Ilban, koji je puka figura za reprezentaciju na Richesu, ne bi se usudio udariti na moju Kuüu." Duncan se zamislio i þelo mu se naboralo. "Kiborzi su složeni živi oblici, to jest strojevi povezani s tijelom." Tessia je i dalje bila ukoþena. "Sve dok nijedan od dijelova ne oponaša rad ljudskog uma, nemamo se þega plašiti." "Uvijek postoji nešto þega se treba plašiti", reþe Duncan, misleüi na neoþekivanu zasjedu i pokolj na Ginazu. Bio je grub i strog i podsjeüao na Thufira Hawata koji se još nije vratio s pregovora s Tleilaxima. "Fanatici ne provjeravaju dokaze racionalno." Leto se još nije bio potpuno oporavio od svojih povreda. Umorno je uzdahnuo i podigao ruku da ušutka mladiüa prije nego što iznese još koji dokaz. "Bilo je dosta, Duncane, Tessia. Svakako da üemo platiti. Ako postoje izgledi za spas Rhombura, moramo je iskoristiti." * * * Jednog oblaþnog popodneva Leto je sjedio u svojoj radnoj sobi i pokušavao se usmjeriti na poslove vezane za Caladan. Godinama je Kailea, þak i kada njihov odnos više nije bio kao u poþetku, obavljala velik dio posla. Leto uopüe nije bio svjestan koliki. Uzdahnuo je i ponovo poþeo provjeravati brojke. Thufir Hawat je ravno iz svemirske luke došao kod njega. Vidjelo se da je Mentat vrlo zabrinut kada je spustio zapeþDüeni valjak s porukom na stol i s gaÿenjem odstupio. "Od Tleilaxa, gospodine. To su njihovi uvjeti." Vojvoda Leto podiže valjak i zamišljeno pogleda Hawata, ne bi li uoþio kakav nagovještaj, bilo kakvu reakciju. Odjednom se zabrinuo i skinuo poklopac. Iz njega ispade list smeÿeg papira savitljiv kao da je napravljen od ljudske kože. Na brzinu je preletio oþima po tekstu; puls mu se ubrzao. "Atreidima: poslije niþim izazvanog napada na naše teretne brodove i vašeg izbjegavanja pravde. Bene Tleilax je samo þekao na jednu ovakvu priliku." Dlanovi su mu postali vlažni i ljepljivi dok je þitao dalje. Leto je znao da se Hawat nije slagao s njegovom idejom da Tleilaxima otkrije postojanje harkonennskog nevidljivog napadaþkog broda. Ako previše ljudi bude saznalo za tu opasnu tehnologiju, ona bi mogla pasti u pogrešne ruke. Za sada je olupina bila sigurna u rukama Bene Gesserita, jer njihov red nije imao vojnih ambicija. Jedna stvar je, meÿutim, bila sigurna: Tleilaxi mu nikada neüe povjerovati ako im ne pruži dokaz. "Možemo vam vratiti sina, ali to üete morati platiti. Ne u solarisima, zaþinu ili drugim dragocjenostima. Tražimo da nam predate princa Rhombura Verniusa - posljednjeg od loze Verniusa i posljednju osobu koja i dalje ugrožava naše posjede na Xuttuhu." "Ne... "prošapüe Leto. Hawat je zurio u njega poput namrštenog kipa. Nastavio je þitati. "Garantiramo vam i uvjeravamo vas da Rhomburu neüemo nanijeti nikakve fiziþke povrede, ali morate se odluþiti. Samo pod tim uvjetom možemo vam vratiti sina." Hawat je prokljuþao od bijesa kada je Leto završio s þitanjem. "Moglo se i oþekivati ovako nešto. Trebao sam to predvidjeti." Leto raširi pergament pred sobom i progovori jedva þujnim glasom. "Ostavi me da razmislim o ovome, Thufire." "Da razmislite?" Hawat ga iznenaÿeno pogleda. "Moj vojvodo, ne mislite valjda..." Leto ga je tako ošinuo pogledom da je Mentat istog trena ušutio. Kratko se naklonio i izašao iz radne
sobe. Leto je zurio u te užasne uvjete dok ga oþi nisu zaboljele. Naraštajima se Kuüa Atreida zalagala za þast, pravednost i integritet. Osjeüao je veliku obvezu prema prognanom princu. Ali Victor... Victor. Zar ne bi Rhomburu bilo bolje da je mrtav? Zar mu ne bi bilo bolje bez kiborških zamjena za ljudske dijelove tijela ? Dok je razmišljao o tome, Leto se smrkne. Hoüe li mu povijest strogo suditi zato što üe prodati Rhombura njegovim zakletim neprijateljima? Hoüe li postati poznat kao Leto Izdajica umjesto kao Leto Pravedni? Nemoguüe je bilo dati odgovor na to pitanje. Osjetio je kako ga obavija velika usamljenost kao i svakog voÿu. U dubini svoje duše, u samom njezinom središtu u koje je jedino on mogao pogledati i pronaüi apsolutnu istinu, vojvoda Leto Atreid se kolebao. Tko je važniji, moj najbolji prijatelj ili moj sin?
101. Ego je samo djeliü svijesti koji pliva po oceanu mraþnih stvari. Mi smo sami sebi zagonetka. Priruþnik za Mentata * * * Jessica je ležala u svom apartmanu pokraj vojvode Leta na širokom krevetu, pokušavajuüi mu ublažiti noüne more. Brojne ožiljke na grudima i nogama morat üe ponovo prekriti novom kožom kako bi potpuno nestali. Letovo tijelo je uglavnom zacijelilo, premda je tragedija ostavila strašne posljedice. Muþila su ga sjeüanja na nju zajedno s užasnom odlukom koju je morao donijeti. Morao je birati izmeÿu prijatelja i sina. Jessica je bila sigurna da üe se njegova bol samo pogoršati ako svakoga dana bude morao gledati Victorovog golu, ali to mu nije mogla reüi. Tražila je prave rijeþi, pravi trenutak. "Idaho Duncan nije zadovoljan sa mnom", prozbori Leto, odvojivši se od nje kako bi se zagledao njene jasne zelene oþi. "Isto je i s Thufirom, a vjerojatno i s Gurneyem. Svi dovode u pitanje moje odluke." "Oni su tvoji savjetnici, gospodaru moj", reþe ona oprezno. "Njihova je dužnost da te posavjetuju." "Morao sam im reüi da u ovom sluþaju svoja mišljenja zadrže za sebe. Moram donijeti odluku, Jessica - ali kako da postupim?" Vojvodino lice se smrkne od bijesa i oþi mu se zamagliše. "Nemam izbora, samo su Tleilaxi u stanju to napraviti. Previše mi nedostaje sin." Preklinjao ju je pogledom da ga shvati i podrži. "Kako da izaberem, kako da odbijem? Tleilaxi üe mi vratiti Victora." Po cijenu Rhombura... i možda po cijenu svoje duše", primijeti ona. "Ako žrtvuješ prijatelja zbog lažne nade - mislim da üe to biti tvoj kraj. Ne þini to, Leto, molim te." "Rhombur je trebao poginuti u eksploziji." "Možda. Ali to je bilo u Božjim rukama, ne tvojim. On i dalje živi. Unatoþ svemu, on još želi živjeti." Leto odmahne glavom. "Rhombur se nikada neüe oporaviti. Nikada." "Njegov spas je dr. Yueh i njegov rad na kiborzima." On sijevne oþima, poþevši se odjednom braniti. "Što ako robotske zamjene ne budu radile? Što ako ih Rhombur ne želi? Možda bi bilo bolje da je mrtav." "Ako ga predaš Tleilaxima, oni mu sigurno neüe dopustiti da mirno umre." Zastala je i predložila nježnim glasom. "Možda bi ga trebao otiüi ponovo vidjeti. Pogledaj prijatelja i poslušaj srce. Pogledaj Tessiu, pogledaj joj u oþi. Zatim razgovaraj s Thufirom i Duncanom." "Ne moram svoje postupke njima objašnjavati, niti bilo kome drugome. Ja sam vojvoda Leto Atreid." "Jesi, ali si i þovjek." Jessica se trudila kontrolirati osjeüaje. Milovala mu je tamnu kosu. "Leto, znam da sve to þiniš iz ljubavi prema sinu, ali ljubav ponekad može þovjeka odvesti u pogrešnom pravcu. Ljubav nas može zaslijepiti, onemoguüiti nam da vidimo istinu. Zaputio si se
pogrešnom stazom, moj vojvodo, i ti to u svome srcu jako dobro znaš." Iako se okrenuo od nje, nije posustala. "Nikada ne smiješ više voljeti mrtve od živih." * * * Thufir Hawat, zabrinut kao i uvijek, krenuo je s vojvodom u bolnicu gdje je ležao Rhombur s gomilom prikljuþaka za intravenozno hranjenje, kateterima i skenerima. Sobu su ispunjavali zujanje aparata i miris kemikalija. Hawat spusti glas. "To vas može samo upropastiti, moj vojvodo. Prihvaüanje ponude Tleilaxa bit üe ravno izdaji, bit üe to neþasni þin." Leto prekriži ruke preko grudi. "Služio si tri generacije Kuüe Atreida, Thufire Hawate, i usuÿuješ se dovoditi u pitanje moju þast?" Mentat nije popuštao. "Lijeþnici pokušavaju ostvariti komunikaciju s Rhomburovim mozgom dok je u kontejneru za održavanje života. Uskoro üe opet moüi govoriti i sam vam reüi... " Moram donijeti odluku, Thufire." Letove oþi kao da su bile još tamnije nego obiþno, podsjeüale su na gromove. "Hoüeš li me poslušati ili üu potražiti poslušnijeg Mentata?" "Na vašu zapovijed, moj vojvodo." Hawat se nakloni. "Meÿutim, bilo bi bolje da pustimo Rhombura da umre nego da padne u ruke Tleilaxa." Ranije je veü bilo dogovoreno da Yuehov tim uskoro stigne i zapoþne sa složenim procesom obnove Rhomburovog tijela. Trebalo je obnoviti dio po dio, uspostavljanjem veza izmeÿu umjetnih zamjena i ostataka njegovog tijela. Suk lijeþnik üe utkati dijelove u tkivo i tkivo u strojeve, služeüi se inženjeringom i medicinskom tehnologijom. Novo i staro, tvrdo i meko, i vratit üe mu izgubljene sposobnosti. Ako im Leto dopusti, dr. Yueh i njegov tim üe izigravati Boga. Izigravati Boga. I Bene Tleilaxi su to radili. Pomoüu drukþijih tehnika, bili su u stanju vratiti izgubljeno, ono što je umrlo. Bilo im je potrebno samo nekoliko stanica tijela... Duboko je udahnuo, prišao kontejneru za održavanje života i zagledao se u umotani užas, spaljene ostatke svog dugogodišnjeg prijatelja. Ispružio je ruku prema zaobljenom staklu kroz koje se vidio neprepoznatljiv þovjek koji je ležao unutra. Dodirnuo je prstima glatku površinu. Zadrhtao je obuzet þudnom mješavinom straha i zadivljenosti. Niz obraze mu potekoše suze. Kiborg. Hoüe li Rhombur mrziti Leta zbog toga ili mu biti zahvalan? Bar üe i dalje biti živ. Na izvjestan naþin. Rhomburovo tijelo bilo je toliko izobliþeno i uništeno da više nije podsjeüao na ljudsko biüe. Za gomilu mesa i kostiju prikvaþeni su prikljuþci; uski djeliüi sirovog tkiva bili su ogoljeni oko ivica cijevi i zavoja. Jedna strana lica i mozga bili su mu spljošteni i ostalo mu je samo jedno zakrvavljeno oko Obrva je bila plava, i to je bio jedini nagovještaj da je zaista rijeþ o princu Verniusu. Nikada nemoj više voljeti mrtve od živih. Leto spusti ruku na prozirni plaz; vidio je Rhomburove patrljke od prstiju i prsten s vatrenim draguljem koji se na jari usjekao u meso i stopio s njim. "Neüu te iznevjeriti, prijatelju", obeüa mu Leto šapatom. "Možeš raþunati na mene da üu Xþiniti pravu stvar."
* * * U barakama Kuüne straže Atreida, dvojica muškaraca sjedili su za grubim drvenim stolom, dodajuüi jedan drugome bocu vina od pundi riže. Iako su u poþetku bili stranci, Gurnev Halleck i Duncan Idaho su veü razgovarali kao dugogodišnji prijatelji. Imali su dosta toga zajedniþkog. Obojica su neopisivo mrzili Harkonnene... i neobuzdano voljeli vojvodu Leta. "Strašno sam zabrinut za njega. Ta stvar s golom..." Duncan zavrti glavom. "Nemam povjerenja u gole." "Ni ja, momþe." "To stvorenje üe biti blijedi podsjetnik na najtužnije trenutke koje je Leto ikada doživio, a neüe se ni sjeüati svog ranijeg života." Gurney nagne šalicu i dobro potegne iz nje, a onda podiže baliset koji je stajao pokraj njega na stolu i poþne prebirati po žicama. "I po koju cijenu - žrtvovat üe Rhombura! Leto me neüe poslušati." "Leto više nije ona ista osoba koju sam poznavao." Gurney zapoþne prebirati po žicama. "A tko bi i bio... poslije tolikog bola?" * * * Gospodar Tleilaxa Zaaf stigao je na Caladan u pratnji dvojice tjelohranitelja i sa skrivenim oružjem. Oholo i samouvjereno prišao je Thufiru Hawatu u glavnoj dvorani Zamka Caladan i zagledao se u mnogo višeg Mentata. "Došao sam po djeþakovo tijelo, kako bismo ga mogli pripremiti za axelotl spremnik." Zaaf zaškilji, sasvim siguran da üe Leto prihvatiti njihov zahtjev. "Takoÿer sam obavio pripreme za prijenos kontejnera za održavanje života s Rhomburom Verniusom u medicinsku ustanovu u kojoj se obavljaju istraživanja na Tleilaxu." Primijetivši kako je blago izvio usne naviše, Hawatu postane jasno da üe ti zlikovci þiniti razne grozote s Rhomburovim obogaljenim tijelom. Provodit üe pokuse, odgojiti klonove iz živih stanica, a onda üe možda muþiti i klonove. Na kraju üe ta užasna odluka poþeti progoniti Leta. Bilo bi bolje da ubije svog prijatelja. Predstavnik Tleilaxa još dublje zarije nož. "Moj narod može mnogo toga uþiniti s genima obitelji Atreid i Vernius. Baš se veselimo mnogobrojnim... moguünostima." "Savjetovao sam vojvodi da ne pristane na to." Hawat je znao da se vjerojatno suoþio s Letovim bijesom, ali stari Paulus je þesto govorio; "Svaki þovjek, þak i vojvoda osobno, mora prvo misliti na dobrobit Kuüe Atreida, a tek onda na svoje." Hawat üe ponuditi ostavku ako to bude nužno. Leto je u tom trenutku ušao u prostoriju samouvjereniji nego što ga je Mentat tjednima vidio. Za njim su se pojavili Gurney Halleck i Jessica. Na vojvodinom licu zraþila je neobjašnjiva snaga kada je pogledao Hawata, i površno se naklonio, službeno pozdravivši ambasadora Tleilaxa. "Vojvodo Atreidu", oslovi ga Zaaf, "možda üe ovaj poslovni dogovor premostiti jaz izmeÿu vaše Kuüe i moga naroda." Leto se zagleda duž svog orlovskog nosa u þovjeþuljka. "Na nesreüu, taj most nikada neüe biti podignut." Hawat je bio spreman kada je vojvoda zakoraþio prema Zaafu. I Gurney Halleck je izgleda bio spreman ubiti. Razmijenio je nelagodne poglede s Hawatom i Jessicom. Kad su se
Tleilaxi tjelohranitelji ukoþili, ratnik Mentat je bio spreman za kratku, krvavu bitku u velikoj prostoriji punoj odjeka. Predstavnik Tleilaxa mršteüi se reþe: "Namjeravate prekršiti naš dogovor?" "Nisam sklopio nikakav dogovor. Zakljuþio sam da je vaša cijena previsoka, za Rhombura, za Victora i za moju dušu. Uzalud ste doputovali ovamo." Vojvodin glas ostao je jak i þvrst. "Nikada neüete napraviti golu od mog prvoroÿenog sina i neüete dobiti moga prijatelja, princa Verniusa." Thufir, Gurney i Jessica bili su zapanjeni. Na Letovom licu zrcalili su se nepokolebljivost i odluþnost. "Shvaüam vašu želju da mi se osvetite, iako sam na suÿenju po konfiskaciji bio osloboÿen svih optužbi. Zakleo sam se da nisam napao vaše brodove u astrobrodu, a rijeþ jednog Atreida vrijedi više od svih zakona u Carstvu. Vaše odbijanje da mi povjerujete samo pokazuje koliko ste glupi." Tleilax se razbjesnio, ali je Leto nastavio oštrim, hladnim glasom koji je sprijeþio Zaafa da prozbori jednu jedinu rijeþ. "Saznao sam tko je odgovoran za taj napad. Znam sam tko je to Xþinio i kako. No buduüi da nemam nikakvog opipljivog dokaza, ništa ne bih postigao ako bih vam to otkrio. Bene Tleilax ionako ne zanima istina — veü samo cijena koju možete izvuüi od mene. Ali ja je neüu platiti." Na Hawatov zvižduk, uvijek budni stražari Kuüe Atreida jurnuše unutra i staviše pod nadzor tleilaxaške tjelohranitelje, dok su Gurney i Hawat zauzeli mjesta lijevo i desno od Gospodara Zaafa koji je nešto nejasno u srdžbi govorio. "Bojim se da nam nisu potrebne usluge Tleilaxa. Ni danas, niti ikada", reþe Leto, okrene se i grubo ga otpusti. "Idite kuüi." Hawat je silno uživao dok je iz Zamka ispraüao ljutitog þovjeka.
102. Pojedinac se uvijek zaþudi kad otkrije da je smrtan. S ljudskim rodom, meÿutim, stvari su drukþije. On ne mora izumrijeti. Pardot Kynes, Arakiška poþetnica * * * Od svih ekoloških projekata za demonstraciju koje je Pardot Kynes zapoþeo, zaklonjeni staklenik u špilji Flaster bazena bio mu je najmiliji. Kynes je okupio ekspediciju od petnaest vrijednih sljedbenika i u pratnji svog poruþnika Ommuna krenuo obiüi to mjesto. Iako mu inspekcija ni sadnja novih biljaka nisu bili u planu, Pardot je jednostavno želio vidjeti špilju s tekuüom vodom, kolibrima, kapima vode koje su kapale sa stjenovitog stropa, svježe voüe i cvijeüe žarkih boja. Tako je on zamišljao da üe Dina izgledati u buduünosti. Skupina Slobodnjaka povela je crva istoþno preko šezdesetog stupnjeva geografske širine koji je okruživao sjeverna naseljena podruþja. Iako je tolike godine proveo ovdje, Kynes nikada nije nauþio jahati crva. Ommun mu je postavio nosiljku. Putovao je kao kakva starica i nimalo se toga nije sramio; on nije morao ništa dokazivati. Vrlo davno, kada je Lietu bilo svega godina dana, Pardot je poveo svoju ženu Friet i njihovo dijete u Flaster bazen. Friet je bila žena koju je malo što moglo zadiviti ili zaþuditi, ali kada je vidjela špilju-staklenik, guste krošnje, cvijeüe i ptice, zanijemila je. Malo prije toga, dok su se penjali uz neravnu padinu planine prema skrivenoj špilji, napala ih je bila harkonennska ophodnja. Frieth je brzo razmišljala i iskoristivši znanje koje je stekla tijekom slobodnjaþke obuke, uspjela je spasiti živote svom mužu i sinu. Kynes se na trenutak poþne prisjeüati i poþeše se po bradi, upitavši se je li joj ikada zahvalio na tome... Od sinovljevog vjenþanja s Faruolom, kada ga je Liet izgrdio zbog rastresenosti i nenamjerne hladnoüe, Kynes je mnogo razmišljao o onome što je postigao u životu, i pokušao je sravnati raþune: proveo je godine na Salusi Secundus i Beli Tegeuse, zatim ga je iznenada Elrood pozvao na svoj dvor na Kaitainu, nakon þega je proveo dva desetljeüa ovdje kao carski planetolog... Tijekom cijele svoje karijere htio je dati objašnjenja, shvatiti složenu tapiseriju okolice. Sastojci za njega nisu imali tajni. Shvaüao je sve, od snage vode, sunca i vremena do organizama u tlu, planktona, lišajeva, kukaca... znao je u kakvoj je sve to vezi s ljudskim društvom. Kynes je imao barem opüu predodžbu o tome kako se djeliüi uklapaju i bio je jedan od najboljih planetologa u Carstvu. Zvali su ga "onaj koji þita svijet", i Car ga je osobno odabrao za ovaj najvažniji zadatak. Ali kako je mogao sebe smatrati nepristranim promatraþem? Zar je mogao ostati po strani od složene mreže meÿusobnih utjecaja koja je upravljala svakim planetom? I on sam je bio djeliü u toj velikoj shemi, nije bio nepristrani eksperimentator. Nije postojalo "izvana" u odnosu na svemir. Veü tisuüama godina su znanstvenici znali da promatraþ utjeþe na ishod eksperimenta... i nema sumnje da je i sam Pardot Kynes utjecao na promjene na Dini. Kako je mogao to zaboraviti?
Nakon što mu je Ommun pomogao siþi s crva nadomak Flaster bazena, odveli su ga do crno-zelenog ispusta koji je okruživao špilju. Kynes je oponašao njihov nasumiþni hod dok ga noge nisu zaboljele. On, za razliku od svog sina, nikada neüe postati pravi Slobodnjak. Liet je nauþio sve o planetologiji što mu je otac mogao prenijeti, ali je mladiü takoÿer razumio i društvo Slobodnjaka. Liet je bio ono najbolje od oba svijeta. Pardotu je samo bilo žao što se njih dvojica nisu bolje slagali. Ommun se širokim koracima uputio uz neravnu padinu. Kynes nikada nije uspio vidjeti stazu koja je vodila uz stijenje, ali se trudio staviti þizme u iste pukotine, na isto kamenje, kao i njegov poruþnik. "Požuri, Umma Kynese." Ommun mu pruži ruku da ga izvuþe. "Ne smijemo se zadržavati na otvorenom." Dan je bio topao, sunce je pržilo stijenje - i on se sjeti kako je bježao u zaklon s Friet kad je naišla harkonennska ophodnja. Koliko je godina prošlo od tada? Kynes zakoraþi na široki ispust i zaokrene iza smeÿe stijene; nastavio je dalje dok nije ugledao zakamuflirani ulaz koji je spreþavao izlazak vlage iz špilje. Uÿoše. Kynes, Ommun i petnaestorica Slobodnjaka udarali su nogama otresajuüi tetnagþizme i þistili sa sebe prašinu kojom ih je vjetar zasipao tijekom cijelog putovanja kroz pustinju. Kynes je istog trena izvadio þepove iz nozdrva; isto su uþinili i ostali Slobodnjaci, duboko udišuüi vlagu i miris biljaka. Napola je zatvorio oþi, omirisao ambroziju rascvjetanog cvijeüa, voüa i gnojiva, gustog zelenog lišüa i peluda. ýetvorici Slobodnjaka ovo je bio prvi posjet Bazenu i oni jurnuše naprijed poput hodoþasnika koji su upravo stigli do dugo traženog svetišta. Ommun se osvrnuo uokolo, njušeüi zrak, ponosan što je dio ovog svetog projekta od samog poþetka. Brinuo se o Kynesu kao stara majka, trudeüi se da planetologu ništa ne nedostaje. "Ovi radnici þe zamijeniti ekipu koja je veü ovdje", reþe Ommun. "Smjene su sada kraüe, jer je mjesto uspjelo preživjeti - kao što si i rekao da hoüe. Flaster bazen je bio ekosustav za sebe. Sada više ne moramo toliko raditi da bi ga održali u životu." Kynes se ponosno nasmiješio. "Tako i treba. Jednog dana üe cijela Dina biti ovakva, sama sebi dovoljna i sama üe se obnavljati." Kratko se nasmijao. "ýime üete se onda baviti vi Slobodnjaci?" Ommunove nosnice, zadebljale od þestog nošenja þepova se raširiše. "Ovo još nije naš svijet, Umma Kynes. To üe postati tek kada se otarasimo omraženih Harkonnena." Kynes zatrepta oþima i kimne. Uopüe nije razmišljao o politiþkoj strani cijelog procesa. Za njega je ovo bio ekološki problem, ne ljudski. Još jedna stvar koju je propustio. Njegov sin je bio u pravu. Veliki Pardot Kynes je imao viziju sliþnu tunelu; gledao je daleko u buduünost duž odreÿene staze... ali su mu promicali svi rizici i sve što je odvlaþilo pozornost duž tog puta. Obavio je važan ekološki posao. Bio je prvi pokretaþ, zapoþeo je nešto za što se nadao da üe izazvati lavinu promjena na cijelom planetu. "Volio bih vidjeti cijeli ovaj svijet obuhvaüen mrežom biljaka", reþe on. Ommun kimne u znak slaganja. Sve što bi prorok Kynes kazao bilo je važno i vrijedno pamüenja. Zašli su dublje u vlažnu špilju da obiÿu vrtove. Slobodnjaci su znali što im je dužnost. Nastavit üe saditi biljke, makar im za to bila potrebna stoljeüa. Zahvaljujuüi svojoj ishrani bogatoj melangeom, neki od mlaÿih mogli bi i doþekati ostvarenje velikog plana; Kynes je bio zadovoljan što prisustvuje nagovještajima promjene. Projekt Flaster bazen bio je metafora za cijelu Dinu. Uspio je nametnuti svoj plan Slobodnjacima tako da üe ga oni nastaviti provoditi i bez njegovog vodstva. Njegov san je ostavio snažan dojam na te hrabre ljude, i oni üe ga ostvariti.
Od sada üe Kynes biti tek nešto više od figure za reprezentaciju, prorok ekološke preobrazbe. Nježno se nasmiješio sam sebi. Možda üe sada naüi vremena da promatra ljude oko sebe, da bolje upozna ženu s kojom živi veü dvadeset godina, i da provede više vremena upuüujuüi sina... Duboko u špilji je pregledao patuljasto drveüe otežalo pod bogatim rodom limuna, limete i slatkih okruglih naranþa poznatih kao portigali. Ommun je išao pokraj njega i provjeravao sustave za navodnjavanje, gnojidbu, napredovanje biljaka. Kynes se sjetio trenutka kada je pokazao Frieth portigale pri njihovom prvom dolasku ovamo, i izraza zadovoljstva na njenom licu kada je probala medno slatku naranþu. Bio je to jedan od najljepših doživljaja u cijelom njenom životu. Dok je gledao voüe, Kynes odluþi da joj mora ponijeti nekoliko plodova. Kad sam joj posljednji put nešto poklonio? Nije se mogao sjetiti. Ommun ode do zidova od kreþnjaka i poþne prelaziti po njima prstima. Meka stijena bila je vlažna, nije bila navikla na toliku vlagu. Njegovo oštro oko primijetilo je tragove duž zida i stropa, pukotine kojima tu nije bilo mjesto. "Umma Kynes", pozva ga on. "Brinu me ove pukotine. ýini mi se da je špilja u... opasnosti." Njima na oþigled jedna od pukotina se raširila, rasprsnuvši se lijevo i desno u obliku crne munje. "U pravu si. Najvjerojatnije se stijena širi i sliježe zahvaljujuüi vodi... koliko godina veü?" Planetolog podiže obrve. Ommun se zamisli. "Dvadeset, Umma Kynes." Zaþu se pucanje i tresak i jedna pukotina se raširi preko stropa... za njom uslijediše i druge u lanþanoj reakciji. Slobodnjaci radnici u strahu podigoše poglede, zatim se zagledaše u Kynesa, kao da je taj veliki þovjek mogao na neki naþin sprijeþiti nesreüu. "Mislim da bi smo svi trebali napustiti špilju. Odmah." Ommun uhvati planetologa za ruku. "Moramo evakuirati špilju dok još možemo." Iz unutrašnjosti špilje dopre još jedan glasan udar. Kamene ploþe su pukle i taruüi se jedna o drugu pokušale pronaüi novi stabilni položaj. Ommun povuþe planetologa, a ostali Slobodnjaci pohitaše prema izlazu. Ali Kynes je oklijevao, trgnuo je ruku i oslobodio se poruþnikovog stiska. Obeüao je sebi da üe odnijeti Friet nekoliko zrelih portigala. Želio joj je pokazati da je zaista voli i cijeni... iako ju je godinama zanemarivao. Pohitao je prema jednom malom stablu i ubrao nekoliko naranþi. Ommun je pojurio za njim. Kynes je držao u naruþju naranþe; bio je vrlo zadovoljan što se sjetio uþiniti tu važnu stvar. * * * Stilgar je bio taj koji je obavijestio Liet-Kynesa. Faruola je sjedila za stolom u svojim sieþkim sobama s malim sinom Liet-chihom i pravila popis trava u teglama koje je sakupila tijekom godina. Hermetiþki je zatvarala tegle smolom i provjeravala jaþinu tvari. Na klupi pokraj svoje nove žene i usvojenog djeteta, LietKynes je listao ukradeni dokumenat s podrobnim opisom mjesta na kojima su Harkonneni držali zalihe zaþina i vojne opreme. Stilgar je povukao zavjesu koja im je omoguüavala privatnost i ostao stajati ukoþeno poput kipa. Zagledao se netremice u suprotni zid svojim tamno plavim oþima.
Liet je istog trena osjetio da nešto nije u redu. Borio se rame uz rame s ovim þovjekom, pljaþkao harkonennske zalihe, ubijao neprijatelje. Kada komandos Slobodnjak nije progovorio, Liet stane. "Sto je bilo, Stile? Što se dogodilo?" "Užasne vijesti", konaþno je s mukom procijedio Stilgar. "Tvoj otac, Umma Kynes, nastradao je pri urušavanju špilje u Flaster bazenu. On, Ommun i najveüi broj radnika našao se u klopci kada se srušio strop. Planina ih je zatrpala." Faruola zadrža dah. Liet je ostao bez rijeþi. "Ali to nije moguüe", uspio je konaþno prozboriti. "ýekalo ga je još puno posla. Trebao je... " Faruola ispusti teglicu. Razbila se, i iz nje se prosuše zeleni listiüi u prahu po izgrebenom podu. "Umma Kynes je umro meÿu biljkama koje su bile njegov san", reþe ona. "Odgovarajuüi kraj", doda Stilgar. Liet nije mogao prozboriti ni rijeþ izvjesno vrijeme. Uzburkale su mu se misli, sjeüanja i želje dok je slušao ženu i Stilgara, svjestan da se rad Fardota Kynesa mora nastaviti. Umma je dobro obuþio svoje uþenike. Osobno üe Liet-Kynes nastaviti ostvarenje njegove vizije. Na temelju onoga što je Faruola upravo rekla, veü je mogao nazrijeti kako þe priþa o tragiþnoj smrti proroka, njegovo muþeništvo, biti prenošena od jednog Slobodnjaka do drugog. I sa svakim prepriþavanjem postajat üe sve bogatija. Odgovarajuüi kraj, zaista. Sjetio se neþega što mu je otac bio rekao: "Simbolika vjerovanja može preživjeti daleko duže od samog vjerovanja." Stilgar reþe: "Nismo mogli sakupiti vodu mrtvih za naše pleme. Previše zemlje i kamenja prekrilo je tijela. Moramo ih ostaviti u njihovoj grobnici." "Tako i treba", suglasi se Faruola. "Flaster bazen postat üe svetište. Umma Kynes je umro sa svojim poruþnikom i svojim sljedbenicima, poklonivši svoju tjelesnu vodu planetu kojeg je volio." Stilgar zažmiri i pogleda duž svog savršenog nosa u Lieta. "Neüemo dopustiti da Ummina vizija umre zajedno s njim. Ti, Liete, moraš nastaviti njegov rad. Slobodnjaci üe slušati Umminog sina. Izvršavat üe tvoje zapovjedi." Liet-Kynes kimne; u glavi mu se vrtjelo. Pitao se da li je njegova majka veü saznala za tragediju. Pokušao je biti hrabar, ispravio je ramena polako shvaüajuüi dublji smisao svega ovoga. Ne samo da üe nastaviti biti glasnik Slobodnjaka u projektu teraformiranja... veü je sada imao i daleko veüu odgovornost. Njegov otac je veü odavno popunio odgovarajuüe dokumente, i Shaddam IV ih je odobrio bez komentara. "Sada sam ja carski planetolog", objavi on. "Zaklinjem se da üe se transformiranje Dine nastaviti."
103. ýovjek suoþen s odlukom od životne važnosti mora se obvezati ili üe biti uhvaüen u žrvanj. Iz "U Kuüi moga oca", od princeze Irulan * * * Kip Letovog pradjeda po ocu, vojvode Miklosa Atreida, uzdizao se u dvorištu bolnice u Cala gradu. Isprali su ga vrijeme, mahovina i guani. Prolazeüi pokraj veselog lika pretka koga nije upoznao, Leto kimne u znak poštovanja kao i uvijek, i požuri uz široko stubište od mramortona. Iako je još malo šepao, Leto se zamjetno oporavio od fiziþkih povreda. Ponovo je bio u stanju suoþiti se sa svakim novim danom, a ne zapadati u oþaj. Kada je stigao na najviši kat bolnice, jedva da se malo zapuhao. Rhombur je bio budan. Leta je pozdravio njegov liþni lijeþnik, koji je nastavio lijeþiti Rhombura do skorog dolaska kiborg tima. "Poþeli smo komunicirati s princem, moj gospodaru vojvodo." Lijeþnici u bijelim kutama stajali su oko kontejnera za održavanje života i mnogobrojnih cjevþica, vreüica s injekcijama i crpki za proþišüavanje krvi. Ureÿaji su zujali isto kao i prethodnih mjeseci. Ali sada je sve bilo drukþije. Zaustavivši Leta prije nego što je ovaj jurnuo naprijed, lijeþnik reþe; "Kao što znate, desna strana prinþeve glave je strašno ranjena, ali ljudski mozak je nevjerojatan. Rhomburov mali mozak je veü uspio prebaciti kontrolne funkcije u nova podruþja, Obavijest prolazi nervnim sustavom. Mislim da üe to u mnogome olakšati rad kiborg timu." Tessia se nagnula nad kontejner u obliku kovþega i zagledala se u unutrašnjost. "Volim te Rhombure - što se toga tiþe, budi spokojan." Iz zvuþnika se zaþuše sintetizirane rijeþi: "Ja... volim... tebe... takoÿer... I... uvijek... þu... te... voljeti." Rijeþi su bile izgovorene razgovijetno i precizno, njihovo znaþenje jasno, iako je izmeÿu svake bila stanka, kao da se Rhombur još nije privikao na govor. Vojvoda je zapanjeno gledao u njega. Kako sam uopüe mogao i pomisliti da te izruþim Tleilaxima? Glatki kontejner bio je otvoren. Svi su mogli jasno vidjeti gomilu kože i kostiju koja je predstavljala Rhombura, naþLþkanu cjevþicama, žicama i spojevima. Lijeþnik reþe: "U poþetku smo mogli razgovarati s njim samo pomoüu ixijanske šifre... kuckanja i stanke. Ali sada smo uspjeli povezati sintesajzer glasa s njegovim centrom za govor." Prinþevo preostalo oko bilo je otvoreno. Svjedoþilo je o tome da je živ i svjestan. Leto je dugo zurio u Rhomburovo gotovo neprepoznatljivo lice, i ništa mu nije padalo na pamet reüi. O þemu li razmišlja ? Koliko veü dugo zna što mu se dogodilo? Sintetizirane rijeþi potekoše iz zvuþnika pokraj kontejnera. "Leto... prijatelju... Kakvi... su... koraljni... dragulji... ove... godine? Jesi li... nedavno... ronio? Leto se zahihotao. Gotovo mu se zavrtjelo od olakšanja. "Bolji su no ikad, prinþe - zajedno üemo ponovo iüi... uskoro" Odjednom ga oþi zapekoše od suza. "Oprosti, Rhombure - ti zaslužuješ þuti istinu."
Rhomburovo unakaženo tijelo se nije pomaknulo i Leto primijeti da se samo nekoliko mišiüa zgrþilo pod kožom. Umjetni glas iz zvuþnika nije otkrivao osjeüaje ni promjene u glasu. "Kada... postanem... kiborg... možemo napraviti posebno... odijelo. Ronit üemo... mi... ponovno. Vidjet üeš." Prognani princ je nekako uspio prihvatiti strašne promjene na svome tijelu, þak i moguünost kiborških zamjena. Njegovo dobro srce i zarazni optimizam pomogli su Letu da prebrodi mnoge teške trenutke poslije smrti starog vojvode. Sada üe Leto pomoüi Rhomburu. "Izvanredno", objavi lijeþnik. Rhombur nije skidao pogled jedinog oka s Leta. "Pije... mi... se... harkonennško... pivo." Leto se nasmije. Tessia mu je stajala s lijeve strane i uhvatila ga þvrsto za ruku. Pred teško povrijeÿenim princom bili su još mnogi teški dani. Još nije iskusio najveüu fiziþku i psihiþku bol. Rhombur kao da je osjetio Letovu tugu i njegov se govor malo poboljšao. "Ne budi... tužan... zbog... mene. Raduj se. Jedva... þekam... dobiti... kiborške... dijelove." Leto se nagne bliže. "Ja sam... Ixijanac... Strojevi... mi nisu... strani!" Letu je sve ovo djelovalo nestvarno, nemoguüe. A ipak se dogaÿalo. Stoljeüima su veü pokušaji da se stvore kiborzi propadali, jer je tijelo odbacivalo sintetiþke dijelove. Psiholozi su tvrdili da je ljudski um odbijao prihvatiti tako drastiþno nametanje mehaniþkih dijelova. Taj duboku usaÿeni strah potjecao je još iz vremena kada su strojevi sijale užas prije Butlerijanskog Džihada. Taj Suk lijeþnik Yueh je, navodno, riješio postojeüe probleme u svojim istraživaþkim programima na Richesu. Vrijeme üe pokazati. ýak i ako komponente budu radile kao što im je obeüano, Rhombur üe funkcionirati tek nešto malo bolje od ukoþenih ixijanskih mehova. Prilagoÿavanje neüe biti nimalo lako, niti üe ikada moüi postiüi potpuni nadzor nad svojim tijelom. Hoüe li ga Tessia napustiti i vratiti se Sestrinstvu zbog povreda i onesposobljenosti? Kao mlad, Leto je pažljivo slušao Paulusa i njegove veterane kada su priþali o teško ranjenim ljudima koji su izveli nevjerojatno hrabra djela. Bila je to pobjeda ljudskog duha nad nepremostivim teškoüama. Leto nikada nije vidio osobno nešto sliþno. Rhombur Vernius je bio najhrabriji þovjek koga je Leto ikada upoznao. * * * Dva tjedna kasnije, s Richesa je stigao dr. Welloington Yueh u pratnji svoga tima za razvoj kiborga, koji se sastojao od dvadeset þetvoro muškaraca i žena i dva raketoplana natovarena medicinskom opremom i zalihama. Vojvoda Leto Atreid je osobno nadzirao istovar u kome su pomagali i njegovi ljudi. Yueh koji je bio mršav poput pruta, mnogo je polagao na pojedinosti. Jedva se je stigao predstaviti prije nego što se rastrþao po svemirskoj luci, nadziruüi pristizanje sanduka s ureÿajima i protezama koje üe na kraju biti ugraÿene u one dijelove Rhomburovog tijela koje uspiju spasiti. Kamioni su prevezli ljudstvo i teret u bolniþki centar. Yueh je želio odmah vidjeti pacijenta. Suk lijeþnik pogleda Leta na ulasku u bolnicu. "Bit üe opet þitav, gospodine, ja üu se za to pobrinuti, premda üe mu biti potrebno izvjesno vrijeme da se privikne na svoje novo tijelo." "Rhombur üe uþiniti sve što zatražite." Tessia nije napuštala Rhombura. Yueh priÿe kontejneru za održavanje života, prouþi spojeve i dijagnostiþka oþitavanja. Zatim se zagleda u povrijeÿenog princa, koji ga je promatrao svojim bizarnim jedinim okom, uglavljenim u izmrcvareno meso. "Pripremite se, Rhombure Verniuse", reþe Yueh, gladeüi svoje dugaþke brkove.
"Namjeravam veü sutra obaviti prvu operaciju." Rhomburov sintetiþki glas odjeknu kroz sobu. Postao je uglaÿeniji poslije malo vježbe. "Jedva þekam... da vam... stisnem... ruku."
104. Ljubav je pradavna sila koja je poslužila svrsi u svoje vrijeme, ali više nje od životne važnosti za opstanak ljudskog roda. Aksiom reda Bene Gesserit * * * Gledajuüi s morske stijene, Leto je vidio stražare Kuüe rasporeÿene po plaži onako kako im je on naredio. Nije im rekao razlog. Gurney, Thufir i Duncan bili su zabrinuti za vojvodino stanje uma i motrili su na njega poput atreidskih sokolova, ali Leto ih je znao zaobiüi. Zlatno sunce bilo je visoko na jasnom plavom nebu, ali nad njim je i dalje lebdjela sjena. Vojvoda je na sebi imao bijelu tuniku kratkih rukava i plave široke hlaþe, udobnu odjeüu bez obilježja statusa. Duboko je udahnuo zrak i zamislio se. Možda bi na kratko mogao biti samo þovjek. Jessica se žurno popela na stijenu iza njega u duboko izrezanom jednodijelnom akva kostimu. "O þemu razmišljaš, moj gospodaru?" Na licu joj se zrcalila duboka zabrinutost, kao da se plašila da bi mogao skoþiti kao što je to Kailea uþinila. Možda ju je Hawat poslao ovamo da ga nadzire. Kada je vidio ljude na plaži, Leto se neodreÿeno nasmiješio. Sasvim sigurno bi ga pokušali uhvatiti ako bi se bacio sa stijene. "Vuþem ljude za nos, kako bih se mogao izvuüi." Zagledao se u njeno ovalno lice. Jessica je prošla benegesseritsku obuku i nju nije mogao tako lako prevariti. Zato nije ni pokušavao. "Dosta mi je razgovora, savjeta i pritiska... Potreban mi je bijeg na neko mjesto gdje üu imati malo mira." Dodirnula mu je ruku. "Ako ih neþim ne zabavim", nastavi on, "tražit üe da pošalju gomilu stražara sa mnom." Ispod njih je Duncan Idaho poþeo uvježbavati trupe tehnikama koje je nauþio u Školi Ginaz. Leto se okrene na drugu stranu. "Sada üu se možda uspjeti izvuüi." "Oh? A kamo üemo mi to?" upita Jessica samouvjereno. Leto se namršti, ali mu ona nije dopustila da se pobuni protiv njenog prisustva. "Gospodaru moj, neüu ti dopustiti da ideš sam. Što više voliš, gomilu stražara ili mene, kao pratnju?" Razmislio je o njenim rijeþima i uzdahnuvši pokazao prema hangarima za toptere sa zelenim krovom na rubu obližnjeg sletišta. "Mislim da üe mi tvoje društvo više prijati od društva cijele vojske." Jessica je krenula za njim preko suhe trave. Tuga je i dalje u valovima izbijala iz njega. To što je uopüe razmišljao da li da plati nemoguüu cijenu koju su Tleilaxi tražili za Victorovog golu pokazalo joj je koliko je bio blizu ludila. Ali na kraju je Leto ipak donio ispravnu odluku. Nadao se da je to prvi korak prema ozdravljenju. U hangaru se nalazilo nekoliko ornitoptera. Na nekima su poklopci bili podignuti i vidjeli su se motori; mehaniþari su stajali na suspenzorskim platformama i popravljali ih. Leto se uputio prema topteru smaragdnog trupa i sa crvenim sokolovima Atreida na donjoj strani krila. Bio je predviÿen za niske letove i imao kabinu s dva sjedala jedno iza drugog, umjesto standardnog
rasporeda kod kojega su sjedala bila jedno pokraj drugog. ýovjek u sivom radnom jednodijelnom odijelu zavukao je glavu u prostor s motorom, ali se uspravio kada mu je vojvoda prišao. "Samo još neke stvari da podesim, gospodaru moj." Gornja usna mu je bila izbrijana, a ostatak lica uokviren prosijedom bradom. Podsjeüao je na majmuna. "Hvala, Keno." Leto je odsutno prešao rukom po boku glatke letjelice. "Oþev topter za trke", objasni on Jessici. "Zvao ga je Zeleni sokol. Obuþavao sam se na njemu, letio sam s ocem, izvodio lupinge, ponirao i okretao se." Dopustio je sebi da se gorko nasmiješi. "Thufir bi poludio gledajuüi vojvodu i njegovog jedinog nasljednika da se upuštaju u toliki rizik. Mislim da je otac to radio samo da bi ga iznervirao." Jessica poþne prouþavati neobiþnu letjelicu. Imala je uska krila okrenuta naviše, i nos podijeljen u dva aerodinamiþna djela. Mehaniþar je završio s podešavanjima i spustio poklopac motora. "Sve je spremno za polazak, gospodine." Pošto je pomogao Jessici da se smjesti na zadnje sjedalo, vojvoda Leto se popne na prednje. Sigurnosni pojasevi škljocnuše. Turbine zašištaše, i on poveze glatku letjelicu iz hangara na široku asfaltnu pistu oker boje. Keno ih je ispratio mahanjem. Topli vjetar zavijori kroz Jessicinu kosu prije nego se zatvorio poklopac na kabini od pleksplaza. Leto dodirne kontrolne ureÿaje. Barato je njima brzo, struþno - svu pozornost posvetio je topteru, zanemarivši Jessicu. Zelena krila se skratiše kako bi topter mogao poletiti pomoüu mlaznica. Turbine zaurlaše i letjelica jurne ravno uvis. Ispruživši krila, Leto oštro zaokrene ulijevo, zatim u niskom letu proÿe iznad plaže na kojoj su þekali njegovi postrojeni vojnici. ZaþXÿeno su gledali svoga vojvodu koji im je preletio tik iznad glava. "Vidjet üe da smo se uputili na sjever uz obalu", dovikne Leto Jessici, "ali kada im se izgubimo iz vida, skrenut üemo na zapad. Neüe moüi... neüe nas moüi slijediti." "Ostat üemo sami." Jessica se nadala da üe se vojvodino raspoloženje popraviti poslije dana provedenog u divljini, ali ona üe bez obzira na sve ostati pokraj njega. "Ja sam uvijek sam", reþe Leto. Ornitopter je zaokrenuo, prešao preko polja u kojima se uzgajala pundi riža i niskih farmerskih zgrada. Krila se produžiše do kraja i poþeše lepetati kao privjesci kakve velike ptice. Ispod njih su se prostirali rijeþni voünjaci, uska Syubi rijeka i jedna skromna planina istog imena - najviša toþka u ravnici. Letjeli su na zapad cijelo popodne, a da nisu vidjeli nijednu drugu letjelicu. Krajolik se promijenio, postao je neravniji, planinski. Kad je ugledao selo pokraj alpskog jezera, Leto se zagledao u instrumente i promijenio kurs. Ubrzo su planine ustupile mjesto travnatim ravnicama i strmim kanjonima. Leto skrati krila i skrene oštro udesno kako bi se spustio u duboki rijeþni klanac. "Agamemnonov klanac", objavi Leto. "Vidiš li terase?" Pokazao je prstom na jednu stranu. "Izgradili su ih drevni primitivci s Caladana þiji potomci i danas ovdje žive. Stranci rijetko kad imaju priliku vidjeti ih." Pažljivo promatrajuüi, Jessica je primijetila þovjeka tamne kože s uskim licem prije nego što je uspio pobjeüi u rupu u stijeni. Leto udalji letjelicu od proþelja stijene i nastavi je spuštati prema širokoj brzoj rijeci. Dan je bio na izmaku, a oni su letjeli nisko iznad bujice, kroz uzak krivudavi klanac. "Prelijepo je", reþe Jessica. Rijeka je nastavila krivudavo teüi kroz jedan od ogranaka kantona, ostavljajuüi za sobom kremaste pješþane plaže. S krilima uvuþenim do kraja, ornitopter se meko spustio na pješþanu obalu. "Otac i ja smo ovamo dolazili u ribolov." Leto otvori vratašca na boku toptera i izvadi
prostrani autošator koji se sam postavio i zario klinove u pijesak. Stavili su zraþnu ploþu i unijeli vreüu za spavanje za dvoje te prtljagu i hranu. Izvjesno vrijeme proveli su zajedno na obali rijeke u razgovoru, dok su se sjene kasnog popodneva spuštale na klanac, a temperatura postajala sve niža. Pripili su se jedno uz drugo i Jessica nasloni svoju bronþanu kosu uz njegov vrat. Jedna velika riba iskoþi iz vode plivajuüi uzvodno protiv struje. Leto je smrknuto šutio, što je natjera da se odvoji od njega i zagleda u njegove oþi boje sivog dima. Osjetivši da su mu mišiüi u ruci sve napetiji, ona se nagne naprijed i poljubi ga. Jessica je prekršila jedno od osnovnih pravila Bene Gesserita iako je prošla obuku Sestrinstva i saslušala sve poduke koje joj je održala Mohiam. Iako joj to nije bila namjera i premda je bila odana Sestrinstvu, Jessica je dopustila sebi da se zaljubi u ovog þovjeka. Ostali su zagrljeni. Leto nije skidao pogled s rijeke. "I dalje me muþe more", reþe on. "Vidim Victora, Rhombura... vatru." Zagnjurio je lice u ruke. "Mislio sam da üu pobjeüi duhovima ako doÿem ovamo." Pogledao ju je natmureno. "Nisam ti smio dopustiti da poÿeš sa mnom." Kroz uski klanac zaurla vjetar. Trzao je tkaninu šatora dok su iznad njihovih glava promicali isprepletani oblaci. "Bolje uÿimo unutra prije poþetka oluje." Pohitao je zatvoriti vrata toptera, i jedva se uspio vratiti prije nego što je poþeo pljusak. U posljednjem trenutku se sklonio da ne pokisne do gole kože. Podijelili su paket zagrijane hrane. Kasnije se Leto ispružio na dvostrukoj vreüi za spavanje, bio je zabrinut. Jessica se privila uz njega i poþela mu ljubiti vrat. Vani je oluja postajala sve jaþa, zaokupila je svu njihovu pozornost. Šator se napuhavao i tresao, ali Jessica se osjeüala sigurna i bilo joj je toplo. Dok su te olujne noüi vodili ljubav, Leto se uhvatio za nju kao davljenik za splav za spašavanje u nadi da üe pronaüi neki sigurni otok u uraganu. Jessica je odgovarala na njegov oþaj, zaziruüi od njega, plašeüi se njegove jaþine i jedva se noseüi s tim izljevom ljubavi. I sam je podsjeüao na oluju, nekontroliranu i elementarnu silu. Sestrinstvo je nije nauþilo da postoji i nešto ovakvo. Emocionalno rastrgana, ali odluþna, Jessica je konaþno podarila Letu najdragocjeniji poklon. Manipulirajuüi svojom tjelesnom kemijom na benegesseritski naþin, zamislila je spajanje njegove sperme i njenog jajašca... i dopustila sebi da zaþne dijete. Iako joj je Sestrinstvo izriþito naredilo da rodi samo jednu küer, Jessica je to odlagala i premišljala se, provodeüi mjesece u razmatranju te vrlo važne odluke. Na kraju je shvatila da ne može više gledati Leta kako pati. Morala je uþiniti nešto za njega. Vojvoda Leto Atreid dobit üe još jednoga sina.
105. Kako üe me upamtiti moja djeca? To je pravo mjerilo za þovjeka. Abulurd Harkonnen * * * Industrijska lebdjelica podigla se visoko u mraþno nebo u blizini barunove þetvrtaste Tvrÿave. U velikoj utrobi lebdjelice, direktno iznad otvora, visio je raskreþeni Glosu Rabban. Jedino su okovi oko zglobova na rukama i nogama spreþavali da ne padne u otvorenu ranu Harko grada. Njegova plava odora bila je poderana, a lice u modricama i krvavo poslije obraþuna s vojnicima satnika Kryubija koji su ga savladali po barunovoj naredbi. Šestorica ili sedmorica najkrupnijih stražara jedva je uspjela sputati "Zvijer" i to nimalo nježno. Premda vezan, taj grubijan je tresao glavom s jedne na drugu stranu, u želji da nešto ugrize, da na nešto pljune. Uhvativši se za ogradu dok je vjetar šibao kroz otvor, barun Harkonnen je ravnodušno gledao neüaka. Paukovske oþice debelog baruna podsjeüale su na duboke rupe. "Jesam li ti ja dopustio ubiti moga brata, Rabbane.-*" "Bio ti je samo polubrat, striþe. Bio je budala! Mislio sam da üe nam biti bolje... " "Ne pokušavaj misliti, Glossu. Nisi dobar u tome. Odgovori na pitanje. Jesam li ti ja dopustio ubiti nekog þlana obitelji Harkonnen?" Buduüi da nije odmah dobio odgovor, barun povuþe polugu na kontrolnoj ploþi. Karika oko Rabbanovog lijevog nožnog zgloba se otvori, tako da mu je noga sad visjela nad otvorom. Rabban se poþne uvijati i vrištati. Nišu nije mogao uþiniti. Barun je smatrao da je ovo primitivna, ali vrlo uspješan metoda da nekome utjera strah u kosti. "Ne, striþe, nisam imao tvoje dopuštenje!" "Nisi, tko?" "Ne, striþe... želim reüi, moj gospodaru!" Krupni muškarac pravio je bolne grimase dok je tražio prave rijeþi i pokušavao shvatiti što to stric hoüe od njega. Barun progovori u kom-jedinicu obrativši se pilotu lebdjelice. "Odvezi nas iznad Tvrÿave i ostani lebdjeti na pedeset metara iznad terase. Mislim da bi vrtu tamošnjih kaktusa dobro došlo malo gnojiva." Skrušeno podigavši pogled, Rabban izjavi. "Ubio sam oca, jer je bio slabiü. Cijeloga života je svojim postupcima sramotio Kuüu Harkonnen." "Abulurd nije bio snažan, misliš... nije bio kao ti i ja?" "Nije, gospodaru moj barune. Nije bio dorastao našim standardima." "I odluþio si da ti od sada nadimak bude Zvijer. Je li to toþno?" "Da, stri... želim reüi, da, moj gospodaru." Barun Harkonnen je kroz otvor mogao vidjeti tornjiüe Tvrÿave. Toþno ispod njih nalazila se terasa-vrt u kojem je ponekad volio sjediti i jesti u privatnosti raskošne obroke, usred trnovitog pustinjskog raslinja. "Ako pogledaš dolje, Rabbane - da, mislim da sada možeš dobro vidjeti — primijetit üeš odreÿene promijene koje sam danas napravio." Dok je to govorio, metalni vrhovi vojniþkih kopalja izroniše iz zemlje pokraj trnovitih saguara i kokatilja. "Vidiš li što sam ti namijenio?"
Viseüi obješen o tri metalne narukvice, Rabban se okrene da pogleda. Licem mu se razlije užas. "Uoþavaš li da su vrhovi rasporeÿeni u obliku bikovog oka? Ako te ispustim na pravo mjesto, letiš toþno u centar. Ako promašim za malo, mogao bih ipak zaraditi nekoliko bodova, jer je na svakom koplju ispisan broj." Pogladio se po gornjoj usni. "Hmmm, možda bismo þak mogli uvesti igru bacanja robova prije borbi u areni. Zanimljiva zamisao, slažeš se?" "Gospodaru moj, ne þini to, molim te. Potreban sam ti!" Barun ga ravnodušno pogleda. "Zašto? Imam tvog malog brata Feyd-Rauthu. Možda njega proglasim za svog punopravnog nasljednika. Sigurno neüe poþiniti onoliko pogrešaka koliko si ih ti poþinio dok doÿe u tvoje godine." "Striþe, molim te!" "Moraš nauþiti voditi raþuna o onome što govorim, uvijek. Zvijeri. Ja nikada ne brbljam uzalud." Rabban se uvijao, a lanci su zveketali. Hladan zrak pun dima ulazio je u lebdjelicu dok je on sav oþajan pokušavao smisliti što reüi. "Zanima te bi li to bila dobra igra? Da, uh, moj gospodaru, genijalna." "Znaþi, ja sam dovoljno mudar da je smislim. Mnogo mudriji od tebe, je li tako." "Beskrajno mudriji." "Da nikada više nisi pokušao proturjeþiti mi. Jesi li razumio? Uvijek üu biti deset koraka ispred tebe i imat üu gomilu iznenaÿenja koja tebi nikada neüe pasti na pamet." "Razumio sam, moj gospodaru." Uživajuüi u užasu koji je vidio u oþima neüaka, barun reþe; "U redu. Sada üu te osloboditi." "Stani, striþe!" Barun dodirne dugme na upravljaþkoj ploþi i obje narukvice se otvoriše, tako da je Rabban sada visio naglavaþke, jer mu je još jedino desna noga bila sputana. "Uuups. Misliš li da sam pritisnuo pogrešno dugme?" Krik. "Ne! To mi je za pouku!" "I jesi li išta nauþio?" "Jesam, striþe! Dopusti mi da se vratim. Radit üu uvijek samo ono što mi kažeš." Barun izgovori u kom-jedinicu. "Odvezi nas do mog privatnog jezera." Lebdjelica je klizeüi prešla preko cijelog imanja prije nego što se našla toþno iznad tamne vode umjetnog jezera. Sljedeüi ranije izdane mu naredbe, pilot se spustio na deset metara iznad vode. Shvativši što mu se sprema, Rabban se pokušao izvuüi iz preostalog lanca. "To nije neophodno, striþe! Nauþio sam..." Ostale Rabbanove rijeþi izgubile su se u zveketu lanca kada se i posljednja obujmica otvorila. Krupni þovjek je padao mlatarajuüi rukama i vrišteüi sve do vode. "Mislim da te nikada nisam pitao", poviþe barun kroz otvor za Rabbanom koji je padao. "Znaš li plivati?" Kryubijevi ljudi bili su poredani oko jezera s opremom za spašavanje, za svaki sluþaj. Na kraju, barun nije mogao dovesti u opasnost život svog jedinog izvježbanog nasljednika. Iako on to nikada neüe priznati pred Rabbanom, zapravo mu je bilo drago što se riješio slabiüa Abulurda. Trebalo je imati hrabrosti da se uþini ono što je on uþinio vlastitom ocu — hrabrosti i nemilosrdnosti. To su bile pozitivne harkonennske crte. Ali ja sam još nemilosrdniji, pomisli barun dok je lebdjelica klizila natrag prema sletištu. Upravo sam to dokazao. Morao sam mu izbiti iz glave svaku pomisao da pokuša i mene ubiti.
Zvijer Rabban mora nastaviti loviti samo slabe. I to samo onda kada ja to zapovjedim. Barun se morao suoþiti s još veüim izazovom; njegovo tijelo je iz dana u dan sve više propadalo. Uzimao je uvezene energetske dodatke koji su donekle ublažavali slabost i podbuhlost — ali morao je uzimati sve više i više tableta ne bi li postigao isti rezultat, a uopüe nije znao koje su propratne pojave. Barun uzdahne. Lijeþiti samog sebe bilo je tako zamorno, sada kad više nije imao dobrih lijeþnika. Koliko li ih je samo pobio zbog nesposobnosti? Nije mu se više pamtilo te brojeve.
106. Neki kažu da je išþekivanje bolje od ostvarenja. Ja smatram da je to þista glupost. Svaka budala može zamisliti nagradu. Ja želim ono što je opipljivo. Hasimir Fenring, Pisma s Arrakisa * * * Povjerljiva poruka stigla je u Rezidenciju u Arrakeenu sporovozno; nosili su je mnogobrojni glasnici i prevezlo ju je nekoliko astrobroda kao da je Gospodar istraživaþ Hidar Fen Ajidica želio odložiti priopüavanje vijesti Hasimiru Fenringu koliko god je to bilo moguüe. To je bilo vrlo þudno, zar Tleilaxima nije bilo dovoljno dvadesetgodišnje odugovlaþenje? Jedva þekajuüi da proþita poruku u valjku, i veü smišljajuüi niz kazni ako se Ajidica poslužio novim izgovorima, Fenring se uputio u svoju privatnu radnu sobu-kupolu na najvišem katu zgrada. Kakve li je laži ovog puta smislio taj þovjeþuljak? Iza svjetlucavih štit prozora koji su ublažavali jarke zrake sunca, Fenring obavi dosadno dešifriranje poruke tijekom koga je pjevušio. Valjak s porukom otvarao se na dodir, samo njegov dodir; upotrijebili su tako fmu tehniku da se upitao nisu li se Tleilaxi razmetali svojim sposobnostima pred njim. ýovjeþuljci nisu bili nesposobni... samo su išli na živce. Oþekivao je da üe pismo biti puno zahtjeva za dodatnim laboratorijskim materijalom i praznih obeüanja. ýak i kad ih je dešifrirao, rijeþi nisu imale smisla - i Fenring shvati da mora obaviti i sekundarno dešifriranje. Obuzme ga nestrpljenje, ali ipak provede deset dodatnih minuta dotjerujuüi rijeþi. Kada se konaþno ukazao pravi tekst, Fenring se zabuljio u njega svojim ionako prevelikim oþima. Dva puta je trepnuo, a onda je ponovo proþitao Ajidicinu poruku. Zapanjujuüe. Na vratima se pojavio zapovjednik njegove straže Willowbrook, koji je bio vrlo zainteresiran za tu važnu dostavu. Znao je za grofove þeste spletke kao i to da je za Shaddama IV obavljao tajne poslove, ali je bio dovoljno pametan da ne postavlja previše pitanja. "Da li biste željeli da naruþim lagani ruþak, gospodaru Fenring?" "Odlazi", otjera ga Fenring ni ne pogledavši preko ramena, "ili üu te premjestiti u harkonennski glavni štab u Carthagu." Willowbrook se brže bolje pokupi i udalji. Fenring se zavali u stolicu s porukom u rukama. Na brzinu je upamtio svaku rijeþ i zatim uništio grubi papir. Baš bi volio Caru priopüiti vijest. Konaþno. Njegove tanke usne se izviše u osmijeh. Ovaj plan je stavljen u pogon još prije smrti Shaddamovog oca. Nakon dva desetljeüa od tada, taj rad se konaþno isplatio. "Grofe Fenring, zadovoljstvo nam je što vas možemo obavijestiti da je posljednja faza razvoja, izgleda, zadovoljila naša oþekivanja. Uvjereni smo da je Projekt Amal uspješno završen, a sljedeüa serija ozbiljnih testova üe to i dokazati. Oþekujemo poþetak proizvodnje veü za nekoliko mjeseci. Uskoro üe Car dobiti svoju skupu i neiscrpnu zalihu zaþina - novi monopol koji üe mu
položiti pred noge sve velike sile u Carstvu. Žetva zaþina na Arrakisu postat üe potpuno nevažna." Fenring je pokušao suzbiti zadovoljni osmijeh dok je prilazio prozoru. Zagledao se u prašnjave ulice Arrakeena, u nemoguüu sušu i vruüinu. U toj nepreglednoj masi ljudi uoþio je harkonennske vojnike u plavim odorama, trgovce vodom u šarenoj odjeüi i smrknute posade koje su vadile zaþin, bahate propovjednike i jadne prosjake. Cijela ekonomija planeta poþivala je na samo na jednom artiklu. Zaþinu. Uskoro nikome neüe biti važno ništa od toga. Arrakis i prirodni melange, postat üe zastarjela povijesna rijetkost. Nitko više neüe brinuti za ovaj pustinjski planet... i on, Fenring, üe moüi prijeüi na druge, mnogo važnije stvari. Fenring duboko udahne. Baš üe mu goditi napustiti ovu prašnjavu stijenu.
107. Premda üe smrt to poništiti, živjeti na ovom svijetu je sjajna stvar. Vojvoda Paulus Atreid * * * Nitko ne bi trebao biti na sahrani svoga djeteta. Vojvoda Leto je stajao uspravan na pramcu atreidskog broda za sahrane u službenoj bijeloj odori, bez ikakvih ukrasa zbog smrti jedinog sina. Pokraj njega se nalazila Jessica umotana u crnu benegesseritsku odjeüu koja ipak nije mogla sakriti njenu ljepotu. Pratila ih je pogrebna povorka þamaca ukrašenih raznobojnim cvijeüem i trakama u slavu djeþaka koji je tako kratko poživio. Duž paluba prateüih þamaca stajali su poredani atreidski vojnici, držeüi obredne metalne štitove koji su odbijali zrake sunca što bi se probili kroz oblake na nebu. Leto je zaklonio oþi rukom i tužno se zagledao niz pozlaüenog sokola na pramcu preko voda Caladana. Victor je volio more. U daljini, gdje se more stapalo sa zakrivljenim obzorom, Leto je primijetio svjetlucanje oluja i sjajne munje na nebu, možda to skup elekrana dolazi odnijeti djeþakovu dušu do nekog novog mjesta ispod valova... Mnoge generacije Atreida štovale su život kao najveüi blagoslov. Atreidima je bilo važno ono što je þovjek postigao dok je bio živ - dogaÿaji koje je svjesno iskusio i u kojima je uživao svim svojim üutilima. Postignuüa þovjekova bila su mnogo znaþajnija od bilo kakvog zagrobnog života. Opipljivo je bilo mnogo važnije od neopipljivog. Oh, koliko mi samo nedostaješ, sine moj. Tijekom onih nekoliko godina koje je proveo s Victorom, pokušao ga je oþeliþiti, isto kao i njega njegov otac. Svaka osoba mora biti dovoljno snažna da se osloni na samu sebe, da pomogne prijateljima, ali nikada se ne smije previše na njih oslanjati. Danas üe mi biti potrebna sva snaga koju imam. Nitko ne bi trebao biti na sahrani svoga djeteta. Poremeüen je prirodni poredak. Iako mu Kailea nije bila žena niti Victor službeni nasljednik, Leto nije znao što se gore moglo dogoditi. Zašto je on preživio, zašto on mora sada nastaviti život s tom spoznajom, iskusiti taj užasni gubitak? Posmrtna povorka uputila se prema nalazištu koraljnih dragulja daleko od obale, gdje su prije toliko godina Leto i Rhombur ronili i gdje bi jednog dana Leto poveo i svoga sina. Ali Victoru nije dano dovoljno vremena; Leto nikada neüe moüi ispuniti sva obeüanja koja je dao djeþaku, bilo rijeþima bilo u svome srcu... Atreidski pogrebni brod sastojao se od nekoliko razina i bio je upeþatljiv plutajuüi spomenik. Na najvišoj razini u školjkama kabuzu baklji visokih petnaest metara sagorijevalo je kitovo ulje. Tamo gore je ležalo Victorovo tijelo u zlatnom kovþegu okruženo njegovim omiljenim stvarima - punjenim salusanskim bikom, vara kopljem s perjem i gumenim vrhom, filmskim knjigama, igricama, školjkama koje je sakupio na obali. Predstavnici mnogih Velikih Kuüa takoÿer su poslali umotane poklone. Igraþke i uspomene gotovo da su prekrile siüušno, saþuvano djeþje tijelo.
Cvijeüe jarkih boja, zeleno-crne zastavice i dugaþke trake ukrašavali su pozlaüene razine. Slikari su poklonili svoje radove na kojima su prikazali ponosnog vojvodu Leta kako drži svog tek roÿenog sina visoko iznad glave, kako ga kasnije uþi da se bori protiv bika... kako peca s njim na jednom od dokova... kako ga štiti od napada elakrana. Na drugima je bio prikazan Victor u majþinom krilu kako radi domaüe zadatke ili kako trþi držeüi na uzici zmaja koji zviždi. Zatim je slijedilo nekoliko praznih ploþa, na kojima su trebale biti predstavljene stvari koje Victor nikada nije uradio niti üe uraditi u životu. Kada su stigli do grebena, þlanovi posade su bacili sidro. ýamci su okružili pogrebni brod. Duncan Idaho je upravljao malim motornim þamcem kojeg je dovezao do pramca i privezao ga za brod. Atreidski vojnici zazveketaše obrednim štitovima. Lupali su sve jaþe i jaþe i buka se prenosila preko valova. Vojvoda Atreid i Jessica zajedno su stajali pognutih glava. Oštar vjetar puhao im je u lice, grizuüi Leta za oþi i mlatarajuüi Jessicinom odjeüom. Poslije izvjesnog vremena, vojvoda se ispravio i duboko uvukao morski zrak ne bi li potisnuo navalu suza. Podigao je pogled prema najvišoj razini broda gdje je ležao njegov sin. Zraka sunþeve svjetlosti odbila se o zlatni kovþeg. Leto lagano podiže ruke prema nebu. Zveket štitova zamre i tišina se spusti na okupljene. Valovi su udarali o brod, visoko iznad njihovih glava oglasila se jedna usamljena morska ptica. Motorni þamac Duncana Idaha postojano je preo. Vojvoda je u jednoj šaci držao odašiljaþ kojeg je sada aktivirao. Upaljene baklje krenuše prema Victoru i prosuše zapaljeno ulje preko njegovog kovþega. Veü poslije nekoliko sekundi najvišu razinu drvenog broda zahvatila je vatra. Duncan pomogne Jessici da prijeÿe u motorni þamac, a poslije nje pridružio im se i Leto. Odvezali su se od pogrebnog broda i udaljili, dok je plamen postajao sve jaþi i vreliji. "Gotovo je", izjavi Leto, ne skidajuüi pogled s plamenova dok je Duncan manevrirajuüi smiještao motorni þamac na predviÿeno mjestu u krugu veüih þamaca. Dok je vojvoda gledao kako pogrebna lomaþa njegovog sina proždire cijeli brod, obasjavajuüi je žutom i naranþastom svjetlošüu, promrmljao je Jessici: "Nikada više neüu moüi s ljubavlju pomisliti na Kaileu. Sada mi jedino ti daješ snagu koja mi je potrebna da preživim." Sa žaljenjem je odbio ponudu nadvojvode Armanda Ecaza da se oženi njegovom küerkom Ilesom - bar za sada - i nadvojvoda je bez rijeþi povukao svoju ponudu. Njegove rijeþi su je vrlo dirnute i Jessica obeüa sebi da ga nikada neüe pritiskati da se obveže na nešto što ne želi. Bilo joj je dovoljno što uživa povjerenje vojvode koga je voljela. Ti si moj jedini muškarac, pomislila je. Nije smjela dopustiti da Sestrinstvo sazna da u utrobi nosi djeþaka, sve dok ne bude prekasno da se umiješaju. Mohiam joj je dala jasna upute, ali nije objasnila Jessici kakve je to velike planove Bene Gesserit imao s küerkom koju joj je zapovjedio roditi. Leto je, meÿutim, oþajniþki želio još jednog sina... poslije sahrane üe mu reüi da je trudna — i ništa više. Zasluživao je znati barem to, kako bi se mogao nadati sinu. Dok su se udaljavali od pogrebnog broda u plamenu, vojvoda Leto osjeti odluþnost koja mu ulije snagu u srce. Iako je vjerovao u Jessicu, imao povjerenja u nju i volio je, nosio je previše ožiljaka iz mnogobrojnih tragedija tako da üe ubuduüe uvijek ostati na dostojanstvenoj udaljenosti. Tome ga je otac nauþio, da vojvoda Atreida uvijek živi u drukþijem svijetu od svojih žena. Buduüi da je bio voÿa Velike Kuüe, Letova najveüa obveza bio je njegov narod, i on nije smio dopustiti, da se s bilo kim previše zbliži.
Ja sam otok, pomisli on. — KRAJ —