Youssef Ziedan - Azazel

– Hypa, to su zvukovi što dopiru iz tebe sama, a ne iz unutrašnjosti zgrade! A možda je u zgradi velik štakor, ili zmije, ili kukci, budući da već godinama nije otvarana. – Ali ti ćeš je, oče, otvoriti, ako umre netko od monaha. – Ne, nismo više nikoga ondje pokopali, i nikad je nećemo otvoriti.

Petnaesta listina FARIZEJ OD HIPOSTAZE Monasi u ovome i drugim samostanima u ovome kraju drukčiji su od svoje braće u Aleksandriji i Egiptu. I jedni i drugi bogobojazni su i puni ljubavi prema Gospodinu, i predani službi Božjoj. No regula nâs egipatskih monaha stroža je i mnogo više vodi računa o pobožnostima koje treba obdržavati. Ništa neobično – mi Egipćani uspostavili smo monaštvo, da bismo ga potom podarili vjernicima posvuda u svijetu. Ovdašnji monasi čudili su se mojoj skromnosti i mojim duhovnim vježbama, mojoj strpljivosti u proučavanju knjigâ, i tomu što uvijek stojim nagnut nad rukopisima. Isto su se tako uvijek iznova čudili što noću najčešće spavam u sjedećem položaju, i što najveći dio vremena provodim u knjižnici; čak su me mjesecima po dolasku nazivali Hypa Stranac!... No, postupno su njihovo čuđenje i zbunjenost mojim ponašanjem splasnuli, jer su se navikli na mene i poklonili mi povjerenje. No usprkos tomu i dalje su me zvali »Stranac«, a ponekad »Liječnik«. Ovdje se manje zanimaju za vijesti iz Aleksandrije u usporedbi sa subraćom u Jeruzalemu, pa je tako njihova zabrinutost manja od moje; štoviše, nisu nimalo zabrinuti. No u početku bijahu vrlo željni saznati tajnu moje veze s biskupom Nestorijem, a kad sam im ispričao istinu o našem susretu u Jeruzalemu, umirili su se. Kad su pak vidjeli moju vještinu u liječenju i medicinskim stvarima, počeli su mi se sve više približavati. Nakon što su me mjesecima motrili, ne našavši u mom ponašanju ništa zbog čega bi se trebali zabrinuti, počeše

dolaziti k meni u knjižnicu, ili sjediti sa mnom poslije dugih misa u gornjem dvorištu. S početka ja nisam bio jako sklon razgovoru i druženju – a oni poštivahu moju šutljivost i osamu – da bih s vremenom postao jedan od njih. Štoviše, spontano bih sjeo s njima, veseleći se bratskoj radosti koju su nosili u srcu. Dvojica među njima bijahu mi najbliži i najbolji prijatelji. Prvi bijaše monah kojeg sam ja zvao Plačljivi Nasmijani, jer je u sebi sjedinjavao dvije značajke što rijetko idu zajedno. Nedavno je otišao u Antiohiju, gdje se smjestio u samostanu koji nazivahu Euprepios12, nakon što smo ovdje zajedno proveli dvije godine. Za te je dvije godine on oko sebe širio radost, ispunjavajući naš duh ljubavlju i čistoćom. Crte njegova lica, osobito svijena gornja usnica koja mu otkriva zube, ostavljaju dojam da se stalno smiješi. A on se zaista i smije često, kao da Gospodin za nj ima samo dobre vijesti, i kao da ga je lišio svakog gnjeva. Oči su mu nježne, i smije se na najmanji poticaj. A kad se smije, stavlja dlan pred usta poput kakve djevice. No usprkos tomu suza mu lako izbija na oko. Jednom je bio prisutan kad sam liječio neko jadno dijete koje je patilo od upale grla, od one vrste koju nazivamo »perzijska vatra«. Zaplakao je i otišao, ne mogavši podnijeti djetetov plač. Otada bi izišao iz knjižnice svaki put kad bi ušao neki bolesnik... Kad sam se na dan njegova iznenadnog odlaska s njim opraštao na samostanskom ulazu, ne mogah suzdržati suze. Odonda ga više ne vidjeh, a njegovo društvo mi itekako manjka. Drugi monah bio mi je još bliskiji. Bijaše proveo ovdje dvadeset godina, i od svih je najsličniji našem opatu, osim što je dvadeset godina mlađi, deblji i gušće brade. Mnogo je niži, i ima tako velik trbuh da, kad hoda, izgleda poput kugle koja se kotrlja. Noge i ruke ima male kao dijete, a i smiješak mu je kao u kakva nedorasla djeteta. Ipak, izgled odrasla čovjeka daje mu ćelava glava, crna gusta brada i bucmasti obrazi ispod dva oka što te gledaju kao da je

neispavan, ili kao da pati od loše probave. U njegovim velikim očima može se pročitati oštroumnost i žar, a srce mu je puno nježnosti koju stranci ne mogu prepoznati, no koju onaj tko mu je blizak lako raspoznaje. S početka bih ga viđao samo u crkvi, a onda smo se s vremenom zbližili kao braća. Osobito nakon što mi je s puno mara pomogao srediti knjižnicu, koja je prije toga bila posve zapuštena zgrada. Dok je zajedno sa mnom slagao knjige na police, razgledaše ih zainteresirano. No rijetko bih ga vidio čitati. Ovdašnji monasi zovu ga neobičnim nadimkom – Farizej od Hipostaze – te sam ga i ja kao i oni počeo zvati tim nadimkom, prema kojemu je ravnodušan. Na početku našega međusobnog upoznavanja, jednoga dana kad smo sjedili kod ulaza u samostan rekao mi je da je arapskoga podrijetla, i da zna i jezik kojim govore Arapi na sjeveru i onaj kojim govore Arapi na jugu. Tada još nisam znao da Arapi imaju dva jezika. Ispričao mi je kako je odrastao bez oca, koji bijaše bogat trgovac i koji je živio u velikoj kući u središtu Alepa. Kad se njegov stric, da bi očuvao očevo nasljedstvo, oženio za njegovu majku, on ih je napustio i pristupio je tamošnjoj eparhiji, najprije kao poslužitelj a onda kao đakon. S petnaest je godina postao monah, te se na tri godine povukao u osamu, a onda došao amo u samostan. Kad se naše prijateljstvo produbilo, ispričao mi je svoje tajne, a među njima i to da je kao dječak više puta zgriješio protiv Gospodina sa ženama, na nezakonit način i bez ikakva prava. No onda se pokajao sa svojih grijeha i ispovjedio opatu sve što bijaše zgriješio. Zahvaljujući ispovijedi spoznao je tajnu Božjega milosrđa, i očistio se od prljavštine koja ga je mučila... No prihvativši monašku službu stao je mrziti žene; štoviše, nije više nikad ni riječi uputio bilo kom ženskom biću, čak ni životinjskome. Jednoga dana, kad je kao i obično nadugo govorio protiv ženskoga roda, ja mu rekoh:

– Polako, Farizeju, i zemlja je ženskoga roda. A i Gospodin je potekao od Djevice. – Ne, Hypa, ne... Žene su uzrok svakog zla. Zemlja, nebeski svod, voda, zrak, poljodjelstvo nisu ni ženskoga ni muškoga roda; to su darovi što ih Gospodin dade Adamu, koji je popustio pred napasti svoje žene Eve te se dogodilo što se dogodilo. Djevica Marija jedina je iznimka. Otac nebeski učini ju čistom zato da bi iz nje proizašao naš Gospodin Isus Krist, i zato da shvatimo da najuzvišenije može poteći iz najnižeg, kao što biser nastaje u kamenici. Inače, što bi Djevica bila da nije porodila Krista? Njegove riječi »da bi iz nje proizašao« zazvučaše mi neobično, ali ne htjedoh dalje o tomu raspravljati, jer on nije studirao teologiju u Egiptu, i nije mogao znati da je proizlaženje, to jest emanacija, filozofski pojam koji se ne može rabiti za utjelovljenje. Krist je svoje ljudsko obličje dobio od tijela Djevice, i odatle – kažu ovdje – njegova ljudska polovica... Farizej je toga davnog dana načas bio ušutio kao da je otkrio nešto važnoga, a onda reče: – Uzmi ovaj samostan. I bilo koji samostan ili crkvu. Zašto tu vlada mir?... Zato što nema ženâ. Jednom riječju, nema ničega što bi uzrokovalo nevolje i prevare. – Zar su sve žene preljubnice? – Da, svakako. Jedini muškarac koji je mogao biti siguran da ga žena neće prevariti bio je naš praotac Adam. Jer njegova žena nije mogla naći nijednog drugog muškarca s kojim bi ga prevarila, u postelji ili u mašti. No usprkos tomu prevarila ga je s prokletnikom Azazelom te su se njih dvoje urotili protiv njega. Farizej je volio naglašavati svoje riječi. Kad bi se zanio u pričanje, tresao je glavom, širio ruke, naglašujući ono što govori kretnjama ruke i prstima, kao da govori nekome tko sluša očima. Ali nije volio da ga se prekida, i nije sugovorniku gledao u oči. Kao da govori mnoštvu. Htijući se

prijateljski našaliti, rekoh: »A što je sa ženskim samostanima?«, a iz njega provali bujica riječi: – Ah, to je posve neopravdana novìna! Monaški život je pokajništvo, pročišćenje, bijeg od ovoga ispraznoga svijeta u čemu je najvažnije držati se podalje od žene. Zar nisi pročitao Isusove riječi koje u svom Evanđelju navodi Matej: »Onaj tko može izdržati da se ne oženi, neka tako učini«. I riječi apostola Pavla u njegovoj Prvoj poslanici Korinćanima: »Za muškarca je najbolje da ne dira ženu« – Ali apostol Pavao u toj istoj poslanici kaže: »Onaj tko se oženi, dobro je učinio«. – No dodao je: »A tko se ne oženi, učinio je još bolje!« U to je vrijeme Farizej još bio vrlo žestok u raspravi, ali sada više nije. Zna naizust cijeli Kanon, sva četiri Evanđelja, i pisma Crkvenih otaca, premda ne poznaje dobro razne oblike krivovjerja i zabranjene tekstove, i sumnjičav je spram nekanonskih knjiga što smo ih odnedavna počeli nazivati apokrifima. Uvijek mi je prigovarao što u ćeliji držim zabranjena Evanđelja. Ali nije to nikome rekao, jer je to tajna koju sam samo njemu povjerio, godinu dana poslije dolaska... Filozofija ga jako uzrujava, premda je blizak filozofiranju, koje je po naravi stvari blisko teologiji. Vodi računa o odlukama i mjesnih sinoda i općeg sabora što je održan prije stotinu godina u Nikeji, gdje se bijahu okupili biskupi što su za nas odredili poznati kanonski credo. S velikim je žarom čitao tumačenja toga kanona i komentare na Evanđelja. Posjeduje, naravno, gotovo urođeno zanimanje za tumačenja i komentare Evanđeljâ, te zanimanje – štoviše golemu strast – za sve što je u vezi s Presvetim Trojstvom. Nikad mu nije dosta govora i razmišljanja o Trojstvu, i apsolutno je nepopustljiv kad je o tomu riječ. Zato su ga i prozvali Farizejem, odnosno, kako ga nazivaju najbliži mu prijatelji, Farizejem od Hipostaze13. Monasi su ga voljeli izazivati postavljajući pitanja o naravi Isusa Krista, o njegovoj bîti, o njegovoj suštini, i o

svim drugim pojmovima i istoznačnicama što se odnose na izraz »svetotrojstvena hipostaza«, što izazivlju veliku zbrku, osobito u ovim krajevima gdje se govori grčkim, sirijskim, arapskim, i drugim manje značajnim jezicima. Farizej je poznavao sve istoznačnice te riječi u raznim jezicima, no jednom me je upitao na koja sam značenja riječi »hipostaza« naišao kod Egipćana i Aleksandrijaca. Rekoh mu da ta riječ označuje osobu, odnosno biće kao biće, ali da ju mi rijetko rabimo u našim razgovorima. »I dobro činite!, reče... Kad bi odgovarao na izazove monahâ, najviše si je maha davao objašnjavajući tri hipostaze Presvetoga trojstva – Oca, Sina, i Duha Svetoga. Tada bi podrobno objašnjavao svaki iskaz, svaki nauk, i svaku novotariju, dokazujući jednost Boga i Krista, Oca i Sina, u jednoj istoj hipostazi odnosno osobi, to jest u jednoj istoj naravi. Dok bi govorio monasi bi često znali odlaziti, ali on bi i dalje nastavljao s objašnjenjima, sve dok i posljednji slušač ne bi otišao, ili dok ne bi došlo vrijeme molitve, zbog čega je bio prisiljen, ulazeći u crkvu, prekinuti raščlanbu koju još nije dovršio. Stalno je ponavljao da će napisati raspravu o određenju hipostaze Presvetoga Trojstva... Prije nekoliko mjeseci opat mu je strogo zabranio raspravljanje o pitanjima Presvetoga Trojstva, upozoravajući druge monahe da ga ne smiju izazivati u vezi s time. Usprkos tomu i nakon te zabrane ostao mu je naziv Farizej od Hipostaze. Jednog dana, kad smo prijateljski razgovarali, upitah opata za razlog s kojeg je monasima zabranio produbljivanje pitanja Presvetoga Trojstva. On mi suho i oštro odgovori da je to besmislena rasprava, i da takove rasprave otvaraju vrata shizmama i krivovjerju. Pa čak i s izlikom dubokog proučavanja teologije, ili samo zato da se ispuni vrijeme večernjih čavrljanja. »Monaštvo je uzvišenije od svega toga!« Tako reče razljućeni opat a ja se, kao i svi ostali, složih s njime, i više nijedan od nas nije raspravljao o tom pitanju.

Prije četiri mjeseca Farizej bî hitno pozvan u Antiohiju. Pođe onamo i ostade mjesec dana. Meni je jako manjkao. A onda se vrati iznenada kao što bijaše i otišao. I bio je nekako drukčiji. Nestao je ljubazni osmjeh koji mu je najčešće bio na licu. Kad ga upitah što se dogodilo u Antiohiji, on ništa ne odgovori. Pri koncu 429. godine po Kristovu rođenju nad nama se nadviše olujni oblaci, jer iz Konstantinopola stigoše uznemirujuće i s moga stajališta ponešto nerazumljive vijesti. Između ostaloga, da je biskup Nestorije održao mjesni sinod na kojem je neke visoke dostojanstvenike lišio crkvene dužnosti, osudivši ih na izgnanstvo stoga što se nisu slagali s mnijenjem po kojemu je Djevica Marija Majka Kristova, to jest »Hristotokos«! Sudionici su ustrajali na svome uvjerenju, i uvjerenju pûka, da je Djevica »Theotokos«, to jest Bogorodica ili Majka Božja. Stigla je i vijest da je biskup Nestorije dao srušiti arijansku crkvu u Konstantinopolu, i da je od cara tražio da izda ukaz o izopćenju Arijevih sljedbenika. I da su objavili rat sljedbenicima Crkve čistih14, osudivši ih s krivovjerja i otklonivši ih iz krila istinske vjere! Nije mi bilo jasno što se to događa u carskoj prijestolnici, ali nisam propitivao istinitost tih uznemirujućih vijesti. Naravno, u sebi nisam osuđivao ni za što biskupa Nestorija, a ni ovdašnji monasi nisu preda mnom o njemu loše govorili, budući da su znali za moje prijateljstvo s njime. Ja sam ga uistinu volio, a i danas je, usprkos tome što je prošlo puno vremena, moja ljubav prema njemu postojana. Upravo u to uzburkano vrijeme prvi put vidjeh Martu. Onoga dana kad sam ju vidio nije mi bilo ni nakraj pameti da će me njezin žarki plam zapaliti. ***

Posljednjeg tjedna te 429. godine do nas stiže karavana monahâ. Te noći svi smo veselo slavili Božić, i radost svetkovanja otklanjala je hladnoću zime koja je nosila val za valom tako oštre studeni da su nam zamalo prsti otpadali. Obilna je kiša padala bez prestanka, i karavana – u kojoj bijahu jedan svećenik, tri monaha, i dva poslužitelja – upravo se zato zaustavila u samostanu. Bijahu krenuli iz Antiohije u zemlju Kurdâ, s onu stranu istočne pustinje. Rekoše da će ondje, u nekoj zemlji koje se zove Parthia, najavljivati dobru vijest (to jest propovijedati Evanđelje), te da u tom kraju kane podići crkvu, u nadi da će jednoga dana postati biskupskom crkvom. Budući da je neprestano pljuštala kiša, i budući da put bijaše prekinut, putnici su kod nas ostali dvije noći, a onda, trećega dana ujutro, krenuše dalje svojim putom. Ja sam se oprostio s njima, isprativši ih sve do podnožja brijega. Vraćajući se razmišljao sam o istočnoj pustinji, kroz koju se moralo proći da bi se stiglo u zemlju Kurdâ. Čuo sam da je vrlo neplodna, da je tlo slano, i da ima vukova i kukaca što se ljeti, kad je velika vrućina, čovjeku zalijepe za lice isisavajući vlažnost tijela, i ponekad čak izazivajući smrt. Toga sam dana htio svratiti opatu u njegovu ćeliju da mi on potvrdi ono što sam čuo o toj pustinji, ali njegova vrata bijahu zatvorena. Kod vratiju naiđoh na dvije žene koje su čekale. Zimski se vjetar poigravao skutima njihove odjeće. Kad se približih, jedna od njih pogleda me snenim očima. To me uznemiri, i ja odmah odoh u svoju ćeliju. Udovi mi bijahu ukočeni od studena zraka, ali u sebi sam plamtio od pogleda žene koja me bijaše pogledala iza svoje lagane svilene koprene. Nisam joj vidio lice, samo oči. S gornjega kata monaške zgrade vidjeh svećenika koji je išao prema njima. Tada još nisam bio svjestan važnosti toga susreta; samo zatvorih vrata svoje ćelije, i usredotočivši misli nastojali se ugrijati na ljubavi prema Gospodinu.

Tih sam dana stalaže za knjige pretvorio u drvene ormare. To učinih zato što sam se bojao da bi voda od velikih kiša mogla doprijeti do knjigâ, pergamenata i svitaka. Premda je knjižnica imala čvrst krov, strahovao sam da bi voda mogla procuriti kroz napukline u zidu, a za knjige ništa nije opasnije od vode, jer od nje trune pergament kao i svitci od papirusa. Uz to, kad se smoči, i tinta se rastapa, pa se zapisani retci mogu posve izbrisati. O tomu bijah govorio s opatom, i on je hitro pozvao drvodjelca iz sela da mi pomogne na police postaviti drvena dvokrilna vrata. Knjige tako bijahu zatvorene na sigurnom kao u kakvoj kući. Ipak mi je manjkao užitak u promatranju redova knjiga na policama. Stoga sam svaki put kad bih ušao u knjižnicu odmah otvarao sve ormare, zatvarajući ih tek kad bih odlazio. Poslije nekoliko tjedana dugih noći i zimskih boljki što iscrpljivahu naša tijela, studen malo popusti a nebo se razvedri. Jedne noći kad na čistom nebeskom svodu osvijetljenom svjetlucanjem zvijezdâ ne bijaše oblakâ, spremali smo se otići do velike crkve izmoliti posljednju molitvu poslije večere u refektoriju, gdje smo potiho čavrljali. Te me noći opat zaustavi jedva zamjetnim znakom, i ja usporih korak propuštajući druge monahe naprijed. Činilo se da je ponosan dok mi je svojim mirnim glasom, koji su godine iskustva učinile tihim, a bezbrojne molitve i duhovne vježbe dostojanstvenim, šaptao: »Biskup Nestorije te želi vidjeti zbog nečega važnog. Srest će se s tobom u Antiohiji sutra poslije zalaska sunca.« Sutra poslije zalaska sunca! Moram dakle krenuti s prvim zrakama sunca, jer put do Antiohije traje cio dan, a možda i više, s obzirom na posljedice kiše što je pljuštala cio prošli tjedan. Toliko sam želio vidjeti Nestorija i govoriti s njime da sam više puta htio ići u Konstantinopol, a eto gdje se on mene sjetio i traži da se sretnemo u Antiohiji. I to odmah!... Što li se dogodilo? Što ga je potaklo da me

hitro traži? Možda se neće dugo zadržati u Antiohiji, ili možda ostaje tek nekoliko dana da posjeti subraću pa će onda opet morem u Konstantinopol da bi bio prisutan prilikom proslave Uskrsa, pa me hoće vidjeti prije no što otputuje... Ili me možda hoće vidjeti zbog nečega drugoga? No koji god bio razlog što Nestorije hoće da me vidi, sigurno je dobar razlog, jer od dobra čovjeka samo dobro dolazi... Ili možda hoće da pođem s njim u Konstantinopol, u sjedište dijeceze? Možda će opet tražiti od mene da ostanem i Antiohiji? Ili možda želi početi proširivati ovaj samostan i izgraditi bolnicu o kojoj smo bili razgovarali... – Što ti je, sinko? Zašto si se tako zamislio? Opatovo pitanje izbavi me ispitivanja raznih mogućnosti u koje se bijah zadubio. Pogledah u njega i stadoh slušati njegove savjete, koji te noći bijahu ovakovi: »Kreni u zoru, sinko, ponesi hrane za jedan dan i krme za magarca, i ne skidaj kapuljače s glave, jer zrak je svjež. Ne zaustavljaj se u selima na koja ćeš nailaziti, da te ne bi noć uhvatila na putu. Dat ću ti pismo za biskupa Nestorija; drži ga uza se, i neka ga nitko ne pročita prije njega. Ako ti nešto predloži, prihvati, jer on je čovjek od Neba blagoslovljen. Budi pred njim poput pokojnika pred onim koji ga pere. Susret s njime očistit će te plamom i blagoslovom, zato se pripravi na osjećaj blaženstva. Poslušaj što ti savjetuje, budi ondje gdje on želi da budeš, i predaj se Božjoj volji.«

Šesnaesta listina SKOK U PROŠLOST Poslije mise cijelu noć nisam spavao, osim što bih na trenutak pao u polusan; toj nesanici nisam znao uzroka. Pola sata prije izlaska sunca pridružili se u kapeli monasima na prvoj molitvi, prije zore... Kad je boja obzora bila bliže ljubičastoj no crnoj, bio sam spreman krenuti za Antiohiju. Samostansko dvorište bilo je prazno, zrak nepomičan. Magarac, privezan za stupić blizu ograde, kao da je čekao znajući da je pred nama dug put. Možda je to shvatio kad vidje da mu prilazim s vrećom krme... Kroz samostansku kapiju izađoh s prvim zrakama sunca što su obasjale svijet. Pored ulaza vidjeh jednog od vojnikâ rimske straže uvijena u debeli ogrtač od vune napravljene od devine dlake. Ležao je na zemlji uz trošni zid, glasno hrčući. U sebi rekoh: »Evo čuvara samostana; spava u sigurnosti koju pruža čuvar sveg stvorenja koji nikad ne spava! Zašto svećenici, biskupi, i monasi ne nauče nešto od njega i prepuste Bogu pitanja o kojima se spore, i prestanu jedni druge optuživati? Danas ću biskupa Nestorija – kad bude prilika – pitati jesu li istinite vijesti što se šire među monasima o njegovoj namjeri da pozatvara sve one koje smatra krivovjercima. I pitat ću ga je li istina ono što je u svojoj nastupnoj propovjedi rekao obraćajući se caru: ‘Pomozi mi u ratu protiv nevjere, a ja ću tebi pomoći u tvom ratu protiv Perzijanaca. Daj mi otvorene ruke protiv krivovjerja, a ja ću ti dati ključ Neba i njegovu trajnu milost.’ Ako je istina da su takove neobične riječi njegove, onda sam siguran da on nije više onakav kakvog sam ja

poznavao, i da sada ima svjetovne a ne nebeske pretenzije... A to mi se ne sviđa.« Stražar i ne primijeti da izlazim iz samostana. Čak ni njegov pas, spokojno ispružen pored njega, ne obaziraše se na moj prolazak – podiže glavu, ugleda me, dvaput lupnu lagano repom po zemlji, i vrati se u prvotni položaj... Na strmoj nizbrdici od samostana do nizine koja se pružala do nakraj obzora morao sam se nagnuti prema natrag da bih održao ravnotežu na magarčevim leđima. Usprkos upozorenju opatovu na glavi nisam imao ništa, i još od noći preostali vjetrić lagano mi je mrsio kosu. Magarčev korak pokazivaše da je i on radostan kao i ja, jer je s radošću silazio niz brijeg. Sva stvorenja vole silazak i raduju mu se, osim čovjeka koji se, zavaran svojom maštom i zaveden svojim snovima, raduje i uzlaženju i silaženju. Možda je u ljudskoj naravi težiti prema Bogu u visinama pa se zato raduje usponu koji ga uzdiže prema najvišoj od svih visina, gdje je Otac koji jest na nebesima... Otac skrit iza koprene Nebesâ. Dok se svjetlost širila zemljom hodio sam na magarcu nizinom, samostan bijaše iza nas, a svijet se pred nama pružao prema zapadu. Za sat stigosmo do velike ceste što vodi u Antiohiju. Ta je cesta toliko dugačka da se čini beskonačnom! Rimljani su ju prije nekoliko stoljeća popločali kamenima pločama. Zašto nisu popločali i putove u dolini Nila? Rimljani se nikad nisu zanimali za Egipat, osim onoliko koliko su imali od njegova žita i vina... A možda su godišnje poplave Nila onemogućavale ovladavanje putovima u Egiptu? U Egiptu se kamenje rasipa, osim onoga od kojeg su građeni drevni hramovi, koje je odveć veliko i tvrdo da bi popuštalo pred nilskim poplavama. No njihova veličina i čvrstoća ne štiti ih od ljudî naše vjere; vidio sam u Esni kršćansko mnoštvo kako uništava slike u velikom hramu stružući ih sa zidova, trudeći se izbrisati i slike na vrhovima stupova i na visokoj

tavanici bacajući blato na njih. A kad zbog visine tavanice to nije bilo moguće, dođoše na neobičnu zamisao! Donesoše zelenog šaša, grmlja, i starih krpa, te sve to zapališe sred velike dvorane u hramu, i u svim širokim njegovim dijelovima, zato da bi gusti crni dim prekrio slike slojem čađe boje ugljena. Dugo su održavali vatru, dok crnim ne prekriše tavanicu drevnog hrama, odstranivši tako likove s nje. A onda su hram prometnuli u velik samostan s pet crkava. Put za Antiohiju je dug. Kad je sunce zapeklo a magarčev korak postao ravnomjeran napade me drijemež pun viđenjâ. Ja volim te trenutke između pozornosti budnoga stanja i zasjedâ sna. Vjerujem da je Bog odlučio stvoriti svijet u nekom takovom trenutku. Bog ne spava, samo biva umoran te se odmara. Njegov odmor jest poput sna u nâs njegovih sinova ljudskoga roda. San je odmor ispunjen snovima i viđenjima... Možda i Gospodin sniva, tko zna? Možda je ovaj svijet, sa svime u njemu, jedan od njegovih snova. Kad se sunce još više uzdignu, a put pod magarčevim kopitima postade još ravniji, moj drijemež i snovi postadoše još češći. Vidjeh mnoge stvari – divne jajaste stijene što napustiše svoje mjesto te plutaju na nilskoj vodi, a struja ih nosi prema moru... Goru s istočne strane doline u mom zavičaju kojoj se golo stijenje zazelenilo od trave i drveća... Oktaviju gdje spava u svojoj prozirnoj svilenoj haljini... Galebove što lete nad morskim valima... Jeruzalemske zidine koje postadoše čiste i bijele...! Svaki put kad bih zadrijemao, vidio bih neki novi prizor. Sunce je počelo pržiti, a magarac pokazivaše prve znake umora, te stadoh da se odmorimo u sjeni nekoliko bijednih stabalaca na rubu malog mjesta uz cestu, koje se zove Sarmada. Radije sam se htio odmoriti malo podalje od kućâ i njihovih stanovnika. Izdaleka kuće mi izgledaše mirne pod podnevnim suncem. Magarac zadovoljno žvakaše krmu iz

svoje vreće, no ja sam bio manje zadovoljan zalogajima što sam ih polako otkidao od hljeba. U tom trenutku mi, začudo, dođe želja za tvrdo kuhanim jajima! No bilo je vrijeme posta i nisam tu želju mogao zadovoljiti. Zar će me želje cijelog života opsjedati? Zašto me želje za ovim ili onim ne napuštaju ni nakon svih tih molitava, misâ, osamljivanja i askeze? Nije li vrijeme da se uzdignem nad djetinjasto ponašanje i prestanem zamišljati isprazna zadovoljstva u materijalnim stvarima? Moram oštro raskinuti sa svim tim, inače ću postati poput ovoga magarca koji uživa u krmi... Znade li taj magarac da svekoliko stvorenje ima Gospodara? Padoh u san, a kad sam se probudio sjena stabala bijaše se malo produžila prema istoku. Uzjahah na magarca i prođoh pored sela bacivši tek površan pogled na raštrkane kuće, jer tada još Sarmada za me nije ništa značila. Kako sam mogao znati da je u jednoj od tih bijednih kuća koje vidim jednom živjela Marta, onâ koja će u moj život unijeti pomutnju?... To sam saznao od nje tjednima nakon moga prolaska pored toga sela. U Antiohiju stigoh malo prije zalaska sunca. Grad ima velika gradska vrata, i vrlo je bučan, kao i svi veliki gradovi. Ne bijaše teško naći glavnu crkvu, gdje je, kako mi je bio rekao opat prošle noći, u gostinjcu odsjeo biskup Nestorije. Mladić lica vedra poput rana jutra ponudi se da će me od gradskih vratiju povesti do gostinjca. Antiohija je veća od Jeruzalema, ali manja od Aleksandrije. Ljudi u tom gradu, sudeći po njihovim licima, mora da su dobri. Svi imaju vedrija i ozarenija lica od Aleksandrijaca, manje žalosna i srdita no Egipćani. Kad se približih velikoj crkvi, ugledah mnoštvo klerikâ u raznobojnoj svećeničkoj odjeći kako vrve oko crkve poput zaposlenih pčela oko košnice. Kao i sve velike vjerske utvrde, crkva bijaše sjajna građevina visokih zidova.

U malom vrtu unutar gostinjca rekoh čuvaru da sam došao na poziv biskupa Nestorija. On mi poželi dobrodošlicu i odmah me uvede. Reče mi da će mi pričuvati magarca, i da biskup koncelebrira misu u velikoj crkvi. »Ako im se želiš pridružiti«, doda, »otpratit ću te. Toplo ti to preporučam. Ondje su tri velika biskupa. Nemoj propustiti tu rijetku priliku, dobri prijatelju.« Do jutarnje mise – kad se crkva ispunila – trajale su noćna molitva i krunica. Misa bijaše svečana. Stotine što monahâ, što svećenikâ i vjernikâ, bezbrojne svijeće s blještavim rasplesanim plamičcima što su stvarali vale svjetlosti dok su ministranti naglas ponavljali: »Blažen bio ti, Sine čovječji, u slavi nebeskoj...« Produhovljenost toga mjesta ispuni mi srce svjetlošću, odagnavši umor putovanja, i probudivši u meni težnju Nebesima. Približih se oltaru da primim euharistiju, i kad mi svećenik stavi u usta komadić hostije i kad ispih gutljaj vodom razrijeđena vina, na tren osjetih da mi uistinu tijelo i krv Isusova prožimlju cijelo tijelo. Pričest je izvanredan obred, njegov otajstveni simbolizam usavršuje u nama vjeru. Kad bijaše došao moj red pred oltarom, osjetio sam onu ugodnu zbunjenost što za mise uspokojuje dušu. Ugledah Nestorija u odori patrijarha. Duša mi usplamtje i preplavi me ona radost što nas ponekad obuzme kao da dolazi izvan ovoga svijeta. Ljudi su se na dva sata zadubili u otajstvo mise, sve dok se sunce nije podiglo a svjetlost prodrla kroz prozore crkve. Izađoh zajedno sa stotinama vjernikâ koji su izlazili ispunjeni blagoslovom, a onda pohitah prema dvorištu gostinjca da dočekam preuzvišenog Nestorija. On za nekoliko minuta stiže okružen skupinom prelatâ, a uza nj i dva biskupa, za koje malo potom saznah da su Ivan, biskup antiohijski, i Rabbula Pjesnik, biskup Edesse. Ugledavši me, preuzvišeni Nestorije mi pođe ususret i poželi mi dobrodošlicu. U očima onih što stajahu uokolo vidjeh poštovanje prema meni. Nitko me od njih nije poznavao, ali

su znali da kad Nestorije obraća pozornost ne nekog monaha taj mora da je važan... Ja zaista nisam važan; to samo Bog određuje. Na ulasku u gostinjac Nestorije mi tiho reče da će me pustiti da se odmorim i da ćemo se naći poslije šestoga sata. Mladi poslužitelj me otprati do sobe na gornjem katu. Soba bijaše četvrtasta, uredna i čista. U desnom uglu stajao je krevet ispod prozora u obliku velikog križa, na nasuprotnom zidu visio je drveni križ i samo jedna ikona sjajnih boja koja je prikazivala Djevicu Mariju s djetešcem. Sjedoh na rub kreveta uperivši pogled u sliku Djevice, koju ondje običavaju prikazivati lica drukčijeg od onih što mi bijahu poznata iz Egipta, premda je duh slike u svim prikazima isti, kao što je na svim ikonama jednak veo na njenoj glavi. Djevica... Tog sam ju dana dugo promatrao, čak sam zamislio da sam ju uistinu vidio pred sobom. Kakav to spokoj ulijevaš u naše duše, Djevo neokaljana, kakva se to radost zari s tvoga vedrog lica i tvojih napola pritvorenih očiju? Ah, da sam te mogao sresti u tvoje vrijeme, i okupati se u svjetlosti susreta s tobom, Majko svjetlosti... Možeš li me čuti? Mogu li glavu položiti na tvoje čiste svete grudi... Ustadoh i prislonih obraz na sliku Djevice, sklopih oči, a niz obraze mi potekoše tople suze. Ostadoh na tren priljubljen uz ikonu, tako da sam osjetio kao da me uznosi u daleko nebo... Kad opazih da iz Djevičinih očiju potekoše dvije suze što mi navlažiše obraz, stadoh jecati. Zagrlih ikonu. Iz nje izbijaše svježina, mir, spokoj, koji mi ispuniše srce i duh uzvišenom svjetlošću... Bio sam... – Hypa! – Što je, Azazele? Što sad hoćeš? – Antiohija, susret s Nestorijem, i sve što se događa... Vratih se na krevet i bacih se na nj kao da sam se upravo vratio s uzlaska u najviša nebesa. No odmah utonuh u dug

san koji potraja gotovo do podneva. Toga dana nisam spavao u sjedećem položaju, kao što sam običavao. Ustao sam radostan i srca punog ljubavi. Po povratku u samostan kanio sam sastaviti himan Djevici Mariji, koji bi počinjao ovim riječima: »O ti, koja si puna sućuti, i koja si izvor svjetlosti...« Siđoh niz stube što su zahvaljujući prozorima predivna oblika bile obasjane dnevnom svjetlošću. Dugim hodnikom koji je povezivao sobe i predvorje muvali su se brojni đakoni i poslužitelji. Pitao sam za monaha Farizeja, no to im ime nije ništa značilo. Upitah i gdje je biskup Nestorije, pa me odvedoše u prostranu dvoranu kod ulaza u gostinjac. I tu su bili prozori koji gledahu na mali vrt, a uz četiri zida dvorane bile su klupe prekrivene starim pokrivačima od šarene vune. Nestorije je sjedio u desnom uglu dvorane, a u ruci je imao knjigu debelih kožnih korica. Pored njega bijaše pet uglednikâ, od kojih dva biskupa što su zajedno s njime služila misu. Kad me ugleda, skloni knjigu i ustade pošavši mi u susret. Ja pohitah k njemu i poljubih mu ruku. On položi cjelov na moju glavu i blagoslovi me, a onda me posjede između njih, pored sebe. Onda se odvio razgovor koji još uvijek pamtim doslovno... Ja rekoh: – Preuzvišeni biskupe, jako sam Vas želio vidjeti. – Trebao si mi tu svoju želju javiti u Konstantinopol, makar i samo jednim pismom! – Oprostite, oče, ali nisam navikao pisati pisma. – Ali si navikao pisati divnu poeziju... Znaš li, Rabbula, da je Hypa pjesnik ništa manje darovit od tebe, i da i on kao ti piše pjesme na sirijskom i grčkom, premda je Egipćanin podrijetlom, a njegov je materinji jezik koptski? Biskup Rabbula nasmiješi se smiješkom u kojem je ravnodušnost bila pomiješana s pristojnošću, a onda reče nešto u smislu da o vrijednosti moje poezije neće suditi, osim ako ju čuje od mene… i doda: »Osjećajnost pjesnika očituje se samo u njegovim pjesmama, a svjedočanstvo onih

koji ih vole – pa čak i kad je izrečeno sa stolice biskupa Nestorija – beskorisno je.« Svi se dostojanstveno nasmijaše toj finoj doskočici, koja i mene nasmija. Nestorije ponovo uze u kožu uvezanu knjigu koju je imao u ruci u trenutku kad sam bio došao i pruži je prema biskupu Rabbuli. Ja ju uzeh iz njegovih ruku i dadoh je Rabbuli, koji ju položi na koljena. – Ovo je, Hypa, blagoslovljeni prijevod Evanđeljâ koje je biskup Rabbula s grčkog preveo na sirijski... Jesi li ga već vidio? – Nisam, preuzvišeni oče, no čuo sam za nj. Nedvojbeno je izvanredno djelo. Biskup Rabbula pogladi korice knjige, a lice mu ispuni ponos. Kimajući glavom, reče ponosito: »Ovo je samo skroman trud kojim sam vjernike naše Crkve htio otkloniti od Diatesserona i njegova nevjerničkog autora«15. Htio sam vidjeti prijevod, ali me oholost biskupa Rabbule od toga odvrati. Malo zatim dva svećenika zatraže dopuštenje da se udalje, i ostadoše samo dva biskupa i čovjek iz Antiohije koje bijaše u svećeničkoj halji. Znao sam ta dva biskupa po čuvenju, a Nestorije mi predstavi svećenika: »Ovo je prezbiter nove crkve, Anastazije. On je podrijetlom iz Antiohije, ali sad je sa mnom u Konstantinopolu. To je brat oštra uma i srca ispunjena vjerom.« Kimnuh glavom prezbiteru, a on me hladno pozdravi... Na licu mu se ocrtavahu neka oporost i uzrujanost kojoj nisam shvaćao razloga dok mi ga on u daljnjem razgovoru ne otkri riječima što dolažahu ravno iz srca. Kad preuzvišeni Nestorije stade govoriti, osmjesi se raspršiše te se učini da će se razgovor povesti o ozbiljnim pitanjima. – Dragi Hypa, pozvao sam te da te pitam za savjet u jednoj stvari. – Oprostite oče, no tko sam ja da savjetujem preuzvišenog Nestorija časnog?

– Radi se o Aleksandriji. Srce mi stade jače udarati. Opet Aleksandrija! Stvar dakle bijaše toliko ozbiljna da je izbrisala maloprijašnje osmjehe. Nestorije ispruži ruku pružajući mi svitak papirusa na kojem su riječi bile zapisane u dva usporedna stupca, prvi na koptskome, drugi na grčkom. Prvi je svitak nosio dvojezičan naslov koji mi već uzdrhtalo srce posve zaustavi: »Poslanice patrijarha Ćirila, nadbiskupa Aleksandrije, Zapadnog Pentapolisa, Egipta i Abesinije, pastira Markova poslanja, koji govori u ime apostola svetoga Marka. Popis dvanaest anatema što ih patrijarh Ćiril sastavi protiv otpadnika Nestorija«! Kad sam vidio naslov i pročitao poslanicu, obuze me nutarnja drhtavica što se proširi cijelim tijelom. Kao da mi venama teče vruć pijesak umjesto krvi. U trenu iznenadne prosvijetljenosti shvatih da strah može nastupiti kad najmanje očekuješ... Evo gdje se prošlost obrušila na nas, zabadajući svoje grozne kandže u naša gola leđa.

Sedamnaesta listina OD BOGA TRUDNA Hitro pređoh očima preko redaka na svitku. Namrštih se vidjevši što piše. Nestorije me zamoli da pročitam tri Ćirilove poslanice, i da provjerim razlikuju li se u koptskom prijevodu s obzirom na grčki tekst. On se leđima osloni na zid, a ja pognuh glavu prema naprijed. Pročitah prvi redak poslanice vrlo pozorno i naglas, i odmah se uznemirih. Bojao sam se udubiti među retke poslanice, kao da su krvavi noževi. Prvu sam već neko vrijeme poznavao. A i drugu. Bijah vidio kopiju na grčkome u samostanu, jer mi ih bijaše posudio Farizej. Vratio sam mu ih sljedeći dan bez ikakva komentara, i ne obazirući se na sarkastičan osmjeh što se ocrtavao na njegovu licu kad ih je od mene uzimao. Tada sam mislio da je to sve... Prva i druga poslanica sadržavahu Ćirilove zahtjeve i objašnjenja, gnjevna i neprihvatljiva, osobito kad su se ticala Nestorija, optužujući ga da je zanijekao dogme svih kršćana a osobito nauk o tomu da je Djevica Marija majka Božja! Brzo pročitah prvu poslanicu, a onda pogledah u koptski prijevod, koji bijaše sukladan grčkom izvorniku. Rekoh to trojici biskupâ. Rabbula klimnu glavom u znak slaganja, a druga dvojica, Nestorije i Ivan, ostadoše nepokretni. Prezbiter Anastazije ugrize se za usnicu, lice mu pokazivaše znake nelagode. Riječi u koptskom prijevodu druge poslanice bijahu mnogo uvredljivije no u grčkome tekstu, koji je i sâm bio oštriji od teksta prve poslanice. Pročitah im obje poslanice na oba jezika, objašnjavajući kako i najneznatnije razlike tako i veću težinu nekih uvredljivih riječi u koptskom prijevodu.

Treća poslanica, koja je sadržavala dvanaest anatema, bijaše najoštrija, a riječi prijeteće, i to na oba jezika. Poslanica započinjaše; »Ćiril i crkveni sinod održan u Aleksandriji u Egiptu odaju počast prečasnom gospodinu Nestoriju, sudrugu u službi Božjoj...« Kad im to pročitah, kazavši da u uvodnome dijelu nema razlikâ između grčkog i koptskog teksta, biskup Ivan od Antiohije ironično reče da biskup Ćiril uvijek započinje na pristojan način. – To je varka, preuzvišeni biskupe – odgovori mu na to Nestorije. – Najprije mi se obraća s tonom poštivanja zato da bi izazvao gnjev u ljudî, a onda ih huška na mržnju prema meni. Tako će oni mene prokleti zbog moga otpadništva, a njega poštivati zbog njegove uglađenosti. Biskup Rabbula dade mi znak da pročitam do kraja. Njegov znak glavom bijaše jedva primjetan, s dozom prezira kojemu nisam znao razloga. Pogledah prema njemu da bih mu dao na znanje da njegov znak nije bio potreban, ali on ne gledaše u mene – držao je pognutu glavu, a kapuljača mu skrivaše lice. Pročitah dokraja poslanicu čije su se riječi u oba jezika prometale u vatru. Sadržavala je žestoke napade na biskupa Nestorija, započinjući s Ćirilovim riječima upućenim Nestoriju: »Kopije tvojih komentara već su se proširile u narodu, pa nema razloga da o njima šutimo. Kako da se ne sjetimo riječi Kristovih: ‘Nemojte misliti da dođoh donijeti mir na zemlju; ne dođoh noseći mir, već mač. Dođoh razdvojiti oca od sina, i kćer od majke’.« Tomu je slijedilo još usijanih riječi, među kojima i ove, što ih aleksandrijski biskup upućuje Nestoriju: »Neće dostajati da nam potvrdiš i priznaš vjerski kanon što bijaše, uz pomoć Puha Svetoga, donijet na Nikejskom velikom saboru u vrijeme krize. Ti taj kanon nisi razumio, i ne tumačiš ga ispravno, već na izopačen način... Morat ćeš priznati da je tvoje naučavanje gnusno i krivovjerno.«

Na tome mjestu moj glas postade tiši, zamalo nečujan, i obuze me takva tjeskoba da mi se jezik stao plesti, a slova stadoše pred očima plesati. Na tren zašutjeh, a i oni su šutjeli. Onda mi Nestorije rukom dade znak da nastavim, i ja nastavih čitati poslanicu: »Mi smo posve pouzdano utvrdili da Riječ jest jedno s tijelom u Njegovoj osobi, i zato vjerujemo da je utjelovljena ujedno s Gospodinom Isusom Kristom, ne razdvajajući čovjeka od Boga... Krist je jedan, sin Božji... on je Bog svega bitka, gospodar sviju, u Njemu nema sluge i gospodara.« Riječi poslanice i njihov smisao me dotukoše; bijaše mi golem napor s grčkog izvornika prijeći na koptski prijevod, te zamalo zatražih dopuštenje da se malo odmorim, čak i da me poštede svega toga! No vidjeh da je svitak pri kraju, da preostaju tek reci s dvanaest anatema. U prvoj stajaše: »Onaj tko ne priznaje da Krist (Emanuel) jest uistinu Bog, te da Djevica jest majka Božja, bit će proklet (izopćen)...« Na tome mjestu biskup antiohijski Ivan upita me kako je riječ iz naslova »anatema« – što znači »prokletstvo« – prevedena u koptski, i ja mu rekoh da koptska riječ znači »izopćenje«. Između ta dva pojma – anatema i izopćenje – nema velike razlike, jer obje u oba jezika znače »ono što pada na glave otpadnikâ, nevjernikâ, i krivovjernika«! Nastavih čitati Ćirilove anateme, odnosno prokletstva – izrazi bijahu precizni i odlučni, ne ostavljahu mjesta nikakvom tumačenju, niti mogućnosti da se ublaži njihova jetkost. Svaka od njih završavaše rečenicom upućenom protiv onih što se protive utvrđenim pravovjernim dogmama: »Bit će proklet, bit će proklet... proklet...« Svih dvanaest anatema u Ćirilovoj poslanici ponavljahu prokletstvo što je poput iskre frcalo iz Aleksandrijske Crkve da bi naposljetku zapalilo i rasplamsalo požar koje će svojim plamenom zaslijepiti cio svijet. ***

Kad završih s čitanjem, sve pritisnu težina šutnje. Osjećao sam da se gušim, kao da su mi grudi stegnute konopcem. Sva tri biskupa i prezbiter Anastazije bijahu duboko zabrinuti. Nestorije desnom rukom mahaše u zraku, a drugom cupkaše donju usnicu pokazujući nevjericu i zaprepaštenje riječima koje zasigurno nije prvi put čuo... Biskup Rabbula prekine šutnju rekavši Nestoriju: – Misliš li da je Ćiril uistinu ovako pisao caru? – Da, blagoslovljeni Rabbula. Poslao je najprije dvije poslanice – jednu Pulheriji, starijoj carevoj sestri, a drugu carici Eudokiji, jer znade koliki je njihov utjecaj na cara. Zatim je caru poslao dugačku poslanicu koju je na poleđini potpisom potvrdilo deset prelata i biskupa. Ljudi s dvora su me o tome obavijestili. No car još nije odgovorio, a mislim i da neće. Biskup Rabbula sagne glavu, a njegova zabrinutost bijaše na vrhuncu... Iznenada prezbiter Anastazije preuze inicijativu, izgovorivši žestoku rečenicu: »Moramo se smjesta oduprijeti tom napadaju, i nepokolebljivo se suprotstaviti svim otpadnicima koji tvrde da je Djevica majka Božja, to jest Theotokos, jer Djevica je žena, naprosto žena kao i druge, a nije moguće da bi Boga rodila žena!« Snažan prezbiterov glas bijaše uznemirujući, do te mjere ogorčen da mu je gotovo razderao mršavo grlo, a žile na vratu samo što mu ne prsnuše od gnjeva. Činilo se da će još nešto uzviknuti, ali zastade kad neki mladi đakon pokuca na vrata noseći nam toplo piće koje popismo u tišini. Đakon nešto šapnu na uho Ivanu od Antiohije i odmah izađe, a među nama opet zavlada tišina. Rabbula razdere koprenu tišine zakašljavši se a potom rekavši: »Ne misliš li, Nestorije, da bi trebao sklopiti primirje s Aleksandrijcima?« – Naprotiv, Rabbula. O tomu uopće ne kanim raspravljati. Ćiril mora odustati od svojih bolesnih maštanja o tomu da je on čuvar vjere na zemlji.

Biskup Ivan se umiješa, pokušavajući obazrivo umiriti Nestorija, ali u tomu nije uspio. Obraćao mu se njegovim grčkim imenom, Nestorios, i govorio mu prijateljski i s poštovanjem. Ivan od Antiohije učini mi se iskrenim u svojoj ljubavi prema preuzvišenom Nestoriju, kojeg se trudio oraspoložiti smirujućim riječima: »Nemoj se ljutiti, prečasni brate Nestoriose, Sotona se pokušava uvući u razum i pomutiti tvoj čisti duh...« Ali on ne susprezaše svoj gnjev, i odgovori mu: »Ne budemo li se ljutili zbog onoga u što vjerujemo, prečasni oče, Sotona će se ugnijezditi u srce i duh ove vjere...« Nikad dotad ne vidjeh biskupa Nestorija tako uzbuđena. Osjećao sam da biskupi o tom osjetljivom pitanju raspravljaju preda mnom s velikom nelagodom. Htjedoh zatražiti dopuštenje da se udaljim, ali Nestorije me iznenada upita za mišljenje o onome što bijaše rekao. – Kako da se ne bojimo za tebe, preuzvišeni biskupe? Ja sam daleko od onoga što se događa u velikim crkvama. Nemam znanja o pojedinostima toga pitanja, premda sam čuo o njemu govoriti općenito. No kad su nam prije nekoliko mjeseci stigle Vaše poslanice, kojima zabranjujete da se bilo u javnosti bilo privatno ponavlja riječ »Theotokos«, imao sam loš predosjećaj. Tjeskoba mi se povećala kad sam čuo o poslanstvima što su ih razmijenili biskupi Aleksandrije i Rima, i o njihovu dogovoru da se odbace tvrdnje Vaše preuzvišenosti. Rabbula odobravajući kimnu glavom, kao da bijaše posve uvjeren u ono što sam ja rekao. A onda se prvi put obrati meni, kazavši da je savez između Aleksandrije i Rima privremen, i da mu je jedini cilj oslabiti konstantinopolski patrijarhat u osobi biskupa Nestorija! Nestorijeva poslanica o zabrani izraza »Theotokos« bijaše upućena samo istočnim crkvama, i isključeno je da je, makar i u koptskom prijevodu, došla u egipatske crkve i samostane. Rabbula doda da je uvjeren da je do Ćirila doprlo, jako ga uzrujavši,

ono što je Nestorije izrekao na dan svog imenovanja biskupom, kad je bio kazao: »Isus je čovjek, i njegovo utjelovljenje jest spregnutost Vječne Riječi i Krista čovjeka, a Marija je majka čovjeka Isusa, te ju ne treba nazivati bogomajkom – Theotokos!« Začudih se sposobnosti biskupa Rabbule da doslovce pamti Nestorijeve riječi, a i njegovoj smjelosti da ih tako naglašeno ponovi pred onim koji ih bijaše izgovorio, sada kad se nalazimo sred ovakove oluje. Bijah sklon složiti se Rabbulom, i htjedoh mu reći da su Nestorijeve riječi izvorno mišljenje pokojnog biskupa Teodora od Mopsuestije, ali se suzdržah, zadovoljivši se kimanjem glavom da ga ne bih prekidao. A on nastavi, pogleda stalno uperena u mene, ali ne videći me: »Biskup Ivan od Antiohije napisao je dugačak odgovor na tri poslanice biskupa Ćirila, raspravljajući s njime o pojedinostima toga pitanja, kao što prije njega bijaše učinio i preuzvišeni biskup Nestorije, ali nisu se mogli složiti. A sada biskup Nestorije hoće na anateme aleksandrijskog biskupa odgovoriti protuanatemom... Ja mislim da će to izazvati daljnji sukob i još brojnije protimbe, te će se plamen sukobljavanja i razmimoilaženja rasplamsati između velikih Crkava.« Biskup Rabbula rječito se izražavao, u njegovim riječima bilo je uvjerljive strogosti i snage. To nije ni čudno, budući da bijaše poznat crkveni pjesnik. On je sastavio poznate himne oslanjajući se na pojmove koje je u svojim pjesmama često rabio Bardesan (Ibn Daysan), osobito nakon što bijaše postao biskupom Edesse te je njegov ugled među ondašnjim ljudima jako porastao. Njegove su se pjesme i crkveni himni pjevali na mnogim misama i svetkovinama. Usprkos tomu, u biskupa Rabbule naslućivah nešto uznemirujućega. Sjedio sam šutke zbog poniznosti što ju nalagaše pristojnost, ne znajući kao da se izvučem sa sastanaka za koji ni u snu ne mišljah da će biti takve naravi. Sabrah se kad preuzvišeni Nestorije pogleda prema meni, lica crvena

od gnjeva, i upita me: »Vjeruješ li ti, Hypa, da se monasi u brojnim egipatskim samostanima u Wadi Natrunu i u egipatskoj pustinji slažu s onim što kaže Ćiril?« – Oni će se složiti s bilo čime. Oni su vojska Markove crkve, vojnici aleksandrijskog pape. – Ah, pape... Onda neka bude što bude. Ivan Antiohijski pogleda na Nestorija s očinskom nježnošću, i htjede nešto reći, ali Rabbula Edeški polako ustade, ispričavajući se svima što mora otići do rimskog guvernera Antiohije, u njegovo sjedište. Vratit će se da bi prisustvovao molitvi. Kad biskup Ivan ponudi se da će poći s njime, Rabbula na trenutak oklijevaše, no onda stvar riješi Nestorije rekavši: »Pođite zajedno, nek vas Gospodin čuva i štiti. Ja želim malo ostati sâm s monahom Hypom...« Biskupi izađoše, a Nestorije promrmlja nešto prezbiteru Anastaziju na uho, na što taj ustade i otiđe, i nas dvojica ostadosmo sami. Nakon kratke šutnje, ja povjerljivo rekoh: – Oče, zabrinut sam za Vas. Ne bih Vam savjetovao da se suprotstavite Aleksandrijskoj Crkvi. – Ja se, Hypa, nikomu ne suprotstavljam. No Ćiril bi htio zapovijedati svim Crkvama u svijetu. Nestorije mi stade govoriti o onome što mi je već bilo poznato, to jest o svome uvjerenju da se Djevicu Mariju ne može nazivati Theotokos. Jest, ona je sveta žena, ali nije Majka Božja. Nije prikladno vjerovati da je Bog bio dijete što ga je na svijet donijela utroba njegove majke, da je mokrio u svoje povoje, da je bio gladan i kričao tražeći majčinu sisu... »Nezamislivo je – reče – da bi Boga dojila sisa Djevice, kad je rastao iz dana u dan, da je imao dva mjeseca, zatim tri, pa četiri«. Gospodin je, kako je zapisano, savršen, pa kako bi, slavljen bio, mogao biti novorođenče? Marija je bila ljudsko biće, rodila je po milosti Božjoj, čudom Božjim, a njezin je sin potom postao očitovanje Boga, Spasitelj ljudskog roda... On bijaše poput prozorčića na krovu kroz koji dopire Božja svjetlost, ili kao pečat što

nosi božanski znamen. Prodiranje sunca kroz prozor ne čini prozor suncem, kao što ni znamen na pečatu ne čini pečat znamenom... Ti su ljudi, Hypa, posve poludjeli; od jednoga Boga učinili su Tri! Šutio sam iz poštovanja prema Nestorijevoj razgnjevljenosti. Uskoro se smiri, a ton mu postade blaži dok mi je govorio ono što ovdje sažimam. Da je prolazno očitovanje Boga uzvišenoga u Isusu Kristu milost koju nam je Bog podario, ali da mi ne smijemo taj božanski dar izopačiti izmišljotinama, zabavljati se našim pričama o božanskosti Krista dok još bijaše u majčinoj utrobi, ili dok još bijaše dijete. Nije ispravno vjerovati da je Djevica Marija porodila Boga! Bog je vječan u svome stalnom i bezvremenom savršenstvu, jedan je i jednotan, nije rođen niti će umrijeti, ponekad se očituje, ponekad se skriva, ovisno o Njegovoj volji. Preuzvišeni Nestorije pogleda me s tugom u očima, i reče; »Ima li nečeg neobičnog u onome što sam ja rekao, ili je neobično ono što kažu Ćiril i njegova sljedba? Hypa, pogibelj nije samo u izrazu ‘Theotokos’, koji neznalice i puk ponavljaju. Stvar je povezana sa zbíljom vjere i s njezinom sposobnošću da govori srcu i umu ljudî, u svako vrijeme i na svakome mjestu. Ako se pogani izruguju da se zabavljamo izmišljotinama, poslije njih će doći onî koji će se izrugivati i nama i tim izmišljotinama, i pokušat će ih odbaciti, odbacivši i našu vjeru u cjelini... Blagovijest i božansko čudo, Hypa, iznimni su; ako ih se zlorabi, izgubit će smisao. Suprotstavljajući se našem razumu izgubit ćemo vjeru!« I to njegovo mišljenje dobro sam poznavao. No pustih da Nestorije govori, iz pristojnosti i iz poštovanja prema njegovu plemenitom gnjevu. Kad je završio, i kad se posve smirio, upitah ga oprezno: »Zašto da vjerničkome puku, neznalicama, ne prepustimo njihova vjerovanja pomiješana sa izmišljotinama koje su za njih uvjerljive, i koje su

sukladne njihovoj moći poimanja? Istinu razjasnimo teolozima, svećenstvu, crkvenim ljudima, jer oni su tî koji su u stanju razumjeti istančana teologijska pitanja. A onda će i puk shvatiti ono što je nužno shvatiti, makar to trajalo naraštajima.« – Zašto bismo se morali uteći nečemu takovome? – Prisiljeni smo, preuzvišeni biskupe, prisiljeni smo. Zato da izmaknemo kandžama i očnjacima lava Svetoga Marka! Nestorije se nasmiješi mojoj alegorijskoj dosjetci, naslutivši svojom oštroumnošću da mislim na vjerovanje što vlada među Aleksandrijcima da je sveti Marko, aleksandrijski apostol, za svoj znamen uzeo lava. To jest da su mu Aleksandrijci pripisali simbol lava, odnosno da su ga pripisali sebi, prikazujući u svojim knjigama i na zidovima svojih kuća svetog Marka apostola kako piše svoje Evanđelje uz lava što leži do njega gledajući što on piše... Jedva vidljiv smiješak na Nestorijevu licu vrati mu nešto od one čistoće koju sam znao vidjeti u njemu, i koja mi je nedostajala od trenutka našeg susreta u Antiohiji. Htjedoh ga upitati jesu li istinite vijesti što su do nas dopirale cijele prošle godine o njegovom oštrom stajalištu protiv njegovih protivnika, i o rušenju arijanskih crkava, o njihovu protjerivanju iz Konstantinopola, i o tolikim drugim stvarima... No osjećao sam da još nije trenutak za to, stoga se suzdržah. Poslije tišine koja potraja nekoliko minuta, Nestorije ustade sa stolice, namjesti svoje pokrivalo za glavu, i okrene se k meni. Premda se ljutnja bijaše stišala, njegov osmjeh nije mogao skriti ono zbog čega se tjeskobno osjećao. Izgledalo je da mu je neugodno kad mi reče da je žestoko reagirao na prvu Ćirilovu poslanicu, da će odgovoriti na ovu posljednju poslanicu, te da razmišlja i o tomu da mene pošalje u Aleksandriju da s njime raspravim to pitanje!

– Oprostite, prečasni oče, smilujte se. Zar mislite da bi biskup Ćiril mene saslušao, da bi me uopće počastio time da me primi? – A zašto ne? Ti si monah od mladih godina, poznaješ dogme, govoriš dobro grčki, i studirao si u Aleksandriji. – I pobjegao iz nje onoga nezaboravljenog dana. – Zar misliš da on za to zna? On je sigurno bio odveć zaokupljen željom da ubije Hypatiju da bi vodio računa o tvom nestanku... Jesi li se, Hypa, ikad s njime sreo osobno dok si bio u Aleksandriji, toj metropoli? Nestorije izgovori znani epitet Aleksandrije s ironijom koja je svjedočila o njegovu gnjevu zbog toga što se taj grad naziva metropolom, i zbog težnje Aleksandrijske Crkve da bude iznad Rima, papinskog sjedišta, i Konstantinopola, carskog sjedišta. Očekivao je od mene odgovor, a budući da sam ga volio kao oca, i nisam ga želio prepustiti sudbini kakav je zadesila mog oca... odlučih mu povjeriti ono što sam dosad brižno tajio! Stoga mu, kao upozorenje, ispričah ovo što sad zapisujem. Biskupa Ćirila bijah sreo samo jednom. U to vrijeme u Aleksandriji bijah boravio već dvije duge dosadne godine, prepustivši se volji Božjoj, i zaboravivši na san da postanem velik liječnik. Vrijeme sam provodio u molitvi s monasima i na misama, često pritom drijemajući. Predavanja u teologijskoj školi bijahu tako postavljena da sam ponovo učio ono što su učili učenici u školama Gornjeg Egipta. U to sam vrijeme od medicine znao ono što su u mom zavičaju prakticirali travari i seljaci... Bezvoljan, bijah ostao na tome. Shvatio sam da su se moji snovi o Aleksandriji po dolasku u taj grad okrenuli protiv mene, jer se nisam mogao osloboditi maštanja koja su mi ispunjavala duh, i koja bijah donio sa sobom... A onda je došao onaj dan kad mi je visoki prelat Crkve svetoga Marka kazao da ću prekosutra ujutro poslije mise imati povlasticu sresti biskupa Ćirila. Imao sam tada dvadeset i pet godina. Zbog

važnosti toga događaja, bijah proveo noć lutajući pustinjom tjeskobe i nesanice. Sutradan uđoh k biskupu Ćirilu poslije dva sata čekanja pred vratima u njegovu predsoblju. Prvo što me je upitao čim me ugleda bijaše koliko mi je godina. Odgovorih mu, i još mu rekoh da sam u Aleksandriju bio došao zato da se posvetim studiju liječništva. On mi uzvrati pitanjem kojemu najprije nisam shvatio smisao: – A tko najdublje poznaje liječništvo? – Vaša svetosti, kaže se da je to bio drevni Egipćanin imenom Amenhotep, ili pak glasoviti Grk Hipokrat. No Vi, oče, možda mislite na aleksandrijske liječnike poslije njih, kao što bijahu Herofil, ili oni što su studirali u Aleksandriji, kao Galen?« – Pogrešno... Svi su tvoji odgovori pogrešni, jer oni koje spominješ svi su bili pogani, a nijedan od njih nije uspio izliječiti bogalje i gubavce, niti uskrisiti mrtva čovjeka pukim dodirom ruke. – Oprostite, presvijetli, ne razumijem što hoćete reći. – Naš Gospodin Isus Krist, monaše – On je liječništvo samo. Uči od njega, od svetaca i od mučenikâ, i podjeljuj blagoslov rukom svoje iskrene vjere i svoje čistoće. Ćirilov ton bijaše agresivan, njegove riječi izražavahu ono za što je on držao da je pouzdana istina, i ja sam ostao šuteći. Rekao mi je da ja samo što nisam dovršio svoje naukovanje u gradu, te da me početkom sljedećeg ljeta kani poslati u jedan od samostanâ u neplodnom Wadi Natrunu, u srcu pustinje južno od Aleksandrije. »Blagoslov te čiste zemlje, bogate relikvijama svetaca što su svoju dušu poklonili Isusu, odvojivši se od svijeta radi njega...« Ćiril zamijeti da su me njegove riječi iznenadile, pa ne gledajući u mene reče: – Mogao bih te poslati u neki od samostana u Gornjem Egiptu, ili u Abesiniji, jer Sinovi Gospodnji ondje potrebuju našu potporu.

Ćiril ušuti i dugo ostade šuteći, kao da razmišlja, a onda pogleda jednog od svojih prelata i reče: »Možda bi bilo najbolje da ga pošaljemo u Ahmim. Narod ondje ima poteškoćâ na Božjem putu nakon što su se, prošlih godina, ondje namnožili onî što pobjegoše odavde, i što se bave beskorisnim znanostima«.« Nisam znao što da mu odgovorim, a onda skupih odvažnosti, ili ludosti, i potiho ga ljubazno upitah: – Svetosti, koje su to beskorisne znanosti? Budem li znao koje su, čuvat ću se da me ne zaokupe. – Dragi monaše, to su krivovjerne gluposti i maštarije onih što se bave astronomijom, matematikom, i magijom. Znaj to i drži se daleko od njih, tako ćeš biti na putu Gospodnjem, na putu spasenja. Želiš li poznavati povijest? Imaš Petoknjižje i Knjigu kraljeva. Želiš rječitost? Imaš Proročke knjige. Hoćeš poeziju? Imaš Psalme. A želiš li astronomiju, pravo, etiku, imaš Zakon Boga uzvišenoga. Pođi sad, monaše, moli se. Možda ćeš steći povlasticu da na te svrne pogled brižno oko Gospodina našeg, živoga Krista. *** Nestorije me je slušao s tjeskobnim zanimanjem, te iz njegove šutnje shvatih da on razumije smisao što se krije iza onoga što sam mu ispričao, smisao koji je dublji od samih golih riječi. Poslije trenutka mučne šutnje on se okrene k meni, a očinski osjećaj što sam ga uvijek u njemu prepoznavao vrati mu se. Reče mi: »Poštedjet ću te, Hypa, neugode da odeš tome čovjeku. Ja ću sâm odgovoriti na njegove gluposti. Njegovim ću anatemama suprotstaviti protuanateme u poslanici kakva je njegova... A sada, poslije svega ovoga, moraš mi reći kako ti je u samostanu.« Sjetih se opatova pisma, izvadih ga hitro iz pregiba halje i pružih mu ga. On ga oprezno otvori, pročita ga, i onda mi,

smiješeći se, reče: »Monah Simon htio bi proširiti crkvu i podići zid oko samostana. Možeš ga umiriti, Hypa. Još danas ću o tome razgovarati s biskupom Ivanom, koji će, uz pomoć Božju, ispuniti njegovu želju.« Nestorije zatraži pisaljku i tintarnicu te iz džepa izvadi nevelik pergament i na njemu napisa pismo za opata, zapečati ga svojim pečatom i dade ga meni. Zatražih dopuštenje da se vratim u samostan sutra ujutro, a on mi reče da će on u zoru krenuti za Konstantinopol. Onda ustade, zagrli me u znak oproštaja, i ponovo sjede, sâm. Na vratima sjetih se nečega što ga ne bijah pitao, pa se vratih k njemu i upitam: – Oče, ako se razdor između Vas i biskupa Ćirila još više produbi, hoće li vas drugi biskupi poduprijeti? – Hypa, na svijetu je mnogo biskupa, na istoku i na zapadu, i na najudaljenijim mjestima. Samo pođi s Božjim blagoslovom i ne brini se, jer Bog je onaj koji nas podupire i štiti. Htijući biti jasniji, u nađi da će on izravnije odgovoriti, dodah: »Mislio sam, oče, na biskupe Ivana i Rabbulu. – Ivan od Antiohije iskren je čovjek, mi smo dugogodišnji prijatelji. Što se tiče Rabbule, ne znam što on kani učiniti... Ne brini se, Hypa, nemoj biti zabrinut, sinko. Ovaj svijet, sa svime što je u njemu, i sa svim ljudima, ne zaslužuje zabrinutost vjernikâ.

Osamnaesta listina KOD SARMADE Na povratku iz Antiohije namjeravao sam svratiti u samostan Euprepios da posjetim monaha Plačljivog Nasmijanog, jer sam ga htio vidjeti. No zbog tko zna kojeg razloga odustao sam od toga, i odlučih se vratiti izravno u samostan... Izlazeći na istočna vrata Antiohije zamijetih nešto neobično. Magarac, za kojeg sam uvijek mislio da je glupa životinja, hitro krenu, kao da zna put povratka! Išao je bez moga upravljanja. Topot njegovih kopita odavaše sreću što se vraća kući, u samostanski obor. Čeznuo je za svojim korijenima i radovao se povratku u zavičaj. Mene je pak pomisao na mogući povratak u moj zavičaj, makar i na kratko, užasavala. U stvari užasavao sam se mogućnosti povratka u Aleksandriju, jer bi povratak nekome poput mene bio pogibeljan... Onaj tko Aleksandriju napusti gnjevan, ili razgnjevivši nekoga, najbolje je da se nikad ne vraća. Povijest nas tomu uči. Origen se vratio u Aleksandriju nakon što bijaše iz nje otišao gnjevan, a tadašnji biskup Demetrije natjerao ga je ispiti čašu žuči. To je bilo prije dvije stotine godina, a tada aleksandrijski biskup još nije bio moćan kao danas. Aleksandrija u to doba ne bijaše poznata kao metropola, niti su fasade aleksandrijskih kuća i zidovi njezinih crkava bili puni lika evanđelista Marka s lavom pored sebe. A Origen ne bijaše jadnik kakav sam ja, pa ipak je od Aleksandrijaca iskusio gorčinu i nevolju... Osamdeset godina kasnije Aleksandrijci vratiše u Konstantinopol monaha Arija iz izgnanstva u zemlji Vizigotâ (Španjolskoj), gdje se nakraj svijeta već bijaše skrasio miran i zadovoljan. Vratili su ga nakon što ga

bijahu izopćili i poslali u izgnanstvo, a njegove sljedbenike krvavo kaznili. Nisu se zadovoljili da ga puste u miru umrijeti, i kad je, na prevaru namamljen, došao na dvor cara Konstantina u Konstantinopol da se ondje sretne s biskupom Aleksandrom u nadi da će postići sporazum i riješiti teologijski prijepor koji bijaše razgnjevio Aleksandriju, Arija zatekne sudbina kakvu nije očekivao – da umre otrovan. A u to vrijeme aleksandrijski biskup ne bijaše moćan kao danas, a Arije ne bijaše bijednik poput mene! Te su mi se misli motale glavom u ritmu magarčeva koraka po popločanoj cesti i niti ljepota zelenih vrtova koji okružuju Antiohiju ne mogaše me odvratiti od misli o Aleksandriji... Život toga grada, o kojem sam sanjao dvije pune godine, bijaše prepun nasilja te sam, došavši u nj mislio samo o tomu kako da pobjegnem iz njega, svejedno ostajući njegov zatočenik sve do onoga dana kad sam, užasnut, pobjegao. Rado bih bio učinio Nestoriju po volji i pomogao mu u onome s čime se suočava, no kako sam se mogao vratiti u Aleksandriju? Baš Ćiril čeka na monaha poput mene da s njime raspravlja i objašnjava mu što je svrha Nestorijevih teoloških ideja! Ne bi me uopće primio, još bi me dao ubiti. A ako bih se i spasio od njegove ruke, zar bih mogao izmaknuti puku i čoporu »Ljubitelja Muke«? Oni bi znali da sam došao kao predstavnik Nestorija koga smatraju krivovjernikom. Aleksandrijci ne praštaju, i ne boje se kazne za svoja djela. Ubili su Hypatiju na očigled ljudî, ali kažnjeni nisu bili. A prije nje bijahu ubili i aleksandrijskog biskupa Jurja Kapadokijskog, i to tako što su ga sred Velike ulice raščetvorili; a car Julijan Otpadnik nije imao smjelosti kazniti ih, već je u sablažnjivoj carskoj objavi kazao da će im oprostiti iz poštovanja prema aleksandrijskom kultu Serapisa! Kako bih se mogao vratiti u Aleksandriju nakon što sam sve to u njoj vidio i spoznao?... Tko zna što su rekli o meni

kad su saznali da sam pobjegao onoga užasnog dana? Možda je neki od hodočasnikâ na povratku iz Jeruzalema govorio o meni... Jesam li se, uzevši monaško ime Hypa, skrio pred očima Crkve svetoga Marka i izmakao kandžama njegova lava?... Jesam li im izmakao otklonivši ono što je preuzvišeni Nestorije tražio od mene? A možda mu je Gospodin otkrio o čemu se radi, te je odustao od zamisli da me baci u kandže Aleksandrije? Možda je zamijetio moj strah kad mu ispričah svoj susret s biskupom Ćirilom, te me poštedio te zastrašujuće i nimalo uzvišene pogibelji. Trgoh se iz razmišljanja o tim pitanjima zbog nečeg neobičnog što učini magarac. Bijasmo već gotovo na pola puta, bilo je skoro podne, a on je krenuo prema stabalcima pod kojima smo se dva dana ranije, na putu za Antiohiju, bili zaustavili, isto tako u podne... Pod stablima magarac se zaustavi ukočenih nogu, i stade strići ušima, kao da mi hoće reći da je vrijeme ručka. Ne može biti da je magarac glup; samo je po naravi strpljiv, a ta njegova strpljivost izgleda često kao glupost i strašljivost. A meni se čini da sam život proveo kao magarac! Sjahah s magarca, skinuh s njega grubi samar, a on frknu od olakšanja. Stražnje mu noge sputah konopcem, a oko vrata mu objesih vreću s krmom, i on stade polako i s užitkom žvakati. Ja pak nisam imao želje za jelom, ni za snom, pa čak ni za razmišljanjem. Leđima se naslonih na deblo stabla i zatvorih oči, prožet nejasnim osjećajem spokoja pri pomisli da ću uskoro biti u samostanu. Nakon kratka razdoblja ranopopodnevnog mira, trčeći popločanom cestom primicao se mladić koji je mogao imati manje od dvadeset godina, držeći na uzici kozu za kojom su išla tri mala kozlića. Približi mi se i ljubazno upita trebam li što. Jednako ljubazno odgovorili da mi ne treba ništa, ali predomislivši se, upitah ga bi li bilo moguće naći nešto za piće za me i za magarca. Reče da tu u blizini ima bunar, priveza kozu pod stablima i odjuri prema kućama, da bi se

malo kasnije vratio s velikom zemljanom posudom slatke i čiste vode. Ispih nekoliko gutljaja utaživši žeđ, a onda mi mladić uze iz ruke posudu i postavi ju pred magarca, skine mu vreću s krmom s vrata i dade mu piti. Mladić pristojno sjede preda me, na rubu sjene. Izgledao mi je stidljiv, te ga htjedoh navesti na razgovor, kao da mu time želim pokazati zahvalnost. Upitah ga odakle je. – Iz ovoga mjesta, oče... iz Sarmade. Pogledah prema mjestu koje mirno drijemaše na Božjem suncu što obasjava dobe i zle. Bijaše to malo mjesto, siromašnih kuća, kojih ne bijaše više od stotinjak. Na rubovima su bili mali vrtovi i maslinici. Ne vidjeh ni jedne duše među kućama. Možda u ovo popodnevno vrijeme spavaju? No bila je zima, i dani bijahu kratki... Mladić je šutke sjedio, pa ga upitah je li pastir, kako se po njegovu izgledu činilo. – Ne, oče. Često radim u uljanoj preši na zapadnom kraju mjesta. Ove koze pripadaju mojoj tetki, uzeo sam ih jučer da prenoće kod našeg susjeda koji ima moćnog jarca. Sada ih vraćam, pošto su provele noć s tim jarcem. – Shvatio sam, sinko, shvatio sam. Ne iznenadi me mladićev pogled kad spomenu jarca kojeg je opisao kao moćna. Magarac je još uvijek pio vodu, uživajući u njezinoj svježini, a kozlići bijahu polegli na trbuh pored majke. Mladić je i dalje sjedio na rubu sjene, preda mnom. Sunce mu je dolazilo s desna, a s lijeve strane padala je sjena sa stabala. Bijaše prekrižio noge, podvrnuvši halju i pokazujući koljena. Noge su mu, za razliku od nogu u odraslih, izgledale bijele i bijahu bez dlaka. Poglédao sam na njegovo lice, koje mi se činilo poput ženskog lica. Lice i vrat bijahu mu tamniji zbog izloženosti suncu, no ruke mu bijahu nježne, što je rijetko u siromahâ. Taj me je mladić nekako uznemirio! Iz torbe izvadih prijepis psaltira ispisan tankim grčkim perom i usredotočih se na nj, a mladić nešto progunđa, kao da nešto hoće reći.

Nastojao sam se ne obazirati na nj, čitajući ispod glasa, a on je šutio. Kad prestadoh moliti, on se nagnu prema naprijed, i dalje sjedeći, i reče da bi se htio ispovjediti. Pokušah mu objasniti da se ispovijeda u crkvi, svećeniku, a ne monahu. – Ali svećenik u našoj crkvi me poznaje, oče. Stid me je njemu se ispovijedati. – Moraš nadvladati stid, sinko; tako će tvoja vjera ojačati, a tvoje će kajanje zbog grijehâ što si ih počinio biti dublje. Mladić pognu glavu, a na licu mu se odražavaše istodobno stid, zbunjenost i nelagoda. Bacih opet pogled na nj, proučavajući njegove crte lica uz neobičan osjećaj. U njemu bijaše stanovite tuge i nevinosti, duševnosti i čistoće, uz sjenku poruge. Zbog kovrčâ na vratu više je nalikovao na nedoraslo dijete no na muškarca, a nježan pogled bijaše nekako ženski. Njegov ponizan sjedeći stav dirne me u srce, i potaknu me da se upitam kakve je grijehe mogao počiniti taj jadničak. Zasigurno je čedan mladac koji preuveličava svoje grijehe; pomislih da njegovi grijesi ne idu dalje od koještarija kakve ljudi obično čine, pa ih onda to muči sve dok ne nađu nekoga komu će izložiti ono što nose na savjesti, očekujući da će ih ispovijed utješiti čineći ih dostojnima oproštenja i Gospodinova milosrđa. U sebi rekoh: »On je tek dijete, neće biti zla ako mu udovoljim. Naprosto ima potrebu da ga netko sasluša i izvede na put prave vjere...« Rekoh mu: – Čuj, dijete moje, možeš ići ispovjediti se u Antiohiju, u jednoj od brojnih crkava ondje. – Ali put donde je dug, oče. A osim toga, ondašnji bi me svećenik mogao prepoznati. A tebe ne vjerujem da ću opet sresti. Saslušaj što imam ispovjediti. – Ali, sinko... – Molim te, dobri, oče, molim te...

– U redu, reci mi što ti je na srcu. Sklopivši psaltir, pognuh glavu i spustih kapuljaču na oči, pripremivši se po prvi put u životu saslušati ispovijed. Čuo sam tog dana od toga mladića stvari koje ovdje ne mogu u cjelini iznijeti, usprkos nakani da opišem sve što mi se dogodilo. Ono što mi mladić ispriča bijaše više no gnusobno i izopačeno, stvari kakve nekome poput mene ne bi nikad pale na um... Među opscenostima koje mi je ispovjedio bijaše i to da je dostigavši pubertet običavao pariti se s kozama. Odabrao bi pravi trenutak da ode na stranu s kozom koja je tražila mužjaka, te joj u mrklini noći stane među stražnje noge i zadovolji se. Ne htjedoh mu pokazati svoju nelagodu, te ostadoh i dalje zagledan u zemlju, razmišljajući kako da odgovorim služeći se pritom retcima iz Evanđelja. Ali on mi ne dade vremena, već mi odmah zatim ispovijedi da ga je njegova majka, udovica od četrdeset godina, jedne noći zatekla u tim gnusobama, te ga je uzrujana zbog toga oštro ukorila, ispirući mu vodom ono što je imao među bedrima. Zatim se rasplakala, žaleći njihovo siromaštvo zbog kojeg nije mogao naći ženu. – Sinko, i siromasi se žene. – Ali njihovo siromaštvo, oče, nije tako veliko. Sažalih se toliko da ostadoh bez daha. Nisam ga više htio ispovijedati, ali mladić ustraja, plačući. Smirivši se malo reče da je njegova majka s njime počinila grijeh nad grijesima! Jedne kasne ljetne noći, dok je sjajio mjesec, ležala je s njim u kolibi oronula krova. Stisli su se jedno uz drugo, i to se dogodi među njima... Moja uznemirenost dosegne vrhunac, nisam mogao dalje slušati... No mladić se nadugo prisjećao onoga što je bilo između njega i majke. Reče mi da su to često činili, ponekad i dva ili tri puta dnevno. Zamijetih da s njega bijaše spala koprena stida, i kao da je uživao u onome što priča, pa ga prekidoh:

– Dosta, sinko, dosta! Moraš se smjesta udaljiti od nje, i potražiti sebi pravu ženu. A onda razmisli o svom grijehu, stalno moleći i idući redovno na misu. – Ali ona neće moći bez mene, oče! Mladićeva me bezočnost, kao i njegov spokojan osmijeh, zaprepastiše. Crte njegova lica još su me više uznemirile, a oči su mi se činile hladnima i pogled posve dvosmislenim. Ili možda, nalazeći olakšanje u ispovijedi, više nije bio svjestan ozbiljnosti svojih grijeha. Pogledah u nebo – teški su oblaci prolazili iznad nas, i učini mi se da je put do samostana odjednom postao duži. Sjenke su se već priklanjale zapadu; možda će pljusnuti kiša. Htio sam ustati i nastaviti put, ali kad sam skupio skute halje pripremajući se da pođem, on me zadrži rekavši: – Zar nećeš saslušati ostatak moje ispovijedi, oče? Riječ »oče« neobično odjeknu u mom uhu. U glasu mu više ne bijaše stida i kajanja, više nije zvučao kao prije ispovijedi, i ja više nisam htio ostati s njime. Štoviše, kajao sam se što sam ga saslušao. Rekoh mu da je kasno i da moram nastaviti put. On mi reče da još nije završio, i da mi mora ispovjediti još teže grijehe. – Ne, sinko, nema ničega goreg od onoga što sam čuo od tebe. – Ima i te kako, dobri monaše. – Ne mogu te više slušati. Hitro ustadoh i, gurnuvši psaltir u džep na halji, vreću s krmom stavih magarcu pod samar. Mladić pusti da s magarčevih nogu razvežem opute ne pomogavši mi u tomu, ali je i dalje stajao uza me poput moje sjenke. Nisam očekivao riječi pozdrava, no idući za mnom, gotovo se prilijepivši za me, on mi bezočnim glasom reče da moram ostati da čujem što još bijaše učinio. Ja se ne obazirah na nj. Doda da to čini i sa sestrom, da provodi noć s njom kad je njezin muž na putu s karavanom. Ja se i dalje ne obazirah.

Reče da u tomu uživa, a da uživa i ona, no da je od njega ostala noseća... Ne svrćući pogleda na nj, uzjahah na magarca i usmjerih ga prema cesti. Dok sam se udaljavao, mladić za mnom viknu bijesno i s potisnutom mržnjom: – Zašto bježiš, monaše? Pričekaj da čuješ kakvi su užici koji su tebi zabranjeni!... Ja u tolikima uživam! Podbodoh magarca zabivši pete u njegov trbuh, i on krene prema zapadu, kao da od nečega bježi. Možda je i on, kao ja, naslutio da to nije mladić, već Sotona koji se pred nama utjelovio u ljudskom obličju da bi me iskušavao.

Devetnaesta listina GOSPOĐA Malo prije zalaska sunca stigoh u samostan, odjeće slijepljene uz tijelo od znoja, usprkos svježem zraku. U glavi su mi brujale zle slutnje i uznemirene misli. Na pola uspona uz brijeg vidjeh opata gdje sjedi najednom od velikih kamenih blokova. U ruci je, što mu ne bijaše običaj, držao Evanđelje i čitao, premda je naizust znao sva četiri Evanđelja kao i knjige Starog zavjeta. Vidjevši me, zatvori knjigu i ustade. Pogled mu odavaše jedva prikrivenu tjeskobu. Stigavši do njega, siđoh s magarca i poljubih mu ruku, kao obično. Drhtava ruka potvrdi mi da je uzrujan, i da mu je srce nemirno. Na putu do njegove ćelije stade me ispitivati o mom putovanju – htio je čuti novosti o mom susretu s biskupom Nestorijem. U ćeliji, ponudivši mi pladanj suha voća, upita me jesam li vidio Antiohiju. Najprije mu rekoh da sam njegovo pismo predao biskupu Nestoriju i da je on obećao ispuniti zahtjeve iz njega, a onda mu dadoh pismeni Nestorijev odgovor. On ga otvori i nabrzinu preleti očima, a onda ga savije i stavi pod jastuk. Bilo mi je čudno što pismu nije poklonio mnogo pozornosti. Ispričah mu da sam u Antiohiji susreo tri biskupa i katedralnog prezbitera, sve njih zajedno na istome mjestu. Njega to ne začudi; kao da je to već znao. Stoga nisam mogao izbjeći da mu ispričam o poslanju koje mi je Nestorije htio povjeriti, kako mi se to učinilo neprikladnim, i kako se stoga biskup vratio svojoj odluci. Pošto završih, opat pošutje nekoliko trenutaka, a onda reče: – Sinko, uzalud bi išao u Aleksandriju.

Njegove me riječi umiriše, odagnavši moj osjećaj krivnje i bojazni da sam izgubio Nestorijevo prijateljstvo... A budući da još uvijek bijah smeten zbog onoga što sam doživio na povratku, ispričah opatu o svom susretu sa Sotonom utjelovljenim u mladića kod Sarmade. On se lagano nasmiješi i zatrese glavom rekavši: »No, Hypa, smiri se. Taj je mladić bio jedan od onih šaljivčina što se zabavljaju ismijavajući monahe!« Požurih se otići od opata, ne saznavši skriveni razlog njegove uznemirenosti... No prije no što izađoh iz ćelije, on reče, kao da govori za se: »Azazel se služi mnogo istančanijim načinima i sredstvima, i mnogo lukavijim... Neka nas Gospodin u svom milosrđu sve zaštiti.« *** Sljedeći dani i mjeseci prođoše uobičajenim tijekom. A onda dođe ljeto sa svojim dugim i teškim danima i sve kraćim noćima, što prolažahu našim životima kao što tih dana zrakom prolažahu pahuljice peluda od trstike i djelići oblakâ. Oblaci... Često sam u popodnevne sate ili u vrijeme zalaska sunca gledao prema obzoru, a činim to još i sada. Činilo mi se kao da su oblaci na nebu božanski rukopis, nebeske poruke na jeziku koji može čitati i izgovarati samo onaj tko zna njegove osnove, sačinjene od oblikâ a ne od slovâ. Ta misao bijaše jedna od mojih skrivenih tajni. Jednom sam to rekao opatu, a on mi, pošto je dugo stajao pognute glave, reče: »Možda su to očitovanja onoga što je duboko u našoj duši, Božja riječ koja je u nama.« Među neobičnim događajima što se desiše koncem ljeta godine gospodnje 430, bijaše navala golubova na samostan... Jednog jutra na samostan se spusti mnoštvo gorskih golubova. Obično se mogao vidjeti tek pokoji primjerak ili nekoliko parova, no ovoga puta stiže nekoliko

desetina, te odjednom prekriše brijeg na kojem je samostan, leteći između tla i neba. Svi monasi, osim Farizeja, jako se obradovaše tom događaju. Smatrali su ga čudom, znakom da će mjesto, na kojem se nalazi samostan biti blagoslovljeno od Neba. Gorski golubovi drukčiji su od domaćih koji se uzgajaju po egipatskim kućama, da bi najmlađi bili pojedeni. Gorski je manji, ako ga se jede teže je probavljiv, perje mu je ugodne, uvijek iste prašnjavo-sive boje. Za razliku od domaćih koji su bijeli, smeđi, ili dvobojni, tako da ih se može razlikovati, gorski su svi jednaki – kao da je bezbroj kopija jednog istog goluba, sa svjetlo-sivim perjem na krilima i dvije crnkaste pruge na krajevima krila. No njihova siva boja lagano se prelijeva u sjaju, osobito na glavi i na vratu. Neobično je što se taj golub baš ne boji ljudî, čak ni kad mu se približiš. Tada samo odleti malo dalje, da bi onda opet sletio u blizini čovjeka. Farizej ih je jedini nastojao preplašiti i otjerati najdalje što je mogao, dok su se drugi monasi čudili tom događaju, ne shvaćajući tajnu koju je krio. Dan poslije dolaska golubova monasi stadoše razbijati glavu tražeći uzrok njihova dolaska i objašnjenje njihovu zaustavljanju upravo na našem brijegu. Neki su govorili da su došli amo da bi uživali u zelenilu brijega. Drugi pak da im se sviđa duhovnost mjesta, i ugodni ljudi. Treći su opet bili sigurni da su se, došavši ovamo, pokoravali nebeskom nalogu, te da su došli zato da bi uzveličali samostan kao mjesto mira i spokoja... A u golubu uistinu ima nečega mirnog i spokojnog! Bilo mi je drago vidjeti ih rano ujutro, ili prije zalaska sunca, i mnogo vremena sam provodio promatrajući njihovo kretanje. Čudilo me je što noć provode u pukotinama na zidinama, na mjestima gdje manjka neki kamen, umjesto u gnijezdima u koja bi se sklonili i u njima uzgajali mlade, kako – kao što znamo – čine i domaći i gorski golubovi, pa i druge ptice.

Trećega dana po dolasku golubova sjedio sam kod zida što gleda na dolinu sa sjeverne strane. Bijasmo upravo završili jutarnju molitvu, a meni se nije dalo ići u knjižnicu. Dugo promatrah kako golubovi u skupinama lete oko stupova i zidova, povremeno slijećući na zemlju da bi nešto kljunom pokupili... Sjedio sam mirno, i golubovi su se privikli na moju prisutnost pa su se približavali, kao ptice u Davidovim psalmima što su se okupljale oko njega. Ubrzo sam počeo razlikovati mužjake od ženki, primijetivši da se neumorno ljube, i to ne samo jedan par! Naime svi golubovi ljube jedan drugog, pri čemu mužjak nakostriješi perje i trese glavom obilazeći oko najbliže ženke, i ako mu se ona ponudi, popne se na nju; u protivnome odleti do druge ženke u nadi da će mu se ona podati, dok ona prva čeka na drugog mužjaka koji će oblijetati oko nje, i ako joj odgovara ponudit će mu se približivši mu se. To je način na koji mu daje do znanja da se može popeti na nju... Golubovi se često pare, stalno udvaraju i zajedno su po cijeli dan, osobito poslijepodne, malo prije zalaska... Ukratko, sjedio sam uza zid sretan, okružen golubovima, kad u daljini ugledah Farizeja kako se približava svojim uobičajenim hitrim korakom. Sjedne pored mene i stade skupljati kamenčiće i bacati ih na golube, tjerajući ih. Upitah ga što to radi, a on ljutito reče da su golubovi od cijelog samostana napravili gnojište, a da ga u zoru smetaju mužjaci koji neprekidno guču. Pogledah ga misleći da se šali, no on doda, kao da mi odaje kakvu tajnu, da golubovi pobuđuju strast i navode na grijeh, te da ih ljudi, ako su bogobojazni, ne bi smjeli promatrati... Farizej je imao neobične ideje. Četiri dana po dolasku golubovi odletješe, iznenada kao što bijahu i došli. Monahe njihov odlazak rastuži, a i ja sam se ražalostio, jer sam se u ta tri dana bio na njih naviknuo. Noć provedoh u knjižnici, i u drijemežu prvog dijela noći sanjao sam golubove. U drugom dijelu noći upalih svijeću u namjeri da čitam. No misli su mi lutale dalekim obzorjima,

pune pitanjâ bez odgovora – kamo su, napustivši ovo mjesto, golubovi otišli? Hoće li se vratiti? Ili to bijaše nešto što se neće ponoviti? Zašto ljudi ne nauče od golubova kako živjeti u miru? Golub je čista, jednostavna ptica, a Isus Krist je tražio da budemo priprosti poput golubova... golubovi su miroljubivi, nemaju kandže, dok ljudi posežu za oružjem i neprestano ratuju... golubovi jedu samo koliko je potrebno i ne stavljaju hranu na stranu, dok čovjek stalno prisvaja sve više moći, i gomila bogatstvo... Golubovi žive u bratstvu, mužjaci ne razlikuju lijepu ženku od ružne, kako to čine ljudi. Kad neki dosegne dob da može letjeti, više ne poznaje oca i majku, već naprosto postaje dio zajednice jednakih, u potpunom zajedništvu, bez egoizma i individualizma. Zašto i ljudi ne žive tako, razmnažajući se u miroljubivim skupinama, kako je s čovjekom bilo u prvo vrijeme? Svatko je živio sa svakim, kao svi ostali, sretan, i mirno umirao, kao što umiru sva druga živa stvorenja. Čovjek bi odabrao ženu a žena muža u skladu sa sklonošću svakoga od njih da neko vrijeme jedno s drugim žive u ljubavi. A onda se razdvajaju ako žele, i ako žele povjerenje poklanjaju drugome, tako da je njihovo potomstvo zajedničko svima... Žene bijahu poput golubica, od muškarca su očekivale samo udvaranje i kratak susret. I žene... – Hypa, to što pišeš ne pristoji se monahu! – Pusti me, Azazele... Ti si me i natjerao da zapisujem, stoga pusti da pišem što hoću. – Ali ti si odveć odužio... Pred tobom je još mnogo toga što treba ispričati, a vremena nema mnogo. – U pravu si, prokletniče. *** Jednog vrućeg jesenjeg dana 430. godine po Kristu promatrao sam oblake i kao i obično pokušavao raspoznati

njihove znake, odnosno na osnovi njihovih oblikâ razumjeti u meni zakopana značenja. Bijaše popodne kad začuh glasove što dopirahu negdje od ulaza u samostan. Napustih svoje uobičajeno mjesto pored ruševnoga zida što gleda na široki obzor na sjeveru, te prijeđoh preko dvorišta da vidim što je uzrok toj buci. Na pola uzbrdice što vodi od ulaza, ondje gdje stajaše ruševna, već godinama napuštena kućica, stajala su dva muškarca, dvije mazge, i dvije žene. Jedna od njih bijaše u godinama a drugoj, odjevenoj u šarenu odjeću, ne mogah valjano razaznati lice. Otprtivši teret muškarci odoše s mazgama, a žene uniješe stvari u kolibu. Zar će se ondje nastaniti? Dok sam razmišljao o tomu, pored mene, izašavši iz samostana, prođe svećenik iz crkve u selu. Kad ga upitah za to, reče mi da su žene došle živjeti u kolibi. Opat im je dopustio, smilovavši im se... »Starica je bolesna – doda svećenik – i mislim da će ti doći tražiti lijeka.« Za večerom opat bijaše na svome uobičajenom mjestu nakon što nam je izrecitirao psalme. Ostao je s nama pojevši tek komad suha kruha, prethodno zahvalivši Gospodinu. Dade mi znak, a kad mu pristupih nagnu se prema meni, i šaptom mi reče da će nam u subotu iz Alepa stići mala citra, i da će mi poslati đakone i djevojku predivna glasa da od mene nauče nekoliko himana koje će pjevati vjernicima za nedjeljne mise, kako je običaj u velikim crkvama. »Mogao bi uglazbiti neke od tvojih himana – doda – ili poneki stih tvojih kratkih pjesama, ili pak poneki stih pjesama biskupa Rabbule. Ljudi vole čuti pjevanje za vrijeme mise...« Kimnuh glavom u znak pristanka, jer mi se zamisao svidje, a i sâm sam po naravi sklon pjesmi, osobito crkvenom pjevanju. Rekoh opatu da je odlučivši to pogodio pravu stvar, a onda ga upitah: – Ali, časni oče, nije li sveti Ivan Zlatousti bio zabranio da se u crkvi koriste glazbala?

– Sinko, to je bilo prije četrdeset ako ne i više godina. Osim toga nije to izrijekom zabranio, samo je rekao da Gospodin prezire glazbala, i voli da ga se hvali ljudskim glasom. Naša braća u Edessi i Nisibi na više su sinoda razmatrali to pitanje, i na koncu su se složili da se glazba u crkvi dopusti. – Da, gospodine. Ali da djevojka pjeva u crkvi!? – Ona će ući na stražnji ulaz, i pjevat će stojeći podalje od oltara, iza đakonâ... Uvijek sam vjerovao da je glazba svet nebeski zvuk posvećen načinom na koji se njime služimo, da on može pročistiti duh, ili potpaliti strasti. U mladosti sam se divio slikama glazbenika s glazbalima na zidovima hramova u mom zavičaju. Govorio sam si: da glazbu ne bijahu posvetili pobožnosti, ne bi ju naslikali na zid u hramu! Ali o tomu nisam nikad govorio s crkvenim ljudima. No vremena se mijenjaju, i eto gdje bez truda pred nama nalazimo darove Gospodinove, izražavajući svoje radovanje pjevanjem... Zatražih od opata dopuštenje da odem u knjižnicu, pa mu rekoh: Noćas ću se posvetiti skladanju psalama, sprežući Davidove psalme i istančane monaške pojmove. – S Božjom pomoću... Pričekaj časak, sinko. Neka pjevanje bude na sirijskom, to je ovdje jezik većine. – Naravno, blagoslovljeni oče, naravno. Prijeđoh preko dvorišta prema knjižnici korakom punim poleta. Jesenja mjesečina prekrivaše zemlju odražavajući se na bijelom i pločniku, sjajeći se poput draguljâ raspršenih u prašini dvorišta. Noćni povjetarac poticaše moj duh, čineći me poduzetnim, kao da me podiže da lebdim na nebu sreće. Srce mi kucaše kao u mladosti, kad je otac podizao mrežu iz Nila, kad nas je žena bolesnog strica pozivala na ručak, ili kad sam iz Nag Hammadija odlazio u Ahmim... Istinski život i nije drugo do li takovi lijepi i rijetki trenuci.

Kad uđoh u knjižnicu pade mi na um zamisao. Mogao bih i bez pratnje citre, ili bih joj mogao dati tek ograničenu ulogu u himnima, tako da glavnu ulogu u psalmu imaju mladići i djevojka, sa svojim melodioznim glasom, čime bih otklonio prigovore onih što se protive glazbalima. Svoje ću stihove, koje će intonirati djevojka, spregnuti sa stihovima psalma koje će mladići ponavljati kao odgovor. Svoje ću himne složiti u petosložnom metru sirijske poezije, koja obuhvaća i peterac i šesterac, koji mi je najdraži... Te noći rekoh sebi: »Ispunit ću veliku samostansku crkvu i sve okolne crkve duhovnim himnima što odjekuju u Kraljevstvu nebeskom.« Pošto sjedah za dugi stol i upalih svijeću, preletjeh pogledom police s knjigama oko sebe u posvetnašnjem zanosu. Priđoh desnoj stalaži i uzeh sirijski prijevod Psaltira. Otvorivši ga, pogled mi slučajno pade na petnaesti psalam, te na pergament prepisah prvi stih, a onda ga proširih mojim stihovima, tako da sam dobio sljedeće: Bože, čuvaj me, u Tebi utočišta tražim Smiluj se slabosti mojoj, samo Ti si potporanj moj Blagoslovi vjernike svoje, jer samo u Tebi utočište imaju Ispuni im srca radošću, koju samo Ti pružaš Bože, čuvaj me, u Tebi utočišta tražim Putom pravim što ga Ti označi ja hodim U životu svetaca i mučenika ja svjetlost nalazim Vraćam se prahu od kojeg nastadoh Da životom besmrtnim živim Bože, čuvaj me, u Tebi utočišta tražim... ***

Cijelu noć provedoh skladajući i usklađujući riječi. Pred zoru nađoh nadahnuća za još stihova, u riječima istančanim, istančana značenja kakva nikad prije nisam znao naći. Kanio sam skladati psalme za svih sedam dnevnih molitava, i za blagdane, od kojih bih onda složio knjigu svakodnevnih molitava. Za monahe ću pak skladati poseban himan, duboka značenja, koji će moći pjevati u svojim ćelijama. Rekoh si: Tim ću posebnim himnom izraziti najdublje tajne najelegantnijim riječima. Podijelit ću ga u tri dijela – prvi će biti spokojan, s malo riječi, drugi u koji ću složiti litanije, treći zanosan i brz, tonova što lepršaju na krilima anđelčića... Svoje ću vrijeme trošiti na liječenje i poeziju; prvim ću iscjeljivati tijela, a drugom ću iscjeljivati duše. Riječ može na čovjeka djelovati više no i najjači lijek, ona je vječan život koji se ne gasi smrću onoga koji ju izgovara. Te se noći ne vratih u ćeliju, već ostadoh u knjižnici ispunjen radošću. Sutradan preskočih jutarnju molitvu u crkvi; nisam osjećao potrebe za doručkom, već ostadoh u knjižnici sve do podneva. Farizej bijaše došao da vidi jesam li dobro. Ja ga umirih i sve mu ispričah, ali on ne bijaše zadovoljan kao ja. Kad ga upitah zašto je tako, odgovori da on ne voli pjevanje, osobito djevojačko pjevanje. Sažalih se na nj, i zamalo mu rekoh: »Naprotiv, ti voliš pjevanje, kao što voliš i golubove, a i žene. Problem je u tomu što se bojiš, jer ne možeš podnijeti svoju ljubav prema tim stvarima. Odbacuješ ih samo zato da ne poremetiš svoj mir.« Ali ne htjedoh uzrujati Farizeja otkrivajući mu njegovo pravo stanje. Opipah mu bȉlo – bijaše pravilno. Upitah ga kako se osjeća, a on reče da pati od zatvora. Dadoh mu najmanju dozu praha od sakamonije pomiješane s nešto anisa, koji umiješan u piće otvara crijeva. I dadoh mu još trave što olakšavaju san, koje će kao čaj piti tjedan dana poslije večernje molitve... To je najbolji lijek za takove slučajeve, za koji sam smatrao da će mu dobro činiti.