zenita, i kad nije bilo nijedne sjenke ni od kuda, sagnuh se i zornih u dlanove čistu vodu, uspravih se i izlih je sebi na glavu, da se operem od svega što bješe. U tom trenutku krstio sam sama sebe, i u tom iznenadnom trenutku prosvjetljenja dadoh sebi novo ime. Ime po kojem sam sada poznat – Hypa. Što nije drugo do li prva polovica njezina imena. *** Poslije krštenja pokupih odjeću i odjenuvši ju postadoh drugi čovjek, koji dotad bijaše skriven u meni. Sada bijah Hypa, monah. Ne više dječak čija je majka osramotila njegova oca, ubijenog njemu pred očima. A ni nedorasao mladić, kojeg je stric odgojio u Nag Hammadiju. Niti mladić koji je jedno vrijeme pohađao nauk u Ahmimu... Bijah drugi čovjek, posvećen nevidljivu Kraljevstvu nebeskome – bijah čovjek dvaput rođen. Kad se sunce skloni zapadu, stadoh ići za vlastitom sjenkom što se pružala prema istoku. Ne očekujući odgovora upitah se mogu li tako hoditi do Jeruzalema, da ondje dodirnem izvor vjere; ili ću nastaviti hoditi sve do zore svijeta, do njegova početka; ili pak uroniti u sebe sama da spoznam Istok vlastite duše i spoznam Boga?... Ne očekivah odgovora na ta pitanja, jer odgovor je mogao biti samo jedan. Brojna su samo pitanja. Pred zalaz sunca stigoh do mjesta gdje se međa između zemlje, mora i neba jasno ocrtavala. Pred sobom opet ugledah drveće i ljude, i po prvi put shvatih da su ljudi stabla, a stabla da su poput ljudî; samo što je čovjekov život kraći... Noć provedoh na rubu nekog ribarskog sela, naslonjen leđima na stari trošan zid koji me pozivaše da se na njemu odmorim. Spavao sam sjedeći, i rano ujutro uđoh u ribarsko selo. U njegovim rijetkim kućama bijaše malo
ljudi. Nekog čovjeka koji bijaše bijedan koliko i ja, i koji krpaše mrežu, upitah treba li moju pomoć. Ali on pomože mojoj gladi zdjelom riblje juhe u kojoj bijaše komadićâ bijelog ribljeg mesa. U tom kraju ribe su drukčije od onih u mom zavičaju; morska je riba veća i dobra okusa, prikladnija za ljudski organizam. Do tada nisam običavao jesti ribu, ali toga dana prihvatih, baš kao netko tko je nikad nije jeo. To jest kao nova osoba! Nekoliko dana provedoh krpajući mreže s tim čovjekom, jedući s njime hranu što ju je njegova stara žena donosila dvaput na dan. A onda zatražih od njega dopuštenje da nastavim svoj put na istok, te poslije nekoliko dana stigoh u mjesto Damietta, u kojem žive ribari i graditelji lađa, te poneki trgovac. Tu provedoh tri mjeseca, možda koji dan više. Danju sam radio kod nekog drvodjelca koji je gradio čamce, navečer sam krpao mreže, a noću spavao tek nekoliko sati. Moj poslodavac bijaše glavni među tamošnjim ribarima, i imao je dvadesetak naučnika poput mene, odnosno poput drugih ribara, a i nekoliko sposobnih zanatlija. Bijaše kršćanin, u smislu da dobar čovjek nužno mora imati vjeru. Bijaše uistinu dobar, premda je bio bogat... Zašto je Isus Krist kazao da će teže bogati stupiti u Kraljevstvo nebesko no deva kroz ušicu igle? Jednoga dana rekoh tom čovjeku da je njegov posao, koji sjedinjuje ribarstvo i zanat kalafata, najbolji posao koji kršćanin može imati, jer je apostol Petar – koji je stijena na kojoj stoji Crkva – bio ribar na tom istom moru, a Josip drvodjelac onaj koji je odgojio Isusa Krista. Čovjek se nasmiješi i reče: »Znam, ali ja nisam odabrao ni posao ribara niti posao drvodjelca, jer to su za me već učinili moj otac i moj djed. Da sam ja mogao odlučivati, bio bih radije poljodjelac, jer tako me ne bi pogađao gubitak svaki put kad more proguta nekog od mojih ljudi.« Strese glavom i ode nadgledati rad kalafatâ i ribara.
Nekoliko tjedana nakon što sam se nastanio u Damietti, počeh prepisivati lijekove bolesnicima i oni bi ozdravljali. To me ondje učini poznatim kao liječnika, no ja sam požurio otići od njih. Ali tek nakon što sam se ispričao što ne želim prihvatiti ono što mi je ponudio njihov glavar, to jest da za stalno ostanem s njima i da se oženim nekom od njihovih žena! Oprostivši se od njih napustih Damiettu, nakon što mi je gazda u dlan gurnuo nešto novca, i dao mi torbu u kojoj bijaše odjeća od ovčje vune, putnički pokrivač, i nešto suhe hrane. Bijaše zimsko doba, i ja u zoru krenuh prema Jeruzalemu. Poslije nekoliko dana hoda prema istoku zelena se polja prorijediše, modri obzor mora i jezeraca nestade iza brjegova. Prevladavaše žuta boja. Bijah na vratima Sinaja, gdje je pustinja za pustinjom, osama i neplodnost. Na rubu pustinje stajaše samostan skromne građe, osamljen sred pijeska. Vidjeh ga izdaleka, ali mu se nisam približio. Niti sam se pitao čime ću se hraniti u sinajskoj pustinji, gdje nema zelene trave koju bi se moglo prikupljati da se napuni prazan želudac, što sam činio na početku svoga puta... Strah od putovanja navede me da noć provedem pod providnosnim stablom što izdaleka gledaše na samostan. U zoru, monah koji je rano izašao iz samostana da izvede koze na pašu, vidje me i pođe prema meni držeći u jednoj ruci hljeb kruha a u drugoj štap kojim je tjerao koze. Već dva dana ne bijah razgovarao s ljudskim bićem, ali morao sam mu se obratiti kad mi ljubazno pruži hljeb. – Dobar ti dan, brate, srce mi kaže da si gladan. – Hvala ti. – Zar kaniš prijeći pustinju u toj odjeći, i bez nečega na čemu ćeš jahati? Tako poče naš razgovor, koji se okonča na neočekivan način. U tom vrlo mršavom monahu osjetih nešto što ne osjetih u drugih monaha koje sam dotad sretao – tjeskobu. Reče mi da je podrijetlom iz Damiette, i da je ludo volio
neku djevojku, koju su, međutim, njezini prisili da se uda za drugoga. Zato je odabrao monaški život. To se dogodilo kad je imao dvadeset godina, a sad mu bijaše već trideset. Za deset godina svoga monaškog života svakog se dana pitao je li ta odluka bila pogreška ili nešto što je dobro... Njegova otvorenost mi se svidjela te se zadržah u razgovoru. Ispričah mu razloge zbog kojih sam napustio Aleksandriju i prepustio se lutanju bez cilja. Ali to ga ostavi ravnodušnim! Nije poznavao Hypatiju, i nije čuo za njezino umorstvo. Sve što mu ispričah ostavi ga ravnodušnim, jer ga je ravnodušnim ostavljalo sve, kako ono što se dogodilo tako i ono što se tek ima dogoditi. Začudih se njegovoj ravnodušnosti, ali još i više lakoći s kojom mi reče da bi on, da mu se sada i vrati njegova ljubljena, ostao u povučenosti monaškog života. Ili bi postao župnik u kakvoj crkvi, a možda bi bio trgovac kao i otac... Ali znao je da se ona neće vratiti, te da će stoga cio život provesti kao monah. – Nisi se, dakle, odrekao života kad si postao monah? – Brate, biti monah nije drugo do li postojano se držati života, pa kako bih mogao reći da sam ga se odrekao? To mi reče bez ikakve strasti, ustajući da okupi koze koje bijahu otišle skloniti se u sjenu stabala. Prije no što je otišao reče mi, milozvučnim deltskim narječjem, da ne bih smio u Sinaj prije no što svratim do starog monaha u samostanu. Još se sjećam njegovih riječi: »To je čovjek kojeg se mora vidjeti. Nikad nećeš sresti nekoga njemu slična!« Nisam vidio nikakva zla da svratim u samostan prije no što ću krenuti u sinajsku pustinju. Ondje u nekoj kapeli nađoh toliko stara monaha da povjerovah u ono što su govorili u samostanu – to jest da mu je mnogo više od sto godina! To su potvrđivale bore na njegovu licu, ali sjaj njegovih očiju kao da je to pobijao. U očima mu bijaše bljesak, sjaj koji je privlačio pozornost, a njegove škrte riječi bijahu mudrost sâma. Govorio mi je očiju uprtih u križ
nad oltarom. Za razgovora koji je potrajao više sati samo se jednom okrenuo prema meni da bi mi rekao: »Ako tražiš temelj vjere, kako kažeš, pođi u špilje kod Mrtvoga mora i potraži Esene. Oni su pravi židovi… a judaizam je osnova… I ako pođeš tamo, potrudi se nad monaha Haritona, on je najiskreniji čovjek na svijetu, i najasketskiji.« Tri dana provedoh u tom dalekom samostanu, a onda krenuh u Sinaj. Na odlasku monah mi dade halju, komad kruha sa zrncima prosa i s medom od šećerne trstike, te mijeh od kozje kože pun vode. To je bila sva oprema za prelazak preko Sinaja, najneplodnijeg mjesta na svijetu. Na vratima samostana sretoh mršavog i šepavog prodavača vode koji je na leđima nosio mijeh velik koliko on sâm. Kad ču da sam krenuo u Sinaj, posavjetova me: »Nemoj iz vida nikad izgubiti more, inače više nikad nećeš izaći... I potraži magarca da jašeš na njemu, jer ovu se pustinju ne može prijeći pješice.« Poznavao sam topografiju Sinaja iz onoga što sam nekad bio našao u knjizi drevnog znanstvenika Klaudija Ptolomeja, koji je živio u Aleksandriji kad su ondje živjeli najumniji ljudi iz cijeloga svijeta. Stoga sam odmah razumio što je htio reći šepavi prodavač vode, i shvatio sam njegovo upozorenje – ni jednom se nisam jako udaljio od sjeverne pustinjske obale. U dva mjeseca koliko mi je trebalo da prijeđem Sinaj dogodilo se mnogo toga, od čega neke stvari nikad neću moći zaboraviti... Jednom sam susreo neke beduinske nomade i izliječio mladića koji bijaše iščašio rame pavši sa starog zida pored kojeg bijahu podigli svoj šator. Rame bijaše iščašio ujutro onoga dana kad samo prolazio pored njih. Već je dva sata trpio bolove. Mladićevo rame obradih prema onome što bijah naučio od ortopedije i od načinâ na koje se treba pobrinuti za iščašenjâ te mu ublažih bolove. Onda mu njegovi dadoše nekakvu narkotičku travu koju je malo žvakao i zaspao dubokim snom. Te noći koju provedoh među njima beduini su mi
ukazali sve počasti. Sutradan mi pokloniše ostarjela magarca na kojem sam prešao pustinju. Jašući na njegovim koščatim leđima zaradio sam nekoliko rana na unutarnjoj strani bedara... Od beduinâ još kupih nešto odjeće, osušena mesa, i slame za magarca. Platih im s pola od novca što mi ga bijaše dao bogataš iz Damiette. Ne mogu zaboraviti ni to da sam jednom, u vrijeme zalaska sunca, naišao na karavanu hodočasnikâ koji bijahu prije dva mjeseca krenuli iz Cirene, jednog od gradova Zapadnog Pentapolisa, za Jeruzalem. Jako se obradovah kad vidjeh karavanu, premda sam se smatrao sretnim i u svojoj usamljenosti. Cio mjesec išao sam s karavanom, dok ne dođosmo u Palestinu. Hodočasnici nastaviše svojim putom prema sjeveru, a ja se odvojih od njih nastavljajući svoje putovanje prema istoku, prema Mrtvome moru da tražim osnove vjere. U to vrijeme bijah uvjeren da je istinska vjera samo jedna, i da ima samo jedan izvor! Treći događaj bijaše mučan. Sred pustinje što vodi do Mrtvoga mora, malo prije zore napadoše me pustinjski vukovi. Najprije su kružili oko mene, na udaljenosti. Magarčev hod postade uznemiren te on nije više slušao moje naredbe... Zašto toga dana nisam čekao da izađe sunce pa da onda krenem?... Vukovi se međusobno sporazumijevahu svojim glasanjem, i sve se više približavahu. Iz njihova se zavijanja vidjelo da su vrlo gladni i razdražljivi. Nisam uza se imao ništa čime bih ih otjerao od sebe osim štapa. Magarac me zbacio i odjurio u skokovima, a vuci pojuriše za njim... Tišinu koja nastade odjednom prekinu magarčevo njakanje i urlikanje izgladnjelih vukova što su mene ostavili pojurivši za njim. Nastavih svojim putom, kad me odjednom zaokupi misao što se iznenadno rodila – Bog mi bijaše dao magarca zato da bude hrana zvijerima koje On stvori. Bože, Ti koji si skrit iza zastora moći, učini što hoćeš s kim hoćeš!
*** Eto, time ispunih ovu listinu. Sjećanjima što ih ovo pisanje učini živima da bi još jednom bila proživljena još nije kraj. Samo što ih s godinama što prolaze vidim u novom svjetlu, kad god ih prizovem iz daleke prošlosti... Eto, čvor sjećanja razvezao se, a tijek pričanja zamalo se prekinuo. Sa sljedećom listinom vratit ću se onome što se dogodilo s Nestorijem, kad ga prvi put sretoh kod Crkve uskrsnuća.
Jedanaesta listina ŠTO SE DOGODILO U JERUZALEMU Dobro se sjećam onoga davnog jeruzalemskog dana teške omare. Tužna sjećanja što su ih probudila Nestorijeva pitanja o umorstvu Hypatije držala su me budna cijelu noć, vrativši me u vrijeme provedeno u Aleksandriji, od kojeg sam stalno bježao. Nisam ni zamijetio kad je izašlo sunce, i ne izađoh na jutarnju molitvu. Ostao sam sjediti na krevetu, kao da sam izgubljen. Susret s Nestorijem toliko me bijaše smutio da me je njegovo kucanje na vrata zateklo, a kad otvorih ukaže mi se njegovo blago lice, a jarko sunce iza njega me zaslijepi. – Blagoslovljeno ti jutro, sinko... Što ti se dogodilo? Lice ti je blijedo a oči mutne. – Ništa, oče. Izvolite, izvolite. – Krevet ti je hladan i uredan, zar si spavao na podu? – Izvolite, oče... izvolite. – Otvorit ću ovaj prozor... Što je s tobom, Hypa? Sjedosmo jedan nasuprot drugom, šuteći. Sjedeći na mom krevetu on me je gledao pun razumijevanja i sućuti, a ja sam sjedio na sofi, dok mi je u duši svejednako odzvanjao odjek Hypatijinih krikova. Bijaše prošlo deset godina od njezina umorstva, no za me kao da nije prošao ni jedan dan. Među nama vladaše duga mučna šutnja, a onda me Nestorije pozva da odemo u crkvu zajedno moliti, ili da se prošetamo oko zidina. Pogledah ga mutnim očima, ne odgovorivši. On ustade i reče: – Hajde, šetnja će ti dobro doći.
– Kako ti hoćeš, blagoslovljeni oče. Zatvorih vrata ćelije, a Nestorije otpusti đakone koji su ga vani čekali. Hodao sam uza nj šuteći, jer uopće ne bijah u stanju govoriti. Bî mi drago što nije ušao u crkvu – duga misa bila bi dosadna. Nestorije skrenu oko zidina, pa produži s moje lijeve strane prema drveću što je raslo iza crkve, gdje bijaše ono mirno mjesto koje sam jako volio, i gdje sam često znao čučati pod drvetom. Pokuša odagnati moju smućenost rekavši mi da se biskupu Teodoru zdravlje popravilo, da mi biskup zahvaljuje i da bi me rado opet vidio, štoviše da razmišlja o tomu da pođem s njim u Mopsuestiju, gdje bih mogao ostati živjeti! Govorio mi je svojim mirnim načinom, a kad je završio već bijasmo stigli do stabala. Upita me bih li htio sjesti, a ja odmah pristadoh, jer sam osjećao slabost u nogama od hodanja. Iz džepa izvadi malo Evanđelje sitnih slova i pruži mi ga rekavši: – Ovo je dar za tebe... Od biskupa Teodora i od mene. Otvorih knjigu, a u njoj, umjesto Evanđelja, nađoh medicinsku raspravu. Bijaše to poslanica Galenova njegovu učeniku Glaukonu o tomu kako se liječe razne bolesti. Zahvalih mu, a on mi se nasmiješi ohrabrujući me i nastojeći popraviti moje raspoloženje. Reče mi: »Ako je tvoje sjećanje na Aleksandriju toliko bolno, moraš ih zaboraviti. Žao mi je ako su moja pitanja o Hypatiji prouzročila bol.« Nestorije bijaše nježan i suosjećajan, premda se to ne bi reklo prema njegovu izgledu. Pokušah se nasmiješiti rekavši mu da sjećanje na Hypatiju nije jedino što mi nanosi bol, i da nema potrebe da mi se ispričava. A onda, da bih popravio raspoloženje, rekoh: »Ispričao bih Vam svoj jad, koji bih htio podijeliti s nekim vrlim kao što ste Vi.« – Reci mi, sinko, što god hoćeš. Ispričah mu kako su Petar čitač, a i drugi s njime, Naučiteljicu već oderane kože vukli do mjesta blizu napuštene škole znane po nazivu Museion, gdje su ju
zapalili... Tu prekidoh priču, kad na njegovu licu vidjeh znake boli. Nestoriju ne ispričah cijelu priču, ne rekoh mu da sam ondje stajao buljeći u lomaču sve dok se nije ugasila pošto je plamen progutao Hypatiju i ostatke Museiona, gdje sam nekoć sanjao da ću studirati liječništvo. No ispričah mu da sam toga dana, očajan, napustio Aleksandriju da se nikad više ne vratim, i da sam Kanopskom ulicom hodio posve sam, kao da u gradu žive samo duhovi. – Za Boga miloga i milosrdnoga! Nestorije uzdahnu izgovarajući te riječi, a ja, pogledavši u nj, zamijetih gorčinu koja mu je izobličila crte lica. Shvatih da sam ga ispričanim pogodio, premda sam sažeo priču, ne ispričavši mu pojedinosti... Ono što potom s uzdahom reče ne bijaše za me iznenađenje. Suci koje je car poslao da istraže što se dogodilo s Hypatijom nisu ništa otkrili, nitko od njezinih ubojica ne bijaše osuđen, a ono što je bilo kao da se i nije dogodilo! – Da, oče, znam to. Čuo sam to od hodočasnikâ što su ovamo došli iz Egipta i Aleksandrije. – A jesu li ti, Hypa, hodočasnici ispričali da je Ćiril te suce potkupio, obdarivši ih skupim poklonima zato da cijelu stvar prikriju? – Jesu, oče, rekli su mi. Rekli su i da se car Teodozije II. zadovoljio time da aleksandrijskim monasima uputi upozorenje da se ne miješaju s ljudima na javnim mjestima u gradu, zaključivši tako tu krvavu stranicu! – Oštre li kazne..., odvrati Nestorije s gorkom ironijom. – Da su se barem toga držali! Sunce nad nama već je jako pržilo. Vidjevši na Nestorijevu čelu graške znoja, bî mi žao i njega i mene, te predložih da se vratimo u moju ćeliju. No on reče: »Ali najprije pođimo u crkvu pomoliti se, a onda ćemo u tvojoj ćeliji popiti čaj od gorske mente.«
Kod crkvenih vratiju stajaše svećenik koji se pozdravljao s nekim posjetiocima. Kad nas ugleda, lice mu se razvedri i on Nestorija dočeka dobrodošlicom, ustrajući na tomu da mu se pridruži kod objeda. Nestorije mu ljubazno zahvali, i, ispričavajući se, objasni da objeduje s biskupom Teodorom. A onda ga riječima što su zvučale šaljivo pozva da se on pridruži njemu i biskupu: – Budeš li danas jeo ukusnu hranu koju su priredili monasi, ozbiljno ćeš razmisliti o tomu da pristupiš našoj župi, i da pođeš s nama kad hodočašće završi! – Oh, Nestorije blagoslovljeni, kako bih mogao napustiti svoju ženu i svoju jadnu obitelj? A osim toga, odavno me prošla želja za dobrim jelom. – Što se tiče tvoje obitelji, ona bi došla živjeti s tobom u Antiohiju ili Mopsuestiju, a želju za dobrim jelom vratit će ti ovaj ovdje monah Hypa uz pomoć svojih ljekovitih trava za želučane bolesti! Svećenik se nasmija i obrati se meni: »Onda ćeš ti mene izliječiti, kao što sam prvi put ja tebe izliječio!« A kad ga Nestorije upita o čemu on to govori, svećenik mu ispriča o tomu kako bijah stigao u Jeruzalem, i kako sam se od iznemoglosti srušio pred Crkvom Uskrsnuća, te kako su me donijeli k njemu. Nestorije me blago pogleda i reče: »Čovjek, svaki čovjek, je slab. Svi smo mi slabi, i naša je jedina snaga ljubav.« Svećenik potvrdno kimaše glavom, a onda se nečega prisjeti te upita Nestorija, odjednom oduševljen: »Kad se već govori o ljubavi, bi li htio da se danas okupimo i da govorimo o raznim oblicima ljubavi? Ono što bi ti imao reći o tomu bilo bi vrlo zanimljivo, već sam te slušao o tomu govoriti tvojoj braći, kad vas bijah posjetio u Antiohiji.« – Velečasni ne zaboravlja! No to je bilo davno. A danas, dok je biskup Teodor s nama, ne trebaju nam rasprave, dostaje da slušamo njega i da žeđ utažimo njegovim znanjem.
– Bog blagoslovio tebe i njega. A sad, dopustite, posla u crkvi ima stalno. – Blagoslovila te Božja zaštita... Hajde, Hypa, idemo se pomoliti. Molitva je poput magijskog čina. Odmara i smiruje duh i ražalošćeno srce. A isto tako i otajstva koja nas pročišćuju od svih naših briga, skidajući ih s nas i predajući ih Božjem milosrđu. No onda nas želja opet vraća brigama te, premda još uvijek vjerujemo u Boga, napuštamo utočište vjere i ostajemo sami, postajući plijen u pandžama tjeskobe i padamo u ždrijelo mislî... No ne treba sada o tomu govoriti! Poslije molitve izađosmo iz crkve, a Nestorijevo lice bijaše ozareno ljubavlju. Predložih da najprije pođemo na objed s biskupom Teodorom, pa da se tek poslije toga vratimo u moju ćeliju. On se tomu ne usprotivi. Na putu do mjesta gdje on i biskup bijahu odsjeli zaprega našeg razgovora kretala se raznim putovima. Pričao mi je o sjaju Antiohije, o znanostima što cvjetaju u antiohijskim školama, o bogatoj biskupskoj knjižnici, o ljekovitu bilju što dolazi iz obližnjih sela, o caru Teodoziju II. i njegovu stalnom oklijevanju u gotovo svemu, o antiohijskom biskupu i njegovoj savršenoj moralnosti... Ja sam njemu pričao o vremenu provedenom u Ahmimu, opisao sam mu to uspješno i bogato mjesto na obali Nila, tamošnji veliki hram na čijem ulazu stoje golemi faraonski kipovi, od kojih su neki visoki trideset metara. Govorio sam mu o ondje postavljenom kipu prelijepe žene, za koju kažu da je kći velikog faraona što je dao podignuti taj hram. On tada reče: – Čuo sam da su ostaci aleksandrijske Naučiteljice prenešeni u Ahmim, gdje počivaju već nekoliko godina. – Jest, oče. No u Ahmimu ima i mnogo crkava, i mi njegove stanovnike držimo za dobre kršćane. – Nek ih Bog očuva od Ćirilova nasilja.
– Teško se u Ahmimu mogu dogoditi onako strašne stvari kakve su se dogodile u Aleksandriji. Ondje su ljudi drukčiji. – Hypa, ti si pristran kad se radi o tvojim sunarodnjacima Egipćanima. – Moguće je, oče... moguće je. Kad stigosmo biskupu Teodoru, on se razveseli našem dolasku. Toga dana osjetio sam koliko je duboko prijateljstvo što povezuje ta dva čovjeka, nadajući se da se takav odnos može uspostaviti i između mene i Nestorija... Taj susret raznježio mi je dušu, a za objed je bilo uistinu dobrih jela, od kojih neka u Jeruzalemu i u tom kraju ne bijahu poznata. Biskup je htio da kušam razne vrste jela, hvaleći neka s njihove probavljivosti. Ja sam kod sebe još uvijek imao Galenovu knjigu te mu zahvalih na njoj i na pozivu na objed s tako blagoslovljenim društvom ljudî od crkve. On se nasmiješi rekavši mi: »Kad se vratim kući, poslat ću ti još knjigâ o liječništvu. Tražit ću od pisarâ u biskupiji da za te prepišu Hipokratova djela i djela drugih poznatih liječnika.« – Činite mi veliku čast, preuzvišeni biskupe. – Bit će to od koristi za tebe i za ljude, ako Bog dâ. Ljudima je liječništvo potrebno, u posljednje je vrijeme to umijeće zakržljalo. Nek Bog u vama čuva to korisno znanje. Nestorije se nenametljivo uplete u taj dijalog, podsjećajući biskupa da ja pišem pjesme. Biskup se okrenu meni i reče da je i njegov stari prijatelj Ivan Zlatousti u početku pisao poeziju, te doda: »Nisam li ti bio rekao, dragi Nestorije, da su njih dvojica slični jedan drugome!« Onda biskup stade pričati toj blagoslovljenoj družini svoja sjećanja o Ivanu Zlatoustom... Uživaše u iznošenju uspomenâ kao da vraća u život onaj dio sama sebe koji već bijaše iščezao. S nama je sjedio neki monah poodmaklih godina, koji nije progovorio ni riječi, i dva svećenika. Biskup Teodor ne
bijaše još dovršio priču o svojim uspomenama, kad jedan od dvojice svećenika upita: »Kako su se Aleksandrijci usudili osuditi Ivana Zlatoustog, koji je pravi svetac?«... Iznenadno pitanje rasprši ugodno ozračje naše sjedeljke. Nestorije pogleda svećenika prijekorno, zbog čega meni bî neugodno, a svi zajedno kao da smo se od nelagode sklonili u šutnju. Biskup Teodor dvaput mahnu podignutom desnom rukom te ljut i namrštena čela reče: »U Aleksandriji se događaju svakakve besmislice; i prethodni i sadašnji biskup nasilno su djelovali. Ja ne volim da se govori o njima i o njihovim djelima koja su najudaljenija od Kristova i apostolskog nauka, a najbliža djelima onih što teže ovosvjetovnim dobrima. Nek Bog sve ljude obuhvati svojom milošću i svima oprosti.« Pomislih da će biskupove riječi biti zaključak i poziv da se naša sjedeljka okonča. Ali iznenadi me šutljivi monah – koji od trenutka kada sam ga vidio ne bijaše progovorio ni riječi – progovorivši grčki na istočnjačkom dijalektu. Oslonjen na štap oštro reče: »Bog oprostio Aleksandrijcima za ono što učiniše, za ono što čine danas, i za ono što će sutra učiniti! Aleksandrijska Crkva neće se uspostaviti sve dok ne bude uništena, ili dok ne bude uništena ova vjera u cjelini.« Šutnja nas sve okova, nismo se usuđivali pogledati jedan u drugoga... Ja pogledah sve njih zajedno, čudeći se riječima neobična monaha i šutnji sviju... On je očito u njihovim očima imao neku važnost, inače ne bi govorio onako oštro, i ne bi sve zajedno onako zbunio a da pritom njegov izgled ne odavaše nikakve zabrinutosti. Tada sam shvatio da na ovome svijetu ima Božjih ljudi što ne poznaju tajnu ljubavi, čiju vrijednost znaju spoznati samo savršeni. Taj monah, kako mi se učinilo, bio je jedan od tih neosjetljivih na ljubav. Bio je vrlo sličan Haritonu Svetome, kojeg bijah sreo u špilji pokraj Mrtvoga mora. Obojica su govorila istočnim dijalektom, obojica vrlo
mršava i poodmakle dobi. Obojica su se govoreći tresla u tijelu, potresajući one koji ih slušaju... Ovaj je tajanstveni monah možda bio brat monaha Haritona, ili možda jedan od onih što se u različitu liku pojavljuju na raznim mjestima? Ti sveci znak su za ljude, jer su svjedoci Gospodinovih čuda na zemlji... Sve to mi je tada prolazilo kroz glavu, uz brojne neobične misli o vjeri, misli u koje danas više ne vjerujem kako sam vjerovao tada. Trgnuh se iz tih misli kad Nestorije ustade otresajući svoju halju objema rukama, kao da time hoće otresti tišinu koja bijaše zavladala među svima nama... Biskupu Teodoru reče nešto što je značilo da ćemo ga ostaviti da se odmara, istodobno tražeći od njega dopuštenje da pođe sa mnom u moju ćeliju da raspravi neke stvari, i da će se vratiti poslije zalaska sunca. Tako završi naša sjedeljka, na kojoj posljednji put vidjeh biskupa Teodora Komentatora. Na putu do ćelije ne mogah se suzdržati a da na pitam Nestorija o šutljivom i uspaljenom monahu, koji je okončao sjedeljku. Reče mi da je to jedan od najpoznatijih monaha što žive u podnožju blagoslovljene Kapadokije, koja je našoj vjeri dala tri velika čovjeka poznata kao Kapadokijski oci. Doda da je taj šutljivi monah ondje poznat po svom asketskom i strogom životu. Da ljudi za nj kažu da čini najneobičnije stvari i čuda, što je on odlučno nijekao. Bijaše poznat sa svoje šutljivosti i škrtih riječi. Crkveni su ga ljudi jako poštivali, a biskup Teodor ga je ubrajao među svoje duhovne učitelje. Bijaše nekoliko godina stariji od njega – imao je osamdeset. – Sliči na monaha Haritona. – Odakle ga ti poznaješ, Hypa?... Zar si vidio Haritona Svetoga? – Jesam, oče. Posjetio sam ga u njegovoj špilji prije nekoliko godina. Nestorije je želio više saznati o mom susretu s Haritonom, a ja sam htio više saznati o onome što je rekao
šutljivih monah iz Kapadokije, tako da smo toga dana imali o mnogo čemu razgovarati. Ostadosmo tako sjediti satima, prekinuvši razgovor samo kad neki jadan čovjek dođe tražiti lijek za oštru bol u želucu, koja ga je mučila pošto je pojeo neku pokvarenu hranu. Jedini lijek za nj bijaše protuotrov pod imenom ‘mitridat’ Ja sam ga malo imao u svojoj ćeliji te mu ga dadoh, a onda se uz ispriku odrekoh naknade svojim uobičajenim riječima: »Ako hoćeš, možeš staviti nešto u kutiju za milodare u crkvi...« Čovjek ode, a ja se vratih Nestoriju, koji se čudio što sam dao lijek bolesniku očekujući za to samo Božju nagradu. »Sve to reče – bit će ti uračunato kod Boga, blaženi Hypa.« – Oče, ja sam umijeće liječenja izučio ništa ne plativši, pa kako bih mogao prihvatiti naknadu? Kako je rekao naš Spasitelj Isus apostolima: ‘Besplatno ste uzeli, besplatno ćete i dati.’ Vratismo se našem razgovoru, i ja ispričah Nestoriju o mojim lutanjima krajem uz Mrtvo more i o tomu što ondje vidjeh. O mom susretu s monahom Haritonom, nakon što sam tri dana i tri noći proveo pred ulazom u špilju čekajući da on izađe, jer sam se skanjivao ući i poremetiti njegovu osamu. Svakih je sedam dana skupina ljudî iz sela stavljala pred Haritonovu špilju zavežljaj s hljebovima kruha, komadima suhog sira, i ćup s vodom, što bi normalnu čovjeku dostajalo tek za dva dana, ali on se time hranio cijeli tjedan. Upravo su mi ti seljani pokazali gdje je njegova špilja, savjetovavši mi da ne ulazim ako me on ne pozove. Poslije dvije noći provedene pred špiljom stadoh sumnjati da je on uopće tu. Pomislih da je možda tko zna otkad umro a da to nitko ne zna, i da ono što mu seljani donose uzima kakav lutalica. No oko podneva, dok sam drijemao, u snu vidjeh Haritona koji mi reče da još nije došlo vrijeme susreta, i da će me on pozvati u pravome trenutku. Poslije treće noći moja zaliha hrane bijaše iscrpljena, i ostadoše mi samo knjige, pergamenti i tinta. No do te mjere bijah
uvjeren da moram čekati na znak, da mi se nije činilo da odveć dugo čekam, te i ne pomišljah napustiti ulaz u špilju. U podne toga dana čuh kako me zove iz svog pustinjačkog staništa dubokim glasom koji je prijeteći odzvanjao: »Ako je netko tu vani, neka uđe!« Kad uđoh njegov me izgled uplaši. Gotovo da su se od njega vidjele samo oči koje su sjajile svetošću na licu uokvirenom raščupanom kosom. Užasno mršavo tijelo bilo mu je omotano u krpe izblijedjele crne boje. Špilja bijaše poput kripte, puna brojnih rascijepa u stijenama. Tlo je bilo hladno i vlažno te sam, ušavši, osjetio olakšanje od vrućine zraka što me je iscrpila za ona tri dana što ih provedoh u samoći na suncu što nemilosrdno prži taj neplodni okoliš. Oprezno uđoh u njegovo stanište ispunjeno svjetlom i strahom od Boga, a on me dočeka riječima: – Što hoćeš od mene? – Oče, strpljivo sam danima čekao pred tvojim ulazom da bih te vidio, da mi podariš svoj blagoslov, i da ti postavim nekoliko pitanja. – A zašto misliš da ja imam odgovore? – To je ono što vjerujem, oče, i čemu se nadam, jer me ta pitanja muče. – Sjedni. Sjedoh preda nj, i nesigurno mu ispričah kakve me dvojbe muče i tjeraju da proučim osnove vjere. Rekoh mu o svom putovanju do liticâ uz Mrtvo more, kamo dođoh u nadi da ću odgovore naći u Esenâ, ali njihove pećine nađoh napuštene i bez života, a sjećanje na njih već izgubljeno, kao da oni nisu drugo do li zaboravljena uspomena... Dođoh stoga njemu uplašen morem nasilja što preplavljuje zemlju Gospodinovu, užasnut groznim pokoljima u ime Kristovo... Otvoreno mu rekoh koliko mi je potrebna pouzdana istina, i koliko mi ona manjka.
Monah Hariton je šutio sve dok nisam dovršio svoju priču. A onda se njegovo mršavo tijelo uočljivih grudnih kostiju i koščatih ramena stade tresti dok mi je govorio. Reče da pouzdanog znanja neće biti sve dok se ne ugase dvojbe, a dvojbe će se ugasiti samo ako sve prepustimo Gospodinu, to jest ako spoznamo njegova čuda u svekoliku stvorenju. A čuda će biti spoznata samo zahvaljujući Božjem utjelovljenju i očitovanju u Kristu... Potom mi savjetova hodočašćenje u Jeruzalem, naglasivši da ne uđem odmah u grad, već da ga najprije obiđem. Zato sam najprije prošao kroz doline kojima je kročila noga Isusa Krista. Tek onda sam se malo-pomalo približavao središtu, to jest mjestu njegova uskrsnuća, no uđoh tek pošto od Isusa Krista dobih znak. – Odatle si došao amo, Hypa? – Da, oče, od tamo. Nestorije se nasloni leđima na zid ispruživši noge na krevetu. Duboko se zamisli, a lice kao da mu je plovilo morem kontemplacije. Malo zatim sklopi na tren oči, a onda pogleda na me izgovarajući nešto što sam zapamtio i navečer iste večeri zabilježio... Doslovno je rekao: »Hariton je nedvojbeno blagoslovljen čovjek, ali njegov život razlikuje se od života ovdje u Antiohiji. On bježi od svijeta, smirivši se i gubeći se u sebi, spašavajući se na taj način, odvajajući se od stvarî koje ga progone. Naš je pak život drukčiji, Hypa. Mi vjerujemo srcem živeći čudo božansko, utječemo na svoj um da bismo čovjeka uzvisili do mjere do koje Gospodin hoće. Vjerujemo da čudo jest čudo samo ako je iznimno; da nije tako, zbog njegova stalnog ponavljanja ono više ne bi bilo čudo. Bog se samo jednom utjelovio u Isusu Kristu da bi ljudskom rodu pokazao put, jednom zauvijek. Stoga nama nije potrebno živjeti u čudu, nego samo držati se puta što ga je to čudo zacrtalo; inače bi se izgubio njegov smisao... Hariton je smirio tvoje srce izbrisavši iz tvog duha ono što ga je održavalo budnim,
nadajući se da će tjeskoba tvoga razuma iščeznuti, a da će tvoje srce postati svjetionikom spoznaje. Istina je, Hypa, da je svjetlo vjere u srcu, ali ono samo nije u stanju tragati, spoznati i razriješiti međusobno oprečne stvari.« Rukom pokaza na prozor ćelije koji je gledao na kupolu crkve Svete Helene, te doda: »Smotri veličanstvenost te crkve pa će ti se srce ispuniti vjerom. A onda ćeš saznati da je svetica koja ju je podigla – Helena, majka cara Konstantina – najprije bila krčmarica u okolici Edese... Kako bismo mogli razumjeti takvu promjenu u Životu cara i njegove majke, do li uspoređujući ga s čudom Isusa Krista? Čudo se, Hypa, događa samo iznimna, i mi vjerujemo da se može samo rijetko dogoditi. A onda uposlimo svoj um i razborom uspoređujemo ono što vidimo kako bismo razumjeli i razriješili međusobno oprečne stvari. Tako je i sa svime drugim – vjerujemo, a onda umujemo i naša se vjera učvršćuje... To je naš način.« – Uvijek će biti proturječjâ, gospodine, koje um neće moći razriješiti. – Možda neće moći tvoj um; a onda će poslije tebe doći netko tko će to moći. – Ili će možda proturječnosti same od sebe nestati kao proturječnosti te će biti zaboravljene i neće zaokupljati razum ljudî! – Istina, Hypa. Ima mnogo takovih primjerâ. Osjetih da je prikladan trenutak da ga upitam za riječi kapadokijskog monaha kojima bijaše ušutkao sve ostale, ali sam se skanjivao da ga na bih uvrijedio. No bilo je očito da je on svojom oštroumnošću naslutio o čemu razmišljam i u vezi s čime oklijevam, pa me pogleda sa smiješkom u očima i lica ozarena poput vedra jutra i, natočivši iz zdjele vrućeg čaja od gorske mente, upita me što skrivam od njega, i zašto se skanjujem. Rekoh: »Ti, oče, znadeš što držim u sebi, i što osjećam... Kad bih ti otvoreno rekao da su me riječi kapadokijskog monaha uzrujale izazvavši u meni
proturječne misli, proturječje kakvo je između naše vjere što se temelji na žrtvi i ljubavi i onoga što se u ime Isusa Krista dogodilo u Aleksandriji...« – Ono, Hypa, što se dogodilo u Aleksandriji nema nikakve veze s vjerom... To je prva krv što je u tom gradu prolivena otkad su pogani progonili ljude naše vjere, kršćanska krv koju proliše kršćani! Prije pedeset godina Aleksandrijci su ubili aleksandrijskog biskupa Grgura zato što se slagao s nekim od mnijenjâ Arija Aleksandrijskog... Ubijanje u ime vjere ne može biti vjera. To je ovosvjetovno ponašanje koje je Ćiril naslijedio od svog rođaka Teofila... Stvari ne treba brkati, sinko – to su ljudi od vlasti a ne ljudi od vjere. Ljudi ovosvjetovne okrutnosti, a ne ljudi ljubavi i vjere. – U Aleksandrijskoj sam crkvi, oče, vidio jednog od monahâ koji su ubili biskupa Grgura Kapadokijskog! Nestorija zaprepasti to što rekoh. A onda on zaprepasti mene onim što reče, jer to me podsjeti na nešto u što sam bio uvjeren i što sam sebi stalno ponavljao: »Taj kojeg si ondje vidio – reče žalosnim glasom – nije monah, jer monasi ne ubijaju, oni samo smjerno hode zemljom idući stopama apostola, svetaca i mučenika!«
Dvanaesta listina NA PUTU U SAMOSTAN Moji dani u Jeruzalemu bijahu svi jedan drugom slični, sve dok, spomenute godine, nije došao Nestorije s hodočasnicima. Njegovim dolaskom moji dani postadoše lijepi i mirni, i otkloniše moj osjećaj nepripadanja. Tih smo se dana najčešće sastajali u crkvi, u mojoj ćeliji, ili u gostinjcu u koji su se oni bili smjestili. Nestorijeva prisutnost donosila je svjetlost u moj duh, a moje brige iščezoše – čak sam i zaboravio na njih, i one na mene... Ali nakon dvadeset dana Nestorije mi reče da se, pošto što su dobili uvjerenja da su putovi za Antiohiju i Mopsuestiju sada sigurni, pripremaju na povratak u svoj kraj. Cijele te noći držala me tjeskoba. Onoga dana kad su trebali otići rano sam ustao, s prvim zracima sunca. Trg bijaše pun kovčegâ, a ljudi su bili zauzeti pripremama za putovanje... Svi su mislili samo o putovanju, a ja sam mislio na to kakvi će biti moji dani poslije njihova odlaska. Nestorije me ugleda izdaleka, dok se vrzmao sred užurbana mnoštva govoreći nešto jednome, pružajući nešto drugome, a svi su mu se pokoravali. On je u njihovu duhu imao važno mjesto. Kad me ugleda, ja mu krenuh ususret, i on me odvede na stranu, uza zid velikog gostinjca, držeći na oku pripreme za put… Napokon se okrenu k meni, rekavši: – Zašto ne pođeš s nama u Antiohiju? A mogao bi se i kasnije pridružiti prvoj karavani koja bude išla na put. – Antiohija je, oče, velik i kaotičan grad. Više ne bih mogao živjeti u takvome gradu. Moja je nakana ostatak života provesti u miru.
– Što to govoriš? Sinko, tebi je tek trideset godina! – Zar samo trideset? Meni se čini kao da mi je tristo. Nestorije se nasmija mojoj šali, a lice mu se još više ozari. Ozbiljno me upita želim li život provesti kao asketski monah u osami, ili kao vješt liječnik u liječenju ljudî. I, šaleći se, doda: »A mogao bi postati svećenik u mom kraju... Možda ćeš jednoga dana htjeti napustiti monaštvo, pa ću ti ja naći neku valjanu pobožnu ženu, a ti ćeš u našoj zemlji izroditi Egipćane.« – Oče, kažem Vam da želim živjeti u miru, a ti mi predlažeš ženidbu?! Nestorije prasnu u smijeh pokazujući red bijelih zuba poput odbljesaka svjetlosti. Popravi svoje pokrivalo za glavu i upita me jesam li zadovoljan živeći u Jeruzalemu. Raširih ruke pokazujući da mi ništa drugo ne preostaje. On reče da bih, želim li živjeti u miru, trebao razmišljati o tomu da živim u nekom samostanu. Nježno doda: »Neću ti opisivati život u samostanu, jer vi ste Egipćani izmislili monaštvo i život u samostanu, oživljujući drevnu tradiciju.« Tog mi je dana Nestorije kazao da ima samostan što pripada njihovoj Antiohijskoj crkvi, smješten u zelenu kraju sjeverno od Alepa, najmirnijem i najljepšem kraju na svijetu, i upita me ne bih li se htio nastaniti ondje. I ne razmišljajući rekoh: »Da, oče, volio bih. Boravak ovdje već mi je dojadio, a poslije Vašeg odlaska neće biti ničega što bi me ovdje u Jeruzalemu radovalo.« Nestorije zatraži pisaljku i tintarnicu, posegnu u džep, izvadi mali komad isprane kože i nešto napiše na obje strane rekavši mi da je to pismo za poglavara samostana, koji će me rado primiti. Opisa mi mjesto na kojem se nalazi samostan, reče da je ondje zrak dobar, da je samostan blizu njegova boravišta u Antiohiji, samo na dan puta, te da ću ga moći posjećivati u biskupiji kad god hoću. Ili bi on mogao svratiti k meni, kad bude na jednom od brojnih putovanja u tamošnje gradove i samostane. »Samostan je mirniji i
sigurniji od Jeruzalema«, reče, »koji je sa svih strana okružen neplodnom zemljom, a i daleko je od prijestolnice carstva...« Malo razmisli prije no što će dodati: »Ja ću se uskoro preseliti u Konstantinopol, tamošnji je biskup jako bolestan. Govorili su mi da bih ga mogao naslijediti na biskupskoj stolici. Kao što znaš, biskup prijestolnice nije manje važan od pape u Rimu, pa bi moja prisutnost ondje mogla biti od koristi za naše suvjernike.« – I bit će, blagoslovljeni oče, s voljom Božjom. – Neka bude volja Božja... A sad ću se oprostiti od tebe, Hypa, s nadom da ćemo se opet sresti. I ne oklijevaj otići u samostan. Karavana krenu, a meni se duša ispuni tugom. Hodio sam za njima sve dok ne izađoše na južna jeruzalemska vrata koja ovdje nazivaju Sionskim vratima. Onda skrenuše prema zapadu, da bi izašli na put za Antiohiju, putom što slijedi obalu usporedo s morem. Kad mi se karavana izgubi iz vida, osjetih da sam ganut, da me je zgrabila ruka melankolije i osjećaj osamljenosti... Hitro se vratih u ćeliju. Odlučih što prije poći u samostan na sjeveru. Dva tjedna provedoh pripremajući se za put, a treći tjedan prođe u iščekivanju trgovačke karavane koja će proći pored Alepa. Smatrao sam da će mi putovanje s njima biti manje naporno i sigurnije od mojih ranijih putovanja. Većina trgovaca bili su Arapi; čiji jezik nisam odveć dobro poznavao, a nisam ni imao volje naučiti ga. Premda je to jezik blizak sirijskome, na njemu nema pisane književnosti koja bi pobuđivala želju da ga se nauči. Ljudi toga jezika nemaju određene vjere. Među njima ima židovâ, kršćanâ, i poganâ, a u srcu njihova neplodnog poluotoka svetišta su idola što ih obilaze goli hodočasnici. Kaže se da su oni sinovi Ismaela koji se spominje u Petoknjižju, ali ja ne vjeruje. Oni među njima koji su kršćani imaju dijecezu u pustinji na njihovu poluotoku koji je znan po imenu Arabija... To su trgovci, prevaranti i ratnici.
Kao što bijah i pretpostavio, moje putovanje s karavanom bilo je ugodno. Na putu smo prošli pored velikoga grada okruženog perivojima koji se zove Damask. Nad njim se diže visoka gora, iza koje se do spušta, a nizina se proteže sve do Alepa i okolnih sela... U Alep stigosmo poslije dva tjedna, u vrijeme zalaska sunca, te sam grad jasno vidio tek ujutro sljedećeg dana. To je lijep grad, nastanjen brojnim Arapima, Sirijcima i Grcima. Neki od njih su izbjeglice što su amo odavno izbjegli iz Palmire, grada koji bijaše opljačkan i razoren prije stoljeća i pol. Stoga je to s obzirom na karakter i na stanovništvo arapski grad. Neobično je da Alep nema zidina! Kuće su raspoređene oko niskih bregova, između kojih je, u središtu, velik i visok brijeg. Na vrhu su ruševine drevne utvrde srušenih dveri, no visoke zidine još stoje. Po izgledu to je očito u ranijim stoljećima bio važan grad, koji je međutim, s prolaskom vremena, izgubio mnogo od svoje važnosti. Danas ga nastanjuju samo trgovci. Noć provedoh u krčmi koja je bila blizu eparhije. Rano ujutro jedan od slugu u eparhiji otprati me do samostana. Nosio je teret s opskrbom koju treba poslati u male samostane duž puta iz Alepa u Antiohiju. To mi je rekao kad je vidio da se čudim tolikim stvarima natovarenim na mazge koje je vodio. Brojne knjige koje sam imao, kad bijasmo napustili Jeruzalem nosila je deva, a iz Alepa u samostan nosile su ih dvije bijedne mazge na kojima smo prešli put. Udaljenost od Alepa do sjevernog samostana nije velika, ne više od pola dana hoda. Tlo je ravno i ima zasijanih zelenih polja i bregova žutoga pijeska. Eparhijski sluga pokaza na brijeg koji ugledasmo čim smo izašli iz Alepa. Reče da je iza toga brijega gradsko groblje, da su mu ondje pokopani majka i otac. Doda da njihov grob obično obilazi svakog tjedna te se pomoli ondje, ali da već neko vrijeme nije odlazio onamo... Upitah ga hoće li obići njihov grob, a on oklijevajući odgovori da ne želi meni praviti neprilike,
odnosno oduzimati mi time vrijeme, ali da bi volio obići grob, jer će, pošto me odvede u samostan, produžiti za Antiohiju da posjeti sestru koja je ondje udata, i da će kod nje ostati mjesec dana. Nije mi preostalo drugo do li da s njime posjetim groblje, gdje ostadosmo pola sata, dok nije izmolio svoje molitve. Ondje ljudi na neobičan način pokapaju svoje mrtve. Ne prekrivaju ih zemljom na koju se postavlja grobna stijena, kako činimo mi u Egiptu. Umjesto toga, oni pokojnike, jednoga nad drugim, polažu u otvore koji su poput dugačkih tunela, koje onda zatvaraju ljepljivom smjesom zemlje i gline te nacrtaju simbol križa. Dok se čovjek molio, ja sam razmišljao o svojim pokojnicima... Nisam znao za očev grob; zapravo, mislim da i nije pokopan! Možda su svećenici iz onoga hrama, nakon što su se uvjerili da su njegove ubojice otišli, njegove ostatke bacili u Nil pa su ga pojeli krokodili... Tko zna nisu li Aleksandrijci Oktaviju bacili u more, ribama za hranu, ili su je pokopali na onom groblju blizu ostataka kraljevske četvrti?... Hypatija, naravno, nije pokopana. Od nje nije ostalo ništa što bi se moglo pokopati; crvi neće jesti njezino tijelo, koje je završilo kao spaljeno i karbonizirano drvo. Ugljen hrani vatru, a pokopana tijela izjedaju crvi! Zar je bilo dostojno Hypatije da mrtva gori? Ili da njezino tijelo mirisno poput kamfora bude hrana crvima?... Odakle crvi što jedu pokojnike? Veliki drevni liječnici, koji su secirali tijela živih i mrtvih, ne spominju u svojim knjigama prisutnost crvâ u živim ljudima. Odakle dakle crvi ? Zar se skrivaju u nama, da bi se pokazali tek poslije naše smrti? Zar se ne kriju u svježem voću i siru, pa dakle i u tijelu živoga čovjeka? Čekaju da stvorenje umre, da se njegovo tijelo raspadne, i preživljuju njegovu smrt, da bi potom i sami uginuli. Kaže se da crv ne jede ostatke svetaca i mučenikâ. Je li to čudo svetaca, ili čudo crva koji zna razlikovati sveta tijela od onih što nisu sveta?... No, kako ja
mislim, crv ne zna razlikovati tijela svetaca i drugih ljudi; tȁ ne napada ni tijela mumijâ što se čuvaju u drevnim sarkofazima u našoj zemlji... Zašto li su drevni Egipćani tijela svojih mrtvih čuvali uz pomoć magije ili znanosti, držeći crve podalje od njih? Ili su možda i ta tijela bila sveta? – Pođimo, oče... Bog te blagoslovio. Trgnuh se iz razmišljanja kad me eparhijski sluga pozva da nastavimo put... Na mazginim leđima misli i beskonačna pitanja se vratiše – hoću li jadnoga dana i ja biti pokopan, ili ću imati grob u obliku tunela u nekoj stijeni poput ovih kod kojih je sluga molio milost za svog oca i majku koji već bijahu prah. A budem li imao takav grob, tko će za mene moliti kad nemam ni obitelji ni potomstva? Neću li jednoga dana postati hrana za one bijele crve što izjedaju mrtve premda nemaju zubâ? Hoće li me stati jesti a da to i ne znam?... Sâm se nad sobom sažalih sjetivši se kako sam u djetinjstvu vidio uginulu patku među stijenama u čijoj su utrobi vrvjeli crvi. U utrobi zemlje, kad kopamo, nalazimo crve! Zar je zemlja mrtva, a crvi joj izjedaju utrobu a da mi to i ne znamo? I ovaj svijet će se rastočiti u ništavilo, a mi se na to ne obaziremo... *** Na široku prašnjavu putu što vodi od Alepa do samostana prijeđosmo preko prostrana tla crvenkaste zemlje, s lijepim raslinjem. Kako mi reče eparhijski sluga, tu ljudi vjeruju da zemlja u toj nizini nekad bijaše žuta kao pijesak, a postala je crvena kad je u vrijeme progonâ tu prolivena krv mučenikâ. I ostala je crvena da ljude naše vjere podsjeća na vrijeme nepravde. Jadni čovjek mi je upravo tako rekao, a ja nisam imao razloga suprotstaviti mu se i kritizirati njegove ideje, koje mi se učinile utješnima...
Putom ubrali neke trave da bih, kad se smjestim u samostanu, proučio njihova svojstva i moguću korisnost. Sve što niče iz zemlje korisno je za nešto, a mi možemo nastojati to istražiti i spoznati, ili pak ne obazirati se na to. Promatranje okoline bilo je umirujuće za moju dušu. Moj pratilac, eparhijski sluga, bio je valjano društvo, i stalno mi je bio na usluzi i na pomoći. Predvečer smo prolazili onim bregovima što se poput velikih valova podižu jedan za drugim, a ja sam bio utonuo u misli, te se trgoh kad poslužnik rukom pokaza na vrh najvišeg brijega i radosno uzviknu: »Eno samostana... stigli smo!«
Trinaesta listina NEBESKI SAMOSTAN Kad sam prvi put vidio samostan, učinilo mi se da je pao s mjesta gdje se sastaju nebo i zemlja. Još bijaše zima i svježi vjetrovi posljednjih su dana otklanjali umor putovanja, polažući na svijet plašt vedrine. Uspesmo se uz samostanski brijeg zahvaljujući konačnom trudu mazgâ, u nadi da je to za me posljednja postaja; već bijah umoran od stalnih putovanja, bilo je vrijeme da nađem utočište u kojem ću proživjeti ostatak života, mjesto gdje ću uživati u miru i umrijeti mirnom smrću, kojom će moja duša buku i nemir ovoga svijeta zamijeniti za čistoću Neba. Činilo mi se da je ovaj samostan posljednja postaja na mojem dugotrajnom putovanju, mome neprestanom seljenju koje me je onemogućilo da steknem povjerenje u bilo koje mjesto. Mislio sam da me Božja volja na koncu dovela amo. Tek sam kasnije shvatio da to bijaše pogrešno mišljenje. Samostan je bio podignut na ostacima neke drevne građevine koja je možda datirala od vremena prije Rimljana, svakako od davnine. Neki ovdašnji monasi pretpostavljaju da je nekad davno to možda bila utvrda, ili sjedište nekog davnog velmože. No ja koji imam iskustvo s hramovima u mom zavičaju, i dobro poznajem ono što ostaje i ono što prolaskom stoljećâ propada, siguran sam da je zgrada samostana nekad davno bila hram, i to veliki hram. O tomu svjedoče golemi razasuti kameni blokovi i veličanstven mramorni žrtvenik oko kojeg je sagrađena velika samostanska crkva... Ostaci hrama bijahu očiti, Egipćanin se u nečemu takvome ne može prevariti.
Nikome ne rekoh ništa o mom uvjerenju glede podrijetla toga mjesta, a oni baš nisu ni vodili računa o tome; važna im je bila samo sadašnjost koja im je pred očima. Možda su u tom pogledu naivni. Ili su sretni... Ja sam pak, u trenucima osame, često mislio o prošlim vremenima, kad su amo dolazili brojni vjernici što su se klanjali nekom drevnom bogu. Mislio sam o njima i o tom bogu, i moja su me razmišljanja ražalostila... svemu je suđeno da prođe! Svaka stvar na zemlji propada, osim velikih egipatskih piramida što se opiru propasti. Njih je teško zbrisati. Premda im osnovicu naše oči ne mogu vidjeti stoga što je duboko u pijesku, vidi se njihov vrh što se diže nad pijeskom te pouzdano znamo da je i osnovica tu, čak i ako je zatrpana... Što je bilo s bogovima za koje su piramide podignute? Što je s drevnim bogom koga su štovali na mjestu na kojem je ovaj samostan? Gdje su ti bogovi sada, nakon svega što se dogodilo? Poslije duga razmišljanja shvatio sam da svi ti bogovi nisu u svetištima, u hramovima, i u golemim građevinama, već žive u srcima ljudî koji u njih vjeruju. Dokle god su ti ljudi živi, oni žive u njima; no kad ih više nema, bogovi se pokapaju. Baš kao što je Khnum umro poslije smrti moga oca i drugih svećenika koji ostadoše zarobljeni u velikom južnom hramu na Elefantini. Sada su zasigurno svi mrtvi, a i hram se zasigurno srušio, ili je postao crkva za novoga boga, za Krista, Isusa, koji reče jeruzalemskim židovima: »Srušit ćete hram, a ja ću ga u tri dana obnoviti.« No oni ga izdadoše i predaše ga Rimljanima da bude razapet na križu, jer nisu shvatili da hram jest On sâm, Isus Krist, koji uistinu razori njihov hram da bi ga obnovio ustavši od mrtvih poslije tri dana. Ni mi nismo razumjeli Isusove riječi, kad je rekao apostolu Petru: »Na ovoj stijeni podići ću moju Crkvu.« Jer nismo shvatili da svaka crkva što bijaše podignuta, ili što će biti podignuta, temelje može imati samo na Petrovu poslanju i na vjeri koja ne zna za sumnju,
premda znade za slabost! Kao što je zapisano, Petar zaniječe Isusa Krista tri puta jedne iste noći, a Isus bijaše prorekao što će biti s njime. Ali Petar usprkos tomu učini ono što je učinio, to jest zanijekao je njega i zanijekao da je njegov sljedbenik. Isus nije tražio sljedbeništvo, već žrtvu i spasenje. A i čemu bi mu koristilo sljedbeništvo, i kakvu je nužnost zanijekao? Ja sam zanijekao Hypatiju pred njezinim ubojicama – i sama sebe bijah tri dana zanijekao pred Oktavijom – zato što sam se bojao. Strah mi je postao nešto naravno od dana kad mi je otac preda mnom ubijen... A danas, zašto se danas bojim smrti? Bolje bi bilo da se više bojim života, jer on je mnogo bolniji! I zašto se oblaci vjere na mom nebu stalno razilaze? Vjera je moja nejaka poput ljetnih oblaka što ne čine hlada. Ja nikad neću podići crkvu, niti će ikad na meni crkva biti utemeljena. Jer ja nisam stijena kao apostol Petar, i zato što moju vjeru kaljaju mnoge dvojbe. Što me navelo na ove misli? O čemu sam uopće govorio?... Ah, o ovom samostanu što se diže visoko do neba, i o mojim prvim danima u njemu. Opisivao sam mjesto, a sad se moram vratiti onome o čemu sam pričao. *** Samostan je na vrhu visoka brijega opkoljenog drugim, nižim bregovima. Ulaz je otvor u drevnom zidu koji više ne opkoljava u potpunosti dvorište sa starim rimskim stupovima, od kojih neki još stoje, dok drugi leže oboreni, njihovi dijelovi posvuda po dvorištu. Ulaz u samostan je s južne strane, gdje se pristup strmo uspinje, dok s preostale tri strane nema nikakva pristupa ni silazna puta, već strmoglava strmina na kojoj je samostan poput kakve visoke terase što gleda prema nepreglednu obzoru na sjever, na istok i na zapad. Podno samostana, s južne
strane, malo je selo od tridesetak kuća, bez reda raštrkanih podno brijega. U podnožju pristupne staze što vodi do ulaza, s desne strane, kućice u kakvima stanuju vojnici. Dan po dolasku saznah da se radi o vojarni rimskih stražara, otprilike desetak legionara, koji prije par godina bijahu dodijeljeni samostanu radi zaštite, jer su ga često napadali kradljivci i pljačkaši... Kako li su zli onî što napadaju samostan da bi opljačkali monahe, koji su lišeni svih ovosvjetovnih dobara! U dnu pristupne staze, s lijeve strane gdje je strmost brijega manja, zelena je prostrana zaravan na kojoj je trošna kućica. Osušena stabla oko nje, i sparušeno grmlje, svjedoče o tomu da je nekada to do bilo stepenasto obrađivano, poput vrtova drevnog Babilona koji se nazivaju ‘viseći vrtovi’. No odakle im voda nužna za navodnjavanje nasada? Nisu se valjda oslanjali samo na kišu? Postavljao sam si takva pitanja uspinjući se uz brijeg. Odgovor sam dobio kasnije. Dok se uspinjasmo prema samostanu, a ni kod ulaza, nitko nas nije zaustavio. Prostrano dvorište kod ulaza sa zapadne je strane omeđivala stara zgrada od bijela kamena, koja je, viđena iznutra, izgledala odvojena od samostana. To bijaše zgrada koju ću, nakon što se smjestim, pretvoriti u knjižnicu. S lijeve strane ulaza, na istočnoj strani, bilo je više međusobno spojenih zgrada – velika crkva, veliko skladište, dvokatna zgrada u kojoj su, sudeći po izgledu, na prvome katu ćelije monahâ, gostinjac i mala kuhinja, te veliki refektorij. Nasuprot te zgrade bijaše ograđen prostor za domaće životinje, natkriven krovom od palminih grana, s tri magarca, nekoliko kozâ, ovnova i ovaca. S desne strane dvorišta bijaše poljana na kojoj raštrkani ležahu dijelovi starih stupova i razbijeni kapiteli, između kojih su rasle bodljikave trave. S te, sjeverne strane samostana, stajala je mala crkva. Uz nju bijaše osamljena oveća prostorija, koju odmah prepoznah kao ćeliju poglavara samostana.
Na kraju dvorišta, s istočne strane, stajaše velika i tajanstvena zgrada, koja oblikom podsjećaše na zatvoren sanduk. U samostanu su je zvali ‘utvrda’. Imala je tri kata, ali bez i jednog prozora i bez i jednih vrata. Na vrhu jednoga od glatkih kamenih zidova bio je malen otvor kroz koji bi mogla jedva ući jedna osoba, i to pognuta, no tek pošto bi se uspela ljestvama što su visjele s toga otvora. Ljestve bijahu načinjene od ispletenih konopaca i drvenih kolčića, tako da ih se, ako treba, može smotati. Krov te zgrade imao je oblik strme i glatke kupole, tako da se na njoj ne može stajati. O toj ću zgradi još govoriti, kad dođe vrijeme za to. Kad uđosmo kroz samostanski ulaz bez vrata, poslužnik odprti moje stvari nasred dvorišta, te pričeka da stanari samostana zamijete moj dolazak. Za to vrijeme ja sam pogled upro u nizinu podno zapadnih obronaka samostanskog brijega – u daljini se moglo vidjeti kamenjem popločanu cestu koja vodi u Antiohiju. Uto dođe jedan monah, zaželi mi dobrodošlicu i reče mi da će me opat uskoro primiti u refektoriju... Refektorij bijaše star i ruševan, pokriven palminim granama. Kamenje u zidovima bijaše valjano postavljeno, no u uglovima je bilo raspuklinâ. Mora da se ovdje nekad davno dogodio potres što je srušio građevinu koja je tu nekad stajala, i od koje ostadoše ruševine što su postale samostan. Opat uđe u refektorij, s dva monaha dobroćudna antiohijskog lica. Lica ovdašnjih monaha su vedra, nisu kao u egipatskih monaha otegnuta i mršava od stalnoga posta, najčešće boje gliba što ga svakog ljeta donosi poplavljeni Nil. Otac opat bio je starac koga godine još ne bijahu načele, mirna glasa i mirnih pokreta. Crte lica su mu se razvukle u osmjeh dok je čitao Nestorijevo pismo, te mi odmah zaželi dobrodošlicu u znak da sam primljen među monahe.
Poslije večere ustane neki mladi monah i povede me u moju ćeliju koju sam opisao na početku ovih mojih zapisa. Monah posjedi sa mnom cio sat te me uputi u način na koji je život u samostanu uređen. Njihova regula ne razlikovaše se mnogo od pravilâ većine drugih samostana. Tijekom dana malo rada i mnogo molitve, gotovo u svako vrijeme. Rado bih bio toga novaka pitao za tajanstvenu zgradu na rubu samostanskog tla, ali prisilih se da svladam znatiželju. Moji prvi dani u samostanu bili su mirni i sretni. Vrijeme sam provodio u čitanju i u pobožnostima, i moj se duh smiri. Velečasni Nestorije bio je u pravu – ovaj je samostan za mene vrlo prikladan, s nekih neznanih mi razlogâ koje sam naslućivao ali ne i pojmio. Jedino što me je uznemirivalo bijaše ta nijema, čvrsta zgrada, tajnovita, s kupolom što se usamljeno dizala na istočnom kraju samostanskog područja... S vremenom sam o njoj nešto saznao, ali mi je mnogo toga još ostajalo neznano. Zvali su ju ‘utvrda’ jer je u prošlosti služila monasima kao utočište pred stalnim napadima pljačkašâ. Često su u njoj provodili noći, sklanjajući u nju svoja dobra i svoje duše. Da bi ušli i izašli iz te sigurne maternice, služili su se ljestvama što vise s visokog otvora. U unutrašnjosti su bile sobe povezane hodnicima. U jednoj prostoriji bili su grobovi monahâ preminulih u posljednjih stotinu godina otkada postoji samostan. Rečeno mi je da je ta obrambena zgrada podignuta prije sedamdeset godina nad grobovima zato da bi pokojnici monasima donijeli blagoslov. Zgrada je zapravo imala četiri kata, a ne tri, kako je izgledalo. U sredini unutrašnjosti bilo je kameno stepenište koje povezuje prizemlje s tavanom, spiralno se uzdižući uz zidove sva četiri kata. Stubište je imalo samo jedan otvor na vrhu, koji se iznutra zatvarao masivnom brončanom rezom. Tihim su mi glasom rekli da su prije otprilike pedeset godina monasi bili ostali zatvoreni u toj tajnovitoj zgradi cio mjesec, dok su ih opsjedali pljačkaši što se bijahu ulogorili
u velikoj crkvi ne našavši načina da prodru u sklonište. Za tih su se mjesec dana dogodila brojna nevjerojatna čuda. Prvo i najneobičnije bila je pojava Kristova lica koje se tri noći zaredom moglo vidjeti na punome Mjesecu. A onda su se posljednje noći užasnuti pljačkaši međusobno dohvatili, izvukli mačeve i, pavši žrtvom užasnih priviđenja, stali jedni druge probadati. Tukli su se međusobno dok se nisu svi poubijali. Ujutro su njihova tijela bila razasuta dvorištem pred velikom crkvom. Svi su pomrli za samo sat vremena, a bilo ih je više od dvadeset... Svi u samostanu potvrdiše mi tu priču, tvrdeći da je opat, u mladosti, tomu svjedočio vlastitim očima. Ta zgrada i priče o njoj izazivahu u meni zbunjenost. Njezinu sam unutrašnjost zamišljao u obliku vestibulâ, jednih oko drugih, poput mravinjaka, samo što taj mravinjak bijaše izgrađen na zemlji, nad dubokom strminom uz koju se ne može uspeti iz nizine na kojoj se dizao strm brijeg sa samostanom... Rado bih iz znatiželje bio ušao u tu zgradu, ali o tomu nisam nikome govorio. I ne vidjeh svih ovih godina da je itko u nju ulazio... Ovdje tvrde da otkad bijahu došli rimski vojnici pljačkaških pohoda više nema. Vojnici su monahe oslobodili i straha i neprilike učestalog sklanjanja u ‘utvrdu’. U zgradu više nitko ne ulazi, osim kad neki monah umre te ga treba pokopati u grobnicu u kripti... Kako u pet godina nitko ne bijaše umro, nije mi se ukazala prilika ni ući zajedno s njima, niti vidjeti njih kako ulaze. U povjerenju mi je kasnije rečeno, i to na uvijen način, da opat u nekoj tajnoj prostoriji u zgradi navodno čuva čavle iz Kristovih ruku i nogu... i da su ti čavli, kad su se monasi sklanjali u zgradu, svijetlili u mraku! To mi je bilo potiho rečeno dvije godine po mom dolasku u samostan. Nekoliko tjedana po mom dolasku opat zatraži od mene da dio dana provedem u zgradi desno od ulaza. Bijaše to jedna velika prostorija na zapadnoj strani samostana. Reče
mi da će ju namijeniti za liječenje bolesnikâ koji bi mogli dolaziti amo iz obližnjih kućâ i selâ. Doda da ju mogu pretvoriti u knjižnicu u kojoj bih složio svoje te još druge knjige što su bile pohranjene u sanduke u sobi pored refektorija. Ta me zamisao obradova... U početku su prolazili dugi dani a da ne dođe nijedan bolesnik, što mi je pružilo priliku da opet počnem proučavati svoje knjige i knjige koje bijah izvadio iz sandukâ. Najvećim su dijelom to bila Evanđelja, brevijari i molitvenici. Poredao sam ih na drvene stalaže što ih se drvodjelac iz sela potrudio načiniti i postaviti ih kako zatražih od njega, duž zapadnoga zida, nasuprot zidu u kojemu prozor gleda na unutrašnje samostansko dvorište. Knjige sam složio prema temama – liječništvo i farmakologija, zatim povijest i književnost, a prije svih njih vjerske knjige. Drvodjelac je na sredini prostorije načinio lijep stol i stolice... Tako to postade knjižnica o kojoj sam dugo sanjao i u kojoj sam nalazio spokoj, jer to bijaše mjesto najudaljenije od uznemirujuće tajnovite zgrade na drugom kraju samostana. Dva dana prije no što će drvodjelac svršiti s poslom, stajasmo kod ulaza u veliku crkvu po svršetku nedjeljne mise. Tu bijaše i debeljuškast mladić od petnaestak godina, koji je sjedio na kamenu u kutu dvorišta što se prostiralo od zgrade samostana do zapadne zgrade dodijeljene meni. Opat ga pozove, i on trkom dođe, sretan bez posebna razloga. Opat mi reče da bi mi on mogao pomagati u knjižnici i u liječenju bolesnika, naglasivši da očekuje da će mladić od mene naučiti korisne stvari. Ja potvrdno kimnuh glavom. Podijelivši nam blagoslov, opat doda: »Bit će ti od pomoći, on je dobar mladić. Ime mu je Đakon.« Ja se nasmiješili čuvši kako se mladić zove. Ni likom ni godinama nije nalikovao na đakona. Možda su ga tako zvali u nadi da će to jednoga dana postati. Kad smo prolazili pokraj obora za koze upitah ga to, a on mi reče da mu je to ime nadjenuo opat, još dok bijaše dojenče. Ja se tomu
začudih, a mladić nije bio nespreman da mi kaže još i više... Sjedoh uza zid što se diže nad zapadnom nizinom i stadoh slušati mladića, koji mi ukratko reče da su ga monasi našli kao dojenče ujutro jedne nedjelje na vratima velike crkve. Imao je tek dva dana, i nije mogao ni plakati, koliko bijaše slab... Opat bijaše ponudio ženama vjernicama da ga neka od njih uzme, ali ni jedna ne pristade. Samo se neka siromašna žena koja je dolazila na misu ponudi da će ga podojiti dvaput na dan. Kasnije je žena seoskog svećenika pristala da ga uzme u kuću... i tako su ga zajedno odgajali, a opat mu dade ime – Đakon! – Ostavila me je majka koju uopće nisam upoznao. Ostavila me je jer se bojala... Jednostavnost s kojom je mladić pričao, bez imalo skanjivanja ili nelagode, kao da se radi o nečem uobičajenom, o nečemu o čemu se svakome priča, iznenadi me... To bijaše prvo što sam naučio u tom samostanu, i bijaše mi, na neizravan način, od velike koristi – ne treba očajavati zbog onoga što nam se protiv naše volje događa, ma što to bilo, samo da sami nismo za to krivi. To mi je uvelike pomoglo da zaboravim što mi je majka učinila kad sam bio dijete, pa i da zaboravim ono što sam ja učinio, ili propustio učiniti, od straha ili nemoći. Taj debeljuškasti mladić, Đakon, postade mi pomoćnik u svim mojim poslovima. S vremenom ustanovih da je uistinu dobar dječak, čiste duše. S monahom Farizejem pomogao mi je u slaganju knjigâ i čišćenju prostorije, tako da postade dostojna naziva knjižnice. Nekoliko mjeseci poslije dolaska duša mi bijaše spokojna, tako da sam osjećao da je ovaj samostan posljednja postaja na mojim putovanjima. Imao sam tada gotovo trideset i pet godina. Bio sam još mlad, i u snazi... U to vrijeme običavao sam svoje molitve započinjati usred noći, a onda se pridružiti ostalim monasima na misi. A dok
je svaki od njih išao svojim poslom, ja sam odlazio u knjižnicu iz koje sam izlazio samo radi zajedničke molitve. U početku moga boravka monasi su ustrajali na tomu da im se pridružujem za objedom. Ja sam se ispričavao govoreći da mi dostaje samo jedan obrok na dan. Dotadašnji asketski život naučio me je kako hranu svesti na najmanje moguće. I opat je jeo samo jedan obrok dnevno... Bijaše to čist, ljubazan i oprezan čovjek, koji je najveći dio vremena provodio u molitvi i u propovijedanju. Spavao je vrlo malo. Seljanima što su dolazili posjetiti samostan govorio je dobrohotnim tonom punim ljubavi. Ljudi iz sela podno brijega i iz obližnjih sela zamjećivali su njegove vrline i vrlo su ga voljeli. Prvi bolesnik koji je došao tražiti lijeka od mene bijaše neki opatov rođak, njegov prijatelj iz djetinjstva, iako nekoliko godina mlađi od njega. Kao mlad odlučio se za život seljaka, uz oca koji uspješno obrađivaše dobar komad zemlje sjeverno od samostana. Potom se sa svojom obitelji naselio sred toga zelenila. Taj čovjek bijaše već navršio šezdeset godina, a žalio se na žestoke i česte napadaje povraćanja, tako da je od toga jako smršavio i izgubio snagu. Opipah mu bȉlo i nađoh da je slabo; ispitah njegovu stolicu i shvatih da pati od slaba želuca i loše probave. Liječio sam ga laganim lijekovima što čine dobro želucu i crijevima, i zabranih mu jesti teško probavljivu hranu, a da pritom ne odstupi mnogo od onoga što obično jede i pije. Nakon što mu se probava uravnotežila, dadoh mu mješavinu mljevenih gorkih sjemenki što rastu u Egiptu pomiješanih s bobicama što opuštaju želučanu stijenku, koje se najprije preprži da bi se odstranila sva vlažnost iz njih. Liječeći ga nisam se držao onoga što se običava danas, u skladu s Galenom koji kaže: »Svakog bolesnika treba liječiti biljkama što rastu u njegovoj zemlji.« To je jedna od tvrdnji u čiju autentičnost nisam bio uvjeren, i koju ne nađoh ni u jednoj knjizi. Kako bilo da bilo, poslije četiri
tjedna čovjek se posve oporavio i ozdravio. Po ozdravljenju dođe u samostan noseći mi na dar obilje ranih plodova sa svoje zemlje. Moj ugled među monasima uvelike poraste, a opat bijaše sretan. Četiri mjeseca po mom dolasku u samostan stigoše četiri velika sanduka knjigâ koje je, još u Jeruzalemu, mopsuetski biskup bio obećao dati prepisati za mene. Jako se obradovah tim knjigama, koje stadoh raspoređivati na prazna mjesta na policama, provodeći usput divne trenutke u čitanju. Puno sam vremena provodio među knjigama, a kad bi se spustila noć spavao sam sjedeći u knjižnici. U ćeliji sam čuvao knjige što bijahu zabranjene običnom puku – gotovo stotinu što svitaka što svezaka. A u knjižnici ih je bilo više od tisuću... Među knjigama koje mi je poklonio Teodor bijaše prijepis cijeloga njegova komentara Evanđeljâ i Apostolskih djela te zbirka od dvanaest Hipokratovih knjiga dopunjena s četrnaest od sedamnaest poznatih knjiga odabranih tekstova koje drevni liječnici u Aleksandriji bijahu odabrali iz Galenovih poslanica i fragmenata. S vremenom su me ljudi upoznali, i bolesnici su počeli dolaziti u samostan posvuda iz okolice tražeći od mene lijekove i pomoć. Velik dio njih bî izliječen Božjom milošću i valjanim liječničkim umijećem, a glas o meni proširi se i u okolna sela i gradove. U nekim slučajevima od mene su savjeta tražili drugi liječnici koji su ih liječili. Opat je, kad bi me posjećivali, često govorio: »Blagoslovljeni Hypa, u ovaj si samostan došao kao monah liječnik, a postao si liječnik monah.« Mnogo mi je puta to znao u šali ponoviti, popraćujući svoje riječi vedrim osmjehom... Pošto stekoh njegovo povjerenje, jednoga mu dana rekoh da sam i pjesnik. On se nasmija i reče: »Najprije budi dobar liječnik, a onda možeš biti što hoćeš!« Budući da mu se učinilo da su te njegove riječi u mene izazvale nelagodu, da bi me udobrovoljio zatraži da pročita neku moju pjesmu.
Iznenadio sam se kad mi reče da voli književnost i da čita Ciceronove govore, iz kojih naizust zna poduže odlomke! Rekoh mu izazovno: – Ali Ciceron je bio poganin, oče! – Jest, ali je bio vrlo rječit, a to je Božji dar. Sveti Klement Aleksandrijski, koji je jedan od najuglednijih među prvim Crkvenim očima, volio je čitati njegova djela. – Ali on je sâm sebi zamjerao zbog toga, oče. Priča se da je u snu jednom čuo glas koji ga kori: »Ti si, Klemente, Ciceronov pristaša a ne kršćanin.« – To su, Hypa, prijepori duha. Stalno se pojavljuju i muče nas, a onda se smiruju... No što je, zar mi nećeš dati da čujem tvoju poeziju? – Sutra ću ti, prečasni oče, nešto od nje pročitati. Opat je obično govorio grčki, ali izvrsno je znao sirijski, pa je ponekad govorio i tim jezikom. Većina ovdašnjih ljudi govori oba ta jezika, no opat poznaje sve njihove istančanosti, i često je neobvezno tim jezikom govorio s vjernicima iz puka. Premda su njegov govor i izražavanje rječiti i istančani, on obično svojim pogledom i kretnjama kaže više no riječima. I uvijek se sa svojim monasima, koji ga vrlo poštuju, sporazumijeva pogledom i kretnjama... Na početku svog boravka ovdje više sam puta ušao u njegovu ćeliju, ali nisam u njoj vidio nikakvih knjiga. Kad bih pak s njime raspravljao, otkrio bih da mnoge iskaze i navode ima u glavi, bez potrebe da gleda u knjige. Ne mislim pritom na Evanđelja i Apostolska djela, koje, naravno, zna naizust; ono što je neobično jest to da on naizust znade brojne stranice iz zapisâ prvih Crkvenih otaca, i naizust navodi odluke svetih crkvenih sabora. A čak naizust znade Ciceronove govore! On je uistinu osobit čovjek; kad li je samo našao vremena pročitati sve te knjige? I zašto više ne čita? Je li on uistinu jedan od monaha što se prije pedeset godina bijahu sklonili u onu tajnovitu zgradu na cio mjesec dana? Zašto ne bi bio; sedamdeset mu je godina, i ako je
točno što govore o tomu kad se taj događaj zbio, onda je to bilo kad je on imao oko dvadeset godina. Sutra ću ga pitati, nakon što mu pročitam svoje pjesme... To sam u tom trenutku kanio, ali sudbina nam često priprema posve drugo. Sutradan ujutro, dok sam sâm sjedio u knjižnici prebirući listove s mojom poezijom odabirući one koje ću mu pročitati, začuh korake iza vrata. Zvuk korakâ upućivao je na to da se približava četiri ili pet osoba. Mislio sam da su to monasi koji zajedno s opatom dolaze čuti moje pjesme... Ali to ne bijaše opat. Dogodi se nešto što me na neočekivani način obradova. Vrata se otvoriše i u prostoriju uđe dobri otac, duh Isusa Spasitelja, prečasni Nestorije, veselo uzvikujući: – Blagoslovljeno ti jutro, Hypa. Došao sam posebno zato da tebe vidim. – Dobrodošao, časni oče. Ovo je blagoslovljeni blagdan za mene, tako mi Djevice. Za njim uđe omanja skupina ljudî u svečanoj crkvenoj odjeći po kojoj se vidjelo da svi bijahu iz Antiohije. S njima uđe i opat, a za njim trojica od najstarijih monaha. Svi posjedosmo na dvanaest stolica raspoređenih oko stola. Bijaše to blagoslovljen skup, i duh mi se raznježi kad opat reče: – Prečasni Nestorije je na putu u Alep da obnovi tamošnju eparhiju. Čim je stupio u samostan pitao je za tebe, i sjeo je tek kad je ušao amo. – To je velika čast za mene, časni oče. U podne dođe nekoliko monaha s pladnjevima. Bilo je to prvi put da, osim mene, ljudi jedu u toj prostranoj dvorani otkad je postala knjižnica. Lađa našeg razgovora plovila je po svim mogućim morima, a u razgovoru sudjelovahu svećenici i monasi, sve dok ih Nestorije ne otpusti da se odu odmoriti od cjelodnevnog puta, i pripremiti za sutrašnje putovanje. Kad ostadoh sam s opatom i
Nestorijem, potonji mi reče da mu je bilo drago čuti da se glas o meni kao liječniku pronio po okolici. A onda doda: »Neki u Antiohiji spominju tvoje ime dobrohotno i s poštovanjem, hvaleći tvoju umješnost, usprkos tomu što si ovdje proveo tek jednu godinu. A ovdašnja braća tražila su od mene da ti predložim da se preseliš u Antiohiju, ako hoćeš. Rekao sam im da ću ti spomenuti taj prijedlog, premda si ti to već bio odbio kad smo bili u Domu Gospodnjem u Jeruzalemu. – Zahvaljujem Vam na prijedlogu, preuzvišeni oče biskupe, ali meni je ovdje dobro. – Neka je tako... No zašto ovdje ne uzgajaš svoje bobice i ljekovito bilje, kad si odlučio ostati? Zar ti dobri opat to ne dopušta? – Ma ne, oče, o tomu još nisam s njime govorio. Nestorije pogleda opata pogledom punim prijateljstva, i pošutjevši trenutak reče mi, popravljajući svoje pokrivalo za glavu, da sjeme treba staviti u zemlju bez odlaganja, jer bi uzgajanje ljekovita bilja bilo od velike koristi za bolesne vjernike. Opat se pak sjeti starog zdenca u dvorištu koji odavno bijaše izvan uporabe, rekavši da bi se vodu iz njega moglo koristiti za natapanje zemlje u ljetno doba. Nestorije me pogleda i reče: »Ovaj blagoslovljeni samostan podignut je visoko, a s obiju strana pristupa ima dio terena koji je terasast i prikladan za obrađivanje. Dolje niže mogu se uzgajati biljke što potječu iz toplijih krajeva, a gore na visokome biljke iz hladnijih…« Opat se nasmiješi i reče: »Blagoslovljeni Nestorije, ti se razumiješ i u poljodjelstvo!« – Ma to je, prečasni oče, tek najosnovnije znanje. Ali ja na umu imam nešto velikoga. Na primjer, da u ovome samostanu izgradimo bolnicu i veliku crkvu. Opatu, se zamisao svidje te ju blagoslovi. No mene je plašila. Još uvijek sam se plašio buke većeg broja ljudi oko sebe, i među ljudima sam se osjećao otuđen. A ovdje bijah našao mir i utočište daleko od svijeta ljudî. Bude li to što
zamišlja Nestorije ostvareno, ja ću u tom ostvarivanju sudjelovati iz poštovanja prema njemu, ali ću onda otići u neki drugi obližnji samostan da opet nađem mir daleko od ljudî. Tako sam tada razmišljao, ali onda se dogodilo što se dogodilo. Po zalasku sunca u – dvoranu uđoše samostanski poslužitelji s velikim stolom na kojem bijaše sira, tvrdo kuhanih jaja, slanoga i slatkoga kruha, ćup kisela mlijeka i nešto voća – ne bijasmo u razdoblju posta. Opat uze samo jednu breskvu te ju je, kao i obično, polako žvakao, a nakon toga nas pozdravi kazavši: »Ovo mi je dosta za ručak; vi slobodno jedite, još ste mladi. I nastavite sa svojom blagoslovljenom raspravom. Hypa zna biti gostoljubiv, i pružit će vam gostoljubivost kad god vam bude potrebno. Ostavljam vas u Božjim rukama.« Mi pojedosmo tek nešto malo, popivši uz to nešto kisela mlijeka, a onda izađosmo iz knjižnice u prostrano samostansko dvorište. Bijaše rana jesen, a noć posve tiha... U zraku se osjećala ugodna svježina, a nebo bijaše svijetlo kao rijetko kad. Rekoh Nestoriju da se ovdje osjećam blizu nebesâ, da više ne patim za zavičajem, a moje uobičajene zabrinutosti da je nestalo... i dodah: »Otkad sam došao amo, osjećam kao da je svijet postao siguran!« On se nasmiješi mahnuvši rukom i žalosno reče da je svijet i dalje kaotičan, da sam seja samo sklonio iz njega... i k tomu doda: »Barbari i sjevernjačka plemena provalili su na rubovima carstva, na istoku Kurdi ne miruju, a isto je i s Gotima u Galiji. Veliki pak kršćanski gradovi uzavreli su od raznih opasnosti, prigušenih pobuna i mračnih ideja.« Obavijesti me i o mnogim drugim stvarima što su svijet, otkad sam se iz njega povukao, činile nemirnim. Reče mi da se zdravlje biskupa Teodora pogoršalo, da teško nosi svojih sedamdeset i sedam godina, i da će se on poslije biskupove smrti osjećati još usamljenijim. Reče mi da mu je car Teodozije II. uputio nekoliko pisama u vezi s biskupskom
stolicom u Konstantinopolu, i da će on uskoro otići tamo da bude imenovan prijestolničkim biskupom. No ne bijaše zadovoljan zbog toga! Morao bi, reče, mnogo toga u Antiohijskoj dijecezi i u okolici dovršiti, jer posao koji se započne treba okončati, a tko zna s kakvim će ga mukama suočiti sudbina kad se preseli u Konstantinopol... Bijaše zabrinut, i ja ga htjedoh razvedriti pa rekoh veselo: – Oče, postati biskupom carske prijestolnice s četrdeset i sedam godina velika je i dobra stvar, ne budite žalosni. – Nemoj, Hypa. Moje srce je uznemireno zbog Konstantinopola, i zbog visokih dostojanstvenikâ našeg vremena – oni su onakovi kakvi jesu. – Bog će vas voditi, oče. I štititi. Nestorije tada promijeni tijek razgovora hvaleći ugodan noćni zrak, njegovu čistoću i ugodnu svježinu. Reče mi da mi je iz Antiohije donio knjigâ i ljekovitih trava. Ja rekoh da ću mu cijeloga života biti zahvalan zbog njegove skrbi za samostan... Prvu polovicu noći provedosmo razgovarajući o mnogim stvarima, sve dok se ne odvažih progovoriti o onoj izdvojenoj i tajnovitoj zgradi na istočnoj strani od samostana, u nadi da će mi on znati nešto o njoj reći... No u trenutku kad sam pokazao na zgradu pripremajući se postaviti pitanje, on je počeo zijevati, i meni ne ostade drugo do li da ga iz pristojnosti ponukam da ode u svoju sobu spavati. Ispratih ga do praga gostinjca, a onda se vratih u ćeliju, sretan zbog ugodna društva i ispunjen nebeskim osjećajem zadovoljstva što ga je remetio samo osjećaj da sam propustio priliku upitati ga za istinu o tajnovitoj zgradi. Rano ujutro, zajedno s dvojicom ili trojicom monaha, čekao sam Nestorija na ulazu u gostinjac. On izađe vedar kao i obično. Svi zajedno se pomolismo u crkvi, a onda ga otpratih na doručak. Poslije toga siđoh s njim u podnožje brijega, odakle on s pratnjom produži prema Alepu. Uspinjući se prema samostanu, zastadoh na ulazu da bacim
pogled na malu karavanu koja se, u uzburkanom moru brežuljaka što se uzdizahu nad nizinom, svaki čas gubila iz vida. *** Nastupi godina 428. po Kristu, u kojoj se mnogo toga dogodilo – biskup Teodor preselio se na nebo, Nestorije u Konstantinopol, gdje je na proljeće bio imenovan biskupom carske prijestolnice, a moj život u samostanu odvijaše se mirno, samo se povećavao broj bolesnika koji su u mene tražili lijeka. Dani te i sljedeće godine prođoše mirno i sretno, sve dok se godine 430. po Kristovu rođenju nije dogodilo ono što se dogodilo, i što je uzdrmalo sve što sam smatrao postojanim. Osobito su događaji koncem te godine, na početku zime, bili pogubni. Tih dana izbiše razmirice između važnih glavara, a na nebu moga života bijaše se poput sunca pojavila Marta, poput sunca koje prži.
Četrnaesta listina NUTARNJE SUNCE Prije no što nas pogodiše žestoke oluje i nesreće, vrijeme u samostanu provodio sam noću u ćeliji ili u knjižnici, ujutro molio s monasima, poslijepodne liječio bolesnike, čitao i pisao pjesme, dok mi se ne bi prispavalo. Spavao sam malo, a moje vizije bijahu se smirile. U snu sam često čuo pjesme te bih se probudio i zapisao ih. Zato sam počeo držati pergament i tintarnicu pored jastuka. U to vrijeme bijah produbio svoje poznavanje aramejskog jezika te sam stao strasno čitati književnost na aramejskom. Osobito mi se sviđala priča o Mudracu Ahiqaru, o kojoj sam prvi put učio kod nekog starca u Ahmimu po imenu Waysa, podučavatelju drevnih jezika, među kojima i aramejskog, odnosno sirijskog kako ga je Nestorije radije nazivao... Ovdje sam bio vidio jedan drugi rukopis priče o Ahiqaru, s nekim različitim mjestima, te sam želio usporediti te različite rukopise i na temelju toga ustanoviti točnu inačicu te priče pune upozorenjâ11. Najljepši trenuci u tom razdoblju, koje mi se danas čini tako daleko, bijahu kad bih ujutro sjeo na neki od kamenih blokova uz rub samostanskih zidina. Oronuli zid na sjeverozapadnom kutu gledao je na široku nizinu što se pruža sve do obale dalekog mora, do Antibhije. U tim bih trenucima poželio imati tako oštar vid da s najviše točke samostanskih zidina uzmognem vidjeti daleke gradove kao što su Antiohija, Konstantinopol, Mopsuestija... Da mi je to Gospodin podario, bilo bi to čudo kakvo se nikad nikome nije dogodilo. Ali Gospod samo rijetko čini čuda, i to posredstvom svetaca. A ja nisam svetac, tek liječnik i
pjesnik u monaškoj halji, srca puna ljubavi za sve stvorenje, koji čeka da svoj život okonča bez grijeha, kako bi neopterećene i čiste duše uzašao u nebo gdje sjaji svjetlost božanske slave... Takovi, eto, bijahu obzori moga života u ono vrijeme, prije samo godinu dana. Opat mi bijaše postao vrlo blizak; štoviše, ja sam mu u to vrijeme bio bliži od svih ostalih, onaj koji je najduže s njime znao sjediti, osobito nakon odlaska dvaju monaha – Nasmijanoga i Farizeja. Često me pozivaše u svoju veliku sobu s tri prozora, ili bi pak prijepodne dolazio u knjižnicu te ostajao objedovati sa mnom. Ručak bijaše njegov jedini dnevni obrok, premda mu je uvijek bilo do toga da bude prisutan u refektoriju i u vrijeme doručka i u vrijeme večere, kad je s monasima pjevao psalme i razmijenio poneku riječ. Uvijek me je pitao za moje bolesnike, za pjesme koje sam napisao, i bivao sretan kad bih mu pročitao neku novu. Štoviše, neke je pjesme naučio naizust, a kad bih mu ih recitirao gledao me s onom istom nježnošću koju ju sam nekad znao vidjeti u očima svog oca... Očinski osjećaj božanski je duh što prožima sve stvorenje, preko očevâ spuštajući sinovima nebesku milost. Ja nikad neću biti otac, nikad neću imati ženu i djecu. Neću donijeti djece na ovaj svijet da bi u njemu trpjela boli kakve sam ja pretrpio; nemam snage da podnesem i bol djece. Kad čujem plač kakva djeteta što ga je majka dovela da ga izliječim, otrčim na vrata knjižnice, uzmem ga i pobrinem se unijeti ga unutra, gdje zajedno s drugim lijekovima držim i mnoge lijekove za dječje bolesti. Dojenčad uvijek pati od napuhana želuca, ili stoga što se majka za njih valjano ne brine, ili pak stoga što neke majke imaju loše mlijeko. U takovu slučaju prepišem majci hranu što poboljšava mlijeko i čini ga izdašnijim, razmatam povoje u koje je dojenče povijeno i lagano ga namažem mirisnim uljem kojega sam korisnost više puta iskusio. Dojenče se često kad ga razmotam na me pomokri, a ja se onda
smijem. Radost majkî koje mi dolaze s malom djecom što glasno plaču zbog bola a onda ih odnose mirnu i usnulu, čini me sretnim. Nema na svijetu ničega plemenitijeg od otklanjanja boli što muči biće koje svoju bol ne može izraziti drukčije do li plačem. Nije li poslanje Isusa: Krista bilo da spasi zabludjela čovjeka što nije pazio na svoje mnoge grijehe? Isus je podnio muku da bi iskupio naše grijehe... Upravo te riječi početak su jedine moje pjesme na sirijskom, koju je opat jako volio i naučio naizust. Da li da ju ovdje navedem?... Zašto ne... Moja pjesma kaže: Podnijevši muku, grijehe naše iskupi, žrtvom nas spasi, S ljubavlju siđe, s ljubavlju uzađe, ljubavlju nam put pokaza, vodeći ljude k miru, podarujući vjerniku radost. Izloži se ognju na zemlji, da nas svježinom nebeskom osvježi. Dušu svoju ispusti žrtvujući se na križu, da promislimo o nevjeri svojoj, da nas u spasenje naše privede. Ta je pjesma mnogo duža, jedna od onih koju će kasnije Marta pjevati unoseći dušu u njezine riječi, rastjerujući žalost onih koji je slušahu. Njezino mi je pjevanje mnogo puta izmamilo suze, kad ju je pjevala gledajući u mene na nekom od naših susreta. No susreti s Martom druga su priča, koju sada neću pričati. Sad ću se prisjetiti danâ čistoće, kad mi duša počivaše spokojna u krilu samostana, a moje nutarnje sunce blistalo na obzoru milosrđa, tako te bijah zaboravio na dane mojih prvih jada, sumnjâ i stalne smućenosti. Kao da sam živio u oblacima, gotovo da sam mogao čuti kako šum anđeoskih krila ispunjava nebo oko
mene. Tih sam dana prvi put spoznao tajnu monaškog života, dobrobit askeze, čistoću oslobođenosti od buke svijeta. Postadoh svjestan toga da ovaj svijet nema vrijednosti, i da sam, udaljivši se od njega, sebi našao duhovni obzor tako bogat da može bez jeftinih tjelesnih zadovoljstava. U to vrijeme ništa nije mutilo moju vedrinu, osim snovâ koji bi ponekad nahrupili bez ikakve najave, podsjećajući me na težinu moga nasljedstva i na ono što od njega leži duboko u meni. Nekad sam se noću budio plačući i drhteći, kad bih u snu vidio majku kako oca podrugljivo gleda – otac mi čak i u snovima bijaše jadan. On u mom snu nije ništa govorio, samo... samo me je žalosno gledao, veslajući ili izvlačeći mrežu u kojoj nije bilo ribâ. Majka je bila tâ koja mi se u snu često obraćala, često glasno se smijući smijehom od kojeg sam se budio. Takove vizije nisam imao svake noći, ali često su se ponavljale po dva i više puta iste noći. Jedne sam noći vidio Hypatiju u njenoj haljini od bijele svile na rubu ukrašene zlatnim nitima. Zračila je sjajem i ljubavlju. Ja u snu bijah mladić kojemu je manje od dvadeset, dok je ona bila u dobi u kojoj sam je upoznao. Vidjeh ju gdje mi čita neku knjigu o kemiji, premda se u životu nikad nije bavila tom znanošću. Dok mi je čitala, ja sam pamtio ono što mi čita prateći redak po redak štiva prstom. Njezin otmjen prst, sa sjajno bijelim noktom, kretao se od riječi do riječi na predivan način. Čitajući, upućivala mi je smiješak, a kad poželjeh da me stisne na grudi, ona to i učini. Kad je zagrlih, vidjeh da se prometnula u Oktaviju oblivenu krvlju. Tada se naglo probudih. Ponekad sam znao imati neobična viđenja – slano more čije se vođe kovitlaju u bezbrojnim vrtlozima, i majku koja pokušava izaći iz te vode, dok ja, stojeći gol na obali, gledam prestrašeno u nju. Dozivala me je imenom što ga za me bijaše odabrala Oktavija, za koje nitko drugi osim nas
dvoje nije znao – Teodore Posejdonov! A onda bi se njezin zov prometnuo u poziv u pomoć, i ubrzo krik što odjekuje u svem stvorenju. Probudio bih se iz sna uzrujan, i te noći više na bih uspio zaspati. Prošle sam godine s opatom dvaput razgovarao o tajnovitoj zgradi. Prvi put mi ništa nije odgovorio, samo je šutio. U drugoj prilici došao je jednog jutra k meni, kad se sunce izdizalo baš u pozadini zgrade. Sjedili smo zajedno i ja mu rekoh da ga neću više pitati o tomu, kad mi ne želi odgovoriti. Bijaše ljeto, i jutro je bilo vedro. Opat ostade načas pognute glave, a onda mi reče da je ovaj samostan u davna vremena bio hram posvećen bogu plodnosti i pašnjakâ, i božici žetve. U ta su davna vremena ljudi vjerovali da se ta dva božanstva sastaju na ovome brijegu, i da upravo ovdje vode ljubav! Njihovi štovatelji stotinama su godina dolazili amo iz najudaljenijih dolina, te su sagradili hram. S vremenom podigoše stupove, tako te to posta jedan od najvećih hramova toga davnog doba. U vrijeme kralja Salomona, sina Davidova, židovi htjedoše taj hram prometnuti u Gospodinov dom, te potajice uputiše vojnu ekspediciju da ga razori, ali zbog golemosti građevine i zbog prisutnosti brojnih svećenika i hodočasnika u njemu u tomu nisu uspjeli. Priča kaže da je odred židovskih vojnika u nejasnim okolnostima bio posve uništen. Razgnjevljeni Salomon posla potom puno veći broj vojnika da unište hram, ali ni oni ne ostvariše svoj cilj, zbog moćnih talismanâ zakopanih ispod hrama, i zbog čarolijâ drevnih svećenika. Nitko nije uspio razriješiti tajnu tih čarolija... I tako hram ostade stajati sve do vremena našega Gospodina, premda je s prolaskom stoljećâ propadao. Kad su ga ljudi napustili, zauze ga Azazel sa svojom sljedbom đavolâ i đavolicâ, koji su u ovom kraju živjeli zajedno sa svojim ljudskim sljedbenicima što štuju Sotonu! Pošto Azazelu propade pokušaj da zavede Krista, kako je zapisano, i pošto Božja riječ pobijedi, strašan potres sruši hram, od kojeg
osta samo ovo razasuto kamenje i slomljeni stupovi... Onda se dogodilo da su skupinu Prvih otaca što dođoše propovijedati u ovim krajevima pobili Rimljani, te su ih njihovi učenici pokopali u istočnom dijelu nekadašnjeg hrama. Tako je sa širenjem naše vjere to mjesto postalo mjestom hodočašća poznato u ovome kraju. Ova je zgrada podignuta nad grobovima Otaca mučenikâ u strahu da ih pogani koji su progonili Kristove sljedbenike ne oskvrnu u želji da se njihov stari hram vrati na svoje mjesto. Da bi zaštitili grobove Otaca, štovatelji križa podigoše tu građevinu, koja prema dvorištu ima tri debela zida. U nju nije moguće prodrijeti zbog čvrstoće kamena i debljine triju zidova. Četvrta pak strana prirodno je zaštićena s obzirom na to da stoji na rubu strme litice. S vremenom zgrada je postala utočište i utvrda za monahe... Opat nakratko ušutje, a onda doda: »Imao sam petnaest godina i bio sam ovdje onoga dana kad su nas napali pljačkaši. Pet smo cijelih dana ostali zatvoreni u zgradi, a ne mjesec dana, kao što se priča. Većina nas je bila na pragu smrti od gladi i žeđi! Pošto pljačkaši nisu uspjeli probiti zid, otiđoše pokunjeni. Nisu znali da u toj zgradi nema ničega što bi vrijedilo ukrasti...« Nakon kratke šutnje, opat još doda: »Ono što se priča o čavlima koji da su bili zabijani u tijelo Isusovo, i koji svijetle noću, nije istina... To je, Hypa, sve što ti mogu reći o toj zgradi. Nemoj me više ništa pitati o njoj.« Opat završi svoju priču, a moje dvojbe tek započeše, uvukavši mi se u misli. Nisam razumio mnogo od onoga što je rekao. Pričao mi je kao da napamet govori neko štivo koje zna naizust; dok je govorio lice mu je bilo posve bezizražajno. Na trenutak sam oklijevao, no i protiv volje rekoh: – Ali ja sam, oče, kad sam uho prislonio na zid čuo u unutrašnjosti zgrade zvukove poput prigušenih glasova. I to više puta!