njegovih hipostaza. Premda o tome danas svi raspravljaju. Egipat se tvrdo drži stajališta po kojem se Bog u cjelini utjelovio u Kristu od dana začeća. Oni kažu da u Kristu nema podijeljenosti božanske i ljudske naravi. Izraz koji je u svojoj posljednjoj poslanici upotrijebio biskup Ćiril presudan je – tijelo Kristovo nije se prometnulo u božansku narav, niti se Bog prometnuo u tjelesnu narav; tako nije bilo čak ni kad Krist bijaše dijete u povojima.« Farizej se okrene k meni kao da tek sad bijaše zamijetio moju prisutnost, ali me pogleda kao da gleda neku drugu osobu koja se krije u meni – imao je onaj neobičan pogled, koji u onoga tko ga ne poznaje može izazvati nelagodu. Podiže obrve i raširi oči, smakne kapuljaču te se ukaza njegova sjajna ćelava glava. Dlanom protrlja čelo i reče: »Skreni pozornost, Hypa, na snagu Ćirilovih riječi kad kaže: ‘Božja riječ sjedinjuje hipostazu s tijelom, On je Bog svijeta, Gospodar svega, ni sluga ni gospodar sebe sama. I on je, kao i mi, rođen pod Zakonom, premda je On taj koji Zakon uspostavi kao Bog. To je jedna ista hispotaza, jedna osoba, jedna narav, čovjek i Bog, Sin i Gospodin... A budući da je Presveta Djevica fizički rodila, Bog je konsupstancijalan s tijelom kao hipostazom, te je ona, prema tomu, Majka Božja...’ Biskup Ćiril vrlo je rječit, Hypa, zna što govori i nikad neće povući svoje iskaze. Ali ni biskup Nestorije neće promijeniti svoje uvjerenje da je Bog Isusa uzeo kao svoje očitovanje, jer Bog je nevidljiv, a mi se klanjamo pred vidljivim Kristom, da bismo mogli razumjeti da on jest dvojak. A ta dvojnost, prema Nestorijevim riječima, jest Krist koji preuzima Riječ Božju, i Krist čovjek kojeg Riječ Božja preuzima, i koga se može nazivati imenom onoga koji ga je preuzeo.« Nehotičnom kretnjom Farizej ispruži ruku prema vatri da se zagrije trljajući ruke, te doda: »Biskup Nestorije vjeruje u ono što je čuo od biskupa Teodora Tumača, i od drugih, to jest da se Bog očitovao u Kristu Čovjeku. I kako
bi bilo moguće da se te dvije sljedbe izmire, kad svaka od njih ide putom suprotnim od one druge? Što nepopustljivije slijede svoja uvjerenja, to više se produbljuje njihovo razmimoilaženje i sve je veći jaz koji ih dijeli. A kad bi se i složili glede Kristove naravi, razilazili bi se glede hipostaze Duha Svetoga, što je još jedno otajstvo koje izaziva dvojbe. Ni jedni ni drugi neće se nikad dati uvjeriti u nešto u što već nisu uvjereni. Preostaje dakle samo prijepor, zatim sukob, i na koncu rat... Rat je, Hypa, vjetar što divlja u ljudima, povlači ih za sobom i njima upravlja, ne smirujući se dok ih ne sukobi jedne s drugima, razarajući ih. Taj će se njihov vjetar razmahati i raznijeti im duše... Rat... Možda je Isus Krist mislio baš na to kad je došao na zemlju noseći mač?« Pogleda uperena u vatru koja je plamsala, Farizej izgledaše poput kakva mazdejskog maga što u obliku plamena traži ono što je skrito. Načas ušutje. Oči mu prekrije tanka koprena suzâ na rubu vjeđâ; a onda dva mokra traga brzo krenu niz obraze, gubeći se u bradi... Činilo se da više neće govoriti, no on rukavom obriše obraz i, neobično drhtavim glasom, nastavi: »Vjera je odveć težak polog, nije nemoguće da netko od nje strada. Naša nam vjera nameće obveze. Nameće ih mnogo više onome koji je se drži no nevjernicima. Ali nameće obveze i nevjernicima! Svi su grešni, svi su zabludjeli, a Nebeski Otac je hipostaza od svega odvojena, koja se krije iza svih tih dogmi. On se nama nikad ne očituje posvema, jer mi ne možemo obuhvatiti sveukupnost njegovih očitovanja. On je više od puke riječi ‘hipostaza’ više od riječi ‘narav’, onkraj je našeg poimanja. Daleko je od nas, a mi smo daleko od sebe samih, jer smo svi taoci onoga što zamišljamo. I sâm pojam hipostaze nejasna je zamisao, koju smo mi izmislili, u koju vjerujemo, oko koje se sporimo, i uvijek ćemo međusobno ratovati zbog nje. Možda će jednom doći dan kad će svaki čovjek imati svoju vlastiti ideju, drukčiju od ideje drugih
ljudi, te će se religija izgubiti, i vjerozakon iščeznuti. Toga će dana, ako nastupi... Idem u svoju ćeliju!16 Farizej naglo ode, kao da mene i nema, ne potrudivši se da za sobom zatvori vrata knjižnice. Škripa kamičaka pod njegovim nogama postupno bivaše sve tiša dok se udaljavao u noć. Oko mene zavlada mir, a ja ostadoh sam i žalostan. Zatvorih vrata i smaknuh kapuljaču. Ispružih se na pod pored ražarenog ugljevlja u dagari, raširih ruke i padoh u san sličan nesvjestici. *** Ujutro me probudi cvrkut pticâ, no ja ostadoh ispružen na podu. Osjećao sam se kao da odmah po povratku s duga putovanja moram ponovo krenuti na još duži put. Prikupih snage ne bih li ustao, ali nisam mogao. Prepustih se polusnu bez snova, sve dok netko ne pokuca na vrata. Prvo što pomislih bijaše da je to netko od samostanske posluge, ali, otvorivši vrata, vidjeh da je to jedan od rimskih stražara: – Traži te starica, stoji na ulazu. Tko li je ta starica koja me tako rano traži? Izađoh pomalo tjeskoban, i u polumraku zore vidjeh Martinu tetku koja je sjedila najednom od kamenova pored ulaza u samostan. Na sebi je imala nekakav stari vuneni ogrtač... Kad se približih, ona ustade u znak poštovanja, i poljubi mi ruku. Stražar se zaputi niz brijeg, vraćajući se u sjedište stražarske posade. Ja sjedoh na kamen, a starica na tlo. Zrak bijaše svjež te su me povremeno prožimali srsi. – Što te dovodi ovako rano, tetko? – Htjela bih s tobom razgovarati o nečemu važnome. Stvar i bijaše važna i neobična. Starica je htjela da ja nagovorim Martu da se vrati u Alep pjevati, budući da je
život, kako je rekla, postao vrlo težak te se nužno treba osloniti na ono što Marta može steći pjevanjem... Starica me iznenadi rekavši: – Ako Marta neće pjevati u crkvi, onda neka ide pjevati u Alep. Kako je starica znala da smo pjevanje u crkvi odgodili? Opat mi to bijaše tek rekao. Kako je to tako brzo moglo doći do nje? Sigurno ih je posjetio netko od ljudi iz samostana, ili je opat o tomu govorio seoskom župniku, a ovaj njima. Nisam ni pokušao shvatiti tko je koga obavijestio; za me je važno bilo to da bi Marta mogla biti odvedena u Alep da pjeva i zabavlja pokvarene arapske i kurdske trgovce. A od mene se traži da pilence gurnem u kandže divljih mačaka! – Marta mi je rekla da vas dvije radite na tkalačkom stanu i kuhate za vojnike stražarske posade. – Ali od svega toga nema velike zarade, gospodine. Nitko ne kupuje naša tkanja, a vojnici su škrti. Njezino »gospodine« me zateklo. Nije rekla »oče«, i nije više govorila stidljivo, kako je prije uvijek činila. Zar joj je Marta rekla što je bilo među nama? I zašto se tek sada starica žali na životne poteškoće i na oskudnost? Odakle joj hrabrost da mi dođe prije izlaska sunca, tražeći od mene nešto takovoga? – Vrati se kući, tetko. Razgovarat ću s Martom o tome danas poslijepodne. Trebalo mi je malo vremena da razmislim, a i nisam htio da starica primijeti moju nelagodu. Ustadoh da pođem u crkvu i pridružim se monasima u pripremi za nedjeljnu molitvu. Prije no što uđoh u crkvu, okrenuh se prema ulazu i vidjeh staricu – još je sjedila na svome mjestu – i stražara koji mi bijaše pokucao na vrata gdje se ponovo penje uz brijeg. Pričekah trenutak i vidjeh kako je stražar došao do starice i sjeo na kamen gdje sam ja do maloprije sjedio.
Vidjeh da razgovaraju, ali zbog velike udaljenosti nisam mogao čuti što govore. Stražar je sjedio gledajući u nju, i bio posve zaokupljen razgovorom, kao da nastavlja razgovor koji bijahu započeli a koji je bio prekinut. Sjedio je laktima oslonjen na koljena i ujedno gestikulirao rukama naglašavajući važnost svojih riječi. Starica klimaše glavom kao da odobrava što joj govori. Htjedoh se vratiti k njima da utvrdim o čemu se radi, ali začuh korake koji su mi se približavali. – Blagoslovljeno ti jutro, Hypa. To bijaše Farizej, sa svojim bucmastim licem koje toga dana bijaše još bucmastije. Oči su mu bile zacrvenjene, što bijaše znak da te noći nije spavao. Blago mu prigovorih što sinoć bijaše otišao onako naglo. On se, zbunjen, ispriča. Upitah ga je li bolestan, a on reče, žaleći se: »Ne, ne. Bolesna mi je duša!« Teška koraka produžismo u veliku crkvu kroz nutarnja vrata. Vladaše tupa atmosfera, bez riječi, što je prostor crkve činilo deprimantnim, a što se odražavalo na licima monahâ. Pošto molitva završi, i pošto posjetioci odoše, siđoh do Martine kućice, pozvah ju, i ona me dočeka na rubu zasijana tla. To bijaše mirno mjesto, i mogli smo sjediti a da nas nitko ne vidi. Dugo sam ju gledao ne bih li otkrio što se krije iza njezina nevina lica, ali ne razabrah ništa. Upitah je za stražara koji je tog jutra razgovarao sa staricom, i zamolih je da bude iskrena i da mi kaže istinu. – Hoće se oženiti sa mnom. – Kako? – Onako kako se ljudi žene, Hypa. Kaže da je došao prije samo dva mjeseca, a da će ostati godinama, i da ne bi bilo loše da se oženi. Želi se nastaniti s nama u kućici; ili bismo mogli unajmiti kuću u selu. – Ali...
– Ne želim njega, Hypa, želim tebe... Ako me odbiješ, otići ću u Alep. Život je ondje, uza sve poteškoće, lakši no ovdje. – Tko je tvojoj tetki rekao za odgađanje pjevanja u samostanskoj crkvi? – Rimski stražar koji me je zaprosio. On je Grk, ima oko trideset godina, i zove se... – Ne želim znati. Osjetih kako mi se u grudima steže, dok je Marta odsutno gledala prema dalekoj nizini. Poslije duže šutnje, ona naglo ustade i dođe sjesti pored mene. Kad mi je stavila ruku na rame, ogledah se oko sebe u strahu da bi nas netko mogao vidjeti. No u blizini ne bijaše nikoga osim gorskog goluba koji je kljucao po tlu. Neki glas u meni šapne mi da svoju ruku položim na njezino bedro, i da se zajedno s njom izgubim u opojnosti strasti, da ju zadržim uza se do kraja života. Bio je to isti glas koji ću upoznati nekoliko tjedana kasnije. Bio je to glas Azazela, koji je nastojao pridobiti moju naklonost potičući moju najdublju želju. »Nemoj izgubiti Martu kao što si prije dvadeset godina izgubio Oktaviju.« – Nije to bio moj glas, Hypa, To je bio glas tvoje duše. – Nemoj me ometati, Azazele, pusti da dovršim pisanje. Vremena je malo, a i u grudima mi se steže. Za koji ću dan otići odavde. – Dobro, šutjet ću, bit ću nijem... Ali to nije bio moj glas. *** Prošla su dva mjeseca odkad sam posljednji put sjedio s Martom na rubu zasijanog tla. Bijaše poslijepodne. Toga dana nisam se odazvao na poziv duše koja me je nagovarala da položim ruku na njezino bedro i da ispijem med strasti...
Ali tada sam razmišljao o posljedicama takvoga čina... Naš bi odnos postao još intimniji, a ja sam se obvezao na to da ću raskinuti sve veze s ovosvjetovnim stvarima, a nekmoli s nekom ženom... No Marta ne bijaše poput drugih žena, bila je sličnija kakvoj djevojčici ili anđelu. Kako bih je mogao prepustiti u ruke rimskom vojniku, štoviše Grku, kojemu ni ime ne znam? Zar bi ju on ikad mogao razumjeti kao što ju ja razumijem, zar bi ona njega ikad mogla ljubiti kao što ljubi mene? Zar bi se mogla spustiti na njegov krevet šapćući mu svoje pjesme? Marta nije poput drugih žena. Ali bude li otišla pjevati u Alep, među pijane i pokvarene arapske i kurdske trgovce, postat će posrnula žena koja se baca u zagrljaj prvome koji naiđe. Marta je tako godinama pjevala, no nikad mi nije govorila o tome što se s njom događalo u to vrijeme. A ja ju nikad nisam pitao... A možda me njezina tetka svim time hoće natjerati da pobjegnem s Martom i da ju oženim? Ali kako da je oženim, kad sam cijeli život bio monah? Dvadeset sam godina proveo u monaštvu; zar ih mogu kao dar donijeti dvadesetogodišnjoj djevojci, kad ću za deset godina biti onemoćali pedesetogodišnjak, a ona lijepa tridesetogodišnjakinja, zdrave i mladenačke želje za muškarcem, koja privlači požudne poglede kojima bi još uvijek mogla popustiti? Neću li posljednje godine života provesti štiteći nju, ii štiteći sebe od nje? Na koncu ću postati čuvar vlastite žene, poslije života u kojem su se stvari obrtale do te mjere da više ne znam jesam li zapravo liječnik ili monah, jesam li posvećen za svećenika ili sam zabludio, jesam li kršćanin ili poganin... Marta je sjedila pored mene, a te su me misli udaljavale od nje. Sve dok mi, nakon što je šutnja već odveć dugo trajala, ona ne pogladi gornju stranu dlana vršcima prstiju, izbavivši me od tih misli i rekavši mi najnježnijim glasom: – Hypa, povedi me u svoj zavičaj... Vjenčat ćemo se i ostati ondje cijeloga života.
– Je li istina što kaže tvoja tetka, da kaniš otići pjevati u Alep? – Ona bi to htjela, ali ja želim samo tebe... Otiđimo odavde. – Ali kako, Marta, kako? U mom su kraju ljudi većinom kršćani. – Pa kakve to veze ima s nama? I mi smo kršćani. – Naš brak zabranjuje Kristova vjera. – Zabranjuje? – Da, Marta, zabranjuje. U Evanđelju apostola Mateja stoji: »Onaj tko se oženi raspuštenicom počinit će nevjeru«. – Nevjeru... A što je onda bilo ono što se između nas jučer dogodilo u kolibi? Nismo li počinili nevjeru? Marta se odmakne od mene kao što se duh povlači iz tijela iscrpljena kroničnom slabošću. Nisam gledao za njom dok je odlazila od mene u kolibu. Makoh se s mjesta tek kad dođe Đakon da me pozove opatu u njegovu ćeliju. Noge mi bijahu obamrle i ustavši bio bih se srušio na zemlju da se ne uhvatih Đakonu za ruku. Uspesmo se do samostana puteljkom što prolazi ponad kolibe kako ne bismo susreli Martinu staru tetku. Bijah iscrpljen. Kad uđoh opatu, na čelu mi bijahu izbile graške znoja, a pod odjećom kao da su tekli potoci kiše.
Dvadeset i sedma listina MALJ Vrata opatove ćelije bijahu pritvorena, a njega nađoh zadubljena u molitvu. Završivši s molitvom, on mi reče da se molio za Nestorija, i doda da će sve u samostanu i sve vjernike iz okoline još ove večeri pozvati na jednotjedni post – za koje će se vrijeme održavati mise i molitve – da bi se prizvalo božansku milost na ljude od vjere, i da se od Sveopće Crkve otkloni nevolja. Ja se začudih tome što je rekao, a on mi ispriča što je do njega doprlo o biskupu Ćirilu, o jeruzalemskom biskupu i skupini biskupâ i prezbiterâ. Odlučili su da se sveopći sabor, kojemu će predsjedati Ćiril, održi sutra... A Nestorije ne kani biti prisutan! Nakon nekoliko trenutaka šutnje, za koje mi se vrijeme vrtilo u glavi, opat reče da je antiohijski biskup Ivan, koji podupire Nestorija u njegovoj nevolji, biskupima i visokim svećenicima što su se okupili u Efezu poslao pismo u kojem im kaže da će zbog nesigurnosti na putu nekoliko dana zakasniti, dodavši: »Danas je putovanje uistinu pogibeljno. More je nemirno a kopneni putovi nesigurni... Pljačkašâ je posvuda, i u našim su krajevima svi zabrinuti.« Niz čelo mi potekne još više znoja, drhtao sam a u glavi mi se vrtilo. Opat mi nije pružio drugih objašnjenja, ali je bio siguran da ono što se događa u Efezu ne sluti na dobro, i da će on biti na oprezu... Opatove riječi me zaprepastiše i ostaviše bez odgovora. Posve sam se ukočio od straha zbog nadolazeće oluje. Više sam godina živio u Aleksandriji i još tada sam naučio kako užas takovih oluja dolazi iznenada... Nisam pitao opata kako su te vijesti došle do njega, samo
ga upitah jesu li potvrđene. On s bolnim izrazom na licu potvrdno kimnu glavom, a onda reče da će me poslati metropolitu biskupije u Alepu s pismom u kojem komentira ono što se događa u Efezu. Kad opet izgovori riječ »Alep«, misli što ih to izazva izbrisaše njegovu prisutnost, a u glavi mi se zakovitlaše pitanja. Zašto odjednom sa svih strana nailazim na Alep, zašto me ime toga grada sa svih strana opsjeda, čeka me u zasjedi... Zašto hoće uništiti i mene i sve oko mene?... Alep i njegove krčme što vape za Martom, mučeći raznim slutnjama nju i mene... Alep i njegova biskupija u kojoj sve više kuha što je vatra u Efezu jača... Zašto je opat baš mene odabrao da odnesem njegovo pismo? Zašto me upravo sada šalje u Alep? A da to pismo nije za antiohijskog biskupa Ivana? Što se to događa oko mene? Opat me trgne iz tih razmišljanja ustavši i rekavši da će pismo napisati noćas, tako da ću moći krenuti sutra u zoru, poslije mise... Zatražih dopuštenje da se povučem u svoju ćeliju, obećavši da ću mu se za sat vremena pridružiti u crkvi. Kad sam izašao na dvorište, monasi bijahu zauzeti nekakvim pripremama no nisam mogao razabrati o čemu se radi. Na putu do ćelije nisam ni s kim razgovarao. Noge su me jedva nosile dok sam se uspinjao stubama. Zatvorih vrata od ćelije, no svijeću nisam upalio. Ostao sam neko vrijeme sjediti u mraku, a onda se ispružih na podu... Sklopih oči i vidjeh Martu koja se nije smiješila. Dlanovima prekrih lice i ukaže mi se Oktavija, mrtva... A onda vidjeh Nestorija kako hodi pognute glave, a oko njega smrknuti vojnici... A onda vidjeh sebe, posve sama, na gori Qusqam. Probudih se iz te mòre ispunjen strahom kojemu pravog izvora nisam znao. Pitao sam se ne bih li trebao otići u crkvu gdje bih se osjećao sigurnije? Noćna molitva sigurno je već počela... a kad se nađem u grupi to će mi odagnati strah, jer ništa ne izaziva strah kao samoća. Ili da odem u Martinu kolibu da popravim što se između nas dogodilo, a
onda da se ispružim na pod pored njezina kreveta?... Spava li Marta na krevetu koji nas je prije dva dana zajedno uljuljkao, ili se kao i ja ispružila na tlu?... Ja ne znam mnogo o njoj... nisam ju vidio iznutra. Ja ništa nisam vidio iznutra, uvijek samo razgledavam vanjštinu stvarî, ne udubljujući se u njih. Bojim se čak i svoga nutra, jer bih mogao spoznati istinu o svojoj smućenoj duši... U meni je sve ispremiješano – krštenje, monaštvo, vjera, moja poezija, moje poznavanje liječništva, moja ljubav prema Marti... Ja sam zbrka sred zbrke. A zbrkanost je opreka vjeri, kao što je Sotona opreka Bogu. *** Moja noć bijaše mračna. U mrklini noći pekao sam se na vatri neobičnih i hirovitih misli... Htio sam otići u Martinu kolibu i uvući joj se u zagrljaj...; popeti se na podij s kojeg opat drži propovijedi puku, raširiti ruke, prikupiti snagu i poletjeti Nestoriju koji sada sigurno u osami moli, i koji bi bio sretan da me vidi...; htio sam opet biti malo dijete i imati majku drukčiju od one koju sam imao, drugog oca, ali slična mome, brojnu obitelj koja bi bila ponosna na mene svaki put kad bih im pročitao novu pjesmu...; i dvije žene koje me ljube – jednu poput Oktavije a drugu nalik Marti...; ili da budem poput mužjaka gorskog goluba, jednostavan i čist, da nakratko uživam u onoj koja mi se približi i onda odletim dalje... Te neobične misli uvlačile su me u mračan ponor u dubini duše, zadržavajući me na njegovu dnu odakle povratka nema. Osjetih kako mi se u kosti uvlači studen te sa stola skidoh grubi stolnjak i prebacih ga preko ramena. Izađoh iz ćelije i uputih se prema crkvi, ali ne uđoh. Teška koraka uputih se prema samostanskom ulazu. Položaj zvijezdâ na nebu govorio je da se približuje svitanje, no
svekoliko stvorenje i mene u njemu još je obvijala tama. Pored ulaza ne bijaše nijednog od rimskih vojnika, pa ni njihova psa«. Pogledah prema Martinoj kolibi, i to me u mislima vrati onoj sigurnosti koja bijaše nemoguća, koja bijaše krajnja sreća koje sam se bojao. *** Dugo sam sjedio kod ulaza u samostan, i dugo sam razmišljao. Nastojao sam ovladati mislima kad ih već nisam mogao odagnati, ali su na kraju one svladale mene. Putovao sam dalekim svjetovima, onkraj ovoga svijeta. Uronio sam u najudaljenija vremena koja ne poznavahu ljudske muke, u vremena što su prethodila onome o čemu se o početku stvaranja priča u Knjizi postanka... Tko je postojao prije no što je čovjek bio stvoren na Zemlji? Bog, anđeli, Sotona? I što su svi oni činili prije no što smo mi došli da ih zaokupimo? Pojavi se prva zraka svjetlosti svanuća... Tada prvi put osjetih da nisam sâm, osjetih da netko koga ja ne vidim gleda na mene. No ne radi se o Bogu. Radi se o nekome drugome, tko je skriven negdje vrlo blizu mene. Obazreh se, stadoh osluškivati tražeći dokaz koji će potvrditi ili zanijekati moj osjećaj. Rekoh sâm sebi da je to samo mašta neispavana čovjeka poslije neprospavane noći. A možda je u mojoj blizini zmija, ili divlji zec, ili tat koji je znao da straža što čuva samostan najčešće spava. Podigoh kamen sa zemlje i bacih ga desno od sebe, a onda bacih još kamenčića na sve strane. Ništa se ne pomaknu, niti čuh ikakav drugi zvuk osim zvuka bačenih kamenčića. Radi se dakle o hiru duha, o tjeskobnosti neispavana čovjeka, o strahu od nepoznatoga. Ustadoh, ali sam i dalje osjećao kao da me to isto prati. Zastadoh sred prazna dvorišta, zaustavi se i to. Nastavih koračati,
uznemiren, i to se opet stade kretati... Zadrhtah duboko u sebi. Crkvena vrata bijahu zatvorena te sam nastavio dok ne dođoh do tajnovite zgrade, desno od koje bijahu monaške ćelije. Ubrzah korak prema njima i uspeh se do svoje ćelije. Čvrsto zatvorih vrata i ostah u mraku. Ubrzo će izaći sunce, rekoh u sebi, nije potrebno paliti svijeću. Najbolje je da se malo odmorim, imao sam dug dan. U polusnu osjetio sam da je ono što me je pratilo još uvijek uza me. No, za razliku od maloprije, više se nisam bojao toga osjećaja. Bijah siguran da sam dobro zatvorio vrata i da sam sâm u sobi. No isto sam tako bio siguran da je to – što god to bilo – još uvijek u mojoj blizini. – Hypa... Čuo sam taj poziv negdje iz dubine, i odjednom me opet uhvati strah. Najprije mi se naježi koža na rukama, a onda mi cijelo tijelo prožme užas koji je izvor imao u mojoj glavi. Onaj glas sam čuo, ali odakle dopiraše? Niotkud određeno, točnije – odasvud. – Hypa... zar me ne vidiš? Pogledah oko sebe, ali ne vidjeh ništa. Pogledah i u sebe, i pored tjeskobe i straha nađoh u sebi neko blijedo lice. Je li to onaj dječak što ga bijah susreo na rubu Sarmade? Ili onaj prepreden i otmjen čovjek kojeg bijah vidio na putu vraćajući se u Asyut s gore Qusqam? Oči bijahu dječakove, podrugljiv smiješak onoga čovjeka. S razlogom sam se dakle bio preplašio od te dvojice. Opat mi nije povjerovao kad sam mu bio rekao da sam u pô bijela dana vidio Sotonu. Sotonu... Pa ako to i jest Sotona, što mi može? Ta mi pomisao na tren odagna strah, ali je za sobom povlačila mnoga pitanja: »Što hoćeš, Sotono? Proklet bio, kamo me vodiš? Zar me hoćeš udaljiti od moje vjere u Krista? Zar ne znaš da ja više nisam onakav naivni vjernik kakav nekad bijah?... Hoćeš me navesti na iskušenje? Dobro ti je poznato što sam u prošlosti bio učinio s Oktavijom, a
danas s Martom... Ili me hoćeš navesti na put krivovjerja? A što je u osnovi pravovjerje od kojeg krivovjerje odstupa? Pravog krivovjerja ne može biti ako nema pravog pravovjerja... Što je pravovjerje? Je li to ono što odlučuju u Aleksandriji, ili ono u što su uvjereni u Antiohiji? Je li to vjera Crkvenih otaca i svetaca, ili pak poganska vjerovanja što su ih oni uništili zajedno sa svojim drevnim precima, postavši sveci i blaženici?« Pitanja se u meni nadovezivahu jedno na drugo, ali na njih ne bijaše odgovora: »Je li istinska vjera ona Ćirilova ih ona jadnoga Nestorija, kojega će ubrzo stići ista sudbina kao i druge izopćenike prije njega: Pavla iz Samosate, prognanog Arija, časnog Teodora Tumača...? Svi koji su sad krivovjerci nekad bijahu štovani! A svi Oci, za one što nisu njihovi sljedbenici, pogana su čeljad. Sotona se poigrava sa svima, a sad se eto hoće i sa mnom poigravati! Nije mu dosta poigravati se s onima što se u Efezu pripremaju za rat i za požar što će zahvatiti sve Crkve?... Nikad mu nije dosta, nije mu dosta tražiti jednu stvar, jer zašto bi me inače sada pozivao? I zašto me stalno muči, zašto me onako bezočno izazivao kod Sarmade?« Njegov lik u tami posta jasniji. Promotrih crte njegova lica, koje mi se po prvi put jasno ukazaše, ali učiniše mi se izmijenjenima. To više ne bijaše čovjek lica prekrivena lišajima, a niti dječak što ga bijah sreo u Sarmadi. Postao je suptilniji i nježniji, lica sličnijeg Martinu. Pogledah ga dobro – bijaše to po svemu Marta, sa svojim slatkim smijehom, s lijepom glavom koju naginjaše malo udesno kad bi govorila. Prestrašeno ju zazvah, ali njezino se lice zamagli i rasprši poput pramenova dima. Crte lica joj se izobličiše, više ne bijahu Martine. Bio sam sav smućen, i poslije dugotrajna slijepa nagađanja padoh u dubok san, nesvjestan bilo čega oko sebe. ***
Kad jutro već bijaše poodmaklo, opat posla jednog monaha u moju ćeliju da me pita zašto ne bijah došao. Rekoh mu da mi nije dobro zato što sam se izlagao studeni ranoga jutra. Poslijepodne dođe Đakon da vidi kako sam. Grlo mi bijaše suho, a u glavi mi je šumilo. Upitah ga što ima nova u vezi sa sveopćim saborom, no njegov kratak odgovor samo poveća moj loš osjećaj: »Započeli su danas. Car još nije stigao... golub pismonoša upravo je donio vijesti.« Zatvorih vrata i ostah u mraku ležeći na leđima, a onda se ispružih na pod, uza zid, s glavom u rukama. Hvataše me san i ponovo mi se vrati osjećaj da je sa mnom u ćeliji ono nevidljivo prisuće od prije. Nakratko izgubih svijest i opet ugledah Martu. Ukazala mi se u vidu pramenova dima što u mojoj glavi dobijaju obličje. Rekoh joj nešto, ali ona ne odgovori; približih joj se, a ona se udalji. Pomnije promotrih njezino lice, koje se prometne u lice nalik majčinu. Približi mi se, osjećao sam njezin dah. Nije mirisala kao moja majka, a niti sam osjećao miris aromatičnog ulja koje je upotrebljavala Marta. Svaka stvar ima neki miris, čak i kamenje. No ono što sam vidio nije imalo mirisa. Bijaše to lice koje je polako mijenjalo crte, svaki put poprimajući drugi oblik. Predvečer ustadoh, s osjećajem da sam se probudio na Sudnji dan. Izađoh posrćući, i nađoh samostan obvijen posvemašnjim mirom. Sunce već bijaše zašlo i tajnovita zgrada bila je okupana laganim rumenilom. Dok sam silazio stubama, velika crkva koja je blizu učini mi se vrlo dalekom. Učinilo mi da će silazak biti naporan te se vratih u ćeliju spavati. Sred noći opet su me stale mučiti one tvrdokorne misli... Zašto ne ustanem i Martu odvedem daleko odavde? Ili, da ostavim sve i pođem u Efez? Aleksandrijski monasi i biskupi neće me prepoznati... stat ću uz Nestorija u njegovu iskušenju, a stvari se možda i okrenu nabolje kad stigne car
s biskupima koji su uz njega. Car će poduprijeti Nestorija, on je biskup prijestolnice, i kad okonča tu nepriliku vratit će se s njim u Konstantinopol. – Hypa... Ta neprilika neće se okončati sve dok Nestorije ne bude osuđen. – Tko si ti? – Zar me zbilja ne prepoznaješ? Sablasna prikaza je progovorila... njezine riječi prizvaše njezin lik koji bijaše izgubio crte onih raznih lica što se bijahu izmjenjivala. Nisam znao kako odgovoriti. No više se nisam bojao njezina prisuća. – Ja nisam pored tebe, Hypa. U tebi sam. Pomislih da me je ludilo otkinulo od ovoga uzburkanog svijeta, da sam u bunilu. Rekoh sebi da možda spavam i da je sve to samo prolazan san. Da, prolazan san iz kojeg ću se probuditi i vratiti se svemu od čega sam sada daleko. No bio sam zabrinut zbog onoga što se zbiva oko mene, a zabrinutost rađa strah... Moram svoju zabrinutost smanjiti. – Ti si zabrinut, Hypa, zbog onoga što je u tebi. Jer znaš što će se dogoditi u Efezu, i znaš da ćeš izgubiti Martu kao što si izgubio sve što imaš: san da postaneš najbolji liječnik, strasnu Oktavijinu ljubav, oduševljenje za Hypatiju, spokoj bezbrižnosti, vjeru u bajke. Ovog puta glas je šaptao, no bijaše razgovijetan, a crte lica postajahu sve jasnije i vidljivije – sličilo je meni, i glas bijaše moj. Bijaše to drugo ja, drukčije od mene, u meni zatočeno... Nema zla u tomu da razgovaram sa svojom dušom i da joj povjerim ono što bih joj trebao prešutjeti – svoju strast prema Marti, svoj strah od nje i za nju. Lutao sam bespućima svoga bića, zabrinut zbog udara što ga je biskup Ćiril pripremao u Efezu, udara koji će biti strašan... Ćiril je poglavar Aleksandrijske crkve, Crkve svetoga Marka, koja će udariti poput teškog malja. Kao što je u
egipatskom imenu Marko – Marqis – sadržano značenje teškog čekića što ga u mom zavičaju nazivamo maljem. Ah... aleksandrijski malj sigurno će se oboriti na Nestorijevu glavu. Zidovi ovoga i drugih samostana te crkava što pripadaju antiohijskoj dijecezi zatrest će se. Slava će pripasti samo Aleksandriji; čak će i plemeniti Rim ostati po strani i umrijeti kao svi drevni gradovi... Ne preostaje mi drugo nego da pobjegnem iz ovoga svijeta punog smrti. – Pusti da mrtvi mirno počivaju u smrti, a Martu povedi u svoj zavičaj. – Šuti, i vrati se odakle si došao... ti, mračno biće mašte. – Ti si me prizvao, ti si me stvorio. – Ja nikoga nisam stvorio... Ja sanjam. – Onda će tvoj san dugo potrajati, Hypa! – Zoveš me mojim imenom... A kako se ti zoveš? – Azazel.
Dvadeset i osma listina PRISUĆE Izgubih svijest. I vidjeh drveće što je ispunilo cio svijet, vidjeh sebe gdje hodim kroz gustiš isprepletenih grana i grmlja... Došavši k sebi vidjeh Đakona kako sjedi pored mog kreveta, i opazih da mi je halja na grudima mokra od mlake vode. Opet izgubih svijest, i pojavi se Azazel blistajućeg lica, kao da je osvijetljeno u mraku. Kad opet dođoh k sebi, vrata ćelije bijahu otvorena, a danje svjetlo dopiraše do mene između silhuetâ monahâ koji stajahu u vratima. Govorili su nešto što nisam mogao razumjeti. Tavanica ćelije izgledala mi je jako visoka i daleka. Začuh zvončiće koji su bez prestanka zvonili, a kad utihnuše ponovo se, smiješeći se, pojavi Azazel. Sjedio je šutke preda mnom, a onda mi se približi. Dodirnuh mu lice – bijaše vlažno, ljepljivo. To me prestraši. Potom mi on položi hladnu ruku na čelo, i glavu mi prožme svježina umirujući moj strah. Tako zaspah, i u snu vidjeh sebe kako sanjam. – Hypa... – Što hoćeš, Azazele? – Hoću da prikupiš snagu, da izađeš iz tog stanja. Doći k sebi nije nikakvo olakšanje! Nesvjestica je slađa, sjajnija od ovoga sunca i ove mjesečine što ispunjavaju moje predvečernje crveno nebo... Vidjeh sebe kako pretražujem sve kutke u samostanu, sâm. Uđoh u tajnovitu zgradu, kroz otvor ne gornjem dijelu. Hodio sam njezinim hodnicima dok ne stigoh u središnju dvoranu. Nije bilo zahrđalih čavala što sjaje u mraku, štoviše ne nađoh ništa do li tminu nagomilanu na tmini. Sjedoh na zavojite stepenice i pozvah Azazela da mi bude društvo u mojoj
osamljenosti. I on dođe, sjede pored mene... Zatim zajedno izađosmo iz te zgrade, koja za me više ne bijaše tajnovita, i vidjesmo da je brijeg na kojem stoji samostan posve prazan – ne bijaše nikoga, ničega, ni jednog kamena, ni zgradâ što su nekad tu stajale; samo šljunak, čempresi, i korov koji prekrivaše cio prostor. Azazel mi šapnu da je to brijeg kakav bijaše u pradavna vremena, prije no što su postojali ljudi, prije no što je Bog stvorio čovjeka. A onda me upita: – Je li Bog stvorio čovjeka, ili obratno? – Što želiš reći? – Hypa, u svakoj je epohi čovjek sebi stvorio boga po svojoj želji, i taj je bog uvijek predstavljao čovjekove vizije, njegove neostvarive snove, njegove želje. – Ne govori to. Ti dobro znaš da si ti tu od Boga, samo se to ne spominješ. – Hypa, ja ću biti spominjan dokle god se njega spominje! Ostavih Azazela da govori što hoće, a ja otiđoh, no ubrzo mu se vratih i nađoh ga gdje govori sam sa sobom. Stadoh ga šutke slušati, i ustanovih da nekim čudnim jezikom govori o tomu da je Bog skriven u nama, i da ga čovjek nije u stanju do kraja spoznati. Kad su u drevna vremena neki htjeli prikazati svoga savršenog boga, shvatili su da je zlo u osnovi svijeta, i da oduvijek postoji. »Mene su stvorili zato da bi našli opravdanje za nj«, reče. Više nisam mogao pobijati ono što je govorio – bijah posve nesposoban raspravljati. Nekoliko puta osjetih da drhtim i da sam gladan. U usta mi bî gurnuta žlica nekakve guste juhe koja bijaše bez okusa, kao da i nije nikakva hrana. Gutah tu juhu, grlo me je peklo. Požalih se, i odmah potom zaspah. Na trenutke mi se činilo da vidim Đakona a ne Azazela; on bijaše taj koji me hranio juhom i napajao vodom... Okus vode bijaše divan.
*** O podrijetlu Azazela ima raznih mišljenja i raznih argumenata. Nešto od toga navodi se u drevnim knjigama, nešto u predaji istočnjačkih religija. Nisu sve religije vjerovale u njegovo postojanje, a drevni Egipćani, veliki znalci, nisu ga poznavali... Kaže se da je nastao u imaginaciji ljudî, u vrijeme drevnog Sumera, ili u vrijeme drevnih Perzijanaca koji štovahu vatru i tminu, te da su od njih za nj saznali Babilonci. A najpoznatiji njegov spomen jest u Petoknjižju, koje su rabini zapisali kad su se židovi vratili iz babilonskog ropstva. U kršćanstvu pak sve sljedbe potvrđuju postojanje Azazela, odbijaju bilo kakvu sumnju u to. On je uvijek Božji neprijatelj, Kristov neprijatelj, no njegov položaj spram Duha Svetoga nije znan!... Drevni su govorili da je on stvorio pauna, a na nekom drevnom natpisu stoji da su Azazelu prigovarali da čini samo ružna djela, da samo na takva djela potiče želeći dokazati da je u njegovoj moći učiniti ih lijepima, te je zato i stvorio tu pticu. Rekoh to Azazelu, a on je, čudeći se, slegnuo desnim ramenom. Čuh cvrkut ptica koji je ispunjavao zrak. Vrata moje ćelije bijahu otvorena, a Azazel je šutke sjedio kraj njih. Htio sam čuti njegov glas pa ga upitah kojim imenom voli da ga se zove? »Sva su mi jednaka – Đavao, Sotona, Ahriman, Azazel, Belzebul, Belzebub...« Rekoh mu da Belzebul na hebrejskom znači »Gospodar smrada«, a Belzebub »Gospodar muhâ«, pa kako da ne vodi računa o razlici između imenâ, smatrajući ih sva jednakima? A on reče: »Sva su jednaka, razlika je samo u riječima, a ne u značenju koje je jedno isto.« Dođoh k sebi i vidjeh Đakona koji mi je na usta pritiskao bijelu krpu natopljenu svježom vodom, a onda mi ju je položio na čelo. Popipah si lice – znoj koji kapaše smočio je mene i moj grubi jastuk. Upitah Azazela koje to uvijek isto
značenje stoji iza tolikih njegovih imena, a on reče: »Protivnost.« Azazel je obogotvorena protivnost Boga... Tako mi je šapćući rekao, nekim drugim jezikom, drukčijim od onoga prije. Taj mi jezik bijaše nepoznat, ali sam svejedno razumijevao što govori, a značenje toga me zavede... On je dakle protivnost Bogu kakvog poznajemo i kojeg priznajemo za čisto dobro. A budući da sve ima svoju protivnost, mi smo čistom zlu pripisali biće protivno onome što smo prvo predpostavili, te smo to nazvali Azazelom, i brojnim drugim imenima... Promrmljah: – Ali ti si, Azazele, uzrok zlu u svijetu. – Budi razuman, Hypa. Ja sam slobodan od zala... ona stvaraju mene. – Zar nisi ti posijao podjele među biskupima? Priznaj! – Ja ne priznajem, ja činim. Ljudi to traže od mene. – A ti, ti ništa ne želiš? – Ja sam ti, Hypa, ja sam oni... Ja sam prisutan ondje gdje me ti tražiš, ili oni. Ja sam uvijek prisutan zato da bih ponio odgovornost, da bih otklonio grijeh, da bih odriješio svakog dužnika. Ja sam volja, onaj koji hoće i ono što se hoće, ja sam sluga vjernikâ, Božjih slugu, onaj koji pobožne potiče da raskinu niti paučine njihovih fantazma. Vrtilo mi se u glavi, a pogled na ono što bijaše oko mene zbuni me – mjesto bijaše slično mojoj ćeliji, lice u koje sam gledao bijaše opatovo lice, litanije koje sam mogao čuti izgovaraše glas sličan njegovu. Zrak bijaše zagušljiv, vlaga mi je otežavala disanje. Utekoh se nesvjestici da načas nađem mira, ali me uhvati nekakvo nutarnje grčenje... Ugledah more kod Aleksandrije, vidjeh sebe kako tonem u njegove dubine... i padoh u bezdan.
*** Dugo ostadoh sred bezdana koji me bijaše usisao. Osjećao sam pritisak vode oko sebe. *** – Probudio se... Traži jesti. Đakonov glas dopre do mene kroz otvorena vrata ćelije. Ne obazirah se na smisao njegovih riječi sve dok nije ušao i radosno mi rekao: »Jelo će odmah stići, oče. Zahvaljujemo Bogu na tvom ozdravljenju. To je čudo nebesko; svi su rekli da ćeš umrijeti, ali ja sam znao da će vrućica proći.« – Kakva vrućica, Đakone, ništa ne razumijem? – Nemoj se umarati, oče. Odmori se, donijet će ti jesti. Bio sam jako gladan, i htio sam izaći na svjetlo dana, ali ne mogoh ustati, bijah posve iscrpljen. Zamolih Đakona da mi pomogne da sjednem. On me podiže uhvativši me ispod pazuha i nasloni me leđima na zid. Zamalo opet padoh u besvjesno stanje, kad začuh zvuk žurnih koraka. Farizej prvi uđe u sobu, oči mu bijahu blistave od radosti. Za njim uđe monah sa zdjelom juhe. Uzeh nekoliko gutljaja, koji su me najprije pekli u želucu, ali onda glad prevlada bol te ispih cijelu zdjelu. Monah onda izađe, a za njim i Đakon, a Farizej zastade na vratima. Nasmiješih mu se trudeći se da ostavim dojam zdrava čovjeka, a on mi se približi i ja vidjeh kako su mu oči zasuzile. – Odvedi me u knjižnicu. – Ne sada, Hypa. Sunce odveć prži. Ići ćemo poslijepodne. Zar je podnevno sunce postalo odveć jako da bih ga mogao podnijeti? Tȁ njegove se vrele zrake razbijaju na mojoj goloj glavi! Htjedoh to reći Farizeju, ali me hvataše
san i ja se obeznanih. Kroz maglu sam osjetio da me pokriva i odlazi, zatvorivši vrata. Nakon nekog vremena se probudih, i opet sam osjećao glad i žeđ. U ćeliji ne bijaše nikoga od koga bih tražio vode. Oslonih se na zid da ustanem, i onda, posrćući, krenem prema ćupu pokraj vrata. Podigoh drveni poklopac i napunih bakrenu zdjelu. Pio sam žedniji no ikad. Voda je počélo života. Tijelo mi je bilo suho poput zemlje ispucale od duge suše. Prislonih glavu uza zid, pokušah pribrati snage, ali bijah odveć slab. Ostadoh sjedeći neko vrijeme, a onda mi uspije da se podignem; kad otvorih vrata od sunčeva me svjetla zabolješe oči. Pokrih ih rukavom, jer sam samo tako mogao podnijeti svjetlost. Hodao sam držeći se za zid hodnika koji vodi u monaške ćelije, dišući punim plućima. A onda se iznenada sjetih Marte i zadrhtah. Vidio sam monahe kako u blagdanskoj odjeći izlaze iz crkve poslije molitve devetoga sata. Kad me ugledaše obradovaše se, i mnogi od njih pođoše mi ususret. Stadoh silaziti niza stube drhtavih nogu, vrlo oprezno, i sastah se s njima na prvoj stepenici. Na putu do knjižnice saznao sam da je moja groznica trajala punih dvadeset dana. Pitao sam se kakva je to groznica koja tako dugo traje, iz napadaja u napadaj. Zar me je noću pogodila sunčanica? Ili to bijaše vrućica što se vraća s prekidima? U svakom slučaju bila je to neobična vrućica, jer kako bi me bila mogla tako žestoko napasti? Dvadeset dana?... Akutna vrućica može čovjeka ubiti za mnogo kraće vrijeme. Kako li sam ozdravio? Kako su me liječili?... I gdje je Đakon, moram ga pitati za Martu.... Što se dogodilo u Efezu?... Kakve su me to vizije opsjedale za napadajâ vrućice? Zar sam zaista razgovarao s Azazelom, ili je to bilo samo bunilo? Do knjižnice dođosmo uz velik napor. Jedan od monaha pođe ispred nas i otvori nam vrata. Vidjeh da je sve prekrila prašina. Kad su ljudi dugo odsutni, stvari propadaju. Jedan od monahâ pohita krpom obrisati prašinu s moga mjesta, a
ostali, njih desetak, posjedaše oko mene u krug. Upitah ih za novosti o crkvenom saboru, i oni stadoše odgovarati. Biskup Ćiril nije gubio vrijeme i otvorio je koncil prije careva dolaska, uz odobrenje egipatskih monaha i pûka. Ćiril je predsjedao zboru i pridobio pristanak skupine biskupâ i visokih svećenika da potpišu crkveni edikt kojim se biskupa Nestorija izopćuje. Nestorije i antiohijski biskup Ivan održaše nekoliko dana kasnije drugi sinod, u istome gradu, i dobiše pristanak druge skupine biskupâ i visokih svećenika da potpišu odluku o izopćenju biskupa Ćirila... Kad je iz Konstantinopola stigao car u pratnji rimskog pape, jako se razljutio zbog toga što se dogodilo te je, uz opću suglasnost biskupâ i prelatâ, odlučio izopćiti oba velika biskupa! Dakle i Nestorije i Ćiril bijahu izopćeni, lišeni biskupske časti, isključeni iz Crkve. Kakvo li je to opće ludilo? Pogledah u Farizeja, koji je cijelo vrijeme šutio. Vidjevši da ga uporno gledam, on odmahnu glavom ništa ne rekavši, samo zagrize donju usnu. Onda stiže opat, i monasi ustadoše da ga pozdrave. On dade znak da hoće ostati sa mnom nasamo, i oni jedan za drugim izađoše, radosni zbog mog ozdravljenja, a s nelagodom zbog onoga što mi ispričaše da se dogodilo u Efezu. Opat je baš htio nešto reći, kad uđe poslužitelj sa zdjelom svježeg voća i s četvrtastim drvenim pladnjem na kojem bijaše stara brončana zdjela s juhom, komad kruha i pileće meso. Opat me pozva da jedem, i ja to i učinih. Zatim mi pruži zdjelu s voćem, moleći me da ga pojedem. Ja uzeh jednu voćku, i odložih zdjelu. Neko vrijeme smo šutjeli, pri čemu opat bijaše sav udubljen u jedva čujnu molitvu, kojoj ne mogah razbrati riječi. Pošto njegovo tiho mrmljanje prestade, upitah ga: – Što se to, oče, dogodilo u Efezu? – Ovosvjetovna buka i ambicije slamaju srca.
– Kako će sve to završiti? – Službeni će se sabor održati danas, pod predsjedanjem cara i rimskog pape... usprkos tomu što je Uskrs. – Blagoslovljen vam Uskrs, oče. Ali, mislite li da će se taj problem razriješiti? – Mislim da neće, Hypa... Sotona je vrlo glasan u Efezu. Kad je opat spomenuo Sotonu, to jest Azazela, osjetih se nelagodno. Zabrinula me tuga na opatovu licu, čak stadoh lagano drhtati. Opat to primijeti, ustade i savjetova mi da se odem odmoriti, da se u miru oporavim od groznice. Reče mi da se vratim u ćeliju, ali ja zatražim da mi dopusti da ležim u knjižnici, jer mi ćelija izazivaše tjeskobu, te sam mislio da ću se bolje odmoriti među policama s knjigama. On kimne glavom u znak pristanka, i krene prema izlazu, dok sam se ja spremao za spavanje na klupi pokraj vrata. Prije no što se rastadosmo, iznenadi me rekavši: – Sinko, poslije molitve ramaš, moraš izmoliti sotoro, što otjeruje Azazela prokletnika i uništava silu njegovih đavolâ pomoćnikâ17.
Dvadeset i deveta listina GUBITAK Nakon što sam se pripremio za noć začuh Đakonov glas iza vrata: »Spavate li, gospodine?«... Pozvah ga da uđe. U ruci je imao crnu tkaninu koju mi pruži, i ja ju raširili. To bijaše prsluk na rubovima ukrašen križićima izvezenim u sivoj boji. Prepoznao sam ga, a Đakon mi, objašnjavajući i potvrđujući ono što prepoznah, doda da su Marta i njezina tetka otišle prije tjedan dana. Starica je Đakonu ostavila to na poklon, a Marta je ostavila samo poruku od jedne jedine riječi: »Prisiljena!« Marta bijaše prisiljena otići u Alep! Kakva ju je prisila mogla natjerati da otputuje dok sam ja ležao u vrućici? Žar nije mogla pričekati još koji dan? Zacijelo nije vjerovala u moje ozdravljenje i bila je sigurna da ću umrijeti... Prepustila me je smrti, i otišla tražiti život. To je tipično za žene. Kao što je uvijek govorio Farizej – sve su one vjerolomne, nemaju morala. On ih je poznavao bolje no ja, i sad sâm bio siguran da sam sam sebe zavaravao zamišljajući koješta. S Martom sam neoprostivo pogriješio. Natjerala me je da napustim svoj svijet, a onda me je napustila kad je mislila da ću umrijeti. Da sam barem uistinu umro, bio bih našao svoj mir... – Sve svoje ponijele su sa sobom, oče, ne vjerujem da će se vratiti. – Da, Đakone, to je očito. – Oče, misliš li da bi mi opat mogao dopustiti da stanujem u kolibi? – Đakone, odveć si mlad da živiš sam. Za te je bolje da ostaneš u župnikovoj kući... A sad me pusti spavati.
– Pozovite me bude li vam što trebalo, oče, ostat ću u blizini. Pošto sam zazvao blagoslov na nj, Đakon me napusti, a ja se pomolim Bogu da mi da blagoslov odmora. Glava mi je pucala i spavao sam stalno se budeći, i potom mi od sna nije bilo dobro. Bolan san vrlo je loš znak, kako liječnici dobro znaju još od Hipokratovih riječi: »Ako san u kroničnih bolesnika izaziva bol, to je znak smrti.« Ali za mene su život i smrt bili jedno isto; štoviše, možda bi mi smrt bila draža. Svakako, ozdravio sam od vrućice, bila ona od onih što se vraćaju ili pak akutna. A bol koju sam osjećao u snu zapravo bijaše duševna bol, a ne posljedica vrućice. Ustadoh s klupe i udubih se u molitvu. Izmolih sotoro prije vremena, te sam ju ponavljao sve dok se nije spustila noć, kad se potvrdi da ničemu nije poslužila. Osjećah da mi je Azazel bliže no ikad. Nije se dakle radilo o snu ili o prikazi koja mi se javila kad mi je pamet bila pomućena napadajima vrućice. I sad mi bijaše blizu, i osjećao sam da me promatra bez riječi. Osim ako nisam na dnu bunara ludila. U zoru začuh zvuk hitrih koraka po šljunku kako idu u pravcu knjižnice. To bijaše Farizejev korak; sigurno dolazi vidjeti kako sam. Dovrših molitvu i otvorih mu vrata, i on uđe noseći u rupcu voća. Pođoh ispred njega i sjedosmo za veliki stol, jedan nasuprot drugom. – Kako si, Hypa? – Bolje, i mislim da će mi biti još bolje. Što je tebi, brate? Izgledaš zabrinut. – Upravo su stigle novosti. Sabor, kojemu je predsjedao car, vratio je Ćirila u čast biskupa i potvrdio smjenu Nestorija... i njegovo izopćenje! – Što to govoriš? Kako se to dogodilo? – Biskupi su se odrekli Nestorija, biskup Ivan se vratio u Antiohiju. Ni car niti papa nisu se htjeli zamjeriti
Aleksandriji, s različitih razloga. A kad biskup Rabbula i oni što bijahu uz Nestorija vidješe da je vaga pretegnula na Ćirilovu stranu, pobuniše se protiv Nestorija i zanijekale ga. Sabor je donio nov Kanon vjere, s dodatcima Kanonu koji je prije stotinu godina utvrđen u Nikeji. Oči mi se zamaglile; sklopih ih i spustih glavu na stol, obuhvativši ju rukama. U svoj toj magli sjetih se nevažne pojedinosti. Nikejski sabor ne bijaše održan prije stotinu godina, već prije stotinu i šest! Prije stotinu godina bijaše uspostavljeno svečano povjerenstvo koje je ustanovio car Konstantin od najradikalnijih svećenika s ciljem da zadovolji biskupe. Bilo je to godine 331. po Kristovu rođenju. To je povjerenstvo stalo pretraživati knjižnice i kuće u potrazi za knjigama filozofâ i krivovjernikâ, za evanđeljima koji se razlikovahu od četiri priznata, za vjerskim knjigama koje su odstupale od onoga što bijahu utvrdili biskupi, za gnostičkim raspravama... Sve su to skupili na gradske trgove i javno spalili, zaprijetivši izopćenjem svakome tko bi skrivao te zabranjene knjige... Izopćenje. Podigoh glavu i upitah Farizeja: – Što će učiniti s preuzvišenim Nestorijem? – Više nije preuzvišen. Bit će protjeran u neko udaljeno mjesto pod nadzorom Aleksandrije, u libijski Pentapolis, ili možda u Ahmim, ne znam. Sabor je osudio i Teodora od Mopsuestije, osporivši njegova stajališta. Farizejeve novosti stegoše mi srce i legoše mi kao teret na grudi. Ustadoh da otvorim prozor koji gleda na samostanske dvorište, ali kad se okrenuh uhvati me vrtoglavica i zamalo se sruših. Farizej me pridrži, pomogne mi da opet sjednem, i otvori prozor. Sjedili smo neko vrijeme šutke, dok on nešto ne progunđa, a po izrazu njegova lica činilo se kao da mi još nešto želi ispripovijedati. No ja više nisam bio u stanju ništa čuti. Bez moje volje potekoše mi vrele suze koje nisam mogao zadržati, no hitro ih obrisah.
Farizej raširi rubac i ponudi mi voće, objasnivši da je to svježe voće iz Alepa, i da mi ga je donio da povratim snagu. Na spomen Alepa smutih se, pogledah ga u oči i vidjeh u njima suosjećanje. Pozva me da jedem, ali ja odbih i gornjom stranom dlana odstranili rubac. Upitah ga je li netko došao iz Alepa. Reče da nije, da je to ljetno voće što ga je samostanu kao dar poslao neki trgovac koji je došao na misu. Opet me zamoli da jedem, a ja uzeh krupnu marelicu koju mi je pružao i stavih je po strani. On se okrenu prema knjižnici, rekavši da je zrak težak, i upita me hoću li izaći da sjednem kod ulaza u samostan. Rekoh da hoću, oslonih se na njegovu ruku te izađosmo vukući noge poput ženâ što su izgubile djecu. Kad izađosmo našli smo Đakona kako spava na zemlji ispred vrata. Rekoh mu da se vrati u kuću, uvjeravajući ga da mi ništa nije potrebno. Mrak što prethodi izlasku sunca polako se razilazio dok smo išli prema ulazu u samostan. Na nebu se vidio Mjesec u opadajućoj fazi. U mraku sjedosmo na onaj isti kameni blok na kojem bijah sjedio onoga dana kad je Martina tetka došla k meni u zoru da mi kaže da su odlučile otići u Alep. Na onaj isti kamen na kojem je poslije mene sjedio stražar koji je Martu htio oženiti. Je li ga pozdravila kad je odlazila? I što mu je uopće dalo hrabrosti da ju zaprosi? Tko zna je li nešto postigao kod nje za onih dvadeset dana dok sam ležao u vrućici? Gledao sam prema kolibi obvijenoj tamom, a Farizej je sjedeći podvijenih nogu šutke crtao po prašini međusobno isprepletene likove... Do nas dopiraše svjež povjetarac – sklopih oči i napunih pluća tom svježinom, a onda bolno uzdahnuh. Farizej suhom grančicom pokaže u smjeru kolibe i reče da su žene otišle. Ne odgovorih ništa. Doda i to da on nije smatrao dobrim naš plan o pjevanju u crkvi. Ja sam i na to ostao nijem. Reče i da nikad nije imao povjerenja u onu ženu Martu. Srce mi snažno zakuca. Nebo se oboji crvenilom zore. Protrnuh od hladna zraka i zamolih ga da
se vratimo u knjižnicu da malo odspavam, i on ustade zajedno sa mnom. Na povratku se nisam oslanjao na njegovu ruku. Prije no što ćemo se kod vrata rastati, upitah ga ne krije li mi štogod. – Ti nastojiš sakriti ono što je u tebi – reče – iako svi znamo. – Na što ciljaš? – Ni na što, Hypa. U bunilu si često zazivao ime te žene. Marta... Njezin odlazak je čin Božjeg milosrđa prema tebi i prema nama, jer kako i sâm znaš, mi ti želimo samo dobro... A ta žena nikako nije bila nešto dobro. Zatvorih za sobom vrata knjižnice i bacih se na klupu... Nisam znao kako ću moći zaspati. Shvatih da je zora, hitro ustadoh i priđoh stolu i jednako brzo pojedoh sve voće iz rupca. Jeo sam kao da sam obolio od bjesnoće, a suze su mi potokom curile... Stavih glavu u dlanove na stolu i zajecah. Ubrzo dođoh k sebi, i samo jedna misao odagnala mi je sve ostalo iz glave – sve je gotovo. Nestorije je poražen, Marte više nema, Azazel se skrio, a ljudi u samostanu saznali su istinu o meni. Bijaše gotovo s mojim životom, preda mnom bijaše još samo smrt. – Pred tobom je još dug život, Hypa. Nemoj misliti na smrt. – Azazele... Gdje si? Reče mi da je on tu, da će uvijek ostati sa mnom, i da je stvarni svijet samo u meni, a ne u događajima što se uzburkaju pa onda smire da bi se opet pojavili, ili uzrokovali druge... Začudih se što se pojavio, i što se pojavio posve jasno. Ostadoh glave pognute na stol, zatvorenih očiju, gledajući u prazno. Upitah ga: – Hoćeš mi dati otrova da me izbavi iz ovoga stanja? Da zrak oslobodiš u zrak? – Jesi li poludio! Smrt je besmislena. Jedini smisao jest u životu. Ja sam uvijek živ, i umrijet ću jedino ako ti umreš, i
ako umru oni što vjeruju u mene, oni što otkriju da ja postojim u njima... Nemaš pravo svojom smrću ubiti me prije vremena. – Kako da živim poslije svega što se dogodilo? – Živjet ćeš, Hypa, zato da bi pisao, i ostat ćeš na životu dok ne dođe tvoje vrijeme, ali ćeš preživjeti u onome što si napisao... Piši, Hypa, onaj tko piše nikad ne umire. Azazel ljubi život, život je njegov pašnjak. Zato mrzi i one koji pozivaju na pijanstvo radosti i užitaka, i askete koji su se odvojili od života – naziva ih budalama! Kad se jutarnje svjetlo već stalo pojavljivati, ustadoh i zatvorih prozor koji gleda na samostansko dvorište. Htio sam nastaviti razgovor s Azazelom, i zato prislonih čelo na zid i upitah ga: – Jesi li ti bio onaj kojeg sam sreo kod Sarmade, i onda kad sam, u Egiptu, silazio s gore Qusqam? – Što to govoriš? Ja ne postojim neovisno od tebe. Ja sam tî, Hypa, ne postojim izvan tebe. – Ali zar se ne utjelovljuješ u ljudima, Azazele? – Utjelovljenje je izmišljotina. Začuh korake te ponovo otvorih prozor. Skupina monahâ dolazila je k meni, a s njima bijahu i dva poslužitelja koja su nosila veliki pladanj s hranom za doručak... Rekoše mi da će doći opat i da ćemo svi zajedno doručkovati. To bijaše vrlo lijepo od njih. Nakon što je izrecitirao litaniju, opat stade govoriti kao da se obraća meni: »Djeco Božja, dopustite da se pomolimo Bogu u ovo blagoslovljeno jutro, da mu zahvalimo na dobroti i da zaslužimo njegovu milost... Znajte da je Bog uvijek u našim srcima, iako je prijestolje Njegovo na nebesima. Vidio sam da mnoge od vas boli ono što se dogodilo u Efezu. Vaša je vjera poljuljana, vaša srca uznemirena. To što se dogodilo ražalostilo nas je – Bog nam oprostio. Ali život nâs monaha nema ništa s teološkim
problemima i s rasprama što ih vode crkveni poglavari. Te raspre izbijaju pa se smire, a mi ćemo, ma što da se dogodi, ići putom koji smo uz pomoć Božju odabrali. U jednome ćemo svi biti složni – u ljubavi prema Gospodinu, u hvaljenju Isusa i u štovanju Presvete Djevice, bez obzira na to je li ona Majka Božja ili nije, je li Majka Kristova ili nije. Mi smo se već odrekli buke ovozemaljskog svijeta, i mi Djevicu poznajemo u svojim srcima a ne u riječima i u nauku teologâ. Ovdje ćemo se pridržavati Kanona vjere što su ga sačinili u Efezu, i po njemu ćemo privoditi u stado Gospodinove ljude, kako puk ne bismo prepustili Sotoni koji će ga zavesti budu li ljudi raspršeni. Mi, pored toga, imamo naš put prema Bogu, koji nije određen nikakvim zapisanim zakonom i nikakvim isključivim riječima. Monaštvo je otajstvo uzdignuto nad riječi, nadvisuje jezike, odveć istančano da bi se ukalupilo u pravila. Monaštvo i samostanski život u zajedništvu ostat će svjetionik za vjernike, put što su ga zacrtali oni koji su sebe podarili Bogu, koji su čisti u ljubavi za Gospodina, koji su posve uronjeni u vjeru u Isusa Krista, i koji su nepokolebljivi u štovanju Djevice gospe naše.« Opatove riječi osnažiše mi duh te stadoh jesti kolače zajedno s drugim monasima. Ali svejedno sam osjećao da Azazel sjedi u udaljenom kutu knjižnice i da se prepredeno i podrugljivo osmjehuje... A onda se monasi oprostiše od mene, a opat me podsjeti na to da se moram odmarati da bih očvrsnuo. Upita me treba li mi štogod iz samostanske kuhinje, a ja mu se zahvalih. Predvečer vrati mi se čežnja i duša mi se opet rastuži. Bijah sâm u knjižnici te prizvah Azazela zato da bih se zaokupio njegovim neobičnim mišljenjem o onome što me zabrinjava. Upitah ga što misli o onome što je kazao opat. Kao da me hoće svojom tvrdoglavošću razljutiti, on mi odgovori, smiješeći se: »A što je drugo opat mogao reći? U protivnom morao bi potražiti neki drugi samostan u kojem
će biti opat!« Vidjeh da se podsmjehuje časnome ocu, i prigovorih mu da bi trebao biti pristojan... No on nestade. Rano uvečer sjedoh za stol kaneći napisati još jedan himan. Osjećah snažnu potrebu za poezijom, te sâm izmolih večernju molitvu i uzeh pergament, na kojem napisah ovu pjesmu: Obasjaj, Bože, zrakom Tvoje svjetlosti vječne Srce moje ranjeno, i odagnaj moju bol. Oče naš koji si na nebesima, izli na Zemlju utjehu Jer svi smo mi žalosni, a tuga je naša bolna. Isuse Spasitelju, Ti si početak naš i naš svršetak, Ti si život naš vječni poslije utrnuća ovoga svijeta. Te stihove napisah iz više pokušaja, uz poteškoće, kao da riječi trgam iz srca koje krvari. No tijelo mi više ne bijaše slabo te bijah na rubu slatkoga sna što će me povesti do dalekih obzora, kad li me iznenadi Azazelov glas koji dopiraše iz najudaljenijih kutaka moje taštine, iz njezinih dubina, prodirući u srce između rebara te sam osjećao kao da je nebo palo na zemlju a ja pritisnut između njih. »Kad ćeš napisati nešto istinitoga«, reče mi, »i prestati s tom cjepidlačnom igrom riječima i s pjevanjem o svojoj boli? Ne budi poput mrtvih koji govore o mrtvima da bi obradovali mrtve! Reci istinu koja ti je u srcu. Na primjer: ‘Obasjaj me, Marta, svojim dolaskom, da srce moje bolno svjetlost vidi, da odagnaš moju bol...’« – Šuti, prokletniče. Pjevat ću samo za Krista živoga! Poezija je biserna ogrlica, a Krist Isus je rekao: ‘Ne bacajte biserje pred svinje.’ – Zar je Marta za te postala svinja? Probudi se, Hypa! Zar ne vidiš da te tvoja strast prema njoj tišti i slama ti srce?... Pođi k njoj, uzmi je i odvedi je iz ove zemlje,
razveseli je i usreći. A onda me možeš proklinjati da sam te zaveo. Ali nas troje ćemo se tako ostvariti, ostvarit ćemo svoju bît. Rekoh sebi da ne smijem obraćati pozornost na Azazelove skeptične i cinične primjedbe, jer u njegovoj je naravi da navodi u dvojbe i potiče tjeskobu. Isprat ću svoje srce vodom pouzdanosti, pomislih, svojom ću se vjerom oduprijeti njegovim iskušenjima, njegovom krivovjerju i pozivanjima na isprazne užitke. Ma kakva bila, moja je veza s Martom prolazna, kao i sve drugo na ovome svijetu; neću vječno prodati za prolazno, bogatstvo za bijedu. Živjet ću u Kristu živome. – Ako je živ, kako su ga onda Rimljani ubili? – Umro je, a onda u slavi uskrsnuo od mrtvih! – No kako je uopće umro...? Kako možeš vjerovati, Hypa, da je rimski guverner Pilat, koji je samo čovjek, mogao ubiti Krista koji je Bog? – To je bio jedini način da se spasi čovjek. – Ne, bio je to jedini način da se kršćanstvo oslobodi od židovstva! Više nisam htio slušati Azazela, ali on mi je i dalje u snu na uho šaptao svoje neobične misli. Rekao je mnogo toga. Među ostalim da su židovi posve odbacivali ideju božanstva u oblikovanje koje je ljudski rod uložio mnogo truda. Drevne su civilizacije Boga uzdigle u nebesa, a židovi su od njega u Tori učinili biće ljutito na ljudski rod, pa ga je trebalo opet uzdignuti u nebesa... Tako je došlo kršćanstvo da bi obnovilo ideju prisuća Božjeg među ljudima na zemlji, u Kristovoj osobi, i onda, uz pomoć drevnih egipatskih legenda, ponovnog uzdignuća na nebesa, na njegovo prvotno mjesto. To se dogodilo pošto je Bog, kako tvrde, žrtvovao sebe da bi ljudski rod oslobodio grijeha njihova oca Adama!... No je li uistinu grijeh iščezao poslije Krista? I zar je Bogu bilo teško dati oprost ljudskom rodu svojom
voljom, bez nezamislivih muka, ponižavajućeg križa, neslavne smrti i uskrsnuća u slavi...? *** Azazel iščezne u meni i ušuti. Odjednom me prožme mir, poslije kojeg se osjetih kao da me je progutala praznina... Ubrzo se u toj praznini opustih i usnuh.
Trideseta listina KANON VJERE »Veličamo te, Majko istinske svjetlosti, slavimo te Presveta Djevice, Majko božja, Theotokos, jer si porodila Spasitelja svijeta. Dođi i oslobodi naše duše. Slava ti, Gospodine naš Kriste, kralju naš, ponose apostolâ, kruno mučenikâ, diko svetih, temelju Crkava, iskupitelju grijehâ. Molimo i navješćujemo Presveto Trojstvo, Boga jednoga, kojem se klanjamo i kojeg slavimo. Gospodine, smiluj nam se. Gospodine blagoslovi nas. Amen.« To je proslov Kanona vjere koji smo dobili iz Efeza, s jakom preporukom da taj Kanon proširimo u cijelom narodu, i čitamo ga u svim crkvama, dostojanstveno kako mu priliči... to jest u dostojanstvu oblika, u dostojanstvu Kanona, Kanona vjere, vjere u Boga. Boga što ga je naša vjera ponovo uzdigla u nebesa. Dva sam dana proveo u knjižnici razgovarajući s Azazelom, pokušavajući ga uvjeriti u mnoge stvari, ali on je mene uvjerio u stvari u koje sam sumnjao... Među onim u što me je uvjerio, a čemu bijah i sâm u duši sklon, bijaše i to da se povučem u svoju ćeliju da bih, za ovih četrdeset dana, zabilježio što vidjeh u životu odonda odkad pobjegoh iz očeva sela pa do moga sutrašnjeg odlaska odavde, kako bih učinio ono o čemu se dogovorismo. I eto gdje tih četrdeset dana prođe, a ja završih svoje zapisivanje. U tom zapisu iznio sam samo ono čega se sjećam, ili što sam uvidio u dubini duše... Ovo je posljednja listina, a njezin najveći dio je neispisan. Ostavit ću tu praznu površinu, možda će poslije mene doći netko tko će ju ispuniti. A sad ću malo odrijemati, pa ću se probuditi
prije zore, staviti listine u ovaj kovčeg i zakopati ga u zemlju pod velikim kamenim blokom kraj ulaza u samostan. S njime ću zakopati i strah koji naslijedih, i sve moje stare snove. A onda ću, s izlaskom sunca, otići. Slobodan...
Napomene [1] U ovome dijelu rukopisa zamjetna je nesigurnost pisma; (Prevoditelj).
[2] Na tome mjestu na margini listine netko je tankom pisaljkom na arapskom napisao: »Nešto mi se čudnoga dogodilo prije dva dana – vidjeh u snu njegovu svetost biskupa Teodora Komentatora kako blagoslivlja ovo moje putovanje u Jeruzalem, potičući me da tu ostanem do kraja života!.. Taj biskup je jedan od najuglednijih otaca naše crkve, i mi u našim samostanima još uvijek čitamo njegove komentare Evanđeljâ i Djelâ apostolskih. Komentari su izvorno napisani na grčkome, i koliko znamo nisu prevedeni na jezik Arapa (...) među kojima danas živimo i čiji jezik govorimo.
[3] To je sabor održan u Antiohiji godine 342. u prigodi posvećenja Zlatne crkve. (Prevoditelj).
[4] Iguana – vrsta životinje nalik golemom gušteru, koja je u davnini živjela na obalama Nila a danas je ondje gotovo izumrla. (Prevoditelj).
[5] Prema davnom vjerovanju drevni su Egipćani vrlo dugo živjeli, te su stoga bili u stanju podići piramide i divovske hramove. Takovo vjerovanje učvrstilo se u židovâ i prvih kršćana stoga što se u Petoknjižju navodi da su Adamovi potomci živjeli stotinama godina, a neki i gotovo tisuću... A zapravo prosječni ljudski vijek u drevnom Egiptu trajao je otprilike samo trideset i šest godina. (Prevoditelj).
[6] Ovo je sve što je zapisano na sedmoj listini. Između redaka mnogo je križanog teksta i drljotinâ. Na margini je drhtavom rukom monah Hypa, u praznome prostoru između riječî, nacrtao brojne križeve različite veličine... (Prevoditelj).
[7] Na margini listine piše na arapskome: »Misli na Almagest, koji je i danas temeljno djelo astronomske znanosti. U našoj crkvi u Edesi vidjeh jednu kopiju na starogrčkom, te više arapskih prijevoda s brojnim bilješkama.«
[8] smatra se da je to vjerojatno staroegipatsko ime za bilharziju; (Prevoditelj).
[9] Na margini listine piše na arapskome: »Riječ je o četiri monaha, o braći što podržavahu Origena, smatrajući ga svecem. Ta su četiri brata monaha bili vrlo visoka stasa, i stoga znani kao »visoka braća«. Pošto bijahu prognani iz Aleksandrije, obilazili su mnoge krajeve propovijedajući svoj nauk, štujući Origena kao sveca i pridobijajući ljude za svoj nauk.« (Prevoditelj).
[10] Na margini pergamenta tankim perom zapisano je na arapskome: »Taj Petar čitač kasnije se uspinjao u crkvenoj hijerarhiji, da bi na koncu postao biskup.« To je sve što je zapisano kao napomena; nisam uspio naći potvrdu istinitosti takove informacije. (Prevoditelj).
[11] To je aramejska (staro-sirijska) priča što donosi doživljaje iz života mudraca Ahiqara, ministra kralja Sennaheriba; koja priča o njegovoj prijevari zbog koje se poslije pokajao, i donosi savjete što ih je kasnije dao svome bratu. Tu se priču može otprilike usporediti s onom koju danas znademo kao priču o Luqmanu Mudracu (legendarnom liku iz vremena predislamske Arabije, koga se spominje u Qur’ānu (XXXI., 12-19) i njegovim savjetima sinu. (Prevoditelj).
[12] Povijesni izvori ističu da je Nestorije svoj monaški put započelo u tom samostanu. No neobično je što monah Hypa o tomu ovdje ništa ne kaže! (Prevoditelj).
[13] Farizejem se naziva svakoga tko je nepopustljiv kad je riječ o doslovnosti vjere. Etimološki taj naziv je izveden prema židovskoj sljedbi (farizejima), koja je židovski vjerozakon tumačila doslovno, i koja se sporila s Isusom Kristom. Taj je naziv, u kršćansko doba a i danas za nas, imao općenito značenje ‘nepopustljiv’. (Prevoditelj).