Youssef Ziedan - Azazel

Izađosmo zajedno i krenusmo u veliku crkvu da zajedno s drugim monasima izmolimo molitvu šestoga sata. Poslije toga opat mi reče da će mladići i djevojka sutra doći u knjižnicu... I on ju je tako počeo nazivati. Sljedećega dana poslijepodne žamor mladeži poremeti mir oko mene. Stigoše s Đakonom, koji suzdržano pokuca na vrata. Otvorih i vidjeh da je s njime šestoro dječaka i djevojčica, u dobi od šest do devet godina. Toga dana dođoše s obiteljima i ispuniše dvoranu. Neki su se igrali, drugi se mene promatrali. Lica im bijahu ozarena a pogled nevin; sudbina još ne bijaše oskvrnula nevinost njihova čuđenja. Onda obitelji otiđoše s Đakonom u crkveno dvorište, i ja ostadoh sam s djecom. No jedna od majki ostade, pa joj ljubazno, ne pogledavši ju, rekoh da dijete treba čekati na vratima crkve. Ona odvrati da ona nije majka nijednog od te djece. I suho doda: »Ja sam pjevačica.« Njezine me riječi uznemiriše, ostadoh zatečen, ali u tom trenutku to ne htjedoh pokazati te stoga rekoh djeci: »Hajde, poredajte se po visini.« A onda, ne gledajući u nju, rekoh: »A ti, kćeri, stani ispred njih...« Djeca se rasporediše, i postavivši ih sebi s lijeva zatražih od njih da jedan po jedan izgovore prvu frazu petnaestog psalma. Glasovi bijahu posve različiti u pogledu čistoće, no u cjelini mi se učiniše prihvatljivima – dječji su glasovi prirodno dobri i čisti. Završivši s njima, okrenuh se onoj koja za sebe bijaše rekla da je pjevačica. Imala je oko dvadeset godina, tako mi se učini. Crte lica nisam dobro razabirao, jer žene ne gledam u lice. Ono što mi upade u oči bijaše njezina haljina – ne bijaše od onih što se nose u ovome kraju, premda je bila čedna i lijepa. Obratih joj se oborivši smjesta pogled, i zatražih da skandirajući ponovi prvi i drugi stih himna koji bijah skladao. Pročitah joj dva retka uz melodiju koju bijah zamislio, no ona upita može li to otpjevati uz jednu drugu

crkvenu melodiju, koja joj bijaše poznata. Ja pristadoh. Baš u trenutku kad podigoh pogled prema njezinu licu, ona skloni koprenu koja joj se spuštala na čelo i koraknu dva koraka unazad. Sklopi oči s neprispodobivom ljupkošću, a lice podigne k nebu. Poslije časka tišine i usredotočenosti, zapjeva... Zvonak zvuk kao da je dopirao iz oblakâ... Do mene dopre miris ružâ, dah djevičanskih zelenih polja. Pjevaše: »Smiluj se slabosti mojoj« kao da plače. »Samo Ti si potporanj moj«… Moja duša podrhtavaše zajedno s njezinim usnama, iz kojih se produženi slogovi izvijahu sve do neba. Njezino dirljivo pjevanje bijaše tako nježno. Dok je ona pjevala, djeca koja bijahu pored nas ostadoše u posvemašnjem muku, zaneseni njezinim pjevanjem kao da su na krilima glazbe prenijeti nekamo daleko. A ja, kao da ostadoh sam u najdaljem kutku svekolikog stvorenja... I sad, sjećajući se toga trenutka, čujem njezin zavodljivi glas koji me nosi onkraj svega, njegov nebeski odjek odzvanja na vrhovima gorâ, i struji među rebrima u mom srcu... O, Bože... Kad njezino pjevanje završi, zavlada duboka tišina. Bio bih joj htio reći da još pjeva; štoviše, bio bih rado da nastavi pjevati sve do konca svijeta i do njegova uskrsnuća, ali situacija to nije dopuštala. Vraćajući koprenu ponovo na čelo, ona me pogleda i nasmiješi mi se. Znala je da ima izvanredan glas. Znala je da je melodija koju je otpjevala ljepša od one koju sam ja bio predložio, i da me je njezino pjevanje očaralo i ponijelo, i znala je još mnogo toga... A ja u tome trenutku nisam znao ništa. Pogled mi ostade na njezinu licu, sve dok ne postadoh svjestan toga da to nije umjesno, da to nije u redu. Lice joj bijaše maleno i okruglo kao breskva. Nježne crte lica nazirale su se iza crne svilene koprene što se spuštala s pokrivala za glavu nalik kruni, samo što koprena bijaše prozirna i izvezena istančanim vezom s raznobojnim perlicama na mjestu gdje je bila naborana. Haljina od crnog baršuna mekano se spuštala s

ramenâ, prateći izdignutost grudi, stisnuta ispod prsa savršeno izrađenom kopčom. Zavaravah se u tom trenutku govoreći u sebi da me se ta kopča, ma kako divna bila, nimalo ne tiče. Ono što bijaše važno jest njezin zavodljivi glas, prikladan za himne; i da je ona iskusna pjevačica. Možda je odrasla u blizini neke crkve ili samostana te je sudjelovala u pjevanju od ranog djetinjstva. Djeca počeše opet galamiti, a kad im opat posla slatkiše, ja sam ih zajedno s djevojkom razdijelio među njih. Tog prvog dana ne htjedoh pretjerivati, te ih sve otpustih, zazvavši na njih blagoslov. Rekoh da mi se sviđa kako pjevaju, i da ćemo se opet nad sutra poslijepodne. Sutra je nedjelja, i ujutro će u samostan nagrnuti posjetioci. Djeca se skakućući uputiše ka vratima. Djevojka je, ozbiljna, išla za njima. Kad je prolazila pored mene, i ne htijući okrenuh se k njoj i ljubazno upitah. – Zar mi nećeš reći kako se zoveš, ljupka djevo? – Ja nisam djevica, oče. A zovem se Marta. To je staro ime koje znači »gospođa«.

Dvadeseta listina PRIJETEĆA TJESKOBA Onoga dana kad sam prvi put vidio Martu nesanica me je držala budnog do zore. S početka nisam puno razmišljao o tomu da – premda djevojka – više nije djevica! Ono što me opsjedalo bijaše njezin melodiozan glas. Cijelu noć sam proveo u pronalaženju riječî koje će odgovarati tonovima njezina glasa, trudeći se skladati himne posebno za taj tako topao glas. U mraku noći opsjedaše me mnoge misli, mnoge želje, i tjeskoba. Ljudi će doći na misu da bi čuli Martu, crkva će biti ispunjena vjernicima, a glas o našem umijeću u pjevanju crkvenih pjesama doći će do Antiohije i Konstantinopola... Je li udata? Koji bi čovjek mogao podnositi blizinu njezine ljepote?... Ali što se to mene tiče. Ja se imam čime baviti, i zbog čega svoje vrijeme ispuniti tjeskobom: Kako je preuzvišeni Nestorije, što je s njime? Je li ga biskup Ćiril ostavio na miru, ili pak nešto snuje kako bi ga smijenio?... Sutra ću mu napisati pismo, koje ću poslati po prvom tekliću što ide u Konstantinopol. Pitat ću opata želi li što poručiti biskupu Nestoriju, da mu to napišem. Bit će sretan kad primi moje pismo, jer zna da ja nemam običaj pisati pisma. Skladat ću novi himan, i posvetit ću ga njemu – zapisat ću ga u pismu. To će mu biti drago, a kad jednog dana dođe u posjet samostanu, pobrinut ću se da mu ga otpjeva anđeoski Martin glas. Marta... Koliko godina ima ta djevojka? I zašto mi je rekla da nije djevica? U subotu citra na koju je opat čekao ne dođe, i on se razljuti. Umirih ga rekavši mu da nam nije ni potrebna, da su dostatni glasovi zbora i pjevačice. I on se smiri. Rekoh mu da ću u vrijeme između molitve trećega sata i molitve

šestoga sata obilaziti bolesnike, a između molitve šestoga sata i devetoga sata održavat ću pokuse sa zborom. Noć ću pak posvetiti molitvi i čitanju... On sve to blagoslovi, i doda: »Sinko, ako si već postio post za Uzašašće, pobrini se malo za svoje zdravlje, odveć si blijed i umoran.« Pošto izmolismo predvečernju molitvu, koju ovdje nazivaju ramaš, zadovoljno se vratih u knjižnicu, ne osjećajući umor o kojem je govorio opat. Pomislih da je možda htio reći da sam odsutna – ili opterećena – duha. Za svaki slučaj opipah si bȉlo, i ustanovih da je pravilno. Zatvorih za sobom vrata i skidoh odjeću. Stadoh prstima pritiskati one dijelove tijela kuda protječe krv, i osjetih da je protok u redu. Pogledah u svoj odraz na srebrnim koricama Evanđelja, i smotrih znake vremena... Odjednom mi se učini da sam ostario – bjeloočnice bijahu postale žućkaste, brada raščupana kao u pustinjakâ što žive u špiljama i pećinama. Zašto sam se zapustio toliko da izgledam kao da sam na umoru? Zaboravio sam da sam liječnik, i da bih morao bolje izgledati, inače bolesnici neće imati povjerenja u mene. Liječnik se mora brinuti o vlastitom izgledu; to je napisao već veliki Hipokrat prije više stoljećâ, i tadašnji liječnici su se držali toga pravila. No ne treba očajavati – za svaku bolest postoji lijek, za svaki problem rješenje... barem u većini slučajeva. Napustih knjižnicu pomalo zabrinut, i hitro pođoh u ćeliju. Iz kovčega izvadih halju koju mi prije godinu dana bijaše poklonio neki svećenik iz Antiohije. Liječio sam ga od grčeva u želucu, i brzo je ozdravio. Zašto sam tu lijepu halju sklonio, tako da su ju zamalo moljci napali? Sutra ću ju odjenuti. Na dnu kovčega bile su neke stare hrđave nožice, no poslužit će da uredim raskuštranu bradu... Ispod stola izvadih sasušenu travu koja, kad se sat vremena namače u vodi i u oblogu stavi na oči, odstranjuje požutjelost bjeloočnica. I još jednu, koju se namočenu u ulju stavi na lice da mu vrati boju potičući krvotok. Uzeh i čaj od

aromatskih trava, za ispiranje i uljepšavanje tijela, koje onda biva mirisno i mekano na dodir. Sutradan ću biti drugi čovjek, dostojan da ga se naziva monahom, liječnikom, i pjesnikom. Uradih sve što bijaše potrebno, a onda utonuh u dubok san, nakon što više tjedana noći nisam provodio u ćeliji. Ljeti sam zapravo noći provodio u knjižnici zato što je ondje manje vruće. A možda bijah odveć lijen vraćati se u ovu moju skučenu sobicu... Malo prije zore osvježih se, napunih vedro vodom iz velike bačve u refektoriju, i dio ugrijah na peći u kuhinji. Onda se vratih u ćeliju, zatvorih vrata i stadoh marljivo trljati tijelo suhim lišćem palme da odstranim ostatke trave. A dok sam se kupao, istrljah ruke i noge plovučcem. Na koncu odjenuh onu lijepu halju koju bijah zaboravio u kovčegu. Kad me u nedjelju ujutro opat ugleda na crkvenim vratima, lice mu se razvuče u smiješak dok se obraćao nekome pored sebe: »Monah Hypa pronašao je eliksir duga života. Sinoć je bio na korak od smrti, a evo ga jutros gdje je poput dvadesetogodišnjaka!« Osjećajući se neugodno zbog njegove prijateljske šale, rekoh: »To je, gospodine, izgled liječnikâ i pjesnikâ. Tvoje jučerašnje riječi upozorile su me na bijedno stanje u kojem sam bio.« Ulazeći u crkvu zajedno s monasima na jutarnju molitvu, opat mi reče: »Bog te blagoslovio, Hypa, i tvojim posredstvom podario dobrobit tvojoj braći i tvojim bolesnicima.« Kad me Đakon, dok smo izlazili iz velike crkve, vidje, uputi mi smiješak kao kakav prepreden dječak. Nisam razumio zašto, niti me je bilo briga. Tog trena bijah zaokupljen mnogo važnijim stvarima. Oko podne trojica monaha pomogoše mi urediti knjižnicu. Knjige što su ležale posvuda naokolo vratismo na police. Donijeli smo dugačku klupu na kojoj će sjediti dječaci, i postavili je desno od ulaznih vrata. Ispred nje postavismo dva drvena stolca – jedan za pjevačicu, drugi za mene. Veliki stol premjestismo

u kut nasuprot vratima, a u drugi kut postavismo manji stol na kojem ja mogu pisati, ili sjedeći za njim spavati. Soba postade prostranija, čišća i udobnija. Rano poslijepodne jedan od samostanskih poslužitelja pokuca na moja vrata i reče mi da me dvije žene traže radi liječenja, i ja sklopih knjigu s notama i dođoh na vrata da ih primim. Bilo je to ugodno iznenađenje – bijaše to Marta, u onoj svojoj osobitoj haljini, u pratnji neke starice od oko šezdeset godina. Prikrivajući iznenađenje i radost, pozvah ih da uđu. Poslužitelj se kratko zadrža kod vrata, a onda otiđe. Marta progovori: – Oče, ovo je moja tetka. Već mjesecima se žali na noćni kašalj, a uobičajene trave joj nisu pomogle. – Ne trebaš se brinuti, tetko. U koje vrijeme imaš napadaje kašlja? – Cijelu noć i u zoru. Osjećam kao da mi se prsa razdiru dok kašljem. Staričino bȉlo brzo je udaralo, i zamijetih da je vrlo oslabjela u tijelu. Zatražih dopuštenje da joj prislonim uho na leđa da čujem kako diše, i ona se približi i okrenu se, oslanjajući se na Martinu ruku. Sagnuh se okrenuvši lice postrance da bih uho prislonio na njezina leđa. Marta me je gledala smiješeći se. Čuo sam šum koji upućivaše na to da su staričina prsa puna katara. To se liječi jednostavno – treba piti topli čaj od bobica da se ukloni katar, dobro se noću pokriti, i na poznat način inhalirati kamilicu. »Nemoj barem dva tjedna sjediti pored peći, tetko – savjetovah starici – da ti dim ne nadražuje sluz u prsima.« – Oče, još nismo popravili peć. Tek smo dva dana Vaše susjede, a peć u kolibi smo našli oštećenu. – Vi ste dakle te nove susjede... Vašu kućicu vidim s moga prozora. Jeste li same u njoj? – Jesmo, oče.

Obje odgovoriše istodobno. Martin glas, međutim, bijaše viši i nježniji. Kad je podigla koprenu što joj prekrivaše lice, pogledah ju hitrim pogledom i vidjeh osmjeh kako joj se stidljivo pojavljuje na licu, poput sunca za studenih zimskih dana, kao lagan dah povjetarca u ljetnim noćima... Takav bijaše njezin smiješak. Premda zbunjen njezinim osmjehom, odmjerih dozu bobica i dadoh ih starici. Marta prva pruži ruku te nisam stigao reagirati. Pokušah izbjeći dodir s njezinom rukom, ali ona bobice poklopi dlanom i nehoteć – ili možda hotimice – dodirnu moj dlan. Istog trena rukom mi prođe drhtaj, drhtaj koji sam osjećao još danima. Upitah imaju li kamilice. Marta odgovori da imaju, i reče tetki: – Dođi, odvest ću te kući, pa se vraćam na pokus. Starica se osloni na Martinu ruku, i obje izađoše, a ja ih ispratih pogledom. Ostadoh sjediti na stolcu ispred klupe za pjevače, ne pomaknuvši se. Na vratima, Marta se okrenu prema meni, s koprenom na glavi koja je skrivala njezin blještav osmijeh i njezine oči boje anisa. Marta se ubrzo vrati i nađe me kako sjedim na kamenom bloku koji je davni potres bacio pred vrata knjižnice. Dok je išla prema meni, hod joj odavaše jedva prikrivenu radost. Sjede na obližnji kameni blok, i svojim svijetlim glasom me upita: – Jesu li djeca stigla? – Poslao sam Đakona po njih, da majkama prištedim napor uspinjanja na brijeg. Uskoro bi trebali stići. Pravio sam se da pregledavam pergamente što sam ih imao u ruci da bih izbjegao njezin pogled, ali bez uspjeha. Iz džepa izvadih malo Evanđelje i htjedoh ga stati čitati, no ona iznenada reče: – Oče, danas si nekako drukčiji nego jučer. – Da, ovo je nova halja. – Samo halja?

Ja prešutjeli njezinu aluziju, premda me je učinila sretnim. Mislio sam kako bi mi bilo s tom novom susjedom, koja se, kako se čini, ne bi zadovoljila time da bude samo susjeda. Od trenutka kad sam ju vidio i čuo pjevati, u zastoru moje askeze i moje osame u ovome samostanu otvorio se nov prorez. Držala me nekakva tjeskobnost. Listajući još neke pergamente zamolih je da se strpi, i pođoh zatvoriti vrata knjižnice da ne bih mislio na ono što mi se događa. Osjećao sam kako se iza mojih leđa smiješi, ali se ne okrenuli da bih je pogledao. Ostadoh u vratima knjižnice, a ona je i dalje sjedila u dvorištu. Začuvši žamor djece, širom otvorih vrata pozvavši ih da uđu, a pozvah i Đakona... I tako je započeo prvi pokus, za kojim će ih slijediti još. Ne sjećam se točno koliko ih je bilo, ali se dobro sjećam onoga što se događalo za tih pokusa. O tome ću još mnogo pričati.

Dvadeset i prva listina KARAVANA Kad već bijasmo cio tjedan održavali pokuse, citra stiže u samostan. Zbor se već bio naučio izvoditi himne bez glazbe, te ograničih na najmanju moguću mjeru glazbu s citre... Pokusi potrajaše nekoliko tjedana, za koje je vrijeme dječje pjevanje bivalo iz dana u dan sve boljim. No Martino pjevanje bijaše savršeno od početka. Ona je zbog toga ponekad znala doći prije ostalih, te je pjevala stihove iz mojih pjesama koje neće s djecom pjevati u crkvi. A onda bi joj se djeca pridružila za uobičajeni pokus... Posljednjih dana pokuse smo imali u velikoj crkvi u vrijeme između podnevne i poslijepodnevne molitve, odnosno između šestog i devetog sata. Prvih je dana prisutan bio i opat, i kad bi Marta stala pjevati, on bi se čelom naslonio na štap i plakao od ganuća. Ostajao bi spuštene glave sve dok svi ne bismo otišli, a onda, kad bi me navečer sreo u refektoriju, potapšao bi me u znak priznanja, bez riječi. Drugog dana pokusa u crkvi, Marta kao i obično dođe u knjižnicu prije dolaska djece. Pokuca i uđe naglašeno stidljivo. Odmaknu koprenu s lica i osmjehnu se, rekavši mi da su se tetkini noćni napadaji kašlja počeli smanjivati, a grčevi u prsima da su gotovo posve iščezli. Reče mi i da tetka kani za me istkati prsluk od crne vune za zimske večeri koje će uskoro stići. One obje da su vrlo vješte u tkanju, i time zarađuju za život... Tada ju upitah: – Zašto si mi onoga dana kad sam te prvi put vidio rekla da nisi djevica? – Zato što nisam djevica! – A znade li to opat?

– Odakle bih znala zna li ili ne zna? Imao sam osjećaj da pokušava izbjeći mojim pitanjima, te ušutjeh. Ona osjeti moju nelagodu i blažim tonom reče mi da crkveni župnik, daleki rođak njezine majke, zna da je bila udata, ali da ju je opatu onoga dana kad su stigle predstavio ovim riječima: »Ova mlada djevojka i njezina tetka pripadaju Kristovoj obitelji, siromašne su, a starica je bolesna. Dopustiš li im da stanuju u ruševnoj kolibi, učinit ćeš veliko milosrđe, jer nemaju ni obitelji niti skrbnika.« I doda: »Tako je rekao svećenik, i ja sam stoga u opatovim očima postala mlada djevojka! A kad sam mu rekla da odmalena znam pjevati crkvene himne i pučke pjesme, u njegovim sam očima postala pjevačica. Kao takvu me je predstavio tebi, dobri i ljubazni oče.« Marta riječ »ljubazni« izgovori s naglašenom nježnošću i beskrajnom finoćom. Ne mogoh se suzdržati – i ne htijući podigoh glavu i pogledah joj duboko u oči... Zjenice joj bijahu boje meda prošarane zelenom. Vidjeh joj dugačke i guste trepavice, ljepota kojih je uokvirivala ljepotu očiju. Vidjeh istaknute obrve koje je sâm Bog ocrtao, i kojih je crnoća isticala bjelinu lica. Kosa joj je, sudeći po pramenju što je virilo ispod kape, bila crna kao ugljen i sjajna... Marta bijaše jedno od znamenja božanske ljepote u svijetu; lice joj je kao u djeteta, i blista kao ikona Djevice. No pogled joj bijaše vrlo otvoren, i za nekoga poput mene uznemirujući. Potom podigoh pogled na njezino svileno pokrivalo za glavu sa savršenim naborima, i nakon što sam ju dugo promatrao, upitah koliko joj je vremena trebalo da ga tako savršeno namjesti. »Ne, oče«, odgovori, »za to ne treba vremena. Jednom se zašije, i poslije se samo stavi na glavu i njime pričvrsti koprena...« Iznenadnim i neočekivanim pokretom skine kapicu, oslobodivši vodopad svoje guste crne kose. Kad joj kosa uokviri lice, bijaše zaista znamen divotne Božje kreacije čovjeka... Kakva li se ljepota krila pod njezinom koprenom! Kakav pogled vidjeh u njezinim

očima! Njezin me pogled svega prožme. Zamalo se onesvijestih od veličine te ljepote, ali uspio sam reći: – Pokrij kosu, kćeri blažena. Promišljenom sporošću Marta skupi kosu koja kao da se bijaše razlila po svem stvorenju. Jednom ju je rukom podizala, a drugom je namještala svilenu kapicu s naborima i raznobojnim perlicama. Ne skidaše pogleda s mene, dok sam seja, da bih izbjegao taj pogled, pravio da razgledam knjige. Uzeh jednu, najbližu, i stadoh je listati, ne razaznajući ni retka... Ona prekide tišinu rekavši: – Ova je odjeća iz Damaska. Pripadala je mojoj majci. Prisvojila sam ju poslije njezine smrti. – Znači da si arapskog roda? – Rekli su mi da je moja obitelj bila jedna od najbogatijih u Palmiri, ali je morala napustiti oazu i izbjeći kad je Aurelijan, prokleo ga Bog, razorio taj grad. – Kćeri, nemoj naviknuti jezik na proklinjanje. A osim toga, Palmira je razorena jako davno. – Da, oče, jako davno. Od tada je moja obitelj razasuta svijetom. Moji su se preci najprije nastanili u Alepu, zatim su otišli u Damask, no već su bili osiromašili. Ondje se rodila moja majka, koja se udala za nekog Damašćanina i rodila mene. – Onda ti znaš i arapski i aramejski. – I pjevam na oba jezika. Kad do nas dopriješe uzvici djece koja su dolazila, Marta spusti damašćansku koprenu i sjede na svoje mjesto. Onda smo se premjestili u crkvu, i kad pjevanje započe moj se duh izgubi u lutanjima svojim pustim prostorima. Sljedećeg dana Marta dođe ranije, s tetkom, koja mi odmah uze ruku ljubeći je, pokazujući mi tako zahvalnost što sam ju izliječio... No Gospodin je onaj koji iscjeljuje... Starica je sjedila s nama dok ne dođoše djeca. Ne progovorismo ni riječi. Onda svi odoše, i toga dana nisam

uspio vidjeti Martino lice, osim onoliko koliko se naziralo pod koprenom. Sljedećega dana bio je blagdan. Poslije molitve trećega sata iziđosmo iz crkve čuvši veliku buku i glasove koji dopiraše s ulaza u samostan. Pohitasmo prema ulazu, a za nama opat, svećenik i svi monasi, i podno brijega ugledasmo veliku karavanu koja već bijaše zaustavila deve kod ulaza u samostan. Bilo je više od pedeset devâ, isto toliko mazgi, i nekoliko magaraca, te mnoštvo trgovaca različite dobi. Trojica od njih, krupni u tijelu, uspinjaše se prema nama, pridržavajući još krupnijeg čovjeka koji nije mogao hodati. S njima su uz brijeg išli i rimski stražari, smijući se kao ludi. Pridržavani je mogao imati oko pedeset godina, a njegova odjeća kurdskog tipa bijaše zamrljana krvlju. Što zbog njegove težine, što zbog nedostatne snage, oni koji mu pomagahu s golemim su ga naporom vodili uzbrdo. Dvojica su ga držala ispod pazuha, a treći, niži, pridržavaše ga s leđa. Ostali trgovci iz karavane ostadoše na svojim mjestima podno brijega, zabrinuto promatrajući prizor. Kad nam se približiše, vidjeh kako čovjeku iz usta curi krv. I vidjeh Martu i njezinu tetku gdje stoje pred kolibom začuđeno promatrajući sav taj metež koji nas je tako iznenada zatekao. Opat im pođe u susret, i oni mu rekoše da voditelj karavane, koga vode, treba hitnu pomoć liječnikâ u samostanu... Kao da u samostanu bijaše drugih liječnikâ osim mene! Rekoše da čovjek samo što nije izdahnuo, i da će umrijeti ako ne poduzmemo nešto učinkovito. Opat ih povede, te uđoše u dvorište i posjedoše čovjeka na drvenu klupu pored obora za koze, nasuprot ulazu u samostan. Opat me povede za ruku i predstavi me. Ja onda upitah što se čovjeku dogodilo, a oni odgovoriše: – Jadnik se napio iz Sotonina bunara! Opat pošalje monahe njihovim poslom, a vojnici posjedaše pored ulaza. Ja pak uzeh na stranu jednog od

trgovaca da mi objasni što se dogodilo, ali i druga dvojica pođoše za nama. Saznah da je njihova karavana, što dolazi iz zemlje Kurdâ, onkraj istočne pustinje, između Perzije i Rimskoga carstva, išla za Antiohiju, i da je prije tri noći voditelj karavane pio iz napuštena bunara u pustinji, koji karavandžije nazivaju Sotoninim bunarom. Htio je dokazati da u bunaru nema nikakvih vragova te je pio iz bunara, a sutradan je stao pljuvati krv. Dva je dana u takvu stanju; ništa ne jede, te je skoro umro. Onda su im ljudi iz sela savjetovali da ga odnesu u samostan, jer će inače sigurno umrijeti prije no što stignu u Antiohiju. I tako ga dovedoše amo, u nadi da će moći biti spašen uz pomoć kakva lijeka, kakve čarolije, ili uz pomoć bilo čega što bi ga moglo izliječiti. Onaj niski doda: »Ako ga izliječite, postat će dobar kršćanin. On i svi njegovi bit će primjer onima koji hoće stupiti u vašu vjeru.« Bog me nadahnu glede uzroka patnji toga čovjeka, i glede toga kako ga se može spasiti. Pođoh s onom trojicom do voditelja karavane i tihim glasom rekoh svoj četvorici da liječenje neće biti lako, te da je moguće da lijek neće djelovati. Čovjek bijaše pomiren sa sudbinom, teško je disao i izvrtao oči, kao da je u njemu uistinu đavao kojeg su svi krivili. Glasa isprekidana grčevima stalno ponavljaše: »Čini što hoćeš, uz Božju pomoć... Čini što hoćeš...« Opat stajaše pored nas gledajući zabrinuto što se događa, a Marta stajaše kod ulaza sa starom tetkom pomno nas promatrajući. A ona dva rimska vojnika pogledavahu na Martu došaptavajući se... Uzeh konopac iz kozjeg obora, i zatražih od pomoćnika da svoga gazdu privežu za klupu. Onda pozvah Martu i šapnuh joj da donese kablicu usmrđene vode, i da u toj vodi rastopi punu šaku soli. Zatražih i bokal svježe vode namirisane mentom, i ona pohita donijeti što sam tražio. U međuvremenu pođoh u samostansku kuhinju i uzeli nekoliko komada kruha i podosta ostataka pokvarene hrane.

Na sveopće čuđenje sagnuh se nad bolesnika i rekoh mu na uho da pojede sve što ću mu gurnuti u usta, da se prisili to progutati, inače da neće ozdraviti. On kimnu glavom, i ja mu stadoh gurati pokvarenu hranu u usta, zamiješavši ju prije toga s malo vode. Jadnik stade gutati s velikim naporom. Kad bi prestao gutati ja sam vikao na nj; on bi otvorio usta, a ja bih opet stao unositi hranu koju bi on s mukom gutao. Kad mu želudac bî pun, doviknuh mu da se još malo strpi. S tla u oboru uzeh slame pomiješane s izmetom i gurnuh mu i to u usta. On ustuknu, tresući glavom lijevo-desno, pokušavajući se osloboditi veza. Svi koji stajahu uokolo bijahu zaprepašteni, a Marta, držeći u ruci kablić, drhtaše. Uzeh kablić, desnim koljenom pritisnuh čovjeka, i jednom rukom stadoh gurati slamu, a drugom mu davah piti slane vode. Čovjek se i dalje opirao, a ja sam i dalje vikao na nj: »Ovo ti je jedini lijek, otrpi!« Kad osjetih da više nema snage, a želudac mu već bijaše pun, uspravih se, silom mu razdvojih usne i izlih u njih slanu vodu. Čovjek već bijaše na rubu snaga, kad pomoćnicima rekoh da ga odvežu. Ja pođoh prema kutu iz kojeg je Marta promatrala prizor svojim divnim, užasnutim očima. Opat je zabrinuto sjedio na veliku kamenu, glave oslonjene na štap. Pošto razvezaše konopac, čovjek se podiže i jurnu na mene poput bika, podigavši ruke u nakani da me zgrabi za grlo. Ja se i ne pomaknuh. Na tren zastade preda mnom dahćući, s rukama u zraku, dok mu se niz čelo cijedio znoj. Izgledao je poput prikaza nekog golemog diva iz knjigâ s bajkama... A onda se iznenada dogodi ono što bijah predvidio i čemu sam smjerao. Čovjek se okrenu, krenu prema ogradi obora, pade na koljena i stade povraćati na zastrašujući način. Priđoh mu, zgrabili ga s leđa i protresoh mu ramena, potičući ga da još bljuje. Svi prisutni bijahu zaprepašteni i uplašeni.

Kad čovjek prestade povraćati, isprah mu lice slanom vodom preostalom u kabliću, a onda mu dadoh piti vodu namirisanu mentom. Ubrzo mu se povrati snaga, i on se osjećao bolje, uspravio se i prsnuo u smijeh. Poljubi me, uze moju ruku i stade ju ljubiti, govoreći: »Sotona je izašla iz moje utrobe...« Njegovi pratioci stadoše radosno vikati, zajedno s drugom karavandžijama koji se bijahu okupili kod ulaza u samostan. – Dopustite mi, oče... – rekoh opatu. On ustade i ja ga, zajedno s voditeljem karavane i njegova tri pomoćnika, povedoh onamo gdje čovjek bijaše povratio. I Marta pođe za nama. Pokazah na bljuvotinu da ju dobro promotre, i objasnili im od čega je čovjek trpio: »Ovaj crv što ga vidite je pijavica što živi u ustajaloj vodi. Pijući iz napuštena bunara, čovjek ih je, i ne znajući to, progutao nekoliko zajedno s vodom. Pijavice koje su dospjele u crijeva uništila je probavna moć crijeva. No one što su ostale pripijene za jednjak počele su sisati krv, tako da je ta krv dospjela u želudac, koji ju je vraćao. Zato je pljuvao krv...« A onda dodah: »Sad znate kakav je đavao živio u bunaru!« Svi se stadoše smijati kao djeca kojoj se otac vratio s duga putovanja. Savjetovah im da mu dadu piti kozjega mlijeka, i da mu tri dana daju jesti samo tekuću hranu, sve dok mu se snaga sasvim ne vrati. Jedan od samostanskih poslužitelja dođe s bokalom mlijeka i pruži ga čovjeku. Taj nas pak iznenadi, upitavši: »Bih li sada mogao malo odspavati ovdje?« Opat ga povede u sobu pored kapele, i ostavi ga da se ondje odmori. Ostali se vratiše karavani koja je čekala podno samostana. Kasnije su mnogi od njih došli da me pozdrave i poljube mi ruku. Malo prije zalaska sunca opat dođe u knjižnicu s čovjekom koji je sad bio u otmjenoj odjeći. S njima uđoše i ona dvojica što ga bijahu pridržavala, ozareni od sreće, a za njima četiri monaha.

Opat mi reče da mi čovjek hoće platiti što sam ga izliječio, no ja odgovorih da ne uzimam nikakve naknade za liječenje, i da je Bog taj koji iscjeljuje. Voditelj karavane sjede na stolac pored mene i reče: »Blagoslovljen bio, Bog te je učinio sredstvom moga izlječenja, i zato ću s radošću ispuniti svaki tvoj zahtjev. Imam novca, robe, odjeće, i mnogo toga drugoga – samo pitaj.« – Hvala ti, dobri čovječe, no ja ništa ne tražim ni od koga, i ne uzimam naknade za liječenje. Rekavši to sagnuh glavu da bih time dao znak da je stvar okončana. Čovjek ustade, poljubi mi ruku, izrazivši nadu da ću prihvatiti barem ono što će mi poslati na poklon. »Ništa mi ne šalji«, rekoh. »Vjeruj mi, meni ništa ne treba. Radije pitaj oca opata treba li štogod za ovo sveto mjesto. I, ako hoćeš, možeš djevojci koja mi je pomogla pokloniti odjeću prikladnu za pjevanje nedjeljom u crkvi.«

Dvadeset i druga listina SPREMA SE OLUJA Karavana je otišla u zoru, a rano poslije podne Marta ne pokucavši otvori vrata knjižnice. Škripa vrata me iznenadi dok sam bio zadubljen u Galenovu knjigu o krvnom đaku. Pogledah prema vratima i vidjeh ju gdje stoji na najvišoj stubi... Svjetlost za leđima uokvirivala ju je kao da je nebesko stvorenje koje je, obvijeno nebeskom svjetlošću, sišlo na zemlju da nam donese mir i sve stvorenje, koje dotad bijaše ispunjeno tminom i nepravdom, ispuni milošću. Sa svih strana okruživala ju je svjetlost, zamućujući joj obrise, te izgledaše kao da je odjenuta u svjetlost. U tom sam trenutku bio siguran da je Marta najljepša žena koju je Gospodin stvorio. Haljina joj bijaše lagano stegnuta na grudima i u pasu, a bogati nabori spuštahu se u krug kojemu su u središtu njezina malena stopala u cipelama jednake boja kao ogrtač. Na glavi je imala rubac od sjajne svile svijetle boje, koji joj obvijaše kosu, ne zakrivajući joj lice. Postrance iz rupca visjele su dvije pletenice spuštajući se do puceta na haljini u visini grudiju. Na ramenima su se uzdizali nabori njezina ogrtača od purpurnog baršuna, padajući i šireći se, savršeno obuhvaćajući ruke, a na zapešćima se šireći i prekrivajući dlanove zlatnim vezom koji obrubljivaše rukave, rub haljine i rubove rupca na glavi... Marta načas zastade, lagano nagnute glave, dlanova na pojasu, da bih ju promotrio. A onda smiješeći se, uznosita koraka krene prema meni, držeći vršcima prstiju usku haljinu, malo ju podižući, a baršunasti nabori i pozlaćenim nitima urešeni

skuti kao da su plesali s njezinim korakom dok se kretala prema meni... – Vidim da s užitkom dužiš u opisivanju, no sad je dosta... Nastavi pričati što se dogodilo, jer tvoj opis Marte me uzbuđuje! – Ostavi me se, Azazele... Kad mi se Marta približi, podigoh lice pogleda uperena u njene grudi obuhvaćene haljinom... Pogled mi se izgubi u mnoštvu puceta raspoređenih u dva reda, od pupka do vrata, prateći na tom putu obline njezinih grudi. Kad mi se još više približila, u glavi mi se zavrti vidjevši kako joj se vrat izvija do majušne brade. Nisam se usuđivao podignuti pogled još više od straha da se ne izgubim u dubini njezinih očiju… Vjerujem da Marta naslućivaše moju patnju, koja se poveća kad njezin širok osmjeh mom pogledu otkri dvije jamice na obrazima. Pogledavši ju napokon u oči, uronih na koncu u duboko more meda. – Kako ti se čini, oče? Ovo je jedna od tri haljine koje mi je poklonio Voditelj karavane. Lijepa je, Marta, vrlo lijepa, kćeri. – Malo je uska u grudima, no s vremenom će se prilagoditi obliku moga tijela. – Da, da... Dođi, sjednimo kod vrata. – Oče, djeca još neće doći, sjednimo ovdje. – Ne Marta, to nije u redu... naše je mjesto ondje. Ne bijaše prikladno da sjednemo u kut u dnu knjižnice, jer je svjetlost, koja je ulazila kroz obližnji prozor, osvjetljavala samo stol za kojim sam čitao. Klupa pored vrata bijaše prikladnija, jer ne ostavljaše mjesta bilo kakvoj sumnji. Osim toga, ondje bijaše više svjetla, i moći ću bolje s divljenjem promatrati njezinu odjeću... Marta pođe za mnom i sjedne preda me na svoj stolac, stavivši dlanove pod bedra, njišući noge naprijed natrag. Dok je haljina slijedila njezine pokrete, osjećaj vrtoglavice sve me više

obuzimao. Gledala me je ravno u oči, dok sam ja izbjegavao njezin pogled. Poče pjevati poznatu mi pjesmu, a da to nisam tražio od nje. I protiv volje pogledah u nju. Dok je pjevala, Martina ljepota bivala je sve veća. Zanijeta pjesmom, podizala je malenu bradu i sklapala oči, kao da se povjerava nebesima. Od njezina pjevanja koža mi se naježi. Njezin me glas ponese do dalekih, beskonačnih obzora, a onda me stade uljuljkivati i ispunjavati, sve dok više nisam znao za sebe... Kad završi pjevati, ja sam bio skršen. – Zar nećeš staviti kapuljaču, oče? Njezine me riječi uznemiriše kad postadoh svjestan da ne bijah pokrio glavu. Bijah zapravo svjestan samo njezine prisutnosti, koja me je opčarala i privlačila. Ustadoh ljut, stavih kapuljaču, pri čemu Više nisam osjećao nikakve nelagode gledajući u nju. I ona je gledala u mene, sa zagonetnim smiješkom koji je povećavao čar njezina lica. Bio bih trebao reći nešto, ali riječi mi se rastapaše čim bi došle na vrh jezika. U sebi sam govorio da je njezina ljepota mučna, jer bijaše teško podnošljiva, i nedostižna. – Zašto me tako promatraš, bez riječi, oče? – Ma ništa Marta, ništa. Razmišljao sam... Koliko si mi rekla da imaš godina? Kad si se udala? I gdje ti je muž? I obitelj... Zašto si došla s tetkom živjeti ovdje? – Koliko pitanjâ, oče!... Imam dvadeset godina. A što se tiče ostalih pitanja, na njih ću odgovoriti sljedećih dana. Svakog dana na jedno. U redu, Marta, u redu. Reći ćeš mi kad i koliko hoćeš. No hoćemo li biti zajedno onoliko koliko bih želio? Prošlih sam se tjedana naviknuo sretati te, no kad završimo s pokusima, kakvu ću izliku naći da te opet vidim? Monasi ne skaču od radosti kad žene ulaze u samostan. A ja sam dopustio da uđeš u moje srce. Hoće li mi biti dosta da te viđam nedjeljom ujutro, kad budeš u crkvi pjevala sa

zborom? Ne, naći ću neku drugu izliku... Zasijat ću sjemenom ljekovitoga bilja tlo oko tvoje kolibe. Obećajem ti da ću se brinuti za to bilje; svakog ću dana dolaziti da provjerim usjev, i moći ću te vidjeti ne izazivajući nikakve sumnje. Tako će moći biti godinama... Ali možda će doći dan kad će mi reći da će se Marta udati za nekog seljana, i da odlazi živjeti s njime... Toga ćeš dana ostaviti ne samo svoju staru tetku, već i moje neobuzdane snove. – Zar opet šutiš i razmišljaš! – Da, Marta... mislim o tebi. – Znam, osjećam to, Hypa. Način na koji izgovori moje ime iznenadi me; nikad ne bih pomislio da će imati smjelosti nazvati me samo imenom. Pogledah u njezine usne i upitah se: Da li me ova djevojka namjerno uzbuđuje, ili se možda sa mnom poigrava? Možda se zaljubila u mene, upoznavši me. Možda misli kako sam bio dobar kad sam izliječio njezinu tetku, i nekidan – na opće čuđenje – voditelja karavane? Tada bijah uistinu u njezinim očima vidio divljenje i ponos zbog onog što bijah učinio. No zar ju je moja umješnost u liječenju mogla navesti da me uzljubi? Tȁ ja nosim monašku halju, živim u samostanu! A ona je, osim toga, djevojka u cvijetu mladosti, ništa ne zna o ljubavi... Što je ljubav? Ni ti to ne znaš, bijedni monaše! Ono s Oktavijom, prije dvadeset godina, ne bijaše ljubav, bila je to pogreška... Ne, s njezine strane to je bila iskrena ljubav, pogriješio sam ja. Onih nekoliko dana što ih bijah proveo s njom bili su predivni, ali tada to nisam shvaćao, i na koncu sam izgubio i nju i sebe sama, i to na onaj užasan način, samo zato što sam se bojao ljubiti ju, i što sam radije pobjegao od nje, i – s njenim umorstvom pred mojim očima – zadobio ranu koja nikad neće zacijeliti... Tko zna neću li izgubiti i Martu, ovu koja sada sjedi preda mnom, njišući noge poput predivne djevojčice? Ili ću sebe uništiti zbog bezumnog hira? Ne, ne smiješ to, moraš se suzdržati... izdržati ovu oluju. Znaj da je ljubav

oluja koja se tek sprema, vrebajući iz najdubljeg kutka srca, i ti, koji si ugledan iscjelitelj, ne smiješ joj dati priliku da te uništi, inače ćeš biti bačen u pustinju poniženja... No ti si i pjesnik, i ovi te osjećaji ispunjaju strašću prema ovoj dražesnoj djevojci što sjedi pred tobom, koja uživa u tvojim mukama zbog nje, i svojim zbog tebe... Ali ti imaš četrdeset godina, i ona bi ti mogla biti kćerka. Sutra bi ju mogao naći u zagrljaju nekog drugog muškarca, i vratiti se svojoj vječnoj melankoliji, svom praznom životu. No koji bi drugi muškarac mogao zaslužiti Martu, koji bi mogao znati njezinu vrijednost? Samo ja, jer nitko drugi ne proniče u duboku čaroliju njezinih očiju, u čar što ga krije njezino biće. Neki drugi muškarac prometnuo bi ju u nekoga slična sebi, u seljanku kakvih su puna sela... Ali čekaj, tȁ ona je već bila udata. Tko je taj čovjek za kojeg se udala? Tko zna je li mu se za dugih zimskih noći podala? Je li on uživao u nježnom plodu njezina tijela? I je li ona njime bila zadovoljna?... O Bože, pomozi mi u svom milosrđu! – Hoćeš da odem, da se vratim kad dođu djeca? – Ne, možeš malo pričekati, sad će doći. – Ali ti šutiš, čak me i ne gledaš. – Oh, Marta, ti... Htio sam reći nešto o osjećajima što ih u meni izaziva njezina prisutnost, i zbog kojih patim. A ona se, ruku prekriženih na grudima, i prestavši njihati noge, već pripremila da čuje nešto važno. Marta je lijepa i kad pozorno sluša, raširenih očiju, koje tako postaju još sjajnije... Ipak, ne rekoh ni riječi, štoviše, nisam ni stigao početi govoriti, jer – dok sam ju gledao u oči – začusmo žamor djece s ulaza u samostan. Naglo ustadoh, uzeh svoje papire, a Marti dadoh njezin primjerak, kako bismo mogli započeti himan i tako raskinuti koprenu sna koja se između nas bijaše stvorila... Djeca su stalno ponavljala himan, a onda i Marta otpjeva nekoliko stihova, lišavajući me svijesti

o svijetu oko nas. Dječji žamor me vraćao k sebi, ali njezino me pjevanje opet vraćalo lutanju izvan ovoga svijeta. Dok smo izlazili, Marta zastade da bi me upitala postim li ovih dana, a ja odgovorih da sad nije vrijeme posta. Ona prošapta: »Donijet ću ti nešto«, i brzo se izgubi. Ubrzo se vrati noseći pladanj s kolačima, onima po kojima je poznat Alep i njegova okolica. Kad se vratila, pored mene je sjedio jedan od monaha. Ona odloži pladanj na stol i udalji se bez riječi, baš u trenutku kad se monah prestao žaliti na grčeve u želucu koje dobija svaki put kad kuša nekuhanu hranu. Navečer donesoh slatkiše u refektorij i ponudih ih monasima, koji ih pojedoše. Kad sam sljedećeg jutra zahvalio Marti, ona mi reče da su ti krasni slatkiši bili jedan od poklonâ što ih je dobila od voditelja karavane. Očito da je taj čovjek bio širokogrudan; prošle večeri, prije no što sjedosmo za stol da bismo večerali, opat mi je rekao da mu je voditelj karavane dao lijepu svotu novca da se podigne zid oko samostana, i da se naprave velika drvena vrata u obliku križa. Marti ne rekoh da nisam jeo slatkiše, štoviše, ne rekoh joj ništa više, jer je toga dana stigla sa zakašnjenjem, nakon što se djeca već bijahu rasporedila na svoja mjesta. Ispriča se, rekavši da su ona i tetka bile zauzete gradnjom nove peći. Toga dana njezino pjevanje bijaše nekako prisilno, odjeća koju je nosila bila je ona damašćanska, u kojoj ju bijah vidio prvi put. Na koncu je otišla zajedno s djecom, čim je pokus završen, i moj dan tako završi s neizmjernim razočaranjem. Tog sam dana s prozora knjižnice često gledao prema kućici, gdje vidjeh veliku užurbanost – Marta je u kućnoj odjeći išla tamo-amo, njezina tetka u crnoj haljini čas je sjedila za tkalačkim stanom, čas je stajala, trojica mladića pjevajući su popravljali zidić oko kolibe, drvodjelac je zabijao čavle u vrata.« Očito je da nisu imale posla – samo

oko peći... Malo prije zalaska sunca iz nove peći poče izlaziti dim, a užurbanosti više nije bilo. Mislio sam tu noć provesti u ćeliji, da mi ne bi smetao dim iz njihove nove peći. Ali na koncu sam samo zatvorio prozor i ostao u knjižnici, jer sam tako bio bliži Marti. Zatvorih vrata, upalih svijeću, i vratih se proučavanju moga jedinog prijepisa Galenove knjige o krvnom tlaku, u nadi da ću naći rješenje za brojne pogreške što ih bijaše napravio prepisivač. Te večeri propustih večeru, a ne odoh ni na večernju molitvu s drugim monasima. Poslije molitve dođoše me potražiti dva monaha, jedan star i dobrodušan, drugi mlađi i krupan. S njima bijaše i monah koji je bio u posjetu, svrativši u samostan na svom putu od Rima u Jeruzalem. Posjetilac cijelo vrijeme ne reče ni riječi, a ja ga i ne pogledah. Štoviše, ne sjećam se ni njegova lica. Sjećam se samo da je cijelo vrijeme šutio pognute glave, i da je, kako mi rekoše monasi, nosio nekakav dopis rimskoga pape jeruzalemskom biskupu u vezi s općim saborom. To što čuh izgledaše mi neobično, nisam shvaćao razlog putovanja toga usamljenog monaha, niti zašto putovaše kopnom a ne morem, kako bi bilo prirodnije. Zašto je izbjegavao velike gradove, ne prošavši kroz Antiohiju? No nisam mu htio dosađivati svojim pitanjima, osobito pošto sam uočio njegovu sklonost šutnji. Stvar mi se razjasnila mnogo kasnije, kad shvatih da iza naših leđa sazivaju opći sabor u Efezu, koji će dići veliku prašinu. Dva monaha ostadoše sjediti sa mnom, dok sam ja za posjetioca pripravljao lijek za bolove koje je osjećao u prsima. Te smo noći govorili o velikim crkvama u Rimu, o samostanima raštrkanim po njegovih sedam bregova, o tomu koliko će vremena trebati da se podigne zid oko našeg samostana, i mnogo drugih stvari. A onda, oko pola noći, monasi odoše. Na vratima mi mlađi monah, onaj krupni, reče sa smiješkom da je djevojka koja nedavno bijaše došla

stanovati u kolibi pjevala na svetkovini što ju prije dva dana bijahu priredili trgovci da proslave izlječenje svoga gazde. Znakovito klimajući glavom doda, što ne dolikovaše monahu, da su voditelj karavane i djevojka za svetkovine stalno bili zajedno, i da je ona poslije večere s njime otišla u njegov šator.

Dvadeset i treća listina OLUJA JE IZBILA Cijele noći ne sklopih oka, i, kad je sutradan izašlo sunce, gorio sam cijelim tijelom, kao da me trese groznica. Nisam se mogao odvojiti od prozora koji je gledao na kolibu, sve dok ne vidjeh Martu gdje lijeno izlazi da bi na konopcu razapetom iza peći što ju bijahu jučer naložili, i iz koje se još dizao dim, prostrla lanene plahte. Obukoh se i hitro pođoh do kolibe. Prva me ugleda njezina tetka te mi veselo pođe ususret. Upitah je za Martu, i ona ju pozva, zatraživši potom od mene dopuštenje da se vrati motriti na novu peć, jer je vatra morala gorjeti tri dana bez prestanka. Kimnuh glavom u znak odobravanja, i ostadoh stajati pred kolibom. Marta dođe mirno koračajući, u kućnoj odjeći, posve opuštena. Bijaše bosa, s koprenom otrcanih rubova koja nekoć bijaše plave boje. Odjeća bijaše skromna, no svejedno u svjetlosti jutarnjeg sunca bijaše prelijepa. Kad stade preda me, meni se, smućenom od ljubomore, sveza jezik te ne mogoh progovoriti ni riječi. Ona prva progovori. – Što je, oče? Danas putuješ nekamo? – Ne, no htio bih te nešto pitati... Jesi li zaista otišla s voditeljem karavane u njegov šator, one noći koju su ovdje proveli, i kad si pjevala za njih? – Zašto me to pitaš? – Zato što... Ne dovrših, nisam znao što reći... Osjećao sam da mi grlo plamti, da ne mogu disati, da mi duša izmiče... Naglo

se okrenuh, i ostavivši Martu pođoh u samostan nijednom se ne osvrnuvši. Uspeh se ravno u ćeliju, zatvorih vrata, i skutrih se u kutu s glavom na koljenima i prekriženih ruku, a u meni su bješnjeli glasovi mučeći me, ismijavajući me. Nakon nekog vremena što bijah tako zgrčen u sebi, počeh jecati, kao da mi igle probijaju utrobu. Žalio sam sâm sebe, i prezirao se – je li to, monaše, liječnice i pjesniče, ono što si htio, čemu si težio? Da postaneš ruglo ljudima zbog neobrazovane djevojčice, o kojoj ništa ne znaš? Kako možeš dopustiti da budeš lutka u rukama žene samo zato što misliš da je lijepa? Ti si se pitao je li djevica, a voditelj karavane, kojeg si ti sâm izliječio, odmah je shvatio da je ona pokvarena ženska koja će provesti noć u šatoru prvoga koji naiđe... Kakvu si to nesreću na sebe navukao? Ti si poželio da joj voditelj karavane pokloni haljinu, ali on je bio taj koji je shvatio kako doći do nje poklonivši joj tri haljine i slatkiše... A možda joj je još štogod poklonio, o čemu ti ona ništa nije rekla. Ti si ju pobudio njemu, ne krivi druge, već sama sebe. Ti koji se hvališ sposobnošću liječenja bolesnih... O Bože, znam da me kažnjavaš s mojih grijeha, ali smiluj mi se... Priznajem sve grijehe svoga srca, sve utvrđene zapovijedi i naloge koje prekrših zanemarivši što stoji u Evanđelju: »Tko pogleda ženu želeći ju, već je s njome grijeh preljuba u svom srcu počinio. Ako te tvoje desno oko na to navede, izvadi ga i odbaci, jer bolje ti je izgubiti dio tijela, nego cijelo svoje tijelo u pakao baciti.« O Bože, znam da zgriješih, smiluj se na me, Milosrdni, ne bacaj me već sad u pakao svoj. Plamen bjesni u meni, u pepeo će me pretvoriti, u zrno prašine na cesti. Smiluj se, jer ne mogu podnijeti kaznu koju nosim u sebi. Siromah sam, Gospode, ojađen, ponizan. Ja sam žalostan, a ti si samilosan. Isus Spasitelj u jednoj je propovijedi kazao judima: »Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko. Blaženi smjerni, jer zemlju će

naslijediti.« Ja, Bože, ne težim Kraljevstvu nebeskom, ni tomu da naslijedim zemlju, pa čak ni da budem utješen. Sve čemu se nadam jest da će se plamen što mi se među rebra zavukao ugasiti, da se oslobodim muka što ih nađoh u ovome zapuštenom i bijednom kutku... – Oče, jesi li tu? Đakonov glas dopre do mene istodobno s njegovim upornim kucanjem... Je li to možda znak s Nebesa što će me izvesti iz ponižavajućeg stanja u kojem sam se našao? – Oče, spavaš li? Đakon me i dalje dozivaše, kucajući, te ustadoh iz mračnog kuta i posrćući pođoh do vrata, i oslanjajući se na zid podigoh zasun. Svjetlost iza Đakonovih leđa zabolje me, kao i njegov glas: »Oče, tu si! Već sat lupam na vrata, nisam znao da tako tvrdo spavaš.« – Što hoćeš, sinko? – Hoće da dođeš u knjižnicu. Đakon otiđe, a ja se zamalo sruših na pod. Kao da sam samo zahvaljujući njemu stajao na nogama, kao da sam se držao za njegovu iznenadnu i nametljivu prisutnost... Hoće da dođem u knjižnicu! Tko me baš sada hoće? Ne želim nikoga vidjeti, ne želim da itko mene vidi. Teška koraka siđoh niza stube, kao da padam s vrha divlje gore Qusqam, tamo prema pustinji što se prostire iza nas, na zapadu. Samostansko dvorište bijaše prazno, podnevno sunce me je zaslijepilo, ranjavajući mi oči kao ženi koja je izgubila dijete. Hodio sam prema knjižnici poput mjesečara, pitajući se tko me to čeka. Stigavši do pritvorenih vrata, polako ih gurnuh. – Marta! – Da, oče, dugo te čekam. – Što sad hoćeš? – Sjedni, oče, molim te.

Sjedah ne gledajući u nju. Osjećao sam kako me u očima peku suze, ali ih suspregnuh. Marta je šutjela... Kad šutnja postade preduga, ja pogledah u nju i shvatih da samo što nije zaplakala. Gledala je u koljena, lice joj bijaše uokvireno svilenom prozirnom koprenom, crnom kao što crn bijaše i njezin ogrtač. Crna odjeća isticala je bjelinu njezina lica kao u nevine djevojčice. Gledajući ju tako nekoliko trenutaka, osjećao sam da je ona tako čista da nikad ne bi mogla počiniti ogavan čin za koji sam ju optuživao, jer da je takova Gospodin joj ne bi bio dao ovakav anđeoski izgled. Da je uistinu pokvarena žena, ne bi joj bilo do toga da se sretne sa mnom i sjedi preda mnom ovako nevino šuteći, i šireći miomiris čistoće. Niti bi zaslužila ovakav djevičanski izgled što opčinjava dušu... Marta podiže lice prema meni, očiju punih sjetne ljepote, i gledajući me u oči, reče: – Molim te, oče, ne budi nepravedan prema meni. Nepravda je okrutna. A ja sam u životu već pretrpjela mnogo okrutnosti. – Marta, jesi li pošla u šator onoga čovjeka one noći kad si pjevala za nj? – Sve ću ti ispričati. Tonom posvemašnje iskrenosti Marta mi reče, prije no što će joj poteći suze, da joj je toga dana malo prije zalaska sunca, posredstvom jednog od svojih pomoćnika, voditelj karavane poslao tri haljine, vreću žita i košaru suhog voća. Čovjek joj je rekao da je to poklon od gazde karavane za stanare kućice što stoji pored svetog samostana. Poslije zalaska sunca isti pomoćnik joj dođe reći da su čuli da ona izvrsno pjeva pjesme lončarâ, poznate pod nazivom qauqiyun. Još reče da će prirediti bogatu večeru za monahe i za ljude iz okolice, da bi proslavili izlječenje njihova gazde... Marta zašuti načas, a onda proslijedi: »Čovjek mi je objasnio da će me voditelj karavane nagraditi ako im dođem pjevati. Zato sam otišla, s tetkom, i pjevala sam. No pjevala sam quaqiyun, koje su, kao što znaš, oče, ozbiljne

pjesme, u njima nema ničega zlog. Osim toga ondje je bilo mnogo monaha i đakona, i mnoštvo ljudi iz kuća oko samostana. Očekivala sam da ću i tebe vidjeti. Cijele, sam te noći tražila pogledom, ali nisi došao. Kad smo završili, vođa karavane poveo je mene i tetku do svog šatora, ušao je i izašao s haljinom za nju i s novcem za mene. Uzele smo što nam je dao, i vratile se u našu kolibu. Izašle smo iz nje tek sutradan...« Govoreći, Marta se držala skrušeno i posve iskreno. Kad završi, pognu glavu, a iz očiju joj potekoše suze. Morao sam joj nešto reći, da ju utješim: – Meni su rekli da si pošla s njime, i ja sam mislio... – Nemoj misliti zlo o meni, Hypa. – Ah... sad me zoveš imenom! – Oprosti mi, to je zato što sam smućena... Ali i sretna što si mi svojim brzopletim mislima nanio bol. – Sretna, Marta? – Da, jer tvoje brzoplete misli potvrđuju mi da me ljubiš, kao što ja ljubim tebe. Ustade hitro i pobježe prema kolibi. Samo Bog milostivi, skrit u svojim visokim Nebesima, znade u kakvu me stanju ostavila.

Dvadeset i četvrta listina OBZORI LJUBAVI Navlastita ljubavi neka su stanja intenzivna i zastrašujuća stanja duše, nad kojima nemam vlasti, i koje mi je teško podnositi! Kako čovjek može podnositi da mu srce biva bacano iz plamena ponora gorućeg pakla u mirisne vrtove raja... Koje srce neće stati kad nad njim pušu najprije mirisni lahori ludosti a onda vreli vjetrovi strasti, čas ga zapahnjuju cvjetni mirisi a čas muče noćna nesanica i dnevna tjeskoba? Što da radim s tom mojom ljubavlju, koja me je tako nenadano zahvatila poput olujnog ciklona? Trebam li biti sretan zbog Martine ljubavi, ili je se trebam bojati?... Reći će da sam sâm u nju pao, ili, još gore, reći će da me je ona zavela! Neću se ove ljubavi, i njezine čelične oštrice koju je Marta zarila prometnuvši ju u strast, osloboditi pukim riječima... ja nemam iskustva sa strašću. Gospodin bijaše milosrdan prema meni toga dana, jer nitko ne dođe ugroziti moju osamu, osim Đakona, koji mi je poslijepodne došao reći da ide po djecu. No rekoh mu da je danas za njih dan odmora, te da treba obavijestiti Martu da ne dođe kao obično. U rano poslijepodne osjećao sam se izmučen čežnjom te, poslije molitve devetoga sata, iznesoh opatu svoj plan uzgoja ljekovitih trava na padini brijega, rekavši mu da je to hitno, jer je vrijeme prikladno za sjetvu. On s odobravanjem blagoslovi moju zamisao te pozove samostanske poslužitelje da mi pomognu poravnati tlo. Pomoći će i Đakon s još jednim mladićem... Kad me Marta vidje da se približavam njezinoj kućici, lice joj se ozari od ljubavi, dok je meni srce zastalo. I prije no što dođoh do nje,

ona reče: »Dobrodošao, oče«, a kad ostadosmo sami, šapnu mi: »Nestrpljivo sam čekala da te vidim, Hypa.« Đakon ostade na onom dijelu tla iznad kućice koji bijaše ravan poput površine kamena stola, i doviknu mi da je tu poljana prikladna da se zasije. Objasnih mu da nam treba pet površinâ iste veličine, koje se terasasto spuštaju poput Babilonskih vrtova, a on se nasmije te reče: »A što su to Babilonski vrtovi? Mora da je to jako daleko odavde!« Sutradan ujutro vlasnik velikog obrađenog polja, kojeg bijah izliječio od neke bolesti, posla nam iz sela dva iskusna seljaka i tri radnika. Tri su dana radili da bi što bolje uredili tlo oko kolibe, napravivši pet velikih terasasto položenih ravnih površina, onako kako sam htio. Sredinom svake od njih iskopaše kanal za vodu, a na kraju svakog kanala pad kojim će voda poteći u kanal na nižoj razini... Vodu ćemo dovesti iz kamenih spremišta na sjeverozapadnom kraju samostana, u kojima se svake zime skupi voda što će potrajati do sljedeće zime. A biljke koje sam nakanio uzgajati ionako ne trebaju mnogo vode. Navečer trećega dana seljaci po rubovima pet terasastih površina posadiše stabalca, tako da svojim jakim korijenjem spriječe moguće klizanje zemlje zbog zimskih kiša. Kad su u vrijeme zalaska sunca završili svoj posao, ukaza se prekrasan pogled. I Marta bijaše sretna. Pošto radnici i ona dva seljaka odoše, ona mi priđe tako da me skoro dodirivaše ramenom, i reče: »Sred ovih vrtova naša će koliba izgledati poput rajske palače...« Nisam znao što bih joj na to odgovorio; a ona je uvijek imala meni nešto reći. Pogleda me svojim očima boje meda pomiješane sa zelenom, i prije no što će otrčati tetki reče samo jednu rečenicu, koja mi pomuti um: »Jako te ljubim, Hypa.« Uspeh se kao na krilima ljubavi do ulaza u samostan. Hitro prijeđoh preko dvorišta, izbjegavajući sresti se bilo s kim, jer nisam želio čuti bilo što poslije onoga što čuh od nje. Uspeh se u ćeliju, a riječi »Jako te ljubim« odzvanjahu

mi u duši... Ugodna toplina uvede me u san, i te sam noći snivao radosne snove, u kojima uvijek bijaše Marta. Sutradan ujutro bijah drugi čovjek, drukčiji od onoga kojeg sam poznavao cijelog života. *** Prođoše dva dana bez pjevanja, a u srijedu ujutro opat me zamoli da odredim dan kad ćemo početi pjevati himne u crkvi. Bez oklijevanja mu odgovorili: »Bit ćemo spremni sljedeće nedjelje, oče...« Lice mu ozari zadovoljan smiješak. Toga dana Đakon bijaše prošao pored Marte odlazeći po djecu te je ona došla malo prije njih, no nije mi se činilo da bi bilo neprilično da ih ona i ja zajedno čekamo u najudaljenijem kutu knjižnice, gdje sam sjedio prije no što je ona došla. Došla je u haljini od crnog baršuna, oplemenjenog tankim rubom od sjajne crvene svile, koji se od okovratnika spuštao sve do ruba rukava. Isti takav porub bijaše i na dnu haljine, odakle se uzdizao do grudi i okovratnika. Izgledaše poput kraljevne kakve sam znao vidjeti u snovima u djetinjstvu, odnosno kao jedan od anđelâ što lepršahu u mojim maštanjima iz sretnih vremena. Prije no što će sjesti, reče mi da je putom srela opata, i da ga je upitala je li takva haljina prikladna za pjevanje u crkvi, a on da joj je dao blagoslov. I tomu doda: »Sada nećeš moći prigovarati mojoj haljini, premda ističe moje grudi, i čini me lijepom ženom!« – Ti si najljepša žena što hodi svijetom, u toj haljini i bez nje. – Kakvih li slatkih riječi! Odakle ti takove riječi što pomućuju pamet...? Ali prije svega, zašto mi nisi rekao da si ti naložio voditelju karavane da mi pokloni ovu odjeću? Jučer mi je opat kazao o čemu ste vas dvojica razgovarali.

– Ja mu nisam ništa naložio. Samo sam mu rekao da ti pokloni neku haljinu. A on ti je poklonio tri! – Dao mi ih je više zato što se htio zahvaliti i tebi, ljubavi moja. – Što si rekla, Marta? – Da se zahvali i tebi. – Nisam to imao na umu. – Ah, jesi ljubavi moja, jesi... Ljubavi moja, ljubavi. Oči nam se sretoše kao u žarkom zagrljaju, u kojem zaboravih sve oko sebe. A mislim da je i ona. Dok smo se tako gledali u oči, ne osjećasmo da vrijeme prolazi. Šutjeli smo uronjeni jedno u drugo, sve dok se na obzoru naše strasti ne začu žamor djece koja su se približavala u pratnji Đakona... Odmah potom stali smo uvježbavati pjevanje. Vrijeme pjevanja jako se produži, a naše oči su se susretale tako da ni djeca niti Đakon, koji je sjedio za stolom prateći melodiju kimanjem glave, to nisu zamjećivali. Toga dana zamijetih stanovitu promjenu u Martinu pjevanju dok je, prateći duge note melodije, izgovarala riječi produžujući slogove. Kad djeca otiđoše, upitah je odakle ta promjena u srcu i u glasu. Ja sam se šalio, no ona mi ozbiljno odgovori da osjeća bol u grudima, i da je prethodnih noći jako kašljala. Njezine me riječi uzrujaše, i odmah ustadoh odlazeći po bobice koje imaju svojstvo ublažavanja kašlja i olakšavanja disanja. Slutio sam da je uzrok nadraženosti u prsima dim iz nove peći. Kad sam se vratio s bobicama, i kad sam joj ih pružao, ona dlan svoje ispružene ruke položi na moj dlan. To bijaše prvi put da smo se dotaknuli – zamalo se onesvijestih od tog jednostavnog laganog dodira. Stajao sam pred njom, a ona sjede na mjesto na kojem bijaše sjedila njezina tetka kad su prvi put došle k meni. – Zar mi nećeš osluhnuti grudi?

Shvatih što hoće reći... Htjela je da prislonim uho na njezina leđa, kao što sam bio postupio s njezinom tetkom! Načas oklijevah, a onda sjedoh do nje. Ona se uspravi preda mnom, okrene se, i pođe nekoliko koraka unazad, pritom gotovo dotičući moja koljena svojima. Tog časa nisam razmišljao o tomu da bi neki monah, ili neki bolesnik, mogao ući kroz otvorena vrata, ili da bi opat mogao doći potražiti me, kako je običavao. Moja smjelost možda potjecaše odatle što nisam čuo zvuk nikakvih koraka po šljunku u dvorištu. Tišina bijaše potpuna, a moja želja odveć neodoljiva. Prislonih uho na njezina leđa i opipah joj bȉlo, jer sam već znao što bi moglo biti uzrokom smetnji u njezinim prsima... No u prsima nije bilo ničega; osjećah samo vrlo snažno pravilno kucanje srca. Pomislih da me ona zapravo poziva. No nastavih s osluhivanjem, uživajući u dodiru svoga obraza i njezine uz tijelo pripijene baršunaste haljine. I ne htijući položih ruku oko njezina struka i lagano je privukoh sebi. Ona se sagnu toliko da je njezin stražnji dio dodirivao moje grudi. Dlanove položi na moje, ja ih uzeh i spojih u visini njezina pupka. Ona pritisne moje dlanove, a ja njezin trbuh... Onda rukama koje je ona i dalje držala u svojim dlanovima uzađoh do njezinih grudi. Ona moje ruke pritisnu svojima, i ja osjetih ono što je pod njima... Tada moji nutarnji tokovi izbiše poput vodoskoka što poslije preduga vremena izbija da bi natopio zemlju – ispucalu od preduge suše. Marta uzdrhta na način koji bijah upoznao prije dvadeset godina, u vinskom podrumu. Ali Martin drhtaj bijaše nježniji, poput utažene žeđi. Dok mi ruke još bijahu oko nje, ona se okrenu licem prema meni. Nježno me poljubi u obraz. A onda hitro ode k vratima... Ja ostadoh sjedeći, posve začaran. Prođe dugo prije no što se ispružih na velikoj klupi, utonuvši u dubok san, slađi no ikad.

Dvadeset i peta listina ČEŽNJA Kad se u zoru slijedećeg dana probudih, grlio sam jedan od grubih jastuka na klupi. Digoh se iz tog položaja poput nekoga tko se budi iz duga sna... Sklopih oči prizivajući sliku zagrljaja s Martom, i ponovo osjetih opijenost od jučer! Kad se sunčeva svjetlost lijeno stala širiti, stiže vrtlar s biljkama koje je trebalo presaditi, a s njime i tri iskusna poljodjelca. Ispratih ih do terasastih vrtova pored Martine kolibe, i dok smo presađivah i obrađivali zemlju, vidjeh ju dva puta. Kad smo u rano poslijepodne bili gotovi, poslah Đakona da dovede djecu, i svratih Marti da ju pozovem na posljednji pokus, jer je za samo dva dana trebalo započeti pjevanje na misi... Marta, mi se bez sustezanja pridruži i u knjižnici sjede na svoje uobičajeno mjesto – ja sam sjedio naspram nje, ona naspram mene, gledajući prema vratima. Osjećao sam kao da mi je posve blizu – od mene bijaše udaljena tek toliko da bi se naše ruke, da ih ispružimo, mogle dotaknuti i stisnuti jedna drugu, a u nama bi se upalio plamen koji bi nas zahvatio i obeznanio. Srce mi je tuklo, pameti kao da nisam imao, i da ne bijaše onog ostatka suzdržljivosti ja bih popustio, a moj bi se duh oslobodio tamnice tijela i slobodno se kretao u vječnim svjetovima, da se nikad ne vrati u ovo propadljivo tijelo mučeno željom. Marta se okrenu prema meni, a lice kao da joj ozari sunce... Skide s glave crnu koprenu, oslobodivši crnu kosu, koja, uokvirujući ga, njezinu licu davaše još veći sjaj. Ja ju šutke promatrah, sretan, dok ona iznenada ne reče:

– Hypa, zar ne žudiš za svojim zavičajem... u kojem si se rodio? – Zašto me to pitaš? Okrenula se k meni samo jednim pokretom ramena, što bijaše dostatno da mi pogled padne na njezin vrat što se izvijao produžujući se u uznosito lice. Mora da bijaše od drevne kraljevske loze što je s vremenom izgubila svoju moć, ostavivši joj u nasljeđe plemenito lice. Na usnama joj se pokaza anđeoski smiješak kad mi je rekla: – Zar na pitanje odgovaraš pitanjem? – Ne samo jednim pitanjem, Marta. Imam mnogo pitanja za te. – Pitaj što god hoćeš, odgovorit ću ti, gospodaru moj. Nisam uspio skriti smiješak, a i ona se nasmiješi, pojačavši sjaj u očima. Na koncu se posve okrenu k meni, a moj se pogled zaustavi na njezinim grudima. Ne mogah skinuti očiju s mjesta na koje bih bio htio položiti glavu, a njoj pogled zaustavljen na tom zabranjenom mjestu nije smetao. Možda bi mi dopustila oskvrnuti to sveto mjesto, da ublaži muke što su godinama u zatočeništvu držale moj duh, i da okonča to suzdržavanje... Ah, da sam tada doista položio glavu na njezine grudi! Bio bih kleknuo pred nju, i stavio glavu među njene grudi. Ona bi me bila privukla k sebi, a ja bih se u njoj ugasio, umro bih. – Zar me nećeš ništa pitati? Njezine me riječi vratiše u stvarnost, podigoh pogled s njezinih grudi da ju pogledam u lice, da pogled položim na njezin nos, nježan poput cvijeta koji se još nije otvorio, da oči uronim u more gorskog meda rastopljenog u njezinim očima... Ljubav me izluđivaše, no uhvatih se za riječi: – Pričaj mi o svojoj obitelji, Marta… – To je duga priča. Rekla je to sa smiješkom koji se zamalo pretvori u pravi smijeh. Senzualnom kretnjom povuče rame malo unatrag, i

stade mi pričati. Ispriča mi više stvari koje ne bijahu povezane; o svojoj baki koja je stalno pričala o Palmiri, razorenoj kad ona još bijaše dijete; o ocu koji bijaše kovač u Damasku, poznat s umijeća kovanja izvrsnih mačeva od damašćanskog čelika, glasovitog po čvrstoći... S njoj nejasnih – ili možda neznanih – razlogâ njezin se otac bijaše preselio u Alep, no tamošnji ga ljudi ne prihvatiše lijepo. Godinama je nastojao prihvatiti vjeru, poduzimajući sve da se zbliži s biskupijom i služi joj. No to su odbijali, jer njegova žena, to jest Martina majka, bijaše poganka, koju su jednom vidjeli kako pali voštanicu u ruševinama nekog hrama uz cestu što vodi u Alep. Njezin je otac morao pet godina biti pod nadzorom đakonâ i svećenikâ dok metropolit ne dade suglasnost za njegovo stupanje u Gospodinovo stado. No otac ne bijaše dostatno strpljiv te s obitelju pođe u malo selo na cesti što od Alepa vodi u Antiohiju, u Sarmadu. Tu se rodila Marta, prije devetnaest ili dvadeset godina. – Otac ti, dakle, bijaše poganin? – Nikad, sve do njegove smrti, nismo saznali koje je bio vjere. Umro je mlad, u ranim četrdesetim. Ali htio je postati kršćanin. – Umro je kao kršćanin? – Ubijen je. Kapnuše joj dvije suze, a meni se srce slamalo zbog nje. Zamalo ustadoh da je privučem na grudi, ili da joj, kako sam često činio s golubovima mog strica, lice uzmem među dlanove, kako sam to zamišljao u svojim maštanjima... Nije li i Marta zapravo bijela golubića što se s neba spustila u ovaj svijet? Zašto ju nisam zagrlio?... Rastužena, plakala je za ocem. Oplakivala je sebe, i svijet koji je propao. ***

Sutradan sam ju pitao za muža, i njoj potekoše obilne suze kad mi je počela pričati. Imala je devet godina kad joj je otac ubijen u svađi s nekim pljačkašima za koje bijaše napravio mačeve. Dva mjeseca poslije očeve smrti majka joj reče da će ju udati. Od svega, ona je razumjela samo to da će neki muškarac živjeti s njima. Mladoženja, koji je imao više od pedeset, bijaše trgovački putnik koji je prodavao mačeve i ratnu opremu – nabavljao je svoju robu u kovačâ u velikim gradovima, a onda bi odlazio posvuda po istoku i prodavao ju grupama ratnikâ koje se naziva šankara... Baš je tu riječ upotrijebila! – Misliš na šawankare? – Ne znam točno, bila sam mala. – To su Kurdi što žive na granici s Perzijom. Naziv im potječe od riječi ‘čoban’, što se na kurdskom kaže šawankara. – Kako ti sve to znaš? – Zato što sam jednom izliječio jednoga od njih, a i zato što sam oronuo čovjek koji ima dvadeset godina više od tebe! – Ne, ljubavi, ti si maleno, nježno dijete. Iznenada ustade i poljubi me, a onda se okrenu. Htjedoh ju zagrliti, no ona se vrati na svoje mjesto, bacivši pogled na vrata. Ja sjedoh ha svoj stolac i zamolih je da mi ispriča što se dogodilo s njezinim mužem, koji od nje bijaše stariji četrdeset godina! Reče da joj on nije bio muž u pravome smislu te riječi. Dvije su godine prošle prije no što je jednog vrućeg ljetnog poslijepodneva saznala što je život u braku. Igrala se s djecom iz susjedstva iza kuće, kad ju jedna od susjedâ pozva i odvede ju mužu. Majka joj ne bijaše kod kuće, on je sam sjedio na tlu, leđima oslonjen na zid. Na sebi je imao samo kratku halju, koja mu je, kako reče s gađenjem, ostavljala nepokrivena bedra. Kosa mu bijaše masna.

U glasu joj se osjećala prikrivena bol dok je nastavljala: »Stara susjeda zaustavi se sa mnom na vratima, s meni nepoznata razloga sva vesela. Starom bakrenom zaimačom zahvati vode iz ćupa pored vrata i izlivši malo u dlanove umije moje lice. A onda mi raspusti kosu i namoči je vodom. Moj se muž smiješio ženi koja me je silom gurala k njemu, i ja se nađoh u njegovu zagrljaju poput ptičice što je pala kakvu divu pred noge. Kad je starica izašla, on me pritisnu uza se, a ja sam osjećala kao da mi rebra pucaju u njegovu zagrljaju. Zatim grubom rukom stade milovati moje obline. Tada ih još nisam imala istaknute, i on mi je zapravo pritiskao trbuh, zatim je prešao na grudi koje su bile tek počele pupati. Bila sam nemoćna, bojala sam se, bila sam zabrinuta zbog odsutnosti majke... Skinuo me posve golu, posjeo me na svoje gole noge ne otklonivši halju, i desnim mi dlanom stao prelaziti preko trbuha, pa po bedrima. Obuzeo me je čudan, nepoznat mi osjećaj. Zatvorila sam oči i prepustila sam mu se. Iznenada uđe u mene, a meni poteče krv. Viknula sam, ustala i pobjegla prema vratima, ali on pođe za mnom i zgrabi me za kosu rukom zamrljanom krvlju. Vikala sam dok me je držao, sve dok me svom snagom nije bacio u kut sobe, gdje sam se skutrila stavivši glavu među koljena. U tom sam položaju zaspala, ili sam se možda onesvijestila, i došla sam k sebi tek kad me je majka, koja se bila vratila, uzela u zagrljaj.« – Nemoj više, Marta, nemoj više pričati. – Ne, sve ću ti ispričati, moraš znati kako mi je život bio grozan. Martina priča presjekla mi je noge, osobito kad sam čuo da njezin muž, usprkos krupnome tijelu, nije mogao imati odnose sa ženama. Kad bi se vraćao sa svojih putovanja, naprosto bi se svaki put kad bi imao priliku poigrao s njome. Majka joj je umrla kad je imala petnaest godina, i od onda ju muž nije puštao iz kuće. Tjednima bi bio odsutan

zbog posla, a kad bi se vratio, nalazio je kod kuće svoju igračku koja ga je čekala. Suza joj kapnu na grudi, ali ustrajala je u pričanju. Valjda se htjela osloboditi onoga što nosi u sebi, valjda je htjela da znam kako je patila. Ili je htjela s nekim podijeliti ono što se krije iza njezina anđeoskog izgleda. Obrisavši suze s lica, reče: »Njegove bi se odvratne usne raširile dajući mu glup izgled, kad bih dotrčala k njemu s ćupom vode da mu operem prljave noge. Majka me je podučila da tako postupam, i to je bilo uobičajeno svaki put kad bi se vratio kući i onako težak srušio na klupu od opekâ na ulazu u našu malu kuću od dvije prostorije. Nakon što sam mu tako nekoliko tjedana prala noge, počeo mi je naređivati da ga tako perem sve dok ne bi zaspao. Spavao je sjedeći, jako hrčući. Poslije nekoliko tjedana stao mi je naređivati da zatvorim vanjska vrata i da zatim sjednem na svoje mjesto, dok bi on nožnim prstima pipkao moje grudi, sve dok ne bi zaspao... Na koncu, poslije još nekoliko tjedana takve odvratne igre s mojim grudima, došao je čas kad mi je naredio da se razodjenem i sjednem podno njegovih nogu. Nogom bi me gladio po golom tijelu, a rukama je trljao svoju drugu nogu... Jednog dana, kad je bilo jako vruće, dok sam mu brisala noge gurnuo mi je u usta palac desne noge i naredio da ga sišem! Odbila sam, a on me je odgurnuo drugom nogom. Od udarca sam pala na leđa, ispruživši se na podu. Pijano rokćući rugao se mom nečujnom plaču i mojoj pred njim ispruženoj golotinji. Ustao je, izgledajući poput goleme stijene koja samo što se nije survala niz padinu visokog brijega. Željela sam da se razodjene, da se baci na mene i nasilno me uzme, tako da umrem i oslobodim ga se. Ali on to nije učinio. Samo je stao desnom nogom na moj goli trbuh i stao ga trljati... I smijao se. – Još uvijek osjećam njegovu nogu koja me gazi. – Nemoj misliti na to, Marta. I zahvali Gospodinu što te oslobodio od toga zlog čovjeka.

Na tren ušuti, pogleda uperena u koljena. U duhu se vratila davnim i bolnim sjećanjima, dok sam ja gledao u njezino lice, u njezine dugačke trepavice. Kad joj suze ponovo potekoše, obrazi joj se lagano zarumeniše. Lice joj bijaše kao u šutljive djevice čija čednost steže srce i odnosi pamet. Htio sam ju zagrliti, ali se suzdržah i prepustih se mučnim mislima. Ah, da sam tog trena ustao i uzeo među dlanove njezino lice, stisnuo je na grudi i pomilovao je po kosi... Udisao bih njezin mirisni dah, ona bi sagnula glavu na moje grudi, a ja bih ju obgrlio oko struka, stežući ju tako da me cijeloga prožme. Stajali bismo tako, nepomični... poput mramorne skulpture u kojoj je znamen za ljudski rod. Zašto je tada nisam zagrlio?... No ostao sam nepomičan, ništa ne čineći, sve dok nije nastavila gotovo šapćući: »Ležala sam na podu pod njim i vikala, a kad je podigao nogu pobjegla sam prema vratima, otvorila ih i prestravljena izjurila u selo, prestravljena i gola. Moji su krici ispunjali ulice, a ljudi su me gledali. Jedna me je žena uvela u svoju kuću i prekrila moju golotinju nekom starom haljom. Navečer su se seljani skupili, a on me se, pijan i posrćući, odrekao zato što ga nisam zadovoljila! I otjerao me od kuće. Više nisam imala gdje živjeti, pa sam otišla tetki u njezinu staru kuću u Alepu. Ondje sam provela tri sljedeće godine, i ondje sam naučila pjevati. A onda, kad smo zapali u oskudicu, i kad su se provokacije stale umnožavati, napustile smo tetkinu kuću i došle živjeti ovdje... pored tebe.« – Obriši suze, Marta, i pođi kući prije no što stignu djeca. – Hoćeš li doći k meni, kad završiš s njima? – Da, bit ću kod kolibe prije zalaska sunca. I sutra rano ujutro. Od sutra neće proći ni dan a da se ne vidimo. Ne znam odakle mi hrabrosti za te posljednje riječi. No ona je zbog njih bila sretna, a ja bijah sretan zbog njezina osmijeha i zanosna pogleda. Ustade i hitro vrati na glavu

kapicu, i jednako hitro ode. Na vratima se okrenu prema meni. Ja ostadoh nepomičan. – Čekat ću ti, nemoj kasniti, Hypa. Izgovori moje ime onako kako će ga izgovoriti anđeo kad me na Sudnji dan bude budio iz smrti da me iz tog sna uznese u božansku svjetlost. Na vratima još popravi pokrivalo na glavi, tako da joj se prozirna koprena spusti na lice, te prebaci lijevi skut preko desnog ramena. A onda se vrati nekoliko koraka prema meni, i šaptom mi reče kao da mi prigovara: »Pitala sam te nešto, ali mi nisi odgovorio. A ja sam tebi sve ispričala.« – Danas ću ti reći sve što budeš htjela znati. Kad mi se izgubi s vida, ustadoh brzo kako bih ju još jednom mogao pogledati kroz otvor u zidu, i onda opet kroz onu puškarnicu između drvenih ormara, i na koncu s moga jedinog prozora. Vidjeh kako je stigla do ulaza u samostan, kako skreće desno i spušta se niz brijeg, i kako se napokon polako gubi iz vida... noge... tijelo... glava... Kad posve iščeznu, izgubih se posve i ja. Uhvati me nemoguća želja, a kad sam došao k sebi, glava mi bijaše čelom uprta u zid. Dugo sam sâm sa sobom razgovarao u sebi, nastojeći iz srca iščupati korijen želje. Poželjeh umrijeti, toga časa, odjednom, i tako se osloboditi svoje smućenosti. Sunce je išlo zalazu i ja začuh glasove djece koja su dolazila, te se pripremih da ih dočekam. Nisam odveć dužio s pokusom. Kad smo bili gotovi, rekoh im da je to posljednji dan pokusâ, i da ćemo se od preksutra svake nedjelje ujutro nalaziti u crkvi. Dok sam s njima išao prema zaravanku na brijegu, zamolih Đakona da, kad njih isprati, svrati do mene u vrt pored kolibe. Marta me čekaše na vratima u svojoj lijepoj kućnoj odjeći. To zapravo bijaše jedna od onih halja što ih žene nose u ovim krajevima, ali svejedno bijaše lijepa. Dočeka me na ulazu u kućicu i pozove me da uđem. I tetka me pozove, i onda nam donese svjež napitak, više se ne sjećam

od čega, ali znam da je bio krasna okusa. Zapravo, dok sam ga srkao, utaživao sam žeđ medom što kao da je od iskona bio u očaravajućim Martinim zjenicama. Ona je sjedila preda mnom, a izrez na halji otkrivaše joj grudi. Oči mi ostadoše prikovane za njih, sve dok me Marta ne prizove svijesti, skupivši objema rukama izrez na halji, i rječito me pogledavši. Nasmiješi se ugrizavši se za donju usnu. Pogledom zaokružih po kolibi – prostoriji ne baš čvrstih drvenih zidova, iz koje se išlo u manju sobu bez vrata za koju pomislih da je namijenjena tjelesnim potrebama. Pred ulaznim vratima bijaše nevelika površina zbijene zemlje, a na jednom njezinom kraju stajaše odnedavno popravljena peć, iz koje se još uvijek dizao dim. Pored peći bijaše malena prostorija kojoj zidovi bijahu od opeke, i koja bijaše bez vrata. Marta me je promatrala sretno se smiješeći, a njezina tetka iz peći u kojoj se vatra gotovo ugasila izvadi veliku posudu iz koje se dizao privlačan miris. – Idem odnijeti jelo vojnicima! Na te tetkine riječi Marta se trgnu, iz kuta kolibe uze košaru od palmina lišća i u nju stavi zdjelu s vrućom hranom, pomažući se pri tom nekom starom krpom. Tetka onda ode sa zdjelom, najprije zatraživši od mene dopuštenje. Marta mi je i bez moga pitanja odgovorila na ono što mi se motalo po glavi – rimska straža, stražari koje je tetka nazivala »vojnicima«, bijahu se dogovorili s njom da im svaki drugi dan skuha neko toplo jelo, po koje će oni dolaziti, ili će im ga ona donositi malo prije zalaska sunca. Ujutro bi oni poslali meso, povrće, i naknadu za kuhanje, a navečer su uživali u večeri, jer im – kako Marta reče – hrana koju su svaki dan dobijali iz samostana nije odgovarala. Kad je tetka otišla s košarom, ja sam ostao sjediti na nestabilnu krevetu, slušajući Martu koja mi je objašnjavala sve to u vezi s kuhanjem, do čega mi nije bilo nimalo stalo. Upita me jesam li gladan. Ja niječno odmahnuh glavom, ne

skidajući pogleda s nje. Marta nasluti moju želju i približi mi se smiješeći se, ništa ne govoreći; samo što mi nije grudima dodirivala lice. Kad uhvati moju glavu da bi ju privukla na grudi, osjetih se kao da sam pijan. Onako sjedeći, snažno je privukoh, a ona uzdahnu. Podigoh joj objema rukama halju na bokovima, a ona ju svojim rukama spusti s ramena. Stojeći preda mnom posve gola Marta provuče ruku kroz kosu i raspusti ju. Moć njezine ljepote oduže mi dah. Oslobodih se odjeće, i između nas bî ono što biva između muškarca i žene kad odbace ogrtač stida. *** Sjedili smo jedno uz drugo bez riječi. Ubrzo se vrati tetka i još izvana ju zovnu, kao da nas želi upozoriti da dolazi. Marta se nije prestrašila kao ja... Hitro se obukoh i gotovo bez daha priđoh vratima. Marta brzo navuče haljinu, stade iza mene i nježno me obgrli. Zajedno izađosmo iz kolibe. Tetka je upravo stavljala klupicu pred tkalački stan. Marta ju upita: – Jesu li svi bili ondje? – Da, i pitali su za tebe. Kad tetka sjede pred tkalački stan, izađosmo pred kolibu sjesti na rub zasijane površine da odande promatramo obzor, ni od koga viđeni. Večer se spuštala i Marta posve tiho zapjeva neki napjev u kojem bijaše erotskog zanosa. Ćuh nevidljiva lahora bio je jedva primjetan. Kad sjedosmo na kamenje razasuto na rubu zaravni, Marta me upita za moj zavičaj. Ukratko joj ispričah što mi se u zavičaju bilo dogodilo, i ona poslije kratke šutnje duboko uzdahnu. Upita me za kuću u kojoj sam živio, te rekoh da sigurno još stoji na uzvisini nasuprot Nilu. Sada je sigurno napuštena i ruševna, jer kuće propadaju kad ih ljudi napuste. Marta me

nježno i zaljubljeno pogleda i, stavivši mi ruku na rame, upita: – Je li put do Egipta dug?... Koliko treba do tamo? – Morem pa onda Nilom, mogli bismo stid za mjesec dana. – Hypa... Hajde da nam ondje bude dom, da ondje živimo do kraja života. Povest ćemo tetku s nama, ona će se brinuti za našu djecu, a ja ću se brinuti za tebe. – To nije moguće! – Vjenčajmo se... Ti ćeš, budeš li htio, biti svećenik u tamošnjoj crkvi, a u svakom si slučaju dobar liječnik; možeš mnogo zarađivati svojim radom. Živjet ćemo predivno zajedno, imat ćemo djecu, i lijepu kuću... Marti se moglo oprostiti, jer mnogo toga nije znala. Nije znala da ne bih mogao živjeti među ljudima u mom zavičaju. Djeca koja su me nekad vrijeđala zbog toga što je učinila moja majka sada su već odrasli ljudi, i sad bi me vrijeđali svojim pogledima! Ona nije znala da se ne bih mogao vratiti u Nag Hammadi, gdje su moj bolesni stric i njegova nubijska žena sad već sigurno mrtvi. Ondje za me više nema mjesta. A oni više nemaju potrebe za mojim liječenjem! – To je nešto o čemu treba dobro promisliti, Marta. – No nemoj sâm razmišljati, razmišljajmo zajedno o našem budućem životu. Bit ću ti vjerna cijeloga života, bit ću majka tvoje djece, bit ću... Začusmo glas Đakona koji je razgovarao s Martinom tetkom, i koji se stade približavati nama, te se naš razgovor prekinu. Marta se udalji od mene i sjede na zemlju. Kad Đakon stiže do nas, ustadosmo. Zajedno krenusmo između lijehâ što se uzdizahu jedna za drugom sve do ulaza u samostan, i ondje se rastadosmo od Marte, koja se vrati u svoju kućicu a da nisam našao prilike okrenuti se za njom. Đakon je bio gladan pa pođoh s njime u refektorij, gdje

pomogosmo kuhinjskim pomoćnicima, koji su nam stalno zahvaljivali, da spreme stol. I ja bijah gladan. Đakon pojede nabrzinu te ustade od stola, jer je – kako reče – htio otići u svoju sobu spavati. No ja sam morao čekati dolazak ostalih. Monasi stizahu u malim skupinama, poput kornjačâ koje jedva raspoznaju put, a nakon nekog vremena uđe i opat okružen trima monasima. Ulazeći doviknu nekako žalosno, što ne bijaše njegov običaj: – Blagoslovljena vam večer, djeco Isusova... Pristupite da započnemo molitvu. Opat izmoli večernju molitvu, i tek kad svi jednoglasno odgovoriše na posljednje »Amen«, ja postadoh svjestan da još uvijek mislim na ono što se dogodilo s Martom... I pomislih: Tko zna ne spominjemo li mi u svim našim molitvama ime drevnog egipatskog boga Amona, zamijenivši samo ono ‘o’ sa ‘e’... I zašto podrijetlo svega, ne samo u religijskim stvarima, vodi od Egipta?... Zašto se ne bih vratio u svoj zavičaj da ondje živim, kad više nisam vrijedan monaškog života? Obuze me iznenadna čežnja za Nilom, tim produžetkom Božjih ruku na zemlji, s njegovom deltom koja je nalik dlanu i prstima. Sjetih se barke s jedrom na kojoj sam plovio po njemu, spokojnih selâ na njegovim obalama, granâ što se spuštaju do njegove vode, zelenila poljâ što se protežu u nedogled, uzbudljivih zborova pticâ u zoru i na zalasku sunca... Oh, daleki Egipte! Gotovo mi suze izbiše na oči, a nostalgija me gotovo posve udalji od svega oko mene... Poslije večere koju je pratilo brbljanje monahâ, svi bijasmo spremni vratiti se u svoje ćelije. Na izlasku opat mi dade znak da mu se približim. Svi shvatiše da želi sa mnom ostati nasamo te ubrzaše korak ka velikoj crkvi, hodeći ispred nas. – Vidim da si večeras nekako odsutan duhom, Hypa. – Istina, zamišljen sam, uhvatila me je nostalgija.

– To je, sinko, uznemirenost koja se pojavljuje pa se smiri. – Više ne mogu podnositi tu stalnu uznemirenost, oče. Nigdje ne mogu naći spokoja, nikako se ne mogu smiriti. – Uznemiren si zbog onoga što se dogodilo u Konstahtinopolu? – A što se dogodilo u Konstantinopolu, oče? Jel’ se nešto ružno dogodilo biskupu Nestoriju? – Nije, sinko, nije još. Uz Božju volju stvari će se smiriti, i uz volju Božju neće mu se ništa ružno dogoditi. – Oče, vi još samo povećavate moju uznemirenost... Što se događa? – Car je prihvatio Ćirilov zahtjev da se održi sabor svih crkvenih poglavara iz cijeloga svijeta radi ocjene o nauku biskupa Nestorija. Sabor će se održati uskoro, u Efezu. Opat sagnu glavu i oslonjen jednom stranom lica na svoj štap stade ispod glasa moliti. Zamijetih u njemu neku zabrinutost, ali i shvatih da ne želi ništa više reći. Smućen, udaljih se nekoliko koraka od njega. A onda shvatih, vratih se k njemu te odsutna duha i zamuckujući, rekoh: – Oče, hoćemo li preksutra početi s pjevanjem za nedjeljne mise? Ili trebamo... – Ne, Hypa, moramo odgoditi. Više nije vrijeme za nešto takova. Opat to izgovori ne podižući glavu i ne gledajući u mene... Ja se udaljih se od njega beskrajno potišten.

Dvadeset i šesta listina DOGODILO SE NAJGORE Cijele subote ne vidjeh Martu. Bijah zauzet kuhinjskim pomoćnikom kojemu sam rano ujutro morao iscjeljivati ranu pod pazuhom – bila mu se otvorila rana koju sam nekoliko dana ranije liječio običnom crnom mašću. Mislio sam najprije da se radi o običnoj rani koja će brzo zacijeliti, ali sada je čovjek već bio slabo, jer mu je infekcija prodrla u grudi. Bijaše jako iscrpljen, i da nije bilo Gospodnjeg milosrđa, bio bi mi umro na rukama. Cijeli sam dan obrađivao ranu, sve dok nije izašao sav gnoj, a onda sam ranu ispunio sredstvom koje sprječava infekciju... Kad sam, pošto sam se umio, izašao iz ćelije, sunce se već bijaše sklonilo zapadu; ne bi bilo prikladno da u Martinu kolibu svratim poslije zalaska sunca. Za vrijeme litanijâ razdiraše me ljubavni zanos, nestrpljenje, i moje nutarnje dvojbe... Kad izađosmo iz crkve monah Farizej hodao je pored mene svojim teškim korakom. Nasred malog dvorišta upitah ga hoće li sa mnom u knjižnicu i on pristade, no bez oduševljenja. Pošavši ispred njega da otvorim vrata, upitah ga je li što čuo o crkvenom saboru koji treba biti sazvan. Kratko reče da je na čelu velikog egipatskog izaslanstva – sastavljenog od aleksandrijskih prelata i monaha, i brojnih vjernika – u Efez stigao biskup Ćiril u pratnji arhimandrita Šenude, glasovitog monaha iz Ahmima. Sad čekaju na dolazak rimskog biskupa i cara, pa će sabor početi. Pomalo oklijevajući, doda da su sa svih strana svijeta došli mnogi biskupi, te da je biskup Ivan od Antiohije dva dana ranije

došao u Alep, gdje čeka pratnju rimskih vojnika jer put za Efez ne bijaše u to doba nimalo siguran. – Put za Efez, ili sâm Efez? Upitah to pružajući mu napitak od rogača zaslađen šećerom. On ga uze ne gledajući u mene, i odgovori: – Ne znam, Hypa, ne znam. Nemoj me tjerati da govorim o nečemu o čemu ne bih htio! Večernji zrak bijaše neobično hladan za to doba godine. Upitah Farizeja želi li da naložim drva ili suhih grana u bakrenoj dagari, oko koje smo se okupljali zimi uživajući u toploti što iz nje isijava. On potvrdno klimnu glavom. Dok se plamen u dagari raspirivao a suhe grančice pucketale, razmišljah o onome što mi je prije nekoliko dana, poslije večere, bio rekao opat, i o onome što mi bijaše, podno brijega, malo prije zalaska sunca, rekla Marta... Farizej prekinu duboku šutnju skočivši na noge: »Bit će to buran sabor, a biskup Nestorije bit će ekskomuniciran.« Od njegovih riječi zadrhtah, a slika Marte koja mi se ukazivaše u jezicima plamena u dagari iščeznu. Šutio sam i dalje, pružajući mu priliku da ako hoće nastavi govoriti – kao što je činio uvijek kad bi naišao na nekoga tko zna slušati – nadajući se da će mi reći još nešto o onome do čega mi bijaše stalo. Tako i bî – Farizej, kako sam očekivao, nastavi, prateći svoje riječi pokretima ruku, kako je običavao uvijek kad bi se zanio u govoru. Izgledalo je kao da govori nekome drugome a ne meni. Nije me ni pogledao kad je s gorčinom rekao: »Niste mi vjerovali kad sam vam govorio da su naše raspre o Kristovoj naravi sama srž naše vjere, i da je sama ta srž delikatna i složena, da izaziva podjele i shizme. Ovdašnji monasi to podcjenjuju, opat je zabranio govoriti o tome, a svećenici iz Antiohije su mi prigovorili, zaprijetivši da će me izopćiti i otjerati budem li zaista napisao raspravu koju sam kanio napisati. Dopustili su mi da se vratim ovamo tek pošto sam svečano obećao da se više nikad neću petljati u pitanje Presvetog Trojstva i