Douglas Kenyon Zabranjena religija

čiji su iznimni životni putovi u njima stvorili određenu supstancu
koja preživljava smrt." Ovo starčevo vjerovanje postat će tako i izvori­
štem Gurdjieffljeva uvjerenja da sami moramo "istesati" vlastite duše,
kako bismo si osigurali život nakon smrti, kao i uvjerenja o stvaranju
tvari zvane Askokin, kojom "mi dajemo hranu Mjesecu".

Brookov film dalje prikazuje čitav niz Gurdjieffljevih susreta s
okultnim. Čovjek nalik zombiju ustaje iz svoga groba; za to mora biti
odgovoran neki demon, pa stoga stariji seljani prerežu vrat mrtvacu.
Našavši se u stanju transa zahvaljujući dervišima, neki se dječak bez­
uspješno bori i nastoji prekinuti magični krug, nacrtan na tlu; u tome
mu priskače i pomaže sam Gurdjieff - istupa i povlači dječaka u si­
gurnost. Budući učitelj i guru nazočuje potom "okretanju ploče", gle­
da iscijeljenja inače strašnih, smrtonosnih bolesti pomoću jednostav­
nih napitaka - i njegovo zanimanje za ezoteriju buja.

Brookov se film tada usredotočuje na goruću želju odraslog Gur-
djieffa da otkrije tajno Bratstvo Sarmounga, za koje se govorkalo da
raspolaže prvobitnim ezoteričkim znanjima i spoznajama. Sam Gur­
djieff napreduje zahvaljujući nizu važnih susreta s "iznimnim ljudi­
ma". Vrhunac ovih poznanstava događa se kada Gurdjieff sa svojim
suputnikom zavezanih očiju jaše stjenovitim vrletima turkistanske
visoravni, dok ih vode četiri pripadnika plemena Kara-Kirgiz. Njiho­
vo je odredište tajni manastir Bratstva Sarmounga.

Stigavši do manastira nakon punih dvanaest dana, Gurdjieff ubr­
zo svjedoči tajnim plesovima koji su se ondje očuvali tisućljećima;
on u pokretima plesača uspijeva dešifrirati kretanja planeta i osnovne
oblike tajanstvenih znanja. Ovi plesovi, izvedeni kako valja, služe za
buđenje sjećanja i prisjećanje na takva znanja u dušama plesača. Ubr­
zo nakon toga, mladi se Gurdjieff, nalazeći se još uvijek u tajnom
manastiru Bratstva Sarmounga, tužno oprašta od svoga najdražeg
prijatelja koji odlazi u drugi jedan manastir na Himalajama - i tim
rastankom Brookov film i završava.

No, život Gurdjieffa tek se ovdje počinje kretati svojom dugačkom
i spektakularnom putanjom. Nakon brojnih i neopisanih putovanja
po Dalekom i Bliskom istoku u potrazi za okultnim znanjima, ovaj se
armenski ezoterik i pustolov vratio u Rusiju i započeo održavati sato­
ve tajnih plesova i predavanja o Četvrtom putu, koja je njegov učenik

P. D. Ouspensky podrobno i briljantno opisao u svome djelu U po­
trazi za čudesnim. Bilo je to 1915. godine. Ubrzo su Prvi svjetski rat
i Velika ruska revolucija nagnali Gurdjieffa da s malenom skupinom
svojih posebno uspješnih učenika pobjegne dalje na istok, i to pod
iznimno teškim i napetim okolnostima. Ta je grupa odabranih traži­
telja sama prešla Kavkaz, nakratko se zadržala u gruzijskom gradu
Tiflisu, te nastavila prema Konstantinopolu, a otamo krenula za Berlin
i konačno se skrasila u Parizu.

Tijekom 1922. godine Gurdjieff je unajmio Prieure des Basses Lo-
ges, u blizini Fontainebleaua. Ovdje je započeo sa svojim slavnim i
kontroverznim (vrlo dobro dokumentiranim) radom, te utemeljio
svoj Institut za skladni razvitak čovjeka, koji je mogao dugo postojati
da ga strašna automobilska nesreća 1924. godine nije primorala na
zatvaranje Instituta. Tada se učitelj slaba i narušena zdravlja okrenuo
pisanju knjiga. Susreti s iznimnim ljudima (prva od njegove tri knji­
ge) bila je objavljena tek 1960. godine. Od 1934. pa sve do svoje smr­
ti 1949. godine Gurdjieffje živio u Parizu, nastavljajući s primanjem
i podučavanjem pokojeg učenika. No, njegov rad nije umro zajedno
s njim; on se nastavlja i danas, po raznim školama i u različitim zem­
ljama.

Gurdjieffljeva učenja i metodološka misao potječu od tajnog Brat­
stva Sarmounga; učitelj ih je produbljivao u ranijim desetljećima svo­
ga života, a ona se i danas aktivno uče, ali i profinjeno prožimaju
kulturološku svijest našega doba. Jer, jako pojednostavljeno rečeno,
Gurdjieff je propovijedao da čovječanstvo obitava kroz četiri stupnja
svijesti. Golema većina zadržava se na prvoj razini, u nekoj vrsti živo­
tinjskog, nesvjesnog "spavanja". Na drugoj dolazi do "buđenja svije­
sti", kada je čovjek tek sporadično svjestan da zapravo spava. U trećoj
razini dolazi do "samosvijesti" ili "samoprisjećanja", kada se čovjek
počinje aktivno kretati prema višoj svijesti, nastojeći urediti svoja tri
središta - fizičko, emocionalno i intelektualno. Četvrto je stanje uzdi­
zanje do objektivne svijesti i uspostavljanje Četvrtoga puta za život.

Tehnike Gurdjieffa, koje je promicao na svojim podukama i preda­
vanjima u razredu, smjerale su k postizanju objektivne svijesti i često
su djelovale okrutno; naravno, danas više nitko ne sumnja u to da je
on zapravo bio pobornik onoga što nazivamo "grubom ljubavlju";

vjerovao je da smo toliko zamrznuti u svojim stanjima, te da naša tri

središta toliko beznadežno, mehanički i nenadzirano nemaju baš ni­

kakvog dodira jedno s drugim, da nas je potrebno snažno šokirati,

iznenaditi i/ili praktički zlostavljati, kako bismo odstupili od njiho­

vih uobičajenih, postojećih stanja.

Tako je, primjerice, u vježbi zvanoj Stop, učenik morao glumiti

mrtvu osobu i ne reagirati, što god da mu se događalo. Tako frustri­

ran i izbačen iz uobičajenog stanja, zapravo je bio primoran na posve

novu (ne)reakciju. "Dobrovoljna patnja" održavala bi učenika uronje­

nog u sve aktivnosti i daleko nakon što bi počeo osjećati bol, te u

uobičajenim okolnostima zahtijevao da se vježba prekine; ovako, on

je bio primoran pronaći nove, dotad neiskušane - i možda obećavaju-

će - veze između svoja tri središta. Sveti pokreti i plesovi koji su učeni­

ke uvodili u nove (ili, kako bi Gurdjieff rekao - drevne i zaboravljene)

načine i obrasce fizičkog, a slijedom toga i emocionalnog i intelektualn­

og ponašanja, dopuštali su daljnje slamanje uvriježenih starih navika,

te otvarali putove za obnavljanje sklada između tri središta svakoga

pojedinca.

Bilo je i mnogo drugih vježbi. One su se usmjeravale na Gurdjie-

ffljev magistralni koncept prisjećanja na samoga sebe. Pokušat ću to

opisati ovako (čineći pritom grdnu ne­

pravdu ovim tehnikama): svi mi moramo

u svakom trenutku nastojati spriječiti

vlastito tijelo da reagira na stare, naučene

načine i obrasce ponašanja. Neprestano

moramo dijeliti našu pozornost na dvoje

- na ono što nam neka stvar radi, i na pro­

matranje toga kako nam to radi. Na taj je

način možemo promatrati, možda i pro­

mijeniti, i nikada nećemo prestati zadr­

žavati distancu između naše objektivne

svijesti i akcija koje su izvedene u njezino

ime; tako se možemo nadati da ćemo iz­ Slika 33.1: Neusporedivi G.
bjeći i užasu svakog jezivog trenutka, te I. Gurdjieff, čija su učenja
krenuti korak dalje u pravcu Četvrtog stvorila novi temelj na polju
puta. proučavanja svijesti.

Protekla desetljeća nisu dočekala značajan porast brojnosti onih,
koji su odlučili krenuti Gurdjieffljevim putom. Čak i u najboljim vre­
menima - u doba rada pariškog Instituta - njegovi su kritičari bili
brzi na ukazivanju, kako se ne čini da se njegovi učenici baš mijenjaju
na bilo kakav način, a najmanje ne brzo i djelotvorno, te kako izgleda
da su mnogi više zatravljeni samim Gurdjieffom i njegovim radom.
To je mnoge natjeralo na zaključak da silno vježbanje u "prisjećanju
na samoga sebe" zapravo ne dovodi do stanja objektivne svijesti. Ili,
da ta objektivna svijest, što god ona bila, nema previše veze s poništa­
vanjem ega, s nirvanom ili "uspostavljanjem u Sebi" poznatim iz
Siddha joge (koja ovo željeno stanje opisuje znatno klasičnijim i lakše
shvatljivim pojmovima).

Gurdjieffljevo "Prisjećanje na samoga sebe", kojemu je cilj naglaša­
vanje ne-identičnosti između Ja i njegovih akcija, kod svakoga doziva
neprestanu pozornost i usmjerava je na individualna djela riječima
na takav način, da se pozornost zapravo neprestano odvlači na ego;
klasična meditacija jogija, za razliku od ovoga, usmjerava pozornost
na ono više, unutarnje Ja. Tijekom jedne stanke za ručak u ljeto 1926.
ili 1927. godine, dok se još nalazio u Prieureu, Gurdjieff je na rasnoj
osnovi kritizirao slavnog esejistu i filozofa Walda Franka, te izbor nje­
gove nove bračne družice. Frank ovo nikada nije zaboravio učitelju
ezoterije, a njegove opaske u znatno kasnije izdatom radu Ponovno
otkriće, mnogima se čine kao pomno i na jednom mjestu prikupljeni
svi nedostaci Gurdjieffljeve teorije o "prisjećanju na samoga sebe".

Priznajući potrebu rasterećenja samih sebe od prepreka koje nam
onemogućuju spoznavanje istine, i za koje je uglavnom zaslužan naš
ego, Frank svejedno naglašava da se "nikada nisu raspravili vrijednos­
ni aksiomi izvorne metode... Metode, usmjerene na oslobađanje sa­
moga sebe od vlastitog ego-središta, koja se pretvorila u oruđe za ra­
zvijanje tog istog ega... Ono 'Ja' koje promatra tijelo i svijet oko sebe
ostaje - nepromjenjivo i isto 'Ja'". Na kraju je Frank Gurdjieffljev 'ego
snage' povezao s Mussolinijevim egom.

Neki se pitaju nije li i Gurdjieffovo osobno skandalozno ponašanje
pridonijelo njegovu pravu, da od svojih učenika zahtijeva visoki stu­
panj odanosti i neupitne poslušnosti njemu osobno, što je i činio. Ja­
mes Moore u svojoj knjizi Gurdjieff: Životopis citira T. S. Matthewsovo

šaljivo izrečeno mišljenje: "Njegove su ga sljedbenice očito obožavale,
a nekima, koje su naišle na posebno blagonaklon učiteljev pogled, os­
tao je i vidljiv spomen: crnomanjasta dječica vodnjikavih očiju."

Ali, Paul Beekman Taylor - čija je polusestra bila Gurdjieffljeva ne­
zakonita kćerka, opisao je u knjizi Gurdjieff i Orage njegovo, pokat­
kad istinski okrutno ophođenje prema brojnim ljubavnicama i vlasti­
toj djeci koju je imao s njima. No, jedna od onih koje sigurno nije
isključivao iz svoga života bila je i Jeanne de Salzmann, koja je postala
njegovom nasljednicom te vodila Zakladu Gurdjieff nakon njegove
smrti u Parizu 1949. godine. Na tom se mjestu nalazila do 1990. godi­
ne, kada je umrla s navršenom stotinu i jednom godinom. De Salzma-
nnova je 1926. godine Gurdjieffu rodila sina Michela, i njezin se sin
- "tamnoput i vodnjikavih očiju" - i danas nalazi na čelu ove pariške
institucije.

Kritičari su se pitali je li taj veliki broj odnosa s (ponekad i) uda-
tim sljedbenicama Gurdjieffa uistinu učinio na bilo koji način druk­
čijim od zloglasnog gurua Rajneesha, koji je u Sjedinjenim Američ­
kim Državama obvezatno imao odnose sa svim svojim sljedbenicama,
te posjedovao devedeset i devet automobila marke Cadillac (začudo,
i Gurdjieff je bio veliki zaljubljenik u automobile).

Sljedbenici Gurdjieffa, međutim, žestoko odgovaraju protupita-
njem: "A kakve veze ima slabost ili dvije, za nekoga tko se ostvario u
objektivnoj svjesnosti?" Ipak, to može biti pitanje - ne morala, već Bića
samoga (riječi koju je Gurdjieff rado koristio i koja zauzima visoko
mjesto u njegovoj eshatologiji): može li se ženskar uistinu do kraja i
posve odvojiti od učitelja i filozofa, a naročito kada se radi o čovjeku
kakav je Gurdjieff, koji je samoga sebe držao "ostvarenim" u objektiv­
noj svijesti i posve integriranim s njom? Pod integriranim ovdje mi­
slim na to, da se nije držao "zbirkom niza Ja", kao što se doživljava
većina ljudi, nego jedinim, samim "Ja".

Ne bi li jedno područje moralo ozbiljno utjecati na ono drugo?

Posljednjih se godina obnovilo zanimanje za Gurdjieffljev bizarni
roman od 1238 stranica, pod nazivom Belzebub priča bajke svom
unuku, i to zahvaljujući godišnjim međunarodnim konferencijama
pod nazivom Sve i sva ili All and Everything, koje koordinira Seymour
B. Ginsburg iz Miamija i Chicaga. Ovi su istraživači naglasili da bi i

ovaj roman, kao i sam autor, mogli ipak nositi dublje značenje nego
što se ranije mislilo. Gurdjieff je taj roman napisao prije mnogo godi­
na, koristeći pritom posve slobodno i nadarenost svojih učenika i
učenica, koji su govorili mnoge jezike. Namjerna smušenost njegova
stila (koje se držao, kako je sam rekao, da bi spriječio čitatelja u pre­
brzom shvaćanju pravoga značenja, pri čemu je ovakvu strategiju na­
zvao 'zakapanjem psa') zapravo zakrinkava ono, što su nekadašnji
stripovi znanstvene fantastike nazivali "svemirskom operom". Samo,
ova je svemirska opera posjedovala i dvije velike razlike: u njoj je glav­
ni lik Belzebub ili Sotona, a sama knjiga želi biti ni manje ni više
nego - alegorijski pregled čitave povijesti čovječanstva, sve tamo od
rođenja našeg planeta, pa do pada čovječanstva, i njegova mogućeg
otkupljenja.

Čak su i neki poznati znanstvenici ubrojili Belzebub priča bajke
svom unuku među djela velike tradicije epova o Padu Čovjeka, kakva
su Izgubljeni raj, ili kasnije poeme Williama Blakea, ili pak Finnega-
novo buđenje Jamesa Joycea.

Upitani zbog čega Gurdjieffljev roman mora biti baš toliko čudan
i neproziran, njegovi pobornici tvrde da je to stoga što su Belzebubove
priče istkane od jedinstvenog i golemog znanja autora i njegovog razu­
mijevanja drevnih, ezoteričkih i izgubljenih spoznaja i učenja. Upita­
ni zbog čega svoj ionako težak roman Gurdjieff mora još više i namjer­
no zamagliti svojim stilom, oni kažu da je takva strategija u skladu s
općom Gurdjieffljevom strategijom "dobrovoljne patnje". Pritom obi­
čno citiraju riječi svog učitelja o njegovim ranijim godinama: "Želio
sam oko sebe stvoriti takve uvjete, koji će čovjeka neprestano podsje­
ćati na smisao i cilj njegova postojanja, uz izbjegavanje rascjepa iz­
među njegove svijesti i automatskih manifestacija njegove prirode."

Sy Ginsburg tome dodaje: "Gurdjieff je želio da se njegov roman dva
puta pročita u tišini, a treći put naglas. Misli se kako čitanje naglas
dopušta sadržaju da znatno snažnije dospije do uma i uzburka osjeća­
je. Pritom je od suštinskog značaja da čitanje naglas onih oko 500 rije­
či plus još nekih posebnih riječi koje je Gurdjieff koristio iz vrlo razli­
čitih jezika zvuči "univerzalno", te ostavlja još moćniji dojam na
emocionalno središte."

Ginsburg, koji opširno obrađuje Belzebubove priče, vjeruje kako
bi ta knjiga mogla biti rekapitulacija posljednjih šest reinkarnacija

Gurdjieffa, do kojih je stvarno došlo. On također vjeruje da bi upravo
Gurdjieff mogao biti onaj "majstor plesa", za kojega je osnivačica Teo-
zofskog društva Helena Blavatsky prorekla, da će biti veliki učitelj ezo-
terije u prvom dijelu dvadesetog stoljeća.

No, ma koliko se čudnima mogle nekome učiniti intelektualne
doktrine G. I. Gurdjieffa, ma koliko njegovo ponašanje ili metode
rada bile neumjesne, nema sumnje da misao i tehnike učenja ovog
iznimnog ezoterika i prvog promicatelja "okrutne ljubavi", i dalje na
profinjeni način nastavljaju utjecati na današnje društvo. Možda će
novoizazvano zanimanje za njegove Belzebubove priče, koje potiču
skupine kakva je Konferencija Sve i sva, ali već i neka sveučilišta - taj
utjecaj pretvoriti i u nešto znatno više od toga.

ŠESTI DIO

DUH I DUŠA

34. POGLAVLJE

Istjerivanje zlih duhova

Psihoterapeutkinja ukazuje na korijene
svojega pionirskog rada

Cynthia Logan

Sigurno se sjećate filma Egzorcist, i onih jezivih scena koje su u gleda­
teljstvu diljem svijeta izazivale najraznovrsnije reakcije? I dok su neki
uživali u pojedinim intenzivnim prizorima, te film shvatili tek kao
dobru zabavu, mnogi su po prvi put doživjeli neugodan susret s ener­
gijama, koje bismo rado pripisali bujnoj mašti Hollywooda, ali - ne
možemo. Doista, postoji mnogo dokaza da se Zlo manifestira na Ze­
mlji, djelujući kroz ljude, životinje, pa i samu prirodu. Od zlog duha
zatočenog u tijelu čovjeka (kojega je Isus istjerao i izgnao u svinju)
do okrutnih, besmislenih ubojstava i izopačenih mučenja što se doga­
đaju širom svijeta, Sotona pokazuje svoje pravo lice. Ali, Zlo ne sadr­
ži samo ovakve velike devijacije.

Sve veći broj ljudi tvrdi kako osjećaju da ih je opsjeo demon, i to
na suptilne načine koji se iskazuju kroz razne fizičke, mentalne i emo­
cionalne simptome i okolnosti. Za njih nisu tek fraze kada se kaže
"Vrag me natjerao da to učinim," ili "On se bori sa svojim demonima,"
ili možda "Što te obuzelo da si učinio tako nešto?!". Oni su sigurni da
je na njih utjecala neka zla demonska sila i, nakon što prvo pokušava­
ju pomoći sebi konvencionalnim metodama, mnogi se okreću dr.
Shakuntali Modi da bi iz njih "izgnala duha".

Doktorica Shakuntala Modi, psihoterapeutkinja koja vodi vlastitu
ordinaciju u Wheelingu, Zapadna Virginia, zabilježila je da, "iako se
čini kako istjerivanje demona ima značajnu i dugu povijest u New
Ageu, najraniji dokazi o potrebi bavljenja duhovima mogu se otkriti
u radu primitivnih vračeva ili šamana... Kasnije se pojavljuju i čarob-

njaci koji koriste molitve, trave, razne napitke i glazbu da bi izazvali
stupanj spiritualne svijesti potreban za izgon zlih duhova. Grci i Rim­
ljani su vjerovali da su sve vrste manija uzrokovane opsjednutošću
osobe zlim duhovima, koji su predstavljali 'kult mrtvih'." (Zanimljivo,
nasuprot tome, Arapi su vjerovali kako je upravo takve ljude Bog po­
slao zato, da ostalima govore istinu, pa su ih stoga štovali kao svece).

Prema dr. Modi, povijest psihijatrije može se pratiti unazad. "Du­
gi niz godina psihijatri su lutali kroz brojne slijepe uličice, tragajući
za alternativnim, 'znanstvenijim' odgovorima o mentalnim bolestima
od onih, kakve su nudili drevni narodi," tvrdi ona. "Danas se svi koji
se bave mentalnim zdravljem vraćaju unazad, zatvarajući puni krug
razumijevanja ranih istraživača poput Platona, koji je ludilo opisao
kao stanje u kojemu se 'duša što želi, odvaja od duše što misli', a upravo
to onda nagoni ljude da čine stvari koje se protive njihovoj racional­
noj prirodi."

Povijest same dr. Modi započela je u središnjem dijelu Indije. Još
kao dijete izgubila je oca, tako da ju je odgajao ujak zajedno sa svojom
djecom, njezinim bratićima i sestričnama. Otkad je znala za sebe že­
ljela je postati liječnicom. Kako obitelj nije bila imućna, dogodilo se
da je trebalo odabrati hoće li ona ili njezin brat krenuti na studij me­
dicine - jer, za oboje nije dostajalo. Brat je žrtvovao vlastite ambicije
da bi ona mogla ostvariti svoje; doista zadivljujući čin, pomislimo li
na predrasude prema spolovima koje inače vladaju u indijskom dru­
štvu.

Dr. Modi je specijalizirala ginekologiju i udala se za glavnog kirur­
ga. Njihov sin Raju rodio se u Indiji. Kad su preselili u Ameriku, Mo­
di je shvatila da će bez podrške šire obitelji, odnosno sustava kojim
su živjeli u Indiji, ili ona, ili njezin suprug morati promijeniti dotada­
šnji posao. "Zanimala me psihijatrija i mislila sam da bi to mogao biti
način da budem i majka, i radna žena," kaže smijući se. Kada je okon­
čala potrebno dopunsko obrazovanje, počela se baviti tradicionalnom
psihijatrijom; kao pomoć je uglavnom koristila hipnoterapiju te stekla
sjajan ugled, i to ne samo među pacijentima; ponuđene su joj i privile­
gije rada u bolnici.

No, 1988. godine je njezina psihijatrijska praksa doživjela pravu i
radikalnu revoluciju. Upoznala je koncept regresije u prošle živote

kada je jedna njezina pacijentica, što je pa­

tila od klaustrofobije, otkrila kako je u

svom prošlom životu bila živa pokopana. Na­

kon regresije, pacijentica se u cijelosti izlije­

čila od svoje dugogodišnje klaustrofobije,

koja joj je dotad gotovo onemogućavala

normalan život.

Ovaj i slični rezultati uvjerili su dr. Modi

da doista postoji ono što je nazivala Božjim

Slika 34.1: Autorica i iscje- djelom, te je ovakve slučajeve opisala u svo­
liteljica dr.Shakuntala Modi, joj prvoj knjizi koja ju je i proslavila, pod
čiji terapeutski rad poma­
že u istjerivanju negativne nazivom Remarkable Healings (Neobična
energije iz pacijenata. ozdravljenja). Prepuna istinitih slučajeva iz
njezine prakse, ova knjiga niže pacijenta za

pacijentom, koji opisuju iste i slične pojave. "Rezultati njihovih izli-

ječenja govore sami za sebe," kaže dr. Modi. "Ljudi ozdravljuju, simp­

tomi nestaju, a sami su iznova u stanju voditi normalne živote." Ona

usto naglašava da olakšanje vrlo često nastupa posve iznenadno i dra­

matično, dok se pacijenti kunu da se osjećaju življima i punijima ener­

gije no ikada prije, ili pak laganima i praznima, kao da im je s leda

upravo skinut golemi teret. Drugi opet tvrde da lakše dišu i da su im

se odnosi s drugima znatno popravili.

Dr. Modi tvrdi da hipnotizam nije ono dramatično, izazvano stanje,

kakvim ga obično zamišljamo. To je prije neka vrsta "usporedne svje­

snosti", koja se postiže kada našu koncentraciju duboko usredotoči­

mo i zatim otkližemo u maštu, ili se toliko udubimo u razgovor, da

posve isključujemo sve što se događa oko nas. "Podsvijest čuva uspo­

mene duše na svaki od naših ranijih života," kaže dr. Modi i dodaje:

"Sve što smo ikada dotakli, osjetili, omirisali, opipali, čuli, iskusili i

učinili - sve je to ostalo zabilježeno, i to ne samo ono iz našega sadaš­

njeg života, već iz svih naših proteklih života, iz vremena između dviju

inkarnacija, pa čak i iz vremena kada je naša duša stvorena i kada je

stvoren čitav Svemir."

Budući da nam podsvijest može dozvati sve ove uspomene, dr.

Modi misli kako je od velike važnosti u sve uključiti i svjesni um.

Zato ona namjerno izbjegava uporabu klasičnih načina i tehnika opu-

štanja vezanih uz hipnozu (poput odbrojavanja unazad i sugeriranja
pacijentu da postaje pospan). "Učenje je proces koji se odvija svjesno,"
naglašava ona. "Zato i naša svijest treba biti budna i svjesna svega što
se događa oko nas, i to bez guranja nazad u podsvijest uspomena
koje nailaze!"

Prema riječima pacijenata koji su prošli kroz njezinu hipnozu, ne­
ki su od njih osjetili čvrstu ogradu oko vlastitog energetskog polja ili
aure, kao da su sputani teškim oklopom. Ova je ograda spriječila
duhove izvana da ih ometu i pristupe im. Drugi su isto osjetili granice,
ali - lake, prozračne, magličaste, kroz koje su duhovi lakše prolazili
da bi kroz taj štit prodrli do njihovih tijela. Razni fizikalni i emocional­
ni uvjeti, ponašanja i situacije mogu nekoga otvoriti psihičkoj opsje­
dnutosti. "Mi smo najranjiviji kad smo bolesni, povrijeđeni, nesvjesni,
pod utjecajem lijekova ili anestetika," kaže dr. Modi. Upozorava i da
igre poput "Tamnica i zmajeva" (D&D kao kratica za Dungeons and
Dragons), uporaba Ouidži ploče (za prizivanje duhova), gdje se koristi
automatsko pisanje ili kanaliziranje, doista mogu prizvati - neželje­
ne "goste".

To su zastrašujuće stvari. I - kao da se ne moramo i previše boriti
s koječim tijekom trauma iz sadašnjega rođenja i života, dr. Modi nas
uvjerava kako nam naše duše, ostajući u svojoj jezgri iste, mogu prika­
zati i fragmente iz raznih drugih dijelova prošlih ili sadašnjih život­
nih trauma, ili nas odvesti da pomognemo ili produžimo boravak s
našim voljenima, preminulima. Kaže da nas mogu opsjedati i duhovi
još uvijek vezani za Zemlju, ili demoni koji u nas mogu čak usaditi i
lažne uspomene na protekle živote!

Pa i strašnije od toga - oni se čak mogu poslužiti mehaničkim ure­
đajima, koji se upliću u nebesko vodstvo te negativno utječu na nas,
kako je to na sebi iskusila pacijentica dr. Modi, imenom Josephine,
koja je patila od neobičnog oblika bulimije. Prema njezinim riječima,
mračna bića su joj projicirala promidžbene spotove za hranu, i to
uređajima koje su implantirali iznad njezinog mozga; to ju je nagoni­
lo da neprestano misli na tu hranu, i na kraju se tih proizvoda toliko
najede i prejede, da bi na kraju morala baš sve povratiti.

I drugi su joj pacijenti opisivali svakojake uređaje koji su na njih
vršili pritisak, gurali ili izvlačili njihove različite organe i dijelove tkiva
iz njihovih tijela. Tvrdili su kako su ti uređaji služili za aktivno ili pa-

sivno "fizičko razmještanje", da je svaki bio posebno oblikovan i skro­
jen za postizanje posve određenog cilja, poput vršenja pritiska na
neki određeni živac, strašnog stiskanja dviju kosti toliko, da bi se na
kraju sabile jedna u drugu, i slično. Bilo je i uređaja u obliku zdjele
koji su služili za "fokusiranje i pojačavanje", ili strojeva za izazivanje
valova boli, a i "upijača crne energije" koji nisu izravno izazivali aktiv­
nu bol, već prije stanje kronične patnje.

Premda se demoni pojavljuju namjerno i dijabolični su, dr. Modi
strastveno brani prakticiranje njihova oslobađanja: "Ja ih doista doživ­
ljavam kao svojega drugog pacijenta," kaže. Tvrdi da se i najmračniji
duh može preobraziti i odaslati u svjetlost. Navodi i osnovnu razliku
između egzorcizma i takvog oslobađanja od duhova: "Egzorcizam je
religiozni obred kojega obilježava oštar i snažan izgon demona. Tu
dolazi do izravnog sukobljavanja, do izbacivanja demona silom, kao
i do posvemašnje psihičke i fizičke iscrpljenosti kako egzorcista, tako
i subjekta s kojim radi. Ovdje se iznosi presuda protiv samog demona,
on se proklinje i istjeruje. No, čitavim postupkom može ovladati Soto­
na i okrutno ga kazniti; može prijeći u drugu osobu, ili se vratiti u
osobu iz koje je bio istjeran."

Dr. Modi napominje da kod njezinog postupka, prije no što se
uopće prihvati oslobađanja duha, njezin mogući pacijent mora obavi­
ti potrebne pretrage kako bi se isključili biokemijski utjecaji i organski
poremećaji mozga, poput onih kakve imaju oboljeli od shizofrenije.

Nježan i topao glas je onaj, kojemu se ljudi obraćaju da bi im po­
mogao riješiti se napasti i izgnati demona. Indijski naglasak dr. Modi
dodaje osobinu melodioznosti njezinom smirenom tonu, punom
poštovanja. Tipična terapija s uključenom regresijom u prošle živote
obuhvaća sljedeće korake: utvrđivanje vremena i identifikaciju -
kada ona od pacijenata traži da pogledaju u svoja stopala i opišu joj
kakvu obuću imaju, jer ih to dovodi do prepoznavanja samih sebe i
tko su bili u tom životu; obradu traumatičnog događaja koji iz toga
života izranja pred pacijentom, tijekom čega dr. Modi vodi svoje paci­
jente kroz taj događaj podpitanjima i ohrabruje ih, tražeći da ga se
prisjete, iznova prožive i posve se oslobode svoje traume; na kraju s
njima prolazi kroz proces umiranja u tom životu, odlaska na nebo i
iskustava koja su stekli "u svjetlosti".

Obično joj oni ova iskustva opisuju kao sastavljena od nekoliko
faza: ondje ih radosno dočekuju bića svjetlosti, zatim slijedi "ventili­
ranje" (u kojoj osoba podvrgnuta terapiji može biti pozvana da provje-
tri svoje emocije), čišćenje duše, pregled života, mogućnost da prepo­
znaju druge ljude i stvore poveznice između bivšeg i sadašnjeg života,
te mogućnost da oproste i drugima, a i samima sebi. "Najteži je korak
u tom opraštanju nastojanje da se samome sebi oprosti zato što smo
povrijedili druge ljude," kaže dr. Modi. "Kada zatražim od pacijenta
da se osvrne unazad i pogleda trenutke u kojima je nekoga povrijedio,
gotovo u pravilu će mi reći kako je vidio i demone koji mu šapuću i
nagone ga da učini loše stvari."

Kada se okončaju ova iskustva, dr. Modi kreće prema lociranju,
povratku i integriranju tih rastrganih dijelova duše, te iznova ustroja­
va osobnost pacijenta u prošlom životu. Napominje da njezini paci­
jenti Nebo često opisuju kao sferu sastavljenu od dva dijela: "Vanjski
dio je nešto poput trijema kuće, na kojemu sve stvari imaju svoj zemalj­
ski oblik; nakon čišćenja duše, pregleda života i odmora, duša odlazi
stazom koja vodi u unutarnji dio, a tamo sve poprima spiritualne ob­
like." Ovdje - ponavljali su joj mnogi pacijenti - oni uče, raspravljaju
s ostalima i stvaraju planove za sljedeći život. Ovo planiranje uključu­
je osobne, ali i zajedničke ciljeve čitave skupine.

Kada se jednom tako očisti od trauma iz proteklog života i/ili op­
sjednutosti demonima, pacijentima se savjetuje da ostanu u području
svjetlosti tijekom zaštitnih molitava, koje se mole dva puta dnevno.
Dr. Modi predlaže svojim pacijentima da zahtijevaju od svojih anđela
neka "uklone sve što je vezano uz zemaljsko, uz demone i slična bića,
sve mračne štitove, tamne energije i uređaje, te bilo kakve mračne veze
iz njihova tijela, aure, duše i srebrne niti, ali i iz njihovih kuća, radnih
mjesta, automobila i mjesta na kojima se rekreiraju; zatim ih treba za­
moliti da oni sami ispune cijelo biće pacijenta i zaštite ga, obujme ga
i obaviju mjehurom svjetlosti i refleksivnim 'duhovnim zrcalima. "Vi,
jedino i samo Vi imate pravo živjeti u svome vlastitom tijelu/umu!"

I premda dr. Modi osjeća da nakon svega opet razgovara s dušom,
koja je u cijelosti integrirana i oslobođena pritiska bilo kakvih stranih
bića, ona i dalje odbija da je se naziva egzorcistom, već sebe smatra
istraživačem koji jednostavno izvještava o onome što joj govore nje-

zini pacijenti. Jako naglašava ovu razliku i nastoji da njezin rad uvijek
bude predstavljen objektivno, te izdrži sva ispitivanja ovijena znanstve-
nom krutošću. Dosad njezin rad nitko nije niti stavljao pod mikro­
skop. "Oni koji su spremni da vide, prihvaćaju ovaj rad," kaže ona,
"dok ga oni koji nisu - uopće ne razumiju." Dodaje kako njezin su­
prug i sin, obojica liječnici, sve to - "na neki način razumiju."

Njezin je način rada vrlo strastven pa je dr. Modi, koja ne posjedu­
je računalo, provela stotine i stotine sati ispisujući Neobična ozdravlje­
nja rukom, baš kako inače vodi i bilješke o svojim slučajevima. "Ne
želim da sve ovo itko vidi na bilo koji način koji bi se mogao kopirati,"
objašnjava. Unatoč onome što naziva "ozbiljnom blokadom pisca",
ona radi na svojoj drugoj knjizi koja bi trebala biti objavljena sljedeće
godine. U njoj će razmatrati "prirodu samoga Boga i samo Stvaranje.
I bit će vrlo uzbudljiva," smije se. Napominje da njezina dosad jedina
izdana knjiga nije nikakav priručnik za laike; u njoj čak i naglašava
potrebu obraćanja Društvu za istraživanje prošlih života i terapije, te
navodi njegovu adresu i telefone. No, knjiga je već postala nekom
vrstom Biblije, prelazi iz ruke u ruku i postaje katalizatorom za pozive
koje dr. Modi počinje primati iz svih dijelova svijeta. "Ljudi dolaze
ovamo i ostaju oko tjedan dana radi intenzivne terapije," kaže.

Oslobađanje nekoga od opsjednutosti demonima nije jeftino; dr.
Modi naplaćuje jedan sat terapije stotinu i pedeset dolara, a jedan su­
sret s njom obično traje od tri do šest sati. Pomnožite ovo sa deset do
dvanaest ovakvih susreta, koji će vam vrlo vjerojatno biti potrebni,
pa ćete doći do iznosa računa od četiri do pet tisuća dolara. No, kako
dr. Modi naglašava, to je vrlo često mnogo manji iznos od onoga koji
ljudi utroše tragajući za odgovarajućom medicinskom pomoći tijekom
znatno dužeg razdoblja, i svejedno ne nalaze ozdravljenje kakvo nudi
njezin znatno kraći i intenzivniji rad s pojedincem.

Iako dosad nije izvodila nikakva službena i dugoročnija praćenja
i istraživanja dosadašnjih iscjeljenja, dr. Modi je izradila usporednu
tablicu primarnih i sekundarnih emocionalnih i fizičkih simptoma
svojih pacijenata. Nakon stotina "neobičnih iscjeljenja", dr. Modi za­
ključuje: "Svaka je bolest zapravo bolest duše i - uz Božju pomoć -
možemo izliječiti sve."

35. POGLAVLJE

Paranormalni životopis
Benvenuta Cellinija

Jesu li svemirske sile spasile
velikog renesansnog zlatara?

John Chambers

Jednog je oblačnog dana sredinom svibnja 1539. godine Benvenuto
Cellini, najveći talijanski zlatarski umjetnik, ležeći na nekom vlažnom
sanduku u tamnici dvorca Sant' Angelo u Rimu, čvrsto odlučio: poči-
nit će samoubojstvo.

Jednom je već uspio pobjeći iz zatvora, spustivši se niz zidine dvor­
ca konopcem; izradio ga je od prljavog posteljnog rublja, rasparanog
na trake, a pri doskoku na tlo slomio je nogu. Uspio se nekako dovu­
ći do kuće jednog od svojih uglednih prijatelja, no ovaj ga je gotovo
istoga trena izdao, pa su ga u lancima vratili u zatvor.

Ovaj put su ga smjestili u ćeliju znatno lošiju od one prve; bila je
duboko pod zemljom, posve mračna i vlažna, tako da je ležaj bio sa­
svim natopljen vodom što je uporno kapala sa stropa; sunčeva bi
svjetlost kroz uzani prozorčić razbila mrak tamnice na samo sat i pol
dnevno. Golemi pauci i neki odvratni crvi gmizali su posvuda. Zbog
slomljene noge dugo je morao puziti po blatnjavu tlu do drugoga kuta,
da se olakša.

Za čovjeka Cellinijeva živog, aktivnog duha i gotovo vulkanskog
temperamenta bio je to živi pakao. Zato i jest odlučio da će si oduzeti
život. Samo, u ovom je mračnom i praznom prostoru bilo teško iznaći
na koji način. Ogledao se bolje oko sebe i kasnije u svome Životopisu
zapisao sljedeće:

Uzeo sam i nekako uspravio drveni balvan što sam ga ondje
pronašao; znao sa da će mi zdrobiti glavu namjestim li se kako

treba ispod njega, da će mi posve sigurno raznijeti mozak; i kad
sam čitavu zamisao izveo u djelo, te mu se približio da ga po-
maknem, odjednom sam osjetio da me zadržala i unazad po­
vukla neka nevidljiva sila, i to tolikom snagom da me odbacila
skoro dva metra unazad; obuzeo me takav užas da sam ostao
ležati na tlu, polumrtav od straha. I ležao sam tako od zore pa
sve do devetnaeste ure, kada su mi donijeli hranu.

A kad je Cellini otvorio oči, nad njim su stajali svećenici; držali su da
je mrtav. Tamničar ili kaštelan, netko se od njih dvojice sažalio na nje­
ga i poslao mu novi madrac. Te se noći nakon dugo vremena ispružio
na njemu i "počeo tragati po svome sjećanju, kako bih shvatio što me
to moglo tako grubo odvratiti od nauma da se ubijem; zaključio sam
da je to morala biti neka božanska snaga i moj dobri anđeo čuvar."

Nevjerojatni san kojega je usnio iste noći kao da je potkrijepio ta­
kav zaključak. U snu je "susreo predivno biće u obličju prelijepa mla­
dića, koji je uzviknuo kao da me htio ustrašiti: "Znaš li ti tko ti je
posudio ovo tijelo, što si ga htio uništiti prije no što mu je došlo vrije­
me?!" Cellini mu je odgovorio da je "prepoznao sve stvari kao darove
od samoga Boga prirode." No, to nije umirilo prekrasnoga momka:
"Kažeš da poštuješ Njegov rad, ono što je On stvorio svojom rukom,
a opet to želiš uništiti? Predaj se Njegovom vodstvu i nemoj gubiti nade
u Njegovu preveliku dobrotu!" Bilo je još mnogo toga, opisuje Cellini,
izrečenog "riječima čudesne djelotvornosti, od kojih se sada mogu
prisjetiti možda samo tisućitog dijela."

Ovaj je susret u snu Cellinija potaknuo na pravo stvaralačko ludilo.
Počeo je miješati usitnjeni i istucani kamen s vlastitom mokraćom,
da bi dobio tintu. Žvakao je triješće s drvenih vrata svoje ćelije kako bi
od njega izradio pera za pisanje. Po rubovima svoje Biblije ispisao je
dugačku poemu, opisujući u njoj kako njegovo tijelo oštro kažnjava
njegovu dušu, jer je poželjela otići isuviše rano.

Ovo ga je natjeralo da se iznova prihvati i same Biblije. Cellinija
je zapanjilo ono što je pročitao: "S dubokom sam udivljenošću," napi­
sao je, "otkrivao silu Duha Božjega u svim onim jednostavnim ljudima,
što su tako ustrajno i tvrdokorno vjerovali da će On ostvariti sve želje
što su izvirale iz njihovih srca." Zatočeni je zlatar odlučio oponašati

te ljude. I čim je donio ovu odluku, piše dalje: "U moju je dušu navrlo
toliko snažno oduševljenje ovakvim mislima o Bogu, da sam posve
zaboravio i na okolinu, i na svoja dosadašnja strahovanja; dane sam
radije provodio pjevajući psalme i razne druge pjesme koje su slavile
Njegovu božanskost."

Cellinijevo je zatočeništvo u tamnici dvorca Sant' Angelo bilo još
daleko od okončanja. Tijekom toga vremena bilo je još trenutaka oča­
ja, no, kod svakog od njih kao da bi se iznova pojavila neka čudesna
intervencija. I konačno se našao na tratini ispred zatvora - iscrpljen
i slab, ali grozničavo radostan Cellini, sada slobodan čovjek i potom
vrstan, proslavljeni obrtnik u raskošnim, posljednim brilijantnim
desetljećima velike talijanske renesanse.

Postojanje božanske zaštite u njegovu životu, kao da je Celliniju
bilo objavljeno od prvih trenutaka njegova života; rodio se u Firenzi
1500. godine, a ondje je i preminuo 1571. godine. Kad mu je bilo svega
tri godine podigao je s tla smrtonosnog škorpiona i proučavao ga
držeći ga ručicama, posve nesvjestan ikakve opasnosti. Otac mu je sav
izvan sebe kliještima uklonio opasnost iz ruku i dječarac je nekim
čudom ostao neozlijeđen. Obitelj je tu prigodu iskoristila da bi prosla­
vila ovaj "dobar znamen". A kad je Cellini imao pet godina, otac je
otkrio daždevnjaka usred ognjišta, "koji je plesao na najužarenijim
komadima ugljenja," i pozvao maloga Benvenuta da ga vidi. U ono se
doba vjerovalo kako daždevnjaci žive u vatri, te se držalo pravim ču­
dom i vidjeti kojega od njih. Vjerojatno je Cellini kasnije čitavoga
života ovaj događaj držao simboličnim za svoju vlastitu jedinstvenu
sposobnost, da neokrznut prođe kroz sve vatre raznih životnih nedaća.

Dali su ga u nauk najcjenjenijem ondašnjem majstoru zlataru; Ce­
llini je i sam stekao ugled nadarenog i dobrog obrtnika s originalnim
zamislima, ali i svađalice i bundžije. Nikada se nije prestajao svađati
s bogatim i moćnim plemenitašima, ali i svima drugima koji bi naišli.
Čak je u takvoj jednoj svađi počinio i nehotično ubojstvo (iz opravda­
nih razloga, kako je uvjeravao samoga sebe). Njegova svađalačka, vru­
ća, prijeka i teška narav dovodile su ga do izgona iz mnogih gradova
u kojima se pokušavao skrasiti; tijekom života gotovo da je obišao
čitavu Italiju u svim smjerovima, uzduž i poprijeko, a neko je vrijeme
pokušao živjeti i u Francuskoj. Bio je iznimno traženi majstor; pozi-

vali su ga na dvorove da bi ondje izrađivao umjetničke zlatne pred­
mete poput novčića, medalja, medaljona, ponekad i skulptura, i to
kako za svjetovne, tako i za crkvene naručitelje.

Kao da ga je nadnaravno pratilo u životu, kao da nikada nije bilo
daleko od njega. Tako se u jednoj napuštenoj rimskoj areni 1532.
godine, i to u ponoć, zajedno s još nekolicinom pokušao obratiti du­
hovima. S njim su još bili čarobnjak koji se bavio zazivanjem duhova,
njegova dva pomoćnika i jedan nevini dječarac od kakvih dvanaestak
godina, koji im je trebao da bi zaveo duhove mrtvih. Jer, njih je Ce­
llini samo htio priupitati hoće li ponovo vidjeti svoju dragu - prostitut­
ku Angelinu (rečeno mu je da hoće, za mjesec dana, a tako se i dogo­
dilo). Za svoje su muke ovi lovci na duhove još bili nagrađeni i dvjema
vizijama - milijuni demona počeli su uokolo urlati i zavijati, a zatim
su arenu obavili visoki, užareni plamenovi. Bila to halucinacija ili ne,
svi odreda su se razbježali svojim kućama vrišteći od užasa - barem
tako piše Cellini u svome Životopisu.

Slika 35.1: Cellinijeva slavna soljenka, izrađena od zlata, mjedi i ebanovine,
prikazuje Neptuna i ženu što se odmiče od njega.

1535. godine teško se razbolio i tjednima lebdio između života i
smrti. Tijekom tog razdoblja svake mu se noći činilo da se žestoko
bori sa samim Haronom, koji je prema grčkome mitu prevozio duše
mrtvih preko rijeke Stiks do podzemnog svijeta. Cellini je to ovako
opisao: "Do mojega je kreveta svake noći dolazio nekakav odvratni
starac i pokušavao me silom prebaciti u veliki čamac, kojega je imao
uza se." Čak i kad se Cellini opraštao od okupljenih prijatelja, "taj me
starac zgrabio za ruku i divljački me povukao prema sebi. Zavapio sam
želeći da mi netko pomogne, jer me pokušavao ugurati u svoj čamac."
Ipak, Cellini se polako počeo oporavljati i "tek kada je starac to primi­
jetio, prestao mi je dosađivati kao dotad; no, i kasnije mi se ponekad
znao pojaviti u snovima."

Cellini nije odustajao ni od svojih svađa, čak i s najmoćnijim čo­
vjekom Italije onoga doba i njegovim kratkotrajnim poslodavcem,
papom Klementom VII. Vjerojatno je zbog toga i bio zatočen 1538.
godine u tamnici Sant' Angelo - najvjerojatnije zbog izmišljenih optu­
žbi, gdje je i doživio ono čudesno spasenje od samoubojstva. No, taj
njegov spas zahvaljujući anđelu čuvaru nije označio kraj poteškoća­
ma. Kaštelan, bijesan zbog toga što Cellini djeluje sretnije i od njega
samoga, naloži da ga se ovaj put smjesti
u još dublju i prljaviju tamnicu. Bio je
toliko srdit da se Cellini (čija je slomlje­
na noga u međuvremenu zacijelila, jer
"sam toliko često sanjao da me anđeli
posjećuju i pomažu mi") pobojao kako
će ovoga puta završiti u zloglasnom di­
jelu tamnice zvanom Sammabo, gdje
su zatočenici "bili smješteni na dno du­
boke jame, unutar samih temelja dvor­
ca." Dospjevši ipak u sličnu, samo dru­
gu ćeliju, obuzela ga je tolika navala
radosti da "sam tijekom cijeloga tog pr­
voga dana slavio Boga, a srce mi je drh­
talo od radosti, prepuno vjere i nade."

Ovo je kaštelana izbezumilo još više. Slika 35.2: Portret renesansnog
Naredio je da Cellinija opet vrate u nje- zlatara Benvenuta Cellinija.

govu staru ćeliju i izdao zapovijed da ga se pogubi, pobrinuvši se da
ova njegova odluka dospije do ušiju zatočenika. Začuvši što mu se
sprema, klonuo je čak i Cellinijev snažni duh; on po drugi put odlu­
či kako je bolje ubiti se sam, negoli čekati na krvnikovu ruku. "U tom
trenutku očaja," napisao je, "iznova mi je prišlo ono nevidljivo biće
koje me i prvi put spriječilo u namjeri da se ubijem; i dalje nevidljivo,
ono mi jasnim glasom progovori i protrese me, i podiže me sa tla
govoreći: "Jao, siroti Benvenuto - brzo, brzo se obrati Bogu svojemu
uobičajenim molitvama, i zazovi ga glasno, što glasnije!" U svome
očaju i zbunjenosti, navodi Cellini dalje, "pao sam na koljena i kao
sumanut počeo naglas izgovarati onih nekoliko svojih molitava; nakon
toga sam izrekao Qui habitat in adjutorio, te se u mislima pričestio u
tom prostoru ispunjenom Bogom; tada mi onaj jasan i milozvučan
glas reče: 'Idi sad, odmori se i nemoj se više bojati!'"

Sljedećega dana kaštelan nije mogao objasniti ni samome sebi zbog
čega je ukinuo svoju svega dan ranije izdatu zapovijed - naredbu za
Cellinijevo smaknuće.

A ovaj je za to vrijeme zapao u još veći vjerski zanos i stanje izmije­
njene svijesti. Bila je to pozornica pripremljena za novi susret s nad­
naravnim. U trenucima strave znao je preklinjati svog anđela čuvara,
za kojega je držao da je stalno uz njega, neka mu dopusti da barem
još jednom, po posljednji put vidi sunčev sjaj; probudivši se jednoga
jutra u iznimno mračnoj tamnici, isto je zamolio i samoga Boga - ne­
ka mu omogući takvu nagradu.

Istoga trena, njegov ga je nevidljivi anđeo "poput kakvoga vrtloga
vjetra zahvatio i podigao gore, a zatim me odnio u neku golemu pro­
storiju gdje mi se ukazao i učinio vidljivim; prikazao mi se u ljudskom
obličju, kao mladić kojemu još ni brada nije počela izbijati; bio je neo­
pisivo lijepa, ali stroga i namrštena lica." Bez riječi je poveo Cellinija
"kroz neka malena, niska vrata" i izveo ga u uzanu uličicu te ga uputio
da se uspne spiralnim stubama. Kad je to i učinio, zlatar se našao "...
u području prepunom sunčeve svjetlosti... sve dok nisam otkrio čitavu
Sunčevu sferu. Jačina njegovih zraka nagnala me da u prvi tren sklo­
pim oči; no, postao sam svjestan toga da činim krivo, pa sam ih iznova
širom otvorio i čvrsto se zagledao u samo Sunce, govoreći mu: 'O ti,
Sunce moje, za kojim sam toliko strastveno uzdisao! Neka me tvoje

zrake i oslijepe kad ionako drugo ni ne želim gledati oko sebe, osim

tebe!'"

Zrake su se stale širiti na jednu stranu i dok je Cellini gledao, "us­

red tog blještavila oblikovao se lik samoga Krista, razapetog na križu,

sačinjen od iste tvari kao i Sunce." Nakon toga se pojavila i Majka

Božja, držeći djetešce u naručju, dok su je pratila dva neizrecivo li­

jepa" anđela. "Ovo čudesno prikazanje ostalo je preda mnom nešto

više od pola četvrtine sata; zatim se rasplinulo i iznova sam bio od-

nijet u svoj mračni i vlažni stan," navodi Cellini. S ovog je čudesnog,

bestjelesnog putovanja prema suncu donio i malu uspomenu: trajni

svjetlosni trak oko glave. No, ova "aureola slave", piše Cellini, "posta­

je vidljiva svim onim ljudima kojima je sam odlučim pokazati; ali,

takvih se kasnije našlo doista malo."

Možda je i kaštelan vidio ovu aureolu

pa stoga promijenio mišljenje. U svakom

slučaju, ubrzo nakon ovoga događaja

Cellini je bio pušten iz tamnice.

Zlatar i umjetnik i nadalje se tijekom

života susretao s nadnaravnim. Ali, njego­

vi ga anđeoski vodiči nisu nikada napušta­

li, što se najjasnije pokazalo u jednom

važnom trenutku, prilikom spašavanja

od propasti njegova majstorskog rada,

najvećeg i najljepšeg djela koje je izradio.

Bilo je to Cellinijevo umjetničko sa­

vršenstvo, zvano Perzej drži glavu Medu­

ze (1545. - 1554.), veliki brončani kip

koji se i danas može vidjeti u Firenci, u

Loggia dei Lanzi.

Nitko nije ni pomišljao da bi Cellini

bio u stanju izraditi tako savršenu bron­

čanu statuu, i to ovolike veličine. Ne

samo što je u Italiji šesnaestoga stoljeća Slika 35.3: Perzej likujući podiže
bila upitna tehnologija za izvođenje odrubljenu glavu Meduze; Celli­
ovakvog poduhvata, nego su i Cellinije- nijev kip visok je zajedno sa po-
vi neprijatelji nastojali na svaki način destom oko 5,5 metara.

sabotirati njegov rad. U posljednjim tjednima ovoga njegovog veli­
kog uspjeha, u kojemu mu je pomagalo deset majstorskih pomoćnika,
Cellini je konstruirao golemu, visoku peć, nešto posve novo za ono
doba, oko prototipa Perzeja od gline i voska. U posljednjim satima
izvedbe, baš kad se bronca počela otapati, Cellini je osjetio kako ga
"obuzima groznica najjačeg mogućeg intenziteta." Siguran da će do
jutra biti mrtav, nagnao je samoga sebe da se odvuče do kreveta, ostav­
ljajući svoje pomoćnike same usred najosjetljivijeg i najtežeg završnog
dijela postupka.

Sljedeća dva sata opisuje ovako: "Borio sam se s tom strašnom
groznicom, osjećao sam da temperatura u meni raste i neprestano
sam uzvikivao: 'Osjećam da umirem!'", dok je njegova očajna domaći­
ca nastojala prikriti suze. Iznenada, kaže nam Cellini, "ugledao sam
muški lik kako ulazi u moju izbu, tijela iskrivljena poput velikoga
slova S; on mi progovori povišenim, ali žalosnim glasom, poput ne­
koga tko ljudima objavljuje njihove posljednje trenutke. Reče mi: 'O,
Benvenuto! Tvoj je kip loše ispao i nema nikakve nade da ga se može
popraviti."

Zaurlavši od bijesa zbog tih riječi, Cellini je naglo iskočio iz poste­
lje, brzo na sebe nabacio odjeću i odjurio u radionicu. Ondje je zate­
kao svoje pomoćnike; utučeno su se okupili oko peći, jer se na njihov
užas istopljena bronca u peći počela prerano zgušnjavati.

Cellini posta siguran da je neki od njegovih pomoćnika izvršio
sabotažu cijeloga postupka; snagom Herkulesa on iznova izdade na­
loge i sam poče nadzirati peć. Natjera ih da pojačaju vatru donoseći
brda suhe hrastovine, naslagane na suprotnoj strani ulice; peć se iznova
zažari, a bronca opet poče taliti. Uto mračno nebo zaprijeti kišom,
koja bi zasigurno opet rashladila peć; Cellini naloži da se sva vrata,
prozori, otvori u radionici hermetički zatvore zavjesama i krpama.

Tada grunu silna eksplozija i s vrha peći suknu plamen; rasprsnuo
se pokrov peći, a otopljena, vrela bronca poče istjecati odozgo! Sve se
činilo izgubljenim - sve dok Cellini u nastupu razbješnjela nadahnu­
ća ne zapovijedi momcima da ubacuju u peć sve drveno čega se u
prostoriji dohvate - sve njegove posude, tanjure, ploče... Uspjelo je:
ova je strategija djelovala: bronca se opet počela pretvarati u tekuću
smjesu i ubrzo je čitava statua bila ispunjena njome do savršenstva!

Za divno čudo, iskoristili su baš sve zalihe bronce koje su imali, u ra­
dionici više nije ostalo ni četvrt kilograma, a statua je u svome kalupu
bila oblikovana i cijela - savršena i potpuna, čitava, osim vrška Perze-
jeva nožnog palca!

Ne samo što Cellini više nije osjećao nikakve groznice, već se ni­
kada u životu nije osjećao bolje! Je li pojavljivanje onoga lika u obliku
slova S bila još jedna od manifestacija njegovog anđela čuvara? Ili je
za sve bila zaslužna Cellinijeva neizmjerna stvaralačka snaga i mašta?
Ili su - kako mu je kasnije sva presretna natuknula njegova domaćica
- možda oni udarci i razbacivanje njegovih stvari po sobi, što ih je čula
nakon što je on onako napola odjeven odjurio u radionicu - prestra­
šili tu groznicu i istjerali je iz njega? Kakvo god pravo objašjenje bilo,
Cellini je u Životopisu napisao ovo o tim strašnim satima: "Ne mogu
se prisjetiti da sam ikada u svome životu večerao s većim užitkom i
zadovoljstvom!"

36. POGLAVLJE

Dostojevski i spiritualizam

Je li pisac Zločina i kazne
imao osobni uvid u onostrani svijet?

John Chambers

U romanu Braća Karamazovi, remek - djelu velikog ruskog romano­
pisca i noveliste devetnaestog stoljeća Fjodora Dostojevskog, Ivan
Karamazov pripovijeda priču o ateisti; kako nije vjerovao u život po­
slije smrti, Bog ga je, kada je umro, osudio da u znak pokajanja pje­
šice prijeđe više od milijun kilometara. Colin Wilson ovako je poku­
šao dovršiti ovu pripovijest u svome radu Okultno: "Ateist je prvo
polegao na cestu i odbijao se pokrenuti idućih milijun godina; no, na
kraju se ipak s mukom podigao te počeo nevoljko pješačiti. A kad je
konačno prešao sve te silne kilometre i kad su ga primili u Raj, odmah
je objavio da bi se isplatilo pješačiti i još pet puta toliko za svega pet
minuta Raja."

Sam Dostojevski je iskusio vizije o Raju koje su bile gotovo jedna­
ko ekstatične. Pojavljivale su se pred njim u obliku "ekstatičnih aura"
- naglih pražnjenja elektrokemijske energije, kakva označava početak
epileptičkog napada. Jedna od tih ekstatičkih aura (a Dostojevski ih
je imao na stotine tijekom života) naišla je u noći između Uskrsa i
Uskršnjeg ponedjeljka; opisao ju je u svom tajnom dnevniku ovako:
"Osjetio sam... da se Raj spustio na Zemlju i upio me. Ja sam uistinu
vidio Boga i bio Njime prožet. Da, Bog postoji!... povikao sam, i više
se ničega ne sjećam... Ne znam je li ova blaženost potrajala nekoliko
sekundi, sati ili minuta, no dajem riječ da je ne bih mijenjao za sve
užitke koje život može pružiti."

Prije više od stotinu godina, 5. i 6. travnja 1743. godine - čudno,
ali također tijekom uskršnjih blagdana - još je jedan svjetski poznati

Slika 36.1: Ruski pisac Fjodor Dostojevski, čija su
intenzivna spiritualna iskustva uključena u nje­
govo djelo.

pisac povjerio svome tajnom dnevniku vlastito iskustvo s ekstatičkom
aurom, možda još spektakularnije i mističnije od onoga koje je imao
Dostojevski. Bio je to Emanuel Swedenborg (1688. -1772.), švedski
vidovnjak, znanstvenik i pisac, koji je ustvrdio da je tada obavio iz­
ravnu mističku komunikaciju između našega svijeta i spiritualnog
carstva, zahvaljujući čemu je mogao potvrditi da je Krist istiniti, pra­
vi Bog.

Medicinski istraživači Elizabeth Foote-Smith i Timothy J. Smith
pišu: "Nasreću, Swedenborg je upravo tijekom kritičnih godina - od
1743. do 1744. - bilježio svoje snove (što nije bilo namijenjeno objav­
ljivanju i javnosti), te je puhih dvadeset godina vodio svoj Duhovni
dnevnik, koji je stoga nabujao do čitavih pet tomova... Na temelju
vlastitog svjedočanstva, Swedenborg je imao višestruke simptome
epilepsije, uključujući ovdje karakterističnu auru, padanje, gubitak

Slika 36.2: Švedski znanstvenik, filozof i istraživač
spiritualnog svijeta Emanuel Swedenborg također je
imao vizije nalik onima kakve je iskusio Dostojevski.

svijesti, konvulzije, vizualne i zvučne halucinacije te stanja zapadanja
u trans."

I Swedenborg je, kao i Dostojevski, one trenutke prije epileptič-
kog napada opisao ovako: "U umu i u tijelu stvarala bi mi se neka vrsta
svijesti o neopisivoj blaženosti; da je bila tek nešto višega stupnja,
mislim da bi mi se tijelo rastopilo u čistome blaženstvu. Bilo je to u
noći između Uskrsne nedjelje i ponedjeljka, a potrajalo je tijekom
čitavog Uskrsnog ponedjeljka."

Swedenborgove vizije Raja, koje su mu u pero diktirali anđeli, kao
i osobna oskustva prikupljena tijekom brojnih astralnih putovanja,
opisana su na brojnim stranicama njegova dnevnika; najozbiljnije su
ih shvatili i poznati pisci devetnaestog stoljeća kao što su Blake,
Emerson, Coleridge, Carlyle, Henry James Sr., Tennyson, Browningo-
vi, Oliver Wendell Holmes, Thoreau, Goethe i mnogi drugi.

Jesu li Swedenborgovi neortodoksni opisi više stvarnosti doista
mogli biti proizvod nekontroliranih elektrokemijskih pražnjenja što
su bješnjela njegovim mozgom (prema stručnoj literaturi, ekstatičke
aure obilježene su "intenzivnim zanosom i neizrecivim blaženstvom
što prožima čitavu osobu, osjećajem da će joj toga trena biti objavljene
i razjašnjene sve tajne svemira")? Ili, ako su njegove vizije doista bile
prave vizije, ili samo djelomično elektrokemijskog podrijetla, znači li
to da su i epileptički napadaj i Fjodora Dostojevskog također omogući­
li ruskom piscu pogled kroz vrata kakva opisuje Blake, i uvid u "gole­
mi svijet užitaka, što obuze mi svih pet osjeta"?

I, jesu li ove kratkotrajne, ali ekstatične vizije drugoga carstva, tu
i tamo ipak znale proviriti i u romanima i kratkim pripovijetkama
Dostojevskog?

No, prije svega: tko je uopće bio Fjodor Dostojevski?
Bio je to čovjek čiji je život bio gotovo užasavajuće prepun raznih
potresa i nevjerojatnih duševnih patnji. Sve ga je to učinilo snažnijim,
ali ga i dovodilo u svakodnevne stresove.
Otac Fjodora Dostojevskog bio je osiromašeni liječnik, zaposlen
u moskovskoj bolnici za sirotinju; no, kad bi se vratio s posla, tiranizi­
rao bi svoju malu obitelj. Ubila su ga trojica njegovih kmetova pod
okolnostima koje su do danas ostale nerazjašnjene, i to kada je Fjodor
imao petnaest godina. Dostojevski je mrzio svog oca, i stoga se u sebi
osjećao krivim za njegovu smrt. Pitanje ubojstva oca provlači se kroz
dosta njegovih djela.
No, očekivalo ga je i gore. Upisao se u Vojnu inženjerijsku školu,
koju je mrzio iz dna duše; završio ju je i obavljao svoje dužnosti, a u
slobodno se vrijeme bacao na svoju pravu ljubav - pisanje. Uspjeh je
postigao već svojim prvim romanom, Bijedni ljudi. Tada ga je privukla
politika, i to radikalna, tako da je počeo redovito posjećivati sastanke
tajne udruge koja je promicala ideje Saint-Simona i Fouriera. Zbog
toga je 1848. godine uhićen zajedno sa svojim prijateljima i osuđen
zbog raspačavanja proturežimskih letaka.

Presuda je bila ozbiljna - osam godina teškoga rada u Sibiru (ka­
snije ju je car smanjio na četiri godine), no prema riječima Vladimira
Nabokova, "i prije nego što je zatočenicima bila pročitana presuda,
prošli su kroz monstruozno okrutni postupak." Jer, Dostojevskom i

prijateljima su rekli da su osuđeni na smrt te ih izveli na gubilište,
ravno pred streljački vod. Privezali su ih za stupove. I on je, kao i svi
njegovi prijatelji, bio siguran da ih od smrti dijeli tek koja minuta. A
tada se pojavio carski službenik i objavio da im je smrtna kazna prei­
načena u zatvorsku. Nabokov piše da je ovo užasavajuće iskustvo sra­
motne egzekucije imalo znatnih posljedica. "Jedan od njegovih pri­
jatelja skrenuo je umom, a na duši Dostojevskoga ostao je dubok ožiljak
zbog svega što je proživio toga strašnog dana."

Iduće je četiri godine Dostojevski, dakle, proveo u Sibiru kao osu­
đenik na teški rad. 1854. godine su ga primorali da odsluži vojni rok
u azijatskom paklu imenom Semipalatinsk. 1858. godine se oženio i
vratio u St. Petersburg, započevši buran i aktivan život mladoga pisca,
novinara i urednika. No, žena mu je ubrzo umrla, pa se po drugi put
oženio svojom tipkačicom. 1860.-tih i 1870.-tih godina je objavio svo­
je najveće romane: Poniženi i uvrijeđeni (1861.), Zapisi iz podzemlja
(1864.), Zločin i kazna (1866.), Kockar (1867.), Idiot (1868.), Bjesovi
(1871.), Žutokljunac (1875.), Dnevnik pisca (1876.-80.) i Braća Kara-
mazovi (1880.).

Tako je stekao slavu, ali ne i previše sreće. Robijanje mu je slomilo
zdravlje; nakon zatvora je trpio teške napadaje epilepsije. Postao je i
strastveni kockar, tako da je s vremena na vrijeme znao prokockati i
posljednju rublju. Veliki se pisac sukobljavao sa svima. Kako je Marc
Slonim napisao o njemu, "povrh svega toga bili su tu njegovi ekstati-
čki uzleti, putena iskušenja tijela i lutanja njegove izmučene duše u
potrazi za Bogom, skladom i istinom." Preminuo je u dobi od šezdeset
godina.

Imajući u vidu ovakav život, neće nas iznenaditi što su romani Do-
stojevskog prepuni izmučenih, očajnih, strastvenih i rascijepljenih
duša. Ipak, neka duhovna svjetlost - za dobre i zle - kao da sramežlji­
vo treperi u svim tim odrpancima. Oni znaju da imaju slobodnu volju
i ne mogu podnijeti tu spoznaju. George Steiner kaže: "Oni stoje na
samom rubu, na granici carstva slobode; njihov ih sljedeći korak mo­
ra ili odvesti na put k Bogu, ili survati u bezdan samoga pakla." Sama
je narav likova u romanima Dostojevskog rastrzana i rascijepljena; kao
da su njihove duše usitnjene na djeliće, kao da žive u nekom blagom
epileptičnom stanju, koje ih u svakom trenutku ostavlja otvorene
Bogu kao i Vragu. Steiner piše:

Višekratna vizija Dostojevskog kao da dopušta sličnosti s povre­
menim raspadanjem... a "duhovi" bi mogli biti manifestacije
ljudskoga duha, kada taj duh djeluje kao čista energija, odvajaju­
ći se od jasnoće razuma ili vjere kako bi poveo izoštreni razgovor
između raznih djelića svijesti... Ono što je važno, to je intenzitet
i kakvoća samog iskustva, dodir što oblikuje prikaze prema na­
šem razumijevanju... Dostojevski je svoje likove obavio pravom
zonom okultnih energija, silama koje se privlače i postaju još
veće i svjetlije u svojoj pobjedi, te iz njih izbijaju odgovarajuće
energije i prelaze u opipljiv oblik... U skladu s time, on nikada
nije podizao čvrste prepreke između svijeta kakvog obično per­
cipiramo svojim osjetilima i drugih, mogućih svjetova.

Steiner usto citira i Merezhkovskyja: "Za Dostojevskog je pluralizam
svjetova bio - manifestirana istina."

Ipak, Dostojevski unatoč svemu nije vjerovao u spiritualizam. Za
njega je spiritualizam bio neki oblik "izolacije" koja je trivijalizirala
religiju kroz misticizam, dok je ono čega je svijetu doista trebalo bilo
- više vjere u istinskom pravosljavlju. Možda je kanaliziranje duhova
i postojalo, ali dokazi o njihovu postojanju pokazivali su jedino to,
da duhovi postoje; oni nisu dokazivali da postoji Bog. Uostalom, du­
hovi su za njega bili trivijalni i beznačajni. 1875. godine su velikog
ruskog kemičara D. I. Mendeljejeva (1834.-1907.), slavnog po izradi
periodičkog sustava kemijskih elemenata, postavili u St. Petersburgu
za predsjedatelja Povjerenstva, koje je trebalo istražiti neke optužbe
za bavljenje spiritizmom. Dostojevski je u svojim novinama odmah
objavio rat spiritizmu, ali i Mendeljejevim metodama rada, za koje je
mislio da su površne i manipulativne. Na kraju je konačno izvješće
Povjerenstva grubo odbacilo spiritizam, proglašavajući ga tek svjes­
nom ili nesvjesnom prijevarom, što je zadalo velik udarac spiritizmu,
koji se osjećao desetljećima.

No, Dostojevski je na neki način bio opčinjen znakovljem i simbo­
lima spiritizma - a možda i koječim drugim - i ova njegova opčinje­
nost pokatkad proviruje iz njegovih romana. Profesor Ilya Vinitsky
sa sveučilišta Pennsylvania, naišao je na snažan dokaz o utjecaju Swe-
denborga na Dostojevskog u njegovoj kratkoj priči Bobok iz 1873.

godine. Antijunak ove pripovijesti je mladi alkoholičar, pisac Ivan
Ivanovič, koji odlazi na pogreb svome daljnjem rođaku, i tada, kako
piše profesor Vinitsky, "ostaje udubljen u misli na groblju, kada neoče­
kivano začuje ciničan i frivolni razgovor među mrtvima. Iz njega za­
ključuje da ljudska svijest nastavlja svoj život još neko vrijeme nakon
smrti fizičkoga tijela, i traje sve dok se sama do kraja ne raspline."

Preminule osobe pritom komuniciraju samo pomoću jedne jedi­
ne riječi, neugodne, grgljajuće, onomatopejske riječi bobok. A zatim,
kaže profesor Vinitsky, "mrtvi konačno shvaćaju da su oslobođeni
ograničenja svojega zemaljskog tijela, i odluče se zabaviti pričajući si
priče o svojim zemaljskim životima na 'gornjem katu' - to jest, o
doživljajima tijekom njihovih života." No, Ivan Ivanovič iznenada kih-
ne i mrtvi odmah utihnu (kako pripovjedač napominje - više zbog
odbijanja da tako važne podatke i tajne podijele sa živim čovjekom,
negoli zbog svoje zbunjenosti ili čega drugog).

Profesor Vinitsky vjeruje da je ova kratka priča zapravo polusati-
ričan oblik prikaza života poslije smrti, kako ga je opisao Emanuel Swe-
denborg u svome djelu iz 1758. godine pod nazivom O raju, svijetu
duhova i o paklu, kako ih je vidio i čuo Swedenborg. U njemu Sweden-
borg navodi da "nakon smrti ljudska duša prolazi kroz nekoliko stu­
pnjeva pročišćavanja svojih unutarnjih sadržaja (dobrih ili zlih), te
kao ishod svega pronalazi svoju zasluženu i vječnu nagradu: raj ili
pakao." Prva dva stanja čovjeka nakon njegove smrti događaju se unu­
tar groba, a posljednje "za neke traje svega nekoliko dana, za druge
mjesecima, a kod nekih čak i cijelu godinu." U drugom stupnju ne­
staje i raspada se vanjski izgled čovjeka - nastupa truljenje, dok isto­
dobno "duhovi mrtvih postaju vidljivi i izgledaju baš kako su izgleda­
li i za života, samo što ih sada više ne sputavaju nikakve ograde, tako
da sve ono što su za života učinili ili izrekli u potaji, sad izgovaraju
otvoreno i jasno; sada se više ne boje da će izgubiti ugled kao što su
se bojali dok su bili živi."

I u nekim drugim djelima Dostojevskog, postoje dokazi o tome
da je on poznavao Swedenborgov rad. U kratkoj priči San smiješnoga
čovjeka, umanjeni pripovjedač kreće na astralno putovanje u drugi
svijet, koji je zapravo alternativa i posve nalik Zemlji, koja se preobra­
zila u Eden. Utjecaj Swedenborga osjeća se i u viziji zla, kako ju je

Dostojevski opisao u Zločinu i kazni. Prema riječima poljskog dobit­
nika Nobelove nagrade za poeziju Česlava Miloša, Svidrigajlovljev
jezoviti prikaz vječnosti ispunjene paucima, nalikuje nekim vizijama
Swedenborga kojima je ovaj opisivao pakao.

No, najsnažnije se njegov utjecaj na Dostojevskoga vidi u izvrsnom
opisu oca Zosime u Braći Karamazovima. Sve što Zosima govori, po­
dudara se sa Swedenborgovim učenjima o duhovnom svijetu, poseb­
no misao da je pakao uvijek dragovoljno duhovno stanje.

No, stvarajući lik oca Zosime, Dostojevski ga ne pretvara tek u
glasnogovornika Swedenborgovih misli. U svojim je djelima mučno
i očajnički tražio odgovor na pitanje: postoji li Bog uopće. A kroz oca
Zosimu, iznimno dobrog čovjeka i voljenog učitelja jedinoga doista
dobroga brata među Karamazovima - Dostojevski nam, čini se, želi
poručiti kako njegov odgovor glasi - da.

37. POGLAVLJE

Victor Hugo i duhovi

Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame
svoja nadahnuća crpio iz drugih dimenzija?

John Chambers

Među brdima knjiga što se danas mogu naći na tržištu ima i onih,
koje navodno predstavljaju vodiče za kanaliziranje duhova, ili govore
o svemu - od drevnih misterija pa do suvremenog ponašanja i odnosa
u društvu. Cilj im je, opet navodno, da nas na vrijeme upozore: bude
li naša vrsta i dalje nastavila sa svojim egoističnim, destruktivnim
stupanjem i ne bude li učinila svjesni napor da se uzdigne prema višoj,
duhovnoj razini, ne možemo se nadati da ćemo preživjeti. Nemateri­
jalna Bića Svjetlosti koja nam šalju ovakve poruke, obično kažu i da su
stigla kako bi nam pomogla izvesti taj prijelaz.

Za sve koji se intelektualno zanimaju za tajne Zemlje - ovo bi
moglo biti nešto, što će teško progutati. Ne samo što je nemoguće
dokazati djelovanje kanaliziranih izvora, već je teško i ne pripisati im
razne značajke posve subjektivno, posebno kada se i najbolji među oni­
ma koji se time bave - sukobljavaju u stavovima. Naprimjer, vodiči
dobitnika Pulitzerove nagrade za pjesništvo Jamesa Merilla i oni Kena
Careya tvrde kako je jedino naš planet u čitavoj našoj galaktici nasta­
njen inteligentnim, fizičkim bićima.

Međutim, bestjelesna bića koja nam progovaraju kroz poznate ka­
nale kakvi su, primjerice, Barbara Marciniak i Patricia Pereira, tvrde
da čitava naša galaktika doslovce vrvi mnogim milijunima inteligent­
nih oblika života, te da, premda većina njih nije fizička, još uvijek ih
preostaje nekoliko milijuna koji jesu fizički. Štoviše, duhovi - koji bi
trebali biti bolje upućeni u stvar - često se poigravaju s našim fizikal­
nim znanostima kakva je astronomija. Naprimjer, mnogi se predstav-

ljaju kao da dolaze iz čitavog jednog sazviježđa. No, čim pomislimo
da jedno sazviježđe sačinjavaju slučajno grupirane zvijezde koje, prem­
da nam izgledaju sjajne i blistave, ostaju udaljene od nas i na tisuće
svjetlosnih godina, ovakve nam se tvrdnje čine pogrešnim besmisli­
cama.

Bilo kako bilo, ono što bi neki rado prihvatili kao potvrdu stvarno­
sti i misije ovih bestjelesnih bića, nedavno je iznenada iskrsnulo na
posve neočekivanom području - kod visoko cijenjenog pisca svjet­
ski poznatih romana Jadnici (koji je u obliku mjuzikla pod nazivom
Les Miz postao velika uspješnica na Broadwayu) i Zvonar crkve Notre
Dame (od kojega je Disneyeva tvornica snova proizvela sjajan dugo­
metražni crtani film).

Od 1853. do 1855. godine veliki je francuski pisac Victor Hugo, dok
je zbog političkog izgona živio na Jersey Islandu u engleskom Kanalu,
zajedno sa svojom obitelji i prijateljima sudjelovao u brojnim spiriti­
stičkim seansama, tijekom kojih se pojavilo najmanje 115 raznih
"bestjelesnih jedinki", koje su s nazočnima razgovarale o raznim pita­
njima. Pritom se komunikacija sa svijetom duhova odvijala pomoću
ploče sa slovima, koja bi odabirao mali klip (nekom vrstom preteče
današnje Ouidži ploče), a odgovori su navodno stizali i od slavnih
preminulih povijesnih i književnih ličnosti kakve su bile Galileo, Sha­
kespeare, Hanibal, Krist, Muhamed i Mozart; od mitskih životinja,
poput Balaamova magarca, Androklova lava ili golubice s Noine arke;
od apstrakcija, poput Ideje, Drame, Indije i Rusije; od drugih stvorova
iz svijeta duhova, koji su ustvrdili da nikada nikome nisu oduzeli ži­
vot, uključujući ovdje i Sjenu iz groba, Smrt te arkanđela Ljubav; od
izvanzemaljaca s planeta Merkur i Jupiter, a pokatkad i od domaćih
duhova s Jersey Islanda, kojima su pripadali Žena u bijelom, Bezglavi
čovjek i Nemilosrdni čuvar prolaza.

I ovo nije bilo nikakvo izolirano iskustvo. Počev od 1853. godine,
Francusku je preplavilo silno zanimanje za kanaliziranje ove vrste. Ono
se posebno privlačnim učinilo višim klasama društva, i to toliko, da
je pariški biskup (najviša osoba po hijerarhiji klera u Francuskoj ono­
ga vremena) bio primoran s propovjedaonice upozoriti na opasnost
od vječitoga prokletstva za sve one, koji uznemiruju svijet duhova.
Možda Hugoa sve to ne bi ni privuklo, da mu u posjet nije došla jed-

na od njegovih bliskih prijateljica, autorica drame Delphine de Girar-

din, i nagovorila čitavu obitelj Hugo da pokušaju "prizivati na ploči".

Nakon dva ili tri pokušaja, iznenada im se javio duh za koji se uči­

nilo da je duh Leopoldine, najstarije kćeri Hugoovih; utopila se prije

deset godina zajedno sa svojim suprugom, u devetnaestoj godini i u

visokom stupnju trudnoće. To je odmah privuklo Hugoa i ova ga

strast neće napuštati pune dvije godine. Konačno, u listopadu 1855.

godine, kada se niti jedno predviđanje što su ga duhovi dali nije ispu­

nilo, te nakon što je uslijedilo ludilo Julesa Allixa, čestog sudionika u

njihovim seansama, koji je zaprijetio da će pištoljem pobiti sve nazo­

čne i potom zapao u katatonički trans, Hugo je prekinuo daljnje odr­

žavanje bilo kakvih seansi.

No, ostao je uvjeren u postojanje svijeta duhova i jednako uvjeren

u to, da nikada nećemo saznati mnogo o njemu. On nikada nije ostao

ravnodušan na brojnim seansama kojima je nazočio, samo što bi ga

neke uzbudile više od ostalih. U prosincu 1853. godine, sam je na

seansi predvidio da će odgovor koji će dobiti glasiti "jedna od Biblija

budućnosti." No, tijekom svojega života vrlo je malo govorio o ovim

iskustvima, bojeći se posljedica

koje bi ona imala za njegovo knji­

ževno i političko djelovanje. Sto­

ga ove njegove zabilješke (od ko­

jih je gotovo dvije trećine

izgubljeno) nisu bile ni objavlje­

ne sve do 1923. godine, a i tada

samo djelomično. 1968. godine

izdavač Jean Massin je objavio

prošireno izdanje, i to u monu­

mentalnoj zbirci djela od osam­

naest knjiga, pod nazivom Oeu-

vres Completes de Victor Hugo.

Lako je biti skeptičan glede

ovih njegovih seansi. Većina

Slika 37.1: Victor Hugo, najutjecajniji znanstvenika misli da su njiho­
pisac romantizma devetnaestog stoljeća vi sadržaji stizali isključivo, mo­
žda i nesvjesno, iz uma samoga
i najveći pjesnik Francuske.

Hugoa, čovjeka iznimna duha, ili možda iz umova drugih sudionika,
koji su obično također bili nadareni i načitani ljudi. No, sada kad je
ovo rečeno, priznat ćete da se teško oduprijeti izvornosti i bogatstvu
mašte svih tih poruka dobivenih od raznih duhova, čiji su sadržaji
očevidno iznenađivali i nazočne. Evo kraćeg pregleda:

• Nazočni su imali vrlo uvjerljiv susret s "bićima treće vrste" i ko­
municirali s izvanzemaljcem imenom Tyatafia, koji je stigao s
Jupitera, kao i s nekoliko stanovnika planeta Merkura. Merkuri-
janci su bili napola fizička, napola duhovna bića, te su u atmosfe­
ri svoga planeta lebdjeli u obliku živih zraka svjetlosti.

• Nazočni su gledali dok se na "ploči" obilježavalo ne samo nekoli­
ko poruka, već i iscrtalo nekoliko crteža (olovkom pričvršće­
nom za klipić); to su izveli stanovnici Merkura, ali se sve teme­
ljilo i na mentalnim prikazima voljenih osoba, koje su sudionici
projicirali na ploču. Glavni duh Merkurijanaca, koji je iscrtavao
crteže, ustvrdio je pritom da se zove Nicolas Flamel, te da je u
petnaestom stoljeću bio alkemičar, i - zaprepašćujuće - ovi su
crteži u sebi sadržavali drevne alkemičarske formule koje navo­
dno mogu pomoći da se opišu Merkurijanci.

• Pojavio se duh francuskog pjesnika Andrea Cheniera, kojega su
giljotinirali tijekom najkrvavijeg dijela Velike francuske revolu­
cije 1794. godine, te izdiktirao završne stihove svoje poeme koju
je napisao na dan svojega smaknuća. Stihove, koji su posve nali­
kovali njegovim ostalim pjesmama, ovaj je duh diktirao kada
sam Victor Hugo nije nazočio seansi; inače, kritičari su upravo
zbog njih tvrdili da su sadržaji tih seansi na Jersey Islandu proiz­
lazili isključivo iz Hugoova nesvjesnog uma, kao uma velikog
francuskog pjesnika. "Chenier" je u stihovima iznijetim tijekom
seanse opisivao odrubljivanje vlastite glave i što se događalo na­
kon toga.

• Ploča je sama skladala glazbu, jer su klipić postavili na klavijatu­
ru pianina. Jedan od duhova koji su tada skladali bio je navodno
duh "Ocean", a drugi duh Wolfganga Amadeusa Mozarta.

• Veliki je broj duhova za sebe ustvrdio, da su sjenke životinja koje
su u mitovima i legendama pomagale čovjeku; Androklov lav

poštedio je Androklu život usred rimske arene, jer mu je taj krš­
ćanin ranije uklonio trn iz šape; Balaamov magarac, kojemu je
Bog podario mogućnost da govori ljudskim glasom, vratio je
moabskog svetog čovjeka Balaama na pravi put; a golubica s Noi-
ne arke odvela je ono malo preživjelih na Zemlji nakon Velikog
potopa do njihova novog, isušenog odredišta. Svi su ti duhovi
rekli Hugou da 'životinje ne mogu razmišljati, ali mogu nakrat­
ko ugledati Boga'; one su piscu prenijele vrlo suvremeno zamiš­
ljen propis o 'Pravima životinja i biljaka'; ustvrdile su pritom da
sve zvijeri, bilje pa čak i stijenje u sebi sadrže duše mrtvih, te da
se stoga prema njima treba odnositi s velikim poštovanjem i lju­
bavlju. Hugo je punoga srca odmah prihvatio ova uvjerenja -
vratio je rakove u more, pustio da mu po imanju jurcaju sve vrste
divljih životinja i počeo zabranjivati rezanje i ubiranje cvijeća.
Više nikada nije šutnuo ni kakav kamičak, što bi mu se našao na
putu, jer su mu duhovi rekli da su i oni oruđe kojim se služe duše.

• Okretna ploča kanalizirala je lava, koji je govorio lavljim jezikom
te komet koji je govorio jezikom kometa, pri čemu se komet po­
služio klipićem da bi nacrtao autoportret.

• Duhovi su propovijedali doktrinu reinkarnacije ili metempsiho-
ze, koja uključuje prolaženje kroz živote kao životinje, biljke,
kamenje te ljudska bića. Našim dobrim djelima i uzastopnim
reinkarnacijama možemo postati anđeli, no samo jedan jedini
zao čin može nas iznova baciti na samo dno Velikoga lanca bića,
da se reinkarniramo kao kamen (duh - vodič pritom je spome­
nuo grešnu Kleopatru, koja se reinkarnirala kao crv). Nastavila
se i personifikacija metempsihoze, sažimajući prirodu same seobe
duša u četrnaest aforizama.

• Duh koji je sebe nazvao Smrt zatražio je od Hugoa da napiše
svoju oporuku, te da u njoj autorizira točno vrijeme kada se poje­
dini dijelovi njegovih bilješki sa seansi mogu objaviti - desetlje­
će po desetljeće. Na taj će način, objasnio je duh Smrt, posthumno
početi približavati čovječanstvu svijet duhova, u 'razdobljima
njegovih kriza, kada će sjenka prijeći preko daljnjeg napretka
čovječanstva, kada će oblaci zastrti ideale.' Duhovi mu rekoše da
će kritična godina, ona u kojoj će oblaci početi zatamnjivati sud­
binu čovječanstva, biti godina 2000.-ta.

• Slavni general Hanibal iz Kartage, koji je u III stoljeću pr. Kr. sa
svojim četama na slonovima prešao Alpe i zamalo porazio veliko
Rimsko carstvo, zadivljujućim je riječima opisao svoj drevni
grad Kartagu, ikako je izgledala prije no što su je Rimljani sravni­
li sa zemljom.

• Duhovi su pokatkad djelovali kao da se javljaju i govore iz samih
srca zvijezda, posebno dok bi opisivali svemir prepun 'blistavih'
zvijezda, koje su bile obvezne pomagati 'plačućim' zvijezdama,
te 'svjetove nagrada', gdje su obitavale dobre duše, koje su u svo­
jim posljednjim reinkarnacijama živjele onako kako je i trebalo;
ovi su sretni svjetovi morali obvezatno pružati pomoć 'svjetovi­
ma kazni', na kojima su obitavale duše onih, koji nisu uspjeli u
svojim zadaćama u prethodnim postojanjima.

I dok su se sudionici ovih seansi, zapanjeni svim tim porukama nasto­
jali sabrati i nekako sve osmisliti, morali su zaključiti da je naš svemir
ipak neko poprilično tmurno mjesto, jedinke su u njemu posvuda
bile zatočene u okove - kao stijenje, ili biljke, kao da su u nekom za­
tvoru odsluživale neumoljive kazne iz razloga koje nisu mogle spozna­
ti. "Vaš divljački svemir je kažnjenik Boga samoga," govori jedna od
duhovnih osoba u Hugoovoj poemi, dugačkoj punih šest stotina sti­
hova, pod nazivom Što govore usta sjene. Napisao ju je 1854. godine,
a nadahnuće za nju našao je upravo u duhovima. Na drugim mjesti­
ma iste poeme Hugo opisuje Zemlju pojmovima, koji nas podsjećaju
na bar za kojim sjedi pravi "šljam galaktike", krcat sadašnjim, prošlim
i budućim kažnjenicima iz čitava svemira, kakav smo mogli vidjeti u
prvom filmu iz niza Ratovi zvijezda:

Na vašem planetu punom tamnica strašnih,
ondje grešnici svemira svega živjeti trebaju;
osuđenici iz nebesa dolaze raznih, stranih,
zbijeni u stijene vaše, u stablima se svijaju.

Što učiniti u svezi s ovim strašnim stanjem, s kakvim se većina među
nama suočava u svemiru? Duhovi su savjetovali sudionicima preuzi­
manje potpune osobne odgovornosti, ali i posvemašnje radovanje

životu. Duh koji je sebe nazvao Sjenom groba izrekao je nazočnima
na seansi od 18. prosinca 1854. godine ovo:

Znate li što bih ja učinio da sam na vašemu mjestu? Tražio bih
- sve ili ništa; ustrajao bih na obilju svačega... Podjario bih go­
lemu glad, i silnu žeđ, i jurio bih pijan kroz prostore među sfe­
rama, pjevajući jezivu napitnicu o vječnosti - radosno, blještavo,
krajnje drsko, ruku prepunih grozdova sačinjenih od zvijezda,
lica obasjana mnogim suncima! Ne bih ostavio niti jednu jedi­
nu zvijezdu neizvrnutom, a na kraju toga banketa - onesvije-
šten bih tresnuo pod stol neba, sav blistav od svjetlosti!

Povjerujemo li Hugoovim duhovima, tada su mnogi od nas već puto­
vali na ovaj način raznim astralnim carstvima. Jedna od najčudnijih
teorija koje su mu iznijeli duhovi na Jersey Islandu bila je ona o Homo
duplexu, Dvostrukom čovjeku. Inače, ovaj pojam, korišten u svome
latinskom obliku, opisuje osobe podvojene, dvojake naravi; no, du­
hovi s Jersey Islanda govorili su pritom o dvostrukoj prirodi čovjeko­
voj - jednom kao o stanaru koji nastanjuje svoje fizičko tijelo u svako­
dnevnoj empirijskoj stvarnosti tijekom budnih sati, te kao o putniku
u nefizička carstva u svom astralnom tijelu dok spava, pri čemu je svr­
ha ovih putovanja prikupljanje fizičkih snaga za nadolazeći dan.

Duhovi zapravo opisuju neopisivo, kada govore kako naše astral­
ne duhove ispraćaju na naša noćna putovanja ovim riječima: "Ustaj!
Diži se na noge! Puše dobar vjetar, psi i lisice zavijaju, posvuda je mrak,
priroda treperi i drhti pod bičem Božjim! Žabe, zmije, crvi, koprive,
stijenje, pješčana zrnca čekaju na nas: ustani!"

Otkud li je samo izronilo sve ovo čudnovato znanje? Gotovo svi
kritičari odgovaraju: od samoga Victora Hugoa. Hugo je priznao da
je mnogo od kozmologije duhova imao u glavi i prije no što je stigao
na Jersey Island, ali - ustrajao je - nikako ne i sve ovo. Sada znamo
da je on u potaji 1830.-tih godina proučavao i kabalističke spise, pose­
bno glavni među njima - Zohar ili Knjigu obilja, a u Zoharu doista
ima osnova za panteističku doktrinu duhova, to jest - da sva materi­
ja postoji u suživotu, samo obdarena različitim stupnjevima duha
(količina duha pritom određuje koliko je "dobra" ili "loša" neka ma-

terija). A kada duh Smrt govori o divljoj i radosnoj jurnjavi kroz sve­
mir, zvuči upravo poput krivovjernog dominikanskog svećenika Gi-
ordana Bruna (spaljenog na lomači 1600. godine), koji je ustrajao na
tome da možemo postići transcendenciju i osobno oslobođenje samo
kroz strastveno junačko djelovanje, kroz neku vrstu težnje da i sami
postanemo Bog sam, i to u svemu što činimo.

Upravo zbog uranjanja Victora Hugoa u okultne filozofije poput
Kabale, da niti ne spominjemo i njegovo zanimanje za mesmerizam
i hinduizam - danas dosta ljudi misli kako je i on, kao i Leonardo da
Vinci, mogao biti Veliki majstor Sionskog priorata. Sionski priorat
nikada nije postojao; no, još zanimljiviji predmet istraživanja bi moglo
predstavljati pronalaženje one točke, u kojoj prestaje djelovati moćni
genij i golemo znanje Victora Hugoa, a započinje čudan i zadivljuju­
ći (na neki način možda i objektivno stvaran) svemir duhova s Jersey
Islanda.

38. POGLAVLJE

Zvuk i slike s one strane

Pioniri nove znanosti
- instrumentalne transkomunikacije

Bill Eigles

Pitanje - preživljava li ljudska svijest fizičku smrt čovjeka, i ako da
- na koji način, zanimala je našu vrstu još od pradavnih vremena.
Materija pritom nije zanimala ljude tek na akademski ili teološki na­
čin. Naprotiv, ljudska je vrsta dugo i na različite načine tragala za
mogućnostima komuniciranja s onima koji su izvršili taj prijelaz iz
zemaljskog života, u carstvo u kojemu se obitava nakon smrti, ma
kakvo ono bilo - sve u nastojanju da, između ostaloga, dođe do smi-
saonog uvida i utjehe, psihološkog zaključka, savjeta za svjetovni ži­
vot i/ili duhovnu mudrost.

Uistinu, taj poriv da se stupi u dodir s voljenima i prijateljima koji
su preminuli, bio je toliko neprekinut i strastven, da je povijest prepu­
na primjera i načina na koje se to pokušavalo - od slavnih proročišta,
duhovnih medija, putujućih šamana pa do Ouidži ploča i automat­
skog pisanja.

Međutim, zapadnjačka materijalistička znanost po tradiciji je za­
držala svoj nipodaštavajući, pa čak i ciničan stav prema svim ovim
pokušajima stupanja u dodir s mrtvima, i to iz više razloga: posve
subjektivne naravi tih pokušaja; neprestane sumnje u šarlatanstvo,
maštu i postojanje snažne osobne, želje te zbog poteškoća da se uvede
bilo kakva znanstvena i istraživačka metoda, kojom bi se dobila neo­
visna potvrda. Zato je znanost, kao ishod svega, zapravo čitav ovaj
predmet obavila "koprenom" koja poručuje: "Izvan mogućnosti, a to
znači i poželjnosti da se dalje istražuje."

Što se tiče glavnih kretanja u kulturama, u njima se i nadalje održa­
la vizija seansi održavanih u mračnim prostorijama u devetnaestom
i početkom dvadesetog stoljeća, s egzotičnim medijima okupljenima
oko stola, te je ostala simbolom rada kojekakvih pohlepnih, mračnih
tipova koji pljačkaju običan puk.

Bez obzira na to, pojavljivanje suvremenih fenomena kakav je tele-
patsko kanaliziranje bestjelesnih jedinki, iskustva tik do smrti te istra­
živanja prošlih života i terapije oslobađanjem ljudi od duhova - sve
je to obnovilo rasprave o preživljavanju ljudske svijesti nakon smrti.
Sve je to istinito za ljude koji su ovo prošli osobno i iskustveno, za obu­
čene istraživače koji nastoje ozbiljno obraditi ovo pitanje, kao i za one,
koje način razmišljanja zbog prihvaćanja New Age pokreta čini otvo­
renima za vjerovanje u takve pojave. Ostatak populacije, treba nagla­
siti, i dalje čeka opipljivije i vidljivije dokaze za hipotezu preživljavanja
svijesti nakon smrti, prije no što će se ozbiljnije pozabaviti ovim pita­
njem.

Možda je to vrijeme upravo došlo.
Od sredine 1980.-tih godina omanja umrežena skupina privatnih
eksperimentatora i istraživača iz više zemalja, poznata pod nazivom

Slika 38.1: Istraživački ured udruge Međunarodna mreža za instrumen­
talnu transkomunikaciju (INIT).

INIT ili International Network for Instrumental Transcommunicati-
on, počela je koristiti uobičajenu elektroničku opremu kakvu pred­
stavljaju radio, televizor, telefon ili računalo, da bi primila i zabilježila
inteligentne signale u obliku glasa, slika i tekstova preminulih osoba
koje su se same predstavile, i čija je svijest, kako se čini, nastavila po­
stojati na bestjelesnoj razini postojanja. Ovi pojedinci ili takozvani
transpartneri bili su im najčešće nekadašnji suradnici, prijatelji ili
voljene osobe, ali i druge osobe koje su izvršile prijelaz iz zemaljskog
u duhovni svijet.

Jedan od osnivača INIT-a, vodeći američki istraživač Mark Macy iz
gradića Boulder u Coloradu, i suautor knjige objavljene 1995. godine
pod nazivom Razgovori s one strane svjetlosti, danas tri puta godišnje
objavljuje novosti s ovog područja. Ranije je bio pisac knjiga vezanih
uz tehniku, a autor je i antologija o rješavanju raznih globalnih pitanja.
Macy je 1988. godine prebolio rak debelog crijeva; izvukao se, ali se
otada njegov sustav vjerovanja vezanih uz Boga (bio je agnostik) i
smrt (koje se užasavao) iz temelja izmijenio. Nadahnut vlastitim iskus­
tvima, poželio je spoznati što se događa s nama kada preminemo; tada
je upoznao istraživača i nekadašnjeg industrijalca Georgea Meeka,
koji mu je pokazao osobno pismo vlastite supruge, što ga je primio na
svom računalu 1991. godine - nakon njezine smrti.

Ovaj zapanjujući čvrsti, materijalni dokaz postojanja života poslije
smrti toliko se dojmio Macyja, da je zajedno s Meekom počeo istraži­
vati novo područje instrumentalne transkomunikacije (ITC), na ko­
jemu je Meek već radio neko vrijeme. Zahvaljujući njemu Macy se
upoznao s uređajem za komunikaciju s duhovima, zvanim Spiricom;
zapravo je to bio set tonskih generatora, koji su emitirali zvuk zujanja
u trinaest tonova, a ovi su obuhvaćali raspon zvukova kakve proiz­
vodi glas odraslog muškarca. Njega je po uputstvima Meeka 1980.
godine izradio i razvio pravi tehnički čarobnjak, Bill O'Neil.

Prema izvješćima, Spiricom je omogućio O'Neilu da porazgovara
s velikim stručnjakom i znanstvenikom NASA-e (National Aeronau­
tics and Space Administration), dr. Georgeom Muellerom, preminu­
lim 1967. godine. Kao da su O'Neil i dr. Mueller pritom bili u stanju
koristiti svoje kolektivne umove da bi preoblikovali nestabilan zvuk
zujanja uređaja Spiricom u glas, najsličniji onome kakav je Mueller

imao za života. Nakon nekog vremena taj je zvuk postao dovoljno
razgovjetan, da se kroz utišano zujanje uređaja mogao zabilježiti ra­
zgovor koji su poveli O'Neil i Muellerov duh; pritom je glas potonje­
ga dosta nalikovao glasu robota, ali je bez obzira na to bio ispunjen
posve određenom, živom inteligencijom.

Ovo je iskustvo posve razbudilo Macyevu duhovnost, i nagnalo
ga da po prvi put u životu prizna postojanje Boga i besmrtnost ljud­
skoga duha. Otada je na fizička tijela počeo gledati kao na obična
prijevozna sredstva, kojima se koristimo da bismo se njima probijali
kroz gusti fizički svijet tijekom našeg zemaljskog života. Shvaćajući
tako fizički život samo kao prijelazni stupanj postojanja, on je izgubio
svaki strah od smrti i uvjerio se kako sve nas čekaju mnoga, znatno
uzbudljivija iskustva s druge strane koprene.

Od tog je vremena Macy sve više posvećivao svoj život ITC-u: po­
kusima, pisanju i predavanjima diljem svijeta, govoreći o podacima
koje su njemu i njegovim suradnicima prenijeli njihovi kolege - duho­
vi. To su obično bili nekadašnji ITC- istraživači, koji su u međuvre­
menu umrli, ali su nastavili sa svojim radom, samo - s one strane.

Među zadivljujuće rezultate o kojima su izvijestili Macy i suradni­
ci, svakako pripada prijem stvarnih telefonskih poziva, i to od dr.
Konstantina Raudivea, europskog psihologa i ITC- istraživača, koji
je umro još 1974. godine. Macy je prvi put razgovarao s njim telefo­
nom u proljeće 1996. godine, i to punih petnaest minuta, dok su nje­
govi suradnici iz Luxemburga sa Raudiveom u nekoliko navrata ra­
zgovarali i duže. No, ovakvi telefonski razgovori nisu ograničeni samo
na profesionalne istraživače; prema dosad prikupljenim izvješćima,
radi se o spontanoj i znatno proširenijoj pojavi.

Naprimjer, glasovita američka liječnica dr. Carolyn Myss, koja se
bavi energetskom medicinom, izvijestila ih je o tome, da ju je u pro­
sincu 1992. godine nazvao njezin indijanski šaman i mentor, te joj
tijekom razgovora savjetovao da napiše svoju životnu priču i objavi
je. No, nakon nekoliko tjedana rastužila ju je vijest da je njezin mentor
umro u susjednom gradu, i to - dva dana prije njihova telefonskog
razgovora.

No, ITC - kontakti nisu ograničeni samo na telefon, već češće
uključuju i slike na televizoru te računalne slike i prikaze tekstova.

Kontakti putem računala, primjerice, često se događaju nakon što
istraživač napusti ured ili svoj dom, prije čega je provjerio je li sva
oprema isključena. A kada se vrate kući, ponekad je njihovo računa­
lo uključeno, ili na disku nalaze nove pohranjene slike, ili tekst - iz­
ravna komunikacija od jedinke koju mogu identificirati, a javlja se s
one strane, iz druge razine.

O prvoj slici duhovne jedinke, što se pojavila na televizoru u boji,
izviješteno je u listopadu 1995. godine. Povezuje se s njemačkim
istraživačem, koji se jednoga jutra probudio sa sviješću o silnoj po­
trebi da odmah uključi svoj televizor u boji i iskuša novi pokus. Već
je bio naviknut na primanje paranormalnih slika na svom crno - bi­
jelom televizoru, samo što bi ga uvijek prije toga telefonom nazvali
njegovi spiritualni kolege. Budući da ovaj put nije bilo nikakvog pozi­
va, istraživač je jednostavno uključio televizor u boji, te usmjerio
svoju digitalnu kameru na njegov zaslon. U tom se trenutku na nje­
mu pojavio lik švedskog pionira u ITC istraživanjima, Friedricha Ju-
ergensona, koji je preminuo 1987. godine; ostao je tako na zaslonu
pune 24 sekunde. Začuvši iz susjedne sobe glasan zvuk nalik lomlje­
nju plastike, istraživač je ustao i krenuo k njoj, pokušavši prije toga

Slika 38.2: Lijevo: fotografija švedskog pionira u ITC - istraživanjima, Friedri­
cha Juergensona. Desno: video - prikaz Juergensona, kakav se misteriozno
pojavio na zaslonu televizora njemačkog istraživača, premda je Juergenson
već odavno bio mrtav.

bezuspješno ostvariti i glasovni kontakt s likom na zaslonu. Ušavši u
susjednu sobu, otkrio je da mu se računalo uključilo - očito paranor-
malnim putem, dok se na njegovu zaslonu nalazila utipkana poruka
za njega, potpisana imenom Juergenson.

Što je sve potrebno da bi se ostvario kontakt s preminulim osoba­
ma preko koprene što nas razdvaja? Macy naglašava da to nije toliko
pitanje suvremene komunikacijske tehnologije, već da prije proizlazi
iz umova živućih pojedinaca na Zemlji, koji se usko povezuju sa svije­
stima umova na finijoj, bestjelesnoj razini postojanja, i to u pozitiv­
nom, prisnom duhu suradnje. Ovo skladno vibriranje nazvano je
"dodirnim poljem", i predstavlja ključni most, koji omogućava da
dođe do medudimenzionalne komunikacije sa svijetom duhova. Pre­
ma podacima koje su primili tijekom brojnih dodira ITC - vrste, ova
se pojava može znatno osnažiti "radom na unutarnjem životu, na
vječnom središtu," što je ishod "ujedinjene suradnje ljudi kojima je
stalo, i onih čija nastojanja podupiru u ITC - krugovima."

Ustvari, kolege - duhovi su istraživačima objasnili da ITC može
djelovati samo "kada su vibracije onih koji su uključeni u potpunom
skladu i kada su njihovi ciljevi i namjere čiste."

Macyev je osobni rad do danas pokazao da je nekoliko čimbenika
važno, kako bi se ostvarilo uspješno stupanje u dodir s onima sa druge
strane. Oni uključuju zadržavanje strastvene želje za kontaktom; traj­
no razmišljanje puno ljubavi prema preminuloj osobi s kojom je po­
stojala snažna emotivna povezanost, te neprestani pokušaji tijekom
vremena da se produbi i poboljša osobna usredotočenost živog poje­
dinca te jasnoća i čistoća misli kroz molitve, meditacije i druge oblike
psihičkog usklađivanja. No, kako Macy kaže, dosad za ITC nisu ob­
javljeni nikakvi vodiči ili uputstva za početnike da bi se uspostavile
prijemne postaje.

Sam rad na uspostavljanju dodira i danas se svodi na niz pokušaja
i pogrešaka, premda je Macy siguran da će u budućnosti suradnici s
obiju strana koprene uspjeti razviti snažno dodirno polje, i tada u
Coloradu stvoriti pouzdanu prijemnu postaju. Dotad će, međutim,
dodirno polje u Zapadnoj Europi i dalje ostati najsnažnije, kako to
pokazuje obilje kontakata koje ondje ostvaruju istraživačke skupine
s cijelim nizom izvora.

Neminovno se javlja pitanje o tome, što se dosad uspjelo naučiti i
čime je rezultirala ta nova znanost - ITC na temelju dosadašnjih do­
dira sa svijetom duhova. Očito, saznalo se vrlo mnogo. Naprimjer,
duhovi kolega ITC - istraživača izvijestili su ih da izvan zemaljske
razine postoji multidimenzionalna struktura bestjelesne stvarnosti, s
mnoštvom viših dimenzija koje međusobno djeluju i surađuju na
toliko složene načine, da su oni nemogući za prijenos, ili čak i za shva­
ćanje, i to na jeziku ljudi i trodimenzionalnim rečeničnim konstruk­
cijama.

No, ono što dolazi tik nakon same smrti, kao da je ipak dosta lako
shvatiti. Kad većina ljudi umire, pojavljuje se na trećoj ili srednjoj as­
tralnoj razini - to je energetski svijet koji zajedno sa Zemljom dijeli
isti prostor, ali se u njemu pojedinci sami liječe i oporavljaju od svojih
rana i bolesti; tako su na kraju u stanju sami stvoriti željeni izgled
samih sebe i svoje okoline, i to čistom snagom vlastitih misli.

Jedan je njemački dječak, Ezra Braun, umro 1986. godine od leuke­
mije, u dobi od dvanaest godina. No, 1992. godine je poslao svoju
sliku na računalo jednoga od europskih ITC - istraživača. Slika je
prikazivala nasmiješenog mladića pri kraju tinejdžerskih godina ili
na početku dvadesetih, ruka mu se uzdigla na pozdrav, a lice mu je
bilo još nalik na ono njegovo, dječačko, samo što je sada izgledalo
starije. Njegovi su oduševljeni roditelji odmah prepoznali svog dječa­
ka, kao i koješta čime se bavio prije svoje smrti - i njegove hobije, a i
neke njegove stvari, koje su se mogle vidjeti na slici na zaslonu raču­
nala te iščitati iz prijenosa popratnog teksta.

Osim što su osigurali jasan pogled na oblik života kakvim se živi
s druge strane koprene, te povremeno osiguravali susrete preminulih
pojedinaca ili nestalih prijatelja s njihovim voljenima, ovi ITC - pri­
jenosi su također pružili i duhovne uvide u više razine svijesti za­
hvaljujući anđeoskim bićima, koja nikada nisu niti poprimila ljudsko
obličje. Pomoću pisama odaslanih na računala istraživača, i ova su
bića pružila značajne količine dotad nepoznatih podataka o pretpo­
vijesti Zemlje, od vrste kakvu nikada ne bi mogli pružiti uobičajeni
povijesni izvori.

Tako su ova bića ustvrdila, primjerice, da je nekad između Marsa
i Jupitera postojao planet, poznat pod imenom Maldek ili Marduk.

Premda su njegovi stanovnici uživali u visokom stupnju razvitka te­
hnologije, a putovanja svemirom su za njih već postala rutinom, nji­
hove su tehničke sposobnosti počele nadmašivati zdravi razum, tako
da je na kraju čitav planet eksplodirao, stvorivši pritom pojas aste-
roida koji postoji i danas. No, nešto prije same eksplozije, neki od
Mardukanaca su otputovali do Zemlje i ovdje začeli civilizaciju, koja
je poslije postala Atlantidom. Kada su se ovi nekadašnji Mardukanci
izmiješali s primitivnim bićima koja su u to vrijeme već postojala na
Zemlji, začeli su svoju vlastitu vrstu - našu, i to prije otprilike 20.000
godina.

Premda ovo što se tiče podrijetla čovječanstva pomalo podsjeća
na teorije istraživača imenom Zecharia Sitchin, ipak se u ponečemu
razlikuju: naime, anđeli su ustvrdili da je planet Marduk bio uništen,
ali da je na neki način i dalje nastavio postojati, samo na astralnoj
razini. Upravo je taj fini svijet onaj u koji odlaze mnogi ljudi sa Zemlje
nakon smrti svojega fizičkog tijela, kada nastavljaju živjeti u svojim
astralnim tijelima i postojati u životu sličnom onome na Zemlji.

Zanimljivo - čini se da ljudi na planetu Marduk imaju ograničeno
viđenje samih sebe; poput fizičkih Zemljana, kakvi su jednom bili, i
oni vjeruju da je jedino njihov astralni planet ona prava stvarnost.
Mnogi Mardukanci jednostavno odbijaju priznati postojanje života
na fizičkoj Zemlji; naprotiv, mnogi vjeruju da su njihova sjećanja na
ranije postojanje u fizičkim, opipljivim oblicima tek ružan san! (Ka­
kvoga li razočaranja - spoznati da duhovna kratkovidnost i dalje traje,
barem za neke od nas, čak i kad napustimo zemaljski život!)

Po Macyjevim riječima, oni s druge strane koprene sami odlučuju
o tome, tko će od njih komunicirati sa živim ITC - istraživačima. S
ove strane, postoji bilježenje dokaza o ostvarenim dodirima, u skladu
s općim planom rada na ITC - istraživanjima. Zna se da su se dosad
s one strane javile i neke glasovite osobe, poput engleskog istraživača
iz devetnaestog stoljeća Richarda Francisa Burtona, francuskog pisca
Julesa Vernea i američkog skladatelja Scotta Toplina.

No, vjerojatnije je da se za prijenose s one strane uglavnom brinu
i potiču ih preminuli ITC - istraživači; pretpostavlja se kako se ovdje
radi o koristi za obje strane, zbog potrebe da se održava i poboljšava
energija dodirnih polja među ljudima, koji su uključeni u ITC - onih

na Zemlji i onih sa druge strane postojanja. Ipak, ponekad se - kao u
slučaju malog Ezre Brauna - dopušta i susret s bližnjima preminuloga
ili njegovim prijateljima, kako bi se olakšala bol i osjećaj gubitka onih
što još tuguju za njim. U svakom slučaju, čini se da bliska emocionalna
privrženost koja je ranije postojala na Zemlji, znatno ojačava i snaži
polje dodira.

Društvo suvremenih znanstvenika do danas još nije našlo za sho­
dno da na bilo koji značajniji način krene u istraživanje ITC - pojava.
Unatoč nekim strogim ispitivanjima koja su i verificirala dobivene re­
zultate, a obavljali su ih ugledni i vodeći inžinjeri Engleske - uklju­
čujući ovdje i rezultate, do kojih je još početkom 1970.-tih godina
došao pionir ITC-a Konstantin Raudive, snimivši glasove duhova na
traci - ograničenja trenutno vladajuće znanstvene klike isuviše su
velika, čak i za iskazivanje obične ljudske znatiželje, iako se u međuvre­
menu, u desetljećima od Raudiveove smrti, došlo do posve uvjerljivi­
jih, neobičnih i neobjašnjivih prijenosa putem televizora, telefona i
osobnog računala.

Ipak, prije no što je 1996. godine preminuo, dr. Willisa Harmana,
nekadašnjeg profesora stroj arstva na Stanfordu i predsjednika institu­
ta IONS u Kaliforniji (Institute of Noetic Sciences), oduševio je rad
Macyja i ostalih ITC - istraživača toliko, da je počeo pisati o njemu,
držeći to pravim izazovom za suvemenu znanost. Ironično (a možda
je upravo to trebalo i očekivati), ali - nedavno ostvareni ITC - kon­
takt s anđeoskim bićem najavio je kako Harman, sada kad je obavio
svoj prijelaz, "namjerava usko surađivati s onom (duhovnom) skupi­
nom koja nastoji doprijeti do Marka Macyja."

Tako Macy i njegovi suradnici ITC - istraživači pripremaju zajed­
nički nastup pred krutom znanstvenom javnošću, u što su uključili i
istraživače instituta IONS kao i instituta Monroe, oba ugledne ameri­
čke ustanove poznate po istraživanjima koja obavljaju na granicama
i rubovima znanosti. Hoće li oni, uz pomoć svojih bivših suradnika
s one strane koprene, biti u stanju jednom zauvijek dokazati da ljud­
ska svijest preživljava i nakon smrti? To će reći vrijeme.

Zasad, Macy redovito nadzire svoj sustav radio prijemnika s više­
strukim trakama za snimanje, i radi na obrazovanju što je moguće
većeg broja ljudi o instrumentalnoj komunikaciji kroz radionice,

promidžbene izložbe i publikacije. Vjeruje da bi - ukoliko bi njemu
i drugima uspjelo doći do sasvim jasnih slika, glasova i poruka s one
strane - znanost ITC na kraju mogla postati izvrstan provodnik za
kanaliziranje ljubavi i mudrosti s najviših razina duha, te tako pomo­
ći u preobrazbi svijeta na jedan brz i pozitivan način. I mi se također
tome nadamo.