Youssef Ziedan - Azazel

Treća listina PRIJESTOLNICA SOLI I OKRUTNOSTI Dobro se sjećam da sam u mladosti, koja je prošla i neće se vratiti, napustio Ahmim krenuvši u Aleksandriju pun velikih nadanja. Bijaše točno podne, a u crkvi su se pripremali za molitvu šestoga sata, koja se obavlja točno u podne. Uputih se, kad Sunce bijaše u zenitu, istočnoj obali Nila, gdje se vežu lađe i jedrenjaci. To ne bješe daleko, ali je pristanište bilo prazno, a sunce je žarilo... Poslijepodnevno je srpanjsko sunce bilo jako i nemilosrdno. Drevni su u njihovu zlatnom razdoblju vjerovali da je Sunce moć boga Ra, starješine njihovih božanstava... Njihova božanstva iščezoše, a sjećanje na njih je mrtvo, kao i oni što su im se molili. Na pristaništu se sklonih u sjenu usamljena stabla. Bilo je tanko kao i ja, a lišće je visjelo preko ruba bijedna kanala što je za ljetne poplave dobijalo vodu iz Nila. Iz svog svežnja izvadih malu ikonu od koje se nisam razdvajao. Bijaše to slika prečiste Djevice Marije. Moje su oči počivale na njezinu blagom licu. Zar mi Gospod nije mogao dati majku čistu kao što je Djevica?... Snatreći, gotovo sam zaspao, kad ugledah gdje se približava mladić od dvadesetak godina, a za njim majmun. Hodili su skakućući kao da ih pokreće isti duh. Prije no što će se poduhvatiti radi čega je došao, to jest prije no što će se popeti na obližnju palmu prepunu suhih datula što ih nitko te zime ne bijaše obrao, mladić pogleda prema meni nasmiješivši se. Neke datule bijahu popadale, dok su druge još bile na stablu.

– Ove su datule prepune šećera i ukusne. To mi reče kao da me dobro poznaje. Ili je možda htio da znam radi čega je došao, kao da od mene traži dopuštenje da se popne na palmu, koja nije bila moja... A možda je od mene tražio blagoslov, misleći dobro o meni, ili pak o monaškoj odjeći koju sam nosio. Ispruženom rukom pokaza na vrh palme, i majmun krene za njim. Oboje se bez velika napora popeše na palmu, kao da hode po zemlji. Majmun prvi stiže te radosno stane skakati između grana od grozda do grozda datula. Mladić je neko vrijeme pozorno i zabrinuto motrio, dok se ne uvjeri da među granama nema zmija i škorpiona, a onda se nastavi penjati prema krošnji te stade tresti viseće grozdove. Nakon pljuska datulâ, oboje se spustiše brže no što su se bili popeli. Necrvljive datule mladić pokupi i stavi u skut halje izblijedjelih boja, pristupi k meni i baci mi ih u krilo bez riječi. Na licu mu bijaše čudan smiješak! Ne čekajući da mu se zahvalim ili ga blagoslovim, uze majmuna na ramena i nestane u usjevima... Mislio sam tada da je toga mladića poslao Bog kao dobar znak, ili da je to bio jedan od nebeskih anđela što slaze na zemlju i kreću se među ljudima a da nitko ne zna da su tu... No nisam se pitao odakle anđelu majmun! Poslijepodne je pristala lađa, na putu za Likopolis (Asyut), grad kojega se kuće protežu na obali uz Nil, dva dana puta na sjever od Ahmima. Lađarima se žurilo te mi pristupiše pitajući hoću li putovati s njima, što mi se učini znakom od Boga koji me poziva da u Asyutu posjetim sveto mjesto, to jest svetište na brdu Qusqam, gdje je boravila Djevica s djetetom Isusom, kad ga je donijela u Egipat bježeći pred Rimljanima. Lađari ubrzo podigoše jedro. Vjetar bijaše povoljan i ja stigoh u Asyut u podne slijedećega dana. Taj grad je vrlo velik. Većina stanovnika su kršćani, a ima i nešto pogana, no u svemu stanovnici su ugodni ljudi. Kuće su im prostrane i stoje jedna uz drugu. Tada sam

mislio da je to najveći grad na svijetu! No još ne bijah vidio Aleksandriju, ni Jeruzalem, niti Antiohiju... Iz Asyuta krenuh na zapad ka mjestu gdje je nekoć boravila Sveta obitelj u pustim brdima. Ondje ne nađoh bogzna što, ali nisam žalio što posjetih to mjesto. Popeo sam se na to brdo i našao skromnu crkvicu uz koju bijaše nekoliko zapuštenih zgrada za koje sumnjam da potječu iz vremena Gospina. Na tome mjestu živjeli su kao pustinjaci neki monasi za koje mi se nije učinilo da odišu duhovnošću onako kako sam priželjkivao i očekivao. Tu sam se osjećao osamljeno te se nakon dva dana vratih u Asyut sa skupinom hodočasnika, njih desetak. Kad bijasmo na pola puta, pristupi mi lijepo odjeven čovjek, koji je, usprkos vrućini, nosio crn ogrtač od fina sukna, obrubljen ukrasnim porubom od sjajne crne svile. Njegov izgled i lukavo držanje učiniše mi se neobičnim. Oko vrata mi nije visio nikakav križ. Kad nam se pogled srete oči mu pametno zasjaše, a on se nasmiješi i učini mi se još prepredenijim. Osjećao sam pred njim neku nelagodu te usporih korak... No i on uspori korak te se poravna sa mnom, spreman razgovarati. I mimo volje pogledah na nj. Lice mu bijaše puno bijelih leproznih mrlja, koje su se isticale na njegovoj smeđoj puti. Bez oklijevanja izravno mi reče na grčkome, kojim su se ljudi u tom kraju rijetko služili: »Kako je Djevica, bježeći s djetetom, došla amo više godina nakon smrti vladara za kojeg se kaže da je pobio židovsku djecu? I zašto se je vratila u suhu žutu zemlju nakon što je došla u zelenu egipatsku dolinu?...« Izgovorio je to mirno i prepredenim tonom, a onda skrene s puta kojim je skupina hodila uputivši se natrag u Asyut prema sjeveroistoku, a onda kroz trstiku zađe u nasade izgubivši se iz vida... Ali zašto pričam sve te pojedinosti? Provevši nekoliko tjedana u samostanima i crkvama Asyuta, pun dvojbe napustih Asyut krenuvši za Aleksandriju

na lađi punoj skromnih trgovaca podrijetlom iz Heliopolisa... Bijahu to dobri ljudi, premda su neprestano pili jako vino, pjevajući glasno, u pijanstvu, smiješne pjesme. Kad sam se ukrcao s njima nosio sam odjeću egipatskog monaha, kakva je danas obvezna za sve redovnike. Iz poštovanja prema mojoj halji, pošto prihvatiše da putujem s njima, lađari mi ne htjedoše dopustiti da platim za putovanje... Jedan od njih, naravno kršćanin, reče: »Nama je, oče, dovoljno da blagosloviš našu lađu.« Bilo je to prvi put da me netko nazvao ‘ocem’. Za višednevnog putovanja većinom su jeli sir, luk i posoljenu ribu, kakvu ja nikad nisam jeo slijedeći savjet strica koji me odgajao poslije očeve smrti. Zavjetovah se da ću za putovanja postiti, i za osam dana na putu blagovao sam samo suhe datule i vodu, i to začinjao molitvama... Onoga dana kad stigosmo do krajnje postaje nizvodno na Nilu kamo su išli, vlasnik lađe upita me kamo ću dalje, a kad mu rekoh, dade mi savjet: »Ne ulazi u Aleksandriju u monaškoj odjeći, jer ne znaš na koga ćeš prvo naići u tom nemirnom gradu!« I pokloni mi jednu od svojih halja. U trenu prosvjetljenja shvatih da on govori istinu, i da mi je naš Nebeski Otac htio poslati poruku posredstvom toga čovjeka. Srca ispunjenog prijateljstvom i zahvalnosti poželjeh im svako dobro i blagoslov nebeski, a onda uzeh put pod noge prema sjeverozapadu kroz zelena polja što se steru dokle pogled seže. Ravno tlo i široki obzori plašili su me. U delti Nila nema bregova koji bi zaustavljali pogled; samo otvoreni prostori, prostrani nasadi što se nadovezivahu jedan na drugi, i ljubazni ljudi što sa sobom u polje vode svoje ženskinje. Kraj Tayman Hura (Damanhura) naiđoh na skupinu felaha što su na magarcima išli u Aleksandriju. Pratio sam ih odjeven u halju kakve nosimo na jugu doline, gdje je odjeća širih rukava i otvorenija na grudima. Redovnički sam habit i kapu kakvu nose samo

monasi pažljivo previo i položio na dno svoje torbe, ispod knjigâ, položivši među njih stari drveni križ. U skupini što je išla u Aleksandriju bilo je deset muškaraca, sedam mula, tri ovce i dvije žene, od kojih jedna starica. Njihov vodič bijaše neki hvalisavac koji je neprestance naređivao, a govor mu nije bio lišen bestidnih izraza kakvima se služe pogani. On me šapćući upita zašto idem u Aleksandriju, i nasmija se kad mu rekoh da idem radi potrage za znanjem. – U Aleksandriji ima i ljepših stvari od znanja! Nisam tražio da mi rastumači što hoće reći, no on sâm ponudi objašnjenje... Stade mi šaptati nagnuvši se bliže mome uhu, tako da osjetih neugodan miris luka iz usta: – Aleksandrija je grad kurvi i zlata! Kaniš li ostati ondje, južnjače? – Kako Bog bude htio. – A koji bog, rođače? U Aleksandriji je mnogo bogova! Važno ti je imati ondje kakva rođaka, inače će ti biti gadno, reče. – Kako Gospodin, slava mu na nebesima, bude htio. – Ah, ti se dakle kršćanin! Onda će ti pripadati pola grada. Sretni ste vi, djeca mučenoga i raspetoga boga, ha ha ha... Vama pripada pola svijeta, a meni, ljeporječivu felahu, ne pripada ništa, sada kad su drevni bogovi ostarjeli... Čudan li je ovaj svijet! Podnevna vrućina posta još veća. Hodasmo satima, a odvratni hvalisavi vodič ne prestajaše govoriti... Upitah jednog koji je izgledao prijateljski, i on mi, na koptskom koji se govori u Delti, reče: »Za dva sata ćemo stići u Aleksandriju.« Što smo se više približavali, zelenila bijaše sve manje, a stijenja i pješčanog tla između poljâ sve više. Sve više smeđe boje uznemiri me... Smeđa je boja smrti, boja neplodnosti, i boja umirućih bogova. Nikad prije nisam vidio toliko mrtve smeđe što se širi krajem sve do obzora.

Povici vodiča, govorljiva felaha koji nas je požurivao, činili su me sve nemirnijim: – Ako do ulaza u grad stignemo poslije zalaska sunca, sami ćete biti krivi! Pokušao sam ga ljubazno umiriti, ali uzalud. Htio sam da razumije da je starica koja je bila s nama bolesna, i da bi njoj bilo teško putovati brže no što putujemo. Ali ga nisam uvjerio. Oko nas više nije bilo usjevâ, i prevladavala je smeđa – boja jeseni i grijeha. Kad se sunce primicalo zalasku, pred nama se u daljini ukaza zelena masa za koju najprije pomislih da je Aleksandrija, što i rekoh. Umišljeni vodič mi doviknu ismijavajući me: »Zelena Aleksandrija!... Ha! Ni jedna boja ne može prevladavati u gradu svih boja!« Nakon još sata hoda shvatih da su zelena masa zapravo močvare i šume što okružuju grad s južne strane, gdje je su i plitka jezera i kanal što jezera spaja s kanopskim ogrankom Nila. Shvatio sam i to da ćemo morati napraviti velik krug da bismo u grad ušli sa zapadne strane, kroz gradska vrata koja nazivaju Mjesečeva vrata! Stoga se smeđa boja opet pojavila, prekrivajući ponovo zemlju nakon što ju je zalazak sunca obojio laganim crvenilom... Nakon još jednog sata hoda Aleksandrija nam se u daljini ukaza kao kakav san. Govorljivi felah, udarajući petama svog magarca u trbuh i pojurivši naprijed, doviknu nam prezirno: »Ja ću stići do gradskih vrata prije no što sunce posve zađe pa ću prenoćiti u gradu!« Svećenik u velikoj crkvi u Ahmimu bio mi je rekao da Aleksandrija, od vremena kad je ustanovljena i još dugo poslije toga, nije onima što su slični nama Egipćanima dopuštala noćiti u gradu. Stvar se s vremenom promijenila i grad se, nakon što se naša vjera proširila, otvorio za sve. Još uvijek se sjećam svećenikova izraza lica i kako je klimao glavom dodavši na sa’idijskom koptskom dijalektu: »Doći će dan kad mi nećemo dopuštati židovima i poganima da prenoće. Ni u Aleksandriji ni u bilo kojem drugom velikom

gradu... Jednog će dana svi oni boraviti izvan zidina svih gradova, a svi će gradovi pripadati narodu Gospodinovu.« Znao sam i to da izvan zidina Aleksandrije u bijednim kućama žive siromasi već desetljećima, ali kad stigoh zaprepasti me mnoštvo šatorâ u koje se sklanjaju oni što ih istjeraju svake večeri, i veliki broj bijednih kuća što ih sagradiše egipatski felasi zapadno od gradskih zidina... Kad stigosmo do tih bijednih staništa oni što putovahu sa mnom svi se raspršiše ne uputivši jedan drugomu ni riječi. Ja se nađoh među više stotina siromaha Gospodinova stada koju su zamorili oko lonaca u kojima se kuhala večera. Oko njihovih bijednih nastamba dječica su vikala kad bi ugledali očeve kako se vraćaju iscrpljeni od cjelodnevnog rada. Kroz to mnoštvo mrzovoljno mrmljajući kretali su se stražari i monasi dugih neurednih brada, koji nikome nisu upućivali smiješka. Vlasnik velikog šatora na stupovima od jeftinih opeka izdere se na me tražeći da platim noćenje, i ja hitro platim traženo. Noćiti pod zidinama Aleksandrije za strance je košta! U mom kraju nitko ne uzima nikakve naknade kad nekoga ugosti. Da sam ostao u monaškoj odjeći bio bih mogao prenoćiti u čistoj crkvi pored koje sam maloprije bio prošao, i iz koje je do mene dopro glas propovjednika koji je govorio grčki. Naravno, u tom trenutku nisam mislio na to da promijenim odjeću; to bi izazvalo sumnju i moglo bi donijeti probleme. Rekoh u sebi: »Nije važno, u grad ću ući onakav kakav zapravo jesam, siromah s juga doline, čiji je otac lovio ribu iz Nila čuvajući se krokodilâ i vodenkonjâ. Ja sam poput ovih što ih je tako mnogo oko mene, i bit ću zaštićen samo ako se pomiješan s Božjim stadom i sklonim se među njih.« Povukoh se u kut velikog šatora, iscrpljen. Opipah torbu da vidim je li u njoj još uvijek pismo što ga je svećenik u Ahmimu pred kojim sam se zavjetovao živjeti monaškim životom uputio svom prijatelju svećeniku Ivanu Libijcu u

velikoj crkvi koju nazivaju Crkvom žita ili Crkvom svetog Marka, posvećenoj apostolu Marku evanđelistu, koji je propovijedao blagovijest u tom gradu, i koga su gradski vlastodršci ubili... Napipavši pismo preporuke vršcima prstiju, malo se umirih. Prije no što pođem u crkvu, kanio sam više dana obilaziti grad da bih vidio sve što sam želio vidjeti. Onda ću doći k njima i vidjeti ono što oni hoće da vidim. Vjerovao sam da ću u Aleksandriji mnogo naučiti, kako su me mnogi uvjeravali, i to me je uvjerenje ohrabrivalo... Prekopah unutrašnjost moje torbe da bih izvukao pregršt suhih datula, i onda ih stadoh polako žvakati, svjestan milosti Gospodinove koji nam je dao nakon gladi osjetiti zadovoljstvo sitosti. Neki čovjek pored mene, otrcana izgleda no prijateljskih očiju, nasmiješi mi se. Pružih mu nekoliko datula i on ih uze. Onda zavuče ruku u torbu te izvadi komad sira ponudivši mi ga. Otklonih uz ispriku, ali mu ne rekoh da postim. On me upita odakle sam, a ja mu ne razmišljajući odgovorim: »Iz Nag Hamadija.« On se obradova i reče: – Ja sam iz Ansine (Samaluta). Ondje sam se rodio. Ali ovdje živim već mnogo godina. Čovjek se privuče k meni i stade mi pričati o svom rodnom kraju, koji je u srcu Južnog Egipta, istočno od Nila. Reče da je odrastao u selu blizu gore koju zovu Ptičjom gorom, jer ondje svake godine slijeću ptice ispunjajući nebo. Onda iznenada odlaze nakon što se jedna od njih žrtvuje tako što uvuče glavu u jednu rupu u podnožju brda, a onda nešto nepoznato obvije iznutra njezinu glavu i ne pušta ju dok se tijelo ptice ne sasuši a perje joj otpadne. To je znak drugim pticama da urone u Nil i noću odu, da bi se vratile iduće godine u isto vrijeme i ponovile isti ciklus. Čovjek mi šapne da u njegovu mjestu ima mnogo masukhâ, misleći na drevne kipove, uključujući neobičan kip muškarca koji se pari sa ženom! Na vrhu brijega je

crkva u kojoj žive monasi, i koja se zove Crkva dlana, jer je Isus Krist, kad je na putu u Egipat onuda prošla Sveta obitelj, ostavio otisak dlana u kamenu koji se, u znak čuda i za poduku onima što će onuda proći poslije njega, smekšao... I doda: »A ostavio je ondje i svoj štap, kojim je skidao lišće za hranu svojim ovcama i kozama.« Tom čovjeku, čijeg se imena više ne sjećam, na to rekoh: – Ali Isus Krist je u Egipat došao kao malo dijete. – Šta ti to govoriš, rođače? Isus Krist je proveo cijeli život i umro u Egiptu!? Shvatih da čovjek ništa ne zna, ili možda znade nešto što ja ne znam, ili smo obojica zamišljali ono za što mislimo da znamo. Nisam htio i dalje razgovarati s njim, pa mu rekoh da bih htio odspavati. Prekrih glavu komadom starog sukna što mi ga je bio dao vlasnik šatora, pokušavajući zaspati u sjedećem položaju, što mi je običaj u tmurnoj noći... a većina mojih noći je tmurna. Prije no što mi san dođe počeo sam misliti o Ptičjoj gori i crkvi na vrhu gore. Na putu sam trebao sam proći kroz to mjesto i vidjeti čuda u njemu. No na putu smo propustili mnoge stvari. Egipatska zemlja puna je čudâ i neobičnih stvari, jer je puna vjernikâ. Te noći nisam mogao zaspati, jer su mi se u glavi susljeđivale stvari što sam ih doživio na putovanju, i uopće u životu: mladić i majmun što se predamnom uspinju na palmu kao da lete; crkvica malena poput sobička, u kojoj sam proveo noć na obali Nila u Asyutu, kad me je u nju poveo đakon podrijetlom iz sela Qus; prijelaz preko rijeke u lađi siromašnih trgovaca, koji su neprestance čavrljali; suze đakona iz Qusa kad se opraštao sa mnom poslije tri dana što ih provedoh u sobičku uz crkvicu u kojoj je obavljao službu; prestrašen majčin pogled, kad sam joj rekao da znam da je ona izdala oca svojoj neobrazovanoj kršćanskoj svojti... kako sam pobjegao od nje te me više nije mogla naći, tako da je od toga dana više nikad nisam vidio. Gorko sam plakao kad

sam jednog dana saznao da se udala za jednog od te svojte ubojicâ. U mislima sam vidio sliku kuće iz koje sam pobjegao, a koju je majka napustila poslije moga bijega i svog vjenčanja... Sjećao sam se dana kad sam se bacio u zagrljaj stricu koji me došao naći, i u kojem sam vidio svog spasitelja; svog stupanja u veliku školu u Nag Hammadiju, u kojoj sam proveo jedanaest godina života; žene svog strica, Nubijke, i mirisa ukusne hrane koju nam je predvečer kuhala... Bijah gotovo zaspao, kad me trgne ulazak krupna i debela svećenika promukla glasa u šator. Ne čekajući da stane nasred šatora on započe svoju glasnu prediku tek što je ušao: »Blagoslivljam vas, sinovi Božji! U ime Isusa Krista Boga, Gospodina i Spasitelja, podarujem vam blagoslov nebeski! Stado Gospodnje, budite blizi Isusu Kristu kao što je On bliz vama! Gospodin vas ljubi, ljubite i vi Njega! Molite mu se prije sna i poslije buđenja, i snivat ćete u Njegovu milosrdnu krilu. Ljubav je duh Božji. Ljubite stoga svoju braću i bližnje svoje i djecu svoju. Ljubite neprijatelje svoje!« Pored mene neki felah zlobna pogleda prošapta zlurado onima oko sebe: »A ljubi li gospodar njegov Ćiril svoju braću židove?« Oko njega prigušeno se nasmijaše, a netko doda: »Naravno, Ćiril ih ljubi toliko da ih ubija i izbacuje izvan gradskih zidina...« Svećenik promukla glasa ne obaziraše se na njih. Možda ih nije čuo, ili je možda mogao čuti samo ono što je naučio napamet, i što je svake večeri ljudima ponavljao. Dovrši svoju glasnu prediku, koja izazva u meni skrite uspomene, te reče: »Djeco Božja, kuća Gospodinova otvorena je za vas. Dođite u crkvu u nedjelju ujutro i primit ćete blagoslov. Pristupite Mu da vam se On približi. Bit ćete zajedno s apostolima, svecima i mučenicima.« Pošto nam izrekne sve što su njegova usta imala reći, svećenik izađe, ponosan kao da nam je održao Govor na

gori. Šutke ga je slijedio debeli vojnik, koji bijaše ušao za njim... Među ljudima u šatoru začu se šaputanje i prigušen smijeh, a potom se svi vratiše uobičajenom razgovoru, dodavajući jedan drugom komade suha kruha, sira i soljene ribe; šator se ispuni mirisom luka. Ja se ispružih na svome mjestu, pokraj ulaza u šator, gdje su se mirisi gomile manje osjećali, te duh prepustih plimi snova. Te sam noći imao brojne vizije, a sve bijahu uznemirujuće. Spavao sam nemirno, dok me u zoru ne probudi hrkanje onih što spavahu oko mene, i buka oko šatora... plač male djece u povojima, uzvici prodavača kisela mlijeka, i cvrkutanje ptica. Htio sam ponovo zaspati, jer predamnom bijaše dug dan, za koji nisam znao ni kako će započeti ni kako će završiti. Čekao me, nevidljiv iza gradskih vrata, velik svijet... Ali ne mogoh ponovo usnuti, te samo sklopih očne kapke, sve dok – kako je zapisano – svjetlost ne ispuni cijelu zemlju a Božje sunce obasja i pravedne i zle. Izađoh iz šatora da potražim vode i umijem lice, no ne nađoh je. Ljudi bijahu zauzeti započinjanjem svog novog, napornog dana... u blagoslovljeni čas ranog jutra. Znajući da će biti takav, uputiše se prema gradskim vratima. Mene iznenadi što vrata preko noći ne bijahu zatvorena! Štoviše, nikad se i nisu zatvarala. Vratnice bijahu raširene, a njihov donji dio zasut gotovo okamenjenim pijeskom, skrutnutim poput soli, što je svjedočilo o tomu da se već godinama nisu zatvarala... No zašto su onda svi ti ljudi noć proveli izvan zidina? Rijeka prosjakâ što se uputila prema gradskim vratima zaokupi mi pažnju. Stupahu teška koraka, bez međusobna guranja. Krenuh s njima, prepustivši se struji te rijeke bijede predane Bogu. Lica onih što ulažahu u grad bijahu blijeda, odjeća otrcana no čista. Iz njih je zračila suzdržana blagost, koja nije odgovarala njihovu izgledu... U trenu shvatih da su svi oni, i kršćani i pogani, djeca Božja.

Kod vrata stajahu stražari koji su brižljivo provjeravali sve koji ulaze u grad. Nikoga nisu sprječavali ući, premda je njihov oprezan postupak svjedočio o tomu da su na to svakog časa spremni. Gradske zidine bijahu visoke; nikad dotad ne vidjeh tako visok zid. Na zidinama bijaše još stražarâ što su lijeno motrili na nas. Kroz vrata u zidinama moglo je odjednom proći više ljudi. U otvorenim vratima bijahu još jedna mala vrata kroz koja je mogla proći samo po jedna osoba. Skrutnutost hrđe na njihovim vratnicama upućivaše na to da ni ona godinama nisu zatvarana... Ne sjećam se da sam vidio i jedan smiješak toga dana kad na Mjesečeva vrata uđoh u grad. Aleksandrija je čudesna. Pregolema. Njezine su ulice u sebe primale rijeke pješakâ što su ulazili u grad. Izgledali su poput ćete mravâ duž raspukline u golemoj stijeni. Ulice bijahu popločane malim kamenim pločama pepeljaste boje, a duž velikog dijela ulicâ protezao se pločnik. Tog sam dana shvatio značenje riječi ‘pločnik’, koju je spominjao svećenik iz Damiette, moj učitelj u Nag Hammadiju. Ulice bijahu čiste poput mladenke što se svake večeri umiva i budi se zadovoljna. Čistači su svake noći prali ulice, a potom odlazili spavati izvan gradskih zidina. Tog ranog jutra ne vidjeh mnogo stanovnikâ grada. U mom rodnom kraju govorili su nam da Aleksandrijci nisu poput nas – vole noću bdjeti, i ne ustaju rano. Golemosti kućâ i aleksandrijskih crkava nisam se čudio, jer sam u Egiptu već vidio drevne hramove mnogo veće od tih građevina. No ono što me u tom gradu zadivilo bijahu profinjenost i otmjenost – ulice, zidovi, pročelja kućâ, prozori, unutarnji vrtovi, balkoni urešeni cvijećem i ukrasnim biljkama... Cio grad bijaše predivno izgrađen i otmjen. Premda, ta posvudašnja ljepota u meni nije budila osjećaj da bi Aleksandrija bila »grad Boga uzvišenoga«, kako su ju nazivali... više mi je izgledala kao »grad čovjeka«!

– Hej, južnjače! Ovo je put za stadion. Ideš li tamo, ili u četvrt Egipćana? – Ne, brate. Idem do mora. – More je posvuda! Vrati se onamo odakle si došao, a onda skreni desno, prijeđi Kanopsku ulicu pa produži prema sjeveru. Nek ti crkva Bukalia ostane s desna, i hodaj dok ne vidiš more... More će tebe naći. Zahvalih ljubaznom vodiču, čuvaru neke kuće, te krenuh kako me je uputio. Zašto me ne pusti da činim kako hoću, kako Bog hoće da činim, i da vidim što nisam očekivao? No crkvu Bukalia, koju je spomenuo, vidjeh tek nekoliko mjeseci kasnije; kaže se da se u njoj čuvaju ostaci apostola Marka. Toga dana pak na svom putu prijeđoh malen kameni most preko slatkovodnog kanala što teče od južne strane grada prema sjeveru dok se ne izlije u more. No ne krenuh duž kanala, već skrenuh prema istoku Kanopskom ulicom... To je njihova najveća ulica, što grad siječe napola. U sjevernoj polovici žive bogati, a siromašni žive u južnom dijelu. No aleksandrijski su siromasi bogatiji od bogatih u mom zavičaju. Kad se sunce uzdiglo na sredinu neba, postrane ulice uskiptješe životom. Ljudî bijaše više no što sam mislio. Prođoh pored skupine crkvenih ljudi što iđahu prema sjeveru. Oko njih radnici koji nose pijuke. Radnici su ponavljali za njima: »U ime Isusa, Boga istinskoga! Razorit ćemo kuće idolâ. Podići novu kuću Gospodnju.« Te tri rečenice na njihovu grčkom jeziku rimovale su se, i zvučale su posve drukčije no što bi zvučale na sirijskom... U Aleksandriji se ne govori sirijski. Ubrzah korak udaljujući se od njih, dok mi se s desna ne ukaže velika crkva. Ne produžih njihovim putom, već krenuh na istok velikom i otmjenom Kanopskom ulicom, što se pruža cijelim gradom od Mjesečevih vrata na koja uđoh u grad, do Sunčevih vrata na istoku grada. S onu stranu tih

vrata pruža se židovska četvrt; četvrt kroz koju sam prošao tri godine kasnije napuštajući Aleksandriju. Kanopska ulica svijet je za sebe. Cijela je popločana, a kuće s obiju njezinih strana otmjene. Od nje se prema jugu i prema sjeveru granaju druge manje ulice. Sve oko mene toga dana bijaše mi strano, osim zapuštene statue na sredini ulice. Nekoliko tjedana kasnije saznao sam da je to kip božanstva što ga nazivahu Serapis. Bivši aleksandrijski biskup Teofil poštedio ga je kad je veliki hram Serapeum srušio na glave poganâ što se bijahu u nj sklonili. Biskup nesretni kip postavi nasred ulice, zato da bi u poganâ izazivao bol zbog sudbine božanstava koja su štovali, i zato da svoj trijumf nad njima učvrsti trajnim poniženjem njihovih božanstava. Rušenje velikog hrama zbilo se one godine kad sam ja rođen, to jest stotinu i sedamnaeste godine po Mučenicima, što odgovara godini tri stotine devedeset i prvoj po rođenju Kristovu... Dvadeset i tri godine stajaše već kip kao svjedočanstvo o padu poganstva! Kad sam ga tada prvi put vidio, bijah potresen; bio je prekriven izlučevinama morskih ptica, sa svih strana okružen otpacima. Izgledao je smiješno, položen izravno na kamene ploče ulice, bez postolja na kojem bi stajao. Nisam dugo promatrao kip da ne bih privukao poglede kršćana i pogana što prolažahu onuda. I zaista nitko na me nije obraćao pozornost, ni jedni ni drugi, pa čak ni židovi, koje su u tom gradu mrzili i jedni i drugi! Pogani su ih prezirali zbog njihove škrtosti, a kršćani su ih mrzili zato što su izdali Spasitelja i predali ga Rimljanima da ga razapnu... Ako su ga uopće i razapeli? Na trgu na polovici dugačke ulice tijek misli i ritam korakâ poremeti mi glas telala koji je sa svoje mule urlao na grčkome: »Guverner Orestije poziva učene i učenike na predavanje najveće naučiteljice svih vremena, u nedjelju ujutro u Velikom amfiteatru.« Začudih se uvjerivši se da zaista kaže: Najveća naučiteljica svih vremena! Zar postoji

najveća naučiteljica svih vremena? I to žena? S početka sam dvojio jesam li valjano razumio taj izraz, premda u grčkome oblik ženskoga i muškoga roda nije dvojben, već je između njih očita razlika. A onda posumnjah u zdrav razum telala, premda mi se učinio ozbiljnim. A ozbiljnost, prema onome što su nas učili u Ahmimu, oprečna je ludosti. Dvojba me natjera odustati od opreza, te se obratih telalu i njegovu mladom pomoćniku. Dječak me iznenađeno pogleda i ne odgovori mi ništa. Telal zaustavi mulu stegnuvši noge oko njezina trbuha, zavuče ruku u svoju torbu i izvuče bijeli glineni bokal dugačkog vrata i stade piti iz njega, što mi dade priliku da ga upitam: – Gdje će, brate, biti to predavanje? – A što se tebe tiču predavanja, seljačino? Il’ očekuješ da ćeš se osladiti slasticama što ih ondje guverner dijeli? – Ja ne jedem slatkiše. Samo bih htio da mi kažeš tko je ta najveća naučiteljica svih vremena? – Seljak što ne jede slatkiše, govori dobar grčki, a ne zna za Hypatiju... To je, Serapisa mi, zaista neobično! Telal se okrene od mene, prezirno prođe pored mene i nastavi izvikivati: »Guverner Orest poziva učene i učenike...« Zatim se izgubi u pokrajnoj ulici ostavivši me da začuđeno razmišljam o ženi koja bi mogla biti najveća naučiteljica svih vremena. Poslije tog zbunjujućeg događaja nastavih s onim što bijah naumio još prije sat vremena, to jest istražiti kako stići do mora. Krenuh dalje Kanopskom ulicom, dok ne dođoh do široke ulice što je išla prema sjeveru. Već bijah prošao pored mjesta što mi ga je bio opisao moj ljubazni vodič kućepazitelj te ubrzah korak nadajući se da ću doći do cilja, ili ponovo pokušati pronaći ga. Što sam dalje išao prema sjeveru, sve sam više osjećao miris mora... Tlo ulicâ postupno postajaše sve pjeskovitije, kuće sve razmaknutije jedna od druge, a kamen njihovih zidova sve porozniji i

bljeđi. Kasnije sam saznao da je to učinak morskog zraka, koji dopire iz nevelike udaljenosti. Miris mora bivaše sve jači, a kad mi zvuk valova poče dopirati do ušiju obuze me neobičan osjećaj. Kad mi se između kućâ ukaza more, ubrzah korak dok ne stigoh do pješčana prostranstva što se pružaše iza kućâ... Posljednja bijaše neka velika kuća poput palače otmjenih zidova. Pred njezinim velikim vratima sjedio je postariji čuvar koji je sputavao noge mršavome ovnu. Prođoh pored njih ne osvrćući se, a ni čuvar ne obrati pogleda na me. U me gledaše samo ovan. Kad ugledah more što oplakivaše pješčani sprud što se pružao u nj, ubrzah korak dok se ne približih kamenom tlu sred pješčana pruda, a onda produžih pješčanom stazom što je išla između stijena... Aleksandrijske stijene oštre su i nepredvidljive. Nisu nalik oblim stijenama što su zajedno s Nilom sišle s nebesa i zaustavile se na njegovim obalama u mom zavičaju. Toga dana more mi se ukaza kao da je bez obala, premda nam na zemljovidima izgleda maleno. Hodio sam sve dalje od stijenâ, sve dok mi pod stopalima ostade samo pijesak, a more s triju strana. U blizini mjesta na kojem zamire pjena valova odbacih torbu što mi bijaše otežala od duga nošenja. Vrlo oprezno krenuh naprijed, dok stopalima ne dotaknuh morsku vodu... Beskraj me uplaši; gotovo me obuze strava od golema vodena prostranstva. Raširih ruke kao da ću poletjeti i ispunih grudi zrakom što dopiraše s valima. Osjet mora koje mi dopiraše do gležnjeva i blago oplakivanje valićâ oko nogu uznosilo me. More... Golema voda iz koje je potekao svekoliki bitak. Onkraj toga mora su mnoge zemlje, poslije njih opet golemo more što okružuje cio svijet. Još se sada sjećam trenutka što sam ga doživio prije dvadeset godina. Gotovo da osjećam kapljice što mi prskaju u lice, i vidim divotu što me u tom trenutku skamenila tu na obali, uspravna poput drevnog obeliska.

Miris mora mi bijaše stran, voda slana. Poželjeh se baciti u tu beskonačnu pučinu, kao što sam u djetinjstvu plivao u Nilu. Iz knjigâ mi je bilo poznato da u toj vodi nema krorodilâ, ni vodenkonjâ, i da na njezinim obalama ne žive iguane4... Ali bojao sam se pogibeljî što bi se mogle kriti u toj golemoj vodi. Pogledah oko sebe na sve strane, ali ne vidjeh nikoga u blizini. Dlanovima zahvatih morske vode, slanom vodom umih lice, a moja nesigurnost iščezne. Stupao sam korak po korak dok mi voda ne dopre do koljena. Iskusih drukčiji, dotad nepoznat osjećaj... na dnu ne bijaše mulja niti ikakva gliba – prostranstvo pijeska, a nad njim susljeđivanje valâ. Valovi me oplakivahu, izazivajući u meni zaboravljene osjete. Sklopih oči prepustivši se ugodnu zapljuskivanju valića. Jedan me val zamalo obori te se nasmijah glasno, smijehom kakvim se već godinama nisam nasmijao, i kako se godinama potom više neću nasmijati... Hitro istrčah na obalu i odložih torbu uz stijenu što je izranjala iz pijeska, preko nje prebacih svoju iznošenu halju i bacih se u vodu... Bože, srce mi ustrepta od radosti. Plutati u moru je lako, voda me je držala na površini, a struja me nije nosila sa sobom kako je to u mom djetinjstvu činio Nil. Zaustavih se sred vode što mi dopiraše do grudi i zapljuskivaše ramena, no usprkos tomu mogao sam vidjeti svoja stopala, pijesak, i kamenje na dnu. Kad bismo ulazili u Nil, mulj s dna se podizao, i zamutila bi se voda, a u toj su se zamućenosti mogli kriti krokodili. U moru pak nema pogibeljî što bi uznemirivale plivača, odvlačeći ga od radosti makar i trenutna povratka u praiskonske vode iz kojih je potekao svijet. Budući da me voda održavala na površini bez moga velika truda, pogled sam uperio u nebo i prema obzoru oko sebe... Na zapadnoj strani zamijetih daleke velike lađe, na istočnoj strani galebovi letjehu duž obale. Bilo ih je mnogo, a let im bijaše radostan... Jesu li to što vidim ptice što svake

godine pohode goru o kojoj mi je pričao onaj čovjek u šatoru? Dok plutah na površini obuze me osjećaj sreće, sve dok se nije desilo ono zbog čega se više nikad poslije toga nisam približio moru... Na kristalnoj površini vode moja je nutarnja toplina odagnala svaku studen iz mog srca i drhtanje udova. I dok me je morska voda držala na površini, osjećao sam se poput ploda što je izašao iz goleme maternice. Mnome ovladaše neobični osjeti, obuze me žarka želja i žudnja za tjelesnim dodirom; mene koji nikad dotad ne bijah spoznao ženu, niti ju poželio spoznati. A ipak sam u tom trenutku pomišljao upravo na tu vrstu užitka, i zamišljao da je more žena koja pruža užitak muškarcima što uranjaju u nju, pri čemu se ni njih ni nju ne može optužiti s grijeha... More je milost što ju je Bog podario čednima. Slavljen budi, o Ti što si najmilosniji među milosnima! Prepustih se bistroj vodi ispruživši se na površini na leđima i raširivši ruke. To sam činio kad sam kao malen plutao na površini Nila, a onda sam to činio i u osami svoje ćelije, osjećajući se pritom dobro: ispružio bih se po tlu, raširio ruke, i uranjao u nebesa svoje mašte. No toga puta, u aleksandrijskom moru, bijaše drukčije. Morska me je voda bolje održavala na površini no Nil; bijah lagan, sunčeva je svjetlost odbljeskivala na mome tijelu koje se njihalo na laganim valovima. Sunčeva se svjetlost odbijala od mojih golih udova i igrala na mojoj mrkloj puti dajući joj visok sjaj... Prvi put pomislih da su moje tijelo i moja mrkla put lijepi! More je otkrivalo divotu božanskog djela u svem stvorenju i u našim tijelima, koju rijeka nije otkrivala. Plutajući na površini s užitkom sam se sjećao kako sam se znao ispružiti na brijegu ponad kuće u kojoj sam rođen i golubova što su letjeli oko mene... Kad je sunce iz zenita stalo ići prema zapadu, osjetih glad. Obala mi se učini dalekom, a pored svoje odjeće ugledah neku osobu kako mi rukom daje znakove. Obuze me nemir, i grudi mi ispuni

uznemirenost. Stadoh snažno udarati nogama i rukama hitro se vraćajući onamo gdje mi bijaše odjeća. Poslije nekoliko trenutaka što mi se učiniše poput vječnosti shvatih da se nisam nimalo približio obali... Ubrzah zaveslaje u vodi, ali se nimalo nisam približio mjestu kojem sam smjerao. Odjednom osjetih umor, a desna ruka kao da mi se ukočila. Prepustih tijelo plutanju ne bih li se malo odmorio, ali me uhvati panika kad shvatih da me struja nosi prema pučini. Stadoh opet plivati, ali struja bijaše jača od ubrzanih i paničnih zaveslajâ mojih ruku... U tom trenutku shvatih da je more varljivo. Osoba što stajaše na obali prestane mi davati znake, nestajući mi iz vida kad god bi se između nas podigao val... Bijah posve iscrpljen, a more je bilo nemilosrdno. Kad sam već bio siguran da ću se utopiti, protiv volje stadoh vikati, a onda priguših krikove, štedeći ono snage što mi je ostalo. Bol u desnoj ruci postade nepodnošljiva, ali sam i dalje njome nastojao praviti zaveslaje. U sebi sam preklinjao: »Isuse Kriste, budi sad uza me a ja ću ti posvetiti cio život!« Ubrzah zamahe, sve vrijeme proklinjući u što sam se upustio... Poslije dugotrajne borbe protiv struje koja me je vukla, napokon, shvatih da se zamasima ruku ipak približavam obali. Isprekidano sam dahtao htijući se spasiti... Kad stigoh do mjesta blizu obali, gdje se vali prelamaju i zamiru, stopala mi dotaknuše dno. Uzbuđena srca zahvalih Gospodu. Hramajući pođoh prema svojoj torbi, a kad vidjeh da sam sâm na dugačkom pješčanom sprudu, pomislih da osoba što mi je mahala upozoravajući me na pogibelj utapanja nije bila ljudskog roda. Mora da je to bio anđeo što ga Bog posla s neba da me izbavi od mojih iskušenja... Rekoh u sebi da je Otac naš što je na nebesima milostiv prema nama, da su tajne u svijetu beskonačne, da se više nikad neću približiti moru.

Tada se začu zvonak smijeh odnekud između obližnjih stijena, i ja se uspravih iz ležećeg položaja. Uzbuđeno pogledah u pravcu toga glasa i ugledah bijelu ženu odjevenu po aleksandrijski, otkrivenih grudi i ruku... Žena se približi posrćući, kao da se ona upravo spasila od utapanja u moru: – Ti si vješt plivač. A i sretan. – Tko si ti, gospođo? – Gospođo... Ha ha, ja sam Oktavija, sluškinja u gospodina Sicilijanca, trgovca svilom. Gledao sam u nju razrogačeno, kao da sam u snu, kao da sam umro utopivši se te bio prenešen u neko drugo vrijeme. Pogledah oko sebe – galebovi su još uvijek letjeli uokolo, a kuće u daljini bijahu onakove kakve su bile i prije. Trgnu me hladan nalet vjetra te dođoh k sebi... Što li je amo dovelo tu sluškinju, koja uopće ne izgleda kao sluškinja? Ne nađoh odgovora, te ju zamuckujući upitam, a ona mi bez oklijevanja odgovori: – Šalje me Posejdon... Bog mora koji te je spasio. Ja sam jedna od njegovih nimfa... ha ha. – Ne šali se samnom, molim te. – Ne mršti se, južnjače... Sve ću ti reći. Reče da se zove Oktavija, da ovamo dolazi skoro svaki dan kad je njezin gospodar na putu zbog posla, a s njime i sva druga posluga. U kući s njom ostaje tada samo čuvar koji sjedi pred vratima... Ona, kako reče, voli dolaziti amo da bi razgovarala s morem, jer ono čuva tajne! Gledajući prema valovima, reče mi da ljudi ne dolaze često na ovu obalu zbog tolikih stijena i zbog opasne struje uz obalu. – Oh, sad shvaćam što mi se dogodilo... Ali kako znaš da sam južnjak? – Po tvom govoru. A znam i da si sada gladan stoga što si dugo bio u moru! Dođi da nešto pojedeš.

U tom trenutku ne znadoh kako joj odgovoriti. Umirao sam od gladi i nelagode. Ona me ljubazno izbavi iz neprilike, rekavši mi odlučnije i uvjerljivije no što sam ikad iskusio: »Uzmi torbu i dođi«... Uputi se prema velikoj pukotini u stijeni, a ja ostadoh na mjestu, ukočen i skamenjen, promatrajući njezin izazovni hod. Imala je četrdeset, ili trideset godina, ne znam. Tijelo joj bijaše sklono punašnosti, i vrlo skladno. U hodu se izvijala poput dima od žerave. Pitam se je li već tada odlučila zavesti me, ili je takova narav aleksandrijskih žena? Sad ću prestati s pisanjem, jer mi uspomene opterećuju srce, a glava i ruka sve su mi teži. Dostaje ovo što zabilježili noćas, pisanju ću se vratiti u zoru, ako se probudim iz sna. Ovu sam listinu posve ispunio; sutra ću započeti na novom pergamentu, ispovijedajući nov vrtlog sjećanjâ što se u meni bez prestanka kovitlaju.

Četvrta listina OKTAVIJA, MOJA KUŠNJA Dugo sam volio samo ono što se zbiva u meni. Zadovoljavao sam se time da ono što se događa utkam u svoju imaginaciju, da neko vrijeme proživljavam pojedinostî stvarnih događaja, a onda da ih okončam kad želim. Na taj sam se način branio od grijeha i ostajao pravi vjernik. Ali ono što se dogodilo na pjeskovito-kamenoj obali, istočno od Aleksandrije, bijaše drukčije... To je bilo stvarno, i učinilo me ranjivim još dugo vremena. Kad izađoh iz mora, spasivši se iz varljive vode, zrak je već bio svjež. I bio sam sâm, posve sâm, sa ženom po imenu Oktavija. Nisam bio u stanju vladati situacijom; ona je bila ta koja upravljaše, jer je – kako mi reče trećega dana – čekala da se ostvari proročanstvo stare svećenice razorenog hrama... Ispričat ću što se dogodilo među nama. Kad me Oktavija ostavi pored odjeće i zaputi se izazovno se krećući među stijene, ostadoh zatravljen, pogleda prikovana za nju. Prije no što njezina visoka i lijepo građena stražnjica zamaknu iza stijena, ona me zavodljivo pogleda i, pokazujući desnom rukom prema donjem dijelu mog trbuha, reče mi smiješeći se: – Zar ćeš zauvijek ostati tako? Odjeni halju i pokrij se. I dođi sa mnom, brzo... Hajde, hajde! Bî mi neugodno kad vidjeh da se moja sotona pod gaćama mokrim od slane morske vode ukrutila. Hitro se okrenuh prema svojoj torbi, podigoh halju koju bijah odbacio na nju, i odjenuh je. Uzeh torbu i krenuh prema usjeklini u stijeni, u kojoj je ona nestala pred mojim

razrogačenim očima. Htio sam joj se ispričati zbog svega, zahvaliti joj, pa se oprostiti od nje i otići daleko, vukući za sobom rep svoje sramote i stida. Stadoh pred nju, uzrujan, na ulazu u malu pećinu u kojoj je ona sjedila... Iz lijepe košare, od onakovih što ih felasi pletu za svoje gazde od tankih palminih listova, vadila je neke stvari. S mjesta na kojem stajah i stoga što je sjedila na određen način zamijetih čvrstoću njezinih grudi. Dotad bijah vidio samo grudi ženâ koje doje djecu, ali to što tada vidjeh bilo je posve drukčije. Bog je ženama dao dojke da bi dojile; no zašto je stvorio ovakove dojke? Zauzeta onim što čini, Oktavija se ne obaziraše na mene... Prostre na zemlju veliku maramu i pažljivo na njezina četiri kraja postavi četiri morska kamena kakvih bijaše na tlu pećine. Onda stade na maramu slagati jela: tvrdo kuhana jaja, pogačice od bijela brašna, bijeli sir, drugi još bjelji sir, vodu – ili vino – u glinenom ćupu bijele boje... Sve na toj velikoj bijeloj marami bijaše bijelo. I njezina prozirna haljina bijaše bijela. Bijele joj i grudi. Put njezina bijela... A bijela bijaše i moja zadivljenost. – Sjedi ovdje. Poslušno sjedoh, kao začaran. Prepustih joj se, a ona me podčini slatkom opojnošću. Učini ono što od mog djetinjstva dotad nitko nije učinio, a niti itko ikad poslije: stade mi u usta stavljati hranu, smiješeći mi se dok bih gutao, a onda bi mi dala drugi komadić. S početka se opirah, a onda mi se to svidi te sam joj jeo iz ruke poput mala djeteta. Jeo sam sve dok nisam pomislio da više nikad neću ogladnjeti. Kad pred posljednjim komadom stisnuh usne, gurala mi ga je pred usta dok ih ne otvorih... Polako ispruži desnu ruku prema ćupu, lijevom rukom nježno obgrli moje lijevo rame i nježno me prigne svojim grudima. Uzrujah se i zaprepašteno viknuh: – Što to radiš?

– Dat ću ti piti najboljeg aleksandrijskog vina. Na moj način. A taj način bio je da ja svoj desni obraz približim njezinoj lijevoj dojci, dok mi cio obraz ne osjeti uzbudljivu mekoću njezinih grudi. Malo sam joj se odupirao, a onda sam se predao. Pored nje nisam osjećao nikakvu opasnost od grijeha, osjećao sam da uranjam u nju i zaboravljam sve što bijaše oko nje. A kad mi lijevom rukom obuhvati ramena, osjetih da bi zauvijek mogao ostati u njezinu zagrljaju, da bi i sâm moj bitak mogao postupno iščeznuti u njezinu toplu krilu... Desnom rukom stade približavati ćup mojim usnama dotičući ih njegovim rubom, a onda stade moj duh napajati gutljajima svog nebeskog vina. Nikad dotad ne bijah okusio takvoga vina, niti sam poslije danâ provedenih s Oktavijom ikad pio vina... Kad utažih žeđ, sklopih oči i osjetih kako mi duh zamire i biva uznesen do visokih obzora. Otvorih oči tek kad je rekla: – Ispij još, ljubavi. Vino ti čini dobro. – Ljubavi...! Kako to možeš reći? – Ne postavljaj pitanja... S morskim se nimfama ne raspravlja. Sklopi oči, osjetit ćeš mi se bližim. Sunce se spremalo na počinak, a osim šuma mora, oko nas vladaše posvemašnji spokoj. Sklopih oči i protiv volje, nemoćan oduprijeti se njezinoj neodoljivoj aleksandrijskoj volji. Shvatih da govori istinu – kad sklopih oči na njezinim grudima, osjećaj njezina prisuća bio je snažniji... A kad me desnim dlanom nježno pogladi po vratu, osjetih se kao pijan. Ona mi stade milovati ramena i vršcima prstiju prelaziti preko mojih koščatih i nejakih grudi... Osjetih da me lijevom rukom privlači sebi, a mirisni dah njezinih uzdisaja palio je u meni vatru. Njezina desna ruka zavuče se pod moje gaće, mokre od morske vode i od zabranjene želje. Njezina je ruka zaranjala sve dublje, čineći da se cio predam, od nožnih prstiju do onoga dijela tijela što je bio u njezinu zagrljaju. Kad nutarnjom stranom desnog dlana

dopre do mog koljena i snažno me provuče sebi, posve se izgubih. Bio sam Adam koji želi napustiti Raj zato što želi u raj gdje će još jednom jesti ploda sa zabranjena drveta... I zbog te zabranjene gladi, ispunjen sudbonosnom željom, zamalo prodroh u nju, zaboravljajući na sve drugo. – Ljubavi moja, polako. Tijelo ti je još mokro od morske vode... tvoje tijelo uspravno i golo poput stabla u jesen. Ah, kako ljubim golu uspravnost toga stabla. U tom trenutku nisam bio pri sebi... Osjećao sam kao da su najviše sfere zastale u svom kruženju, kao da je daleki Nil prestao teći, kao da na licu zemlje nema nijednog čovjeka, kao da su anđeli iščezli s neba... Sok iz mene izađe da i nisam znao, a ona se nasmija. Htjedoh je obgrliti, no ona se usprotivi; umjesto toga odvoji moje ruke sa svojih ramena i prinese ih svojim ustima. Stade mi ljubiti vrške prstiju, dugo. Kad osjetih kako mi njezin jezik liže jagodice prstiju, gotovo se onesvijestih. – Sunce zalazi, ljubavi, zahladit će... idemo kući. Blizu je. U njoj nema nikoga, osim vratara, koji je dobar čovjek. Uspravih se u sjedeći položaj. Ona ljupkim pokretima ruke pokupi sve što iz košare bijaše izvadila i stavila na zemlju – bijelu plahtu, prazan ćup u kojem bijaše vino, srebrne narukvice što ih bijaše skinula kad me je hranila... A onda se uspravi poput razlistala hrasta, a ja nalik na usahlu palmu. Šapćući bez potrebe, jer bijasmo sami, reče mi da pođem za njom na maloj udaljenosti, dok ona ne skrene vratarovu pozornost. Pođoh ne hodeći odveć daleko iza nje, i vidjeh gdje razgovara sa starim kućepaziteljem. On potom nestane iza kućâ što izgledahu kao da su napuštene, a za njim ovan, koji gledaše prema meni poput psa Ja sam onda prišao bliže velikoj kući, a ona me gledaše smiješeći se kod ulaza. Kućepaziteljeva izba stajala je uz vanjski zid kuće, a iza zida bijaše velik perivoj, sred kojeg stajaše otmjena dvokatnica na čvrstim, elegantnim stupovima. Ona mirno za nama

zaključa vrata što vode u predivan perivoj pun niskih šarenih stabala i cvijeća kojega je ljepotu zalazak sunca povećavao... Osvrnuh se oko sebe pitajući se u sebi: »Može li raj biti ljepši od ovoga?« Kao da bijah u snu iz kojeg se ne želim probuditi... Oktavija otvori vrata kuće brončanim ključem što ga izvadi iz košare od palmina lišća i dade mi znak da uđem. Anđeli nebeski! Uzdahnuvši rekoh: »Kako li je ovo veličanstveno!« Ona se nasmiješi i prinese moju ruku svojim grudima... zatim me uzme za ruku, dok je u drugoj nosila svjetiljku koja se nije dimila. Prolazeći kroz veliku dvoranu i penjući se na gornji kat, posvuda sam mogao vidjeti samo ljepotu. Gdje god bi Oktavija posvijetlila svjetiljkom pogled bi mi pao na mramorom ukrašen kut, na prekrasan kip kakva zadivljujućeg poganskog božanstva, na istančano izvezene svilene zastore... Stubište koje je povezivalo donji i gornji kat bijaše od bijela mramora, a svaka stuba urešena intarzijama od raznobojna mramora. Svaka je stepenica bila ukrašena drukčijim ukrasom i drukčijim prikazom. Koliko li je novca, vremena, truda i umijeća trebalo da se napravi takovo stubište! Ni veličanstveni hramovi što se redaju duž cijele doline Nila a koje podigoše dugovječni5 drevni stanovnici nisu tako otmjeni niti svjedoče o takovu umijeću. Upitah se u sebi: »Hoće li naša vjera budućim naraštajima dati ljepotu kakvu su nama ostavila poganska vremena?« I poslije svih ovih godina to mi se pitanje mota po glavi, i još uvijek je bez odgovora... Ah, Oktavijo... još se sjećam iskušenja kojima si me izložila, i vremena što ga provedoh s tobom, a koje je odavno prošlo. Ona upali i drugu svijeću te svjetlo upaljenog svijećnjaka što ga je nosila obasja vrh stubišta. Pogledah iza sebe i na podu dvorane ugledah mozaik kojega pojedinosti te noći nisam uspio vidjeti, no sutra ujutro sam vidio da je to lik psa! To mi se učinilo neobičnim, te mi Oktavija objasni o čemu se radi: »Taj žalosni pas, prikazan u široku krugu od

malih komada mramora a pored njega zdjelica mlijeka, bio je pas moga gospodara Sicilijanca, koji ga je htio ovjekovječiti kad je uginuo od bolesti. Pozvao je vješte umjetnike da ga prikažu na podu dvorane pred stubištem, kako bi ga silazeći s gornjeg kata mogao vidjeti svakog dana!« Na gornjem katu kuće bila je spavaća soba. Kad je vidjeh, upitah Oktaviju: »Je li to soba u kojoj spava trgovac? Kakva je onda kraljeva spavaća soba?« Odgovori mi da je njezin gospodar bezočno bogat, i da, ako želim, mogu noć provesti u njegovu krevetu… Naravno, ja sam to odbio. Razmišljao sam o tom sicilijanskom trgovcu, za kojeg sam od nje saznao da nije baš sa Sicilije, već da se njegov otac, koji je umro dok on bijaše dijete, s obitelji preselio iz Sicilije u Aleksandriju. Pomislio sam da je, tako bogat, ljubitelj umjetnosti, i tako odan svome uginulom psu, zasigurno luckast! Čudna li čovjeka! Svoju ženu, koja je umrla više godina prije psa, ovjekovječio je samo jednim kipom u svojoj golemoj spavaćoj sobi, a psa tužnoga pogleda ovjekovječio je prekrasnim mozaikom... Drugog dana Oktavija mi reče da je gospodar mjesecima svaki put kad bi gazio po prikazu psa na podu ronio suze. Ronio je suze zbog psa! Čudio sam se neobičnosti toga meni novog svijeta, i mislio o svome zavičaju, gdje su psi bijedni… a i ljudi! Tri noći zaredom provedoh s Oktavijom na ravnom krovu kuće, i za nas nitko nije znao. Ni o čemu nisam odlučio ja; ona bijaše ta koja me je već prve noći povela s gornjeg kata kuće onamo gdje je ona stanovala u sobama nad gornjim katom. Sigurna me koraka povela gore. Poslije velikog stubišta popesmo se manjim stepeništem, dođosmo u njezinu prostranu i lijepu sobu što bijaše velikim umijećem podignuta na ravnom krovu kuće. Posvuda naokolo prostirala se terasa popločana mramornim pločama, opkoljena lijepim zidom. Uz rub terase stajahu stupici u

obliku golih žena lijepih oblina što podupiru dugačak mramorni stol na kom bijaše isklesano raznovrsno voće. Između kipova golih žena raspoređenih u jednakim razmacima vidjelo se more i nebo što kao da počiva na njemu. Htjedoh se više približiti zidiću, da odatle uživam u tom zanosnom pogledu, ali Oktavija me upozori da me, ako tako postupim, može vidjeti kućepazitelj, koji za me ne zna. Kad uđosmo u sobu, Oktavija zapali metalnu svjetiljku koja svojom svjetlošću obasja cijelu sobu, a njezin iznenadni poljubac obasja svjetlošću moj duh i potpali vatru u meni. Prije no što sretoh Oktaviju poznavao sam riječ »poljubac«, ne znajući što to zapravo jest... Ona me zagrli i slatko mi reče da na meni može osjetiti miris mora koji ju uzbuđuje. Zatim me pusti i njišući se u bokovima krene prema ogradi terase. Pozva kućepazitelja i reče mu nešto što nisam razabrao, te se umirena vrati smiješeći se, i povede me u kupaonicu pored sobe. Bijaše to nevelika prostorija, s mramornom kadom u sredini, koja je nalikovala sarkofazima od siva granita kakvih su u mom zavičaju pune pećine, samo što je bila od bijela mramora, na kratkim nogama, a na njezinim stranama bijahu uklesani likovi hrvačâ. Smijući se, Oktavija me grudima gurne prema mramornoj kadi, a ja joj se oklijevajući približih. Skinu sa me odjeću, bez mog protivljenja, a zatim me gola posjedne u kadu i stade na moje drhtavo tijelo izlijevati slatku vodu. Prepustih joj se, začaran svime oko sebe. Iz bočice što stajaše na obližnjoj polici, ona izli mirišljavog ulja te zagrabi vode u dlanove i stade mi trljati kosu, a onda pusti da ja dovršim umivanje. Kad sam bio gotov, izađoh iz mramorne kade pazeći da se ne poskliznem, no ne obazirući se na to da ću, prepuštajući se njoj, pasti u ponor kojem sam se približio... Zaogrnuh se širokim i kratkim ogrtačem izvezenih rubova, što mi ga Oktavija bijaše dala kad sam ušao u kupaonicu.

Kad izađoh, nađoh je u haljini drukčijoj od one bijele koju je prije nosila. Ta nova haljina u svjetlosti Mjeseca učini mi se još bjeljom i otvorenijom. Na vratima kupaonice ona se pripi uz mene, dugo me grleći iz čiste ljubavi, lišene svake uzbuđenosti. Ja sam pak drhtao dok su moje grudi dodirivale njezina vruća njedra... Onda me pusti, da bi na mramornoj površini terase prostrla sag, koji ne bijaše ni istočnjački niti zapadnjački, drukčiji od svih koje dotad bijah vidio, i od svih koje sam kasnije imao prilike vidjeti. Bijaše s više uresâ od bilo kojeg saga, veći, mnogo mekaniji, i ljepših boja. Njegovi rubovi cijele su noći bili međe našega svijeta, sve dok ga ne napustismo s prvim zracima jutarnjeg sunca. Oktavija bijaše iz sobe donijela sve što nam je trebalo – ćup vode, srebrni pladanj s voćem, dva jastuka, i mekani obojeni pokrov od vune... Kad sjede pored mene, ozbiljno mi šapćući da trebamo prigušiti glasove da nas ne bi čuo dobri kućepazitelj koji sa svojim ovnom bdije izvan zidova, obavi me njezin miris. Zatim se mirno opruži na leđa, nasmiješivši se dalekome Mjesecu. Zamalo napustih svoje stanje oklijevanja ispruživši ruku da bih joj dodirnuo grudi, ali ona zatraži od mene da se suzdržim, pružajući mi srebrni pladanj s voćem kakvo dotad ne vidjeh i od kojeg slađeg ne okusih. Šaptom me upita kakvo je voće u mom zavičaju, prikivajući smijeh kad joj odgovorih: »Limuni, dum, i datule.« Približih joj se, ne dotičući ju, a ona se opet ispruži na leđa pored mene. Zvijezde na nebu i nebo sámo bijahu slični onima u mom zavičaju, ali zemlja je bila drukčija... a i ja ne bijah ja. Nježnim vršcima prstiju stade milovati moje prste, a kad sam ju pogledao, vidjeh da joj je iz oka potekla suza i gotovo došla do uha. Otrah joj suzu lijevim dlanom i upitah je: – Zašto sada plačeš?

Odgovori otprilike ovako: »Duga je to priča...«, a onda otare suze i tijelom se približi meni. Glavu nasloni na lijevu ruku, a desnom mi obgrli grudi. Željela je dugo gledati u me – kako reče – jer je dugo na me čekala! Nisam shvatio što hoće reći... a kad sam tražio da mi objasni, reče: – Ispričat ću ti sve sutra ujutro. A sada, daj da te gledam, sjajna poput sna na mjesečini. – Ništa ne razumijem... Što zapravo hoćeš od mene? – Nije važno da sad razumiješ. Važno je da osjetiš! Reci mi, ljubavi, koliko imaš godina? – Dvadeset i tri i četiri mjeseca. – Mislila sam da smo istih godina... Znači da sam pet godina starija od tebe. No ti si svakako viši od mene. I ljepši... Dođi amo. Dlanom desne ruke koja je počivala na mojim grudima okrene moje lice k sebi i približi mi se da me poljubi vrelim poljupcem. Tim poljupcem utaži žeđ svoje želje, ali ne i moju želju. Moj žar je već plamtio plamenom što su ga u meni zapalili njezini neodoljivi izazovi... Odupirah se želji ne bih li ju svladao i osjetio spokoj, ali sam u sebi osjećao nekakav nemir. Upita me mislim li da je lijepa, a ja rekoh da je najljepša od svih žena. – Jesi li upoznao mnogo žena? – Ne... ti si prva žena koja me je ikad dodirnula. Htio sam reći da si ti najljepša žena koju sam vidio u životu. Vjeruj mi. – Ne vjerujem ti uopće... Hajde, pričaj mi o ženama u tvom dalekom južnjačkom zavičaju. – One su, kao i ja, koščate i tužne. Ti si sasvim drukčija, ti si nježnija i otmjenija. Ti si iznimka među ženama. – Ah, ti si zaista slatkorječiv, vrlo. Njezine me riječi ohrabre te se malo podigoh da bih je pogledao u oči, a onda joj s ponosom rekoh da znadem

napamet Homerovu i Pindarovu poeziju, i da sam pročitao sve djela Eshilova i Sofoklova. – Zbilja? Ti si vrlo učen... U Aleksandriju si došao tražiti posla? – Ne, došao sam dovršiti svoje naukovanje u liječništvu. Riječ ‘liječništvo’ kao da ju je očarala! Podiže obrve, a lice joj ozari osmjeh kojim otkri svoje sjajne bijele zube, sjaj kojih je bio još jači na mjesečini. Licem mi se primakne, zapravo cijelim tijelom, tako da sam se ponovo, svladan žudnjom, ispružio. Dotad sam uvijek mislio da, kad su muškarac i žena zajedno, muškarac mora biti iznad žene. Ali u tomu je trenutku ona bila iznad mene... Neću moći zabilježiti što je te prve naše noći još bilo između nas... Naša je noć obilovala zabranjenim željama, onima koje su Adama otjerale iz raja... Tko zna je li Bog Adama otjerao iz raja zato što se oglušio o njegovu zapovijed, ili zato što je, spoznavši tajnu Evine ženskosti, spoznao i svoju muškost, dakle i svoju različitost od Boga, premda ga je Bog stvorio na svoju sliku? Ujutro nas probudi sunce te se vratismo u Oktavijinu sobu. Tu od nje saznah da je udovica nekog jadnika koji je s njome radio u ovoj otmjenoj kući... Odlučno je odbijala nazivati ju palačom, kao što sam činio ja. Nježno i tužno reče: »Ti nikad nisi vidio palače u Bruheionu!« Mislila je na kraljevsku četvrt Aleksandrije. Te palače koje nikad ne vidjeh, i koje nikad neću vidjeti, potaknuše još više moju maštu. Tada sam sjedio na krevetu, a ona po drugi put toga jutra bijaše nada mnom. Opet me upita koliko imam godina, a kad odgovorih: »Dvadeset i tri«, ona odmah uzvrati da, premda je pet godina starija od mene, nema razloga za brigu zbog razlike u godinama! Uzbuđeno izjavi da žene koje vole mlađe muškarce čine muškarca najsretnijim, i da će ona mene učiniti sretnijim od svih tih sretnika! Glupo je htijući bocnuti, rekoh joj da Kleopatra VII., kad je zavoljela Marka Antonija, nije od njega učinila sretna čovjeka!

Naprotiv, učinila ga je čovjekom koji se ubio, poraženim čovjekom kojeg su se odrekli obitelj i prijatelji, koji se rastavio od žene, majke svoje djece. Pogledah je ravno u njezine predivne oči i rekoh joj: »Njegova se žena zvala Oktavija, kao ti, i bila je sestra guvernera Rima, Oktavijana, njegova starog prijatelja protiv kojeg se Marko Antonije pobunio i postao mu neprijateljem, nakon što mu bijaše poput brata...« Prekide me pocrvenjela od srdžbe: – Pusti te stare priče i vjeruj što ti kažem. Učinit ću te najsretnijim čovjekom na svijetu. – Kako... Hoću reći – zašto? – Ti postavljaš odveć pitanjâ. Sad ću te nakratko ostaviti, ne odlazi nikamo. Kad se vratim sve ću ti objasniti. Ostavi me posve zbunjena. Sve mi je izgledalo čudno. Samo dan ranije morska me je struja odnijela na otvoreno more, a sada me ova strastvena žena vodi tko zna kamo... Ne znam kako sam zaspao, a probudih se kad je došla noseći u ruci hranu koju prepoznah po mirisu: – Oktavijo, ja ne jedem ribu. – Dobro, jest ćemo nešto drugo. Ribu ću dati kućepazitelju, a nama ću donijeti sira i grožđa. Ne odgovorih, a ona i nije čekala na odgovor. Hitro ode, i brzo se vrati. Na licu je imala onaj ozbiljan izraz, koji još od jučer nisam vidio. Kao i prvi put, stade mi hranu stavljati u usta. Ja nisam bio gladan, a ona pojede samo dva komadića. Potom odnese pladanj s hranom što stajaše između nas, i vrati se da ljupko sjedne pored mene, pošto mi uputi smiješak. Ja sam zbunjeno iščekivao. Ona mi onda stade pričati... Još se sjećam načina na koji je sjedila, pokretâ njezinih ruku dok mi je pričala! Štoviše, još uvijek se sjećam njezinih doslovnih riječi: »Poslije smrti muža htjela sam život posvetiti bogovima, služiti u nekom od preostalih hramova u gradu. No gospodar Sicilijanac nije se složio.

Volio me je poput kćerke. On me je naučio čitati kad sam imala deset godina.« – A zašto ti nije dao da služiš u hramu? – Rekao je da bogovima danas više nije potrebna služba, već im je potreban netko tko će ih oplakivati! Rekao mi je savjetujući me: »Prepusti se malo tuzi, kćeri moja. Tuga je ljudska stvar. S vremenom će tvoja tuga iščeznuti, kao i sve ljudsko. I jednog ćeš dana naći drugog muža.« Saznah od nje da njezin sicilijanski gospodar nije pripadao ni jednoj određenoj vjeri; vjerovao je da je svaka vjera ispravna i da su sva božanstva dobra, ako služe dobrobiti čovjeka! Prislonivši glavu na moje rame Oktavija šapćući reče da je njezin gospodar uvijek tvrdio da se Bog čovjeku na svakome mjestu ukazuje u drukčijem obličju, da je takova narav božanstva! – Neobično mišljenje. – Nemojmo sad o njemu, daj da ti završim priču. Lice joj postade vrlo ozbiljno, no usprkos tomu još uvijek bijaše prelijepa. Leđima se osloni na zid pored kreveta i stade mi pričati kako su joj dani poslije smrti njezina muža bili teški. Osobito kad je gospodar, kojega je kuća bila puna, poslije smrti njezina muža otputovao na svoje godišnje poslovno putovanje zbog kojeg je mjesecima bio odsutan. Sicilijanac je svake godine dva puta odlazio na putovanje. Prvo, kraće, u Antiohiju, trajaše mjesec dana, a drugo, duže, koje je trajalo tri-četiri mjeseca, njegove je lađe vodilo u Zapadni Pentapolis (Libiju), zatim na sjever, gdje bi tjedan dana bile usidrene u Konstantinopolisu. Potom bi polazile za Pergam, a prije povratka u Aleksandriju zaustavljale se na Cipru i na Siciliji. On ima šezdeset godina i posjeduje tri velike lađe. No nema ni obitelji niti potomaka. I svaki put kad bi polazio na put govorio bi da bi to moglo biti njegovo posljednje putovanje, i da će, ako umre na moru, kuća pripasti njoj, pod uvjetom da ne otpusti kućepazitelja. Uz to je za nju na nekom tajnom mjestu u

kući, do kojeg samo ona može doći, ostavio novac. Oktavija mi reče da se uvijek nada njegovu povratku; nije joj do vlasništva nad kućom niti do skrivena novca... Ona vjeruje u drevna božanstva, osobito u boga mora koji se zove Posejdon. O njemu je govorila s velikim poštovanjem. Večernje sjenke već su se rasprostrte, ona ustade da upali svijećnjak, a onda se vrati i privije mi se uz grudi dovršavajući svoju priču: »Kad sljedbenici kršćanskog biskupa kojeg su zvali Teofil razoriše sve preostale velike hramove na zapadnom kraju otoka Farosa, koji štiti ulaz u luku, posljednji svećenici pobjegoše na sve strane diljem zemlje. Neka stara svećenica sklonila se u našu kuću; znala je za moje štovanje Posejdona i za moje molitve da zaštiti lađe moga gospodara. Svećenica je provela sa mnom, ovdje na terasi, posljednje tjedne svoga života. Najviše je vremena provodila uz ovu ogradu motreći na more... Nekoliko dana prije smrti pozvala me u svoju sobu, i glasom u kojem se mogla čuti svećenička uvjerljivost, rekla mi je ležeći na samrtnoj postelji: ‘Oktavijo, ne tuguj. Posejdon će ti s mora poslati muža kojeg ćeš voljeti i koji će tebe voljeti. Odagnat će ti suze, i život će ti ispuniti radošću. Doći će ti nakon što ti se ukažu dva znamena!’« Kad je Oktavija htjela saznati nešto više o ta dva znamena, svećenica joj je rekla da su to znameni u vremenu: dva dana, dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine. Svećenica je umrla, a Oktaviji dani prolažahu sporo dok se ne ispuniše dvije godine, a ona gotovo da je dotad prestala vjerovati u proročanstvo... No kad je vidjela mene kako se utapam da bih se potom spasio izašavši iz mora i krenuvši prema njoj samo u mokrim gaćama, i neznane sudbine, uvjerila se da je proročanstvo bilo istinito! Obuzeta iznenadnom i potiskivanom radošću, nasmiješi se pokazujući svoje blistave zube, i doda: – Dvije duge godine mislila sam da će moj muž koji treba doći biti pomorac koji će doploviti na nekoj lađi, ali vidjeh

tebe kako mi dolaziš na krilima i nošen valovima velikog boga. – Jesi li mi zato, vidjevši me, rekla ‘ljubavi moja’? – Da, jer sam te ljubila pune dvije godine prije no što sam te vidjela. A možda još i prije! Nisam znao kako joj odgovoriti pa je polako privukoh k sebi i obgrlih ju... a ona je šutjela i mirovala, sve dok nije usnula poput dojenčeta, ostavivši me na milost i nemilost oluji svakojakih misli. Što da radim, pitao sam se, s ovom bijelom ženom što spava na mojim grudima, čije me obnažene noge očaravaju i potiču mi maštu? Da napustim sve za što sam svih prošlih godina živio? Da ostanem u njezinoj postelji cio svoj život? Hoće li njezina ljubav moći zamijeniti moj veliki san o izvrsnosti u liječništvu i u teologiji? U vrijeme kad je umro njezin muž ja sam još bio nezreo dječak u Nag Hammadiju, razmišljao sam o ženidbi nekom nubijskom djevojkom, kako je to učinio moj stric u čijoj sam kući tada živio... Nubijci svoje kćeri daju samo Nubijcima, osim u iznimnim prilikama. Moj djed, otac moga oca, u nubijsku zemlju bijaše došao iz srednjeg Egipta, živio je s Nubijcima i umro među njima postavši jedan od njih. Moj otac i moj stric rodili su se ondje. Moj se stric oženio Nubijkom, a otac je u nekom selu u Delti našao ženu koja je poslije postala moja majka. Kad sam imao otprilike osamnaest godina, zanos pticâ i parenje životinja počeli su me uzbuđivati. Počeo sam sa stricem govoriti o ženidbi s nekom nubijskom djevojkom. Njega su ljudi ondje voljeli te je to mogao srediti, ako ja hoću. No on mi je, s meni neznana razloga, savjetovao da dovršim naukovanje u liječništvu i teologiji... Moj je stric bio dobar kršćanin, i ozbiljno bolestan. On je bio taj koji me je nagovorio da posjećujem crkvu u Nag Hammadiju, te školu i crkvu u Ahmimu. Sigurno je već umro. Pitam se nije li htio da postanem monah zato da iz svog srca izbrišem sjećanje na ono što su učinili ubojice moga oca?... Oca su

mi ubili, a jedan od ubojicâ oženio je moju majku. Kako otkloniti sjećanje na to? Moja majka... kako se mogla udati za jednog od tih ubojicâ? Otac mi bijaše dobar čovjek; nikad nisam vidio da joj prigovara ili da ju udara. Vodio me sa sobom bacati u Nil mreže s jajolikih stijena za koje se vjeruje da su nebeska jaja što su sišla s neba s vodom Nila, da onoga koji stoji na njima štite od krokodilâ, koji su isto tako sveti. Ja sam se radovao kad bi se u mreži našlo ribe, a otac se radovao zbog moje radosti... Zašto su ga ubili, i to na onakav način?... O Isuse Kriste... osjećam bol u srcu kakvu je Djevica osjećala zbog tebe... Osjećam svu dubinu muke kakvu je proživljavala onoga dana kad su ti ruke i noge probili čavlima pribijajući te na križ. Ja sam kao i ti razapet, na križ svojih sjećanja. I osjećam bol gubitka kakvu je osjećala Djevica... – Ljubavi, ti plačeš... Ah, rastužila sam te svojom pričom. – Nisi Oktavijo. Samo spavaj, ja plačem zbog bijede ovoga svijeta, i njegove tjeskobnosti. – Nemoj, ljubavi moja. Molim te ne plači... Dođi u zagrljaj Oktaviji koja te ljubi. Sjedinismo se u zagrljaju, i zahvati nas san... taj nebeski blagoslov za sva stvorenja. Te noći ništa nisam sanjao. Rano me probudi ljupko Oktavijino kretanje po sobi – motala se po sobi sretna i mirna. Kad otvorih oči, ona pohita i ispruži se potrbuške pored mene, a lice joj se ozari radošću koju je s postelje isijavala na cio svijet. Primijetih da se moja mrka pút lagano zarumenila te mi je tijelo dobilo brončanu boju. S prva pomišljah da je razlog tomu ono što smo nas dvoje činili među plahtama; ali Oktavija mi reče, svijajući se od smijeha, da je tajna u jučerašnjem suncu i u slanoj morskoj vodi. Shvatih tada i zašto je bjelina njezina tijela mjestimice zacrvenjena... Ispružih se pored nje, osjećajući se lagodno u svojoj golotinji; bijaše to po drugi put da sam osjetio ljepotu vlastitoga tijela... Po drugi i posljednji put u životu.

Pošto me je dugo izazivala ljubeći me u usta, pozove me u kupaonicu, kazavši mi da je napunila kadu toplom vodom i mirisnim biljem iz zemalja s Istoka. Izlazeći iz postelje reče mi da će iz moje torbe uzeti odjeću da je opere, a ja, kao da me je kakav kukac ujeo, kriknuh: »Ne, nemoj!« Brzo dodavši: »Ne volim da bilo tko pere moju odjeću. Ja to činim sâm, već godinama.« – Ljubavi, uz tebe godinama nije bilo Oktavije! – Molim te, ne protivi mi se. I nije mi se više protivila. Uze me u zagrljaj kojim obuhvati mene i sva moja sjećanja, sve moje duboko zakopane boli i rijetke radosti. Njezin je zagrljaj obuhvaćao cio svijet. U uho mi šapne da se još nisam naviknuo na nju, da će to doći s vremenom. Njezin mi je dah zagrijao grudi, a usne kojima me ljubila po vratu raspalile su moju želju za njom. Dok je s mene, po drugi put, skidala odjeću u kupatilu pored njezine sobe, zamijetih joj u očima pogled pun žudnje. A i ja sam gorio od žudnje za njom. Dotaknuh vodu; bila je mlaka i pozivala me da sjednem u mramornu kadu s četiri izrezbarene noge. Položih ruke na rub i pružih noge u vodu, dok mi je ona nježno masirala ramena. Sklopih oči pokušavajući se prisjetiti svega što sam doživio, da bih se opustio i smirio. No sjećanja mi sva iščezoše iz glave, jer me je Oktavija dodirivala, odagnavši mi iz sjećanja sve što sam prije nje vidio. Krajnje nježno nagne me prema naprijed da bi mi izmasirala leđa. Prepustih se njezinim dlanovima, i nemir koji me bijaše obuzeo kad je htjela isprazniti moju torbu iščezne. Monaška halja i drveni križ mogli su ju uzrujati, no zaustavio sam je u pravom trenutku... Rojile su mi se mračne misli i pitanja – dokad će trajati to nestvarno stanje, ta trenutna i iluzorna sreća? Po prirodi se ne zavaravam, i nikad u životu nisam lagao. Zašto sam onda i sebe i nju doveo u zabludu već prvog trenutka kad sam je vidio?

Gospodin gleda na mene i na nju, i neće mi oprostiti moje ponašanje. Od njegove me kazne može izbaviti samo kajanje i njegovo milosrđe. Da hoće, mogao bi mi oprostiti; ali mogao bi me i kazniti patnjom zbog grijeha što ga počinih... Već je činio da patim i prije no što sam počinio bilo kakav grijeh! A možda je ovo dio toga... No što je s Oktavijinim grijesima? Hoće li je Gospod kazniti, ili se na nju neće obazirati stoga što je poganka koja ne vjeruje u nj? Kažnjava li on samo vjernike?... Mislim da će na koncu svima oprostiti, jer je milosrdan! Iznenada donijevši odluku, naglo ustadoh, odjenuh svoju odjeću i zamolih ju da zajedno pođemo do pećine među stijenama. Na tomu mjestu gdje je prvi put vidjeh ispričat ću joj sve o sebi, i sve će biti okončano ondje gdje je i počelo, a ja ću se vratiti onome zbog čega sam i došao amo – liječništvu i teologiji... Jednog ću se dana vratiti u svoje selo, otvorit ću očevu kuću koja je već godinama zatvorena, i živjet ću ondje životom monaha koji liječi ljude. Iz mojih će ruku nastajati čuda što svjedoče o Božjem postojanju, a ondašnji ljudi zaboravit će što se bijaše dogodilo s mojim ocem i majkom. Izabrat ću za se crkveno ime koje mi se sviđa i u kojem će se ogledati bît moga bića... A onda će... – Na što misliš, ljubavi? Misliš li o meni i tebi? – Htio bih da izađemo iz ove velike kristalne kugle i odemo do pećine pored mora. – Otići ćemo kasnije... Dođi, ljubavi, osušit ću ti tijelo. Pitanja me opet stadoše opsjedati – zašto me ova žena masira? Zašto mi pruža tu ljubav što izbijajući poput vala plavi cio svijet? A ja o njoj znam samo ono što mi je sama rekla... sigurno mi je štošta zatajila, i zasigurno je to što taji grozno! U svakom slučaju, ona je poganka koja vjeruje u glupe praznovjerice o grčkim bogovima, bogovima što jedan drugome podvaljuju, što ratuju s ljudima, često se žene i varaju svoje žene! Kakva li je bolesna mašta mogla poroditi grčke bogove? A najneobičnije je što još ima onih

koji vjeruju u njih! Poput Oktavije koja vjeruje da me je bog mora Posejdon uputio k njoj. No more nema boga, a mene nitko nije poslao... Ali kako da pouzdano znam da ona griješi a da sam je u pravu? I Petoknjižje, u koje vjerujemo, prepuno je bitaka, ratova, i izdaja. A i Egipatsko evanđelje, koje čitamo premda je zabranjeno, razlikuje se od četiri kanonska evanđelja! Je li izmišljotina ono ili su izmišljotina kanonska evanđelja? Ili se Bog krije iza svih tih vjerovanja? – Ljubavi, odjeni ovu čistu odjeću da ti ne bude hladno. Ja ću s tvoje halje isprati skrutnutu morsku sol. Otresoh misli što su me opsjedale. Odlučno odbih odjenuti čistu odjeću sicilijanskog gospodara koju mi je Oktavija ponudila. Osjećao bih se nelagodno u odjeći od svile. Samo se žene odijevaju u svilu, premda i u odjeći muškaraca u Aleksandriji ima nešto čudnoga; nama Egipćanima njihova je otmjenost strana. Hitro uzeh svoju kratku halju i navukoh je na golo tijelo, osjećajući nelagodu zbog načina na koji me je promatrala. Krenuh ispred nje prema izlazu iz kupaonice, dlanovima štiteći oči od popodnevnog sunca. Ona me obgrli s leđa i stade mi dlanovima trljati grudi, prislonivši glavu na moja pleća... Stadoh kao prikovan, a ona se, zadovoljna, zaustavi. Nakon dugog trenutka šutnje, okrenuh se k njoj i rekoh joj namrgođeno da ona još ne zna ni kako se zovem, i da me uopće nije pitala za ime. – Ljubavi, ja znam ime kojim te ja zovem, i koje nitko nikad neće nositi do li ti – Teodor Posejdonov. Oktavija me je iznenađivala svojom odvažnošću i svojom jogunastom naglošću... Zar misli da je božica što ljudima daje imena? Istina, za me je odabrala posebno ime, koje na grčkome znači ‘Posejdonov božanski dar’! Ali ja joj svejedno pokazah da se ljutim; a ona samo postade još zaigranija. Reče da će mi, ako mi se to ime ne sviđa, dati drugo – Teofrast, što doslovce znači ‘Božja riječ’.

– Oktavijo, prestani s tim ludostima. Ni to nije moje ime. Sve su to grčka imena, a moje je ime egipatsko. – Pusti sad Egipat i Grčku. Ti si onaj što potvrđuje Božju riječ, i odsad ćeš se zvati Teofrast... ili Teodor Posejdonov – izaberi jedno od ta dva, reci mi koje si odabrao, da te tim imenom zovem! A sad dođi, da ti pokažem kuću. Nisam znao kako joj odgovoriti, a ona mi i ne dopuštaše da odgovorim. Uze me za ruku i izvede me iz kupaonice. Izvede me zapravo iz bespuća mojih dvojba. Dio mene ju je želio, volio je njezinu pamet, njezinu živost, miris njezina tijela. Da, Oktavija bijaše pametna, čista i poželjna. No ja sam ju izgubio, i ona je mene izgubila, dva puta... Ah, tko će zaustaviti ovu oluju boli što bjesni u mom srcu... Sad ću prestati pisati, i malo se odmoriti. A onda ću se vratiti pisanju, ako se uopće probudim. *** Što Azazel hoće od mene? Zašto me tjera pisati ono što se zbilo i ono što se zbiva? Mora da mu je na pameti neki zao naum, sukladan njegovoj naravi. Uhvatio me je u zamku zato da bi me naveo da pričam gnusne i griješne stvari što su se desile s Oktavijom. Duh je moj tmuran i onečišćen. – A je li tvoj duh uistinu bio tako čist prije no što si počeo pisati, Hipa? – Azazele! Došao si... – O Hipa, koliko sam ti puta rekao da ja ne dolazim niti odlazim. Ti dolaziš meni, onda kad hoćeš. Ja ti dolazim iz tebe sâma, po tvojoj volji. Pojavljujem se kad želiš da uobličim tvoje snove, da prostrem prostirku tvojim maštanjima i da ti vratim ono što si potisnuo iz svog sjećanja. Ja nosim tvoje grijehe, tvoje zablude, tvoje nevolje; ja sam onaj bez kojeg ne možeš, bez kojeg nitko ne može. Ja sam onaj koji...

– Zar pred samim sobom veličaš svoje sotonsko biće? – Oprosti, ušutjet ću. – A što hoćeš sada? – Hoću da pišeš, Hipa. Piši kao da se ispovijedaš. Dovrši svoju priču, u cjelini... Sjeti se što je bilo kad ste ti i Oktavija silazili stubama. *** Ispovijest je divan obred. Čisti nas od svih grijehâ, ispire naša srca čistom vodom milosrđa Gospodnjeg, koja plavi sve stvorenje. Ispovjedit ću se ovim pergamentima, ništa neću kriti. Možda ću poslije toga biti spašen. Terasu kuće s posljednjim je katom povezivalo deset stuba, a – prema onome što je rekao Plotin Tužni – to je broj nebeskih umnosti što Boga povezuju sa svijetom. Na najvišoj stepenici Oktavija se stisne uza me, uze moju donju usnu i stade preko nje prelaziti jezikom tako da sam se gotovo onesvijestio od užitka. Njezino se lice ozari i reče da je to tek prvi od deset poljubaca kojima će me obasuti! Sišavši na slijedeću stubu lijevu ruku zavuče u otvor moje kratke halje, gurne me uza zid još se jače privinuvši uz moje tijelo. Stajaše na stubi iznad moje, sagne se do mog uha i uze ušnu školjku u usta sišući ju poput dojenčeta što je navalilo na dojku iako nije gladno. Kad mi dahnu u uho, sav uzdrhtah. Od drugog poljupca se zaljuljah i zamalo padoh niza stube; zato sjedoh, posve onemoćao, i prepustih da čini što hoće. Ona odbaci svoju haljinu, razodjenuh se i ja i prepustih se žaru strasti... O ostalim poljupcima ne mogu govoriti. Na dnu stubišta posve se sjedinismo, kao da smo prvotna tvar iz koje je nastao svekoliki bitak. Bijaše čas podamnom čas nadamnom poput kakve divlje mačke, jahala je i bila jahana... A kad se ta neobuzdanost smiri,

ustadosmo iscrpljeni, navukosmo odjeću, i ona me uze za ruku i povede da razgledam kuću koju je obasjavala danja svjetlost što se proširila i u nama. Oktavija bijaše nježna, uslužna, i poletna. Hodio sam za njom, obuzet mislima i važući mogućnosti. Mogao bih ostati s njom samo nekoliko dana pa otići vrativši se onome zbog čega i dođoh u Aleksandriju, ne dopustivši da se moje srce poveže s njenim, i bez odabiranja bilo kojeg grčkog imena... Ma kako da je lijepa i ma kako da je obuzeta poganskom požudom, neću dopustiti da me mog imena i mog jezika liši Aleksandrijka koju poznajem tek dva dana... Neću dopustiti Oktaviji da me liši mene sama... Ah bijah tada tako mlad... Tko zna, da sam joj se toga dana prepustio, možda bi naša tragična sudbina bila drukčija?... Tko zna... Sad nema vajde od toga, što je bilo, bilo je, toga više nema i neće se vratiti... Dok smo s gornjeg kata gledali onaj lik tužnog psa, upitah ju: – Zašto su ti dali ime Oktavija? – Moj se otac dvaput ženio i imao je mnogo djece. Ja sam osmo od desetoro sinova i kćerî. – Onda ću te zvati Timašmuna, što na egipatskom znači »Osma«. Ona se samo blago nasmija, ne komentirajući moje riječi. Uvede me u prostranu dvoranu kojoj zidovi i tavanica bijahu od bijela mramora, i gdje u sredini stajaše kada dvostruko veća i još urešenija od one u njezinoj kupaonici. Reče mi da je tu predivnu kadu gospodar donio iz Rima. Bijaše uistinu predivna, kao i sve ostalo u toj i u drugim dvoranama. No odjednom me obuze tuga što bijaše zakopana duboko u meni, odvajajući me od svega oko mene – više mi sve te svjetovne besmislice nisu bile važne. Provede me kroz cijelu kuću. Išao sam za njom, ali odsutan. Osjećao sam da me iskušava, da mi pokazuje kako bi bilo lijepo da ostanem s njom. U sebi rekoh, odupirući se tome, da nikad ne bih mogao prihvatiti da budem sluga

sicilijanskog trgovca, i da se oženim pet godina starijom poganskom služavkom, koja će me stalno opsjedati svojom neobuzdanom žudnjom. Tko mi kaže da ne spava sa svojim gospodarom? A, ako nije tako, tko ju je naučio svoj toj opscenosti? Njezin gospodar mora da je do srži opscen, čovjek koji daje na volju svojoj požudi, u kuću dovodi prostitutke, svoje aleksandrijske noći provodi u njihovu zagrljaju, pridružujući im i Oktaviju!... Tog sam trenutka osjećao duboku mržnju spram tog čovjeka, i velik gnjev spram ove žene koja me hoće zarobiti svojoj ljubavlju, koja hoće da zaboravim sva svoja očekivanja. – Ovo je, dušo, knjižnica. Te njezine riječi, i nježan dodir njene ruke u mojoj, vratiše me u stvarnost. Kad uđosmo u prostoriju, zaprepasti me brojnost knjiga uvezanih u sveske i poredanih na police duž zidova, i svitaka u udubinama u zidovima. Oduvijek sam volio knjige; tog trenutka bio bih volio da ostanem sâm, te skoro zaplakah bez razloga, ili zbog toga što uvijek popuštam... Zamolih da malo ostanem s knjigama, a nju ta moja molba učini sretnom. Poljubivši me u obraz, reče mi da ide pripremiti ručak. Ostavi me ondje, izgubljena sred te velike prostorije. Pogled mi lutaše po zidovima s udubinama u kojima se čuvaju papirusi i prekrivenih policama za knjige. U to sam vrijeme mogao čitati grčki i egipatski (koptski), a hebrejskim i aramejskim još nisam bio ovladao. A ondje nađoh i knjigâ na drugim jezicima – kao što je mladi jezik koji nazivaju latinskim – i ispisane drugim pismima, istočnjačkim, koja dotad nikad nisam vidio... Na koliko li je jezika čitao taj bludni trgovac koji ne vjeruje ni u jednog boga? Ili je knjige kupovao da bi se hvalio, kako to čini većina neobrazovanih bogataša? Ne, ne izgleda da je hvalisavac... na njegovu otmjenom radnom stolu, u kutu sobe, ležalo je više knjiga i dva sveska uvezanih papirusa, na kojima su bili tankom pisaljkom ispisani komentari na

grčkome. Pošto pregledah uvezane sveske na stolu i na policama, utvrdih da su bilješke i komentari bili svi napisani istom rukom i potpisani njegovim imenom. Dakle on čita grčki i druge jezike. Većina onoga što čita, kako bijaše vidljivo iz njegovih promišljenih komentara, jest povijest i lijepa književnost. Taj je čovjek čuvao dva rukopisa Ezopovih basni i poemâ filozofa Heraklita. Posjedovao je i teologijsku raspravu pisanu Origenovom rukom... Stadoh listati knjige i otvarati svitke, otkrivajući posvuda na marginama njegove komentare i bilješke. – Ljubavi, ručak je gotov! Dođi! – Ostat ću ovdje još jedan sat. Još nisam gladan. – Dođi, ohladit će se! Nemoj me mučiti kao što čini gospodar. Očito si sličan njemu, voliš knjige. – Možeš li mi amo donijeti jelo? – Ne, to se ne može. Jest ćeš u mojoj sobi. Knjige neće pobjeći. Hajde, ostavi tu knjigu! Ja sam jako gladna, i jako te želim. Knjigu koju mi uze iz ruke vrati na mjesto na polici. Otvorivši korice od debele kože reče mi smijući se: »Aristotel! Zar hoćeš da nam se ručak ohladi zbog njega...« Njezine riječi i njezino izrugivanje velikog filozofa uvrijediše me. Rekoh ljutito: – Šta to govoriš? Aristotel je učitelj drevnoga svijeta, prvi koji je ljudskom rodu podario načela mišljenja i logiku. – Ha, ha! A prije njega čovječanstvo nije poznavalo logiku i načela mišljenja? Meni se, u svakom slučaju, on ne sviđa. U svojim knjigama govori mnoštvo glupostî, tvrdi da su žena i rob iste naravi, drukčije od naravi slobodna čovjeka. On je nazadnjak. – Oktavijo, to nije prikladno. Ali vidim da su ti poznata drevna znanja! – Ha, ha, znam ja ponešto. Gospodar mi voli čitati staro štivo. Stalo mu je do toga da me obrazuje. Naš susjed,

bogati kršćanin, vidio me je jednom gdje u vrtu čitam pa mi je rekao: ‘Sicilijanac zmiju hrani otrovom’... I taj susjed je nazadnjak kao i tvoj drevni učitelj, ha ha! Nisam znao kako joj odgovoriti, a ona mi i ne dopusti. Nježno me gurnu van iz prostorije, a na vratima se zaustavi zagrlivši me... Oktavija bijaše neumorna! Reče mi, smijući se, da će mi taj poljubac potaknuti apetit. Ispružismo se na podu u njezinoj sobi... Dok smo jeli na uobičajeni način, to jest tako da mi je hranu stavljala u usta, reče da ću se svidjeti Sicilijancu, jer on voli znanje i one koji ga žele steći. Doda da je on prijatelj gradskom guverneru, da ima brojne poznanike, i da će mi pomoći u naukovanju u liječništvu, a ona da će me okružiti svojom ljubavlju, dok ne postanem najpoznatiji liječnik u Aleksandriji, štoviše, najpoznatiji liječnik na svijetu... Najviše me iznenadi rekavši: – Bit ćeš poznatiji od Galena, od Hipokrata i od svih sljedbenika boga Eskulapa, ljubavi. – Oktavijo... ti znaš toliko mnogo toga! – Želim znati samo za tebe. Reci mi, jesi li sretan sa mnom? Ne, nemoj mi sad odgovoriti, pričekaj i vidjet ćeš. Gospodar se vraća za mjesec dana. Reći ću mu sve o nama, i on će te primiti u našu kuću... Gospodar! Osjećao sam da ga mrzim, da osjećam duboku mržnju koja se, nakon što vidjeh njegove bilješke i komentare, miješa s nečim sličnim poštovanju i prikrivenoj zavisti... Bijah smeten, i pobjegne mi: – Je li te tvoj gospodar Sicilijanac poveo u krevet? Moje ju pitanje povrijedi, i odjednom joj potekoše suze. Lice joj se zarumeni od žalosti i potisnute ljutnje. Ja zapravo nisam htio reći to što sam joj rekao. Htio sam ju pitati kakve je naravi njihov odnos, udvara li joj se taj čovjek kad je kod kuće, osobito stoga što je ona usamljena udovica snažne žudnje. Drugim riječima, traži li od nje da zimi

zagrije njegovu postelju, da mu olakša usamljenost kad tuguje zbog svog psa... Hoću reći, ima li, kao njezin gospodar, običaj lijegati s njom? Oktavija je stajala namrštena. Gledaše u rese na sagu, ne izgovorivši ni riječi. Kad je pokušah utješiti zagrlivši je, ona se otrgne od mene i ponovo zaplače. Pokajah se što sam ju povrijedio, i pomislih da bi bilo najbolje da nestanem, da jednim pokretom zbrišem sve što je bilo. Kad naglo ustadoh, ona me zgrabi za halju. Ja zastanem, a ona me gurne na tlo, još uvijek namrgođena. Ponovo sjedoh, pogleda uperena u vrata. Dugo smo šutjeli, a onda ona prekine šutnju rekavši mi nesigurnim glasom, trljajući obraze, da – s obzirom na ono što sam joj rekao – ja ništa ne razumijem. Gospodar Sicilijanac joj je poput oca; štoviše, prema njoj se ponaša više kao djed no kao otac! On ju je, poslije smrti njezine majke i oca, odgojio. On je duboko žalostan i nesretan. I – kako je rekla – pola svoje godišnje zarade od trgovine poklanja aleksandrijskim siromasima. – Oprosti mi Oktavijo, ti si tako lijepa... Samo sam htio... – Dosta, ne ispričavaj se... Oprostit ću, jer još ne poznaješ čovjeka kojeg optužuješ.

Peta listina MOJA ISKUŠENJA JOŠ TRAJU Život je nepravedan. Čini da se radujemo i da budemo sretni, a onda nas iznenadi i promijeni se, donoseći nam nešto posve drugo. Jesam li to ja, onaj koji je prije dvadeset godina bio u Aleksandriji? – Zašto mi život danas naplaćuje sve pogreške i sve grijehe što sam ih tada počinio? Zašto nas Gospodin na sudnji dan vraća unatrag da nam naplati ono što smo učinili prije toliko vremena, kao da smo živjeli život koji se uopće nije mijenjao?... Ubrzo sam shvatio da sam pogriješio u vezi s Oktavijom i njezinim sicilijanskim gospodarom; no kad to shvatih, trenutak bijaše već prošao – mrtvi su mrtvi, a živi su poput mrtva čovjeka. Te noći Oktavija je vrlo malo govorila. Njezina me šutnja držala zbunjenim sve dok me ne uhvati san u njezinu krevetu. Posljednje čega bijah svjestan prije no što sam zaspao bio je njezin tužan pogled dok me je pokrivala... Rano ujutro probudi me njezino kretanje. Njezin smiješak, i to što je sjela na pod pored kreveta, umiri me. Pred njom, rasprostrt na podu, bio je doručak što ga je priredila za nas dvoje. Toga sam joj se jutra opet ispričao zbog onoga što rekoh prošle večeri, no ona moje mucave riječi zaustavi stavivši mi vršak prsta na usta, dok su joj iz očiju tekle suze. Promijeni smjer razgovora pitajući me za moj zavičaj i moj raniji život. Ja joj odgovorih onako kako je to situacija nalagala, ne rekavši joj ništa što bi ju moglo povrijediti... no nju je zanimala svaka moja riječ. – Dođi, nešto ću ti pokazati. Lagano me pogurnu te siđosmo u veliku spavaću sobu u kojoj bijaše Sicilijančev krevet. Već sam tu sobu bio vidio s

vrata, no sad uđosmo. Oktavija otvori prozor i vrata na veliku verandu što je gledala na obalu i obližnje more, a soba se ispuni svjetlošću. Ne izađoh na verandu da me ne bi vidio kućepazitelj ili neki od prolaznikâ, premda bih bio volio malo sjediti u vješto napravljenom naslonjaču od šiblja, i gledati s toga divnog mjesta susret mora i neba. – Evo, ovo je gospodin Sicilijanac. Oktavija pokaza na drveni kovčeg što stajaše na stolu u desnom kutu sobe, nasuprot verandi. Na poklopcu mrtvačkog kovčega bijaše vrlo istančano naslikan portret sijeda čovjeka u grčkoj odjeći kakvu nose bogati ljudi. U pogledu mu se mogla vidjeti pritajena tuga i inteligencija. Portret bijaše naslikan prema običaju bogatih Egipćana i Aleksandrijaca koji su davali da im se na posmrtnom kovčegu u kojem će mumificirani poslije smrti biti pokopani naslika portret. Mumifikacija je običaj naslijeđen od pogana. Drevni su Egipćani poslije smrti na taj način tijela umrlih čuvali u granitnim sarkofazima na kojima su bili uklesani likovi drevnih bogova. Kovčezi su kasnije bili drveni, s naslikanim likom pokojnika na poklopcu... Promotrivši dobro Sicilijančev portret, shvatih da je Oktavija htjela da vidim da se radi o čovjeku poodmakle dobi, mirnih crta lica, kao u filozofa. Potvrđujući ono što se moglo naslutiti iz portreta, ona doda: »On živi asketski. Svoj mrtvački kovčeg čuva u spavaćoj sobi, uvijek razmišljajući o smrti. Najveći dio dana što ih provodi u Aleksandriji provodi sjedeći na ovoj verandi gledajući na more, ili čita svoje knjige.« – Zašto izgleda tako tužan? – Zato što je usamljen. On je i pjesnik. Hoćeš da ti pokažem njegove pjesme? Odgovorih joj potvrdno i ona me povede u prostranu knjižnicu. S jedne police uze list na kojem su na grčkome bili zapisani stihovi onim istim rukopisom koji sam vidio na marginama knjigâ... Premda to nisam tražio, Oktavija me

ostavi sama u knjižnici, pošto me na tren zagrli i šapne: »Volim te«. Ja ne rekoh ništa. Poslije još jednog dugog poljupca podno vrata, pruži mi stihove, rekavši mi da nam ide pripremiti ukusan ručak... Više me puta dolazila nasmiješeno pogledati, dok sam bio sretan među knjigama. Sicilijančeva poezija bila je poput njegova portreta – blaga i tužna. Najvećim dijelom to su bila ironična razmatranja o životu i o moru, na način drevnih pjesnika i novih filozofa. Neke kitice su me se dojmile pa sam tražio od Oktavije – kad me je opet došla vidjeti – da mi donese nekoliko listova da ih prepišem. Dade mi dugačak svitak papirusa i dva komada pergamenta od kozje kože, vrlo lijepo pripravljena. Pjesme na grčkome zbog njihova poganskog značaja nisam prenio doslovce; zapisao sam riječi okomito, odozdo prema gore, u razmaknutim stupcima. Bude li ih netko čitao vodoravno ili na bilo koji način drukčiji od onoga koji je samo meni poznat, učinit će mu se da se radi o pojedinačnim riječima bez značenja... Grijeh nije u pojedinačnim riječima, grijesi su samo u od njih složenim izrazima. Na isti sam način prepisao neke od Sicilijančevih komentara zabilježenih na marginama grčkog prijevoda Petoknjižja – to jest prijevoda koji je poznat kao Septuaginta – te njegove komentare na neka od Evanđelja. Njegovi su komentari započinjali riječima: »Kako čovjek može vjerovati da...«, a onda bi bio donijet sažetak više redaka pokazujući da je nemoguće razumom prihvatiti njihovo značenje!... Kako mi se učinilo, taj čovjek nije shvaćao da vjera nema nikakve veze s razumom, da vjera jest vjera samo ako se protivi razumu i logici, inače bi bila filozofsko mišljenje. Usprkos tomu, toga sam dana osjetio simpatiju za tog čovjeka koji je pun dvojbi, kao što danas suosjećam sa sobom zbog istih takovih dvojbi. U doba podneva do knjižnice dopre ugodan miris jela. Zatvorih vrata i oprezno otvorih prozor pa se vratih

premetanju knjigâ i prepisivanju komentarâ. Još ne bijah ispunio cio svitak papirusa, kad uđe Oktavija sa svojom uobičajenom zavodljivošću da me pozove na ručak. Molio sam ju da se malo strpi, ali mi nije dopustila. Bijaše odjevena u prozirnu tamnu haljinu otvorenu na grudima i nadlakticama, a bujna kosa uokvirivala joj je nasmiješeno lice... Oktavija bijaše predivna žena. Pođoh za njom ostavivši na podu knjige, tintarnicu i svitak, nadajući se da će su vratiti poslije ručka. Ali toga se dana više ne vratih knjigama i svitku. A poslije toga se dogodilo ovo što ću ispričati. *** Dobro sam se osjećao i bio radostan kad smo ušli u njezinu sobu, gdje su hrana i pladnjevi bili raspoređeni na podu. Sretnim me nije činila hrana, već brižnost kojom me je Oktavija okruživala. Otkad mi je umro otac nisam navikao da mi se itko tako bez ostatka posvećuje kao Oktavija tih dana. Usprkos njezinu nukanju nisam mogao puno jesti, premda je hrana bila izvrsna. Moja je želja za njom nadvladala želju za hranom, a ona je to zamijetila iz dugih pogleda koje sam joj upućivao, te me ne odbi kad joj priđoh i sjedinih se s njome. Osjetih da ju ljubim, i da možda zaslužuje da s njom provedem ostatak života. U sebi rekoh: »Zašto ne? Naukovat ću u liječništvu i liječit ću bolesne u ovom velikom gradu. Neću se odreći svoje vjere, samo ću odustati od monaštva. Moj je zavičaj daleko, a u njemu nema ničeg što me sili na povratak, moj će zavičaj i utočište mome duhu biti Oktavija. Zašto ne? Nikad ne vidjeh ljepše žene, niti nježnije i ljubaznije. Zar nema, premda je poganka, čišće srce i čišću dušu od većine kršćanki koje sam upoznao? Hoću reći, od onih koje sam vidio iz daleka!... Ali što mi jamči da me jednog dana neće