Youssef Ziedan - Azazel

Youssef Ziedan Azazel s arapskog preveo Daniel Bučan

Posve osobna posveta Jednom znamenu Božjem... Tebi, kćeri moja, koja nisi došla na svijet! »Svatko ima svog demona, čak i ja. Ali meni je Bog pomogao, te se Njemu pokorio...« (Iskaz Poslanikov, što ga u tom obliku donosi imam Buhari)

Prevoditeljev uvod Ova knjiga, za koju sam oporučno odredio da se objavi poslije moje smrti, sadrži koliko je moguće pouzdan prijevod zbirke pregamenâ što su otkriveni prije deset godina na bogatom arheološkom nalazištu sjeverozapadno od sirijskog grada Alepa. Arheološki se ostaci prostiru tri kilometra duž drevnog puta koji je povezivao Alep i Antiohiju, drevne gradove kojih povijest seže duboko u prošlost, prije zapisane povijesti. To je popločan put, za koji se vjeruje da je bio posljednja dionica glasovite Ceste svile, kojoj je u davna vremena polazište bilo u dalekim azijskim krajevima, a koja je završavala na sredozemnoj obali. Ti pergamenti, sa zapisima na drevnom sirijskom, odnosno aramejskom jeziku, do nas su doprli u odličnu stanju, kakvo se rijetko susreće, premda su napisani u prvoj polovici petog stoljeća po Kristu, točnije prije tisuću petsto pedeset i pet godina. Pokojni časni otac William Kazary, koji se istaknuo obavljajući iskapanja na tome mjestu, i koga je tu zatekla iznenadna smrt (sredinom svibnja 1997.), smatrao je da je tajna dobrog stanja tih listina bila u valjanosti pergamenta na kojem je tekst bio zapisan najboljom crnom tintom od vrste što se koristila u to drevno vrijeme, a očuvanosti je pridonijelo i to što su pergamenti bili pohranjeni u čvrsto zatvoren drveni kovčeg, u koji je monah egipatskog podrijetla Hypa odložio zapis o čudesnom životu i neobičnoj priči o njegovu burnom životu te o zbivanjima njegova nemirnog vremena. Otac Kazary je držao da drveni kovčeg, ukrašen istančanim bakrenim uresima, svih proteklih stoljeća nije bio otvaran. To upućuje na to da, Bog mu oprostio, nije

valjano pregledao sadržaj kovčega; ili se možda bojao pergamente razdvajati prije no što ih se kemijski zaštiti, da mu se ne bi u rukama raspali. Zato nije zamijetio bilješke i komentare zapisane na marginama rukopisa arapskim jezikom istančanim nashi pismom otprilike s konca petog stoljeća po Hidžri. Te je komentare, kako se meni čini, zapisao neki arapski monah, pripadnik Crkve u Edesi, koja je kao svoj nauk bila preuzela nestorijanstvo, i ostali njezini pripadnici koji su i danas poznati kao nestorijanci. Taj neznani monah nije htio otkriti svoje ime. U podrubnim bilješkama u mom prijevodu donosim neke njegove važne napomene i komentare, dok sam neke druge zbog njihove izrazito pogibeljne naravi izostavio. Posljednje što je taj neznani monah zapisao na stražnjoj strani posljednjeg pergamena bilo je: Ovo ću blago opet zakopati, jer još nije došlo vrijeme da bude objavljeno! Sedam sam godina proveo u prevođenju toga štiva iz sirijskog jezika u arapski. Ali onda sam se pokajao što sam preveo tu priču monaha Hype, strahujući od njezina objavljivanja za mog života, osobito stoga što sam od starosti već bio prilično slab, i što mi se konac ionako već bližio... Cijelo izvješće zapisano je na trideset pergamenskih listina, s obiju strana, debelim sirijskim pismom, drevnim sirijskim tradicionalnim pismom što ga stručnjaci nazivaju estrangela stoga što se tim pismom zapisivalo stara Evanđelja. Uložio sam mnogo truda da pronađem bilo kakvu informaciju o izvornim piscu, egipatskom monahu Hypi, pored onoga što je sâm ispričao u svom izvješću. No u starim povijesnim izvješćima nisam našao ništa. Isto tako ni noviji ga izvori ne spominju. Kao da uopće nije postojao, odnosno kao da postoji samo u tom životopisu koji sam imao pred sobom. No usprkos tome, poslije dugotrajna istraživanja uvjerio sam se u autentičnost svih crkvenih osoba i u točnost svih povijesnih događaja u njegovom izvanrednom dokumentu, što ga je on zapisao elegantnim

pismom, bez pretjerivanja u ukrasima kakvi su uobičajeni u drevnoj sirijskoj estrangeli, koja je po naravi pismo ukrasnog stila. Jasnoća rukopisa omogućila mi je najčešće lako čitati tekst, te sam ga u arapski mogao prevoditi ne strahujući zbog nejasnoće izvornika, kakav je slučaj s većinom rukopisâ što su iz tih davnih vremena došli do nas... Ne smijem propustiti zahvaliti se uglednom učenom čovjeku, opatu sirijskog samostana na Cipru, za njegove važne primjedbe što su se ticale moga prijevoda, i za ispravke koje su se ticale nekih starih crkvenih izraza koji meni nisu bili poznati. Nisam siguran da je ovaj moj prijevod u arapski uspio prenijeti jezik sirijskog teksta u njegovoj ljepoti i sjaju. Uz to što se sirijski od tog ranog vremena odlikovao bogatstvom u tom jeziku napisane literature i razvijenošću stila, jezik i izražajnost redovnika Hype obrazac su jasnoće i ljeporječivosti. Proveo sam mnoge noći proučavajući njegove istančane i izražajne rečenice i slijed kreativnih slika koje potvrđuju njegovu poetičnost, osjećaj za jezik, i njegovu vladanje tajnama sirijskog jezika u kojem je pisao. Poglavlja ove »priče« podijelio sam prema broju listina, koje su, po naravi stvari, bile različite veličine. Listine sam sâm naslovio zato da bih čitatelju olakšao praćenje ovoga prijevoda, koji je prvo objavljivanje ovoga neobičnog teksta. Isto tako, da bih olakšao čitatelju, u prijevodu sam upotrijebio današnja imena gradova što ih u svojoj priči redovnik Hypa spominje. Tako kad on govori o gradu Panopolisu, koji je u srcu Gornjega Egipta, ja sam taj njegov grčki naziv preveo u ime po kojem je grad danas poznat – Ahmim. Sirijski grad Germanikeia navodim pod njegovim današnjim imenom Mar’aš, Sketisku pustinju pod danas poznatim nazivom Wadi Natrun... Tako sam postupio i s ostalim gradovima i mjestima što se pojavljuju u izvornome štivu, osim u slučaju kad drevni nazivi mjestâ upućuju na

nešto što moderni nazivi ne izražavaju, kao što je slučaj s Nikejom, koja je danas u granicama Turske; premda je danas taj grad poznat pod imenom Iznik, ja ga radije navodim pod starim imenom zbog njegove posebne važnosti u povijesti Crkvenih sabora. Jer prvi je Sveopći sabor crkvenih glavarâ, na kojem je egipatski svećenik Arije u ime pravovjerja osuđen kao krivovjernik te izopćen i protjeran, održan godine 325. po Kristu u tom gradu. Što se tiče mjestâ koja se spominju u priči a nisu općepoznata, ja donosim i njihova stara i njihova nova imena zato da ne bi došlo do zabune. Iza koptskih imena mjeseci i godina što ih navodi autor, donosim nazive mjeseci i godina po kršćanskom kalendaru, kakvi su danas poznati. Na malom broju mjestâ unio sam nužne kratke opaske te nekoliko ‘arapskih’ komentara što sam ih našao na marginama. Prevoditelj Aleksandrija, 4. travnja 2004.

Prva listina PRVI ZAPIS Budi milostiv, Gospodine. Budi milostiv i oprosti, Oče naš, koji si na nebesima. Smiluj mi se i oprosti mi, jer sam, kao što znaš, slab. Milostivi Bože, ruka mi drhti od straha i užasa. Srce su mi i duh potreseni događajima i olujama ovoga vremena. Samo Tebi, Bože moj milostivi, slava pripada. Ti znaš da sam ove pergamente pribavio prije mnogo godina, na obali Mrtvoga mora, zato da bih na njih zabilježio svoje pjesme i molitve svoje Tebi upućene u mojoj osami, da bi se ime Tvoje među ljudima na Zemlji slavilo onako kako se slavi na nebesima. Kanio sam na njima zabilježiti molbe svoje, što me Tebi približuju, i koje će poslije mene moći biti molitve što će ih redovnici i pustinjaci pobožni izgovarati u sva vremena i na svim mjestima. No sad kad je vrijeme došlo zapisivanju, spremam se na njih zapisati nešto što mi nikad prije na um nije padalo, i što me može navesti na pute jada i zla. Bože moj, čuješ li me? Ja sam vjerni sluga Tvoj smućeni! Hypa redovnik, Hypa liječnik, Hypa tuđinac kako me ljudi zovu u zemlji mog izgona. A samo Ti, Gospodine, znadeš moje pravo ime, Ti i oni što su u mojoj, prvoj domovini svjedočili mom rođenju. Da se barem rodio nisam! Ili da sam u djetinjstvu umro bez grijeha, kako bih oprost Tvoj i milost Tvoju zadobio! Smiluj mi se, Milosrdni, jer strahujem od onoga na što se spremam. Ali prisiljen sam. Jer Ti znadeš gore na nebesima kako me opsjeda nagovor neprijatelja moga i neprijatelja Tvoga, Azazela prokletog, koji od mene ne prestaje zahtijevati da zabilježim sve što vidjeh u životu. A što uopće život moj vrijedi pa da zapisujem što u životu

vidjeh? Spasi me, milostivi Gospode, od upornosti njegove i od nejakosti duše moje. Bože moj, ja još uvijek čekam znak Tvoj koji ne dolazi. Dugo Tvoj oprost čekam, ali dosad dvojio nisam. Ako Ti hoćeš, Ti čija je slava i moć nebeska, i koji jesi na nebesima, dati mi znak svoj, prihvatit ću zapovijed Tvoju i pokoriti se. Prepustiš li me meni samome, propast ću... jer duša je moja razapeta između iskušenjâ Azazela prokletog i mukâ čežnje moje nakon odlaska Marte, koja je stanje nutra mojega preokrenula. Kleknut ću pred tobom noćas, Gospode, i moliti, i onda zaspati. Jer Ti me stvori s nekog skritog razloga. Spavat ću snom punim snova, a Ti mi u snu milošću svojom znak pošalji što će put mi osvijetliti, jer dok sam budan tvoja mi je naklonost uskraćena. Ako znakom, Gospode, zatražiš od mene da se suzdržim pisanja, suzdržat ću se. Ako me prepustiš meni samome, pisat ću. Jer ja sam, Gospode, tek perce na vihoru, nejaka ruka što se sprema pisaljku umočiti u tintarnicu da zabilježi sve što je bilo sa mnom, i sve što bijaše i što biva s Tvojim slabim slugom i s Martom zbog najbezočnijeg od pobunjenikâ, Azazela. Smiluj se, smiluj se, smiluj se. *** U ime Boga na nebesima1, započinjem pisati kakav bijaše i kakav jest moj život, opisujući što se zbiva oko mene i kakvi užasi u meni bjesne. Prvi zapis je ovaj iz noći dvadeset i sedmog dana mjeseca Thouta (rujna) godine Mučenikâ 147., koja je godina 431. po rođenju Isusa Krista, a kako i kad će nastati zadnji – ne znam. Ovo je zlokobna godina u kojoj je preuzvišeni biskup Nestorije ekskomuniciran i lišen službe, a temelji vjere uzdrmani. Ispričat ću možda o grijesima i mukama mojim i lijepe Marte, te o Azazelu, lukavom i prokletom. Iznijet ću i nešto

od onoga što je bilo s glavarom ovoga samostana u kojem živim, a u kojem spokoja ne nađoh. U svom pripovijedanju iznijet ću događaje koje doživjeh otkad napustih svoj prvi zavičaj u blizini grada Asuana u južnom Egiptu, ondje gdje protječe Nil. Za nj ljudi iz moga sela vjerovahu da istječe između prstiju njihova boga, i da njegova voda pada s nebesa. U dječjoj dobi i ja sam vjerovao u taj mit kao i oni, sve dok nisam naučio što naučih u Nag Hammadiju, u Ahmimu, i potom u Aleksandriji, shvativši da je to rijeka kao i ostale, i da su sve ostale stvari jednake svim ostalim stvarima, razlikujući se samo stoga što ih mi razlikujemo obavivši ih mitom, zamišljanjem i vjerovanjem. *** Odakle da počnem sa svojom pričom? Razni počeci isprepleteni su i pomiješani u mojoj glavi. Možda su počeci, kako je govorio moj stari učitelj Sirijan, puka iluzija u koju vjerujemo. Početak i kraj postoje samo na ravnoj crti, a ravne crte postoje samo u našem zamišljanju, ili na listovima na koje ucrtavamo ono što zamišljamo. A u životu, i u svemu stvorenju, sve je kružno, sve se vraća onamo odakle je započelo, isprepleteno sa svim ostalim. Nema uistinu ni početka niti svršetka, postoji samo neprekinut slijed. U svem stvorenju međusobna povezanost ne prekida se nikad, isprepletenost se nikad ne raščinjuje, grananje je neprestano, kao i punjenje i pražnjenje... Svaka pojedina stvar slijedi iz onoga s čime je povezana, a njezino kruženje biva sve širim da bi se ispreplela s drugom; iz njih se grana novo kruženje, ispreplećući se u kruženju s drugim krugovima. Život je ispunjen kad se krug njegov ispuni, i na koncu iščezava u smrti, da bi se vratio onome što njome započinje... Ah, kako li sam smućen! Što ja to pišem? Svi se ti krugovi u mojoj glavi vrte, i samo ih san zaustavlja. A

onda se stanu vrtjeti moji snovi. A u snu, kao i kad sam budan, nahrupljuju sjećanja i iscrpljuju me. Sjećanja su poput vrtlogâ što jedan iz drugog proizlaze i jedan drugog hrane. Ako im se prepustim i odlučim ih ispričati, odakle da počnem? Započet ću od sadašnjosti, od sâmoga ovoga trenutka u kojem sjedim u ovoj mojoj ćeliji što nije duža ni šira od dva metra. Ima egipatskih grobova koji su prostraniji od nje. Zidovi su joj od kamena od kojeg ljudi grade u ovim krajevima; vade ga iz obližnjih kamenoloma. Kamen je nekad bio bijel, no danas je neodređene boje. Moja ćelija ima lagana drvena vrata koja se ne mogu valjano zatvoriti a koja izlaze na dug hodnik duž kojeg su ćelije drugih monaha. U ćeliji nema ničeg osim drvene daske na kojoj spavam, prekrivene s tri sloja vunenih i pamučnih prekrivača što mi služe kao posteljina. No ja običavam spavati u sjedećem položaju, kako je običaj egipatskih monaha. U lijevom kutu nasuprot vratima mali je nizak stol. Na njemu tintarnica i stara svjetiljka kratka fitilja i drhtava plamička. Pod stolom listovi bijelog pergamenta s kojih je svaki trag nekadašnjih zapisa ostrugan, te listine blijedoga pergamenta, s kojih su zapisi isprani... Pored stola torba s komadima suha kruha, vrč za vodu, boca ulja za svjetiljku, i nekoliko knjiga u svitcima. Iznad toga na zid sam objesio drveni reljef s likom Djevice Marije... Pogled na lice Djevice Majke pruža mi utjehu. U kutu sobe pored vrata drveni je sanduk urešen bakrenim ukrasima, što mi ga je jednom, puna datula, poklonio bogataš iz Tira kojeg sam izliječio od kronična proljeva ne uzevši od njega nikakve naknade, obnovivši tako običaj vrlog iscjelitelja Hipokrata, koji je ljudski rod podučio medicini zahvaljujući tomu što se odvažio zapisati to u knjige... Pitam se nije li ga na to potaknuo Azazel?

Kad dovršim što započnem noćas, stavit ću to u ovaj sanduk, zajedno sa zabranjenim Evanđeljima i zabranjenim knjigama, pa ću ga zakopati ispod olabavljenih mramornih ploča kod ulaza u samostan. Zatrpat ću ga i ploču prekriti zemljom. Tako ću dio sebe ostaviti ovdje prije no što konačno odem, nakon što se okonča razdoblje od četrdeset dana osame koje je započelo danas kad započinjem svoj zapis, o kojem nikome ništa nisam rekao. Moja ćelija je na gornjem katu zgrade. To je jedan od dvadeset i četiri slična sobička u kojima žive redovnici ovog samostana. Jedna od soba je zaključana, neke su spremište za žito, a tu je i prostor za molitvu. U prizemlju zgrade je samostanska kuhinja, blagovaonica, i prostrana prostorija za primanje gostiju. U samostanu ima dvadeset i dva redovnika, te dvadeset novaka koji su, do trenutka kad se zarede, poslužitelji. Velika samostanska crkva ima privremenog svećenika, koji nije redovnik već bivši svećenik male crkve što se nalazi među kućama raštrkanim podno zidina samostana. On služi u samostanskoj crkvi otkad je prije nekoliko godina preminuo stari redovnički svećenik, dok se čeka zaređenje novog svećenika iz redova redovnikâ. Zaređenje će se održati u antiohijskoj crkvi kojoj pripada ovaj samostan. Obični svećenici imaju žene u naručju kojih spavaju, dok mi redovnici spavamo sami, najčešće sjedeći, ili uopće ne spavamo jer smo zadubljeni u molitvu i u pojanje dugih himana. Glavar samostana živi u zasebnoj, prostranoj sobi. Ta u četiri kuta ima rimske stupove što su nekad stajali u prostranu dvorištu ispred velike samostanske crkve. Kad su stupove međusobno povezali tankim zidom, postadoše kutovi prostrane sobe. Pored njegove sobe kapela, u kojoj obično molimo. Velika crkva ima dvoja vrata, jedna na strani samostana, druga što vode na brijeg izvan zidina. To izgleda kao da su dvije crkve – jedna kojom se najčešće služe redovnici, a druga kojom se služe vjernici i župljani

što dolaze nedjeljom i blagdanima na službu Božju. Za one što zakasne nema mjesta te se moraju nagurati izvan oronulih zidina, kod vanjskog ulaza. Moja je ćelija mali krug moga materijalnog svijeta, obuhvaćen većim krugom ovoga samostana koji sam zavolio od prvog dana kad sam prvi put u nj stupio prije tolikih godina, u kojem sam ostao odonda, i u kojem sam bio blagoslovljen spokojem kojemu sam težio sve vrijeme prije no što bijah došao ovamo – sve dok se nije dogodilo ono što se dogodilo, a o čemu ću pričati. U samostan sam došao iz Jeruzalema – Salema, Jerušalaima, Urušalima, Doma Gospodnjeg! Taj sveti grad, opkoljen sa svih strana zidinama, nosi tolika imena. U njemu sam boravio nekoliko godina prije no što dođoh amo ispunjajući volju Gospodnju, i slijedeći Nestorijev savjet i upute, premda me je, nek mu Gospod danas bude na pomoći, najprije bio pozvao da pođem s njim u Antiohiju i da ondje živim do konca života. Onda se nešto promijenilo te me je potaknuo da dođem amo. Svojom mi je rukom napisao pismo preporuke za glavara samostana, te mi je usud dodijelio događaje kojima sam svjedočio i kojima bijah žrtvom, događaje kakve ni u snu nisam mogao predvidjeti. Pismo što ga je Nestorije po meni uputio glavaru samostana još uvijek čuvam pod svojim grubim jastukom. Opat mi ga je vratio, kad sam ga zamolio, godinu nakon što dođoh amo iz Jeruzalema. Jeruzalem... kako se danas čini daleko Jeruzalem od mene! Kako li se dani što ih ondje provedoh čine poput sna što blista na svodu mog tmurnog života, bljeskom što ne zamire. Zašto li se sve ugasilo? Svjetlo vjere što je nekad u meni gorilo, spokoj što je napučivao moju osamu, mir među zidovima ove ćelije... čak i svjetlo dana. Danas mi se čini ugašenim i potuljeni. Hoće li ova zabrinutost napustiti moj duh? Hoće li ikad, poslije vijestî što nam stigoše iz Efeza, gdje su svećenici i

biskupi izolirali biskupa Nestorija, poduzimajući sve dok ga ne slomiše, do mene stići radosne vijesti? Vrijeme je i mene slomilo, brige i nemir me svladaše... Kako će završiti službe razriješeni biskup Nestorije, kojeg sam poznavao u vrijeme kad bijaše svećenik? Sreli smo se u Jeruzalemu, onoga dana kad je bio došao na hodočašće s izaslanstvom iz Antiohije, četiri godine prije njegova zaređenja za biskupa u Konstantinopolu. Tako davno mi se čini dan kad se sretosmo nakon toliko dugih godina, a s time mi i mjesta i gradovi izgledaju tako daleko, nemoguće daleko! ...Jesmo li uistinu bili u Jeruzalemu?

Druga listina DOM GOSPODNJI Dobro pamtim kako sam u po dneva ušao u Jeruzalem kroz urušeni dio njegovih visokih zidina, dio u kojem nekad bijahu velika gradska vrata zvana Sionskim vratima... i kako odložih svoj štap, poslije dugih lutanja od sela do sela u Judeji i Samariji. U Jeruzalem sam ušao kad već bijah zakoračio u tridesete, tijela i duha iscrpljenih putovanjem Zemljom i Nebesima i kroz retke mnogih knjiga. Ušao sam u grad nesigurna koraka, kao da mi je zrak jedini oslonac, u vrelini mjeseca abiba (srpnja), te me na ulazu u veliku crkvu uhvati slabost. Nekolicina hodočasnika unese me u crkvu da se župnik Crkve uskrsnuća pobrine za me. On se nasmija kad mu rekoh da sam liječnik i redovnik, i kad dođoh sebi našali se sa mnom rekavši: »Znao sam da si monah po tvom pokrivalu za glavu, ali po nesvjestici nisam mogao zaključiti da si liječnik!« Onda me upita kako se zovem, a ja rekoh: »Hypa.« »Jesi li došao na hodočašće, ili kaniš ostati s nama, blagoslovljeni monaše?« »Najprije na hodočašće, a onda kako Gospod htjedne.« Provedoh više dana kao hodočasnik u Jeruzalemu, poslije tri godine obilaženja svetih mjesta, ispunjajući tako savjet svetoga Haritona monaha, koji se bio posvetio neprekidnoj molitvi u osamljenoj pećini pored Mrtvog mora. Opraštajući se od mene, Hariton mi je rekao: »Sinko, ne ulazi u Jeruzalem čim dođeš u palestinsku zemlju. Uđi tek kad ti srce i duh za hodočašće budu pripravljeni. Hodočašće nije

drugo do li putovanje priprave, a putovanje nije drugo do li otkrivanje svetoga što je skrito u jezgri tvoga duha.« Na svojim lutanjima obišao sam mjesta u kojima su živjeli učenici Mesije Isusa, i iz kojih krenuše na svoje poslanje. Mjesecima sam slijedio Isusove pute što su opisani u Evanđeljima i drugim knjigama, počevši s Kanom blizu Nazareta, gdje je Krist učinio prvo od svojih čuda pretvorivši vodu u vino da napoji goste na svadbi, kako je zapisano u Evanđelju. U Nazaretu ne nađoh nikakva traga koji bi upućivao na nj, niti ikakve građevine koja bi svjedočila o njegovu vremenu! To me zbuni te skrenuh sa svog puta u druga mjesta što se spominju u Tori, u Evanđeljima, te u kanonskim knjigama i nekanonskim spisima što ih odnedavna nazivamo apokrifima. U mojim lutanjima progoniše me mnoge dvojbe a u snu mòre, dok u lutanjima ne prođoše tri godine i ja dočekah obasjanu noć u kojoj u snu vidjeh Isusa čija svjetlost ispuni nebesa, dok mi se obraćao na aramejskom ovim riječima: »Ako si mene tražio, o ti, smućeni i zabludjeli, napusti sebe, ostavi mrtve, i dođi da me vidiš u Jeruzalemu da bi živjeti mogao...« Isus mi se u mom viđenju obraćao s križa, a pored mene u divljini ne bijaše nikoga. U zoru dan poslije objave, uputih se ravno u Jeruzalem... Cijelim mi se putom srce radovalo moleći Gospoda da me očisti od svakog traga uronjenosti u more dvojbâ, da u moj duh izlije spokoj a srce mi ispuni čvrstom vjerom i svjetlom pouzdanja. Od okolice Sidona, gdje mi bijaše došlo viđenje, ne zaustavljah se sve do Jeruzalema, gdje sam kanio ostati sve do smrti. Samo sam sred noći dva sata pokušavao zaspati pod nekim drvetom, ali me u tomu spriječiše daljnja viđenja – Raspeti što pati na križu iskupljenja, plač svete Djevice Majke, krikovi Ivana Krstitelja u divljini... Te noći nisam mogao spavati. U Jeruzalem uđoh putom što vodi u Samariju u pô dneva i obuze me osjećaj otuđenosti što me obuzima u velikim

gradovima. Vrućina bješe nesnošljiva a buka prevelika. Na putu do Crkve uskrsnuća prođoh pored tržnicâ i mnogih kuća, pored redovnikâ, trgovaca i ljudî svih rasa – Arapa, Sirijaca, Grkâ, Perzijanaca, i pripadnikâ drugih naroda, ne razumijevajući ni jedan od jezikâ kojim su govorili. Za svojih sam dugih lutanja po palestinskim selima zaboravio buku velikih gradova, te od mnoštva pobjegoh do zidova crkve i njezinih velikih otvorenih dveri. Jedva da sam bio stigao onamo kad me, iscrpljena od molitve i pojanja himana u slavu Božju, obuze glad. Torba ispunjena knjigama i listinama papirusa otešča mi i svlada me nesvjestica iz koje me u svijest vrati svećenik u crkvi. Nekoliko sam dana proveo među redovnicima. Bili su ljubazni prema meni, ali su me obasipali pitanjima o zemljama kroz koje sam prošao, o teškoćama, o tome koje sam svete ljude sreo, ili koje sam grobnice mučenikâ obišao. Osobito su uporno pitali o Aleksandriji, a ja sam im odgovarao prema prilici i mjestu, samo toliko da udovoljim znatiželji redovnikâ i svećenikâ koji su mi postavljali pitanja. Prvih dana svog boravka u Jeruzalemu razmišljao sam o otajstvu hodočašća, pitajući se što me je odvelo iz mog zavičaja i dovelo na ovo sveto mjesto. Je li moguće da sam, dok bijah u osami u pustinji, u blizini mog zavičaja, u duši naslutio bît svetosti?.. Ako neko mjesto može otkriti ono što je u nama, i ako putovanje to može izvući iz dubine našeg nútra, zar nije moguće da poniznost, čednost, ustrajnost u molitvi i veličanju Gospoda, redovnički život iznesu na vidjelo božansku milost i u nama skrivenu svetost?.. Ako je tako, u čemu leži svetost mjestâ?.. Je li ta svetost tajna u nama, koja zahvaća mjesta kad do njih dođemo nakon čežnjiva putovanja? Je li strahopoštovanje što sam ga osjetio u trenutku kad sam ugledao zidine Crkve uskrsnuća poteklo od moje zadivljenosti impresivnom građevinom, ili pak od otajstvenog značenja sâmoga Uskrsnuća?.. Je li Isus

uistinu ustao iz mrtvih?! I kako je on, koji je Bog, mogao poginuti od ljudske ruke?.. Je li čovjek kadar mučiti i ubiti Boga prikovavši ga za križ?! »Hoćeš li ostati s nama u crkvi, ili ćeš ostati u gradu liječeći bolesne sluge Božje i one što dolaze na hodočašće?« Dobri župnik postavio mi je to pitanje nekoliko dana po mom dolasku, a ja prepustih odluku njemu... Ne odlučuje nitko; volja Nebesâ je ono što prožima stvari i riječi dok na tajanstven način ne dopru do nas. Rekoh mu to, a on se nasmiješi u znak potvrde. I bî kako Bog hoće, a župnik Crkve uskrsnuća reče: »Možeš živjeti u ćeliji koju je sagradio redovnik iz Edese uz crkveno dvorište, u sobi na desno od velikog ulaza. U njoj ćeš istodobno biti s nama i s ljudima. Ćelija je zatvorena otkad je prije dvije godine redovnik pošao na vječni počinak, Bog mu se smilovao. Bio je svet čovjek. Reći ću podvorniku da je očisti za te, te ćeš od sutra moći u njoj boraviti.« Tada shvatih da se ne pouzdaju u mene, u tog egipatskog monaha koji je banuo među njih bez ikakva pisma preporuke, bez objašnjenja. Da sam ostao u crkvi, prihvatili bi me među redovnike tek poslije više godina iskušenja. A ako ostanem u gradu, buka i mnoštvo bi me dokrajčili! Ponuđeno mjesto bijaše prikladno; između grada i crkve, ni tu ni tamo, baš kao što i sâm bijah – ne pripadajući nikamo, čovjek između! Prvu noć provedoh u ćeliji Edešanina, kako su je zvali, sretan što boravim na mjestu na kojem se Boga slavi neprekidno već dvadeset godina. U tomu vidjeh dobar znak, i utočište za moj smućeni duh... Tu pored mene Crkva je uskrsnuća, u koju bijah pozvan. A kroz jedini prozor mogao sam vidjeti skupine vjernikâ i laikâ što cijele godine dolaze na hodočašće i u obilazak. Redovnici i svećenici što služe u Crkvi uskrsnuća dobri su i jednostavni ljudi. Većina mi je pristupila kad su čuli da se bavim liječenjem i iscjeljenjem... Što sam pjesnik, nije im

bilo važno. Podvornici u crkvi, đakoni i mladi svećenici bijahu prijateljski nastrojeni, i često mi dolažahu radi liječenja. A što se tiče starih svećenika i redovnika, k njima sam odlazio u crkvu kad bi me pozvali. Većina boljki od kojih su patili ljudi u Jeruzalemu bijaše posljedica suhe klime i jednolične prehrane. Prehranjivahu se najviše maslinovim uljem, prostim kruhom od neprosijana smeđeg brašna, kozjeg sira i oskudna voća... Život ljudi u Jeruzalemu je jednostavan, vrijeme je ljeti najčešće blago, ali su noći i zima vrlo hladni. Pošto sam se koliko-toliko sredio, nekoliko mjeseci nakon useljenja, i pošto se moje dvojbe smiriše zahvaljujući tolikim vjernicima oko mene, počeh sastavljati crkvene himne na sirijskom, nadahnut nebeskim duhom koji posvećivaše to mjesto i ispunjavaše ga osjećajem što izaziva strahopoštovanje... Evo dijela dugačkog himna što ga tada sastavih: Odavde se svjetlo nebesko pojavi, Odagna tminu s lica Zemlje, a duše oslobodi jada. Odavde sunce srdaca uzađe, U sjaju Spasitelja, što milosrđem gori na križu spasenja. Što je križ? Okomita osovina svetosti koju presijeca ravna linija milosrđa. Raskrilimo ruke obzoru milosrđa, uspravimo se pred svetošću. Budimo križ što križ svoj nosi I Isusa slijedi. Dani u Jeruzalemu prolažahu mirni i monotoni sve do zime godine stotinu i četrdesete po mučenicima, to jest četiri stotine dvadeset i četvrte po Kristovu rođenju, kad se

grad mirno pripremao za svetkovinu Uskrsa i Svetog tjedna. Viđao sam više kravanâ arapskih trgovaca što se okupljahu na trgu pred crkvom. Na policama dućanâ u gradu, što su prije toga bili prazni, roba bivaše sve šarenija. Ljudi su bili radosni, a moje se srce kao i uvijek uznemirilo što je Sveti tjedan bivao bliži. Pred zoru stadoh snivati snove što najavljivahu da će se nešto veliko dogoditi, a ja sam se trudio od sebe odagnati te slutnje. Prije blagdana umnožiše se bolesnici koji su me posjećivali... Mnogi od njih bolesni od putovanja, osobito oni stari među njima. Liječio sam ih lijekovima što ih liječnici nazivaju osnažiteljima srca, ne mijenjajući bolesnikovu prehranu osim onoliko koliko bijaše potrebno da povrate snagu. Od skupinâ što prolažahu pored mene na putu u crkvu, skupina iz Antiohije i Mopsuestije bijaše osobito dojmljiva – desetci svećenikâ, redovnikâ i đakonâ stupahu u svečanoj crkvenoj odjeći, predvođeni čovjekom koji je nosio elegantan križ rubova urešenih zlatnim listićima. Sedam koraka iza njega dostojanstveno je hodio učeni komentator Teodor, biskup Mopsuestije2, a za njim velika skupina vjernikâ i laikâ, uglas pjevajući: »Hosanna sinu Davidovu, Hosanna na nebesima... Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodinovo.« Promatrao sam ih zadivljeno s prozora ćelije, i vidjeh kako procesija ulazi na velika vrata u crkvu, poput čete anđelâ što siđoše na Zemlju s nebesâ. Svećenikâ bijaše više od dvadeset, đakonâ skoro stotinu, a ostalih što hodiše za njima bijaše više no što ih mogoh izbrojiti. Biskup Teodor izgledao je umoran no radostan. Odlučih probiti se kroz procesiju i stadoh ravno preda nj. Poljubih mu ruku a on položi cjelov na moju glavu, kako postupi i s čovjekom kurdskih crta lica odjevenim po damašćansku. Toliko djetinjast jesam, ali ne i toliko odvažan. Samo nebo znade što mi je bilo u srcu, no na svoj tajanstveni nebeski način Gospod dva dana kasnije omogući mi susret s biskupom kad

nisam ni očekivao... Drugi dan popodne dođe mi svećenik iz Antiohije s dva đakona zamolivši me da s njima pođem u biskupovo sjedište u istočnom dijelu grada i pobrinem se za njegovo zdravlje. Tako barem rekoše. Iznenađen, pristojno ih upitah kako to da njihovo izaslanstvo nema liječnika? Svećenik reče da je liječnik njihove crkve s njima, a onda doda ljubazno i mirno: »No svećenik Nestorije želi dodatnu skrb o zdravlju presvijetlog biskupa Teodora.« Bješe to prvi put da čujem za Nestorijevo ime, i to će biti prvi put da ga vidjeh... Pođoh s njima pošto napunih svoju naprtnjaču travama što potiču rad srca i jačaju ga, te bobicama što čine dobro želucu. Čvrsto zatvorih vrata ćelije i krenusmo svi zajedno, predvođeni svećenikom iz Antiohije. Hodali smo oko pola sata, što bješe dostatno da nam pod podnevnim suncem na obraze stanu kapati kapi znoja. Ja bijah u halji jeruzalemskog redovnika koju mi je dobri župnik bio poklonio prije mjesec dana kao znak da sam primljen među njih. Na vratima nas dočeka svećenik iz Mopsuestije i dade nam piti hladne vode, na čemu Bogu zahvalih. Kad uđoh u biskupovo sjedište, odjednom osjetih da će mi se nešto značajna dogoditi. U dugačkom hodniku, od vratiju s desne strane na njegovu kraju dopre ozbiljan, miran glas: »Liječniče blagoslovljeni i oče časni, njegova svetost biskup Teodor razgovara s gostima. Hoćete li ući odmah, ili ćete ovdje pričekati dok oni izađu?« To me pitao svećenik iz Mopsuestije, i ja ga zamolim da mi dopusti ući da slušam, ako je moguće. On potvrdno kimnu glavom i polako mi otvori vrata. Prostorija je bila prostrana i sjenovita, natkrivena palminim lišćem i zračna. Na sredini bijaše prostrta hasura poškropljena vodom namirisanom esencijom bosiljka, a uz četiri zida na nizu klupa sjedili su dobri ljudi, redovnici, svećenici i đakoni, otprilike četrdesetorica, čije su crte lica ukazivale na to da su većina ljudi sa sjevera. Bili su čistih blijedih lica, a brade sjajno sijede ili riđe, tako da sam se osjećao neugodno

onako tamnoput, nezdravo žućkast, neuredne brade kakva umješnu liječniku ne pristaje. U to vrijeme nisam se brinuo o tomu da mi brada bude potkresana, kako sam činio kasnije. Sjedoh na mjesto najbliže vratima, a nasuprot, u sredini, biskup Teodor sjedio je na starinskom drvenom stolcu s naslonom za ruke. Nije opazio kad sam tiho ušao i sjeo na klupu, podalje a nasuprot njemu. Njegove me riječi zaokupiše te se posvema posvetih istančanostima u njegovu govoru, koje su me dirale u dušu. Jasnoća njegova izražavanja s lakoćom mi je dopirala do srca i do uma. Zapamtio sam mnogo od onoga što je rekao, i kad sam se navečer vratio u ćeliju zabilježio sam to. Govorio je na grčkome ovako: »Na ovome posvećenome mjestu kojemu imamo čast hodočastiti, dragi prijatelji, započelo je novo čovjekovo doba. Isus Krist razdjelnica je dvaju doba; s njime započinje druga era ljudskog roda. Prvo je doba započelo s Adamom, a drugo s Isusom Kristom, Svako od ta dva doba ima svoju narav i svoja pravila, koja bijahu oduvijek znana našem milostivom Bogu. Nebeski otac stvori Adama na svoju sliku i priliku, besmrtna. Ali Adam bî zaveden Sotoninim iskušenjem te otkaza poslušnost Gospodinu i okusi ploda sa zabranjena drveta, nadajući se da će postati božanstvom. Azazel ga prokleti zavede šapćući mu na uho, te Adam zgriješi i bî po Božjoj svetoj presudi kažnjen progonom iz raja. Ali stoga što Gospodin u svojoj milosti ljubi čovjeka, koga od iskona stvori bez grijeha, ne htjede ga za vijeke vjekova ostaviti zaprljana prvim grijehom. Bog se smiluje te posla sina svoga jedinca Isusa Krista, u savršenu ljudskom obličju, da iskupi čovjeka i svijet oslobodi grijeha Adamova, a svojom žrtvom navijesti novo doba ljudskog roda. Poslije njega posla učenike njegove da nas vode pravim putom i da nam podare Evanđelja... Što znači riječ evanđelje? Kako reče sveti Ivan Zlatousti, to je radosna vijest, jer Evanđelje

donosi oslobođenje od kazne i oprost grijehâ. Donosi oprost i posvećenje i nebeski miraz, po kojem Azazel biva ponižen a mi milostivo obdareni obiljem nade.« Glas biskupa Teodora odjekivao je u prostranoj sobi namećući svima prisutnima poniznost. Njihovi su pogledi počivali na biskupu, baš kao i moj. Slušajući ga poželio sam da sam svoje teološko naukovanje započeo s njime, utažujući žeđ na izvoru njegove rječitosti koja s tolikom lakoćom prodiraše u moje srce i moj um, izbavljujući duh od tjeskobne dvojbe. Na trenutak misli mi odlutaše, no odmah se vratiše riječima što ih je izgovarao biskup iz Mopsuestije, tog lijepog grada u srcu Anadolije. Njegov sad još plemenitiji glas i dalje je ispunjao prostoriju, u kojoj inače zasjeda svećeničko vijeće: »Ljubljena braćo, razmotrite propovijedi Isusa Krista, radujte se riječima što ih za nas u svom Evanđelju očuva sveti Matej apostol. U svakom trenutku i na svakome mjestu on nam kaže: ‘Blagoslovljeni ponizni, jer oni će naslijediti Zemlju. Blagoslovljeni žalosni, jer bit će utješeni...’ Zar je prije Krista bilo takove blagovijesti? Takova jamstva radosti? Znajte da je Krist došao radi nas, i mi moramo živjeti za Nj. Njegovo otjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće pobjeda su nad Sotonom, i iskupljenje grijeha prvoga čovjeka, koji bje zaveden te zgriješi. Vjera naša u Krista izlazak je iz razdoblja grijeha u obzor spasenja koje nam je volja Gospodinova podarila. Stoga, ljubljeni, budite kršćani i pozovite svoj narod na vjeru, kako bi oni, i vi s njima, bili uistinu sinovi Božji u novom dobu čovječanstva. Prijeđite mostom što nadsvođuje muku Isusovu, zato da biste bili savršeni poput svog Oca nebeskoga. Znamen vašeg prelaska preko toga mosta jest krštenje. Krštenje je ponovno rođenje. Uskrsnuće duha iz smrti tijela, put milosti i jedinstvu s Kristom. Krštenje je spasenje i novo stvorenje. Stoga znajte u svom srcu što je otajstvo krštenja.«

Kad biskup izgovori riječ »krštenje«, ja lagano zadrhtah, što ne zamijeti samo četrdesetogodišnji svećenik ozarena lica koji je sjedio desno od biskupa. Poslije sam saznao da je on bio razlogom što bijah pozvan – taj glasoviti antiohijski svećenik podrijetlom iz grada Germanikeije, odnosno Mar’aša, kojemu crkveno ime bijaše Nestorije. On bijaše jedan od najodanijih učenika biskupa Teodora, i jedan od onih koji su se najviše divili njegovim tumačenjima Evanđeljâ. Kad sunce stade zalaziti, mopsuestijski biskup stade pokazivati znake umora. Ton govora postade prigušeniji a glas tiši, kad je zaključivao svoj govor upućen slušateljima koje obuze duhovni zanos, kao da su ih njegove riječi uzdigle u najviša nebesa... Posljednje što im reče bilo je: »Bijasmo zamalo mrtvi, jer nas Adam osudi na iščeznuće počinivši grijeh neposluha spram svog stvoritelja. A Sotona zamalo postade vječan. No kad nam se Gospod ukaza u Kristu, Božja nam milost dade priliku za spasenje od propasti i smrti po kajanju... i po stupanju u obzor spasenja kroz vrata krštenja.« Svećenik arapskih crta lica, uznapredovale životne dobi, promrmlja nešto kao da bi htio nešto reći. Kad ga biskup Teodor pogleda ohrabrujući ga, svećenik postavi osjetljivo pitanje: »Kako naslijedismo od Adama grijeh neposluha? U čemu je naš grijeh, grijeh njegovih sinova koji ne počinismo toga grijeha?« Biskup mu odgovori sa smiješkom: »Naši su mnogi drugi grijesi, koji nisu manji od neposluha i kušanja voća sa zabranjenog stabla. Griješimo premda smo sinovi Isusovi; ne stoga što smo od Adama naslijedili njegov grijeh, već stoga što smo od njega naslijedili sklonost grijehu i spremnost na nj. No o tomu se može dugo govoriti, blagoslovljeni oče, i o tomu možemo raspravljati na nekom budućem zasjedanju.« Nestorije ustade dajući znak da je nauk završen, te se svi stadoše spremati na odlazak. Pristupajući biskupu

Teodoru da prime blagoslov ljubeći mu ruku, zakloniše mi pogled na nj. Ja ustadoh i vidjeh Nestorija kako se saginje primajući biskupa za ruku da ga između svih povede u njegovu sobu... Prolazeći pored mene, pogleda na me s iskrenom naklonošću, kao da me odavna poznaje. Njegov me pogled zbuni. Po mene bijahu došli nakon što sam proveo duge sate u prostranoj dvorani s nekim od redovnika i svećenika. U međuvremenu donesoše mi pladanj prekriven damašćanskim rupcem izvezenih rubova, s ukusnim voćem što raste na voćkama na sjeveru... Biskup Teodor nije bolovao od neke određene bolesti, samo što su ga iscrpili njegovih sedamdeset i četiri godine i napori hodočasničkog putovanja. To sam bio zamijetio prije dva dana, kad je dostojanstveno prolazio pored mene na čelu procesije. No nisam htio žuriti kazujući mu što sam zaključio iz njegova stanja, već sam mu pristupio pokazujući prikladnu brižnost i poštovanje. Lagano prihvatih njegovu ruku i poljubih ju, a onda mu opipah puls. Bijaše prilično slab. Iz svoje naprtnjače izvadih trave što osnažuju puls i potiču protok krvi iz srca. Zatražih da se trave skuhaju na laganoj vatri, puste da se ohlade, te da taj napitak pije mlak. Nestorije dade znak jednom od đakonâ što stajahu pored vrata, a taj požuri učiniti što sam tražio. Nekoliko smo trenutaka stajali šuteći, dok je biskup gledao u mene a ja u pod... Kad uđe poslužitelj sa šalicom, prije no što će je dati piti biskupu Nestorije malo ispi iz nje. – Kakvoga je okusa, dragi Nestorije? – – Dobroga, prečasni biskupe. Slatko je i mirisno, i ako Bog dâ izliječit će vas. Biskup se razvedri, a na licu mu se ukaza olakšanje. Sjedne uspravno i stade lagano ispijati. – Bog te blagoslovio, Nestorije, Bog te blagoslovio, oče liječniče! Kako se zoveš? – Hypa, Vaša milosti.

– Neobično. Kad si, Egipćanine, uzeo to ne-egipatsko ime? – Nakon što sam napustio Aleksandriju, oče. – A odakle si došao u Aleksandriju? Vrlo blago Nestorije se umiješa u razgovor, zamolivši biskupa da malo prilegne da se odmori. Biskup na tu molbu uzvrati laganim smiješkom, i rekne mu zadirkujući ga s ljubavlju: – Ostavi se očinske brige, Nestorije. Moj otac je odavno umro, a ja sam na putu da mu se pridružim... Pusti me da razgovaram s redovnikom liječnikom, jer drago mi je gledati ga. Nevino čuđenje u njegovim očima podsjeća me na čuđenje koje sam znao vidjeti u očima svog brata u duhu, Ivana Zlatoustog, kad smo bili mladi. Nestorije popustljivo pognu glavu i spremi se otići. Tihim i nježnim glasom reče: – Kako Vi hoćete, Vaša milosti... Hypa, vidjet ćemo se u velikoj sobi, kad završite s razgovorom. – Ne, Nestorije, sjedni s nama. A ti, Hypa, reci mi gdje si rođen, i kad si otišao u Aleksandriju? Nestorije dade znak trojici đakona i služnicima što su stajali pokraj vrata, i svi izađoše. Naš razgovor potraja sve dok nije ušao svratišni poslužitelj noseći večeru na starom niskom drvenom stolu. Postavi ga desno od biskupova kreveta. Teodor se uspravi u sjedeći položaj i pozove nas da se okupimo oko jela, u šali kazavši Nestoriju na sirijskom: »Ovi zalogaji mogu biti moja zadnja večera.« – Nek nam Gospodin milosrdni produži Vaš vijek, oče, jer uvijek ćeš nam biti potreban. Jeo sam s njima stidljivo... Jelo bijaše dobro i ukusno, a kad ga pohvalih, svećenik Nestorije mi reče šaleći se: »To je blagoslovljeno jelo, kuhano u psalmima na laganoj vatri himana.« Nasmijasmo se njegovoj šali, a biskup se opet obrati meni, potičući me da dovršim što sam mu pričao. Već

sam mu bio rekao da sam rođen u selu južno od Asuana, i da sam učio u Nagg Hamadiju i Ahmimu. Naravno; nisam mu pričao o nesreći što me snašla na obali otoka Elefantin, niti o strahotama što su se odvijale pred mojim očima u Aleksandriji, te o mom bijegu iz toga grada na dan velikog terora. Biskup me je uljudno i pozorno slušao, smiješeći se, a ja nisam htio odagnati njegov smiješak pričajući o nesrećama i iznoseći životne neprilike... Upita me, dok je žvakao u ulje zamočen i mažuranom začinjen zalogaj što mu ga je pružio Nestorije: – Jesi li učio logiku, sinko? – Jesam, milostivi biskupe, učio sam ju u Ahmimu od nekog nekršćanina iz okolice Asyuta. Bio je stručnjak za drevna filozofska učenja i vrlo učen. – To je logično, dijete, jer iz tog kraja potječe najvažniji filozof... Znaš li, Hypa, na koga mislim? Malo sam oklijevao, a onda rekoh iz pristojnosti prema statusu biskupovu: – Ne, Vaša milosti, ne znam. – Reci mu, Nestorije. – Vaša milost misli na Plodna. – Da, oče Nestorije, da. Nestorije se nasmiješi i krajičkom oka pogleda na me, u znak da je razumio da sam se suzdržao od odgovora iz pristojnosti prema biskupu. Ja od nelagode oborih pogled. Biskup Teodor nije zamijetio ništa od toga; pogledao je u tavanicu – a meni se učini kao da sâm sebi govori, ili da se povjerava svom starom sudrugu Ivanu Zlatoustom – te reče: – Često mislim o Plotinu, i o Egiptu. Mislim da mnoge od osnovâ vjere potječu odatle, a ne odavde! Monaštvo, ljubav prema mučeništvu, znamen križa, riječ ‘evanđelje’... čak i Sveto trojstvo, što je ideja koja se najprije jasno javlja u Plodna. On u svojoj knjizi Enneade kaže...

Ne znam zašto, ali ja odjednom uskočim u riječ i bez razmišljanja prekinuh biskupova razmatranja: – Ne, oče. Plotinovo trojstvo je filozofsko. Kod njega je to Jedan, Prva umnost, i Sveopća duša. A Trojstvo u našoj vjeri je nebesko i božansko – Otac, Sin, i Duh sveti. Velika je razlika između toga dvoga. »Polako, redovniče. Ne smiješ tako prekidati milostivog biskupa!«, zaustaviše me odlučne Nestorijeve riječi u mom nenadanom i besmislenom ispadu, a mene obuze stid, što ga nimalo ne umanjivaše ljubaznost biskupa Teodora koji me gledaše s velikom naklonošću i s istim, premda malo umornijim smiješkom na licu. Biskup položi desnu ruku na moje lijevo rame, blagoslovi me i na čelu mi prstom označi znamen križa. Potom se nasloni na jastuk... a meni ne preostade drugo do li da se povučem pošto sam mu se mucajući ispričao. Poželjeh da me zemlja proguta i izbavi me od sramote. – Ne brini, Hypa. Mladost je goruća baklja. U tvojoj smo dobi i nas dvojica izgarali od žara. Dragi Nestorije, isprati valjanog redovnika. I budi dobar s njime, jer ja ga volim. – Ne brinite, oče. Poći ću s njim do njegove ćelije na ulazu u Crkvu uskrsnuća. Ja idem onamo radi noćne molitve, i radi mise. – Bog te blagoslovio, Nestorije. Kad izađosmo iz svratišta, iza nas su išla dva đakona i vitak čovjek od četrdesetak godina, za kojeg mislim da je bio jedan od služnikâ u antiohijskoj dijecezi. Hodili su neposredno za nama, a mi hodismo šuteći. Nestor je tiho molio, a ja sam od nelagode šutio... Na pola puta on me upita: »Hypa, jesi li pročitao Plotinovu knjigu Enneade?«, a ja oprezno odgovorih: – Jesam, oče. Više sam ju mjeseci proučavao u Nagg Hamadiju... Imam jedan njezin prijepis stariji od sto godina. – Sjajno. Volio bih je pročitati.

Njegov me odgovor umiri, što dijelom umanji moju nesigurnost. Htio sam da se naš razgovor nastavi, pa rekoh da mi je knjiga u ćeliji. A onda oklijevajući dodah: – Imam još jednu knjigu koju bi možda htio vidjeti! Možda bi htio... To je knjiga Arijeva, Thalia. – Thalia! Tu smo pjesan čitali odavno u Antiohiji, i ja sam mislio da je naša kopija jedina što je spašena od vatre. Kako bilo, daj da vidim tvoju kopiju. Je li potpuna? – Jest, oče. I napisana je na koptskome, na papirusu. – Na koptskom! Neobično... Koliko jezika ti čitaš, Hypa? – Četiri, oče – grčki, hebrejski, koptski i aramejski. Najdraži mi je aramejski, jer je to jezik kojim je govorio Isus Krist. – Više ga ne nazivamo aramejskim, već sirijskim, zato da bismo blagoslovljeno kršćansko razdoblje toga jezika razlikovali od njegova ranijeg, poganskog i hebrejskoga, razdoblja. – Slažem se s Vama, oče, posve se slažem. Jer jezici ne govore sami, njima govore ljudi koji se njima služe. I ako se oni promijene, mijenjaju se i jezici. A govor Isusa Krista promijenio je jezik kao što je promijenio i one koji se njime služe. Učinio ga je svetim jezikom. – Istina, Hypa, istina, sinko. Riječi koje mi je uputio bile su prijateljske, i ja sam se osjetio još slobodnijim. Bio bih volio da se naš razgovor produži do zore. Hodeći spokojno, iz uskih smo ulica stigli na široke... i kad se pred nama rasprostro prostrani trg, velika se crkva, sa svojim visokim kupolama, ukazala pred nama poput sna okružena crnim plaštem urešenim zvijezdama vedre proljetne noći. Izdaleka ugledasmo moju ćeliju, a Nestorije, nakon trenutka šutnje, reče: – Bog te čuvao, Hypa... Kad već govorimo o Isusu Kristu, imaš li kopiju Tomina evanđelja?

– Imam, oče. A imam i drevnu kopiju Evanđelja Egipćanâ i Judina evanđelja, te Knjigu tajnâ... Ja volim skupljati knjige. Nestorije se nasmiješi s odobrenjem, govoreći istodobno da čuvam sve zabranjene knjige! A ja rekoh da se odobrene knjige mogu naći u crkvi, i posvuda! Njegov osmijeh postade još otvoreniji. Pošto u Crkvi uskrsnuća izmolismo večernju molitvu, iskoristih priliku koja mi se pružila te ga pozvah u svoju ćeliju. Ideja mu se svidjela te je poziv prihvatio. A ja nisam slutio da će mi ta sjedeljka što se produžila do same zore promijeniti život te da ću kasnije iz Jeruzalema poći na sjever, gdje ću na mjestu na kojem sam danas naći utočište u osamljenom samostanu, daleko od zavičaja... nemoguće daleko. *** Iz velike crkve vratismo se u moju ćeliju, radujući se našem prijateljskom susretu. Te sam noći, u Nestorijevu društvu, osjetio potpun mir. Otvorih vrata ćelije, zapalih malu svjetiljku što je visjela u desnom kutu i gostu poželjeh dobrodošlicu, a kad sam otvorio jedini prozor s vedra neba u ćeliju prodre svjež povjetarac, i sobu ispuni ozračje prijateljstva. Nestorije je dugo gledao u lik Djevice koji je visio nad mojim krevetom, ništa ne govoreći... Poslije nekoliko trenutaka pogledom obuhvati cijelu sobu i reče: – Ćelija ti je čista i uredna, Hypa. To govori kakva si osoba... Gdje su knjige o kojima si mi govorio? – Pod krevetom na kojem sjediš, oče. – Oslovljavaj me imenom, Hypa. Svi smo mi braća... Svi smo mi nejake ovce u stadu Gospodinovu.

– Ne, ne. Vi ste, oče, sličniji pastiru. Nek Vas Bog čuva svojom trajnom i vječnom providnošću. Nestorije se nasmija iskreno i otvoreno, ustavši kako bih mogao presaviti damašćanski ćilim, ovaj isti što je i sad prostrt podamnom. To je moja jedina prostirka još odonda. Podigoh drvene daske kreveta, te se ukazaše knjige i svitci papirusa. Kad podigoh posljednju dasku i otkrih sve svoje skriveno blago, Nestorije se nagnu kroz prozor i pozove onu trojicu što su išli za nama, a kad se približiše rekne im da se vrate u svratište. – Čini se da ću s tobom ostati cijelu noć, Hypa. – To me raduje, blagoslovljeni oče, ja ću spavati na ovoj klupi. – Ja mislim da nijedan od nas neće noćas spavati! Sve vrijeme dok je Nestorije pozorno pregledavao moje blago, ja sam pogledavao na njegovo ozareno lice, pripravljajući za obojicu topao napitak od mirišljave planinske metvice i pladanj datula i suhih smokava... Cijeli je njegov lik odavao dostojanstvo i iskrenu dobrotu. Njegove krupne oči bile su zelene pomiješane s bojom meda, pune znatiželje i pametne. Na bijelu mu se licu vidjelo lagano crvenilo, a uredna mu je brada bila ugodno svijetlosmeđa, s nekoliko sjedina što su povećavale njezin sjaj. U ponašanju se osjećala božanska vedrina, kakvu obično nemaju ni mladi ni stari redovnici. Odložih čašu s napitkom od metvice pored njega, pojačah svjetlo svjetiljke i sjedoh na klupu nasuprot krevetu, promatrajući njegov ozareni smiješak i vidjevši u njemu uzvišeni uzor kakav treba biti čovjek od vjere. On me trgne iz mojih razmišljanja rekavši iznenađeno klimajući glavom: – Ciceronovi govori! Eh, ti lukavi egipatski monaše! Ti voliš retoriku kao i mi... A kakva je ova velika u kožu uvezana knjiga? Božja država.

– Da, časni oče, to je knjiga biskupa Augustina. To su prvi i drugi dio, jer još nije dovršio cijelu knjigu. – Znam, Hypa, znam. Ali iznenađen sam što je doprla amo, do tebe. – Časni oče, hodočasnici sa sobom donose svašta i novog i starog, i ponekad mi poklone knjige, a ponekad ih kupim od njih. No ta knjiga nije posve nova. Jer prvi je dio datiran u četiristo trinaestu godinu po rođenju našeg spasitelja Krista... A od toga je prošlo više od deset godina. On me upita kako znam kad je knjiga napisana, a ja iz smjernosti rekoh da ne znam. Zamolih da mi učini čast i kaže mi kako se to može znati. On se okrene prema meni, još ozarenijeg osmjeha i s božanskom ljupkošću. Ispriča mi o događajima za koje sam znao, ali ih nisam jedne s drugima povezivao. Ukratko, rekao mi je slijedeće: »Augustin je svet čovjek, i ni jedan afrički biskup prije njega nije bio poput njega. U gradu Hippou nije nikad živio čovjek njegove vrlosti i uzvišenosti. No u službu je Božju stupio kasno, nakon što je veći dio života bio vojnikom koji se borio u mnogim ratovima. Godine četiristo desete po rođenju Kristovu između Rima i Gotâ izbi rat u kojem je Rim pao u ruke Gotâ, premda ga nisu razorili, kako se od njih očekivalo. Rim je, kao što znaš, prijestolnica svijeta. A kad propadne svijet, nebesa se uzdižu! I kad propadne čovjekova države, slava će pripasti Božjoj državi... Nakon što je tri godine duboko promišljao o privremenom padu Rima, biskup Augustin htio je objaviti njegov konačan pad. Naslovom svoje knjige on objavljuje da Božja država nikad neće propasti, kako propada čovjekova država koja je nužno prolazna. Također je htio kršćanstvo osloboditi bezbožne optužbe da je ono uzrokom strašnog pada Rima...« Onda me upita za ostatak moga skrivenog blaga, i ja izvukoh torbu u kojoj čuvam egipatske tekstove. On me stade ispitivati o naslovima knjigâ i koptskih svitaka papirusa, a ja bih odgovarao, ili sam ponekad odgovorio i

prije no što bi me pitao... Nakon što je dugo proučavao koptski prijevod opisa putovanja Svete obitelji, što ga je napisao biskup Teofil Aleksandrijski, Nestorijevo lice pomuti sjena tuge, i odjednom se, ne znam zašto, odsutno zamisli. Da bih ga otrgnuo od zamišljenosti, rekoh: – Putovanje Svete obitelji dobro je poznato u Egiptu. Jeste li imali prilike vidjeti grčki izvornik, oče? – Vidio sam ga, Hypa. Ali razmišljam o odvažnosti toga biskupa. Kako može pričati o blagoslovljenoj Djevici Mariji, opisivati ju i donositi njezine riječi, temeljiti sve to na tvrdnji da ju je vidio u snu... Eh, to nam nije potrebno... A kakav je ovaj stari koptski svitak, i kakve su to lijepe slike nacrtane u njemu? Zahvalih u sebi Bogu što je razgovor skrenuo s teme o biskupu Teofilu i njegovoj knjizi, jer me uhvatila tjeskoba, kao što me još uvijek hvata kad god se spomene toga aleksandrijskog biskupa. Brzo odgovorih na posljednje Nestorijevo pitanje: – Ništa, oče. To je Knjiga mrtvih, koja govori o Sudnjem danu, i o tome da – prema drevnom egipatskom vjerovanju – umrli trebaju svjedočiti o sebi kad stupe pred Boga... A to su slike drevnih božanstava, vrlo drevnih. – Krasne slike. A tko je ovaj čovjek što drži lončarski kotač? – Zovu ga Khnum, oče... Drevni su vjerovali da je Khnum oblikovao ljude od gline, da je zatim Amun u njih udahnuo dah života. To je drevno vjerovanje, oče... drevno vjerovanje. – Khnum. Neobično ime. Podsjeća li ta na bilo što, Hypa? – Da, podsjeća ma na mnogo toga... Ali kako si to znao, časni oče? – Po tomu što si se uznemirio. Štoviše, vidjeh da su ti se oči skoro ovlažile suzom.

*** Ja nikad nisam odavao tajne, a sâm nikad nisam nikomu vjerovao. No te noći sam prvi put postupio drukčije te sam Nestoriju ispričao o hramu božanstva Khnuma, koji na južnom rtu otoka Elefantine, u južnom Egiptu, pokraj Asuana, prima vodu iz Nila. Pričao sam mu o drevnom ozračju svetosti što je stoljećima vladalo u hramu i njegovim zgradama. Ispričao sam mu kako je moj otac svakog drugog dana običavao nositi ribu tužnim svećenicima koji su u hramu živjeli godinama poput zatočenikâ, svećenicima pod opsadom, koji su oplakivali umiranje svoje vjere zbog širenja vjere u Krista. Bio sam uvijek u lađi s ocem kad god je posjećivao hram zato da pola dvodnevnog ulova svojih mreža pokloni svećenicima. Odlazili bismo u hram potajno, u zoru. Nisam mogao ne zaplakati opisujući mu užas što ga doživjeh toga strašnog jutra – u to sam vrijeme imao tek devet godina. Ljudi iz puka, kršćani, čekali su nas u zasjedi na južnom pristaništu, pored ulaza u hram. Krili su se iza stijenâ dok lađa nije pristala, a onda su jurnuli na nas poput sablastî što su izašle iz pakla. I prije no što smo se mogli sabrati od šoka, opkolili su nas. Oca izvukoše iz lađe, povlačeći ga preko stijenâ, te ga izboše zahrđalim noževima što su ih držali skrivene u svojoj otrcanoj odjeći. Ja sam se od straha skutrio u dnu lađe, no otac je bio nezaklonjen i, obasut njihovim udarcima, kricima je zvao u pomoć Boga u kog je vjerovao. Khnumove svećenike zvukovi što su prekinuli tišinu iznenadiše, te oni izađoše na zidine hrama, gledajući zbunjeno i ustrašeno što se zbiva ispod njih. Podigoše ruke preklinjući svoje bogove i zovući u pomoć! Nisu shvaćali da su bogovi u koje vjeruju odavno mrtvi te da nitko ne čuje njihov uplašeni zaziv... A mog oca nitko nije mogao spasiti od tih ubojica... Niti je itko vidio moj užasni strah tog jutra.

– Jadniče moj. A jesu li tî bezbožnici došli do tebe? – Da su me bar ubili, pa da sam stekao vječni pokoj... Ne, oče, nisu išli tako daleko. Pogledali su na me poput vukova koji su se nasitili, stupili na lađu, zgrabili košaru s ribom i bacili pred čvrsto zatvoren ulaz u hram. Zatim su uzeli mrtvo očevo tijelo i bacili na košaru. Njegova krv i riba pomiješaše se s prahom zemlje koja više nije bila sveta. Onda ih obuze zanos pobjede i osvete te stadoše urlati podižući uvis ruke zaprljane krvlju mog oca. Držeći u ruci krvave zahrđale noževe, stadoše prijetiti prestravljenim svećenicima na zidinama. Vikahu u zanosu, pjevajući poznat himan: »Slava Isusu Kristu, smrt neprijateljima Gospodinovim, slava...« Zajecah, a Nestorije ustade i zagrnu me svojim ogrtačem. Drhtao sam kao i onoga dana, a on sjede pored mene, pogladi me po glavi, i nekoliko mi puta na čelu učini znamen križa. Stalno je ponavljao: »Smiri se, dijete.« ... A onda reče: »Dijete moje, život je pun patnje i grijeha. Tî ljudi što ne poznaju Boga težili su spasenju od naslijeđena nasilja nasiljem, od proganjanja proganjanjem, a ti si bio žrtva. Znam da je tvoj bol golem, i osjećam ga. Neka nam Gospodin milostivi podari svoje suosjećanje... Ustani, dijete moje, izmolimo zajedno molitvu milosti.« – Od kakve je koristi moliti, oče... Tko je umro, umro je, i neće se vratiti. – Molitva će koristiti, dijete, koristit će. Nestorijev glas bijaše drhtav. Kad podigoh svoju pognutu glavu, vidjeh da mu suze kapaju na bradu, a da su mu oči crvene od žalosti. Bol mu se odražavala u crtama lica, ocrtavajući mu se na čelu kao duboko žaljenje. – Jesam li vam nanio bol, oče? – Nisi, dijete moje, nemoj se brinuti... Ustani da se pomolimo.

Molili smo se Djevici sve dok zora ne oboji crno nebo dubokom modrinom. Dok smo sjedili šuteći poslije molitve, iz daljine do nas dopre kukurijekanje pijetlova i cvrkut vrabaca što spavaju na granama drveća u dvorištu crkve... Nestorije prekide šutnju pozvavši me da izađem s njim da se prošetamo oko crkve da bismo, kako reče, »od Boga primili malo milosti u ovu blagoslovljenu zoru«. *** Od trenutka kad se pojavilo svjetlo zore do trenutka kad je jutarnje sunce osvijetlilo zemlju oko nas, dva smo puta obišli prostor okružen zidinama crkve, a onda pođosmo na drugu stranu, gdje bijahu radi sigurnosti jedna uz drugu stisnute kuće. Onome tko je probdio cijelu noć jutarnje sunce smeta, kako sam to odavno iskusio i još uvijek iskusujem... U ritmu naših mirnih koraka Nestorije mi ispriča neka od svojih sjećanja iz djetinjstva u Mar’ašu, neke od događaja iz mladosti u Antiohiji, o sebi i njegovu učitelju Teodoru iz Mopsuestije, i štošta od stvarî koje su mu se dogodile u životu. Toga dana kad smo se slučajno sreli u Jeruzalemu Nestorije bijaše napunio četrdeset i jednu godinu. Ja, naravno, sada neću pričati što mi je toga dana on ispričao o sebi, jer ne bi bilo dolično to zabilježiti, a znam da je ispričao to što mi je ispričao samo zato da me razvedri povjerivši mi tajne koje nemaju veze sa mnom, i koje ovdje nikako ne mogu otkriti. Kad dovršismo drugi krug šetnje oko zidina te se uputismo prema kućama, vidio sam izdaleka kako se ljudi počinju prihvaćati svog uobičajenog dnevnog posla. Vidjeh tri đakona iz Antiohije gdje nas čekaju kod vrata moje zaključane ćelije, osvrćući se uznemireno oko sebe. Kad dođosmo do njih, Nestorije se pozdravi sa mnom i krene s njima prema mjestu gdje su odsjeli. Prije no što su krenuli,

reče mi uz smiješak opterećen teretom naše duge noći: »Mogao bi nam se pridružiti na ručku danas, a ako ne možeš, naći ću se s tobom u dvorištu crkve u deveti sat«, pri čemu je mislio na vrijeme kad poslijepodne molimo posljednju dnevnu molitvu. Vratih se u ćeliju iscrpljen do te mjere da zaspah gotovo već na vratima... Bacio sam se na postelju, i zaspao dubokim snom bez snova. U podne me probudi žamor posjetiteljâ kod crkvenih vrata te ustadoh, otežala tijela i iscrpljena duha. Nesigurnim korakom krenuh prema ćupu s vodom. Ispih vode i oprah lice vodom koju sam zahvatio u dlanove... Kad djelomice otvorih prozor, svjetlost prodre i ispuni i posljednji kutak moje duše iznenadnim sjajem. Sređivao sam svoje blago skriveno pod krevetom, kad me iz spokoja trgne lagano kucanje te začuh poziv na koji već bijah navikao: »Oče redovniče, liječniče!« Posjetitelj bijaše Arapin odjeven poput trgovca. Došao mi se potužiti da od prije dvije godine ima mrenu na lijevom oku, a da sada gubi vid desnog oka, jer se vlažnost u oku ne skuplja na jednome mjestu odakle bi ju se moglo otkloniti kroz tanku cjevčicu. Dadoh mu jedan prašak i rekoh mu da ga koristi kao za lagan oblog, i da mi dođe opet za dva mjeseca... Za dva mjeseca! Tko zna je li došao za dva mjeseca, i ustanovio da me nema? Arapin me toga dana upita za nagradu, a ja rekoh što i obično: »Mene će Gospodin nagraditi. A ti bi, ako hoćeš, mogao nešto dati crkvi.« Čovjek mi zahvali i na odlasku mi pokuša poljubiti ruku. Zatvorivši vrata za njim vratih se svome nutarnjem svijetu koji je bio ispunjen tjeskobom zatočenika i iznenadnim prosvjetljenjima. Dovrših razvrstavanje knjigâ i svitaka te ih vratih pod krevet gdje su bili i prije. Pošto sam sredio svoj oskudan posjed, poslijepodne izađoh pred crkvu. Dan ne bijaše vruć, no ja se ipak sklonih u sjenovit kut. Na tom svom uobičajenome mjestu, na desnoj strani

dvorišta, onkraj velikog ulaza, prislonih potiljak na olistalo stablo, koje mi bijaše najdraže... Osjećao sam se umoran poput nekoga tko se vratio s duga puta te sklopih oči i stadoh zamišljati da smo stablo i ja jedno biće. Osjećao sam kao da mi duša hoće iskočiti iz prsnoga koša i ispuniti deblo drveta, da bi se spustila u njegovo duboko korijenje i prodrla u njegove visoke grane. Moje se biće njihalo s njegovim lišćem, a kad bi neki od listova pali s granâ, kao da je dio mene pao zajedno s njima. Sjetih se tada odlomaka iz Pitagore koje sam pročitao u Ahmimu, gdje kaže da se u jednome trenutku prosvjetljenja prisjetio mnogih od svojih prošlih života, uključujući i života u kojem njegov duh bijaše stablo! Poželjeh u tom trenutku da tako i ja postanem stablo, zauvijek, drvo što daje obilnu sjenu a nikakva ploda, tako da se na nj nitko ne nabacuje kamenjem već ga vole samo radi njegove sjene. Ovo je suh kraj, posve sparušen, i kad bih postao ovo drvo smilovao bih se na one što se sklanjaju u moju sjenu, a moja bi sjena bila milost koju im podarujem bez uzvrata. Bio bih utočište umornima a ne iskušenje onima što traže plodove... Toga sam dana molio žarom onoga tko je daleko od doma i od sebe sama, te se u sebi obratih Gospodinu: »Milostivi Bože moj, uzmi me sebi sada, oslobodi me mog prolaznog tijela... Nisam li svoj duh posve predao ovome ljubljenom drvetu i postao čedniji iskazujući svakog podneva milost posjetiocima ovoga svetog mjesta, hodočasnicima što ih Tvoje svjetlo pročišćuje od grijeha. U zimu ću čekati Tvoju ljubav prema stvorenju što dolazi kao kiša, i svakog ću jutra udisati miris kapi rose koje mi donosi studen noći, i ništa me neće ometati u veličanju Tvoje nebeske slave... Stabla su čišća od ljudî, i više ljube Boga. Kad bih postao ovo drvo, širio bih svoju sjenu na jadnike...« – Spavaš li, Hypa? Dođoh k sebi i obradovah se vidjevši velečasnog Nestorija gdje sjedi pored mene. Sjedoh uspravno i

odmahnuh glavom dajući znak da ne spavam. On me na sirijskom, a ne na svom uobičajenom grčkom, ljubazno upita, nakan šaliti se: »U kakvo si to more mislî utonuo, dobri Egipćaninu?« – Oče, ponekad me obuzmu neobične misli. Poželio sam postati ovo stablo u sjeni kojeg sjedimo! – Odakle ti, sinko, takove misli? – Iz dubine duše, i iz daleke prošlosti. Pitagora je govorio... – Pitagora! To je, Hypa, drevno pogansko nasljeđe. Osjećao sam se neugodno što sam u njegovoj prisutnosti uvijek tako brzoplet, ali on odagna moju nelagodu ljubaznom kretnjom, dotaknuvši moje pokrivalo za glavu vrškom svojih blagoslovljenih prstiju, tiho izrecitiravši neki psalam. Dok mi je na glavi pod kapom urešenom križevima sklopljenih očiju pravio znamen križa, i šaptom, kao da se obraća anđelima nebeskima, govorio »Blagoslovljen budi, Hypa, svjetlošću Gospodinovom«, ja se smirih. – Oče, misliš li da je poganstvo u cjelini zlo? – Bog ne stvara zlo... i ne čini ga, a ono ga ne raduje. Bog je samo dobro i ljubav. No u drevna vremena duh je ljudî zastranio, jer su smatrali da je um dostatan za spoznaju istine, bez spasenja koje im dolazi s neba. – Oprosti, časni oče, no Pitagora bijaše dobra duša, premda je živio u pogansko doba. – To može biti. Jer i vrijeme što je prethodilo dolasku Kristovoj blagovijesti bijaše Božje vrijeme, a Božje sunce obasjava i dobro i zlo... Tko zna, možda je Bog u svojoj svemoći htio ljudski rod pripraviti za dolazak blagovijesti spasenja pojedinačnim prosvjetljenjima što ljude pripremahu za Krista. A što je njegovo vrijeme bivalo bližim, znaci njegova dolaska bivahu češći, sve dok se ne pojavi velik znamen, Ivan Kristitelj, glas vapijućeg u pustinji.

Svidje mi se to što je rekao, i u tomu vidjeh uvjerljiv odgovor na problem koji me već dugo mučio. Problem otajstvene veze između Isusa Krista i njegova rođaka Ivana Krstitelja! Kako je moguće da je Ivan Kristitelj, čovjek, krstio Krista koji je Bog, odnosno sin Božji, odnosno slika Božja, odnosno poslanik Božji, kako se na razne načine o njemu govori? Upitah Nestorija: – Učitelju, vjeruješ li da je Isus Bog? Ili je poslanik Božji? – Krist je, Hypa, sin čovječji, a čovjek ne rađa bogove... Kako možemo reći da je Djevica rodila Boga, i kako se možemo klanjati djetešcu od nekoliko mjeseci zato što su mu se Mudraci poklonili...! Krist je čudo Gospodnje, čovjek u kojem nam se Bog ukazao utjelovivši se u njemu zato da bi ga učinio blagovjesnikom spasenja i znakom novog doba ljudskog roda, kako nam je biskup Teodor jučer objasnio na sastanku na kojem sam te prvi put vidio... Usput, zašto si se bio uznemirio kad je biskup govorio o otajstvu krštenja? – Tebi ništa ne promiče, oče. – To nije odgovor. To posljednje Nestorije izreče u šali, kao da je htio okončati formalnost našeg odnosa i ohrabriti me na razgovor. Stoga mi nije bilo teško otkriti mu jednu od mojih najvećih tajni. A mene obradova što ga moja tajna nije zaprepastila. Smisao onoga što rekoh bijaše da dvojim o tomu jesam li kršten, jer me majka uvjeravala da me je krstila kao malo dijete, a otac je to nijekao. Ja se pak ne sjećam da sam u ranom djetinjstvu odlazio u crkvu, te sam stoga bio skloniji vjerovati ocu... Tada još ne htjedoh Nestoriju reći da sam se sâm krstio nakon što sam bio otišao iz Aleksandrije! Rekoh: »Izgleda, oče, da nisam kršten kao dijete...!« Očekivao sam da će ga moje riječi iznenaditi, ali on iznenadi mene rekavši mirno: – Nisi ti kriv. Mora da si kršten. Ili ćeš, ako Bog hoće, biti kršten. Ali kako si postao redovnik, kad dvojiš jesi li uopće kršten?

– Godinama sam odlazio u veliku crkvu u Ahmimu, a moj me učitelj ahmimski svećenik smatraše dostojnim redovništva te me je zaredio kad sam ga to zamolio. Nisam mu bio ništa kazao o svojoj dvojbi glede krštenja, jer se nisam sjećao događaja iz djetinjstva... ili sam htio zaboraviti. – Nije važno, Hypa. Mnogi drugi su kasno kršteni. A neki od njih su s vremenom postali i biskupi. Ambrozije, milanski biskup, i Nektarije konstantinopolski biskup, kršteni su tek onoga dana kad bijahu posvećeni za biskupa. I sâm car Konstantin kršten je tek na samrti, a zvali su ga Ljubljenikom Božjim, Braniteljem vjere, i pomoćnikom Isusovim! Zamijetih da je kršćanske nazive cara Konstantina izgovarao tonom u kojem je bilo i podsmjeha i žalosti, i htio sam od njega saznati i više no što mi je otkrio. Ponosan na ono što znadem i želeći znati još više, rekoh da je car za kršćanstvo učinio velike stvari, u sjeni kojih i danas živimo. U njegovo vrijeme pripadnici naše vjere bijahu nejaka manjina, ne više od jedne desetine stanovnika carstva, a danas su u carstvu, na istoku i na zapadu, većina. I to samo stotinu godina poslije sveopćeg crkvenog sabora kojim je predsjedao car... I dodah: »Mislim, oče, na Nikejski sabor, na kojem je Arije ekskomuniciran stoga što je rekao da je Krist čovjek a ne Bog, da je Bog jedan i da svoju božanskost ne dijeli ni sa kime.« – Ti su uistinu lukavac, Hypa... Što želiš od mene saznati, ti pametni liječniče, redovniče koji dvoji o vlastitom krštenju? Iz njegova vesela tona razabrah da se ne ljuti zbog mojih riječi, i da će rado otvoreno govoriti o tom misteriju, o kojem naši ljudi od vjere ne vole raspravljati. Bijah nestrpljiv da saznam što on misli o prijepornom Ariju koga Aleksandrijska crkva mrzi više no samog Sotonu... Nestorije me najprije pokuša odvratiti od moje želje upitavši me

jesam li zadovoljan što živim u Jeruzalemu. No ja sam ga molio da mi jasno odgovori što je istina o Ariju i njegovim idejama: »Reci mi istinu, časni oče, onako kako ju vidiš ti koji si duboka uvida, bogobojazan, čiste duše, prodorna uma. Jer moja je želja da to znadem golema, i ne dâ mi mira.« – Onda ustanimo i pođimo u svratište, jer želim provjeriti kako je biskup Teodor. Putom ću ti pričati o Ariju i njegovu krivovjerju. Nismo pošli izravno u svratište, već smo izašli kroz dveri što vode u crkvu, krenuvši desno duž visoka zida, prešavši potom preko otvorena prostora što se prostire od kraja zida crkve do prvih skupina kućâ na istočnom kraju gradskih zidina. To bijaše mirnija i ugodnija šetnja, daleko od žamora mnoštva. Hodali smo odmjerenim korakom, povremeno zastajući kad bi Nestorije razjašnjavao nešto složenoga, tako da stigosmo tek za sat i više. U toj šetnji kazao mi je stvari koje oklijevam zapisati, osobito u ovo mračno i sumorno vrijeme. ... Oduprijet ću se snu. *** San je božanski dar, bez kojeg bi svijet poludio. Sve u sveukupnu stvorenju spava, diže se i spava, osim naših grijeha i naših sjećanja, koji nikad ne spavaju i nikad se neće smiriti... Danas sam se probudio iz sna puna snova živih kao da su stvarnost. Ili je možda moja stvarnosti postala nesuvislom i izblijedjelom tako da je postala snom...? Osjećao sam dah smrti pokraj mene, gotovo kao da me dodiruje. Hoću li umrijeti u snu, ili u crkvi za molitve? Mislim da me strah od svršetka, a ne Azazelova upornost, tjera pisati. Ili možda želim da moj glas segne onkraj onoga što će moja smrt okončati...? Prošloga je mjeseca najstariji

redovnik u ovome samostanu umro u vrijeme hodočašća. Umro je u crkvi na podu prekritom hasurama, za mise, te je pokopan ovdje. Umro je na pragu Gospodnjem, očišćen od svih grijeha... Kako ću ja, i gdje, umrijeti? *** Pisanje podiže u nama zapretane oluje, otkriva skrita sjećanja, i s nova priziva najokrutnija zbivanja. U davnim, sve udaljenijim razdobljima života tješila me i radošću ispunjala moja vjera. A danas me sa svih strana okružuje mrak, a u meni bjesne oluje koje samo što me ne odvojiše od sveg stvorenja. Kakva će biti sudbina Nestorijeva poslije svega što je bilo s njime? Kamo ću ja poći kad dovršim ove zabilješke? Hoću li opet vidjeti Martu koje više nema? Jer vjerujem da je više nema, jer sam poslije njezina odlaska osjetio žalac tjeskobe i drhtaj želje. Da sam ju bar spriječio da ode u Alep, i poštedio je pogibelji od pjevanja noću među pijanim trgovcima i prostačkim Arapima, a sebe poštedio onoga što me sad muči. Otkad je otišla, nisam zaboravio njezine suzne oči, a moja tjeskoba zbog nje nije se smirivala. – Ti si kriv, Hypa, ti si kriv. Jer ona te preklinjala da ju izbaviš iz toga, i da se sâm izbaviš. Ali ti se nisi usudio. – Azazel! – Da, Hypa, Azazel koji je u tebi. Tako je trojstvo moje muke potpuno – moja zabrinutost zbog Nestorijeve sudbine, moja znatiželja glede Martine sudbine, i iznenadna pojava Azazela... Do kad ću morati podnositi tu muku? I kad ću se osloboditi te trostruke muke? Bože, svrati svoj pogled na me... jer ja... – Hypa, ostavi se gluposti i dovrši što si pisao. – A što sam pisao?

– Ono što ti je Nestorije kazao kod istočnih zidina Jeruzalema. Ne boj se, jer tvoje pisanje neće stvari učiniti gorim, a i mislim da još mnogo godina nitko neće čitati što si zapisao. Piši noćas, da bi bio živ i poslije smrti. Tko zna, jadniče, možda ćeš poslije četrdeset dana osame dočekati vijesti o Nestorijevoj konačnoj pobjedi, nakon što bje poražen! Možda ćeš opet vidjeti Martu u njezinoj lijepoj damašćanskoj haljini, i povesti je sa sobom na očekivani dan tvog odlaska, da s njom uživaš u ostatku svog života. Tjeskoba će se u tebi smiriti. Azazelovi su argumenti jaki, i on me najčešće svlada... Ili sam ga možda, kako on tvrdi, sâm privukao svojim stalnim oklijevanjem i neprolaznom tjeskobom? U svakom slučaju, nema razloga za strah. Jutro je blizu, i nema ničeg pogibeljnog u onome što ću sad zapisati. Ovaj je pergament gotovo ispunjen i ostalo je tek ovo malo prazna prostora; tu ću sažeto zapisati što sam toga dana čuo od Nestorija. Napisat ću to svojim riječima, na sirijskom, tako da će to govoriti protiv mene, i neće biti dokazom protiv njega... Časni Nestorije reče mi tog dana u Jeruzalemu svojim rječitim grčkim ovo što ovako prevodim: – Istina, Hypa, jest da je sve to prevara. Sotona bijaše glavni pokretač svemu što se dogodilo prije stotinu godina na Nikejskom saboru. Kad kažem Sotona, mislim na đavolsku svjetovnu vlast što opija ljude te se oni opiru vlasti Božjoj i međusobno se trve, izgube odvažnost i propadaju. Njima ovladaju strasti te postupaju nepromišljeno i izopačuju duh vjere težeći stjecanju mrvicâ ovoga prolaznog svijeta... Ono što se dogodilo u Nikeji, Hypa, skroz naskroz je bezvrijedno. Car Konstantin žurio se objaviti svoje vrhovništvo nad kršćanima, te nije čekao da bude dovršen novi grad Konstantinopol da bi sazvao sveopći sabor, tako da je sabor održan u obližnjem selu Nikeji koju se u to vrijeme, zbog njezina loše odabrana smještaja, nazivalo Gradom slijepaca! Samo godinu dana

prije toga taj je car smjerao samo jednome u svom životu – učvršćenju svoje vlasti ratom protiv svojih nekadašnjih sudrugova u vojsci. A kad su ti ratovi završili njihovim porazom, ushtio je prisvojiti i vjersku vlast nad svojim podanicima te je pozvao sve poglavare crkava na sveopći sabor. On je ravnao sjednicama sabora i miješao se u teološke rasprave. Potom je prisutnim biskupima i svećenicima diktirao odluke, premda, koliko znam, nije pročitao ni jednu kršćansku teološku knjigu! Štoviše, nije ni znao grčki, i nije uopće razumio teološke prijepore između svećenika Arija i ondašnjeg aleksandrijskog biskupa Aleksandra. To je očito iz careva pisma toj dvojici, u kojima njihov prijepor glede naravi Isusa Krista naziva bespredmetnim, vulgarnim, glupim i plitkim! Naredio im je da svoje mišljenje zadrže za sebe, i da ne opterećuju njime ljude. Ta je poslanica poznata, i u dijecezi postoje njezine kopije. Poslije je car stao na stranu biskupa Aleksandra da bi osigurao egipatsko žito i godišnji prinos grožđa. Izopćio je monaha Arija, zabranio njegov nauk, i proglasio ga krivovjernikom da bi se dodvorio većini svojih podanika i time postao prvak kršćanstva... Car Konstantin je u prošlosti obezvrijedio Arijevu mudrost, kao što ju danas obezvrjeđuju neznalice što se proglašuju njegovim sljedbenicima, preko njega zapadajući u krivovjerje i podrivanje vjere. Arijevci kojih je danas puno oko nas čine nepravdu Ariju, kao što ju je car Konstantin učinio prije stotinu godina naredivši da ga se smakne sred bijela dana. – Kao što je, oče, car naredio i da se zapale njegove knjige i sva Evanđelja što su ih ljudi imali, osim poznata četiri... Ali na što misliš, oče, kad govoriš o Arijevoj mudrosti? U tom smo trenutku bili u sjeni velikog drveta, pri kraju crkvenih zidina, na mirnu mjestu podno gradskih zidina. Razgovor je otklonio zid između nas, i Nestorije na čas zastade zamišljen. A onda se okrene prema meni kao da će

na mene baciti velik kamen, čudeći se što se ja nisam začudio onome što mi je rekao. Nikad neću zaboraviti crte njegova lica kad mi je stao mirno govoriti: – Ja razumijem, Hypa, važnost tvojih teoloških studija u Aleksandriji. Ja znam sve što su te ondje naučili, i sve što su ti rekli o Ariju i njegovim mnijenjima koja smatraju krivovjernima. No ja to vidim iz drugog kuta, antiohijskog kuta, ako hoćeš. Ja držim da je Arije bio čovjek pun ljubavi, iskrenosti i blagoslova. Njegov život, njegov asketizam i samozatajnost sve to potvrđuju. A što se tiče onoga što je propovijedao, ja u tomu vidim samo nastojanje da se naša vjera očisti od vjerovanjâ drevnih Egipćana o njihovim božanstvima. Jer i tvoji su preci vjerovali u božansko trojstvo što ga tvore Izida, njezin sin Horus i njezin muž Oziris, s kojim je začela ne legavši s njime. Zar ćemo obnoviti drevnu vjeru? Ne. A za Boga se ne može reći da je treći od trojice. Bog je, Hypa, Jedan; ništa mu u njegovu božanstvu nije pridruženo. Arije je htio da se vjeruje u samo jednoga Boga. No on je pjevao pjesmu što u njegovo vrijeme nije bila uobičajena. Priznavao je otajstvo božanskog očitovanja u Kristu ne priznajući Isusovo božanstvo. Priznavao je da je Isus sin Marije podaren čovjeku, i nije priznavao da Bog Jedini ima sudruga. – Ali, oče, on time nije napustio drevna egipatska vjerovanja, ipak na koncu priznaju jednost Boga uzvišenog nad svime što je sveto. No Arije je ipak napustio jednoglasje ljudî svoga doba, jer rekao je što je rekao i bio obilježen ognjem nebeskim. – Obilježio ga je oganj aleksandrijski, Hypa... A kad ga je car pozvao iz dugotrajna izgnanstva u zemlji Gotâ da bi ga silom izmirio s biskupom aleksandrijskim i time osigurao mir i obradovao taj veliki grad, on bî otrovan. – Umro je otrovan! To sam glasno uzviknuo, a onda se prestrašeno osvrnuo oko sebe. Pored mene su prolazile samo dvije žene u

crnom, s koprenom preko glave kakvom se pokrivaju židovke... Kad sam uzviknuo, žene su pogledale prema meni, pri čemu jedna prinese koprenu bliže licu, a druga se nasmiješi. Nestorija moj iznenadni ispad nije uzrujao te mi mirno i ozbiljno odgovori: – Ja mislim da je to najvjerojatnije. Jer dan prije no što se trebao sastati s carem i aleksandrijskim biskupom, Arije je s nekim društvom u vrijeme podneva šetao, kad ga odjednom, bez ikakve prethodne naznake, zabolje želudac, te on skrene s puta da odgovori zovu prirode. Iz njega izađe mnogo krvi i dijelovi utrobe i crijeva... i on umre užasnom smrću, srušivši se u ono što je iz njega izašlo. Umro je u subotu, godine tri stotine trideset i šeste po Kristu, nešto prije zalaska sunca. – Što se dogodilo poslije toga, oče? – Ništa. Biskup Aleksandar blistao je od radosti povukavši se na molitvu, a za cara Konstantina Arijeva je smrt bila olakšanje, jer su se Arija njegovi sljedbenici i prijatelji odrekli. Svi biskupi zajedno, u izjavi što je uputiše caru, osudiše njegova mnijenja. – Uništili su čovjeka. – A i njegova su mnijenja zamalo zajedno s njime propala, osobito kad su se pet godina poslije Arijeve smrti biskupi okupili u Antiohiji na Saboru posvećenja3 te sastavili izjavu u kojoj sa sramotnom izravnošću rekoše: »Mi nikad ne bijasmo sljedbenici Arijevi. Jer kako se može i zamisliti da bismo mi biskupi krenuli za onim što govori obični svećenik!« Tako je Aleksandrija trijumfirala... Kad smo već kod Aleksandrije, jesi li ti, Hypa, bio ondje kad je ubijena Hypatija? Njegovo pitanje pogodi me u želudac poput užarene tekućine, raspršivši sutonski lahor što je već bio počeo ugodno pirkati. Njegovo neočekivano pitanje vrati me u prošlost za koju sam mislio da je zauvijek prošla. Zanijemih

odjednom se sjetivši užasna događaja koji me je iz Aleksandrije otjerao na lutanja zemljom Gospodinovom. Istog sam se trena sabrao, ali ne mogoh zadržati suze sjetivši se Hypatije i njezinih krikova u pomoć... Nestorije pokaza božansku sućut shvativši me. Kad se nježno nagne prema meni prijateljski me desnom rukom potapšavši po lijevom ramenu, ponovo htjedoh zaplakati, ali me stid u tomu spriječi. – Smiri se, Hypa. Duh ti je iscrpljen. Danas samo mnogo razgovarali, a meni je tvoje društvo bilo drago. Evo i našeg svratišta, stoga se vrati u svoju dobru, blagoslovljenu ćeliju i mirno provedi noć. A sutra ću te rano ujutro čekati kod crkvenih vrata. Molit ćemo, a onda ćemo zajedno doručkovati, a ti ćeš mi, budeš li htio, pričati što se toga dana dogodilo u Aleksandriji... Vidjet ćemo se sutra, ako Bog dâ. Toga sam dana shvatio da je Nestorije uistinu svećenik velike duhovne moći, redovnik koji zaslužuje poštovanje... Štoviše, u njemu vidjeh oca koji bijaše otrgnut od mene, vidjeh svog izgubljenog oca, premda mu ne bijaše nalik ni u licu ni stasom. A i ne bijaše dostatno star da bi mi bio ocem, osim u crkvenome smislu te riječi... Toga davnoga dana, u zbunjenosti koja me bijaše preplavila, zaboravih mu reći da sam htio vidjeti biskupa Teodora da provjerim kako je s njegovim zdravljem i da od njega dobijem blagoslov... Toj nezgodnoj situaciji izmakoh promrmljavši: »Bit ću ondje ujutro u vrijeme treće molitve... Čekat ću te, oče, i ispričat ću ti sve, ako mi ukažeš čast još jednim posjetom mojoj siromašnoj ćeliji. Ispričat ću ti što se dogodilo, jer toga sam dana bio ondje i sve vidio iz blizine.« Pohitah natrag svojoj osami kao utočištu... Putem sam molio Boga da ne nađem nekog bolesnika koji me čeka kod mojih vrata, i molitva mi bi uslišana. Zatvorih vrata i ne zapalih svijeću. Klekoh na pod i u mraku izgovorih molitvu, nadajući se da ću se smiriti... Ali te me je noći morila

nesanica, kao i uvijek kad se sjetim Aleksandrije. Kao da u postelji ležim na čavlima. I dok je mrkla noć odmicala, suze su mi se miješale sa žarkom molitvom: »O Bože, pomozi mi u svom otajstvenom milosrdnom smilovanju, jer mi je ovo beskonačno mučenje nepodnošljivo. Izbavi me milošću svojom od sjećanjâ što bjesne u meni, Oče koji si na nebesima, neka sveto bude ime Tvoje... Podari mi, Bože, da se s nova rodim i s tim novim rođenjem živim bez sjećanja, ili mi se smiluj i pozovi me sebi, digni me s ovoga svijeta.« Te sam noći dugo molio da se nebeska milost spusti u moje srce, ali Gospodin ne usliša molitvu moju... vali aleksandrijskih sjećanja me preplaviše.