Douglas Kenyon Zabranjena religija

Naslov izvornika :
FORBIDDEN RELIGION
Suppresed Heresies of the West
EDITED BY J. DOUGLAS KENYON

ZABRANJENA
RELIGIJA

ZATAJENE HEREZE ZAPADA

Uredio: J. Douglas Kenyon

First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International;

Copyright © 2006 by J. Douglas Kenyon

Držeći se istog modela kao i kod svoje uspješnice Zabranjena povijest,
J. Douglas Kenyon je iz svoga dvomjesečnika Atlantis Rising prikupio članke
koji istražuju skrivene putove religije, progonjene od strane ortodoksne
Crkve - od vremena prije Krista, dok su se polagali temelji kršćanstva, pa
do žestokih i krvavih vremena katara, templara i slobodnih zidara Novoga
Svijeta. U ovom su istraživanju korijena zapadnjačke vjere otkrivene bliske
veze između drevne egipatske religije i kršćanstva, pravi identitet trojice
mudraca te veza koje su templari iskovali između kršćanstva i slobodnih
zidara. Također, knjiga identificira pravu tajnu organizaciju koja stoji iza tajni
razotkrivenih u knjizi Da Vincijev kod te objašnjava, kolika skrivena vjerska
strujanja i danas utječu na suvremeni svijet.

Ova knjiga je uvod u pravu povijest heretičkih vjerskih tradicija koje su
u društvu igrale jednako važnu ulogu kao i službena vjera, što ih je nepre­
stano nastojala potisnuti i posve uništiti. Rođeni unutar istih vjerskih okvira
koji su na kraju iznjedrili kršćanstvo, ovi su duhovni putovi ipak uspjeli
preživjeti kroz "hereze" Srednjega vijeka kao i kroz teorije velikih renesansnih
mislilaca kakvi su bili Isaac Newton, Giordano Bruno i njihovi nasljednici.
Prenijet i u Novi Svijet zahvaljujući slobodnim zidarima, koji su ondje
potaknuli Američku revoluciju, utjecaj ovih zabranjenih religija može se i
danas pronaći u "Zvijezdama urešenom stijegu" ili takvim slobodnozi-
darskim simbolima kakav je piramida na stražnjoj strani novčanice od jed­
nog dolara.

J. DOUGLAS KENYON je urednik i izdavač dvomjesečnika Atlantis
Rising iz Montane te urednik uspješnice Zabranjena povijest.

Sadržaj

ZAHVALE... 8
UVOD 10

PRVI DIO

KRŠĆANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE

1. Misterij Krista: Ima li u toj pripovijesti čak 19
i više od onoga što zamišlja Hollywood?
• J. Douglas Kenyon

2. Povezanost s Ozirisom: Navještaji kršćanskog

slikarstva u drevnim egipatskim umjetničkim predmetima

• Richard Russell Cassaro 26

3. Istočno od Kumrana: 35
Traganje za korijenima zapadnjačke vjere
• David Lewis

4. Novo svjetlo oko podrijetla kršćana: 47

Pobliže o ulozi Jakova, brata Isusovog
• Cynthia Logan

5. Sirenje evanđelja boginje: 54
Zahvaljujući Da Vincijevom kodu, Margaret Starbird
se priklonila stavu mnogih diljem svijeta

• Cynthia Logan

6. U potrazi za pravom zvijezdom Betlehema: 62
Tko su bili "mudraci" i što su naumili?

• Peter Novak

DRUGI DIO
SLIJEDIMO ZLATNU NIT: TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI

7. Skrivena povijest: 71
Što nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore?

• David Lewis

8. Templari i Vatikan: 83

Zabranjena hereza johanita
• Mark Amaru Pinkham

9. Izgubljena templarska flota i crna gusarska zastava 92
Jesu li pirati s Kariba bili tajni osvetnici?
• David. H. Childress

10. Tajna bitke kod Bannockburna: Je li otkrivena 99
zahvaljujući drevnoj izreci: "Kako gore, tako i dolje"?
• Jeff Nisbet

11. Piramide u Škotskoj: 108
Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji
• Jeff Nisbet

12. Zagonetka izgubljenog velikog pomorskog zemljovida:

Kako su njegovi izrađivači mogli znati ono što su znali?

• David H. Childress 117

TREĆI DIO
KLJUČNA ULOGA OBITELJI SINCLAIR IZ ŠKOTSKE

13. Iščezla kolonija iz Arkadije: Jesu li Vitezovi 127
templari osnivali naselja po Sjevernoj Americi? 135
• Steven Sora 146

14. Izgubljeno blago vitezova templara:
Hoće li ubrzo biti pronađeno u Sjevernoj Americi?
• Steven Sora

15. Tajne Rosslynske crkve:
Je li Marija de Guise znala za njih?
• Jeff Nisbet

16. Otkriće ostalih neobičnosti Rosslynske crkve: 155
Pomno proučavanje smješta drevnu zagonetku 164
u dramatično novo svjetlo 173
• Jeff Nisbet

17. Pukotina u Da Vincijevom kodu: Je li rosslynska
crkva Dana Browna ondje, gdje on kaže da jest?
• Jeff Nisbet

18. Pravo tajno društvo iza Da Vincijevog koda:
Ti iznenađujući Rosenkreuzeri
• Mark Amaru Pinkham

ČETVRTI DIO
MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA

19. Zvijezdama urešeni stijeg i podrijetlo Amerike: 179

Jesu li se osnivači Sjedinjenih Američkih Država
rukovodili jednim drevnim nalogom?
• Jeff Nisbet

20. Drevni arhitekt Amerike: 190
Jesu li osnivači Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu?
• Steven Sora

21. Nacionalne tajne: 198
Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte

• Steven Sora

22. Bacon, Shakespeare i Atenino koplje: 206

Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu
• Steven Sora

23. Rješavanje zagonetke zvane Shakespeare:

Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard doista bio

pijani glumac iz gradića Stratford on Avon ili netko drugi?

• Virginia Fellows 214

24. Francis Bacon i znak dvostrukog A: 223
Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima
ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti?

• William Henry

PETI DIO
VIZIONARI I ALKEMIČARI

25. Nostradamusova viđenja: Je li francuski mistik iz 233
petnaestog stoljeća imao što za reći ljudima današnjice?
• J. Douglas Kenyon

26. Giordano Bruno: 243

Zašto su ga spalili na lomači?
• John Chambers

27. Otkrivena Ivana Orleanska: 250
Što je povijest izostavila iz njezine neobične sage? 258
• Jeff Nisbet 267

28. Uskrsnuće alkemičara: Jesu li drevna umijeća
transmutacije umrla sa Srednjim vijekom,
ili još uvijek žive pod različitim maskama?
• Mark Stavish

29. Fulcanelli i Tajne katedrala:
Kakva veza postoji između Križa iz Hendayea i jednog
od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljeća?
• Vincent Bridges

30. Isaac Newton i okultno:

Koliko je bila važna skrivena strana velikog znanstvenika?

• John Chambers 276

31. Newton, alkemija i uspon britanskog imperija: 285

Tajanstveni osnutak empirijskih znanosti
• Peter Bros

32. Newton i Biblija: 294
Što je veliki znanstvenik prorekao za 2060. godinu?
• John Chambers

33. Neobičan život G. I. Gurdjieffa: 300
Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom,
njegov se utjecaj ne može zanemariti
• John Chambers

ŠESTI DIO
DUH I DUŠA

34. Istjerivanje zlih duhova: Psihoterapeutkinja 309
ukazuje na korijene svojega pionirskog rada
• Cynthia Logan

35. Paranormalni životopis Benvenuta Cellinija:

Jesu li svemirske sile spasile velikog renesansnog zlatara?

• John Chambers 316

36. Dostojevski i spiritualizam: Je li pisac 325
Zločina i kazne imao osobni uvid u onostrani svijet?
• John Chambers

37. Victor Hugo i duhovi: 333
Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame
svoja nadahnuća crpio iz drugih dimenzija?

• John Chambers

38. Zvuk i slike s one strane:

Pioniri nove znanosti - instrumentalne transkomunikacijf

• Bili Eigles 341

39. Razumijevanje iskustva tik do smrti: 351
Zbog čega znanost ovo nije shvatila kako treba?
• P. M. H. Atwater

40. Glas za reinkarnaciju: 362
Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju,
ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi?
• Ian Lawton

O PISCIMA 372
376
SLIKE ..................................................

ZAHVALE

Svima kojima sam već uputio izraze svoje iskrene zahvalnosti za knji­
gu Zabranjena povijest, koja je izašla prije ove, još jednom bih rado
zahvalio, i to posebno zbog toga što su time učinili mogućim i izdava­
nje ovoga djela, Zabranjena religija. Svakako, ovdje su uključeni i moja
supruga, moji roditelji, svi koji su mi financijski pomogli u radu, a i
još mnogi drugi, oni što su omogućili izlaženje časopisa Atlantis Ri­
sing, te ovoga posljednjeg projekta.

No, ovaj put bih spomenutom popisu pridodao još neke koji su
me duboko zadužili.

Govorim o osnivačima Sjedinjenih Američkih Država, te o zaštiti
koju su ugradili u sam Ustav zemlje - za sve nas. U naše vrijeme, kada
se mnogi od nas osjećaju posve slobodnima upustiti se u sukobe s
nametnutim autoritetima gdje god im se ukaže prigoda, važno je
prisjećati se i onih vremena u kojima ovakvi izazovi nisu bili nimalo
laki, kao i toga, da u mnogim dijelovima svijeta ostaju teški i danas.
Kako se može vidjeti i na ovim stranicama, mnogi od naših preteča
plaćali su i svojim životima pokušaje izražavanja ovdje zabilježenih
osjećaja i pitanja.

Međutim, činjenica što se naša sloboda religijskih uvjerenja - o
kojoj govori i ova knjiga - kao i sloboda tiska, koja je svima nama
koji se bavimo izdavaštvom beskrajno dragocjena, danas zapravo
doživljava kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, može nas isto­
dobno radovati, ali i zabrinuti. Ako sami zaboravljamo kakvi smo
sretnici, možemo li očekivati da će se tako i nastaviti i ubuduće? U
vremenima, u kojima se toliki osjećaju ugroženi slobodama drugih

- posebno njihovom slobodom savjesti - i grozničavo tragaju za nači­
nima kojima bi zanijekali prava onima od kojih se razlikuju, nikako
ne bismo smjeli zaboraviti na važnost budnosti i opreza.

To, što ove slobode - barem one utvrđene Ustavom - danas pred­
stavljaju našu svakodnevicu, nikako ne znači da su postale manje
važne. Mislimo da bi neki ljudi - kada ne bi bilo ovih sloboda - svim
silama nastojali spriječiti da knjige kakva je ova uopće i ugledaju
svjetlo dana. Zato ostajemo vječito zahvalni što smo oslobođeni njiho­
vih pritisaka, i što imamo mogućnosti otvoreno raspravljati o pitanjima
koja nas zanimaju, bez straha od posljedica.

UVOD

J. Douglas Kenyon

Neki kažu da je povijest svijeta zapravo povijest rata između tajnih
društava. Pa ni religija nije ništa drugo, tvrde oni, doli tek vidljivi vr­
šak tajnoga ledenog brijega, kojim se ljudske djelatnosti usmjeravaju
prema dobru ili zlu. Baš kao što neki vođe mogu prikrivati svoje prave
ciljeve, tako su i pravi ciljevi mnogih religija ostali skriveni od pogleda
javnosti.

Samo, kao i kod vjetra, ova nevidljivost ne znači i odsutnost, nepo­
stojanje sile, usmjerenja ili intenziteta koji pozornom promatraču
ipak može razotkriti krajnji cilj. Upravo kao što priznate religije mogu
promicati prikrivene svrhe sila kojima streme, tako postoje i doslovce
zabranjene religije, koje to ne mogu, čiji se sljedbenici i danas moraju
okupljati u tajnosti.

Ako za religiju ustvrdimo da je to skup vjerovanja i obreda, koji
vjernici njeguju kako bi dokazali prirodu božanstva u koje vjeruju i
njegov (njezin) odnos prema čovječanstvu, tada su religiozni i mnogi
od onih koji to inače ni sami za sebe ne bi rekli. Jer, čak i oni koji nije-
ču postojanje bilo kakvoga božanstva (to jest, tvrde da ono ne postoji),
time ustvari izražavaju svoje vjerovanje o prirodi božanstva; oni ne
mogu dokazati njegovo nepostojanje i zato njeguju nešto, što je veoma
blisko vjeri.

U međuvremenu, mnogi su počeli vjerovati da se konci zapravo
povlače negdje iza zavjese, te da propovjednici raznolikih uvjerenja
- uključujući i onih sekularnih, znanstvenih i političkih - objavljuju
vizije što su im navodno bile otkrivene, dok je drevna i za nas nevidlji­
va partija šaha - što se odigrava između skrivenih i odabranih elita
- oblikovala čitavu našu povijest, a čini to i danas. Ova je velika borba
usredotočena na istinske dimenzije unutarnjega bića svakoga čovjeka,
a na kocki bi moglo biti i samo preživljavanje ljudske duše.

S jedne se strane nalaze oni koji čovječanstvo doživljavaju kao tek
nešto više od potrošača umjetno proizvedenih stvari - uključujući u
to i doktrine, kako religiozne, tako i akademske. Prema ovom načinu
razmišljanja, svi smo mi rezultat darwinovske borbe za preživljavanje,
i ništa više. Jedino pravo na bilo kakvu vrijednost i dostojanstvo daje
nam - još tamo od vremena napuštanja špilja, prije nekoliko tisuća
godina - isključivo naš zajednički napredak kao zajednice, koji nas je
doveo, kažu nam, do junačkih dosega naše današnje evolucijske razine.
Zamisli o besmrtnosti i transcendentalnim sposobnostima pojedin­
ca tek su tlapnja, rođena uslijed društvene uvjetovanosti - i ništa više.

No, oni koji podržavaju drukčiji pogled na svijet, u svakome od
nas vide neograničene mogućnosti samoostvarenja, pri čemu ne isklju­
čuju besmrtnost osobe. Nema veze što psiha čovjeka još i danas po­
sve jasno pati od nekadašnjih, drevnih rana. Ovi optimisti sagledavaju
shemu evolucije kao daleko veću, znatno profinjeniju i dostojanstve-
niju od tek pukog preživljavanja onih najsposobnijih.

A opet, u naše je vrijeme mnogo ljudi zarobljeno skučenim koncep­
tom vlastitog identiteta. Programirani na prihvaćanje autoriteta prevla­
davajućeg znanstvenog / sekularnog / humanističkog ustroja, kao da
smo odustali od znatno širih sposobnosti koje skrivene leže u nama.
Većinu nas je vladajući akademski ukorijenjen sustav obrazovanja
uvjerio, da su to već odavno razriješena pitanja koja više ne treba preis­
pitivati. Trebamo samo igrati uloge koje su nam dodijeljene - i ništa
više.

Pisci knjige koja je pred vama osporavaju ovu logiku koja se podra­
zumijeva, ili kojom se pruža opravdanje vladajućem ustroju - pa bio
to onaj u Crkve, u države ili znanosti - tvrdeći da se radi o prividnim,
sumnjivim, ako ne i korumpiranim autoritetima i da je tako bilo već
dugo, dugo vremena.

U samoj srži ovih pitanja ostaje stara rasprava o tome kako netko
uopće može poznavati istinu o bilo čemu - i, što je bolje: znanost ili
religija? Ne zaboravimo da je razlika između znanosti i religije bitna
za naše poglede na svijet u dvadeset i prvom stoljeću, jer je, uvjetno
rečeno - nova, rođena uslijed otuđenja zapadne civilizacije. Samo
društvo, koje uočava veliki raskorak između onoga u čemu se nalazi
i bez čega je ostalo, može biti u stanju povući tako oštru razdjelnicu

među njima. Iako je čak i kvantna fizika pokazala nepostojanje mo­
gućnosti odjeljivanja promatrača od onoga što promatra, mi se ipak
i dalje tvrdoglavo držimo naših dragocjenih, iako umjetnih razlika.

Naši preci nisu dijelili svijet na ovaj način. Za njih su znanost i
religija bili jedno. Ono što je u svemu bilo bitno - to je bila krajnja,
konačna istina, a ne kategorija. Da je njihovo prosvijetljeno razumije­
vanje i shvaćanje duše bilo stvarno znanje, a ne u cijelosti utemeljeno
na vjeri, kao što danas mislimo o njima, tko može reći koja se još vrsta
znanosti i tehnologije tijekom prošlosti mogla razviti, a koja se od
njih nikada ne bi niti razvila?

Jesu li možda proučavanja pojava kakve su elektricitet, magnetizam,
gravitacija i energija proizašla iz iskustava s dušom što je tragala za
besmrtnošću? Prema važećem konceptu, za nas je svijet prirode pred­
met znanstvenih izučavanja; ali, ako ga ne možemo uklopiti u taj po­
gled, odmah ga nazivamo nadnaravnim i držimo - ako već ne haluci­
nacijom, tada naprosto nečim što je izvan sposobnosti ljudskoga
shvaćanja.

Možda naši preci nisu bili toliko sputani. Ako već propadaju svi
naši nadmeni pokušaji da, u susretu s njihovim naslijeđem, sve smje­
stimo u odgovarajuće pretince, tada je to vjerojatno daleko više naša,
negoli njihova pogreška.

Kažu nam, da je znanje moć. Čuli smo i da je malo znanja o nečemu
- opasna stvar (s naglaskom na malo). Mislimo, stoga, da je važno pi­
tanje sljedeće: što je to uopće Znanje? Ili, da se poslužimo jednom su­
vremenom i poprilično neurotičnom mišlju - postoji li uopće Znanje?

U mnogim velikim i drevnim duhovnim tradicijama, gnosis ili
spoznaja - bilo to samospoznanje, spoznavanje istine, ljubavi - sve je
to cilj, ako ne i jedini cilj života. A opet, vidimo da se u zapadnim
civilizacijama postavlja pitanje o samoj mogućnosti - može li se išta
znati s potpunom sigurnošću, a posebice svi oni odgovori na krajnja
pitanja što traže samo istinite odgovore: tko smo mi? Otkud smo došli?
Koja je svrha našega postojanja?

Naravno, u svemu tome nije pravo pitanje - postoji li uopće tako
nešto kao što je istina, već koliko smo je mi sami sposobni spoznati i
prihvatiti, kakva god ona bila. Od Klaonice 5 do Paklene naranče, od

Lovca u žitu do Buntovnika bez razloga - bezbrojni suvremeni mitovi
pretvaraju upitnu sposobnost čovječanstva da spozna istinu - u neku
vrstu junaštva. Od psihoanalize do egzistencijalizma, od utvrđivanja
etike do političke ispravnosti, današnja je misao potkopala autoritet
koji prati istinske spoznaje. Poput Hamleta, ostali smo prepušteni
pitanju o tome, bismo li trebali - biti, ili - ne biti.

Oko takvih nam pitanja znanost ne može mnogo pomoći, barem
ne ona vrsta znanosti koja vlada današnjom civilizacijom. Najbolje
čemu bi se neka poštena empirijska metoda mogla ponadati da će
stići, bio bi - pokazatelj vjerojatnosti. Nigdje još nije pronađeno čisto
znanje, sukus spoznaje, pa ni u prostranim akademskim dvoranama;
mislimo na znanje od vrste, koju je filozof Theodore Roszak nazvao
"rapsodijskom objavom". A ono, čega oko nas ima u izobilju, zove se
- očaj.

Kada smo se prije nekoliko stoljeća odlučili osloboditi korumpi­
ranog svećenstva iz mračnoga srednjovjekovnog doba, i vratiti ono­
me za što smo mislili da je prosvjetljeniji način određivanja stvari,
vjerovali smo da se približavamo istinskoj spoznaji. Ironija je u tome,
da je ono što smo dobili ovom trampom bila sumnja, a da je na mjesto
drevnih praznovjerja uskočila je jedna posve nova vrsta strepnje.
Umjesto ognja paklenoga dobili smo ispraznost. Trebalo nam je neko
vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju, ali može li itko
makar i posumnjati u to, da sada već posvuda i naširoko rasprostrte
glad i žudnja za sigurnošću prijete posvemašnjim ovladavanjem u
našoj civilizaciji?

Nažalost, ta je neutažena žudnja odvukla već mnoge u bezdan, iza
granica ludila. U onaj spoznajni vakuum što nam ga je za sobom osta­
vilo korumpirano svećenstvo, navrlo je stoga mnoštvo lažnih svećeni­
ka i šarlatana, obećavajući nam pritom na sva usta izvorno vino du­
hovnih spoznaja, dok su nam zapravo nudili obilje kojekakvih otrova,
od genocida do džihada. Bio to Adolf Hitler ili Osama bin Laden, ti
stameni glazbenici pakla nastavljaju zavoditi nepromišljene mase, is­
korištavajući njihovu posve ljudsku želju za otkrivanjem konačnih
odgovora. Ironično je, ali u samu zoru dvadeset i prvog stoljeća, jedna
misao iz devetnaestog stoljeća i danas tvrdokorno okiva suvremeni
način razmišljanja. Ona i dalje pleše svoj čudnovati kabuki ples na

javnoj pozornici, te bi se stoga s razlogom mogla nazvati - kultom
redukcionizma.

Ta je arhaična filozofija poznata još i pod nazivom - kakve li samo
ironije - logički pozitivizam. Ona promiče materijalizam i doktrine
kakve su darvinizam, biheviorizam, marksizam, pa čak i frenologija
(sustav koji tvrdi da se karakter čovjeka može odrediti mjerenjem
njegove lubanje). Logički pozitivizam promicao je i još mnoge druge
danas osporene misli, ustrajući na tome da se svemir može objasniti je­
dnostavnim pojmovima koji su posve jasni konvencionalnoj znanosti.

Za logičke pozitiviste svemir je nešto poput kakvog divovskog fli­
pera, u kojemu se svemirski objekti sudaraju, odbijaju i obrću na način
koji je u suglasju s današnjim znanstvenim spoznajama. Njima nima­
lo ne koriste metafizika, duhovnost ili općenito bilo kakve nevidljive
sile, a posve sigurno ne mare previše ni za kvantnu fiziku. Redukcio-
niste su dugo otpisivali ili u najboljem slučaju obilježavali kao naivce,
a njihovu su filozofiju pomalo počele zamjenjivati znatno suptilnije i
dublje teorije, što su ih promicali mislioci poput Junga i Einsteina.
Bez obzira na to, baš poput grofa Drakule, militantno redukcionisti-
čko promišljanje i dalje se tvrdoglavo zadržava u svojoj zoni sumraka.

Ono usto i danas održava znatan utjecaj na mnoge načine razmišlja-
nja u znanstvenim krugovima, u politici i u medijima. Čak se zna
proglašavati i virtualnim svećenstvom profesionalnog "debunkerira-
nja", praveći se da razotkrivaju tuđe takozvane zablude i šarlatanstvo,
posebice ono koje prijeti njihovim najdražim tezama. Time kao da
na čudnovati način izazivaju jeku i prisjećanje na dominikanske inkvi­
zitore iz nekih još mračnijih vremena. Zadaćama redukcionista kao
da pomaže - i to nipošto u beznačajnoj mjeri - široka rasprostranje­
nost neznanja javnosti, vezanog uz osnovne činjenice od suštinskoga
značaja. Profinjena propovijedanja ovoga primitivnog sustava vjero­
vanja mogu se pronaći u gotovo svakoj od novotarija koje nam danas
stižu iz znanosti. Upravo ovdje se otkrića zajednice istraživača nude
uvijek tako, da objašnjavaju dokaze za koncepte kakvi za materijalističke
redukcioniste predstavljaju anatemu. Tako se, primjerice, za vjerovanje
u paranormalne pojave govori da ono proizlazi iz genetskih predispo­
zicija pojedinca; iskustva zvana "tik do smrti" pripisuju se anomalijama
mozga; Bog im je tek - subatomska čestica, i tako redom.

Skeptik osebujna stila, Michael Shermer, autor djela Zašto ljudi
vjeruju u neobične stvari, ustvrdio je u jednom svom članku objavlje­
nom u listu Scientific American, da "pametni ljudi vjeruju u čudne
stvari zato, jer su se izvještili u obrani uvjerenja do kojih su došli iz
ne baš pametnih razloga." Pritom Shermer pod "čudnima" podrazu­
mijeva sve one pojmove koje on sam odbacuje ili ne može razumjeti,
a budući da priznaje kako se za njih zalažu i pametni ljudi, primoran
je ili posve odbaciti te pojmove, ili otvoreno priznati vlastite pogreške.
Nimalo ne iznenađuje što je odabrao ono prvo.

Poput slaboumna djeteta, nimalo pokajnički raspoložen redukcio-
nist zaključuje da kočija tjera konja naprijed, a ne da je upravo obrnuto.

Međutim, naziru se i znaci nade. Uistinu - kao da su sav užas 11.
rujna i njegove posljedice uzdrmali i protresli nešto u našoj kolektivnoj
svijesti, te nas primorali na razmišljanje o stvarima koje smo predugo
zapostavljali, možda čak i sasvim zaboravili. Zureći u lice takvoj prije­
tnji samome životu, traganje za smislom i stvarnom svrhom našega
postojanja kao da je kod mnogih među nama zadobilo na značaju,
hitnosti i nužnosti; u skladu s tim, sve smo manje spremni podnositi
bilo kakve varke i neistine koje nam se posve nekažnjeno pokušavaju
podmetati. Naravno, promjene ove vrste nisu nimalo drage trgovcima
obmanama, koje su bujale u zoni sumraka.

Filozofije i znanstvene paradigme, koje ograničavaju mogućnosti
i širinu ljudske duše, jasno odražavaju korupciju na samom vrhu elitne
grupe nositelja ideja. Iz tih je krugova stiglo mnoštvo trikova i prijeva­
ra, usmjerenih na to da nam približe već prokazane poglede na svijet
ili ono što bi se moglo nazvati - lažnim religijama.

"Znanstveno" izvedene doktrine koje tvrde da smo mi tek - živo­
tinje, slučajnost prirode kojoj je nekakva sudbina samo besmislena
iluzija - kao da u ljude više ne ulijevaju straha niti ne daju ikakve
ovlasti ovim samoproglašenim skrbnicima nad onom krajnjom, ko­
načnom istinom. Unatoč fanatičnim nastojanjima da se zadrži na spo­
menutom vrhu, ovo korumpirano "znanstveno" svećenstvo - odavno
već bez ikakva dodira s vlastitim božanstvom - ipak otkriva svu is­
praznost svojih službenih objava, pri čemu ona postaje sve jasnijom
i svima ostalima; stoga njegov odlazak s trona autoriteta postaje neiz­
bježan.

U zadnje se vrijeme među najprodavanijim knjigama svijeta našlo
djelo Dana Browna, Da Vincijev kod. Ono je na sebe privuklo neiz­
mjernu pozornost - posve neželjenu s ortodoksnog stanovišta - na
nekoliko pitanja, o kojima javnost inače rijetko razmišlja. Pozdrav­
ljamo ga pljeskom, ukoliko će ono dovesti do dopunjavanja obrazo­
vanja vezanog uz ove teme. Već smo odavno iza sebe ostavili dane u
kojima su se neki suštinski aspekti dugo zatajivane povijesti zapad­
njačke civilizacije trebali izvikivati sa sljemena krovova. Bilo kakva
tajna Leonarda da Vincija ili njegova bratstva, itekako je vrijedna ra­
zotkrivanja. Međutim, po našem je mišljenju Brown u toj knjizi po­
grešno protumačio mnogo od onoga što je nastojao otkriti, pa stoga
i nismo previše sretni zbog njegove knjige. Velika je šteta što je mno­
gostranost otkrića ovog ezoteričnog carstva po prvi put bila predstav­
ljena javnosti - na tako jadan način.

Tako on, naprimjer, tvrdi kako je sveti Gral zapravo posve određena
osoba ili čak i obiteljska loza, što nam se čini neodgovarajućim i po­
vršnim tumačenjem jedne istinski duboke tajne. To je u najmanju
ruku redukcionističko i materijalističko zaključivanje, ako već ne gra­
niči i s idolatrijom, zbog čega mu posve izmiče sukus one velike mi­
sli iz saga i priča o svecima Istoka i Zapada, da se "kraljevstvo nebe­
sko nalazi u vama samima" (točnije: "u svima nama"). Jasno, Parsifal
i njegovi vitezovi su ovu lekciju trebali dobro naučiti, ili - jednostav­
no ne uspjeti u svojim traganjima za Gralom. Budisti imaju ovakvu
izreku: "Susretneš li Buddhu na cesti - ubij ga." Time žele reći da se
osobno oslobođenje nikada ne smije izjednačavati s vanjskim, fizičkim
bićem, već se treba zaviriti - u samoga sebe, u svoju nutrinu.

Nimalo ne dvojimo o tome da su u nezajažljivoj jagmi za moći sve
korumpirane institucije na ovom planetu igrale sve one igre koje
Brown opisuje (a podrobno je naveo uistinu mnoge). Na svu sreću,
njihove igre ne uključuju i onu koju neki nazivaju "krajnjom, završ­
nom igrom", što je - za sve one koji imaju oči da vide i uši da čuju -
zapisana između redaka naših svetih, premda zaboravljenih zapisa.

Važno je shvatiti da je tijekom razvitka naše civilizacije žensko bo­
žanstvo bilo odbačeno i zgaženo. Mislimo kako je jednako važno da
se shvati, da su sredstva za spas te boginje pohranjena u svima nama,
i nisu ograničena na nekakvu ograničenu skupinu ili tajnu elitu.

Žensko božanstvo što obitava u nama mora se dovesti u sklad s našim
muškim aspektima, u točku u kojoj se može uzdići iznad svojega
rudimentarnog stupnja. Čim se ovo uzdizanje izvede iskreno i pošte­
no, drevna i mudra učenja govore da će se naglo podići i životne
energije pojedinaca. Ovo objedinjavanje muškog i ženskog pola na
svakoj od razina dovodi do otvaranja i procvata čakri, a vrhunac je
rastvaranje lotosa u krunu s tisuću latica, novo rođenje u novoj zemlji
beskonačnosti - u svijetu koji ne poznaje ni granice, ni prepreke na­
metnute smrtnicima.

Predmnijevamo da je ovo prava priroda prosvijetljenja i pravi cilj
evolucije. A opet, baš kao u priči o sedam slijepaca i slonu, gdje svaki
od njih pokušava opisati nešto nikad viđeno na temelju vlastitih ogra­
ničenih iskustava - i sami sve tumačimo samo u skladu s osobnom
prosvijetljenošću. Ukoliko smo izgubili vid naše besmrtnosti, moglo
bi nam se učiniti da je ono najbolje što imamo - jednostavna, obična
prokreacija.

Traganje za istinom ne može se napustiti, niti bi to trebalo učiniti -
naprotiv. No, uvjereni smo da bi za tim ciljem trebalo ići na jedan zdra­
viji, mudriji i svakako manje fanatičan način.

Poruka za sve koji su izgubljeni u besmislu suvremenog života, a
ipak nastoje i dalje ploviti pored opasnih uvala što vrve gusarima i ne­
kako dospjeti do sigurne luke istinske spoznaje: upamtite da svi oni
što tvrde da posjeduju neka posebna znanja o ovim pitanjima, zapra­
vo žele i autoritet koji ide uz takve spoznaje; stoga oni moraju postati
predmetom vaših preispitivanja i od njih trebate zahtijevati - između
ostaloga - i da vam pokažu stvarne plodove svojega rada.

Drugim riječima, kada se procjenjuje nečija iskrenost i istinitost,
dokaz je uvijek u djelima. Jer, ništa drugo niti nema okus prave stvari.

PRVI DIO

KRŠĆANSTVO: ISTINA IZA
ORTODOKSNE KOPRENE

1. POGLAVLJE

Misterij Krista

Ima li u toj pripovijesti čak i više
od onoga što zamišlja Hollywood?

J. Douglas Kenyon

Čim su milijuni pohitali u kina odgledati film Mela Gibsona Pasija
ili Muka Kristova, javilo se i mnoštvo kontroverzi. Neki su postavili
pitanje: može li ovakav prikaz nasilja iz onih vremena poslužiti bilo
kakvim duhovnim ciljevima? Drugi su kao suštinska u njemu vidjeli
pitanja antisemitizma, dok su treći u njemu uočili pokretački naboj
za opća pitanja religije. No, holivudski moguli samo gledaju kako će
klonirati formulu, stvoriti franšizu i možda dospjeti do svete guske
koja liježe zlatna jaja.

Jer, svi se slažu barem u ovom posljednjem: taj je film postao pravi
fenomen i nadmašio sve dosadašnje rekorde u broju prodanih ulazni­
ca po kinima. Čini se da je Pasija svoju snagu crpila iz istog onog iz­
vorišta, koje je u počecima svijetu donijelo i - religiju kršćanstva.
Naravno, priča o junaku kojega se nepravedno žrtvuje zbog grijeha
mnoštva, već je bila obrađivana i u bezbrojnim pričama mnogih kul­
tura, a katarza koja proizlazi iz njezinog učestalog ponavljanja i
prepričavanja, osigurala joj je nemalu mjeru kulturološkog poleta.

U svojoj knjizi Junak s tisuću lica i drugima, mitolog Joseph Camp­
bell je ustvrdio da je putovanje univerzalnog Junaka - na Istoku ili na
Zapadu - od suštinske važnosti za ljudsku vrstu, pa i kad ona na kraju
stane progoniti, ili čak i ubije svojega pokretača i dobročinitelja. I
drugi autori, poput Sir Jamesa Frazera u knjizi Zlatna grana, na sličan
način potkrijepljuju svoje stavove. Doista, odjeci ovakvih razmišljanja
mogu se naći i u holivudskim uspješnicama - od Lorda Jima pa do
Čovjeka koji će postati Kraljem. Nažalost, kao da sve ovo nije previše

zanimalo Mela Gibsona. Baš kao i u svom prethodnom uspješnom

filmu, Hrabro srce, čini se da je on i ovdje ostao usredotočen na zorne

prikaze fizičke torture. U Pasiji se najmanje deset minuta prikazuje

kako rimski vojnici bičuju Isusa, pri čemu se režiser zadržava na naj­

strašnijim pojedinostima najdivljačkijih aspekata ove priče. U Hra­

brom srcu je vrlo uvjerljivo i živopisno prikazao pogubljenje Gibsono-

vog škotskog junaka, Williama Wallacea. Gibson nas je sve pokušao

uvjeriti da je upravo to ono što emocionalno pokreće gledateljstvo.

Vjerojatno i jest u pravu, no i dalje ostaje za raspravu služi li sve to bilo

kakvoj višoj svrsi.

Pasija se u svojoj pripovijesti velikim dijelom oslanja na evanđelja,

te na tradicije katoličkih obitelji. Četrnaest postaja Križnoga puta ja­

sno je prikazano, uključujući i trenutak kada Veronika briše Isusovo

lice. Iako ovaj prizor protestantima vjerojatno nije previše blizak, i

oni su oduševljeno dočekali i prigrlili ovaj film. Općenito, što se tiče

stvarnih događaja u posljednjim satima Isusova života, Gibson se nije

udaljavao od ortodoksnih učenja; time je nesumnjivo osvojio naklo­

nost konzervativnih kršćana, koji se inače žestoko protive svim nešto

manje konvencionalnim holivudskim proizvodima (primjerice, Po­

sljednjem Kristovom iskušenju).

Mišljenja se najviše razlikuju

na crti povučenoj između vjerni­

ka i onih koji nisu vjernici. S jedne

se strane našlo kršćanstvo, koje su

predstavljali katolici i protestanti,

a s druge poklonici sekularnog

uređenja društva. Da ironija bude

veća, obje strane temelje svoju re­

akciju na biblijskim tumačenji­

ma. Kršćani koji su Bibliju čitali i

shvatili doslovno, te gradili svoju

vjeru na njoj, suprotstavljaju se

sekularistima, koji im opet zamje­

raju ovakvo doslovno tumačenje Slika 1.1: Glava Kristova, tradicionalni
Biblije, te u skladu s time zadrža­ prikaz Isusa, kako ga je zamišljao Rem­
vaju svoje nevjerovanje.
brandt van Rijn 1655. godine.

Primjerice, optužba kako je Pasija antisemitski nastrojena temelji
se na strahu, da će se krivica za Isusovo razapinjanje na križ obrušiti
na Židove, jer je u priči upravo njihovo svećenstvo iz prvoga stoljeća
glavni nositelj počinjenog divljaštva. Malo prosvjetljeniji stav - da se
u suprotstavljenim stranama treba sagledati moć korumpirane elite,
kakva postoji u svim naraštajima - kao da se izgubio negdje u silnim
obrazloženjima. Kao da ne uspijevamo i danas posvuda oko nas prepo­
znavati "pismoznance i farizeje", premda se u našoj kulturi pojavljuju
u sasvim drukčijim ulogama - možda kao sveučilišni profesori ili in­
telektualci koji propovijedaju nove, profinjenije doktrine netolerancije.

Pritom oba tabora u suštini pokušavaju primijeniti materijalističke
standarde na nešto, što se obično drži duhovnim. Zato gotovo nitko
od njih nije uspio ni čuti i postojeće, treće stanovište, ono koje traga za
značenjem u simboličkim kategorijama i kreće se manje korištenim spo­
rednim putovima povijesti. Ono se često stereotipno naziva "New Age",
iako se njegovi poklonici mogu podičiti "pedigreom" daleko starijim
od onoga kakav imaju najrasprostranjenije religije svijeta, uključujući
ovdje kako kršćanstvo, tako i judaizam. U vremenima što ih nazivamo
razdobljem vječne mudrosti, ili onima s ezoteričnim ili mističnim obi­
lježjima kršćanstva, one opće teze ovakvoga stava prihvaćali su i toliko
međusobno različiti autoriteti kakvi su Edgar Cayce, Mary Baker Eddy
Paramahansa Yogananda i Helena Petrovna Blavatsky

Prema ovom mišljenju, stvarnu moć Kristove poruke kojom se
udjeljuje vječni život, kršćanstvu je ukrala korumpirana elita. U po­
kušaju da onemogući posve prirodnu težnju ljudi da budu "Djeca
Božja" već ovdje, na Zemlji - naime, da se vrate svome Stvoritelju /
božanskom Roditelju, ono istinsko vino drevne tradicionalne mudro­
sti kakvu je propovijedao Isus, neke su posve zemaljske snage i moćni­
ci pretvorile u običnu vodu.

Zagovornici ezoteričnog kršćanstva naglašavaju da je Biblija, ka­
kvom je trenutno poznajemo, zapravo rezultat crkvenih koncila na
kojima su se razrješavali razni postojeći prijepori ranoga kršćanstva.
Koncil u Niceji, koji se održavao 325. godine, sazvao je car Konstan-
tin I, tek pokršteni bizantski car. Glavna točka dnevnoga reda bila je
takozvana Arijeva hereza. Sukob između dviju suprotstavljenih stra­
na vodio se oko pitanja Isusa kao božanstva, i to između gnostika (ili

Slika 1.2: Prikaz gnostičkog evanđelja. Ova je evanđelja zatajila još rana
kršćanska Crkva.

arijanaca) i nikejanaca. Gnostici su zahtijevali da se uvede izravno i
osobno spoznavanje Boga (gnosis), te su vrlo ozbiljno shvaćali takve
Isusove poruke kakva je bila "Zar vi ne znate da ste bogovi?" ili "Kra­
ljevstvo Nebesko je u vama". S druge strane, nikejanci su Isusa vidje­
li kao apsolutno nužnog posrednika između Boga i čovjeka. Prigodom
glasovanja koje je uslijedilo, gnostici su bili nadglasani, a budući da
su ostali u manjini, njihova su učenja odmah potom bila izbačena iz
doktrina Crkve.

Neki istraživači, uključujući ovdje Michaela Baigenta, Richarda
Leigha i Henryja Lincolna u njihovoj knjizi Mesijansko naslijeđe us­
tvrdili su, kako su gnostici iz četvrtog stoljeća naslijedili plašt aposto­
la Jakova, Isusova brata i vođe Crkve prvoga stoljeća. Malo ljudi shva-

ća da je Crkva u svojim ranim godinama postojanja proizvela mnoga
evanđelja i knjige, kojima su autori bili izravni Isusovi učenici i sljedbe­
nici (poput Evanđelja po Tomi ili Evanđelja po Mariji Magdaleni,
kao i nedavno otkrivenog Evanđelja po Judi). Većina je njih bila unište­
na po nalogu Crkve, jer ona nije željela nikakvo uplitanje u vlastite
zamisli. Ali, nedavno su neka od njih pronađena u blizini Nag Hamma-
dija u Egiptu. Autorica Elaine Pagels uključila je mnoge izvadke iz
tih starih zapisa u svoje djelo "Gnostička evanđelja".

Kao da ovi gnostički tekstovi uspijevaju ispuniti prazninu koju je
za sobom ostavilo otkriće svitaka s obala Mrtvoga mora, pronađenih
polovinom XX stoljeća u blizini Kumrana, u Palestini. Unatoč grčevitom
opiranju ortodoksnih učenjaka, mnogi uvaženi istraživači vjeruju
kako su svitke za sobom ostavili eseni, sljedba kojoj je vjerojatno pri­
padao i Isus sa svojim sljedbenicima. Lako se mogu prepoznati mno­
ge dodirne točke između svitaka s Mrtvoga mora i Isusovih učenja.

Norman Golb, autor knjige Tko je napisao Svitke s Mrtvoga mora?,
navodi kako je analiza rukopisa na njima pokazala da se radi o najmanje
500 raznih pisara. Slijedeći logiku razuma, to bi značilo da su ovi tek­
stovi nastajali tijekom jednog širokog pokreta koji je zahvatio Palesti­
nu i Judeju, a ne tek unutar neke nezamjetne, malene i izolirane sljedbe.
Ovakvo je stajalište podržao i utjecajni učenjak Robert Eisenman.

Baigent i Leigh su svoje djelo Obmana o svicima s Mrtvoga mora
temeljili upravo na Eisenmanovim radovima, ali su otišli i dalje od
njega ustvrdivši ne samo da su stanovnici Kumrana i rani kršćani bili
zapravo jedno te isto, već i da su oni bili militantni nacionalisti koji
su svojega svećenika - kralja, Isusa, nastojali ustoličiti na izraelsko
prijestolje, a nakon razapinjanja - vjerojatno i njegova brata Jakova.
Oni su izvodili Isusovu kraljevsku lozu od kralja Davida, upravo
kako to čini i Evanđelje po Mateju. Stoga je po njihovu mišljenju Isus
trebao postati pravi, zemaljski kralj svojemu narodu - Židovima,
možda i vođa koji će ih povesti u borbu za oslobođenje od rimske
okupacije. Elementi kojima se potkrijepljuje ova priča o kraljevskoj
lozi, što dodiruje i povijest cijele Europe, mogu se pronaći u ranije
objavljenom djelu Baigenta, Leigha i Lincolna pod nazivom Sveta

krv, sveti Gral ili pak u novije vrijeme u uspješnici Dana Browna,
Da Vincijev kod.

[Brown je zapravo sa svojim SF-om donio više štete nego koristi, op.scan.]
Tijekom proteklih nekoliko godina ovakva su otkrića alternativ­

nih učenjaka i istraživača ponudila zanimljiv uvid u podrijetlo krš­
ćanstva. Izranjajući iz magluština davnine, pojavila se slika urota i
prijevara, kojima su tek neka izvorna Isusova učenja proglašena za­
konima i doktrinama, te potom nametnuta svima od strane sveće­
ničke elite, što je sa sekularnim prinčevima sklopila tajni dogovor,
odlučna da uz njihovu pomoć očuva vlastiti autoritet. Pritom je skri­
veni cilj bio da se pozornost naroda svrne s nekih upitnih tvrdnji o
besmrtnosti pojedinca, te da se taj spektar zamijeni grijehom i krivi­
com, zahtijevajući Isusovo zauzimanje za čovjeka i posredništvo u
odnosu s Bogom. Ovakva je doktrina dovela do stvarnog obožavanja
Isusa kao jedinstvenog i cjelovitoga Sina Božjega, koji je na sebe preu­
zeo teret i optužbe za sve ljudske grijehe i krivice.

Tako su narodi skrenuli s puta prihvaćanja odgovornosti za plodo­
ve svega onoga što bi sami posijali, te su time ostali zakinuti i oroblje-
ni za moć da se sami pozabave osobnim životnim izazovima ili, na
kraju krajeva - i da sami preobraze i izmijene okolnosti u kojima žive;
drugim riječima, na taj ih se način spriječilo da na bilo koji način
ugroze vladavinu onih koji su njima vladali.

Promatrana u ovom svjetlu, trenutna kampanja izazvana filmom
Mela Gibsona, u kojoj se naglašavaju Isusova patnja i muke te usredoto­
čuje na krivnju vezanu uz nju, kao da se ciljano usmjerava na ponov­
no obnavljanje i oživljavanje formule za nadzor nad tim vjerovanjima;
ona se stoljećima pokazivala uspješnom, no kao da se sada nalazi u
opasnosti slabljenja vlastitog zahvata.

Još i danas stvarni Isusov život obavijaju mnoge tajne, za koje ezo­
terično kršćanstvo nastoji podastrijeti odgovore. Već se godinama
šapuće o tome kako Vatikan prikriva materijale vezane za život Isusa
Krista. Zapravo, neki tvrde kako je Isus neko vrijeme živio u Indiji;
ova je tvrdnja potkrijepljena postojanjem snažnih veza između tek­
stova otkrivenih u gnostičkim evanđeljima i nekih dogmi, poznatih
iz istočnjačke duhovnosti. Druga teorija uspoređuje i naglašava slič-

nost između Isusa i drevnog egipatskog boga Ozirisa, pa tvrdi da su
se, ustvari, neki aspekti kršćanske tradicije, vezani uz Isusa, oblikova­
li još na ovom jedinstvenom egipatskom liku kao glavnom uzorku.

Ezoterično kršćanstvo prikazuje Isusov život i učenja prije svega
kao put inicijacije, na kojemu Krist - više u ulozi svećenika no kralja

- vodi i upućuje svoje učenike, one koji "imaju oči da vide i uši da
čuju", kroz razne obrede pročišćavanja, što onda kulminira u njihovom
prosvijetljenju i oslobođenju. (Barem jedan od izvora neprijateljsta­
va što ih iskazuje neupućeno visoko svećenstvo mogao bi biti ljubomo­
ra). U tom je smislu uloga Krista kao pomazanika i otkrivatelja svetih
tajni posve u skladu s najčišćim i najstarijim mudrostima i obredima
drevnih hramova.

Da bi se potaknulo traganje za gnosom ili spoznajom, svaki je Isu­
sov korak zadobio čitavo bogatstvo simboličkih značenja. Duhovno
govoreći, težnja da asimiliraju samo tijelo i krv svojega učitelja (pre­
ma njegovu primjeru i učenjima), dovodila je njegove inicirane sljed­
benike do prosvijetljenja, a ono im je na kraju otvaralo pristup samo­
me misteriju zajedništva s njihovim učiteljem. Ovu je svetu pričest
na Posljednjoj večeri simbolizirao kalež - poznat i pod nazivom sve­
ti Gral, i ona ih je dovela do zajedništva s njihovim učiteljem, do vječ­
noga života, ili do besmrtnosti.

Ironično je što su autori Pasije, ma kakve bile njihove svjesne na­
mjere, možda sudjelovali u jednom znatno širem procesu no što su i
sami shvatili, takvom kojemu naprosto nisu imali snage izmaknuti
- onome, u kojemu su se i oni sami, kao i njihovo gledateljstvo posve
nesvjesno - uzdigli.

U jednoj od varijacija slobodnozidarskih obreda, novaka kojega
se inicira pozivaju da se uspne "po 33 stube kičmenog oltara, do mje­
sta gdje se nalazi lubanja, gdje je Krist bio razapet između dvojice
lopova - prethodnog i sljedećeg kralješka." Koncept je taj, da se svijest,
dok evoluira - kroz razna središta tijela povezana s kralježnicom (po­
znatija možda kao čakre) spiralno uspinje prema oslobođenju, i na
tome putu mora proći kroz stupnjeve koji su simbolizirani razapi­
njanjem. Oni koji svoju pozornost usmjeravaju na ovaj proces mogu
iz svega izvući korist, shvaćali oni pritom što rade ili ne.

2. POGLAVLJE

Povezanost s Ozirisom

Navještaji kršćanskog slikarstva u drevnim
egipatskim umjetničkim predmetima

Richard Russell Cassaro

Zbog čega su Egipćani pokapali svoje mrtve s urešenim kosama, s
bradom i pastirskim štapom u ruci?

U egiptologiji nema općeprihvaćene teorije o tome, niti je ona do­
sad nudila ikakvo logično objašnjenje za ovakve pogrebne običaje.
Jedna je nova studija otkrila, međutim, da su na taj način oblikovali
kršćanskog Spasitelja - bradatog pastira duge kose. I kosa, i brada, i
pastirski štap imali su pritom simbolično značenje. Koristili su se da
bi preobrazili vanjski izgled preminuloga, kako bi što je moguće više
nalikovao bogu Ozirisu, najvažnijem egipatskom božanstvu, i prvo­
me za kojega je ostalo zabilježeno da je ustao od mrtvih.

RELIGIJA USKRSNUĆA
"Središnji lik drevne egipatske religije bio je Oziris," pisao je pokojni
egiptolog Sir E. A. Wallis Budge, "a sukus njegovoga kulta oslanjao se
na vjerovanje u njegovu božanskost, smrt, uskrsnuće te posvemašnji
nadzor nad sudbinama tijela i duša ljudi. Središnja točka svake od
religija posvećenih Ozirisu bila je uvjerenost u uskrsnuće u drukči­
jem tijelu i u postojanje besmrtnosti, a do nje se dolazilo jedino kroz
Ozirisovu smrt i uskrsnuće."

U povijesti ranog Egipta običaji su nalagali, da se preminuli kra­
ljevi pokapaju u obličju nalik Ozirisovom. Kasnije se to prenijelo i na
više klase društva, a na kraju i na narodne mase - svi su oni imali
ozirijanski pogreb. Taj je običaj počeo odražavati egipatsko traganje
za uskrsnućem, kojim će slijediti put svojega božanstva.

Henry Frankfort, nekadašnji profesor koji je na sveučilištu u Lon­
donu predavao drevne predklasične umjetnosti, ovako je sažeo njiho­
vu zamisao: "Trebalo bi naglasiti da je identificiranje mrtvih s Ozirisom
bilo sredstvo da se stigne do kraja, to jest - dospije do uskrsnuća i do
drugoga svijeta."

Hijeroglifi za ime Ozirisa (Ausar) uključuju obris bradatog muš­
karca dugačke kose. Takav se lik uklesavao i na antropomorfne bjeso­
ve. Zamišljena frizura je započinjala šiškama na čelu preminuloga i
kosom što je padala do ramena; bila je to simbolika duge kose skuplje­
ne straga u "konjski rep", kako se često čini s dugom kosom. Upletena
brada predstavljala je - dugačku bradu.

Ovaj nas je pogrebni običaj doveo do očaravajuće zagonetke: da
su stari Egipćani još tisućama godina prije uspona kršćanstva nasto­
jali sudjelovati u uskrsnuću bradatoga pastira duge kose, i time zado­
biti svoj život poslije života!

Lijesovi koji su se oslikavali Ozirisovim likom, također su ga redo­
vito prikazivali s pastirskim štapom u lijevoj ruci - izrazito kršćan­
skim simbolom, budući da je sam Isus sebe opisivao kao Božjega
pastira svojega ljudskog stada; većina Kristovih portreta prikazuje ga
s pastirskim štapom u ruci. I egipatski umjetnički prikazi Ozirisa u
načelu uključuju ovu pojedinost. U literaturi mu se pripisuju epiteti
sa i Asar-sa, u značenju "pastir" i "Oziris pastir".

Sam pojam pastira kao da je prikladan naslov za voljenoga duhov­
nog vođu, čija je religija uskrsnuća njegovim sljedbenicima osigurala
obećanje o životu i nakon smrti.

KRIŽ ŽIVOTA - ANKH

Možda će začuditi, ali nastavljanje života ljudske duše nakon smrti
bilo je prikazivano i predstavljano križem zvanim ankh, još jednim
simbolom na koji kasnije nailazimo i u kršćanstvu. Ankh je bio možda
i najobožavaniji znak iz egipatske tradicije, posvećen životu; uklesa-
vali su ga po grobnicama i hramovima, nalazimo ga na rukama bogo­
va, kraljeva, svećenika, vidovnjaka, običnih građana i njihove djece.
Podrijetlo mu nije poznato, ali njegov značaj neodoljivo podsjeća na
značenje Kristova razapinjanja - gdje križ također predstavlja simbo­
lizam života poslije smrti. Isusova doktrina o vječnom životu obra-

đena je u mnogima od kršćanskih tekstova; primjerice, u Ivanovom
evanđelju (11:25) Isus propovijeda ovako: "Ja sam uskrsnuće i život:
tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me,
sigurno neće nikada umrijeti."

Treba naglasiti da simbolisti u ankhu vide obrise razapeta čovjeka:
dok krug predstavlja njegovu glavu, u vodoravnom se smjeru šire
njegove ruke, a u okomitom noge pribijene čavlima za križ, s kojim
onda čini cjelinu.

SUDNJI DAN

Nakon uskrsnuća, Oziris postaje sudac svim dušama umrlih; zadrža­
va pravo odobravanja života na nebu jedino onima, koji su na Zemlji
bili pravednici. Wallis Budge nam objašnjava: "U Egiptu je vjerova­
nje - kako je Oziris nepristrani sudac ljudskih djela i riječi, sudac
koji nagrađuje pravedne, a kažnjava zle, koji vlada nebesima gdje
obitavaju samo bezgrešna bića, te posjeduje moć da sve to čini zato jer
je jednom i sam živio na Zemlji te iskusio smrt, a potom uskrsnuo od
mrtvih - jednako staro kao i dinastijska civilizacija."

Slično tome, jedna od središnjih dogmi kršćanstva je Sudnji dan.
Duše preminulih trebaju stati pred Kristovo prijestolje, gdje će im
onda biti suđeno. Oni koji su tijekom života slijedili njegova učenja
bit će ocijenjeni kao pravednici, i dopustit će im se ulazak na nebo. U
Drugoj poslanici Korinćanima apostola Pavla (5:10) kaže se: "...jer
nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što
je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za života zemalj­
skoga činio."

Usto, Krist i Oziris u ulozi sudaca na ovim slikama začuđujuće
nalikuju jedan drugome.

I Michelangelovo djelo Posljednji sud ima mnogo zajedničkih toča­
ka sa slikarijom Dan suda, pronađenom na zidovima egipatske grob­
nice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih
vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela - polaže na vagu smješte­
nu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili božanski zakon.
Ostane li vaga u ravnoteži, preminulom se odobrava ulazak na nebesa.
Kao sudac, Oziris je prikazan u sjedećem položaju, što se može uspo­
rediti s prijestoljem na kojemu sjedi Krist, opisanom u kršćanskim
spisima.

Slika 2.1: Slika Michelangela
Posljednji sud (lijevo) sadrži
dosta sličnosti sa slikom
nazvanom Dan suda (dolje),
pronađenom na zidovima
jedne egipatske grobnice. U
egipatskom se obredu srce
preminulog - kao simbol
njegovih vrlina, morala i
karaktera te zemaljskih djela -
polaže na vagu smještenu
ispred Ozirisa i odvaguje u
odnosu na maat ili božanski
zakon. Ostane li vaga u
ravnoteži, preminulom se
odobrava ulazak na nebesa.

Što bismo trebali zaključiti iz svih ovih naglašenih sličnosti i podu­
darnosti? Jesu li kršćanski učenjaci jednostavno posudili Ozirisovo
obličje i simbole iz egipatske religije? Ili bi ovi dokazi mogli otkriti
duboku i dosad nerazjašnjenu zagonetku koja je utjecala na tijek po­
vijesti civilizacije? Nismo li otkrićem ovih sličnosti, zajedničkih reli­
gija staroga Egipta i kršćanstva, zapravo krenuli putovima ponovnog
otkrivanja svetih tragova drevne mesijanske tradicije, koja je ubrzala
kulturni i duhovni razvitak čovječanstva od samih početaka povijesti?

MIT PROTIV ČINJENICE

Budući da je u Egiptu pripovijest o Ozirisu bila vrlo dobro poznata i
raširena, nikada je nisu zabilježili u svojim zapisima. Kao rezultat
toga, suvremeni istraživači nisu mogli točno utvrditi sve okolnosti
vezane uz njegov život, smrt i uskrsnuće. Zato su prvi pisani zapisi o
Ozirisu do nas stigli zahvaljujući izvorima izvan samog Egipta, i to
kroz djela povjesničara poput Diodora Sicilskog (1. st. pr. Kr.), Hero-
dota (5. st. pr. Kr.) i Plutarha (1. st. po. Kr.).

Ovi pisci iz doba klasike opisivali su Ozirisa kao polu-božanskog
kralja koji je ukinuo kanibalizam, učio muževe i žene da žive u skladu
sa zakonima maata, propovijedao potrebu njihova moralnog života
i - ispunjen ljubavlju prema čovječanstvu - krenuo na putovanje svije­
tom, kako bi i drugim narodima i kulturama donio sve dobrobiti ci­
vilizacije. Potom se njihovi opisi bave mitološkim iznošenjem okolno­
sti Ozirisove smrti, kada ga je ubio njegov ljubomoran i zao brat Set,
njegovim ponovnim rođenjem, koje je trebao zahvaliti svojoj sestri i
supruzi, Izidi, te njegovom ponovnom smrću, što ju je opet izazvao
Set, ovaj put raskomadavši Ozirisovo tijelo i razbacavši njegove dije­
love po Nilu. Nakon ovakvoga posvemašnjeg Ozirisovog uništenja,
njegovom je sinu Horusu uspjelo poraziti zlog Seta u epohalnoj borbi
na život i smrt, čime je mladić osvetio svojega ubijenog oca.

Tako se mit o Ozirisu napola odvija u našem svijetu, a napola u svi­
jetu magije i vjerovanja u nadnaravno. Djelomično je upravo ovaj čim­
benik - uplitanje mašte - odgovoran za pogrešno i prošireno uvjerenje
da je Oziris bio tek izmišljeni lik. Jer, činjenice pronađene u ruševina­
ma drevnog Egipta govore drukčije. Religija kojoj je središte bio Oziris,
zaiskrila je među drevnim stanovnicima nastanjenima uz rijeku Nil
toliko, da je dodirnula sve aspekte njihovog primitivnog društva.
Nametnula im je visoke moralne kriterije, smisao za Dobro i Zlo te
sklonost bratskoj ljubavi i obožavanju kakvo dotad nije postojalo u
ljudskoj povijesti, i kakvo nije bilo usporedivo ni s kojim od ostalih
drevnih naroda.

Ova je religija također uspjela razviti i iznimno naprednu filozof­
sku misao. Štovatelji i vjernici Ozirisovi shvatili su, da ljudsko tijelo
nije ni savršeno, ni trajno. S obzirom na to, bili su uvjereni da smrt
nije kraj njihova postojanja. Vječni, duhovni element što obitava u

njima uzdići će se, uskrsnuti iz tijela te započeti svoje obitavanje u
jednom višem, duhovnom carstvu; ovakvo im je uvjerenje omogućilo
da svoje ponašanje usklade s visokim moralnim kodeksom zvanim
maat. Iz tih su razloga izbjegli mogućnost pretjeranog vezivanja uz
stvari iz ovoga, materijalnog svijeta. A to je ista ona filozofija koju
izražava i kršćanstvo, što je proizašlo iz života, smrti i uskrsnuća krš­
ćanskog Spasitelja.

FENIKS NA ISTOKU

Egipćani su prispodobili duh Ozirisa s ovom nebeskom, mitološkom
pticom, baš kao što su i kršćani rado oslikavali dušu Isusovu u liku
čiste, bijele golubice. Svoju su pticu Egipćani nazivali imenom benu;
Grci su joj nadjenuli ime feniks. Prema legendi, ovaj se prelijepi ptičji
stvor čudesno pojavljivao na istočnom nebu, uvijek u određenim zna­
čajnim povijesnim trenucima, kako bi svijetu najavio početak novoga
doba. Kada se pojavi, ptica na neki tajanstveni način izaziva samoza-
paljenje i izgara u plamenu, ostavljajući za sobom tek pepeo, samo
da bi se zatim trijumfalno podigla iz mrtvih, te opet uzdigla iz pepela
u svom punom sjaju - obnovljena i pomlađena.

Učenjaci se slažu u tome da je feniks zapravo bio simbol za Ozirisa.
Njemački filolog Adolf Erman objašnjava: "Duša Ozirisova obitava u
ptici benu, u feniksu...". Izvadak iz tekstova s jednog lijesa što inače
govore o magijskim obredima podržava ovo obrazloženje: "Ja sam
veliki Feniks koji je u Njemu. Tko je on? On je Oziris. Nadzire sve što
postoji. Tko je on? On je Oziris."

Atributi koji se pripisuju Ozirisu kao feniksu, isti su poput onih
koji se povezuju s kršćanskim Mesijom. I znakovi za feniksa, i znako­
vi za Mesiju pojavljuju se upravo na istočnom dijelu neba (Betlehem­
ska zvijezda se uzdignula na istoku, najavljujući novorođenoga Kra­
lja). Obje se vrste znakova uzdižu iz nepostojanja, od mrtvih. Obje
utjelovljuju temu života poslije smrti, i to uskrsnućem. Obje naviještaju
neko novo doba. (Pojavljivanje Krista obilježilo je i kalendarski prije­
laz iz staroga u novo vrijeme). I na kraju, a možda i kao najvažnije
- obje su povezane sa sudbinskim, unaprijed utvrđenim ponovnim
pojavljivanjem (jer, kršćani iščekuju trajni Kristov povratak, pri čemu
se radi o doktrini Isusova drugog dolaska).

Kakav smisao i značaj imaju ove usporedbe, zajedničke feniksu i
Mesiji? Uključuje li mit o ptici feniks mudrost ponovnog pojavljivanja
Spasitelja tijekom ljudske povijesti, Spasitelja čiji su život, smrt i uskr­
snuće vrlo namjerno odabrani da bi ubrzali razvitak kulture čovječan­
stva? Je li kroz mit o prekrasnoj i tajanstvenoj egipatskoj ptici fenik­
su, zapravo izražena jedna snažna i pomno čuvana tradicija? I nalazi
li se sada ova tradicija na samoj granici ponovnog otkrivanja?

OZIRISOV "PRVI PUT"

Egipćani su prvo pojavljivanje feniksa povezivali s razdobljem svoje­
ga procvata i Zlatnoga doba, koje je u njihovoj povijesti nazvano Zep
Tepi ili - "Prvi put". Bili su uvjereni da su upravo tijekom ovoga dav­
nog i slavnog razdoblja stvoreni sami temelji njihove civilizacije. R.
T. Rundle Clark, bivši profesor egiptologije na sveučilištu u Manche-
steru, Engleska, ovako je tumačio koncept toga "Prvi put":

Sve ono čemu je potrebno opravdati ili objasniti postojanje ili
autoritet, mora se povezivati i odnositi na "Prvi put". Ovo je
važilo za sve prirodne pojave, obrede, kraljevska obilježja, pla­
nove za izgradnju hramova, čudotvorne ili vidarske formule,
sustav pisanja hijeroglifima, kalendar - sve što je pripadalo nji­
hovoj civilizaciji. Sve što je bilo dobro i učinkovito izrađeno, i
to oslanjanjem na načela koncepta "Prvi put" - već je samim
time predstavljalo Zlatno doba apsolutnoga savršenstva.

Čini se da je "Prvi put" ono razdoblje, tijekom kojega je Oziris vladao
čitavim Egiptom kao njegov prvi kralj. Tijekom tog razdoblja on je
donio glavni zakon (maat), te potaknuo štovanje boga Ra, egipatskog
monoteističkog boga. Rundle Clark objašnjava dalje: "Ozirisova vla­
davina bila je za njih Zlatno doba, obrazac ustanovljen za sve naraštaje
koji tek dolaze. Maat i monoteizam, taj "obrazac za buduće naraštaje"
kojega je uveo Oziris, postao je i ostao pokretačka snaga egipatske kul­
ture još tisućama godina."

Dakle, što bi točno mogao značiti ovaj pojam - "Prvi put"? Odno­
si li se on možda na prvo pojavljivanje - prvi dolazak - kršćanskoga
Spasitelja na Zemlju? Je li iza uspona egipatske kulture stajala neka

tajanstvena sila vodilja? I je li ta ista sila kasnije ustoličila i golemo
carstvo kršćanstva? Može li "Prvi put" biti ono razdoblje, u kojemu
je po prvi put ustanovljena drevna mesijanska tradicija? Je li to bila
tradicija usmjerena na razotkrivanje kulturološke mudrosti, zakona
i duhovne istine čovječanstvu tijekom različitih povijesnih epoha?

U proteklom su desetljeću poduzeta opsežna istraživanja o ovim
pitanjima. Autori Graham Hancock, Robert Bauval i Adrian Gilbert
nastojali su povezati događaje iz razdoblja "Prvi put", s bogom Oziri-
som i zviježđem zvanim Orion. Došli su do uvjerenja da su tri Velike
Piramide u Gizi izgrađene zato, da bi zrcalno odražavale tri zvijezde
u pojasu Oriona (jer se Orion doživljavao kao Ozirisov nebeski odraz).

Koristeći se uvelike mogućnostima računala, ovi su autori poka­
zali da je odnos između Oriona i piramida bio najbolje usklađen u
10.500.-toj godini prije Krista. Jedan od takozvanih otvora za zrače­
nje unutar Velike Piramide usmjeren je izravno prema zvijezdama iz
Orionovog pojasa, i to baš tijekom 10.500-te godine prije Krista. Ovo
je za autore predstavljalo daljnji dokaz o postojanju povezanosti iz­
među Ozirisovog načela "Prvi put", piramida u Gizi i tri zvijezde iz
Orionovog pojasa.

Kakav bi značaj trebala imati spomenuta 10.500-ta godina prije
Krista? Jesu li se tijekom te davne godine događali Ozirisov život, ili
smrt, ili možda njegovo uskrsnuće? Nastojeći utvrditi točno vrijeme
trajanja Ozirisovog "Prvog puta", nisu li autori Hancock, Bauval i
Gilbert zapravo došli do otkrića prvoga pojavljivanja ptice feniks (krš­
ćanskog Mesije) na Zemlji?

Zanimljivo, ova je 10.500-ta godina prije Krista iznimno važna za
Amonce, tajnu zajednicu što ima otprilike 27.000 članova, koji i danas
vrše obrede u skladu s drevnom egipatskom religijom. Iako se za
Amonce tvrdilo da su ih Izraelci posve uništili prije više tisuća godina,
oni su preživjeli skrivajući se stoljećima diljem Bliskog Istoka. Neko
su se vrijeme naseljavali po Iranu, Iraku, Pakistanu i Afganistanu.
Njihova se povijest može pratiti sve do vremena nastajanja prvih kra-
ljevstava Amonaca, i to na području Jordana, dakle - izvan Egipta. O
zakladi "Ammonite Foundation" govori se da ju je osnovao sam Tutan-
khamon, i to nakon što je preuzeo vlast od heretički nastrojenog
Akhenatena, s glavnim ciljem - očuvanjem i zaštitom svetih egipat­
skih zapisa od uništenja.

Prema tradiciji Amonaca, Oziris se prvi put pojavio negdje oko
10.500-te godine prije Krista, kada su ga još nazivali njegovim drev­
nim egipatskim imenom, Ausar. Jonathan Cott, autor djela Izida i
Oziris: istraživanje mita, objavio je u svojoj knjizi razgovor što ga je
obavio s gospođom Her Grace Sekhmet Montu, duhovnom vodite­
ljicom Amonaca. Ona mu je ovako opisala rođenje tradicije Amonaca:
"Mi kao sljedbenici uopće nismo vodili brigu o našemu broju sve do
smrti Ausara (Ozirisa), a datum njegova uzašašća na drugi svijet obilje­
žili smo kao prvi dan u našem amonskom kalendaru. Bilo je to prije
12.453 godine ako računamo od danas, to jest - od 21. lipnja 1991."

Tako se i ovdje iznova pojavila tajanstvena 10.500-ta godina prije
Krista, i to u vezi Ozirisovog "Prvog puta".

I, jedna zanimljivost: poznati američki medij dvadesetoga stolje­
ća, Edgar Cayce, također je spominjao 10.500-tu godinu prije Krista.
Prema njegovim zabilješkama, upravo je tijekom toga vremena primi­
tivno stanovništvo što se naselilo oko Nila, dospjelo u dodir s bićima
jedne znatno razvijenije civilizacije, starije od njih samih, koja su bi­
tno unaprijedila i ubrzala njihovu kulturu i osjećaj za duhovnost, te
time zapravo položila temelje egipatske civilizacije.

3. POGLAVLJE

Istočno od Kumrana

Traganje za korijenima zapadnjačke vjere

David Lewis

Godine 1947., plemena beduina su na obalama Mrtvoga mora pro­
našla sedam savijenih svitaka, pohranjenih i skrivenih u obližnjim
špiljama još od Kristovih vremena. Otada pa sve do 1956. godine,
arheolozi su na tom području pronalazili i otkrili ukupno oko osam
stotina takvih svitaka; bilo je to u odavno napuštenoj i nenaseljenoj
judejskoj divljini, u blizini ruševina Kumrana. U biblijskim je vreme­
nima ovdje, kojih tridesetak kilometara istočno od Jeruzalema, živje­
la tajanstvena vjerska sljedba. Iako njezina prava priroda ni danas nije
posve sigurno utvrđena, povjesničari su ustvrdili da se radilo o eseni-
ma, te da su ovi svici zasigurno djelo njihovih ruku. No, tada je uslijedila
žestoka rasprava o autorima svitaka. Odmetnuti učenjaci su ustvrdili
da to nije bila nikakva vjerska sljedba,već utvrda militantnog nacionali-
stičkog židovskog pokreta. A prema njihovu tumačenju, ovi militanti
koji su nam ostavili svitke bili su, ni manje ni više, već sami - rani
rani kršćani.

Ako je tako, onda se brod religije, pa čak i čitave zapadnjačke civi­
lizacije započeo nasukavati, i to nasred duboka mora. Judeo - kršćan­
ski svijet bi trebao iznova zagledati u sebe i svoje podrijetlo. Ali, ko­
prena kojom su obavili svitke s Mrtvoga mora, njihovo značenje i
važnost još i danas ih drže pomno skrivenima. Neki ih ključevi tajne
povezuju i s nekim drugim tekstovima, pronađenima čak na Tibetu.
A za dominikanske svećenike se pripovijeda kako su isuviše ustrašeni
da bi uvezli svitke, pa ih stoga već desetljećima drže skrivenima, usput
ogorčeno poričući da oni imaju ikakve veze sa ranim kršćanstvom.
Kako su bili pronađeni kod ruševina Kirbet Kumrana, koje povjesni-

čari nazivaju bilo vojnom utvrdom, bilo samostanom, svici i nadalje
ostaju jednim od najkontroverznijih i najzagonetnijih otkrića našega
vremena.

Od samoga početka obavio ih je i na njih pao pravi veo urota.
Onomad je jedan od ovih rukopisa imao prigode u Damasku vidjeti
i agent tada tek osnovane CIA-e (Central Intelligence Agency); me­
đutim, ostaje nejasno je li CIA mogla odigrati bilo kakvu ulogu u
drami što je uslijedila zbog svitaka. U političkim burama koje su pra­
tile osnivanje države Izrael bilo je nejasno čak i to, kojem od naroda
svici uopće pripadaju, tako da se tada nije vodilo previše računa o tome
tko ih je napisao.

Svici su na crnom tržištu prelazili iz ruke u ruku - od beduina do
sumnjivih trgovaca starinama. Godine su prolazile. Činilo se da svijet
nije uspio prepoznati važnost ovoga otkrića; kao da je neka mračna
sila nad njima izrekla kakvu strašnu kletvu. No, 1954. godine pojavio
se u Wall Street Journalu zagonetan oglas. Na prodaju su se nudili -
biblijski rukopisi. Nije za vjerovati, ali - tim je oglasom netko doista
tražio kupce za svitke s obala Mrtvoga mora. I dotad već obavijeni
tajanstvenošću, u tom su trenutku svici pali pod još jedan veo tajne
- ovaj put onaj vatikanski.

Dominikansko tijelo, nazvano "Ecole Biblique et Archeologique",
koje je jedan od papa osnovao još tijekom devetnaestog stoljeća, ili
točnije - njegov Odsjek za izraelske starine, postao je vlasnikom svi­
taka. On je brižljivo pratio i otkupljivao svitke s crnog tržišta i iz dru­
gih izvora. I dok se polagano radilo na prijevodu onih svitaka koji su
se uklapali u druge biblijske i apokrifne tekstove te ih potom objavlji­
valo, Ecole je jednu drugu kategoriju svitaka obavila posvemašnjom
tajnošću. Sve do 1990.-tih godina ostala je neobjavljena četvrtina nji­
hova cjelokupnog obima, koja je govorila o političkoj, kulturološkoj
i mističnoj prirodi zagonetnih stanovnika Kumrana. Neki znanstvenici
tvrde da su dominikanci, obavijajući svitke tajanstvenošću toliko du­
go vremena, zapravo radili po nalogu Vatikana, budući da su prevede­
ni tekstovi zaprijetili vjerovanju vezanom uz samo podrijetlo kršćan­
stva. Pokazalo se da su njihove tvrdnje doista i povijesno utemeljene.

U devetnaestom je stoljeću Vatikan osnovao ovu Biblijsku školu
(Ecole Biblique) da bi se bavila tada učestalim arheološkim otkrići-

ma i znanstvenim teorijama što su se odnosile na biblijsku povijest.
Bilo je to u trenutku kada se u znanost uvela empirijska metoda izuča­
vanja svijeta. Novostečeni autoritet arheologa otkrivao je svijetu istini­
tost ili neistinitost mitova vezanih uz razne religije; najbolji primjer
za ovo predstavljalo je otkriće drevne Troje i rad Heinricha Schlie-
manna na njemu. Kad su arheolozi započeli s iskopavanjima ispod
ruševina jeruzalemskog Hrama, Vatikan se uzdrmao i prepoznao opas­
nost, koju suvremena znanost predstavlja za njegovu religijsku doktri­
nu. Nekada, u ranijim vremenima, takve bi se heretike jednostavno
spaljivalo na lomači.

Samo, ovo sada su bile 1800.-te godine; Inkvizicija tu više nije ima­
la smisla. Zato je Vatikan stvorio "intelektualnog čuvara vjere" ili pu­
nim imenom "Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusa­
lem". I danas u Ecole najvećim dijelom rade dominikanski svećenici,
premda je djelomično financira francuska vlada.

Da bi se pozabavila svicima s Mrtvoga mora, Ecole je prvo okupi­
la učene (uglavnom) dominikance iz svih dijelova svijeta i proglasila
ih radnom skupinom. Na taj je način Ecole jednostavno monopolizi­
rala rukopise, pomno ih spajala po dijelovima i prihvatila se njihova
prijevoda s aramejskog i starohebrejskog jezika. Sudionik ovih počet­
nih radova i jedan od voditelja bio je i pater de Vaux, koji je javnosti
obećao kako će ovaj veliki posao biti gotov najkasnije do 1970. godine,
što je već bilo poprilično dugačko razdoblje. Tijekom 1989. godine
objavili su da će svitke do kraja prevesti do 1997. godine, čime se dogu­
ralo do nevjerojatnih i punih pedeset godina od dana njihova otkrića.

Ostali znanstvenici, koji su cijelo vrijeme nastojali nekako doprije­
ti do svitaka, mogli su se jedino buniti i prosvjedovati, jer im je pristup
svicima ostao zabranjen desetljećima. Svako toliko je ovakva taktika
odugovlačenja od strane Ecole izazivala prave novinske skandale. Her-
schel Shanks, urednik poznatog časopisa Biblical Archeological Review
iz Washingtona D.C., optužio je na kraju radnu skupinu da je slaga­
nje pojedinih lomnih svitaka, dešifriranje tisuća izvadaka iz rukopi­
sa pisanih starohebrejskim i aramejskim - zapravo posao nalik izradi
slagalice, kojemu skupina jednostavno nije dorasla. Rekao je kako ni­
kada ne bi dopustio objavljivanje tekstova iz svitaka, jer je ta radna
skupina naprosto - premalena. I bio je u pravu, kao što ćemo vidjeti.

Na kraju su svici ipak osvanuli u javnosti zahvaljujući neovisnim iz­
vorima, uz moguće uplitanje CIA-e.

Sve se promijenilo u jesen 1991. godine. Nekim je čudom knjižni­
ca Huntington Library iz Kalifornije objavila, da raspolaže nizom
fotografija svitaka pronađenih na obalama Mrtvoga mora. Još se 1961.
godine Elisabeth Bechtel, supruga Kennetha Bechtela, vlasnika gole­
me korporacije (koja se katkad znala baviti i mračnim poslovima),
nekako dočepala ovih fotografija i povjerila ih knjižnici Huntington.
Ni danas nije jasno kako je gospođa Bechtel došla do ovih fotografija
- možda zahvaljujući dobroj povezanosti svojega supruga s vladama
Bliskog Istoka ili pak putem CIA-e (jer, upravo je korporacija Bechtel
gradila ogromni vojni kompleks u Riyadu, središtu Saudijske Arabi­
je, dakle - stožer iz kojega je potom krenula vojna operacija "Pustinj­
ska oluja"; usto, Bechtel se često povezivao s CIA-om). Radna skupi­
na Ecole, kao i izraelska vlada, na ovo su odmah reagirali i zahtijevali
izručenje spomenutih fotografija od Huntington Library. Pritom je
država Izrael, točnije - njihov Odsjek za izraelske starine - knjižnicu
bez ikakve zakonske osnove čak optužila i za krađu. Kasnije se poka­
zalo da je Izrael svitke smatrao nekom vrstom svoje ratne odštete.

Ne uznemirujući se suviše zbog ovih zahtjeva, knjižnica Huntin­
gton je odgovorila time što je znanstvenicima svijeta omogućila pri­
stup fotografijama, i to za naknadu od svega - deset dolara. Koprena
se rastrgla, barem jednim dijelom.

I? Što nam onda kazuju svici?
Tumačenja se razlikuju. No, jezik na kojemu su pisani upućuje na
to, da su stanovnici Kumrana bili u vezi s ranim kršćanima. Upravo to
im je i dalo na težini - jer, i Biblija, i Isus govorili su izražavajući se u
frazama i slikama vrlo nalik onima iz kumranskih rukopisa; tu se
koriste pojmovi poput gorljivost, lažljivac ili zakon, koje su odmetnuti
znanstvenici Robert Eisenman i Michael Wise u svojoj knjizi Razotkri­
veni svici s Mrtvog mora povezali s ratobornim zelotima, odnosno
borcima protiv rimske vladavine u Palestini. Pronašli su i tonove što
podsjećaju na žustro prijavljivanje Isusa Rimljanima od strane farizeja,
i to naročito u rukopisu koji je Eisenman preveo kao Vijeće zajednice
proklinje sinove Belialove; to je bio izvadak iz opširnijega teksta pod
nazivom Anđeo Pakla i sinovi Belialovi.

I Ivan Krstitelj im zvuči i djeluje jednako revno poput stanovnika
Kumrana. Put kojim je morao krenuti prigodom svog odlaska na ri­
jeku Jordan, gdje je krstio Isusa, svakako bi ga vodio pored današnjih
ruševina Kirbet Kumrana; stoga su autori sigurni da su Isus i njegovi
sljedbenici, ako ništa drugo, barem znali za ovo naselje. I više od toga
- ključne riječi iz evanđelja, Blaženstava i Propovijedi na gori ponav­
ljaju se i u svicima, kod kojih kao da su terminologija i sadržaj bili
druga priroda Isusa i ranih kršćana. Ukratko - budući da su svici sta­
rijega datuma od biblijskih zapisa o tim vremenima, koji su se počeli
pisati nakon 60. godine, rano kršćanstvo bi moglo potjecati iz sljedbe
koja je nekad obitavala u Kirbet Kumranu.

Iz ovih bi razloga svici s obala Mrtvoga mora mogli za kršćanstvo
biti jednako mjerodavni kao i sama Biblija, premda mnogi crkveni
znanstvenici s gnušanjem odbacuju i samu pomisao o tome. No, ne­
prestano zavirujući u kršćanske tekstove, odmetnuti su znanstvenici
pronašli određene dijelove koji ne samo što upućuju na poveznice s
Kumranom, već i na podrijetlo - otamo. Neki od zapisa u svicima
govore o stanovnicima Kumrana kao o sljedbenicima Puta, pri čemu
koriste iste fraze kakve se nalaze i u kršćanskim zapisima. Ustvari,
Biblija doslovce vrvi "kumranizmima", koji - kada se smjeste u odgo­
varajući kontekst - daju poznatim biblijskim frazama posve drukči­
je, čak revolucionarno značenje. To se posebno odnosi na uporabu
hebrejske riječi "Ebionim" u smislu "Siromašni", nađenoj ne samo u
"Himnama Siromašnih", već i u drugim - kako kumranskim, tako i
kršćanskim tekstovima. Pojavljuju se i sinonimi poput "krotki", "po­
nizni", "pregaženi" - svi odreda dobro poznati kršćanima. No, u svici­
ma s Mrtvoga mora stanovnici Kumrana sve ove pojmove koriste samo
kada opisuju same sebe.

Euzebije, crkveni povjesničar iz četvrtog stoljeća, govori o tim
Ebionitima kao o sektašima palestinskog podrijetla. On je bio biskup
u Cezareji, pa ovu skupinu opisuje izrazima punim podrugljivosti i
prezira, budući da Ebioniti Isusa nisu držali božanskim bićem. Zani­
mljivo je da nam kršćanska tradicija govori o tome kako su i potomci
rane Crkve, jeruzalemska zajednica Jakova Pravednog, Isusova brata,
sami sebe također nazivali "Siromašnima". Ovo ukazuje na to, da su
Ebioniti i rani kršćani bili jedni te isti ljudi, kao i da Jakov, kao vođa

ranih kršćana, nije na Isusa gledao kao na božansku osobu. A to pred­
stavlja problem za Vatikan, ustvari - za sve kršćane svijeta.

Steven Feldman, također zaposlen u uredništvu časopisa Biblical
Archeological Review iz Washingtona D.C., ustvrdio je kako je, opće­
nito gledano, zajednička terminologija u svicima i kršćanskim zapi­
sima bila upravo to - jednostavno, način govora u onim vremenima,
te da ova povezanost stanovnika Kumrana s ranim kršćanima zapravo
proizlazi iz kasnijih uljepšavanja učenjaka koji su se bavili Biblijom.
Iako su, kao što smo vidjeli, takvi tradicionalno nastrojeni umnici
često radije kretali linijom manjeg otpora, posebno kada se radilo o
novijim otkrićima koja bi zaprijetila stanju status quo, čitav niz doka­
za podržava ovakav stav o "uljepšavanju" tekstova.

Drevne kopije svitaka pojavile su se i u Masadi, židovskoj utvrdi
koju su Rimljani pregazili u prvom stoljeću. Borbeni židovski zeloti
ondje su očito iznimno poštovali svitke, pa se stoga pretpostavlja da
su bili pripadnici kumranskog oblika judaizma. Već izgladnjeli, že­
stoko se odupirući znatno većem broju rimskih vojnika, pobunjenici
su u Masadi radije počinili masovno samoubojstvo, negoli dopustili
Rimljanima da nadvladaju njihov duhovni i nacionalni identitet. To,
što neki povjesničari u Kirbet Kumranu gledaju vojnu utvrdu, a ne
samostan pa stoga izvlače poveznice između nje i pobune Makabejaca
u prvom stoljeću, u izravnoj je suprotnosti s općeprihvaćenim uvjere­
njem kako je na obalama Mrtvoga mora živjela miroljubiva esenska
zajednica. Kada se kršćanski tekstovi povežu sa svicima, a ovi su se
pojavili i u Masadi, tada nam rani kršćani prije mogu nalikovati na
pobunjenike iz Ratova zvijezda što se bore protiv invazije, negoli na
miroljubivo nastrojene ovčice što pokorno slijede tradiciju.

Michael Baigent i Richard Leigh, autori Obmane o svicima s Mrtvo­
ga mora i suautori Henryja Lincolna u radu na knjizi Sveta krv, sveti
gral, što je potom postala nadahnućem za roman Da Vincijev kod,
opisuju miroljubivog Isusa kao - posve drukčiju osobu. Kao što auto­
ri naglašavaju, s njegovih su usana stizale kumranske poruke i prispo­
dobe, ponekad čak i posve iste, od riječi do riječi. Bile su to poruke
istih onih Kumranaca, koji su se klonili vanjskoga svijeta izvan Jude­
je i Palestine, i vjerojatno bili u vezi sa zelotima, ili čak i sami bili nji­
hovi pristaše; a oni su se žestoko borili i umirali za svoje nacionalne
ciljeve.

Tradicionalni znanstvenici već dopuštaju da su se barem neki zelo-
ti nalazili i unutar najbližeg Isusovog kruga. Pa i sama Biblija otkriva
Isusa dok djeluje upravo kao zelot, primjerice - kada istjeruje trgovce
i novčare iz Hrama, divljački izvrćući i rušeći njihove stolove. Prema
evanđeljima, on sam izjavljuje: "Nisam došao da donesem mir, nego
mač." (Mt, 10:34). A u trenutku kada u Getsemanski vrt stiže kohorta
rimskih vojnika da bi ga uhitila, Petar podiže na njih svoj mač, što
svakako nije čin krotkoga kršćanina. Baigent i Leigh utvrđuju još ne­
što: napominjući da su rimske kohorte obično imale šest stotina vojni­
ka, pitaju se - zbog čega je na ovo uhićenje trebalo slati toliku vojsku,
osim ukoliko se pritom nije očekivao i oružani otpor? Usto, prisjetili
su se još nečega: razapinjanje na križ bila je smrtna kazna namijenje­
na pobunjenicima protiv Rima, a nikako rabinima i propovjednicima.
Svi ovi događaji opisani u Bibliji kose se s kršćanskom tradicijom, ali
ne i sa sadržajem svitaka iz Kumrana i stavom odmetnika. Naprotiv,
u njih se posve uklapaju.

Knjiga Normana Golba Tko je napisao svitke s Mrtvoga mora? us­
tvrdila je, na temelju izvršene analize rukopisa, kako je na svicima
radilo najmanje 500 pisaca. Svakome razumnom bi ovaj podatak sta­
vio pod upitnik teoriju da je u Kumranu živjela tek omanja sljedba.
Naprotiv, tekstovi su morali nastati u široko razvijenom pokretu koji
je zahvatio čitavu Palestinu i Judeju.

I Eisenman podržava takvo stajalište. Baigent i Leigh su temeljili
svoje radove upravo na njegovim djelima, ali su zatim krenuli i dalje.
Oni ne samo što dopuštaju mogućnost da su Kumranci i rani kršćani
bili jedno te isto, već i da su bili nacionalistički nastrojeni militanti
koji su svojega svećenika / kralja - Isusa nastojali ustoličiti na prijesto-
lju Izraela, a nakon njegove smrti vjerojatno i njegova brata, Jakova.
Oni proučavaju Isusovo rodoslovlje krećući pritom od loze kralja
Davida, kako su ga već iznijeli tradicionalni tekstovi. Prema njihovu
stajalištu, Isus je bio osoba posve drukčija od one kakvom je opisuje
tradicija. Bio je budući kralj svih Židova u doslovnom smislu, možda
i borac za njihovo oslobođenje od rimske okupacije. Već gotovo i sami
čujete grmljavinu iz Vatikana.

Međutim, daljnjim iščitavanjem evanđelja, a i iz nekih drugih, op­
skurnijih izvora koje ćemo istražiti, Isus postaje revolucionarno ra-

spoložen, ali i duboko mističan lik, ratnik duha koji se oslanja na
tradicije daleko šireg zemljopisnog i duhovnog sadržaja no što su ga se
usuđivali razotkriti čak i otpadnici od suvremenih učenja. Je li doista
bio daleko od Palestine tijekom onih godina njegova života koje su
preskočene u Bibliji? Je li tada mogao boraviti u Indiji, ili na Tibetu, da
bi se potom vratio u politički kaos rodne Palestine? Sama Biblija nam
pruža nekoliko početnih odgovora na ova pitanja.

No, dok Biblija zapravo osigurava malo povijesnih podataka o
svemu, djela apostola Pavla pomažu nam pri objašnjenju kako je
uopće došlo do toga, da se rano kršćanstvo iz žestokog nacionalističkog
judaizma moglo razviti i prerasti u jedan čist i posve duhovni pokret,
što je ubrzo pokorio svijet Zapada. Usto, Pavlovo nam je iskustvo,
doživljeno na putu za Damask, osiguralo nedostajući djelić slagalice,
stare pune dvije tisuće godina - one o misticizmu zajedništva.

Nakon Isusove smrti, Pavao je počeo putovati, propovijedajući
doktrinu izvan granica Judeje i Palestine, a to je nešto što se nikako
ne uklapa u vjerski nacionalizam Kumranaca (kao ni judaizma). Je li
on bio rimski uhoda ubačen među židovske pobunjenike, koji je za­
tim i sam prihvatio misao pokreta, kako to misle Baigent i Leigh? Ili
je bio mistični učitelj nadahnut osobnim otkrivenjima?

Nakon što je pred sobom na putu za Damask ugledao Isusovu
prikazu, Pavao je krenuo za Rim, Grčku i Malu Aziju, propovijedaju­
ći novu religiju koja se temeljila na vjeri u Krista, dok su svici - pisa­
ni rukom sljedbenika Jeruzalemske Crkve Jakova Pravednog - i na­
dalje uzdizali židovski zakon i djela, a manje vjeru. Imajući na umu
da u to vrijeme kršćanski zapisi još uopće nisu postojali, te da se
službena kršćanska doktrina nije pojavila sve do koncila u Niceji 325.
godine, možemo pratiti kako je Pavao počeo stvarati i oblikovati no­
vu vjeru.

Pavao je pretvorio Isusa u lik istočnjačkog stila, avatara nalik Kri-
shni, lik koji je svoje sljedbenike sposoban povesti u božansko kraljev­
stvo, u tajanstvenu obećanu zemlju. On propovijeda zajedničko pra­
vo naslijeđa zajedno s Kristom, zajedništvo s Isusom kroz unutarnji
susret i dodir, što je bljesak istočnjačkog misticizma i židovskog dua­
lizma, koji se sve do danas opiru ortodoksiji (kod koje je duhovno
izjednačavanje s Isusom ravno bogohuljenju).

Pavao govori o "unutarnjem čovjeku srca" na način vrlo sličan ono­
me u drevnim indijskim Vedama, gdje se spominje unutarnja du­
hovna istovjetnost ujedinjena s Brahmom, vrhovnim božanstvom. I
rukopisi s obala Mrtvoga mora također govore o takvoj istovjetnosti,
kao i Kabala, što ukazuje na veze ili barem na podjelu spoznaja između
istočnjačkih mistika i Židova spominjanih u hebrejskim i kršćanskim
zapisima.

Eisenman je ponudio sljedeći prijevod jednog od svitaka, nazvan
Blaženstvima, i to zbog njihove sličnosti s biblijskim zapisom, koji će
nam otkriti koješta. Njegov prijevod toga svitka glasi: "Dođite do
spoznaje o svom unutarnjem ja." Ovaj poziv kao da je proizašao iz
indijskih Veda, posebno kada Isus o samome sebi govori kao o "Svje­
tlosti svijeta", što nalikuje jeziku Krishne iz Bhagavad Gite. Neizrav­
no se iz Eisenmanovog prijevoda može zaključiti da je ono "o samima
sebi" (na sanskrtu Atman) božanska osobnost, što na neki čudesni
način obitava unutar svakoga pojedinca. Ovo heretičko učenje nije
kršćansko u ortodoksnom smislu. No, postavlja se pitanje - imaju li
tradicije Istoka i Zapada zajedničko podrijetlo u istočnjačkom mistič­
kom iskustvu?

Postoje dokazi koji nam govore da je Isus podučavao inicijacijske
tajne te znanost o besmrtnosti, upravo kao i veliki istočnjački mistici.
Morton Smith je 1958. godine u pustinjskim dijelovima Judeje posje­
tio pravoslavni grčki manastir i ondje otkrio pismo, što ga je 200-te
godine napisao Klement iz Aleksandrije. Bio je to isti onaj Morton
Smith koji je kasnije ustvrdio da su zatajeni i zapisi samoga Isusa. Pi­
smo što ga je pronašao govorilo je o tajnom Markovom evanđelju,
"više duhovnom evanđelju," kako ga je opisao Klement, "... što se
čita samo onima već iniciranima u velike tajne."

Ovo zagonetno pismo, napisano davno prije vremena povjesniča­
ra Euzebija, govori o tajnoj mističkoj tradiciji, koja nije imala nacio­
nalnih granica. Više je nego vjerojatno da ju je i Isus podučavao, kao
i sudjelovao u njoj. Čineći to, on je vrlo vjerojatno prestao robovati
pitanjima svoje zemlje i nadišao je simbole relativnog Dobra i Zla,
Židova i goja (odnosno nežidova), dok se istodobno žestoko protivio
duhovnom zlu, utjelovljenom u korumpiranom svećenstvu.

I Pavao govori o skrivenim istinama, dostupnima samo onima
koji su "zreli" za njih ili inicirani, koje je sam naučio od Isusa kroz

neku vrstu paranormalne razmjene spoznaja. Također, Pavao često
koristi pojam misterij ili tajna, što se u kontekstu drevnih vjerskih
tradicija povezuje s inicijacijskim kultovima i tajnim doktrinama. U
tom su smislu i Ecole Biblique, a i učenjaci općenito zatajili prilikom
traganja za korijenima i podrijetlom kršćanstva. Ni jedni ni drugi
nisu razmotrili vjerojatnost da je Isus poznavao tajne misterije proiza-
šle iz istočnjačke tradicije misticizma, ili čak - i da je samo kršćan­
stvo propupalo iz nje.

Može li biti da je Pavao prisvojio jezgru kršćanske i vedske mudro­
sti što je zaostala iza ljušture lokalne politike? Da je tako, kao mistič­
ki začetnik, pokušao istočnjačku mudrost donijeti svijetu Zapada?
Učenja o "zajedničkom pravu naslijeđa" te o "unutarnjem čovjeku
srca" kao da čine upravo to - ona upućuju na jednakost s božanskim
identitetom u samom čovjeku, što je u svicima iz Mrtvoga mora zapi­
sano ovako: "Dođite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Zar upravo to
ne bi mogla biti ona prava prijetnja koju svici predstavljaju? Ta duhov­
na sloboda, pojedinačno prosvijetljenje nasuprot podložnosti strogoj
ortodoksiji? I, krenemo li korak dalje - je li zapravo ranome kršćan­
stvu na srcu bilo upravo ovo traganje za mističkom jednakošću?

Neke od odgovora možemo pronaći u zapisima iz tibetanskih sa­
mostana.

Već se mnogo godina šire glasine o tome kako Vatikan pomno
čuva zapise o životu Isusa Krista, zapise koji bi drastično izmijenili
tradicionalna vjerovanja o podrijetlu kršćanstva. Još je 1887. godine
ruski putopisac dr. Nicolas Notovich ustvrdio kako je otkrio ove zapi­
se u jednom tibetanskom samostanu na Himisu. Vrativši se u Rusiju,
napisao je djelo Nepoznati život Isusa Krista, koje je govorilo o Isuso­
vu putovanju na Istok dok je još bio mladić - dakle, tijekom njegovih
"izgubljenih" godina. Druga je Notovicheva knjiga dobila naziv Život
svetog Isse, a govori o piščevim tibetanskim pustolovinama te opisuje
Isusa dok proučava i podučava Vede - u Indiji.

Priča kaže da se Isus u svojoj mladosti pridružio karavani što se
kretala Putom Svile, te da je tako stigao do mjesta Buddhinog rođenja,
imenom Kapilavastu. Dok se nalazio u Indiji, Isus se sukobio s kastom
hinduističkih svećenika, što su je nazivali brahmanima. Bio je to sukob
vrlo sličan onome kasnijem, s farizejima, opisanom u evanđelju po

Mateju, koje po svome tonu i rječniku najviše nalikuje zapisima pro­
nađenim na obalama Mrtvoga mora. Indijski swami Abhedananda
objavio je 1929. godine bengalski prijevod budističkih tekstova. Iste
je godine Nicholas Roerich, istraživač i slikar, u svom putopisnom dnev­
niku citirao neke njihove dijelove. Roerichov je rukopis tako otkrio
mističko učenje o Božanskoj Ženi, koje je Isus propovijedao u Indiji
- opet, vrlo nalik učenjima u svicima i bitno različitim od onih u
Vatikanu.

Ako se ovo Isusovo putovanje u Indiju i tamošnje proučavanje
Veda nekome čini "nategnutim", kao i to da su vatikanski klerici pri­
krili budističke tragove tog putovanja, neka se samo prisjeti Ecole
Biblique i načina na koji se ista već desetljećima bavi svicima s Mrtvo­
ga mora. Neka pritom uzme u obzir da je Toma, Kristov sljedbenik,
kasnije otputovao u Indiju i ondje ustanovio misiju, u kojoj se kršćan­
ski vjernici pobožno mole i danas. Neka usto iznova razmisli i o uvod­
nim riječima Ivanova evanđelja: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše
kod Boga - i Riječ bijaše Bog."

Jer, to je stih gotovo istovjetan stihu iz dosta starije indijske Rig
Vede, koji glasi: "U početku bijaše Brahma, i s njime bijaše Riječ, i
Riječ je Brahma." (U ovom je prijevodu sa sanskrta pojam "vak" pre­
veden kao "Riječ").

Izvorni zapisi što ih je pronašao Novovich su nestali, a ostale su
priče o tajnim vatikanskim zavjetovanjima. Ako su ove priče vjerodo­
stojne, a prema budističkim tekstovima - čini se da jesu, tada se Vati­
kan, a možda i Ecole Biblique iznova suočavaju s još jednim izazovom
vlastitom autoritetu. Taj bi izazov mogao za njih predstavljati dokaz
da je Isus crpio i podučavao mudrost Istoka, da je tragao i na kraju
pronašao svoju božanskost kroz mističke obrede iz istočnjačkih saga.
A ako je on kročio putem te tradicije, tada je gotovo posve sigurno
pronašao i svojega osobnog učitelja, kroz kojega je stupio u dodir s
Brahmom, Svevišnjim.

Pa zar je onda ikakvo čudo što Pavao naročito i iznad svega nagla­
šava duhovno zajedništvo sa svojim učiteljem, ili što i sam - poput
Isusa - kreće na razna putovanja svijetom, propovijedajući pritom
poruku o unutarnjem prosvijetljenju?

Ako je Isus veći dio svojega kratkog života proveo u Indiji i Perziji,
kako to govore zapisi, daleko od pješčanih dina svoje Palestine, tada

i ona spominjana ratobornost ranih kršćana postaje lakše shvatljivom.
Nakon povratka, Isus se morao zateći u samom srcu pobuna i među
zelotima, koje je vrlo vjerojatno u načelu poštovao. Možda je čak i
sam u svijet Zapada unio budistički nauk o Metti ili hinduistički o
Ahimsi, o ljubaznosti i bezazlenosti.

Iz Notovichevih smo djela saznali da se u Indiji sukobio s korum­
piranim svećenstvom baš kao i u Palestini, ispunjavajući tako svoju
ulogu zalaganja za običnog čovjeka gdje god se zatekao. No, ako je i
bio Bog, on je svakako bio i čovjek, što naglašavaju i sva evanđelja;
govore nam o tome kako je plakao i znojio se, kako se znao rasrditi i
koliko je bio strastven, upravo kao i svi mi. Pa zašto bismo mu onda
danas oduzimali pravo da bude zahvaćen događajima svojega vreme­
na, borbom vlastitoga naroda za slobodu? Ipak, tijekom traganja za
Velikim Misterijima u skrivenom dijelu života po Indiji, Egiptu i Pa­
lestini, Isus bi se svakako iz palestinskog Židova preobrazio u struč­
njaka za duhovno - u božanskog čovjeka. Biblija nam kaže da je već
u dvanaestoj godini svojega života bio u stanju propovijedati i tumači­
ti hebrejske zapise na stubama jeruzalemskog Hrama. Onda je zasi­
gurno s trideset godina bio u stanju propovijedati i Vede, samo što su
se zapisi o tome izgubili.

Djelići ove slagalice razbacani su kroz vrijeme; pa ipak, kazuju
nam da u ranom kršćanstvu i u nama samima ima znatno više od
onoga što nam otkriva zapadnjačka tradicija. Iz krhkih, lomnih zapi­
sa istina dopire u naše najskrivenije dijelove nutrine, nagoneći nas
da ovu tajnu razriješimo iznutra, iz sebe. Oko nas je u tijeku bitka
zbog prirode podrijetla kršćanstva, baš kao što je nekoć bijesnila bitka
i zbog same Svete Zemlje; kao da se i danas odlučuje hoće li najsve­
tije blago biti osvojeno ili izgubljeno - a to više no vjerojatno i odgova­
ra istini: jer, to je blago - što se više razmiče koprena kojom je prekri­
veno Mrtvo more - iz naše vlastite povijesti, našega podrijetla, naše
duše.

4. POGLAVLJE

Novo svjetlo oko
podrijetla kršćana

Pobliže o ulozi Jakova, brata Isusovog

Cynthia Logan

Prizor koji se u trenu pronio svijetom bio je zapanjujući: ljudi svih
vjera ispunili su rimsku baziliku sv. Petra da bi obilježili odlazak
Pape Ivana Pavla II. Među tradicionalnom crninom što su je odjenu­
li žalobnici, mogle su se vidjeti crvene i bijele halje svećenika, bisku­
pa i kardinala, ali i visoki bijeli turbani i narančaste halje Muslimana
i Hindusa. Bez obzira na beskrajnu karizmu i omiljenost Ivana Pavla
II, zanimanje za Vatikan i podrijetlo kršćanstva jednako je izraženo
i danas, bilo da istražujemo skandale oko zlostavljanja, tragamo za
knjigama koje govore o nekim aspektima povijesti i tajni Crkve, ili
pak uživamo u filmu snimljenom po knjizi Da Vincijev kod.

Možda smo već spremni i za masovno preobraćenje na katoličan­
stvo - u širem smislu riječi. Ovaj 265. papa Rimokatoličke Crkve,
čvrsto se držeći Petrove stijene, odškrinuo je vrata snošljivosti i tole­
ranciji. No, hoće li njegov(i) nasljednik(ci) prihvatiti gomilanje doka­
za koji upućuju na to, da su uzdrmani sami temelji kršćanstva? Pre­
ma luteranskom svećeniku Jeffreyu J. Bützu, prava Stijena Petrova bio
je zapravo Jakov, a prizor opisan gore trebao se događati u Jeruzale­
mu. Uzgred budi rečeno, Jakova o kojemu govorimo nazivali su još i
Jakov Pravedni, a bio je rođeni brat Isusa Krista i drugi po redu sin
Marije i Josipa.

To je senzacionalna teza, koju je Bütz pomno istraživao radeći na
svome doktoratu iz teologije na Luteranskom teološkom sjemeništu
u Philadelphiji. Sam sebe ubraja u onu "liberalnu" struju na luteran-

skom spektru, a godina 2002. - baš kada je dovršavao svoj rad, po­
dudarila se s kontroverznim otkrićem drevne bliskoistočne kostur­
nice (pogrebne kutije) sa zaprepašćujućim natpisom, ispisanim na
aramejskom jeziku, dijalektu hebrejskog kojim su govorili Palestinci
u Isusovo vrijeme. Na njoj je pisalo: "Jakov, sin Josipov, brat Isusov".
Odmah probuđena zanimanja za ovo otkriće i posve uvjeren da bi
upravo razumijevanje Jakovljeve prave uloge u Isusovoj misiji moglo
pomoći u nadvladavanju sve veće provalije koja narasta između krš­
ćana, Židova i Muslimana na tom području, Bütz je svoje istraživa­
nje odmah proširio i nedavno ga objavio u knjizi pod nazivom Isusov
brat i izgubljena učenja kršćanstva.

"Jakov je postao subjektom sukobljavanja već u doba samog osni­
vanja kršćanstva," rekao je Bütz u razgovoru autorici ovoga članka. I
iz tog se razgovora može osjetiti koliko je on otvoreno ponosan na
znanstveni način, kojim je iznosio svoje zaključke, kako zbog njihove
pristupačnosti laicima, tako i zbog ustrajavanja na činjenicama. Ustvr­
dio je da "istodobno iznošenje tuđih otkrića omogućava pojavljiva­
nje veće slike o tom pitanju", a moglo bi olakšati i "pomake što se
pojavljuju na području proučavanja kršćanskih zapisa". Nadodao je i
da je toj zadaći pristupio "okom forenzičkog znanstvenika, koji na mje­
stu zločina traga za najsitnijim djelićima što će ga dovesti do istine."
Koristeći se kanonskim evanđeljima i Pavlovim poslanicama, tekstovi­
ma starih crkvenih otaca, te apokrifnim i gnostičkim zapisima, Bütz
dokazuje da su glavna Isusova učenja čvrsto ukorijenjena u židovskoj
tradiciji, te naglašava kako rano kršćanstvo nije bila nikakva drukči­
ja, udaljena religija, već ustvari - jedna od sljedbi judaizma. "Treba
upamtiti," kaže, "da je Isus bio židovski rabin i vjerojatno ga nije zani­
malo pokretanje neke nove religije zvane kršćanstvo. On je slijedio
Mojsijev zakon, upravo kao i njegov brat Jakov."

Za Bütza, kao i za sve veći broj učenjaka, istraživača i Protestant­
sku Crkvu kao tijelo, odavno je razriješeno pitanje je li Isus imao ili
nije imao braće. "I u samoj Bibliji postoje brojna spominjanja njego­
vih četvero braće i (najmanje) dviju sestara," napominje. A ako je
Isus imao braće, očito je da mu majka nije ostala djevicom (Bütza ne
zanima pitanje Isusova začeća - je li ono bilo "bezgrešno" ili više na­
lik uobičajenom), što predstavlja golemi problem Rimokatoličkoj
Crkvi, gdje se ortodoksija snažno oslanja upravo na Mariju kao djevicu.

Kao izvanredni profesor predmeta "Religije svijeta" na Penn State
University's Berks-Lehigh Valley College, Bütz predaje svojim studen­
tima ono, što inače baš i ne govori svojim župljanima u luteranskoj
crkvi Grace u Belfastu, Pennsylvania, naime - da Isus Krist jest bio
obećani Mesija, da jest Gospodin i Spasitelj - ali ne i Utjelovljeni Bog.
Isto ovo vjeruju i Muslimani, kao i Židovi, a prema Biitzu, tako su vje­
rovali i Jakov te mnoge druge sljedbe ranoga kršćanstva.

Kao znanstvenik i istraživač ( jer, Bütz je također sa sjajnim ocjena­
ma - magna cum laude - završio i Moravian Theological Seminary),
on se bez poteškoća zbližio s uvjerenjem da Krist nije bio utjelovljenje
Boga samoga. Međutim, kao nagrađivani luteranski pastor, i dalje se
čvrsto drži tradicionalnih kršćanskih evanđelja. "Nikada ne bih s pro­
povjedaonice propovijedao da Isus nije Sin Božji," tvrdi, "ali sada, kada
je izašla moja knjiga, iznenadilo me što sam otkrio kako je moje 'stado'
znatno otvorenijeg uma negoli što sam mislio da će biti."

To, što danas istodobno i propovijeda i podučava, gotovo graniči
s čudom. Odrastao odgajan u luteranskoj vjeri uz pet starijih poluse-
stara, Bütz je postao samoizgrađeni "... otpadnik post-konfirmacije.
Već sredinom srednjoškolskih dana obuzele su me prve sumnje u
vlastitu vjeru," pripovijeda, "a kada sam diplomirao, držao sam sebe
- ateistom." Kako nije bio od onih tihih, samozatajnih tipova, onako
evangelistički nastrojen glede ateizma, Bütz je stoga krenuo uvjerava­
ti svoje prijatelje, uvjerene kršćane, da su bili prevareni.

Kakvih desetak godina kasnije, krajem 1980.-tih, preko noći je doži­
vio obraćenje. "Upravo sam pročitao zadnji odlomak knjige Sveta
krv, sveti gral i razmišljao o tome koje ću od argumenata iz nje koristiti
u budućim raspravama sa svojim kršćanskim prijateljima," prisjeća
se Bütz. "Bilo je oko dva ili tri sata ujutro, kada sam odjednom jedno­
stavno osjetio Kristov duh u svojoj sobi. Nisam vidio baš ništa, niti
sam čuo kakav glas... ali, bio sam posve uvjeren da mi se ukazao sam
Krist. Bilo je to snažno, opijajuće vjerovanje srca."

Pa iako je njegovo preobraćenje bilo gotovo jednako trenutačno
kao i ono svetoga Pavla (premda manje dramatično), budući prote­
stantski svećenik postajao je sve manje očaran tim čovjekom koji je
Isusa zapravo približio i donio nežidovima. "Pavao se svađao s Jako­
vom i Petrom oko toga trebaju li goji prihvatiti Mojsijev zakon žele li

postati Isusovim sljedbenicima, ili ne trebaju," objašnjava Bütz. "On
nije držao da bi ih trebalo obrezivati," (što je posve razumljivo, nadodat
će). Pavao, čija se poruka više bavila vjerom negoli djelima, postajao
je sve omiljeniji. I rimska je država kasnije prigrlila njegovu verziju
evanđelja, da bi na kraju postao stožernim čovjekom protestantizma,
i posve izgurao te u podzemlje prognao Jakovljevo kršćanstvo, zasno­
vano na judaizmu.

Sve grane kršćanstva vjerovale su da je Petar bio vođa apostola, ali
su - prema Bützu - istraživanja pokazala kako je i to bio nesporazum.
"Nakon Isusova uskrsnuća, Jakov je postao vođom apostola. Naravno,
ova njegova uloga vođe prešla bi i na sljedeće pokoljenje." On ukazuje
na Petrov podređeni položaj u odnosu na Jakova u događaju, što se
zbio u petnaestom poglavlju Djela apostolskih. "Tijekom sabora u
Jeruzalemu, prvoga okupljanja svih apostola, okupili su se svi vođe
rane Crkve kako bi raspravili, kolikog bi se dijela Mojsijeva zakona
trebali pridržavati "pogani" ili goji, da bi ih se moglo držati Isusovim
sljedbenicima. Ovaj je sukob razriješio Jakov, ustvrdivši da njih ne
treba obrezivati, ali da moraju slijediti barem minimum Tore," obra­
zlaže Bütz i odmah nastavlja s "Antiohijskim sukobom", opisanim u
Pavlovoj poslanici Galaćanima.

"Tamo su Židovi i pogani jeli zajedno, što je već samo po sebi krše­
nje Mojsijevog zakona. Jakov je dočuo da Petar podržava takvo "za­
jedništvo stola" s poganima u Antiohiji, i rekao mu da je s time otišao
predaleko." Opet je Petar u podređenoj ulozi u odnosu na Jakova, za
kojega Bütz vjeruje da je bio pripadnik nazarena - vrlo stroge, asket­
ske židovske sljedbe, pa odustaje od ovakve prakse. "Ako je itko zaslu­
žio ponijeti naslov Prvoga Pape Crkve, tada je to Jakov, a ne Petar,"
tvrdi Bütz, naglašavajući usto da - premda je bio žestoki zagovornik
pridržavanja zakona, upravo je Jakov bio onaj koji je omogućio Pavlu
da nastavi sa svojim misijskim radom. "On je udario pečat na odobre­
nje rada s poganima po misijama, samo što nije očekivao da će Pavao
otići toliko daleko, i da će na kraju govoriti kako nije potrebno pridr­
žavati se ni Mojsijeva zakona, niti Tore, već da je dostatna vjera u
Isusa Krista. I upravo to je bio onaj pravi raskol, što je doveo do toga
da je kršćanstvo postalo zasebnom religijom."

Bütz se pita koliko je drukčija mogla biti povijest zapadne civili­
zacije, da je sjedište kršćanstva onda ostalo u Jeruzalemu. Smatra da