrim zrakom. Osjetio je kako ga grize iznutra. Imao je okus po zimi. Zatvorio je oči, okrenuo se prema suncu i slušao. „Kad sam otkrila, on je već bio donio odluku i napustio Moskvu da bi se vratio u Oslo. Imala sam dvije mogućnosti. Dati djetetu oca u Moskvi koji će se brinuti za njega kao da je njegovo - sve dok misli da jest njegovo - ili uskratiti djetetu oca. Bilo je to suludo. Znaš što mislim o laganju. Da mi je netko rekao da ću ja -ja od svih ljudi - jednog dana odabrati zasnovati život na laži, odlučno bih odbila takvu mogućnost. Kad si mlad, misliš da je sve jednostavno; ne znaš ništa o nemogućim odlukama koje treba donijeti.
A da sam morala misliti samo na sebe, odluka bi bila posve jednostavna. Ali trebalo je uzeti u obzir toliko toga. Ne bih samo povrijedila Fjodora i njegovu obitelj, već bih možda uništila život i čovjeku koji je otišao u Oslo i njegovoj obitelji. A trebala sam misliti i na Olega. Oleg je bio na prvom mjestu.” „Shvaćam”, rekao je Harry. „Sve shvaćam.” „Ne”, rekla je. „Ne shvaćaš zašto ti to nisam prije rekla. S tobom nisam morala misliti ni na koga drugog. Vjerojatno misliš da sam pokušavala biti bolja osoba nego što zapravo jesam.” „Ne mislim to”, kazao je Harry. „Ne vjerujem da si bolja osoba nego što jesi.” Položila mu je ruku na rame. „Vjeruješ li da je istina ono što govore o labudovima?” upitala ga je. „Da su vjerni jedno drugome sve dok ih smrt ne rastavi?” „Vjerujem da su vjerni danim obećanjima”, uzvratio je Harry. „A koja obećanja daju labudovi?” „Pretpostavljam, niti jedno.” „Znači, sad govoriš o sebi? Zapravo mi se više sviđalo kad si davao obećanja, a onda ih kršio.” „Želiš li još obećanja?” Zavrtjela je glavom. Kad su nastavili hodati, uhvatila ga je ispod ruke. „Voljela bih da počnemo ispočetka”, rekla mu je. „Da se pravi mo kao da se ništa nije dogodilo.” „Znam.” „Ali znaš i da to neće uspjeti.” Harry je po njenoj intonaciji shvatio da je to izjava; no negdje u njemu bilo je skriveno maleno pitanje. „Razmišljao sam o odlasku”, rekao je naposljetku. „Da? A kamo?” „Ne znam. Nemoj me tražiti. Pogotovo ne u sjevernoj Africi.” „U sjevernoj Africi?” „To je replika iz filma Martyja Feldmana. Kad istovremeno želi i pobjeći i biti pronađen.” „Shvaćam.”
Sjena je preletjela preko njih i preko žutosivog šumskog tla. Podigli su pogled. Bio je to jedan od labudova. „Kako je to završilo u filmu?” upitala je Rakel. „Jesu li se po novo pronašli?” „Naravno.” „Kad se vraćaš?” „Nikad”, odgovorio je Harry. „Nikad se neću vratiti.” U hladnom podrumu višekatnice u Toyenu zabrinuti predstav nici stanara stajali su i promatrah muškarca u zaštitnom odijelu, s neuobičajeno debelim staklima naočala. Dok je govorio, iz muš karčevih je usta izlazio dah, gust poput bijele žbuke. „To je problem s plijesni. Ne vidite je.” Zastao je. Srednjim prstom pritisnuo je pramen koji mu se zalijepio na čelo. „Ali ovdje je.”
Table of Contents Prvi dio 1. Srijeda, 5. studenog 1980. Snjegović 2. 2. studenog 2004., DAN PRVI Oči od oblutaka 3. DAN PRVI Košenil 4. DAN DRUGI Nestanak 5. 4. studenog 1992. Totem 6. DAN DRUGI Mobitel 7. DAN TREĆI Skrivena statistika 8. DAN TREĆI Labuđi vrat 9. DAN TREĆI Jama Drugi dio 10. DAN ČETVRTI Kreda 11.
DAN ČETVRTI Posmrtna maska 12. DAN SEDMI Razgovor 13. DAN OSMI Papir 14. DAN DEVETI Bergen Treći dio 15. DAN DEVETI Broj osam 16. DAN DESETI Kurling 17. DAN ČETRNAESTI Dobre vijesti 18. DAN PETNAESTI Pogled 19. DAN ŠESNAESTI TV Četvrti dio 20. DAN SEDAMNAESTI Sunčane naočale 21. DAN OSAMNAESTI Čekaonica 22. DAN OSAMNAESTI Pogodak
23. DAN DEVETNAESTI Mozaik 24. DAN DEVETNAESTI Toowoomba 25. DAN DVADESETI Rok 26. DAN DVADESETI Tišina 27. DAN DVADESETI Početak 28. DAN DVADESETI Bolest 29. DAN DVADESETI Suzavac 30. DAN DVADESETI Žrtveno janje 31. DAN DVADESET I PRVI Južni pol 32. DAN DVADESET I PRVI Spremnici Peti dio 33. Srijeda, 5. studenog 1980. Snjegović 34. DAN DVADESET I PRVI Sirene
35. DAN DVADESET I PRVI Čudovište 36. DAN DVADESET I PRVI Toranj 37. DAN DVADESET I DRUGI Tata 38. Prosinac 2004. Labudovi