Youssef Ziedan - Azazel

iznevjeriti kao što je moja majka izdala oca. Ako ju nekad razgnjevim, bilo čime, mogla bi se okrenuti protiv mene, kao što se žene uvijek okrenu protiv muža. U naravi je žene da se pobuni...« Držeći ju u naručju, nježno ju upitah hoće li me tako voljeti bez obzira što se dogodilo. Njezin odgovor još odzvanja u mom srcu: »Što god bilo, ljubavi, bit ću s tobom cijeloga života, brinut ću se o tebi, jedina moja nado. Tako sam te dugo čekala, i tako sam te dugo sanjala... Neću nikad naći nekoga tko bi me bio dostojniji od tebe.« – Onda, nek bude Božja volja. – Ljubavi moja, nemoj govoriti kao što govore kršćani, ja ih mrzim. – Zašto, Oktavijo? – Zato što su poput pošasti, proždiru sve što je dobro u gradu, a život ispunjaju očajem i okrutnošću. Malo je pretjerala govoreći loše o ljudima moje vjere, pa stoga promijenih smjer kojim je tekao razgovor upitavši ju za onu »najveću naučiteljicu svih vremena«, što ju je spominjao telal u velikoj ulici... Ona se uspravi u sjedeći položaj, a lice joj se opet ozari dok je govorila: – Mislio je na Hypatiju, kćer učenog Teona, profesora pitagorejca. To je poznata, lijepa i pametna žena. Često nas posjećuje zajedno s prijateljima moga gospodara. Ta se večernja druženja produžuju satima... Mene uvijek zove ‘moja draga sestra Oktavija’! – O kojoj znanosti ona drži predavanja na koja je pozivao telal? – O matematici i o filozofiji, ali ne i o liječništvu! Nemoj misliti da ću ti dopustiti da joj se približiš, jer ćeš se zaljubiti u nju a mene napustiti, premda je mnogo starija od mene... Ha ha. – Nemoj se sada šaliti. Ja bih samo htio nešto više znati o njoj.

Toga mi je dana ispričala mnoge stvari o Hypatiji, koju nazivaju najvećom naučiteljicom svih vremena... Pričala mi je o njoj uživajući u svom pričanju, pobuđujući moju želju da ju vidim. Reče da svoja predavanja održava u amfiteatru u središtu grada. Njezin otac Teon držao je katedru u velikom hramu, u Serapeionu, koji se dizao u egipatskoj četvrti u južnom dijelu grada, koji su međutim srušili kršćani. Razorili su ga i srušili na glave ljudi što bijahu u njemu, u vrijeme Teofila; mislila je na biskupa Teofila. Kad upitah u koje dane Hypatija drži predavanja, pogleda me krivo, pogledom u kojem su se miješali ljubomora i želja za svađom, no ništa ne odgovori. Budući da sam ustrajao, reče da su njezina predavanja nedjeljom, jer je to najmirniji dan, barem ujutro, kad kršćani odlaze u Crkvu žita na propovijed svoga poglavara koji je naslijedio svog strica Teofila na čelu crkve koja je zamračila svijet! Čudeći se njezinim riječima, i uplašen njenom bezobraštinom, rekoh: – Misliš na biskupa Ćirila? – Na njega. Neka bogovi ubrzaju svršetak njegovih crnih dana. Otkad je on na vlasti, grad se prometnuo u žalosne ruine... Ali čudno je da poznaješ Ćirila, a ne poznaješ Hypatiju! – Oktavijo, ja ovdje ne poznajem nikoga i ništa. Prije no što sam tebe vidio u vašem sam gradu proveo samo toliko vremena koliko mi je trebalo da prođem od Mjesečevih vrata amo do obale, gdje sam se zamalo pred tobom utopio. Nikad neću zaboraviti kako se odmah obradovala, uzviknuvši radosno: »Istina, ljubavi srca moga, istina... Sad sam sretna i sigurna da mi te je bog poslao, uistinu i zaista.« – Opet smo se vratili praznovjerju! – Ljubavi moja, ti si moje najljepše praznovjerje, vjerovat ću u nj cijeloga života.

Pokrov večeri već se bijaše spustio, a ja sam osjećao da sam se posve izgubio pored Oktavije, da se utapam u rijeci njezinih strasnih osjećaja... Sa svih je strana obvila moje biće kao što ocean okružuje svijet... U sebi rekoh: »Noćas ću ovo okončati. Pomno ću promisliti, a onda ću sutra rano u zoru donijeti odluku o tomu što će biti s nama.« Tako sam planirao, ne znajući što će se dogoditi, nesvjestan onoga što vrijeme donosi. Oktavija me pozva u krevet. Oko nas cio svijet bijaše tih, a u nama spokoj. Ona mi reče da bi htjela malo odspavati, ali ja nisam želio spavati te zatražih da mi dopusti da se vratim u knjižnicu. Nježnošću što se razlijevala poput kakve tekućine šireći miris grijeha ona reče: »Ako ostaneš sa mnom, naučit ću te stvarima koje nećeš naći ni u jednoj knjizi.« Napravih ozbiljan izraz lica u nadi da će udovoljiti mojoj molbi, no njezina veselost ga odagna i ja nisam mogao drugo do li da joj se prepustim kad me povukla u krevet... Te mi je noći pokazala uistinu ono što ne bih mogao naći ni u jednoj knjizi, jer Oktavija posjedovaše vještine za koje nijedan pisac nije ni čuo! Poslije toga ostadosmo goli duboko u noć, sve dok nas ne stade ujedati hladnoća... Ona nas prekri pokrivačem i obgrli me pripremajući se na san. Ali odjednom ustade, jer je u njezinu uzbuđenom umu niknula još jedna neobična zamisao: – Dođi sa mnom, ljubavi, da ti pokažem podrum s vinom! – Htio bih spavati. – Spavati? Ha, ha... Zar si umoran, a noć je tek počela? Što ćeš do kraja noći? Dođi sa mnom, iz podruma ćemo donijeti najbolje vino na svijetu. Oktavija bijaše neumorna.

Šesta listina PREOKRET Dobro se sjećam da smo, na putu prema podrumu, sišli niza stube što vode na terasu, a potom niz veliko stubište što spajaše gornji i donji kat, zatim opet niz stepenice iza drvenih vrata na drugom kraju velike prostorije s mozaikom što je prikazivao lik tužnog psa. Posljednje stepenice bijahu kamene, a što se više silazilo u podrum to su bivale sve više. Zrak u podrumu bijaše vlažan i hladan, prožet snažnim vonjem. Pod bijaše kameni, a na njegovim pločama stajahu debeli stolovi od hrastovine. Nisam znao da podrumi mogu biti tako prostrani; kuće i hramovi u mom kraju nemaju podruma. Mislio sam da je podrum prolaz ispod velikih kuća i palača, nalik na hodnik koji nužno mora da je uzak i tijesan. No u svjetlosti koju je bacao Oktavijin svijećnjak vidjeh prostranu podzemnu dvoranu visokih zidova s nizom snažnih mramornih stupova međusobno povezanih zidom od opeke. Sa svake strane zida stajale su po tri police ispunjene s toliko ćupova da samo što nisu popadali. Ona ponosno reče: – Imamo vina za tisuću godina. Dođi amo, tu je staro vino, od najboljih godišta. – A zašto čuvate toliko toga vina? Zar gospodar misli da će vječno živjeti! – Iz širokogrudnosti, ljubavi. Već je njegov otac proizvodio mnogo vina, a on je nabavio neka vina iz Grčke i s Cipra. Ugošćivali su mnoge goste u ovoj kući, i pripremali velike, gozbe... Svjedočila sam tome od malena.

Povede me u prolaz između redova ćupova, i na njegovu kraju pruži ruku iza ćupa što stajaše uza zid te izvadi staklenku svijetlozelene boje... Vrati se dva koraka unatrag, do mene, i pritišćući stražnji dio svoga tijela uz prednji dio moga, reče da je to vino prikladno za našu slavljeničku večer! Nasmiješena, okrenu se meni i doda, neprestano se jednako uzbudljivo izvijajući: »Ovdje sam ga mjesecima čuvala za nas. Njegov mi se okus beskrajno sviđa.« Zaboravih na se, i budući da me je ljutilo što uvijek ona započinje, odlučih da ovoga puta ja budem onaj koji vodi igru, tako da osjeti moju snagu! Bijah mlad i nagao. Okrenuh je licem uza zid i zgrabih je rukama za bokove, a ona se svine u pasu i preda mi se. Puhnuh u plamen svjetiljke koji se ugasi, a nas obvi tama. Njezine grudi bijahu pritisnute uz vlažni zid, a moje uz njezina vruća leđa. U mraku osjećah njezino tijelo, a ona mi se posve prepusti. Rukama se oslanjaše na zid, glave lagano nagnute prema naprijed. Skinuh halju i svukoh gaće, a s nje strgoh haljinu ispod koje nije imala ništa. Bijasmo posve goli... Ona je bivala sve glasnija, tražeći od mene da ju raspolovim... O Bože... ne smijem se toga sjećati, i to poslije tolikih godina! *** Vratismo se posrćući iz podruma u njezinu sobu. Te nas noći san svlada dok smo sjedili na jastucima na podu, a da ne popismo vino do kraja... Ujutro se probudih rano, dok je Oktavija još spavala pored mene, kao u kakvu opscenu snu. Tiho siđoh u knjižnicu noseći svoju torbu, jer sam se bojao da bi, kad se probudi, mogla pogledati što je u njoj. Oprezno otvorih prozor i soba se ispuni svjetlošću, a ja se ispružih na podu vrativši se knjigama. Dovrših prijepis bilježaka na marginama svetih knjiga, to jest Sicilijančevih komentara redaka koje je držao važnima. Dok sam

Petoknjižje vraćao na njegovo mjesto na polici, pogled mi pade na veliki tvrdo ukoričen svezak. Na nutarnjoj strani korica stajao je naslov: »Rasprave i fragmenti drevnih aleksandrijskih filozofa«. Poznavao sam mnoge od tekstova najpoznatijih autora, no neke mi rasprave i fragmenti bijahu posve nepoznati; u školi u Ahmimu nikad ne čuh za njihove autore. Vratih se s tim sveskom na svoje mjesto na podu i stadoh čitati stvari koje me jako iznenadiše, osobito tekstovi nekog drevnog filozofa za kojeg nikad nisam čuo. Prema onome što je stajalo na početku fragmenata, ime mu bijaše Hegezija, promicatelj samoubojstva!... Jedva što se odlučih odabrati nekoliko fragmenata da ih prepišem na svoj svitak, kad u sobu uđe Oktavija. Bijaše žuta u licu. Bujna joj je kosa padala na ramena, a okrugle su joj grudi podrhtavale od ubrzana disanja. – Tu si! Mislila sam da si... Zašto si ponio sa sobom torbu? – Zašto paničariš?... U torbi su mi knjige kojih sam rukopise starije i pouzdanije od mojih ovdje vidio. Htio sam upotpuniti moje prijepise. – Ljubavi moja! Molim te nemoj nikad više tako nenadano otići od mene... Skoro sam umrla od straha... Dođi, idemo natrag u sobu... dođi, ljubavi! Baci mi se u naručje poput djevojčice kojoj se otac vratio s daleka puta. Vidjevši njezin strah, u tom trenutku nisam ni primijetio da je gola. Uzeh ju nježno poput oca u naručaj, bez one požude koja je prošle noći vladala nama, i ona se smiri... Dok sam udisao miris njezine kose, bijah gotovo posve siguran da me uistinu ljubi, više no što me je voljela majka... No možda me je majka mrzila, kao što je mrsila oca? A tko sna je li poslije nas voljela svog drugog muža neotesanca? Osjećao sam kako Oktavijine suze kapaju na moje gole grudi, ispirući iz mog srca bol moga djetinjstva. Stisnuh je

još jače, dlanovima pomilovah njezina gola ramena i ruke, a ona stade plakati... Jesam li toga trenutka trebao Oktaviji vjerovati više no što sam joj vjerovao?... Tko zna. Uzalud je pitati se sada... U svakom slučaju, pokloniti povjerenje opasna je pustolovina, a najveća je pustolovina vjerovati. – Ne ostavljaj me nikad, jedina moja ljubavi! Oktavija dlanom otare suze i s naporom se nasmiješi, gledajući u mene sa strašću. Oči joj bijahu dvije medene suze, pune ljubavi i straha... Kad joj osmjeh postade prirodniji, a iz očiju nesta zamućenost suzama, povede me na terasu kuće. Nismo prozborili ni riječi, kao da je u tom trenutku dostajalo ono što su govorile naše oči. Ostavi me da čekam pred njezinom sobom dok se ne vrati u bijeloj haljini koju na njoj vidjeh onoga prvog puta. U ruci je imala halju izvezenih rubova koja je pripadala njezinu gospodaru, onu koji sam bio odbio odjenuti. Njene su oči bile pune molbe. Skinu s mene moju kratku halju, i ja bez riječi odjenuh Sicilijančevu tuniku. Htjedoh se časak sadržati kod ograde terase, no ona me opet nježno uze sa ruku i povede me u sobu. Otvorih prozor, i svjetlost u kojoj se kupala terasa prodre u sobu. Sjede na rub kreveta i ispruži ruke prema meni, poput božice obilja... božice nježnosti, dobrote i radosti. Ali tada mi se vratiše stare misli: »Tko sna hoće li ovo njezino stanje trajati zauvijek? Ništa ne može zauvijek trajati... Što ako me iznevjeri? Žene su po prirodi nevjerne... Možda će me se jednog dana bez razloga zasititi, prokazati me ljudima od Crkve, odati im moju tajnu... Mogla bi reći da sam ju zaveo, ili da sam monah koji je s njome bludničio... Prema svemu što se sna, aleksandrijska je crkva snažna i odlučna, a njezini su vođe sada vrlo strogi... Što bi mi mogli učiniti? Hoće li me zateći sudbina što je zatekla mog oca... Ili možda... – O čemu misliš, ljubavi? Uzmi jabuku.

– Jabuka! Ne volim jabuke. To je plod zbog kojeg je Adam istjeran iz raja... – Kakve su to gluposti! Tko ti je pričao te izmišljotine, dijete moje maleno? Ne razmišljajući, i protiv volje, rekoh joj ljutito: – To stoji u tumačenju Petoknjižja. – Ah, Petoknjižje! To je čudna knjiga. Sve vrijeme ismijava drevne Egipćane, i optužuje njihove žene. Moj mi ju je gospodar čitao smiješeći se i začuđeno klimajući glavom. Njezine riječi povrijediše mi dušu, i ja sam se razljutio stoga što vrijeđa Gospodinov Stari zavjet u koji već stotinama godina vjerujemo, i u koji prije nas vjerovahu židovi... Njezine me riječi uzrujaše, usprkos tomu što mi je duša bila puna dvojbâ u vezi s onim što stoji u Petoknjižju. No kako god bilo, čovjek ne smije ismijavati vjerovanja drugih ljudi, jer bi u tom slučaju vrijeđao svaku vjeru pa i vlastitu, te ni jedna vjera ne bi ni za koga bila valjana... Rekoh u sebi da je možda došao trenutak da budemo iskreni jedno prema drugome, te joj odlučno rekoh: – Oktavijo, ne smiješ ismijavati ono u što ljudi vjeruju. – Ne budi tako ljut, ljubavi. Neću više nikad ismijavati ničiju vjeru, kad te to ljuti... No nemoj ni ti mene ljutiti. Uzmi jabuku koju ti pružam. Oklijevajući uzeh jabuku, a Oktavija mi ruku gurne prema mojim ustima. U tom sam trenutku mislio na Knjigu postanka. Odgrizoh od jabuke komadić, i obuze me snažan osjećaj, kao da sam ja Adam kojeg napastuje žena i u zabludu dovodi zli Azazel – i mi ponovo počinismo prvi grijeh neposluha... Istočni grijeh! U duhu mi se motahu poznati retci iz Petoknjižja, u koje samo mi kršćani možemo vjerovati. U srcu mi se redahu pitanja. Zašto je Bog Adamu naložio da se ne približuje drvetu spoznaje i besmrtnosti? Zašto se Bog razljutio kad je Adam kušao plod s drveta

spoznaje? I u sebi rekao, kako stoji u Knjizi postanka: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo. Da ne bi sada posegnuo i uzeo i s drveta života te živio navijeke.« I Gospodin Bog istjera čovjeka vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje bje uzet. »Istjera Bog čovjeka, a istočno od Edena postavi anđele i plameni mač svjetlucavi da čuvaju pristup drvetu života...« Zašto je Bog htio da čovjek ostane u tami neznanja? Vodi li znanje što ga je stekao Adam spoznaji života vječnoga? I tko su oni za koje Bog reče da je Adam postao jedan od njih? I bi li Adam i Eva, da ostadoše u tami neznanja, živjeli vječnim životom u raju? Kako neznanje može biti u skladu s besmrtnošću, a nezainteresiranost biti prirodna? Što su spoznali kad su kušali s drveta? Je li to ono što sam ja spoznao s Oktavijom onih dana?... Ono čemu me ona privela bez moje odluke i namjere... Jesam li učinio što i Adam, te će se Bog naljutiti i opet i mene protjerati?... Odakle, i kamo će me protjerati? Ja sam već godinama prognanik... nemam nikakvog ‘gdje’ niti ikakvog ‘kako’! Opsjedaše me misli što ih je ta poganska božica, sjedeći na krevetu, u meni pobudila... Je li Oktavija božica, ili pak rob vlastitih žudnja... Pitao sam se je li nas tom svojom jabukom htjela navesti na grijeh i vratiti nas na početak novog postanka? Bacila me je zajedno sa sobom u ocean grijeha – kako da se izbavim od utapanja? Htjela je da život provedem s njom... Kako? Ona ne poznavaše prave vjere, i nije znala da sam ja vjernik… – O čemu misliš, ljubavi? – O braku. Hoću rećim, o tvom pokojnom mužu... Je li bio bolestan? – Nije, bio je dvadeset godina stariji od mene. Bio je vrlo debeo i slab. Ali nije bio bolestan... Umro je u zapadnom hramu. Obuze ju tuga dok je pričala što se dogodilo s njenim mužem onoga dana koji nazva zlokobnim… Muž joj bijaše

poganin, i stalno je od gospodara Siciljanca tražio da mu sa svojih putovanja donese tamjana, koji je nosio u hram i s večeri se vraćao sretan. Ona se bojala za nj, no on se ne obaziraše na njezine bojazni. Nije mogao prihvatiti da su hramovi postali opasna mjesta, i na njezina upozorenja odgovarao je ispraznim rečenicama, riječima što za nju nisu imala nikakva značenja: »Bog naš Serapis bog je svijeta, i mi mu moramo pokazivati našu odanost usprkos svim tim kršćanima, pa i usprkos samome caru Teodoziju Drugom.« Iz njezinih riječi shvatih da njezin pokojni muž bijaše pomalo lud i zbunjen... Od njezina tužnog držanja dok mi je pričala srce mi se kidalo. Kosa joj je padala na lice, izgledaše poput cvijeta što sahne. Trebao sam je tog trenutka zagrliti i obećati joj da ću joj biti bolji muž. U sebi pak rekoh: »Ona zapravo nije voljela svog prvog muža, a kaže da voli mene. Možda joj je Gospodin uzeo muža da bi joj dao boljega!« Bijah odsutna duha, umrtvljen, dok je ona dovršavala svoju priču kazujući mi kako je onoga jutra njezin muž izašao da odnese tamjana u mali hram što stajaše u istočnom dijelu luke, gdje bi opkoljen. Htjela je reći da su ga opkolili ljudi naše vjere... Jecajući reče: »Ubiše ga zločinci koje su predvodili monasi. Potom uništiše hram.« – Što to govoriš? Monasi ne ubijaju! – Aleksandrijski monasi ubijaju... U ime svog velikog Boga, i uz blagoslov prokletog biskupa Teofila, kojeg je naslijedio još gori Ćiril. – Molim te, Oktavijo. – Dobro, dobro. Ne trebamo sad o tomu govoriti. Ali, ljubavi, zašto si tako uznemiren? Kao da si na njihovoj strani. Oni nas posvuda progone, progone svoju braću židove, ruše hramove na ljude koji su u njima, i nazivaju nas nečistim poganima. Sve ih je više oko nas, kao skakavaca. Puna ih je zemlja kao prokletstva bačena na svijet. – Molim te!

– Ma što su oni tebi... zašto su ti oči tako crvene, kao da ćeš zaplakati? – Zato što sam... – Što si ti? – Ja... – Što ti? – Ja sam... kršćanski monah. Nastupi dug trenutak tišine, pun zaprepaštenosti... Došavši k sebi od zaprepaštenja, Oktavija me pogleda, a lice joj se crvenilo od gnjeva, dok su joj oči bile zamućene potisnutom tugom. Odjednom se uspravi, poput onih divovskih drevnih kipova, sa svom njihovom poganskom snagom i iskonskom tvrdoćom. Ispruži desnu ruku prema vratima i kriknu na me strašnim glasom, poput aleksandrijske grmljavine, ili poput urlika bijesna poganskog vjetra: – Izlazi iz moje kuće, ti bijedniče! Izlazi, bijedo jedna!

Sedma listina NEPOTPUNA LISTINA Sa srcem u grlu odbacih svilenu halju i uzeh svoju što ležaše odbačena kod vrata. Odjenuh ju silazeći hitro niza stubište. Bijah poput nekoga tko se bacio u prazno pošto mu je iščupana duša. Na putu do kućnih vrata bijesno pregazih lik tužna psa. A prije no što otvorih vrata do mene dopre odozgo Oktavijino gorko jecanje... Mogao sam ju čuti i nakon što izađoh da bi hitrim korakom kroz vrt došao do poluotvorenog ulaza. Sunčeva svjetlost što se odbijala od pješčana tla zaslijepi mi oči, a bose noge pekla je vrelina pijeska. Okrenuh se prema moru ne obazirući se na pogled iznenađenog čuvara koji me vidje kako izlazim iz vrta.

Nisam se obazirao na nj niti sam gledao za sobom kad njegov ovan pođe nekoliko koraka za mnom... Nikad u životu nisam se osjećao tako ponižen... Ponižen sam, ponižen, ponižen preko svake granice. Je li se sve to uistinu dogodilo prije dvadeset godina? Zašto se osjećam kao da se to događa sada?... O, jadna Oktavijo... da si bila samo malo strpljivija sa mnom... da sam ja znao što će mi vrijeme donijeti... Ili... sad... Ruke mi drhću... Oktavijo... ljubljena, jadna Oktavijo... Više nisam u stanju pisati6.

Osma listina OSAMA MEĐU STIJENAMA Svako je sjećanje neizbježno bolno; čak i sjećanje na lijepe trenutke, jer i to je samo potvrda da su prošli... Htio bih izaći na vrh samostanskog zida i vikati prema sjeveru gdje je Nestorije opkoljen, ili prema jugu, gdje je nestala Marta... No i kad bih vikao iz sveg bola što ga nosim u srcu, bi li glas dopro do njih, ili bi došla smrt? Ili bi se čuo odjek vječna gubitka i tuge? Kako da se riješim ove tjeskobe, zarobljen nemirom i sjećanjima?... Da li da poderem pergamente, ispraznim tintarnicu? Ili da poderem halju kao što je učinio Ivan Krstitelj te stanem vikati u pustinji?... Ili pak da lutam obzorom onoga što je bilo, i ponovo počnem pisati da dovršim što započeh, a onda da odem odavde da se više ne vratim? Oh Oktavijo... ti nevina dušo..! Jasno se sjećam da su me noge, kad me je otjerala iz svog raja, preko mora pijeska što okruživaše njezinu kuću dovele do one pećine između stijena. Same su me noge odvele onamo, bez ikakve moje odluke; možda sam u tom trenutku htio tražiti oprost od Gospodina i čekati na njegovu milost na mjestu na kojem sam mu prvi put otkazao posluh. Čim uđoh u pećinu skutrih se u najdalji kut, pritisnuvši desno rame i koljena uz vlažnu stijenku, tražeći utočište od odjeka moga pada... Pad bijaše posvemašnji... i poslije trenutka posvemašnje smućenosti odjednom mi potekoše pokajničke suze... Tu je sjedila Oktavija vadeći iz košare bijelu hranu. Tu stajah začaran oblikom njenih grudi, tu se moje lice približilo njezinu tijelu

a njen me sjaj po prvi put zabljesnuo... Ovdje se nagnula i obvila me gurnuvši me u bezdani bunar. Oko mene bijaše samo praznina i zvuk mora. Privukoh torbu, čija me je težina iscrpila, te na nju prislonih glavu ispunjenu prazninom... bolnom prazninom samoće. Uhvati me san, poput onoga što svlada Isusove učenike poslije posljednje večere, kad im je kazao da se bliži trenutak kad će ih napustiti odlazeći svome Ocu na nebo. Iz nemirna sna više su me puta budili strašni snovi. Posljednji se put probudih u vrijeme zalaska sunca drugoga dana. Htjedoh ponovo usnuti i ponovo u snu izgubiti svijest. Tlo i stijenke pećine kao da su me zarobile; želio sam zaspati i više se ne buditi, no ostajah budan, ne utonuvši u san sve do zore sljedećeg dana. Bezbrojne mi se misli vrzmahu glavom, u haluciniranju i strahu. Bojah se sama sebe, budućih dana, samoće među onim stijenama, čak i mogućnosti da bi ta pećina mogla biti jazbina kakve divlje zvijeri. Tada još ne bijah siguran nema li u Aleksandriji hijena i vukova, i neće li iz mora izaći kakva neman ili krokodil, kakvi s večeri izlaze iz Nila! Nema veće opasnosti od divljih zvijeri što noću lutaju a u zoru se skupljaju u čopore. Poslije beskrajne tjeskobe, shvatih da čudan zvuk što sam ga mogao čuti nije drugo do li zvuk što ga svojim kliještima proizvode morski rakovi što noć provode u pukotinama između stijena. Mjesečina osvjetljavaše ulaz u pećinu, gdje se pijesak miješao sa stijenjem što iz njega viri... S iznimkom dijelova osvijetljenih mjesečinom nisam pred sobom i oko sebe mogao ništa jasno vidjeti. Shvatih da mi je najbolje okrenuti leđa ulazu u pećinu, licem prema stijeni, te se udubiti u spasonosnu i usrdnu molitvu, moleći za milosrđe Božje, da oprosti ono što se dogodilo sa mnom i s Oktavijom... Moleći milost za nju, ponovo zaplakah. Dok bijah uronjen u bezglasnu molitvu, pade mi na um da u pećini ostanem do kraja života, da se posve predam

pobožnosti i napustim liječništvo. Odrekao bih se svega što sam – želio; budem li iskren u tomu, postat ću svecem... Obuzeše me ambicije nedostojne monaha: »S vremenom će ljudi saznati da boravim ovdje, dolazit će od mene tražiti blagoslov. Svojom ću askezom biti najveći primjer – ni danju ni noću neću pojesti više od jedne jedine datule, a kad ožednim u usta ću uzeti košticu datule i utažit ću žeđ prevrćući ju u ustima, kao što smo kao djeca radili u mom selu. Potraje li žeđ, isprat ću usta morskom vodom i vratiti se svojoj osami u pećini. Kaže se da Aleksandrijci poštuju samo sebe same, ali kad im pokažem svoju blagost, svoju ustrajnost i odanost pobožnosti, poštivat će mene. S neba će na moju pećinu sići blagoslov, i ja ću činiti čuda. A jednoga dana preobraćena Oktavija doći će, zajedno s mnoštvom, posjetiti me i vidjet će me okružena sjajem svetosti... Ništa što je od ovoga svijeta neće mi zaokupljati dušu; bit ću zaokupljen jedino hvalom Gospodina, i svjedočenjem istine Njegova postojanja što se očituje u meni čija će duša biti poput zrcala... Bit ću pročišćen od prljavštine ovoga svijeta. Takove me misli smiriše i olakšaše moju tjeskobu. No s jutarnjom svjetlošću osjetih glad, i to poremeti moje misli i moje naivne ambicije. Iz torbe izvadih datulu i stadoh je polako žvakati, ali to mi izazove žeđ. Prevrtanje koštice u ustima nije ju ublaživalo, te izađoh iz pećine, gledajući oko sebe poput progonjene lisice. Na putu do mora, dokle god dopiraše pogled, ne vidjeh nikoga oko sebe – sve, uključujući i zrak, mirovaše. Smočih ruke, dodirnuh usnama vodu, no njezina slanost samo mi poveća žeđ. Vratih se u pećinu vukući noge te se opet skutrih u kutu poput mačke koja liže rane bez nade u iscjeljenje. Shvatih da mi je san jedino utočište te stadoh prizivati san na oči... i poslije duge nesanice usnuh dubokim snom. Iz sna me ujutro probudi glas morskih ptica, glad i žeđ. Nikad dotad nisam iskusio toliko veliku glad i žeđ. Stavih u

usta još jednu datulu i stadoh iz nje lagano sisati nektar. Kad potom izađoh između stijena stadoh opet gledati oko sebe... Ne bijaše nigdje nikoga, osim mene... Ondje gdje sam ju bio vidio onog dana kad me je morska struja zamalo odnijela, ne bijaše Oktavije. Tada shvatih da ne volim more. Za me je Nil slađi i blaži. Nil privlači život na svoje obale, a more sa svojih obala otklanja sve što je zeleno, pored mora samo su stijene. Aleksandrija je grad mora i stijenâ, grad soli i okrutnosti. Samoća me počela umarati, težina udaljenosti od zavičaja me je dokrajčila... Predvečer mi pade na um izazovna zamisao. Pomislih da bi to moglo učvrstiti moje kajanje i približiti me čistoj suštini od koje se bijah udaljio... To će me izdići između svih ljudî moga vremena, jer nitko neće biti u stanju što ja mogu – kastrirati se! Htjedoh odmah izaći i u pijesku potražiti strunu iz konjskog repa, dobro ju isprati u morskoj vodi, vratiti se s njome u pećinu, i povezati njome testise. Danima ću podnositi bol, dok mi testisi ne otpadnu a ja zauvijek pronađem mir. Više neću pasti u klopku žene! Postat ću poput anđelâ... Evanđelje nas poziva na to, ali mi se ne odazivamo jer smo slabi. Jasne su riječi Matejeva evanđelja: »Ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!« I ja ću prihvatiti taj izbor, radostan sa svoje žrtve na oltaru čistoće. Učinit ću to, ako Bog hoće, sutra ujutro. No čekaj! Origen je, u davnoj prošlosti, učinio što ja kanim učiniti već sutra. Neki ga smatrahu svecem, a drugi grešnikom. Tadašnji aleksandrijski biskup, Demetrije Plemeniti, osudio je njegov čin i nazvao ga odvratnim, te se toliko naljutio na nj da ga je maknuo s čela teološke škole, štoviše uklonio ga je iz redova Crkve... Kako će se onda danas gledati na moj čin, zbog kojeg – ako ga izvršim – neće biti načina da povratim što sam izgubio? Neću više imati mogućnosti uključiti se među monahe, jer više neću imati

mogućnosti odupirati se željama duše i žudnjama tijela. Izopćit će me i istjerati iz Crkve kao velika sramotnika, pratit će me glasno proklinjanje... Zamisao mi je posve pogrešna... više nikad neću ni pomisliti da se kastriram! Pred sâm zalazak sunca poče me zabrinjavati mogućnost da još jednu noć provedem u pećini, pa izađoh na obalu i krenuh prema zapadu. Protiv volje pogledao sam nekoliko puta prema Oktavijinoj kući te nekoliko puta samo što ne padoh na lice... Sunce je, meni s desna, polako naginjalo zahodu a plavetnilo mora isticaše njegovo rumenilo. S lijeva su se kuće što bijahu bliže središtu grada dizale sve više, sa sve više katova, veličanstvena izgleda poput palačâ. Malo dalje ugledah neke stražare na obali, ali im se ne približih. Shvatih da sam stigao gotovo do mjesta na kojem bijaše kraljevska četvrt, koja više nije kraljevska, jer je većina palača bila poput kućâ s duhovima ili poput psetarnicâ. Stoga skrenuh s puta prema zapadu i krenuh na jug, lutati između gradskih kuća. Ondje ću možda povratiti malo topline u svoje srce, ili ću barem naći vode i hrane. U daljini vidjeh crkvu kojoj je na vrhu velik križ, te krenuh prema u tom smjeru, opipavajući vršcima prstiju dragocjeno pismo preporuke u torbi. Na crkvenim vratima stajaše skupna ljudî naše vjere koji su potiho razgovarali. Lica im bijahu dobra, a oko vrata su nosili križeve od obojena drva ili od izrezbarene kravlje kosti. Ne obraćahu pažnju na me, ali ja nisam oklijevao – pođoh prema njima te rekoh: – Dobra večer, braćo. Ja sam stranac, južnjak. Nosim pismo za monaha Ivana Libijskog. Nisu ga poznavali, i ne obazirahu se odveć na mene. Jedan od njih mi savjetova da za monaha pitam u crkvi na Kaisareionu, te mi naznači put do nje. Odvojih se od njih i krenuh naznačenim putom. Od stida im ne rekoh da sam užasno gladan i žedan. Na jednom raskrižju zamolih nekog vratara da mi dade da se kod njega napijem vode, i on to

učini. Upita me kamo sam se uputio, a kad mu rekoh, namršti se. Još se uvijek sjećam kako me je sumnjičavo pogledao kad mu rekoh da tražim monaha što stanuje u nekoj od crkava! Zahvalih mu mucavo i odoh od njega... Malo kasnije naiđoh na ostatke neke stare srušene kuće i sjedoh na trenutak da odmorim noge oslonivši se leđima na ruševni zid. Noć je već otežala nebo i činilo mi se kao da se zvijezde trude otkloniti njezin mrak. Aleksandrijske se kuće ne obaziru na noć – u njihovim prozorima pojaviše se brojna svjetla, a noćni mrak ne ometa kretanje ljudî. Oni vole noćne zabave, i siguran sam da ne spavaju mnogo, ni noću niti danju. Deblji su od ljudî u mom zavičaju, mnogo svjetlije su puti i mnogo njegovanije. Dobro vino njihovim licima daje svježinu i boju. Ne ostadoh dugo kod napuštene kuće, premda pomišljah da uđem u nju i provedem u njoj noć. Ali odustah od te zamisli. Još dvaput sam putom pitao gdje je crkva u Kaisareionu, i na koncu je nađoh. Crkva gledaše na luku koju nazivaju istočnom lukom, jer je velika luka zapadno od te. Ta crkva u Kaisareionu bijaše velika, visokih zidova prekrivenih grafitima i napuklinama. Poslije sam saznao da je to nekad bio hram, potom crkva, a onda opet poganski hram. Na crkvenim vratima zaustavi me čovjek u uskoj crkvenoj halji, koja se jedva mogla zakopčati na njegovu golemu tijelu. Bijaše neobična izgleda – tijelo hrvača u odjeći svećenika! Pogled mu bijaše tvrd, a na licu mu se vidjela okrutnost krvnika a ne blagost svećenika. Budući da je moja odjeća bila dostojna prezira, on mi – ruku prekriženih na grudima – uputi prezriv pogled... Drhtava glasa upitah ga je li to crkva Kaisareiona, a on mi razvukavši usne potvrdno kimne glavom. Izgledalo je kao da će me ugristi za rame! Ljubazno ga upitah za svećenika Ivana, a on snažno odmahnu glavom, čime je – htio reći da

ga ne poznaje, i da ne želi da ga dalje ispitujem. Hitro se udaljih od njega zaustavivši se tek kad stigoh do križanja ulice što je vodila od mora s velikom Kanopskom ulicom... Tu sam trebao prijeći Kanopsku ulicu i poći desno prema južnom dijelu grada, poznatom kao Egipatska četvrt, gdje bih se pomiješao sa svojim zemljacima. No ja sam hodao ne znajući kuda, ne poznavajući dijelove grada, niti njegove četvrti. Pomislih da izađem izvan gradskih zidina da bih ondje prenoćio te se vratio u grad sutradan ujutro, kako bijah učinio prvi put. Tako bih možda izbrisao protekle dane i sve što se bilo dogodilo... Uputih se prema zidinama s nakanom da izađem iz grada, no prolazeći pored velikog perivoja koji okruživaše veliki amfiteatar uđoh i vidjeh da je prazan, i stoga prikladan da netko poput mene tu prenoći. Odustah od toga da izađem iz grada, i čučnuh pod neko veliko stablo iz kojeg su se širile izvijene grane, poput djevojačkih pletenica. Tu prenoćiti bijaše sigurnije no spavati u pećini među stijenama, i toplije. Ispružih se dakle tu, usprkos gladi, a miris trave širio se s tla... Često sam kasnije nailazio na taj miris na drugim travnjacima. Te sam noći spavao snivajući razne snove, a u njima Oktaviju, nježnu i okrutnu, kako plače i kako se smije, zaspalu i zaigranu – pravu poganku, gnjevnu... U zoru otvorih oči sjetivši se da je nedjelja, dakle dan Hypatijina predavanja. Rekoh u sebi: »Mogao bih još jedan dan ostati u gradu u svojoj južnjačkoj odjeći. Vidjet ću Hypatiju, a onda ću izaći iz grada da prenoćim zajedno s bijednim felasima... A sutradan ću se vratiti ovamo u monaškoj odjeći i odmah otići u veliku crkvu Svetoga Marka, gdje je svijet kojemu zapravo pripadam.«

Deveta listina ISUSOVA SESTRA Dobro se sjećam kako sam prišao ulazu u amfiteatar i među otmjeno odjevenim ljudima postidio se svoje otrcane odjeće, usprkos tomu što nas monaštvo uči da se ne obaziremo na odjeću, bila otrcana ili ne. Čuvar na ulazu pokaže mi gdje će se održati predavanje, te uđoh zajedno s drugim ljudima. Bijaše to velika dvorana na zapadnoj strani amfiteatra, no ne i njegov dio, samo što bijaše u istome perivoju. Mnoštvo bijaše brojno, a bilo je i ženâ! Bio je to prvi i jedini put da prisustvujem predavanju koje drži žena i kojemu su nazočne žene... Sve u Aleksandriji je neobično i drukčije! Svi što ulažahu u dvoranu govorili su grčki, i svi su studirali filozofiju. To razaznah iz žamora njihovih glasova i iz njihovih ne odveć glasnih razgovora prije no što predavanje započe. U njihovim se razgovorima stalno pojavljivahu imena drevnih filozofa, ali im na jeziku ne bijaše ime ni jednoga sveca ili mučenika. Kao da žive u nekom drugom svijetu... Najprije mišljah da ću čuti posve pogansko predavanje, a onda se pokaza da matematika nema nikakve veze s poganstvom niti s vjerom. Sjenka kolčića na sunčevu satu kod ulaza u dvoranu samo što nije pala na znak što označuje deseti jutarnji sat – ljudi bijahu došli mnogo ranije. Dugo sam ostao sâm među njima, a oni bijahu zadubljeni u svoje tihe razgovore i lagano se povremeno smijahu... Odjeća im je bila čista, na licima su im se vidjeli tragovi prolazna ovosvjetovnog dobrostanja. Sjedoh blizu ulaza, na kraj trećega reda

drvenih klupa. Zbog osjećaja nelagode i nepripadanja ljudima oko sebe, bijah krut i tih poput kakva stara panja. Nekoliko trenutaka prije ulaska Hypatije, debeljuškasti čovjek što je sjedio blizu mene, desno u drugome redu, okrene se prema meni. Pozdravi me sa smiješkom, a ja mu, također se smiješeći, uzvratim pozdrav, jer na smiješak se uzvraća smiješkom! Debeljuškasti čovjek htjede nešto reći, kad grunuše trube najavljujući dolazak gradskog guvernera Oresta, koji se smjesti u sredini prvog reda, a njegova pratnja s obje strane pored njega, ispunivši tako cijeli red. Tada Hypatija uđe u veliku dvoranu, a svi, pa čak i muškarci, ustadoše da ju pozdrave. To mi je priječilo pogled na nju. Pošto ih ona pozdravi, sjedoše, te je vidjeh kako se preko dvije stepenice uspinje za govornicu. Poput priviđenja stajaše pred publikom, koja se rasporedila po klupama... Ona se pripremi za govor, i svi utihnuše kao da su kipovi što stoje duž Puta sfingâ u Karnaku. I prije no što Naučiteljica uze riječ, srce mi stade snažno kucati, tako da sam se pobojao da će oni što sjede oko mene čuti moje uzbuđene kucaje... Hypatija bijaše lijepa i dostojanstvena žena. Možda i najljepša žena na svijetu. Imala je oko četrdeset godina, vrlo lijep nos, a njezina usta, njezin glas i njezina kosa, njene oči... sve na njoj zračilo je od neke nutarnje svjetlosti. A kad stade govoriti, njezin se sjaj poveća. Nekoliko mjeseci nakon što sam je bio vidio saznah da se od djetinjstva bavi znanošću zahvaljujući svome ocu, glasovitom matematičaru Theonu, i čuh da mu je, još kao djevojčica, pomagala u pisanju njegova komentara za djela Klaudija Ptolomeja, autora Geografije, velike knjige o astronomiji7. Hypatija... Dok sad bilježim njezino ime, kao da ju vidim pred sobom gdje stoji za govornicom velike dvorane, kao da je kakvo nebesko biće što je na zemlju sišlo po božanskoj zamisli, da ljudima navijesti božansku milost. Hypatija izgledaše onako kako sam uvijek zamišljao Isusa Krista,

sjedinjujući u sebi blagost i uzvišenost... Oči joj bijahu svijetloplavopepeljaste, i prozirne. Čelo joj bijaše široko i širilo je nebesko svjetlo, a lepršava haljina i njezino dostojanstveno držanje nalikovahu sjaju što obvija božanstva. Od kakve svjetlosne supstance bijaše stvorena ta žena?... Razlikovala se od svih drugih ljudskih bića! Ako bog Khnum oblikuje ljudska tijela, od kakve li je pročišćene gline i s kakvim nebeskim mirisom je nju oblikovao?... O Bože, ja hulim. *** Pošto se uspela za govornicu, Hypatija pošutje nekoliko trenutaka, a onda podiže pogled prema svojoj zanijemjeloj publici te stade govoriti, ovo što donosim u prijevodu: »Prijatelji, prije nekoliko dana s otoka Rodosa stiglo mi je nekoliko pisama s brojnim primjedbama i komentarima o onome što sam rekla u predavanjima u kojima sam komentirala izvrsnu Diofantovu knjigu o izračunu brojevne vrijednosti nepoznanice. S obzirom na osobitost te teme, o njoj ću raspravljati u drugom izlaganju, da ne bih gnjavila one među vama koji nisu matematičari. Iako, ja sam uvjerena da se filozofija, o kojoj bi većina vas htjela da danas govorimo, može temeljiti samo na matematici. Vi znate, braćo i sestre, da je veliki Platon na vrata svoje škole u Ateni, na vrata Akademije, dao zapisati: ‘Nek k nama uđe samo onaj tko je učio geometriju!’... Usprkos tomu, najprije ću govoriti o filozofiji, a onda ću svoje predavanje nastaviti raspravom o matematičkim pitanjima sadržanim u vrijednoj knjizi Diofanta Aleksandrijskog, za one među vama koji žele sa mnom raspravljati o toj temi.« Pratio sam ju i gledao u nju bez daha, a ona je, govoreći, dva puta pogledala prema meni. Njezine me oči očaraše. Ranijih godina u Ahmimu bijah studirao filozofiju, ali ono

što je ona govorila ne čuh ni od koga drugoga. Na istančanom grčkom nam je objašnjavala kako ljudski um može prodrijeti u zamršen ustroj stvorenoga svijeta, i kako se može dovinuti spoznaje bivstva stvarî te potom od njega razlikovati njegove prigodke i njegova promjenljiva svojstva... Govorila je o filozofijskim počelima, o kojima sam slušao govoriti i druge, no ona ih je iznosila logično, kao da mi otvara um za njih. Čak i za poznate Pitagorine iskaze, poput onoga da svijet jest broj i ritam... Zahvaljujući dubini njezina izražavanja, i istančanosti njezine logike, osjećao sam da su sva bića ustrojena u jedinstven poredak odgovarajućim redom. Zahvaljujući njezinim riječima shvatio sam i ono što mi prije nje drugi filozofi nisu znali objasniti. Prije svršetka predavanja pade mi na um zamisao da cijeli život provedem slušajući Hypatiju, ili da idem za njom služeći joj. Pomislih i da bih se mogao vratiti Oktaviji, i ispričati joj se što sam na tri dana bio pobjegao od nje. Opravdao bih joj se da sam se bojao da čuje izgubiti, te sam radije odabrao šutnju jer sam bio smeten. Možda će mi Oktavija oprostiti, možda će me opet primiti, te ću ostati živjeti s njom, zaboravivši na sve što sam bio umislio i što me je moglo odvesti tko zna kamo... Upoznao bih gospodara Sicilijanca, kad se vrati s putovanja, upoznao bih Hypatiju izbliza, bavio bih se liječništvom sve dok ne postanem izvrstan, i možda bih iznašao lijek za bolest zvanu al-‘ā‘ 8... Te su me misli toliko zaokupile da mi je dio predavanja promakao. A onda opet stadoh pratiti što govori Naučiteljica, stvari koje su mi i danas usječene u um. Rekla je: »Dragi moji, ako razumijevanje i jest čin uma, ono je i duhovni čin. Ako istine do kojih dolazimo uz pomoć logike i matematike ne osjećamo svojim duhom, one će ostati hladne istine, odnosno mi ćemo, zbog zadivljenosti njihovom spoznajom, ostati uskraćeni za istinsku

spoznaju... Već dva sata vam govorim, znam da sam dugo govorila i da sam vas zamorila. Primite moju ispriku i moje divljenje za vašu pozornost. Za pola sata vratit ću se u dvoranu da bih govorila o Diofantovoj matematici. Tko me bude htio počastiti svojim sudjelovanjem dobro došao. Pod uvjetom da se bavi matematikom, da ju ne mrzi, a s njome i mene.« Publika se na to nasmiješi, a neki se čak nasmijaše od srca. Potom se svi pripremiše da izađu poslije nje. Ja ostah na svome mjestu, nepomičan poput kamena u piramidi, kao ona jajolika stijena na obalama Nila u mom zavičaju. Hyptija će se vratiti za pola sata, kamo bih dakle bio mogao poći? Redovi se gotovo isprazniše, osim nekolicine slušača koji ostadoše sređujući svoje zabilješke i prenoseći svoje knjige na sjedišta u prvome redu. Guverner s pratnjom i publika okružiše Hypatiju kod stola što stajaše izvan ulaza prepun slatkih kolača. Na to je, dakle, mislio telal koji me je onoga dana kad uđoh u Aleksandriju na to upozorio. Ja ne volim kolače, pa ih ni toga dana nisam jeo, premda me je glad mučila toliko da sam se skoro onesvijestio. Zadovoljih se s dvije datule iz torbe, ne usuđujući se, od stida zbog svoje otrcane odjeće, zadržavati se među otmjenim kušačima kolača... Poslije dugih pola sata njihovi glasovi što dopirahu od ulaza utihnuše. Guverner i većina publike otiđoše, a Hypatija se vrati okružena malobrojnom skupinom učenih ljudi i učenika razne dobi. Popne se za govornicu kao i prvi put, a dvorana se umiri kao i prvi put... Ostade nas ne više od dvadesetoro, a ja još uvijek bijah na svome mjestu u trećem redu, kad ona pokaza rukom prema meni i reče: – Možeš doći u prvi red, ako hoćeš. – Ne, gospođo, ja... ovdje mi je dobro. Zahvaljujem vam na milostivosti. – »Zahvaljujem vam na milostivosti«! Neobično se izražavaš, brate stranče.

– Ja dolazim s juga, poštovana gospođo. – Dobro došao u naš grad. Većinu onoga što je Hypatija govorila u svom drugom predavanju nisam razumio. Samo bijah zadivljen njezinom osobom, i ništa više. Žalio sam što sam u mladosti bježao s poduke iz matematike. Dok je govorila ispunjavala me oduševljenjem, te u sebi donesoh još jednu odluku: »Učit ću matematiku, uz liječništvo i teologiju. Najprije ću naučiti načela geometrije i računa, a onda ću im se posvetiti dublje i postat ću izvrstan...« U to sam vrijeme bio poput suha lista na grani, kojim se igraju vjetrovi... A mislim da sam još uvijek takav! Poslije predavanja, publika se opet okupi oko Hypatije... Ne znam kako se odvažih te joj pristupih bez straha. I bez njezina pitanja rekoh joj da sam došao u Aleksandriju da bih studirao medicinu, da kanim ostati u gradu pet godina kako bih stekao valjano znanje o njoj, a onda ću se vratiti da liječim bolesne u svom zavičaju. Uzbuđeno dodah da bih za svog boravljenja u gradu žarko želio pohoditi sva njezina znanstvena predavanja, čak i ona o matematici. Ona se svejednako smiješila zainteresirano slušajući što govorim, te se odvažih rečenome dodati i riječi što su za svrhu imale samo to da ju i dalje gledam... Kad sam završio, ona reče: – Onda ću te vidjeti ovdje i sljedeće nedjelje, dobri južnjački prijatelju. – Da, gospođo... Držiš li i predavanja iz liječništva? – Ne držim, prijatelju. I jako mi je žao. Odgovarajući na moje neočekivano pitanje, ona se nasmiješi tako da odagna moju usamljenost, moju glad i moj osjećaj nepripadanja... Pokazujući na jednog od onih što stajahu oko nje – petorica muškaraca srednjih godina i vrlo vitka žena – ona doda: »Ovaj moj poštovani prijatelj, Sinezije iz Kirene, htio je s početka studirati medicinu, ali je na koncu studirao filozofiju.« Dok je to govorila, krajičkom

oka gledala je na nj te je još dodala: »Sada pak želi osporiti filozofiju, jer vjeruje u njezino nijekanje!« Čovjek za koga reče da se zove Sinezije slatko se nasmija, malo nagne glavu i, stavivši lijevu ruku na moje desno rame, reče mi vedro: »Ne vjeruj Naučiteljici, brate. Dvostruko se svojim riječima udaljila od istine. Prvo, kad je rekla da sam njezin prijatelj, a ja sam samo njezin učenik, a ona je moja učiteljica. Drugo, premda ja slijedim put Crkve, to ne znači da ne vjerujem filozofiji, da vjerujem u njezino nijekanje.« Svi osim mene nasmijaše se njegovim riječima, i pođoše prema izlazu iz dvorane... Poslije toga nikad više ne vidjeh Sinezija Kirenca, ali sam čuo da je postao jedan od prvaka Crkve u Zapadnom Pentapolisu, što se naziva Libijom. Štoviše, postao je biskupom u jednom od tih gradova... mislim u Ptolemaidi (Barqi). Svi izađoše, a ja polako za njima, jer mi noge bijahu oteščale. Nisam znao kamo poći poslije toga predavanja za koje bih bio želio da zauvijek traje... Prije no što će izaći, Hypatija pogleda na me sa smiješkom, kao da želi moje crte lica usjeci u pamćenje do sljedećeg susreta... do kojega nikad neće doći. Hypatija se izgubi poput lijepa sna što na tren usreći srce tužna čovjeka da bi potom zauvijek iščezao. Stojeći kao izgubljen na ulazu u amfiteatar, gledah kako se uspinje u laganu kočiju koju vuku dva konja – izvezeni rub njezine halje bijaše posljednje što vidjeh od nje. Posljednja lijepa stvar koju vidjeh toga dana, i sljedećih dana... Pošto mi se njezina kočija izgubi iz vida, vratih se svojoj usamljenosti i izgubljenosti. Nisam imao kamo poći te načas ostadoh dvojeći, dok su mi se u duši miješali svakojaki osjećaji. Teška koraka šetao sam po velikom perivoju, a kad sunce postade nepodnošljivo, vratih se mome stablu pod kojim bijah proveo prošlu noć. Pod njim i oko njega bijaše mnogo ljudi što su u hladu tražili zaklon od ranopopodnevnog sunca. Među njima bijahu neki koje

nisam očekivao vidjeti – skupina mojih drugova sa školovanja u Nag Hammadiju. Svi u svećeničkoj odjeći! Čim me ugledaše, okružiše me veseleći se zbog mog iznenadnog dolaska, premda sam se zapravo ja iznenadio što naiđoh na njih! Upitaše me što me je dovelo baš amo, a ja odgovorih da naprosto lutam okolo... Upitaše me što je s mojom svećeničkom odjećom, a ja sam odgovorio da je poderana i prljava te da sam ju spremio u torbu, čuvajući ju dok je ne budem mogao zakrpati i oprati, a i zato da se zaštitim od mogućnosti da mi se pogani izruguju... Zatim me upitaše kamo sam krenuo, te rekoh da imam pismo za svećenika Ivana Libijskog. Oni su ga poznavali, te me odvedoše do njega. Tako sam, okružen osmoricom monaha, prvi put stupio u crkvu Sv. Marka u Aleksandriji, Crkvu žita. Kad je Ivan Libijski pročitao pismo preporuke što sam ga nosio u torbi, podiže pogled prema meni te me mirno i kratko upita za zdravlje njegova prijatelja, to jest pošiljatelja pisma. Rekoh mu da se ne treba brinuti zbog njega, ali mu ne rekoh da znadem da su njih dvojica bili odbacili ideje bivšega biskupa Teofila i njegove okrutne postupke, i da znam za pisma u vezi s tim što ih bijahu razmijenili. Premda su obojica u mladosti bili njegovi učenici, i premda su vjerovali da se on bori protiv poganâ koji su se dugo borili protiv kršćanâ, kad vidješe da on vodi rat kojemu nema svršetka, udaljiše se od njega i odvojiše... Nisam rekao ni to da me je njegov prijatelj poslao u Aleksandriju poslije smrti biskupa Teofila u nadi da će se stanje smiriti... Ne spomenuh mu ništa od toga, premda to bijaše davno; spomenuh samo nešto od onoga što mi učitelj bijaše ispričao o njihovim danima kad bijahu monasi u samostanu Svetog Antuna, i o danima kad su bili blisku Sv. Šenudi, poglavaru samostana u Ahmimu. Na licu mu se pokaže vedrina. Pošto završih, pozva me da se odmorim od duga puta te pozove svog poslužitelja da me isprati.

Poslužitelj me najprije povede u golem refektorij. Zajedno sa mnom pojede nešto tople hrane, a onda me odvede u gostinjac s mnogo posve uskih soba. Reče mi da ću se s tog mjesta, gdje ću boraviti samo privremeno, poslije nekoliko dana premjestiti u jednu od ćelija... Prođe nekoliko dana, koje sam proveo u obilasku crkve što se činila beskonačnom... na desetine svećenikâ i monahâ, na stotine posjetiteljâ i hodočasnikâ po vas dan su se molili, tražili blagoslov, ili se ispovijedali. Crkva nikad ne bijaše prazna; bijaše poput košnice što bez prestanka veliča kraljevstvo nebesko. Čak i duboko u noć, kad bi gorio golemi predivni viseći svijećnjak... Činilo mi se da je to svijet kojemu uistinu pripadam. Tih sam dana sâm sebi govorio da ja nisam od ljudî što pripadaju ovosvjetovnome svijetu... Gospodin me izabrao za nešto što je samo njemu znano, pa nek bude Božja volja. Odrediše mi malu sobu unutar crkvenih zidina. Oko nje bijahu druge sobe u kojima je bilo mnogo Božjih slugu poput mene. Većina bijahu monasi iz Zapadnog Pentapolisa, iz Gornjega Egipta, no bilo je i nekoliko svećenikâ što su došli na kratko, u hodočašće, iz mnogih dalekih strana, primjerice iz zemlje Abesinaca koji govore čudnim jezikom. Tih prvih dana nitko se ne obaziraše na me, osim monaha koji je došao hodočastiti iz nekog malog sela blizu zapaljenog samostana pored kojeg bijah prošao na svom putovanju u Aleksandriju. Bio je to osamljen samostan što ga, prije više godina, bijaše dao izgraditi tadašnji biskup Teofil na svetome brijegu Qusqamu blizu Likopolisa (Asyuta)... Taj je monah boravio u susjednoj sobi čekajući da pođe s Abesincima u njihovu zemlju i da se od tamo nikad ne vrati... Više mu se ne sjećam imena; možda se zvao Bišoy, ali nisam siguran. Na egipatskome Bišoy znači ‘Visoki’, ali taj monah bijaše niska rasta. Njemu me privukoše njegova strogost, dobrota, i neobičnost. Imao je oko trideset godina i govorio je južnoegipatski koptski kao i

ja. Često smo razgovarali između molitava i misâ, te putom do refektorija. A poslije nekoliko dana postadosmo braća u Gospodu. Kad sam mu u subotu rekao da kanim sutra izaći iz samostana da bih otišao na Hypatijino predavanje, on viknu na me: »Brate, to je posve nedopustivo«, i reče mi zabrinuto da se takvo nešto ne oprašta! Savjetova mi da više nikad ne spominjem njezino ime, i doda: »Ne budeš li u nedjelju slušao propovijed pape Ćirila, glavnoga biskupa, zato što ćeš otići slušati tu demonicu, taj ti grijeh nikad neće biti oprošten. No od mene se ne trebaš bojati; to što sam čuo smatrat ću neslanom šalom, i nikome o tomu neću ništa reći.« Provedoh najgoru noć, u kojoj me opsjedahu najproturječnije misli – da li da zaboravim da ikad vidjeh Naučiteljicu, i da se držim onoga zbog čega dođoh amo, a onda se miran i blažen vratim u zavičaj? Ili da zauvijek napustim crkvu? Da sutra rano izađem i više se ne vratim?... U svakom slučaju, nisam zarobljen između ovih zidova, kakvog smisla ima ostati ovdje? Isus Krist svoje je poslanje započeo među ljudima, a ne između zidova i među monasima i svećenicima. Bijaše okružen istinskim životom, pa zašto bismo se morali pokopati prije no što umremo!... Ali otkad sam postao beskućnik ja vjerujem u Crkvu. A ljudi od vjere moja su prava obitelj, jer ja i nemam ovozemaljske obitelji, osim strica kojemu bolest razara jetru, i koji vjerojatno neće biti na životu kad se ja vratim. Kome ću se onda vratiti, kad se vratim u zavičaj?... I što mi je zavičaj? Je li to selo moga strica koji čeka smrt? Ili selo moga oca u kojem me nitko ne poznaje? Ili pak selo u kojem se nastanila moja majka? Moja majka koja svake noći spava u zagrljaju muškarca s kojim živi u grijehu? Mrzim njega i mrzim nju. Mržnja će me ubiti, mene koji bih, da bih bio istinski kršćanin, morao ljubiti svoje neprijatelje i činiti dobro onome tko meni zlo čini... Ne vidjeh istinske ljubavi, do li poganske žene koja me je nenadano srela na morskoj

obali i koja me je uvela u svoj raj na tri noći i četiri dana koje nikad neću zaboraviti... A kad bih se vratio Oktaviji, bi li me prihvatila, ili bi me opet nazvala bijednikom? Bio je to prvi put da me je neko ljudsko biće uvrijedilo, i htio bih da bude i posljednji. Nitko me se neće usuditi uvrijediti dokle god sam monah koji pripada uzvišenoj Crkvi. I možda ću se uspinjati u hijerarhiji klera i jednog dana postati jedan od biskupâ u nekom velikom gradu... Ali što zapravo hoću od biskupske časti? Hoće li mi to suvišnim učiniti san o izvrsnosti u liječništvu, o uspjehu u liječenju bolesti al-‘ā‘? Hoću li napustiti svjetovne težnje koje me drže u okovima kad se jednom vratim u dom svoga strica koji je već umro, i svoj život posvetiti Isusu Kristu, Spasitelju našem? To ne bih trebao, jer bih time izgubio smisao vlastita života... A što ako sutra predložim Hypatiji da živim u njezinu domu služeći joj i učeći od nje? Zasigurno bi pristala! I pomogla bi mi u naukovanju u liječništvu u Museionu te bih za samo dvije godine postao izvrstan liječnik. Već sam mnogo od medicine naučio u Ahmimu, od njezina široka obuhvata manjka mi samo kirurgija, a poznato je da nju liječnici Museiona već stotinama godina prakticiraju, i da znaju sve tajne liječništva... Te sam noći sâm sebi govorio takove stvari, ne znajući da Museion bijaše zatvoren već nekoliko godina! Te su mi se noći u glavi neprestano rojile proturječne misli; zamalo mi je od njih srce puklo. Stadoh si govoriti: napustiš li Crkvu i pobuniš se protiv nje, ubrojit će te među otpadnike i pomesti kao što pometoše one što zanijekaše vjeru u vrijeme cara Julijana. Danas je kršćanstvo službena vjera u cijelome carstvu. Ne bih izmakao pogrdama one grozne bratovštine koji se naziva »Ljubiteljima Muke«, zbog čega bih doživio sudbinu svog oca. A oni bi se zbog toga radovali, kao što se moja majka radovala... Ali gorim od žudnje da sutra vidim Hypatiju, da s njome raspravljam o filozofijskim pitanjima, da time povećam njezino poštovanje

prema meni, jer ona u svakom slučaju poštuje svako ljudsko biće. To potvrđuje i značenje njezina imena – Hypatija – što na grčkome znači »Nebeska«... Ona je samo deset ili petnaest godina starija od mene, što nije velika razlika! Mogla bi me prihvatiti kao sina, ili mlađeg brata. Ili bi mogao doći dan kad bi me mogla uzljubiti, pa bi među nama bilo onako kako je Oktavija govorila za žene koje ljube od sebe godinama mlađeg muškarca – to jest da od njega učine najsretnijeg od svih ljudi... Ali nema sreće niti radosti na ovome svijetu. Moja premišljanja zaustavi zvuk zvonâ koja pozivahu na propovijed biskupa Ćirila. Izađoh stoga zajedno s ostalima koji izađoše iz svojih ćelija te se pridružih stotinama ljudi što su ulazili u crkvu. Nutarnje se dvorište ispuni mnoštvom, te više uopće ne bih bio mogao izaći, nisam se mogao čak ni pomaknuti s mjesta na kojem bijah zguran s drugim monasima, svećenicima, đakonima, čitačima Evanđelja, bivšim hrvačima što postadoše vjernici, predstavnicima bratovštine »Ljubitelji Muke«, pokajnicima iscrpljenim pokorom, sljedbenicima zabludjele »Visoke braće«, skupinama monahâ iz samostanâ u Wadi Natrunu... Sa svih strana bijah okružen vojskom Gospodinovom. Njihovi uzvici i glasno odboravanje ispunjaše dvorište potresajući zidove najavljujući uzvišenu poruku i svetu riječ... Kad glas mnoštva dosegnu najviši stupanj, a grla već bijahu promukla, nad nas se nadvisi biskup Ćiril na propovjedaonici. Svečan izgled biskupa zaprepasti me i još više pojača moju zbunjenost. Tad ga prvi put vidjeh, a poslije toga dvije ili tri godine viđat ću ga svake nedjelje ujutro, bez iznimke. Vidjeh ga i na dan privatne audijencije, o kojoj ću govoriti kad bude prilika za to... No kad sam ga prvi put ugledao, ostao sam začuđen i zaprepašten, jer nam se obratio s pozlatom prekrite propovjedaonice koja bijaše poput nevelika balkona nad kojim stajaše golem drveni križ, a na

njemu kip Isusov od obojena gipsa. S čela, iz ruku i nogu razapetoga Krista curila je krv prikazana tamno-crvenom bojom. Pogledah poderanu odjeću na Isusovu kipu, a onda na biskupov izvezen plašt! Isusova odjeća bijaše tek istrulio dronjak, razderan na grudima i na najvećem dijelu njegovih udova, dok biskup bijaše sav obvijen plaštem ukrašenim zlatnim nitima, tako da mu se jedva moglo vidjeti lice. Isusova ruka bijaše bez ikakva svjetovnog ukrasa, dok je biskup u ruci držao pastirski štap za koji sam, zbog njegova sjaja, mislio da je od čistoga zlata. Na Isusovoj glavi trnova kruna muke, a na biskupovoj sjajna zlatna mitra... Isus mi se učini pomiren i spreman žrtvovati se na križu muke, a Ćiril mi izgledaše spreman zauzeti nebo i zemlju. Biskup pogleda na svoj puk i na svoje podanike, kružeći pogledom po naglo stišanom mnoštvu okupljenom u dvorištu crkve te podiže zlatni pastirski štap. A onda progovori: »Sinovi Kristovi, u ime Boga živoga blagoslivljam ovaj vaš dan i sve vaše dane. Svoju ću propovijed započeti istinom o kojoj je govorio apostol Pavao u svojoj drugoj poslanici Timoteju, u kojem njemu, kao i svakom krišćaninu u svako vrijeme i na svakome mjestu, kaže: ‘Dijeli sa mnom tegobe kao dobar vojnik Krista Isusa, koji se ne zapleće u poslove ovozemaljskog života zato da bi vojskovođi ugodio. A vojnik ne stječe vijenca pobjede ako se ne bori propisno.’« Načas pomislih da se biskupove riječi odnose na mene, i da je to jedna od njegovih nevidljivih čudesnih sposobnosti... Biskup pak rečenome doda još glasnije, tako da njegov glas odjeknu cijelom crkvom: »Započinjem time zato da vas podsjetim da živimo u vrijeme nesloge, pa dakle u vrijeme borbe. Svjetlost se Kristova proširila te danas zahvaća gotovo cijelu zemlju, rastjerujući tminu što dugo vladaše... Ali još ima tmine što se ovdje-ondje ugnijezdila i u obliku zavodničkog krivovjerja nagriza srca ljudî... Dokle

god živimo, nećemo se prestati boriti protiv te tmine... Svoje smo duše posvetili Isusu Kristu, pa budimo vojnici istine, koji neće mirovati dok ne steknu nebesku pobjedu. Budimo spasitelji Spasiteljeve vjere da bismo se pridružili mučenicima i svecima što prođoše ovim svijetom da bi se pridružili nebeskoj slavi i vječnome životu.« Vidjeh da su se mnoge oči navlažile suzama, a mnoga lica kipte od fanatizma. Sve oči bijahu uprte u biskupa Ćirila, koji je svojim riječima ovladao srcima i dušama. Njegovi su izrazi na grčkome bili jaki i rječiti, kao da je govorio jezikom prorokâ i duhom prvih Crkvenih otaca. Ja se izgubih u svojim mislima, već sam pasao na dalekim obzorima, no opet stadoh slušati njegove riječi kad je rekao: »O onima što sebe nazivaju ‘Visokom braćom’ nećemo govoriti, jer je to već utvrđeno; nećemo se upuštati u još jednu krivovjernu raspravu da bismo istražili ono što je utvrdio njihov osnivač Origen, nakon što ga je papa Teofil, biskup ovoga velikoga grada, osudio prije no što se preselio u kraljevstvo nebesko prije trinaest godina. Neću vam ponavljati odluke Svetoga sinoda Aleksandrijske crkve, koji je godine 135. po Mučenicima – koja odgovara 399. godini po utjelovljenju Kristovu – osudio Origena. Neću vam ponavljati osude i odluke slijedećih sinoda, koji su održani u Jeruzalemu, na Cipru, i u Rimu, a koji potvrdiše osudu i ekskomunikaciju Origena. Neću vam ponavljati odluke vrlih otaca donešene na tim sinodima, jer to su poznate i prihvaćene odluke. Onaj tko znade čitati pročitao ih je, a onaj tko ne zna čitati neka pođe u crkvenu knjižnicu i traži od nekog od otaca da mu ih pročita. No ja danas kažem da neću dopustiti povratak na uvjerenja filozofa koji je umro prije stoljeće i pol, filozofa koji se bavio teologijom te pogriješio i zabludio u krivovjerje, filozofa čije posvećenje nikad nije potvrđeno. Neka se sljedbenici Visoke braće9 smire, i nek budu ponizni kao što ponizan bijaše Isus Krist. Nek sa svojim visokim stasom što se uznosi u dvojbama

prestanu obilaziti zemlju i izazivati nered i krivovjernu tjeskobu što ugrožava ispravnu vjeru... Ispravnu vjeru kojoj smo posvetili svoj život kao istinski vojnici Krista Isusa.« Odjednom netko među prisutnima viknu: »Nek te nebesa blagoslove, o papa, blagoslovljene bile tvoje riječi u ime Boga živoga...!« Ponavljao je to sve dok ostali prisutni ne stadoše ponavljati za njim to isto. Fanatizam obuzme ljude, njihovi uzvici potpore papi Ćirilu potresahu zidove crkve. Papa načini znamen križa u zraku, dvaput podiže svoj biskupski štap prema mnoštvu, što izazva eksploziju luđačkog fanatizma. Neki se onesvijestiše te se srušiše sred mnoštva, drugi se stadoše njihati u ritmu poklikâ, treći sklapahu oči pune suza. Biskup – odnosno papa, kako ga nazivaju u Aleksandriji – okrenu se i nestane iza vrata propovjedaonice zajedno sa skupinom prelata koji su nosili križ od kojeg većeg dotad ne vidjeh. *** Moji dani u crkvi Svetoga Marka prolažahu uvijek jednako, osim bučnih nedjeljâ. Postupno se predavah volji Božjoj. Svećenik Ivan pazio je na me izdaleka, preporučujući mi da se držim podalje od aleksandrijskih monaha, osobito onih što su sebe nazivali »Ljubiteljima Muke«... Među njima bijaše vrlo star monah, kojeg su se jako bojali. Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam za razlog strahu što ga u meni izazivaše njegov strogi pogled. Taj stari monah bijaše podrijetlom iz Gornjeg Egipta, no usprkos tomu nije volio one što od tamo dolaze u Aleksandriju! Jednoga dana – bijah ondje boravio već gotovo godinu dana – sretosmo se u crkvenom dvorištu. Pozva me sebi davši mi znak štapom na koji je oslanjao svojih sedamdeset godina, a kad mu priđoh, reče mi šaptom: »Vraćaj se odmah u svoje selo; Aleksandrija nije

mjesto za tebe!« Glas mu bijaše poput zmijskog siktanja, a ton otrovan poput škorpionova ujeda. Nisam shvatio što hoće reći, no svećenik Ivan, kad mu rekoh za to, savjetova mi da se držim podalje od njega... Nekoliko dana poslije toga poslužitelj u gostinjcu otkri mi odavno zakopanu tajnu. »Taj stari monah« – reče mi ogledavši se najprije oko sebe – »jedan je od Ljubitelja Muke, jedan od junakâ Crkve! U mladosti je pripadao skupini onih što su ubili aleksandrijskog biskupa Georga iz Kapadokije, sasjekavši ga velikim noževima u nekoj od uličica istočne četvrti...« Pogledavši još jednom oko sebe, poslužitelj doda šaptom: »To je bilo prije četrdeset godina, 77. godine po Mučenicima«. Dakle 371. godine po Kristovu rođenju. Ja ga upitah: – Zašto su to biskupu učinili? – Zato što je bio nametnut iz Rima, a bio je otpadnik sklon idejama prokletoga Arija. *** Za godinâ mirnog života što ih provedoh u Aleksandriji redovito sam slušao poduku u liječništvu i teologiji. Među crkvenim ljudima bijah poznat po tome što sam mnogo vremena provodio u molitvi i po suzdržanosti u govoru; svi su smatrali da sam iskren i odan. Kako prolažahu dani i mjeseci, polako sam zaboravio na ono što se dogodilo prvih dana što sam ih proveo u tomu gradu, a o Hypatiji i ostalima ne čuh ništa. Tako bijaše sve do onih burnih dana, što su potrajali nekoliko mjeseci godine 415. po Kristu, kad se prvi put među ljudima od crkve počelo potiho govoriti o razmiricama između pape Ćirila i aleksandrijskog guvernera Oresta. A onda se proširi glas da su neki mladi ljudi od crkve, vjernici, guvernera Oresta zaskočili na ulici te ga zasuli kamenjem. To se dogodilo premda on bijaše

istinski kršćanin, poznat po tomu što ga je u mladosti u Antiohiji krstio Ivan Zlatousti... i usprkos tomu što je Isus Krist na početku svoga poslanja židove spriječio da kamenuju preljubnicu, u poznatom događaju kad je kazao: »Tko je među vama bez grijeha, nek prvi baci kamen.« No tada razmimoilaženje biskupa i guvernera meni nije ništa značilo! Nisam se na to obazirao, već sam se držao svojih dnevnih obveza, svojih molitava i svoga naukovanja; ne bijaše mi nimalo do toga da trčim za glasinama i novostima... Tako bijaše sve dok se u mnogim razgovorima ne stade javljati Hypatijino ime. Mislio sam da sam posve zaboravio na nju, a sad bih se odjednom na svaki spomen njezina imena uznemirio, srce bi mi zadrhtalo kad bi ju se spomenulo. Duša mi je željela znati što se događa izvan crkvenih zidina te stadoh slušati što se govori. Pitao sam svećenika Ivana, koji me, međutim, prekori i naredi mi da se bavim samo onim radi čega sam i došao. Nekoliko dana kasnije opet sam ga ljubazno pitao, no on mi ponovo savjetova da se držim dalje od toga, i da se brinem samo o onome zbog čega i jesam u toj crkvi. Postavljah pitanja i drugima, ali ni od njih ne čuh ništa što bi mi smirilo srce... No poslužitelji koji su stalno išli iz crkve u grad i natrag potvrdiše mi da je mržnja papina prema Hypatiji dosegla vrhunac. Rekoše da je guverner Orest otjerao nekog kršćanina iz svoga vijeća te da se zbog toga papa razgnjevio. Rekoše da se guverner protivi papinoj želji da protjera židove daleko izvan Aleksandrije, nakon što ih biskup Teofil već bijaše konfinirao u židovsku četvrt istočno izvan gradskih zidina. Rekoše da je guverner bio prisiljen podupirati ljude naše vjere, ali da ga je đavolica Hypatija navela da od toga odustane. I rekoše da se ona bavi čarobnjaštvom i da proizvodi astronomske instrumente za astrologe i šarlatane... Ukratko, rekoše mnogo toga od čega mi se srce nimalo nije umirilo.

Prošlo je nekoliko dana punih napetosti, dok ne dođe kobna nedjelja. Kobna u punome smislu te riječi... Ujutro toga dana papa Ćiril izađe na propovjedaonicu da bi pred mnoštvom održao tjednu propovijed. Po držanju činilo se da je tužan; nije kao obično radosno gledao na svoju pastvu koja ga je došla čuti, samo je dugo kimao glavom, a onda svoj zlatni pastirski štap prislonio uz stijenku propovjedaonice, podigao ruke prema nebu, pri čemu su mu široki rukavi spuznuli i otkrili vrlo tanke ruke. U zraku raširi prste poput lepeze... i gromoglasno stade čitati molitvu iz Matejeva evanđelja: »Oče naš koji si na nebesima, sveti se ime Tvoje, nek dođe kraljevstvo Tvoje, neka bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji...« Biskup ponavljaše molitvu sve dok ju ljudi, jecajući, ne stadoše ponavljati za njim... A onda on povisi glas govoreći: »Sinovi Božji, od Isusa Krista ljubljeni, ovaj vaš grad Božja je metropola. U njemu se nastani apostol Marko, na tlu ovoga grada živjeli su Crkveni Oci, prolijevala se krv mučenikâ, i bjehu udareni temelji vjere naše. Očistismo grad naš od židovâ koje otjerasmo. Bog nam je pomogao da Njegov grad očistimo od njih. Ali prljavi skuti poganâ još uvijek podižu prašinu nesloge na našim ulicama. Među nama žive tî iskvareni krivovjerci, poigravaju se misterijima naše Crkve ismijavajući ju, ismijavaju ono što ne poznaju, poigravaju se ozbiljnim stvarima da bi izopačili vašu ispravnu vjeru. Žele obnoviti veliki poganski hram što je prije nekoliko godina srušen na njihove glave, htjeli bi ponovo izgraditi svoju napuštenu školu što je umove vodila u zabludu, i kane židove iz četvrti u kojoj sada žive vratiti među zidine našega grada. Ali Gospodin se, o vi vojsko Gospodinova, ne može tomu radovati; on će njihova zlodjela onemogućiti, raspršit će njihove bolesne snove, i vašim će djelom uzdići ponovo ugled ovoga velikoga grada. Ustrajte u istini, vojsko Gospodinova; ustrajte u istini, vi vojnici Istine... Istinu reče Gospodin naš Isus Krist govoreći

jezikom svjetla: ‘Istina vas pročišćuje!’ Stoga očistite, sinovi Božji, očistite svoju zemlju od pogani idolopoklonikâ. Odsijecite jezik onome tko zlo govori. Bacite ih u more zajedno s njihovom nepokornošću, očistite tjelesne grijehe. Slijedite riječ Spasiteljevu, riječ istine, riječ Gospodnju. I znajte da je Gospodin naš Krist Isus govorio nama, sinovima svojim u svako vrijeme, kad je kazao: ‘Ne dođoh na svijet donijeti mir, već mač!’« Mnoštvo se uznemiri do krajnjih granica... Ćiril stade svojom egzaltiranom rikom ponavljati Isusove riječi: »Ne dođoh na svijet donijeti mir, već mač!«, a mnoštvo se još više uznemiri i uzbiba, gotovo do ludila. Ljudi stadoše za njim bez prestanka uzvikivati to isto, dok ih urlikom poput groma ne prekide onaj debeli, Petar, čitač Evanđelja u crkvi Kaisareion, što je obično zaključivao vatrene nedjeljne propovijedi: »Uz pomoć Neba očistit ćemo zemlju Gospodinovu od pomagačâ Sotoninih!« Biskup zašutje, i svi ostadoše tihi, osim Petra čitača. Onda neki stadoše ponavljati njegove riječi, kojima netko pridoda zastrašujući himan: »U ime Boga živoga, srušit ćemo kuću idolâ i podići novu kuću Gospodinovu... Uz pomoć Neba očistit ćemo zemlju Gospodinovu od pomagačâ Sotoninih... U ime Boga živoga srušit ćemo kuću idolâ...« Biskup se okrenu, dohvati svoj biskupski štap i podigne ga u zrak učinivši znamen križa, a crkvu ispuni mahnita pomama gomile... Uzvici se dizahu jedan za drugim, poput grmljavine, zasljepljujući razum i sijući u srca kaos što navješćivaše nešto velikoga. Petar čitač prvi krenu k izlazu, a za njim pođoše ljudi u velikim skupinama, ponavljajući njegove riječi: »Uz pomoć Neba očistit ćemo zemlju Gospodinovu.« Crkveno dvorište gotovo se ispraznilo, a glasovi onih što uzvikivahu za Petrom čitačem dopirahu s onu stranu zida. Biskup je kroz svoja vratašca otišao iza svetačkih ikona. Ja pak nisam znao – kamo bih. Da li da se vratim u ćeliju i

zatvorim se, kao što sam uvijek činio? Da ostanem u crkvenom dvorištu čekajući da se očituje volja Gospodinova? Ili da izađem za mnoštvom?... Ne htijući, ili zahvaljujući nekom meni neznanom nalogu, krenuh za gomilom te joj se pridružih, premda, naravno, ne izvikujući ono što su oni izvikivali. Petar povede mnoštvo prema Kanopskoj ulici, a za njim se kretahu stotine ljudi derući se. Podnevno sunce je žarilo, a vlaga oduzimala dah. Kuće su vibrirale od tutnja vjernikâ i od njihove nepodnošljive galame. Na nekima vrata i prozori bijahu zatvoreni, na drugima su stanari stajali na balkonima i križali se... S ulicâ se dizala prašina, a milosrdni anđeli nestadoše s nebesa – srce mi je govorilo da će se dogoditi nešto strašno. Hodio sam obuzet onim što se oko mene zbivalo, kao da proživljavam viđenje iz Habakukove knjige, u kojoj se navješćuje konac svijeta i uništenje zemlje. Nakon nekog vremena bukači se prorijediše i razdvojiše se po ulicama što se granaju na sve strane grada. Na desetke ih se raspodijeliše po ulicama, uzvikujući uvijek isto... U jednome trenutku povjerovah da je svrha tog bučnog meteža pokazati da su kršćani najvidljiviji i najjači u gradu; da je to poruka guverneru i jasno upozorenje svim stanovnicima grada. Ali stvar postade mnogo ozbiljnija, ekstremnija, i strahotnija. Podnevno sunce je palilo a vlaga u zraku postade još veća, tako da mi je bilo teško disati dok držah korak sa skupinom bukača što je išla za Petrom čitačem. Zamalo da sam se okrenuo i vratio se zidinama crkve, u utvrdu sigurnosti, kad zamjetih nekog mršava čovjeka, duga lica, koji dođe trčeći s kraja ulice prema Petru i ljudima što bijahu uz njega: – Nevjernica se ukrcala u svoju kočiju. S njome nema stražarâ.

Srce mi stade lupati, odjednom me obuze strah kad vidjeh Petra gdje, zajedno s drugima, urličući trči onamo kamo je pokazao čovjek duga lica. Potrčah za njima. Da bar nisam... Kod crkvice što stajaše na sredini široke ulice koja vodi velikom amfiteatru u istočnoj luci u daljini vidjeh Hypatijin dvopreg, onaj isti na koji se, prije tri godine, bila uspela odlazeći od mene. Kočija bijaše ista, ista dva konja; samo ja više nisam bio onaj od nekada, Petar čitač, krupna tijela, s urlikom potrči za kočijom, a za njim je trčala njegova sljedba ispuštajući nerazumljive urlike. Nekoliko metara prije no što će je dostići, on se odjednom zaustavi i okrene; jedan od onih što su ga slijedili progura se iz gomile prema njemu s čudovišnim urlikom, izvukavši ispod svoje crkvenjačke mantije dugačak nož... k tomu i zahrđao... Nož... Neću više ni slova napisati... *** Gospode, ukoči moju ruku... Uzmi me sebi... Smiluj mi se... *** Prebrisat ću pergament, isprat ću ga... Ja ću... – Piši, Hypa. Piši radi istine koju nosiš u sebi. – Azazele... Ne mogu. – Piši, ne budi kukavica. Ono što si ti vidio svojim očima nitko drugi ne može opisati. Zadržiš li to za se, nitko neće znati. – Već sam ispričao Nestoriju, u Jeruzalemu. Prije puno godina.

– Hypa, toga si mu dana ispričao samo nešto od toga. Danas zapiši sve, zapiši sada sve. *** Ah... Kad Petar zgrabi dugačak hrđav nož, vidje ga Hypatijin kočijaš, odskoči poput skakavca i potrči sakriti se u obližnju kuću. Mogao je potjerati konje prema velikoj ulici, gdje kočiju više nitko ne bi sustigao. Ali on pobježe, i nitko i ne krenu za njim. Konji nastaviše kaskati, dok ih Petar ne zaustavi rukom u kojoj bijaše nož. Hypatija pruži svoju kraljevsku glavu kroz prozorčić kočije, pogleda užasnuta od onoga što vidje oko sebe. Namršti se, kao da hoće nešto reći, ali Petar urliknu: »Uhvatili smo te, kurvo, neprijateljice Božja!« Ispruži snažnu ruku prema njoj, drugu podigavši u vis, kao da hoće zahvatiti oblake iznad podignutih ruku mnoštva. I u pô bijela dana počne užas. Neke od ruku ispruženih poput strijelâ otvoriše vratašca na kočiji, neke zgrabiše skute svilene haljine i povukoše Hypatiju bacivši je na zemlju. Njezina duga kosa, skupljena u pletenicu na glavi poput dijademe, rasplete se. Petar zagrabi čvrsto u kosu, i urliknu: »U ime Gospodina, očistit ćemo zemlju Božju...« Vukući ju za kosu, Petar ju dovuče do sredine ulice, a oko njega njegova sljedba bučnih Božjih vojnika. Hypatija se pokuša podići, ali jedan od onih što bijahu blizu udari ju nogom, a ona se, nemajući snage vikati, samo zguri. Snažno ju povukavši rukom u kojoj je čvrsto držao njezinu kosu, Petar ju natjera da se opet ispruži. Njegov snažan trzaj iščupa joj pramen kose, koji on odbaci otresavši ga iz ruke. Onda nož zataknu za pas, objema šakama zgrabi ju za kosu vukući ju za sobom... Krećući se za njim Božji vojnici

stadoše urlikati, odobravajući mu dok je on vukao svoju žrtvu. Stajah nepokretan na rubu ulice, zakovan poput zahrđala čavla. Kad stigoše preda me, Petar me pogleda, lica kao u velike hijene, te mi doviknu: »Blagoslovljeni monaše, danas ćemo očistiti zemlju Božju...« Izvijajući se na zemlji iza njega, Hypatija se okrenu i upravi pogled prema mjestu na kojem sam stajao. Pogleda me beživotna oka, lica prekrivena krvlju. Na trenutak gledaše u mene, te shvatih da me je prepoznala, usprkos tomu što bijah u crkvenoj odjeći! Ispruži ruku prema meni i kriknu tražeći pomoć: »Brate...« Napravih dva koraka prema sredini ulice, sve dok me nije gotovo dotakla prstima. Petar čitač zahropće poput pijanca i krenu prema moru povlačeći svoj trofej. Ostali se okupiše oko plijena poput vukova oko mlade gazele. U trenutku kad Hypatijini prsti samo što ne dosegoše moju desnu ruku, jedna ruka pograbi rukav haljine i udalji njezin dlan od mene. Napadačeva ruka razdere haljinu pa podiže dronjak uvis izvikujući Petrov poklik: »U ime Boga, očistit ćemo...«, poklik što je toga dana postao geslo jeftine slave. U to se pojavi žena otkrite glave i krenu hitrim skokovima prema nama vičući: – Braćo... rimski vojnici... O Serapise, spasi nas! Ženina haljina i kosa lepršahu dok je trčala prema nama koji već bijasmo blizu mora... Žena dotrči do skupine i baci se na Hypatiju, misleći da će ju tako zaštititi. Ali dogodi se ono što se moglo i očekivati. Uhvatiše ju za ruke, podigoše s Hypatije, i svom snagom ju baciše ukraj puta. Glava joj udari u rubnik, a lice zagrebe po tlu, zaprljavši se krvlju i prašinom. Pokuša ustati, ali jedan iz skupine udari ju žestoko po glavi drvenom toljagom načičkanom čavlima. Žena kriknu i pade na leđa, preda me, a krv joj je liptala iz nosa i usta zaprljavši joj haljinu. Kad pade preda me, kriknuh od užasa... Prepoznao sam ju... Ona mene ne

prepozna, jer je u trzajima izdisala. Tako je umrla Oktavija, toga užasnog dana, pred mojim nogama, i ne vidjevši me. Ustuknuh nekoliko koraka, dok leđima ne dođoh do zida neke stare kuće. Ne mogah odvojiti pogleda od mrtva tijela Oktavije, čija je krv poticala divljanje. Vojsku Gospodinovu zahvatila je frenezija kakva obuzme vukove u lovu. Oči im bijahu izbuljene kao u pobješnjele životinje, žeđahu za novom krvlju i novim žrtvama koje će rastrgati. Nagnuše se nad Hypatiju kad Petar stade da bi predahnuo. Najprije jedna ruka strgnu halju s nje, a onda druge posegnuše za svilenim gornjim dijelom haljine zaprljane krvlju i prašinom... Uhvatiše za skute haljine i snažno povukoše, ali ju ne strgoše. Petar od toga snažnog trzaja zamalo što ne pade na Hypatiju, ali povrati ravnotežu i nastavi povlačiti svoju žrtvu, dok je njegova sljedba pokušavala zadržati skute Hypatijine haljine... Hypatija... Najveća naučiteljica svih vremena... čista... sveta... Božica što pogibe pod mučeničkim mukama, većim od bilo koje patnje. Na uglu ulice što seže do mora neka starica sijede kose, križajući se, uzviknu: »Oderite kurvu!« A Petar, kao da je starica izrekla božansku zapovijed, naglo zastade, a s njime na tren zastade i njegova pratnja, da bi onda odjednom stali urlati. Ostavih Oktavijino mrtvo tijelo i – u nadi da bi Hypatija mogla nekako izmaći iz njihovih ruku, ili da bi se mogli pojaviti guvernerovi vojnici da ju spase, ili da se dogodi neko nebesko čudo, ili da... Pođoh prema rulji sav zadihan. Ne bijah ni blizu ni daleko od njih, kad vidjeh rezultat onoga što je doviknula sijeda starica... Vidjeh ruke kako, potežući svaki na svoju stranu, razdiru svilenu Hypatijinu haljinu, a potom i ono što je ispod haljine pokrivalo njezino tijelo. Uživali su trgajući odjeću i urličući, a starica među njima ponavljaše kao opsjednuta: »Oderite ju!« A Hypatija je vikala: »O građani Aleksandrije!« Oni što ne mogahu do njezina tijela vikahu: »Kurvo! Vještice!«... Samo sam ja šutio.

Hypatija ostade posve gola, poput gomile gola mesa, posve nemoćna, životinjski ponižena... Ne znam odakle donesoše gruba konopca koji joj svezaše za zapešća, više puta ga stegnuvši u čvor, a onda ju stadoše potezati... Tako toga dana spoznah značenje riječi ‘oderati’, kojom je ona starica nadahnula Petra čitača i njegove sljedbenike10. Aleksandrijske su ulice popločane kamenim pločama što za zimskih kišnih dana štite prolaznike od blata. Ploče su složene jedna do druge, ali ne dodiruju se, i imaju uzdignute rubove na kojima je uklesan znak križa. Kad se nešto vuče preko njih, to biva jako izgrebeno, a ako ima koru, kora biva oguljena... a ako se radi o ljudskom biću, ono biva oderano... Tako oderaše Hypatiju, privezanu grubim konopcima, povlačeći ju po tlu, dok joj ne oderaše kožu i tijelo pretvoriše u živu ranu. Među stijenama na rubu istočne luke, iza crkve Kaisareiona – koja nekad bijaše hram, da bi onda postala kuća Gospodnja, u kojoj Petar svakoga dana čitaše Evanđelje – bijaše hrpa morskih školjaka. Nisam vidio prvoga među njima koji je uzeo jednu i prinio je do Hypatije – vidjeh mnoge kako to čine. Svaki je držao po školjku. I baciše se na svoj plijen... Tim su školjkama odrali kožu s njezina tijela. Urlici su se dizali do neba nad nesretnom prijestolnicom Božjom, prijestolnicom soli i okrutnosti. Urličući, vukovi istrgnuše konopce iz Petrove ruke, i stadoše vući Hypatiju od koje bijahu ostali samo komadi crvena, razderana mesa. Kod ulaza u napušteni hram, na rubu kraljevske četvrti Bruheiona, baciše ju na veliku hrpu drva, kao da je već leš... A onda zapališe oganj. Plamenovi se visoko uzdigoše, iskre su letjele zrakom, Hypatijini urlici utihnuše kad se njezini posljednji patnički jecaji vinuše do oblakâ na nebu. Do oblaka na nebu, odakle Bog, anđeli, i Sotona gledahu što se događa, ne čineći ništa. – Hypa... Ta što to pišeš? – Šuti, Azazele, šuti, prokletniče.

Deseta listina LUTANJE Dobro se sjećam – stajao sam skamenjen, ponižen pred ulazom u napušteni hram. Gomila se razilazila, a plameni jezici palucahu na lomači na kojoj je gorjelo Hypatijino tijelo, ostaci kojega su se jedva razlikovali od izgorjelih cjepanica na kojima je ležalo – komad crna ugljena. Nisam znao kamo bih. Da li da se vratim u crkvu Svetoga Marka, što bijaše moje utočište i moj stan prošle tri godine, da se ondje pridružim braći u pijanu i razdražljivu proslavljanju pobjede nad još jednim simbolom propalog poganstva, i da s njima radosno proglasim posvemašnju prevlast kršćanske vjere u gradu? Ili da se bacim na ono što ostade od užarena ugljevlja oko Hypatijina tijela, da ga zagrlim i sâm okusim preostali oganj koji je nju spalio, te umrem zajedno s njome, pročišćen od svoga drugog poniženja?... Kad je ubijen moj otac, osjećah se poniženo stoga što bijah malen i slab da bilo što učinim. No zašto se osjećam poniženim što nisam pomogao Hypatiji kad bijaše pružila ruku prema meni? Oktavija je pokušala zaštititi ju, prizivajući pomoć jednog od aleksandrijskih božanstava – Serapisa, i zato i ona postade leš bačen ukraj puta, prekriven nevinom krvlju. Moj otac nije tražio pomoći od mene, ali Hypatija jest... Preljubnica nije tražila pomoći od Krista Isusa, no on ju je spasio da ju ne kamenuju ljudi tvrdokorna srca... A ja nisam izbavio sestru Isusovu iz ruku moje braće u vjeri... Ali oni nisu moja braća... ja nisam jedan od njih, nisam ni sâm svoj. Osjetih da mi se srce među rebrima rasipa da bi onda isparilo u zrak. Kuće pod užarenim nebom, more, ugljevlje

kod ulaza u spaljeni hram – od svega toga vrtilo mi se u glavi, i ja se sruših obeznanjen... Kad sam u vrijeme zalaska sunca preplašen došao k sebi, stadoh se tresti od zimice. Odjeća mi je na grudima bila mokra od vode koju su, kako mi rekoše ljudi oko mene, izlijevali na me da me prizovu svijesti. Oko mene bijahu trojica – nedorastao mladić, crnokosa žena srednjih godina, i stariji monah. Ogledah se, i vidjeh da ležim pokriven plahtom pred nekom kućicom, u ulici što vodi od crkve u Kaisareionu do hrama koji je bio zapaljen. Nisam pitao kako su me donijeli amo. Podigoh se posrćući, a kad stadoh na noge u glavi mi ponovo počeše odzvanjati Hypatijini krikovi što su još uvijek ispunjavali moj obzor zajedno sa šumom valova nedalekog mora, mora za koje sam nekad mislio da je iz njega počeo sav život, da bih saznao da je ono kraj svih stvari... Doći će vrijeme kad će slano more prekriti cio svijet, zelena će boja umrijeti, a život iščeznuti. Monah i mladić pokušaše me poduprijeti, no ja otklonih od sebe njihove ruke. Nakon nekoliko nesigurnih koraka, s velikim se naporom prisilih ostati na nogama. Desnom rukom stisnuh križ koji mi je visio na grudima te ga strgoh, pretrgavši vrpcu kojom mi bijaše vezan oko vrata. Monah i mladić se prepadoše, a žena samo što ne zaplače. Ja pak – pošto na njihovo zaprepaštenje skinuh križ oko vrata i pustih da padne na zemlju – osjetih nenadano olakšanje. Monah se sagnu i podiže križ, a mladić se povuče prema zidu. Žena je pak jecala... Udaljih se od njih, bježeći i od njih i od svega. Koraci me povedoše prema Kanopskoj ulici. Prijeđoh ju gotovo cijelu prema istoku, ne znajući zašto sam se tamo uputio. Lutah bez cilja, ne obazirući se ni na što oko sebe, sve dok nisam, kad je zašlo sunce, izašao na Sunčeva vrata. Čim izađoh iz grada strgoh s grudi monašku halju, koja mi ostade visjeti na boku. Prođoh kroz židovsku četvrt što se protezala duž istočnih gradskih zidina. Njihovi psi lajahu na

me i samo što mi nisu razderali halju što se vijorila oko mojih bokova. Pade mrkla, crna noć. Putom ne sretoh nikoga, ni židovâ niti drugih ljudi, kao da je cio svijet ostao bez prijateljskih zvukova i osoba, bez ljudî, bili oni demoni ili anđeli. Boga više u meni nije bilo; ili se možda odmarao utekavši se novom stvaranju, u novih šest dana. Sâm sam lutao zemljom, po pijesku, uz more i močvaru, slankasto tlo... daleko od Aleksandrije. Sredinom noći stigoh do sela Kanope, ali ne uđoh u nj, jer nisam nikoga htio sresti, niti sam htio da me itko vidi. Rano ujutro prijeđoh kanopski ogranak Nila na drvenoj splavi s dva vesla. Oko mene felasi, koze, i vreće žita. Vlasnik splavi koja povezivaše dvije obale ne zatraži od mene nikakve nagrade, i ja produžih prema istoku. Ne sjećam se koliko sam selâ zaobišao i kroz koliko sam poljâ prošao, sjećam se samo močvarnog krajolika, koji mi danas izgleda poput kakva sna, i slikâ bara i malih jezerâ pored kojih sam prošao... Jezerâ uz koja je rasla trstika, izrasla kao da želi dosegnuti nebo svojim vrhovima... U meni odjekivahu prvi redci Habakukove knjige: »Dokad ću, Gospode, neuslišan zazivati tvoju pomoć? Dokad ću vikati ‘Nasilje!’ a da me ti ne izbaviš? Zašto mi pokazuješ nepravdu? Kako možeš gledati na ugnjetavanje? Pljačka i nasilje pred mojih očima trijumfiraju, posvuda caruju svađe i nesloga.« Bijah poput židovâ u vrijeme velikog lutanja po sinajskoj pustinji, prema kojoj sam i ja išao... Zašto su me noge vodile prema Sinaju? Je li to neki neznani mi božanski plan? Ili se sudbina igra mnome sve izokrećući tako da u raznim krajevima vidim pobožna djela kakva ni zamisliti nisam mogao?... Kad danas promislim o svojoj sudbini, pitam se zašto sam iz Aleksandrije bio izašao na istočna gradska vrata? Nisu li mi bila bliža zapadna? Ili sam možda podsvjesno htio da moje godine u Aleksandriji budu samo prolazna epizoda? U Aleksandriju sam bio ušao na jedna, a

iz nje izašao na druga, njima suprotna vrata... Zar onoga dana nije bilo prikladnije da se uputim na zapad, i da ostatak života provedem u nekom od mirnih gradova Zapadnog Pentapolisa što se nižu duž morske obale u libijskoj pustinji? Nisu li i to daleki gradovi koji bi odgovarali mojoj ranjenoj duši?... Ili se možda bijah uplašio i krenuo na suprotnu stranu zato što su i gradovi koje se naziva Zapadni Pentapolis bili sljedbenici Aleksandrije?... Da sam tada otišao onamo, ne bih bio susreo Nestorija u Jeruzalemu, niti bih ovdje vidio Martu, a sudbina mi ne bi u rane natrljala sol!... Budući da ni danas ne znam odgovor na ta pitanja, nužno moram reći da to bijaše volja Gospodinova... Gospodin je skrit iza zastora svoje nepojmljive mudrosti, odnosno iza naše stalne nesposobnosti da shvatimo okolnosti u kojima jesmo i da shvatimo vlastitu bît. – Nema nikakve koristi od toga, Hypa. Vrati se onome o čemu si pričao, i dovrši to. Jer ne ostaje ti mnogo vremena, za dvadeset ćeš dana otići iz ovoga samostana. – Zar nikad ne spavaš, Azazele? – Kako bih spavao, kad si ti budan! *** Išao sam dalje prema istoku razorene duše. Zurio sam prema nepoznatome mi cilju, istodobno ne znajući ni tko sam ja sâm! Znao sam da se moj protekli život više ne može vratiti. Misli i slike smjenjivale su mi se u glavi, i nijedna od njih nije se mogla ustaliti; baš kao što se moje noge ne zaustavljahu. Činilo mi se da mi ništa od onoga što mi se tih dana bilo dogodilo i ništa od onoga na što sam nailazio prijašnjih godina ne pripada... Ja bijah netko drugi, ne onaj koji sam bio!

Stigoh u područje u gornjem dijelu delte Nila, gdje se sastaju kopno i more, gdje ima velikih plitkih jezera slatkoslane vode. Iz te vode, koja mi jedva dopiraše do gležnjeva, izbijali su brežuljci crnoga pijeska što se pružahu u nedogled pred mojim očima... Ondje bacih u vodu svoju već dronjavu crkvenu halju i kapuljaču, ostavši samo u donjoj pamučnoj halji. Kad odbacih monašku halju, nešto od težine koja mi je morila dušu izgubi se. Jutarnji povjetarac mreškao je vodu po kojoj sam koračao, ali sam zahvaljujući tim valićima imao osjećaj kao da ne hodam već da letim prema nepoznatom obzoru. Dokle god je pogled dosizao na sve četiri strane ne bijaše ničega. Sâm. Plitka voda na sve strane. Rekoh šapćući sâm sebi: »Ovdje se zemlja i voda miješaju s nebom; odavde ću započeti iznova!« Ta mi je misao iznenada sjevnula, ali odjednom me posve obuze. Skidoh odjeću i odložih ju na jedan od onih niskih sprudova pijeska što bijahu posvuda okolo, s kraja na kraj bare. Stupih u vodu i krenuh prema sjeveru, ususret vjetru, golih grudiju. Raširih ruke i stadoh izgovarati molitvu koju nikad nisam pročitao ni u jednoj knjizi, niti ju čuo u službi Božjoj: U ime Tvoje, Ti što imenom si uzvišen, Likom, veličinom i... presvet, Svoju bît oslobađam za Tebe, da Tvoj sjaj vječni blista u Tvom odrazu, Da Tvojom svjetlošću, Tvojim sjajem, i bljeskom Tvojim slavljen bude. U Svoje ime oslobodi mene u Tebi, Da se s nova rodim iz utrobe moći Tvoje, Tvoje milosrđe da svjedočim. Stadoh ponavljati tu molitvu sklopljenih očiju, svaki put glasnije, sve dok, desetoga puta, molitva ne postade krik što ispunjavaše prazninu koja me okruživaše. Prvotnu prazninu, iz koje sve započinje... Kad se sunce uzdignu do