Douglas Kenyon Zabranjena religija

nika iz pratnje. Ali, nije li moguće da istina o nečemu bude potajno
skrivena - u laži o tome? Nije li moguće da je ovakav križ od Lorrai­
ne u sebi skrivao istinu o dva križa s kojima je pošla u smrt? A budući
da su Francuzi Burgundije Ivanu izdali i prodali Englezima, dok se
francuski kralj, za kojega je izborila prijestolje, nije ni osvrnuo na nje­
zine vapaje za milost, možda je ovaj križ, kao i njegov naziv "dvostru­
ki križ" zapravo prikriveni podsjetnik na ove izdaje?

No, vratimo se mi Rosslynu.
William u to vrijeme nije mogao Mariji pokazati dvostruki križ je­
dnakih krakova, već njegov kasnije nastali oblik, u kojemu je jedan krak
križa upola kraći od drugoga. U nekom je trenutku, možda u nastojanju
da se stari simbol hermetizma prilagodi kršćanskoj ortodoksiji, gornji
krak križa bio skraćen na polovinu donjega. Ponekad se o njemu go­
vori kao o križu INRI, čime se podsjeća na ispisanu ploču što ju je Pon­
cije Pilat dao pribiti iznad Kristove glave tijekom njegova razapinjanja.

No, prihvatimo li da simbolizam ugrađen u križ crkve iz Rosslyna
želi poručiti kako zvjezdani dio po logici treba biti onaj "gornji" dio
križa, dok je produženi donji dio onaj što je "dolje", tada vidimo da
su krakovi križa u Rosslynu - izvrnuti, tako da je kraći krak smješten
ispod, a ne iznad dužega.

Zbog čega?

U članku o crkvi u Rosslynu napisao sam kako je jedan od templa­
ra, kojega su 13. listopada 1307. uhitili i potom ispitivali, ustvrdio da
mu je tijekom inicijacije u Red pokazan uobičajeni kršćanski križ, te
da mu je pritom rečeno "ne polaži svoju vjeru u ovo, jer nije dovoljno
staro."

Unatoč silnim raspravama što ih je uzburkala teorija Dana Browna
zahvaljujući Da Vincijevom kodu - koja nije nimalo nova, jer govori
o braku Isusa Krista i Marije Magdalene, kojim su ustanovili krvnu
lozu što je preživjela do danas - ne bi li ona kratka izjava ispitivanog
templara možda mogla ukazivati na to, da je ovaj brak bio tek još sa­
mo jedan bračni savez u nizu tijekom postojanja jedne daleko starije
krvne loze, te da je izvorna devetorka prvih templara otkrila neoborivi
dokaz o tome, skriven duboko ispod ruševina jeruzalemskog Hrama?

Naravno, bila bi čista ludost podastrijeti ovakav - za Vatikan here­
tički - dokaz bilo kome, posebice kada se u to vrijeme radilo o svega

devetorici vitezova, usto još i siromašnih - na cijelom svijetu. Za pro­
nalazače toga opasnog novog saznanja bilo je bolje da pričekaju neka
bolja vremena, razmotre sve svoje mogućnosti te razviju mudar i os­
tvariv poslovni plan za budućnost - a vjerojatno su upravo to i učinili.

Jer, tijekom sljedeća dva stoljeća, vitezovi su prerasli u najbogati­
ji viteški red na svijetu. Povijest nam govori da su ih u početku četrna­
estog stoljeća barbarski zatrli, ali mnogi vjeruju da se unutarnji krug
uspio održati, te preselio svoj rad u podzemlje, i to u Škotskoj, poni-
jevši svoju istinu sa sobom. Osobno vjerujem da je taj unutarnji krug
možda i sam mogao izazvati povlačenje reda, kao dio nastojanja da
ga se "svede na pravu mjeru"; naravno, ova teorija nije omiljena u mno­
štvu ljubitelja templarskoga reda.

Kada su se William Sinclair i Marija de Guise susreli u Rosslynu
na proslavi stote godišnjice crkve, u Rimu je bilo podosta napeto. Kato­
ličanstvo se našlo pod opsadom nove opasnosti i neugode zvane refor-
macija. Ubrzo se kršćanski svijet rascijepio nadvoje, i Rim više nije
bio u stanju podizati silne vojske svojih kraljevskih podanika da bi
uništavale herezu posvuda, kud god bi papa samo upro prstom. U če­
tvrti više nije žario i palio samo jedan veliki momak; stigao je i drugi.

Najmoćnija crkva koju je svijet ikada poznavao, bila je podijeljena
i pobijeđena.

No, reformatorskoj se crkvi ipak neće dopustiti da se razvija u miru.
Tako je životu Marijinog unuka, prvoga kralja Škotske i Engleske za
kojega se pouzdano zna da je bio slobodni zidar, zaprijetila 1590.
godine opasnost od strašnih "vještica". Ovaj slavni proces, nazvan
Suđenjem vješticama iz North Berwicka, okončao je jedno stoljeće
progona vještica po Škotskoj, ali pokazao i to, da prosječni prezbiteri-
janac može biti jednako osvetoljubiv kao i prosječni katolik, posebno
kada se radi o borbi protiv vladavine Sotone.

I dok se između dviju velikih kršćanskih snaga postupno uspostav­
ljala ravnoteža, niti jedna od njih danas ne može ustvrditi da je svetač­
ka, i svaka od njih još na sebi nosi težinu križa vlastite krivice. Još
jedan savršeni dvostruki križ, možda?

Zanimljivo je što i suvremena američka grana Vrhovnog vojnog
reda jeruzalemskog Hrama, ili kraće - SMOT (Sovereign Military
Order of the Temple of Jerusalem) kao svoj službeni znak koristi isti

Slika 15.3: S lijeva udesno: Križ od Lorraine, iz doba hermetizma, s jednakim
kracima; kršćanski križ, kao simbol razapinjanja; kristijaniziram križ od Lorrain
(INRI); križ iz Rosslyna s obrnutim kracima, ujedno i simbol SMOT-a.

onakav izvrnuti oblik dvostrukoga križa kakav je izveden i u Rosslyn-
skoj crkvi. Njihova značka, "ručno izrađena i izvezena zlatom", može
se nabaviti putem interneta, a dio njezine prodajne cijene odlazi u
ime Reda u dobrotvorne svrhe.

U heraldičkim se knjigama navodi da je dvostruki križ, kod kojega
se kraći, gornji krak nalazi iznad dužega, donjeg, poznat kao Patrijar­
halni križ. A što ako su graditelji Rosslyna svojedobno odlučili izvesti
vlastitu malu šalu, te ovaj Patrijarhalni križ izvrnuli da bi na svodu
crkve ostavili - "Matrijarhalni križ"?

Mariji de Guise bi se svidjela ovakva šala, no - sviđa li se i nama?
Osnivač Rosslyna zasigurno se poslužio nekom visokom matema­
tikom dok je planirao ovakvu igru na svodu crkve; ali, pritom nije
bio posve točan. U četvrtom su mu dijelu preostala četiri arhitekton­
ska elementa, i jedan u petom - dakle, sveukupno njih pet. Samo,
ovakva je pogreška u računu mogla biti i vrlo dobro isplanirana.

Tijekom svoga posljednjeg posjeta Edinburghu otišao sam u mu­
zej Velike lože Škotske, gdje sam uočio jedan izložak datiran s počet­
kom devetnaestog stoljeća. Bili su to slobodnozidarski šestar i kuto-
mjer, okruženi petokrakom zvijezdom. Ovih je pet krakova opisano
kao "pet točaka bratstva". No, ono što me doista uzdrmalo bila je činje­
nica da je i zvijezda s pet krakova bila izvrnuta naopako.

U klasiku Manlyja P. Halla iz 1928. godine pod nazivom Tajna uče­
nja svih razdoblja, autor je imao koješta za reći o ovoj zvijezdi s pet
krakova ili o pentagramu. On tvrdi kako je to "simbol magijskih vješti­
na kojima se slavi vrijeme", te da "pomoću pentagrama unutar svoje
vlastite duše čovjekmože ne samo zavladati i upravljati svim stvorenji­
ma koja su mu inferiorna, već može zahtijevati i da ga ozbiljno shva-

ćaju i oni koji su superiorni, koji se nalaze iznad njega." Nadalje, tvrdi
kako se zvijezda s dva kraka okrenuta prema gore naziva Mendesovim
jarcem, jer "izvrnuta zvijezda ima isti oblik kao i glava jarca." Kao što
objašnjavam u jednom od svojih članaka u nastavku, "Razotkrivena
Ivana Orkanska", jarac je često ponavljani slobodnozidarski simbol.

Hallovo obrazloženje izvrnute zvijezde apokrifnije od sviju ostalih,
navedeno je u posljednjoj rečenici njegova poglavlja o ovim pitanjima:
"Kada se zvijezda obrne tako da njezin gornji krak padne na dno,
time se označava pad Jutarnje zvijezde."

A to je uistinu nezgodna tvrdnja.
Dok promatramo kretanja nebeskih tijela, ne očekujemo da ćemo
ih vidjeti kako padaju. Promatrajući gdje nam se i kada one prikazuju,
mi zapravo određujemo i svoj položaj među njima - a to smo činili i
znatno prije no što nam to službena povijest priznaje. Samo, ovaj
Hallov "pad Jutarnje zvijezde" odmah budi sjećanja na mnoge mitove
što govore o danima kataklizme, u kojima se rušilo i padalo i samo
nebo. Ukoliko tako nešto opet postane opazivom pojavom, tada ćemo
se u kretanju naći mi, a ne nebo.
I sumnjam da ćemo pri tome misliti kako je to zabavno.

16. POGLAVLJE

Otkriće ostalih neobičnosti
Rosslynske crkve

Pomno proučavanje smješta drevnu
zagonetku u dramatično novo svjetlo

Jeff Nisbet

Rosslynska crkva smještena je svega desetak kilometara južnije od
Edinburgha, drevnoga glavnoga grada Škotske. U petnaestom ju je
stoljeću izgradio grof William Sinclair od Roslina, i sve otada je ova
crkva bila i ostala jednim od najtajanstvenijih i najkontroverznijih
zdanja na Zemlji. Posljednjih je godina ova kontroverza dosegla svoj
vrhunac među istraživačima alternativne povijesti, slobodnozidar-
skim "tragačima za svjetlom" i lovcima na blago; svi oni nastoje ovdje
otključati tajne za koje osjećaju da su skrivene u zidinama crkve.

ULOZI SU VELIKI
Takvi neustrašivi istraživači na razne načine nagađaju koješta: da crkva
u sebi čuva dugo izgubljeno blago vitezova templara, komad Pravoga
Križa, škotski krunidbeni Kamen sudbine, mumificiranu glavu Kri­
stovu, a možda čak i sveti Gral svih relikvija - sam sveti Gral.

Nema sumnje, kolekcija svjetske klase, samo - ništa od svega nave­
denog nije pronađeno. Rosslyn dobro čuva svoje tajne.

Potomak Sinclairovih - Niven Sinclair, danas poslovni čovjek u
Londonu, rado kaže kako je William gradio rosslynsku crkvu "u vrije­
me kada su se knjige zabranjivale ili spaljivale, pa je stoga odlučio
potomcima ostaviti poruku isklesanu u kamenu." Nivenov najdraži
projekt u koji je posljednjih godina uložio mnogo svoje energije odno­
si se na dokazivanje, da je Williamov djed krenuo na putovanje u cilju

otkrića Amerike, i to čitavo stoljeće prije no što je Kolumbo krenuo
prema jednom posve drugom cilju, a povijest mu ga kasnije službe­
no priznala kao prvospomenuti.

Niven također vjeruje da Krist nije umro na križu; preživio je i
imao djece sa svojom suprugom, Marijom Magdalenom. Ovim je
brakom začeta krvna loza što se održala stoljećima, i to kroz nekoliko
visokih i moćnih europskih obitelji, uključujući i Nivenovu. No, na
području vjere biblijska pripovijest o uskrsnuću i dalje pobjeđuje kod
većine, tako da Nivenu preostaje i dalje voditi svoje bitke.

Premda je izraz uklesano u kamenu postao istoznačnicom za "ne­
promjenjivo", kod Rosslyna to nije slučaj. Unutar crkvenih zidina bile
su izvođene neke vrlo važne izmjene, koje su potom prikrivene.

POGLEDAJMO

Unutrašnjost još s ulaza pozdravlja oči takvom svetkovinom isklesa­
nog kamena, da čovjek ne zna kud bi prije pogledao. Neobično lišće
i likovi vise posvuda - sa zidova, lukova, svoda; opći je dojam jasno
zamišljen kao kršćanski, no pobliži pregled otkriva da mnoge od ovih
isklesanih divota svoje simboličko podrijetlo vuku iz posve drukčijih
ideologija, čak i poganskih.

Tako ćete ondje pronaći glavu Zelenoga čovjeka, drevnog keltskog
boga vegetacije, kako viri iz lišća isklesanog u kamenu. Na najslavnijoj
strukturi Rosslyna - stupu Pomoćnika, isklesani zmajevi grickaju
korijenje onoga što se posjetiocima predstavlja kao Nordijsko drvo
života. Pridodajte ovome mješavinu uklesanih pripovijesti iz drevnih
hebrejskih zapisa i legendi koje se bave templarima i slobodnim zida­
rima, i dobit ćete arhitektonski recept za trajni uspjeh. Jer, osim neko­
liko opasnih godina tijekom reformacije, u vrijeme kada su se prote­
stantski zeloti obračunavali s onim što su nazivali idolatrijom, crkva
se uspješno očuvala.

I iako su joj tijekom godina bile još pridodane određene pojedino­
sti, vjeruje se da je izvorna "knjiga u kamenu" grofa Williama ipak
ostala nedirnutom. Unatoč tome, tijekom posljednjeg posjeta Škot­
skoj naišao sam na nekoliko prašnjavih knjižica - vodiča za Rosslyn
- koji su mi tu i tamo ispričali drukčiju pripovijest.

Odšetajmo do središta crkve i pogledajmo gore.

Slika 16.1: Unutrašnjost crkve u Rosslynu.

Veliki svod Rosslynske crkve podijeljen je na pet dijelova. Četiri se
bave cvjetnim temama, pri čemu je svaki drukčiji i jedinstven, ponav­
ljajući se samo unutar pojedinih dijelova. No, peti se dio razlikuje od
ostalih. Umjesto cvijeća, on je prepun zvijezda i - drugih stvari!

U jednom se kutu toga dijela nalazi bradata glava uz koju je i uz­
dignut, otvoreni dlan. Niven Sinclair opisao ju je kao glavu Krista i
Kristovu ruku, uzdignutu na blagoslov njegovih predaka u trenutku
dok su kretali u svoje pretkolumbovsko otkrivanje Amerike. Ali,
prema članku iz 1877. godine, koji je izašao u tomu XII Izvješća Dru­
štva antikvara u Škotskoj, pisac Mark Kerr opisuje ovaj dio svoda
jednostavno kao "otvoreni dlan", a njegov se opis temelji na razgovoru
vođenom s ondašnjim rosslynskim župnikom, velečasnim Johnom
Thompsonom.

Gdje se sakrila Kristova glava i Njegov blagoslov prilikom izgrad­
nje ove knjige u kamenu, i zbog čega se sada nalazi ondje?

Dva reda iznad Kristove glave nalazi se "sunce u punom sjaju",
dok se jedan red iznad obližnjeg dijela sa zvijezdama, u kutu uzdiže
Mjesec, opisan u obje knjižice kao "Mjesečev srp" odnosno "mala zvi­
jezda". Međutim, danas je ovaj Mjesec pun i okrugao, i s takvim odli­
kama površine kakve se nisu mogle vidjeti 159 godina prije, nego što
je Galileu teleskop navodno omogućio promotriti Mjesec iz dvadeset
puta veće blizine no itko prije njega. Što je to isklesano u Rosslynu,
što njegov graditelj nije nikada namjeravao uklesati?

Blizu istočnoga kraja crkve stoje dva stupa koji zajednički pružaju
osnovu za ono što je postalo rosslynskom najtrajnijom legendom -
onom o ubojstvu klesarskog pomoćnika, kojega je ubio njegov majstor.
Legenda kaže da je majstor zidar proveo dosta vremena u Rimu i
ondje proučavao način izrade stupova, a naročito jednoga, kojega je
namjeravao isklesati u Rosslynu. No, kada se vratio kući, vidio je da
je njegov pomoćnik - pronašavši nadahnuće u snu - obavio taj posao
prije njega. U naletu ljubomornog bijesa, majstor je jednim jedinim
udarcem u glavu usmrtio svoga pomoćnika.

I premda su oba stupa veličanstvena, jasno je da Pomoćnikov stup
znatno nadmašuje onaj majstorov.

Ovo Kerrovo izvješće, u kojemu je naveo i upravo iznijetu legendu,
govori o Majstorovu stupu kao o "Grofovom stupu", a u opisu Johna

Slezera iz 1693. godine, u djelu pod nazivom Theatrum Scotiae, autor
Pomoćnikov stup naziva "Prinčevim stupom". Godine 1774. biskup
Forbes od Caithnessa naglasio je kako je Slezer pri tome mislio na
prinčevsko podrijetlo osnivača, budući da je ovaj bio posljednji princ
škotskog orkneyskog otočja.

Znam, zbunjujuće je. Da bi se zbunjenost još i povećala, ispod zvjez­
danog dijela svoda, straga, isklesana je glava koju su naročito pomno
proučavali slobodni zidari. Njihova tradicija tvrdi da je to glava nesret­
nog umorenog pomoćnika, na kojoj se vidi i sudbonosna rana - a koja
neodoljivo podsjeća na legendu slobodnih zidara o smrti Hirama Abifa,
arhitekta Salomonova Hrama, ubijenog na vrlo sličan način. No, pri­
mijećeno je kako je pomoćnikova glava nekada na licu imala uklesanu
i bradu, koje sada više nema. Doista neobično, budući da pomoćnici u
ono doba uopće nisu puštali brade.

Majstor, pomoćnik, grof ili princ - tko je tko? Je li moguće da se u
rosslynsku "knjigu uklesanu u kamenu" pokušala uplesti i neka druga
igra, koju osnivač ove crkve nikada nije namjeravao ugraditi u nju,
ostavljajući nas tako i danas da tragamo za odgonetkom i djelićima
istine?

Godine 1954. je škotsko Ministarstvo rada utvrdilo kako je Rosslyn-
ska crkva iznimno vlažna. Stoga je odlučeno da se unutrašnjost crkve
premaže tekućom cementnom otopinom koja je trebala zaustaviti
vlagu. Umjesto toga, stvari su se u crkvi još pogoršale. I više od toga.
Budući da svježa boja može prikriti kojekakve grijehe, nedavno izvrše­
ne izmjene nisu više primjetljive, a s dosta autoriteta mogu ustvrditi
kako bi troškovi uklanjanja ovakvog "poboljšavanja stanja", kad bi to
bilo moguće, bili nedopustivo skupi. Čini se da će slavna izreka iz
Rosslyna o "Istini koja pobjeđuje sve", morati pričekati na neke bolje
dane. A možda i ne?

Sve više se vjeruje da je grof William bio vodeća društvena ličnost
onih dana, te da je u svoju crkvu ugradio nešto, što se nikada ne bi
moglo izmijeniti - nešto, na što je morao dugo čekati da bi bilo pri­
mijećeno. A uzevši u obzir činjenicu da su Vitezovi templari službeno
bili ustrojeni zato da bi štitili kršćanske hodočasnike na putu prema
Svetoj zemlji, te da su kasnije muški potomci grofa postali nasljedni
Veliki majstori slobodnih zidara sve do početka osamnaestog stolje-

Slika 16.2: Neki znanstvenici vjeruju da je Rosslyn zapravo replika Salomonova
Hrama u Jeruzalemu.

ća, Williamova bi nastojanja oko igre ove vrste ipak mogla biti poma­
lo iznenađujuća.

Rosslynska crkva otvorena je na dan sv. Mateja, 21. rujna 1446.
godine, a 1450. godine bila je i službeno posvećena ovom svecu. Bu­
dući da 21. rujna označava jesenji ekvinocij, kada Sunce izlazi točno
na istoku od Rosslyna, odlučio sam pogledati nije li grof odlučio osta­
viti gore, na nebu, zapis koji bi mogao odražavati onu istinu, koju je
namjerio uklesati dolje, na Zemlji.

I - nisam se razočarao.
Općenito se drži da je uži unutarnji krug vitezova templara uspio
izbjeći strašan progon Reda 1307. godine u Francuskoj; da je u Škot­
skoj nastavio s radom u potaji, šireći ono za što su vjerovali da je
Istina, ali - osmišljenim zagonetnim pričama, utemeljenima na astro-
loškoj mitologiji prošlosti; vjerovali su da se ona zasniva na činjenica­
ma, ali i na astronomskim otkrićima, za koja su znali da će biti pronađe­
na kada za to dođe vrijeme.
Za njih se misli i to da su u srednjovjekovnu Europu onoga vreme­
na donijeli šah i tarot karte; tako je bratstvo potiho i strateški utkalo

dugo zaboravljene istine u osnovu i potku povijesti istine, koje će
sagledati samo oni s "očima što vide" i "ušima što čuju".

Grof William je znao da se čak i knjiga uklesana u kamenu može
pretvoriti u prašinu; zato je svoju oporuku ispisao i na neuništivom
dnevnom nebu, te je tako sakrio u svjetlosti. U knjizi Rosslyn: čuvar
tajni Svetoga grala, autori tvrde kako su mjesto na kojemu leži Rosslyn
"još Druidi odabrali kao svetište za Saturna, vrhovnog Čuvara tajni".

Moja su istraživanja pokazala da su bili u pravu.
Kad je 21. rujna 1450. godine Rosslyn bio posvećen, Sunce je izašlo
točno istočno od crkve. Tijekom dana, iza Sunca i u istoj ravnini sa
Zemljom, ležali su planeti Saturn i Neptun, a takav se njihov raspored
događa samo jednom u svakih trideset i šest godina. I svi su se oni
uzdizali nevidljivi u svjetlosti dana unutar zviježđa Djevice, simbolu
različitih boginja pronađenih u raznovrsnim astrološkim tradicijama.

No, prateći usporedbe - zacrtane u mojim drugim člancima - iz­
među sustava vjerovanja drevnoga Egipta i onih što su vladali Škot­
skom, uočio sam sljedeću zanimljivost: grčka je tradicija vjerovala
kako je Sfinga izvorno imala glavu Djevice i tijelo Lava. Također treba
reći, da glava Sfinge kakvu poznajemo danas doista ne izgleda propor­
cionalno svome tijelu, već je premalena i novija, u usporedbi s tijelom,
dosta oštećenim vremenskim nepogodama. Ustvari, ona izgleda kao
da je isklesana iz neke prethodno postojeće glave, a prije no što je vri­
jeme oštetilo tijelo, ova bi njezina današnja glava vjerojatno izgledala
još i manja.

Druga jedna tradicija izjednačava Djevicu s egipatskom boginjom
Izidom, dok u naručju drži malog Horusa, posljednjega od božanskih
kraljeva. Od vremena prodora kršćanstva, Djevicu su izjednačavali s
Djevicom Marijom, koja u naručje privija djetešce Isusa. No, za tem­
plare se govori da su obožavali Crnu Madonu, a ne bijelu, kakvu je
kršćanska umjetnost promicala toliko dugo vremena. Vjerojatno se
držalo dovoljno sigurnim da se vrata prošlih sustava vjerovanja ipak
mogu ostaviti barem odškrinuta.

Vrlo daleko od našeg solarnog sustava, ali u istoj ravnini s nama,
leži zvijezda imenom Zaniah, kod Kineza poznatija kao Rajska vrata.
Sljedeća njoj najbliža zvijezda je Porrima, ponekad zvana i Antevorta
ili Postvorta, prema dvjema drevnim božicama - proročicama.

Prije no što napustimo Rosslyn, pogledajmo još jednom na onaj
dio njegova svoda sa zvijezdama. Nizovi zvijezda izmjenjuju se kao da
se radi o šahovskoj ploči - svi, osim dva. Svaki od ova dva niza dodiru­
je i zrcalno odražava onoga drugog, te time izvrće redoslijed u ostatku
čitavog tog dijela. Mnogi svjetski "mitovi" opisuju nam dan "kada se
srušilo nebo", dan koji je izmijenio nebeski poredak, pojavu koja se
promatrala i može se objasniti ukoliko je došlo do iznenadnog uruša-
vanja i pomicanja Zemljine kore od (ili prema) polovima, što bi iza­
zvalo preplavljivanja kopna vodama svjetskih oceana u kataklizma­
ma, koje su kršćanima tako dobro poznate kao veliki biblijski potop!
Ima smisla u tome da nije veliki svemir bio onaj koji se pomicao, već
da smo to ipak bili mi. Dva reda iznad rosslynskog punog Mjeseca
nalazi se golubica s maslinovom grančicom u kljunu. Možda je to Sir
William mislio na golubicu kao Noinog glasnika nade u trenutku po­
vlačenja visokih voda?

Kada je započelo zatiranje Reda templara 13. listopada 1307. godi­
ne, misli se da su templarska flota i uži unutarnji krug Reda uspjeli
izbjeći smrt zaplovivši prema Škotskoj, i donoseći joj na brodovlju
svoje blago i svoju istinu. Skriven ispod mračnog noćnog obzora, te
je noći na nebu bio posve isti raspored planeta kao i na dan posvećenja
rosslyske crkve, samo što se u njega umiješao još i jedan drugi, tada
još "neotkriveni" planet, Uran. Posve u skladu s događajima od toga
nesretnog petka trinaestog, raspored se nalazio unutar Vage, obilježja
Pravde. S obzirom na ovu veliku nebesku "slučajnost", postoji velika
vjerojatnost kako je unutarnji krug vitezova sam odlučio da je došlo
vrijeme za povlačenje Reda, te sam odabrao i datum u skladu sa zvje-
zanim rasporedom. Nema veze - ionako će svi već odavno biti mrtvi,
kad Istina jednom konačno pobijedi Sve!

Dana 4. studenog, kada su templari mogli dospjeti do Rosslyna
nakon prethodnog pražnjenja svojih skrovitih skladišta oružja po Ir­
skoj, Sunce i Mjesec su bili u istoj ravnini već u zoru; bio je to doista
spektakularni raspored šest nebeskih tijela. A nakon točno četiri stoti­
ne godina plus dva dana nakon datuma otvorenja Rosslyna na dan 21.
rujna 1446. godine - konačno je otkriven i Neptun, dakle - tijekom
istog takvog ponovljenog rasporeda planeta na nebu. Doista krasan
poklon za godišnjicu otvorenja crkve, barem onima koji spoznaju!

Dosta se nagađalo o tome što su templari mogli znati o ranoj po­
vijesti Zemlje, a što im se nije činilo mudrim otkrivati u ono vrijeme,
kao i o tome, koliko su od tih znanja uspjeli prenijeti na slobodne
zidare, da bi se ona otada izgubila. Današnji škotski templari, kojima
povezanost s izvornim templarskim Redom često znaju i žestoko ospo­
ravati, iznenada su postali gotovo neumjesno aktivni u suvremenim
događanjima. Odobren im je poseban savjetnički status kod Ujedinje­
nih Naroda, a njihov trenutno najdraži projekt je rad na tome, da se
današnje jeruzalemsko svetište - Kupola nad Stijenom (engl. Dome
of the Rock) - stavi pod nadzor i upravu Ujedinjenih Naroda. O svemu
ostalom obavijaju se tek uzvišenom šutnjom.

Točno, bave se još i nastojanjima da se zaštiti škotska povijest, ali
- nije im se naročito svidjelo moje tumačenje iste. Rečeno mi je posve
jasno i bez uvijanja da imam pravo na svoja mišljenja, ali kako ona
odaju neupućena čovjeka. Kad sam primijetio da su možda upravo
"upućena mišljenja" ona, u koja su nas sve dosad upućivali, te da bi
možda baš ona mogla imati malo veze s Istinom, nisam dobio odgovor.
Ili, jesam - samo šutnju.

Jedan od templara, uhićenih u petak, 13. listopada 1307. godine,
utvrdio je prilikom ispitivanja kako mu je tijekom inicijacije u Red
pokazan uobičajeni kršćanski križ te rečeno: "Ne polaži svoju vjeru
u ovo, jer nije dovoljno staro." Je li moguće da su sve protivničke
strane u današnjim sukobima tijekom punih nekoliko tisuća godina
bile zavedene i izigrane, samo kako bi se proizvela često predviđana
kriza vjere - kriza, što će pridonijeti uvođenju neke nove vjere, u koju
će pohrliti svi oni koji su iznenada ostali bez vjere?

Je li moguće da - zbog otkrivanja stvari koje su nas nekad činile
prijateljima - prije svega trebamo razotkriti čija je to sjajna zamisao
bila da nas se međusobno zavadi - i zašto?

Ili je možda već prekasno?

17. POGLAVLJE

Pukotina
u Da Vincijevom kodu

Je li rosslynska crkva Dana Browna ondje,
gdje on kaže da jest?

Jeff Nisbet

Dan Brown, autor Da Vincijevog koda, učinio je ono, što su mnogi
od istraživača alternativne povijesti željeli učiniti. Napisao je mega-hit
o jednoj tajni, koja za golemi broj čitatelja predstavlja teorije što uda­
raju ravno u lice povijesti kakvu poznaju.

Silno sam uživao čitajući njegovu knjigu i ne zavidim Brownu na
njegovu uspjehu. No, budući da se veliki dio knjige bavi slobodnim
zidarima i naslijeđem vitezova templara iz rosslynske crkve u Škotskoj,
dakle - predmetima o kojima sam i sam dosta pisao, želio bih naglasi­
ti veliki nedostatak u njegovim podacima.

Već negdje pri kraju svoje priče, Brown piše o tome kako "zemljo­
pisne koordinate padaju točno na meridijan sjever - jug, što prolazi
kroz Glastonbury", te da je ova crta tradicionalno obilježje otoka Avalo-
na kralja Artura, i smatra se središnjim stupom britanske svete geome­
trije. On tvrdi i da je upravo zahvaljujući svetoj lozi ili Ružinoj Liniji
Rosslyn - ili Roslin, kako se izvorno naziva - i dobio svoje ime (dakle,
od Rose Line).

Brownovo smještanje Rosslyna na istu zemljopisnu dužinu gdje je
i ona na kojoj se nalazi opatija Glastonbury, i to u ključnom trenutku
njegove pripovijesti, jedno je od važnijih uporišta o koja se oslanja
njegova priča; samo, ono je pogrešno.

Naime, meridijan sjever - jug iz Rosslyna ne prolazi točno kroz Gla­
stonbury. Ustvari, on prolazi dobrih tridesetak kilometara zapadnije.

I onda, gdje je točno taj središnji stup britanske svete geometrije?
U članku "Piramide u Škotskoj", uključenom u ovu knjigu, govo­
rio sam o neobičnoj geometriji leyline crta, koje sam otkrio baveći se
škotskim krajolikom. Ondje sam spomenuo kako se jedna od njih pro­
tezala južno od Craigleitha do samostana cistercita u Melroseu. Budu­
ći da je opat Bernard de Clairvaux osnovao gotovo istodobno templa­
re i cistercite, mnogi i danas tvrde kako su oni zapravo bili dva kraka
jednog te istog reda. Napisao sam također "kako se ova crta produža­
vanjem k jugu nepogrešivo spaja s Glastonburyjem." I dok je rosslyn-
ski meridijan promašio Glastonbury za tridesetak kilometara, sama
crkva leži na jednoj od drugih crta, koje sam spomenuo u svom članku
- i to na vrlo zanimljivoj crti.

Vratimo se na 5. kolovoza 1999. godine.
Dok sam se nalazio u posjetu prijatelju u selu Temple (Hram), sta­
rom sjedištu templara udaljenom svega osam kilometara od Rosslyna
prema jugoistoku, pokazali su mi natpis što se nalazio ispod zvonika
inače već jako urušene crkve (kirk - škotski naziv za engl. church ili
crkvu). Članak s mojim prijevodom toga natpisa, koji je djelomično
naviještao da je Isus imao djece s Marijom Magdalenom, izašao je u
časopisu Fortean Times u svibnju 2001. godine.

Upravo sam toga dana bio u Rosslynu i ondje fotografirao maleni
kip u kripti crkve - statuu bradatoga lika, koji drži knjigu i ključ, i za
kojega se mislilo da predstavlja sv. Petra.

Kada sam nekoliko tjedana potom pregledavao ovu uvećanu foto­
grafiju, uočio sam kako je u bradi Petra uklesan piramidalni oblik,
koji se dobro uklapao u prirodni rast isklesanih dlaka, i to na način
za koji je bilo jasno da ga ne bi izvodio niti jedan klesar svjestan dra­
gocjenosti svoga vremena, osim ako to ne bi bilo unijeto u nacrt na­
ručitelja. Odmah ispod vrha piramide bila je Petrova usna. I čim sam
zamijetio da su mu usne neproporcionalno male, odjednom se počeo
redati čitav niz drugih sablasnih opažanja.

Unutar lica sv. Petra bilo je skriveno još jedno, manje lice, koje je
s njim imalo zajedničke usne, i to odgovarajuće za svoju veličinu. Oči
toga lika virile su iz Petrovih nosnica, dok mu je ruka bila uzdignuta u
položaju ili pozdravljanja nekoga, ili iščekivanja nečijega šaputanja.

Tada sam se ukočio.

Opazio sam da brada ovoga skrivenog lica zapravo oblikuje glavu
još manjega stvorenja, spojenog s cijelim tijelom.

Stajao je tu - s lijevom nogom što se odmarala na Petrovoj knjizi,
i rukama kao u kakvoj glumačkoj pozi, ispruženima oko otvora na
Petrovu ključu. Smješten na južnoj stijeni kripte, Petrov je ključ bio po­
stavljen tako da je pokazivao u smjeru kojim bi se krenulo pri odlasku
iz Rosslyna - kroz Temple, a zatim prema samostanu Melrose Abbey.

Učinilo mi se silno ironičnim da upravo sv. Petar pokazuje put
prema heretičkom natpisu na Hramu. James Bentley je 1995. godine
u svojoj knjizi Kosti bez spokoja: pripovijest o relikvijama ustvrdio, da
se zemni ostaci ovoga sveca čuvaju u Vatikanu, budući da se on smatra
stijenom na kojoj se temelji Katolička crkva, kao i onim koji glasu
pape pridaje autoritet. Bentley navodi da je "papa, ma što se za njega
teoretski govorilo, najveći dio svojega autoriteta dugovao upravo či­
njenici što je bio čuvar tijela Svetoga Petra."

Čini se također, da između Marije Magdalene i Petra nije vladalo
previše sloge i ljubavi. U djelu Pistis Sophia, jednom od gnostičkih
evanđelja, Marija kaže: "Bojim ga se, jer on mrzi ženski rod." A u Evan­
đelju po Tomi, Petar govori: "Neka nas Marija ostavi, jer žene nisu
vrijedne života." Koristeći se ovim malim kipom Petra da bi otkrio he­
rezu koja umanjuje vjerodostojnost Vatikana, i to naglašavanjem dugo
potiskivane važnosti Marije Magdalene, klesar koji je izrađivao Petra
pokušao se takvim stavovima osvetiti, i to u Marijinu korist.

Ali, to možda nije sve što je ovaj kip trebao razotkriti. Među optu­
žbama koje su se sručile na templare tijekom njihovih suđenja, mnoge
su spominjale njihovo obožavanje odrubljene glave. Prva od tih optu­
žbi glasila je: "Oni su u svakoj pokrajini imali svoje idole, naime -
glave, od kojih su neke imale i po tri lica." Hmmm!

No, u svom članku "Otkriće ostalih neobičnosti rosslynske crkve",
spomenuo sam kako u crkvi ima elemenata koji očito nisu dio izvornih
arhitektonskih radova. Ustvari, izgledalo je da su izvođeni nedavno,
a sveti Petar je upravo jedan od tih elemenata. Arhitekt Kerr, kojega
sam citirao u tom članku, nije spominjao ovaj kip 1876. godine u svom
opsežnom prikazu crkve, objavljenom u Izvješćima Društva antikvara
u Škotskoj. Pa zašto je onda on sad ovdje?

Jedan je istraživač pokrenuo ovo pitanje pred suvremenim templa­
rima Škotske na ovaj način: "Kada se izvede opsežno proučavanje iz

bilo kojeg kuta ili aspekta vezanog uz rosslynsku crkvu, mora se pri­
znati da predmet proučavanja nije statičan, pa stoga treba zaključiti da
nije sve istinito."

Pretpostavljam da Kerr nije vjerovao dokazima što su mu se nalazi­
li pred vlastitim očima, a ne bih ni ja na njegovu mjestu.

Naime, od 1999. godine bio sam u Rosslynu u nekoliko navrata i,
moram priznati - u tri dimenzije nisam vidio ono, što sam uočio na
svojim fotografijama Petra. Zbog čega?

Odgovor se može nalaziti u golemom zanimanju koje je za Rosslyn
pokazao pionir fotografije, Louis Daguerre, izumitelj dagerotipije.
On je 1822. godine izumio dioramu, tehniku kojom se u mračnoj pro­
storiji mogu osvijetliti dvodimenzionalne slike kako bi pružile iluziju
trodimenzionalne stvarnosti. Napravio je tako i dioramu crkve u Ros­
slynu, za koju je požnjeo i burne kritike.

Zar je možda Daguerre mogao voditi ruku Petrova skulptora prili­
kom izrade ovoga malog kipa što će biti položen u Rosslynsku crkvu
kad za to dođe vrijeme, i to tako, da u trodimenzionalnom prikazu
sakrije tajnu koja se smjela vidjeti samo u dvije dimenzije? I je li mo­
guće da je Daguerre možda čak bio odabran da naslijedi znanje, koje
će kasnije njegovo ime ispisati velikim slovima u analima povijesti
fotografije? Moglo bi se raspravljati o tome da Torinski pokrov, nedav­
no raskrinkan kao srednjovjekovna podvala i krivotvorina, ipak foto­
grafski predstavlja "negativ" nekog lika. U svojoj knjizi o Pokrovu iz
1994. godine, autori Picknett i Prince idu toliko daleko, da navješću­
ju kako je ovu relikviju po fotografskim načelima stvorio nitko drugi
doli - Leonardo da Vinci.

No, vratimo se opet ruševinama kirka (crkve) u Templeu.
Unutar ostataka crkve nalazi se čudnovati grobni natpis, uklesan
slično onima opisanim u Gardnerovoj knjizi Krvna linija svetoga
Grala (pogledajte sliku 17.1, kao primjer uobičajenog grobnog natpisa
na templarskim grobovima). Gardner piše: "U slikovnim prikazima
vezanim uz Gral, upravo kao i u grafičkom simbolizmu, mesijansko
se naslijeđe iskazuje ženskom posudom (kaležom) i muškom oštricom.
U Rosslynu i po drugim dijelovima Škotske, sve zidne rezbarije i gro­
bovi vitezova Grala sadrže ovaj dvojaki znak. Prikazuje se kao kalež
s visokim drškom i licem okrenut prema naprijed. U samoj posudi

cvjetni uzorak Ružina Križa označava da po­

suda - uterus - sadrži Isusovu krv."

Međutim, nadgrobni spomenik u Hramu

ima jasno vidljiv kalež, ali ondje nema i oštrice.

Zašto je nema? Pročitajmo sam natpis: "Bea­

trix Lucy, supruga Henryja Herberta Philli-

pa Dindasa od Arnistona, trećeg baroneta;

rođena 14. svibnja 1876., preminula 6. stude­

nog 1940." Dakle, ovdje se radi o grobu žene i

to, poslužimo li se Gardnerovim objašnjenjem

i načinom razmišljanja, žene koja je proslije­

dila krvnu lozu Isusa i Marije Magdalene! Is­

traživač Tim Wallace Murphy tvrdi, naime,

da se uvijek računala samo ženska krvna lini­

ja, a ne muška. Pretpostavljam, sve po onoj

staroj: "Beba mamina, možda i tatina."

Templarima je Hram darovao kralj David

I, za kojega Gardner misli da je i sam bio član

obitelji Grala. Nakon uništenja i zatiranja Reda,

Temple je prešao u posjed vitezova hospitala-

ca. Tako je bilo sve do protestantske reforma-

cije, kada se iznova vraća u vlasništvo krune.

Tijekom vladavine škotskog kralja Jamesa VI,

prvoga od kraljeva za kojega se i službeno

zna da je pripadao slobodnim zidarima, Hram Slika 17.1: Primjerak ti­
je kao posjed predan obitelji Dundas; ne tako pičnog templarskog nad­
davno, pod svoju ga je upravu uzelo vijeće Mid­ grobnog natpisa, na koje­
lothian Council, a tako će i ostati. mu se nalaze oba simbola
- ženski kalež i muška oš­
Beatrix Lucy bila je rođena kao Lady Bea­ trica.
trix Douglas-Home.

Za imena obitelji Douglas i Home već se dugo šuška da bi mogla

imati veze s templarima i slobodnim zidarima. Sir James Douglas je

bio pouzdanik Roberta the Brucea; spominjao sam ga u članku o

Bannockburnu. I za borbeni stijeg Ivane Orkanske misli se, da ga je

oslikao jedan član obitelji Home. Govorka se da je kopija Ivaninog

prstena s ugraviranim "Isus Marija" predana Homeovoj kćeri. U opa-

tiji Glastonbury Abbey stoji kamen sa

sličnim natpisom, pa nam preostaje

samo pitanje - koju se to Mariju u oba

slučaja željelo učiniti besmrtnom -

Djevicu Mariju, ili Magdalenu.

Jugoistočno od ruševina Hrama na­

lazi se drevni luk, ostatak nadsvođe-

nog prolaza, i to smješten usred polja.

Čini se da ne vodi nikuda, a opet - tako

je okrenut, da se - kada se prođe kroza

nj, kao što sam učinio ja - nađete upra­

vo na onoj crti, koja Rosslyn i Temple

povezuje sa samostanom Melrose. Ka­

menje od kojega je luk izveden prekri­

veno je uzorkom nalik ribljoj kosti,

unutar kojega se uvijek iznova ponavlja

slovo M, kao da se utvrđuje neko davno

Slika 17.2: Nadgrobni natpis na zaboravljeno gradivo!

grobu Lady Beatrix Lucy, bez pri­ Krenimo sad u Melrose, udaljen ko­
kaza oštrice kao muškog simbola.
jih trideset i pet kilometara odavde.
U opatiji Melrose pokopano je srce

škotskoga junaka, Roberta the Brucea. Povijest nam govori kako je

na samrtnoj postelji sam Robert poželio da njegovo srce leži u Svetoj

zemlji, pa je stoga James Douglas s još sedmoricom vitezova ponio

Robertovo srce u srebrnom kovčežiću na taj daleki put. Jedan od vitezo­

va u pratnji bio je i William Sinclair od Roslina. Budući da su se u

Španjolskoj predugo zadržali, skupinu vitezova ondje su zatekli oruža­

ni sukobi s Maurima. Četvorica su poginula, uključujući Douglasa i

Sinclaira, a ostali su se zajedno s Robertovim srcem vratili u Škotsku.

Prisjetimo li se crte leyline koja prolazi tek sedamdeset kilometara

sjeverozapadno od opatije Melrose, vraćajući se kroz Temple i Rosslyn,

dospjet ćemo do samostana Dunfermline Abbey, gdje je pokopano

Robertovo tijelo. Povijest nam ne objašnjava zbog čega tada nisu sjedi­

nili njegovo srce s tijelom, kada se oboje našlo toliko blizu.

U Da Vincijevom kodu se mnogo polaže na činjenicu da se Rosslyn

nekad izvorno nazivao Roslin; to se nastoji povezati s glavnim pred-

Slika 17.3: Drevni luk u okolici Templea u Škotskoj, koji se povezuje s
templarima iz davnih vremena.

metom djela - Ružinom Linijom (Rose Line), ali se i Rosslyn povezu­
je s Glastonburyjem duž istog meridijana. Samo, točno na sjeveru od
Glastonburyja ne leži Rosslyn, već opatija Melrose Abbey i otok Craig-
leith, a što se naziva tiče - i Melrose također u sebi ima riječ rose kao
korijen.

Etimologija prihvaćena za Melrose objašnjava da se ovdje radi o slo-
bodnozidarskom čekiću ili mel, kada se nađe ispred ružičasto oboje­
nog pješčanika, od kojega je opatija izgrađena. I dok na određenom
svjetlu opatija doista dobiva neke ružičaste tonove, korijen mel bi
mogao biti i drukčijeg podrijetla. Grčke riječi melas i mels označavaju
nešto što je "tamnih boja, ili crno", odnosno "grana". Stoga predlažem
mogućnost da bi ime Melrose moglo značiti potamnjelu granu ruže
ili svete krvne linije, koju su templari iz sigurnosnih razloga prenijeli
u Škotsku, te potom utkali u razne dijelove područja i krajolika, ko-

risteći se pritom davno zaboravljenom geometrijom, poznatom još
od vremena prije Kristova rođenja.

I kada već govorimo o etimologiji, promotrimo malo i kriptologiju.
Jedno od nekoliko starih načina izgovaranja Craigleitha je i Craglieth
- a to je anagram od Grail Tech!

Beatrix Douglas-Home bila je kći dvanaestoga grofa iz obitelji
Home, a i tetka četrnaestoga grofa, Aleca Douglasa-Homea. Alec je
obnašao dužnosti glavnog tajnika premijera Nevillea Chamberlaina,
u vrijeme dok je Chamberlainova politika nastojala umiriti vapaje
svijeta zbog nacističkih nedjela, sve dok sukob i Drugi svjetski rat nisu
postali neizbježni. Kasnije je Alec postao ministrom vanjskih poslova,
te je uzdignut na čast viteza od Thistlea 1962. godine. Na vrhuncu
hladnoga rata, zahvaljujući skandalu koji je izazvao Profumo, Alec je
postao britanskim premijerom, a kasnije i predsjednikom Bilderberge-
ra, elitnog udruženja međunarodnih moćnika, za koje mnogi danas
misle kako su upravo oni skrojili ovakvo stanje u svijetu, u kakvome
živimo.

Ako sveta krv teče i danas - kako nam to naviještava nadgrobni
natpis na posljednjem počivalištu Beatrix, koja je preminula u dvade­
setom stoljeću - a još je važnije što se zna i čijim venama - što nam
je onda donijelo ovo saznanje tijekom stoljeća, ta spoznaja koja nije
namijenjena nama, običnim smrtnicima? Koliko se to svetaca i junaka
pobrinulo za to, da se stado drži smireno i zadovoljno svojim udje­
lom, usto još i uvijek spremno da se žestoko zauzme za Boga i Domo­
vinu? I koliko je to glava suverena trebalo pasti da bi nam se na kraju
ponudio ovakav mračan i nesiguran svijet u kojemu se danas nalazimo?

No, konvencionalna misao tvrdi nam da Isus nije imao djece, te da
je svatko tko i pomisli drukčije - budala.

Bez obzira na to, ja opet tvrdim da su tijekom tisućljeća neki od
mitova bili oteti, i u potaji utkani u osnovu i potku izvornih isprava,
koje povjesničari koriste da bi pripremali udžbenike za nas. U svome
području istraživanja otkrio sam, primjerice, da su knjige Johna Bar-
boura The Bruce i Waltera Bowera Škotska kronika, premda oštro kri­
tizirane od strane akademika kao nacionalistički obojene, unatoč sve­
mu zapravo bile prijenosnici, kroz koje su se između redova provukle
prikrivene istine iz ovih mitova - istine, koje se posljednjih godina sve
više kupuju.

Iskreno se nadam da nikome neće uspjeti iznova prognati u pod­
zemlje ove istine - bilo šutnjom o njima, bilo omalovažavanjem; jer,
upravo su to dosad bila dva pouzdana oružja, koja su toliko često
pomagala pri oblikovanju odobrenih verzija povijesti, onoj kakvoj su
nas podučavali u školama.

Iako kažu da nada vječito cvjeta u ljudskim grudima, ona brzo i
blijedi. Bojim se da je ova tako posebna značajka čovjeka već odavno
ocijenjena kao ljudska slabost, te da su je tijekom tisuća godina kao
poznato sredstvo koristili oni odabrani pojedinci, koji su povlačili
naše uzice i zatezali naše lance - oni, koji diljem svijeta - zaštićeni i
sigurni u svojim "dvoranama za ratovanje" - uokolo smireno vuku
modele svojih brodića i tenkova po velikom plošnom zemljovidu.

Nedavno se uzdigla velika prašina oko Da Vincijevog koda Dana
Browna i Pasije Mela Gibsona. I dok Gibsonova Pasija optužujućim
prstom upire i okrivljava za Kristovo razapinjanje, Brownov Kod sta­
vlja na kušnju Kristovu božanskost, naviješćujući nam da je imao
smrtnu kćer koja ga je nadživjela. Još jednom su se sukobili kršćani i
Židovi, i to oko stvari koje vladajuća povijest odbija ispitati na odgo­
varajući način, a vjera i dalje objašnjava - na posve neodgovarajući
način.

Također se pojavio i izvrstan dokumentarac Aleca Jonesa End Game:
Blueprint for Global Enslavement (Završna igra: Plan za globalno
porobljavanje) u kojemu se između ostalog raskrinkava Bilderberger
Grupa, elitno udruženje međunarodnih moćnika, među kojima su i
neki od najeminentnijih današnjih i bivših političara.

Činjenice objelodanjene u tom filmu su zastrašujuće, a sam materi-
jal je dostatan za knjigu, te se stoga neću sada baviti njime, ali vam
preporučujem da ga obavezno pogledate.

Mark Twain reče: "Istinu nije teško ubiti, ali je dobro ispričana laž
besmrtna."

18. POGLAVLJE

Pravo tajno društvo iza
Da Vincijevog koda

Ti iznenađujući Rosenkreuzeri

Mark Amaru Pinkham

Kao što svi koji su pročitali knjigu Dana Browna Da Vincijev kod zna­
ju, zaplet se bavi djelatnostima drevnoga tajnog društva, poznatog
pod nazivom Sionski priorat. Stvarno postojanje tog društva, tvrdi
Brown, jedna je od neprijepornih istina koje je utkao u svoj - inače
izmišljeni - roman. To bi se i moglo držati točnim dok je još radio na
svom rukopisu, ali nedavno su autori knjige Sveta krv, sveti Gral - ne-
izmišljene knjige, koja je Browna i upoznala sa samim pojmom Sion-
skog priorata - javno izjavili da se čini, kako je veliki dio podataka
vezanih uz ovo društvo, kakvo se pojavljuje u njihovoj knjizi, bio ute­
meljen na obmani.

Priznali su da su ih zavele neke od "Isprava Priorata", što su ih ot­
krili u pariškoj Bibliotheque Nationale; bilo je to priznanje koje je na
neko vrijeme zaustavilo većinu istraživača od daljnjih proučavanja le­
gitimiteta Priorata. A zatim su autori Lynn Picknett i Clive Prince
objavili djelo Templarsko otkriće u kojemu su istraživali sve argu­
mente za i protiv Priorata. Iznenađujući zaključak - da je tajno europ­
sko društvo s ciljevima vrlo sličnim onima koje je imao Priorat doista
postojalo - doveo ih je do toga da je Sionski Priorat mogao biti izmi­
šljen zato da bi djelovao kao zaklon i zaštita za ovu - stvarno postoje­
ću udrugu.

Picknett i Prince nisu ni u jednom trenutku uspjeli bez ikakve
dvojbe identificirati ovaj neuhvatljivi red možda i stoga, što tajno

društvo za kojim su tragali i nije više tako tajno. Red koji su proučava­
li općenito je poznat pod nazivom Red Ružina Križa ili Red Rosenkreu-
zera, premda je tijekom proteklih vremena koristio za sebe i neke
druge slične nazive, poput Reda Ruže ili Ružina Križa, a i naziv Bratstvo
Ruže i Zlatnog Križa. Premda danas djeluje posve bezazleno, nekad
je ovo društvo čuvalo mnoge tajne običaje, te je među svojim član­
stvom promicalo mnoge heretičke tajne, jednako eksplozivne naravi
kao i sve druge vezane uz svetu krvnu liniju Isusa i Marije Magdalene.

Red Ružina Križa, kojega sada možemo nazvati i pravim Sionskim
prioratom, po prvi put je objavio svoje postojanje u sedamnaestom
stoljeću, i to kroz javne isprave poznate kao Fama i Confessio. U ovim
se manifestima utvrdilo kako Red prelazi u novi, javni ciklus svojega
djelovanja, premda je kao tajno društvo postojao već stotinama godi­
na. A tada je, 1785. godine, jedan od predstavnika Reda iz Pariza -
barun de Gleichen - nastupio na skupu slobodnih zidara i Rosenkreu-
zera, te pritom rekao da su pripadnici Reda Ružina Križa bili
"pretpostavljeni slobodnim zidarima, kao i njihovi osnivači", kada su
dodatno pristali da se njihovi Veliki majstori "nazivaju titulama John
(Ivan) I, II, III i tako redom", navodno ih time povezujući s Ivanom
Krstiteljem, apostolom Ivanom, ili obojicom.

Kasnije su ove otkrivene značajke Reda Ružina Križa autori "Ispra­
va Priorata", a zatim i autori Svete krvi, svetoga Grala utkali u njegov
alter ego, Sionski priorat. Ovi potonji su napisali da je i Priorat na
sličan način svojim Velikim majstorima dodjeljivao titulu "Ivan", uz
dodavanje brojeva.

Možda je njihov najčvršći dokaz u prilog tvrdnji, da je Sionski
priorat zapravo naziv iza kojega se krije Red Ružina Križa onaj najje­
dnostavniji: da se za Priorat utvrdilo kako je sebe nazvao L' Order de
la Rose-Croix Veritas, ili točnije "Istiniti Red Ružina Križa". Pretpo­
stavljaju da je Priorat prihvatio oba pridjeva - i ovaj, i onaj Ormusa,
imena koje također neosporno povezuje Priorat s Redom Ružina Kri­
ža. Naime, Ormus je bio osnivač rane sljedbe Ružina Križa, koja je u
prvom stoljeću postojala u Aleksandriji. Podatke vezane uz Ormusa i
njegovu sljedbu pronašao je u osamnaestom stoljeću povjesničar i
pripadnik Reda Ružina Križa, barun von Westerode. On je utvrdio
da je Ormus bio učenik svetog Marka i gnostički svećenik aleksan-

drijskog božanstva Serapisa, a kasnije je osnovao ranu sljedbu Ružina
Križa, koju je nazvao Mudracima Svjetlosti.

RED SVETOGA GRALA

Međutim, između Reda Ružina Križa i Sionskog priorata ipak postoji
jedna suštinska razlika. Red Ružina Križa sebe nikada nije proglašavao
čuvarom krvne linije Isusa i Marije Magdalene, a upravo to je bio
jedini raison d'etre Sionskog priorata (premda su mu taj raison d'etre
pripisali autori Svete krvi, svetoga Grala, a ne Isprave Priorata, iz kojih
su i saznali za njegovo postojanje). No, pobliže istraživanje je pokaza­
lo kako oba reda zapravo zrcalno odražavaju jedan drugoga u svojoj
osnovnoj misiji, jer se oba bave traganjem i zaštitom nekih oblika Sve­
toga grala. Prema knjizi Sveta krv, sveti Gral, Sionski priorat je oduvijek
držao da je sveti Gral isključivo tijelo Marije Magdalene, dok su Ro-
senkreuzeri kod toga zauzeli znatno širi pristup. Za njih je sveti Gral
tajanstvena snaga koju može posjedovati svako ljudsko biće, i svaki
predmet. Ta je snaga diljem svijeta poznata pod različitim nazivima,
poput: Sveti Duh, Shekinah, Baraka i Kundalini. Onaj koji je traži je­
dnostavno mora pronaći pravi kalež, mač, koplje, stijenu, osobu, itd.,
koja je obdarena tom snagom i potom je upiti u sebe, započevši time
postupak alkemijske preobrazbe što ga odvodi do prosvjetljenja, čak
i do besmrtnosti.

Ovakvi ljudski sveti gralovi, koji posjeduju obilje spomenute sile,
obično su u cijelosti prosvijetljeni učitelji, a predmeti kojima se pripi­
suje snaga svetoga grala - poput Kristova kaleža i Longinovog koplja
- obično su oni, koji su bili u najbližem okruženju takvih učitelja, ili
su na sebi zadržali neki njihov djelić, poput njihove krvi, primjerice, pa
su time apsorbirali i njihovu moć. Ovo traganje za snagom svetoga
grala može se pribaviti i posjedovanjem relikvije preminuloga sveca,
kao u slučaju Ivana Krstitelja, čiju su glavu otkrili u Konstantinopolu
tijekom četvrtog Križarskog rata, da bi postala jednim od dragocje­
nih svetih gralova u posjedu vitezova templara.

I templari su bili usko povezani s Redom Ružina Križa. Prema ba­
runu von Westerodeu, u povijesti Rosenkreuzera Vitezovi templari
su se još nazivali i "Učenicima Ružina Križa". Njihov znak, crveni
križ sačinjen od osam točaka, bio je zapravo drevni alkemijski simbol

Reda Ružina Križa. A poput ostalih grana Ružina Križa, i templari su
svoje Velike majstore nazivali Ivan I, II, III, i tako redom.

VRATIMO SE U VRT

Budući da Rosenkreuzeri njeguju vrlo široko shvaćanje o tome što je
sveti Gral, njihova služba čuvanja uključuje mnogo više od one koja
se pripisuje Sionskom prioratu. Dok se kao cilj Sionskog priorata na­
vodila zaštita Marije Magdalene i njezinih potomaka, onaj koji su si
zadali Rosenkreuzeri obuhvaćao je čuvanje čitavih pokoljenja učite­
lja o Svetome gralu, kao i njihova alkemijska učenja, kojima možemo
slijediti trag sve do biblijskoga vrta zvanog Eden. Prema povjesničaru
Arthuru Edwardu Waiteu i njegovoj knjizi Bratstvo Ružina Križa,
neke su rane europske grane Reda Ružina Križa tvrdile, da je Bog bio
prvi, koji je još u rajskom vrtu podučio Adama mudrosti Ružina Križa.
Ova tajna mudrost potom se prenosila s koljena na koljeno loze pro­
svijetljenih "Sinova Mudrosti", koja je uključivala Mojsija i Salomona,
jednako kao i alkemičara Hermesa Trismegistosa.

Zar je Red Ružina Križa doista mogao potjecati iz Edenskog vrta,
kako su to tvrdili povjesničari Rosenkreuzera? Iznenađujući dokaz
kojim se podupire ova tvrdnja može se pronaći u pismohrani vitezova
Reda Podvezice, najuglednijeg britanskog viteškog reda; ustanovio
ga je kralj Edward III, koji je objedinio razne elemente uzete od tem­
plara, Vitezova okruglog stola te sufijskog Reda Al-Khadira, kako bi
u četrnaestom stoljeću utemeljio vlastitu vitešku organizaciju.

Po mišljenju Frances Yates, iznijetom u djelu Prosvijetljenje Rosen­
kreuzera, Red Podvezice i njegovi simboli, koji uključuju i ružu, kao
i ružin križ, bili su u početku vezani uz Rosenkreuzere. Taj je red za
svoga sveca zaštitnika odabrao sv. Jurja, čiji je simbol - ružin križ -
uglavljen u osmerokraku zvijezdu, što ujedno Red Podvezice povezuje
s Redom Ružina Križa. Čak i više od toga, budući da sv. Juraj spaja
oba ova viteška reda s vrtom zvanim Eden. Bliskoistočni Sufiji pozna­
ju sv. Jurja pod nazivom Al-Khadir; oni tvrde da je njegov pravi dom
bila Kataragama na Sri Lanki, pravom otočnom zemaljskom raju,
kojega su Muslimani diljem svijeta nedavno priznali i prihvatili kao
izvorni položaj rajskoga vrta.

Na taj način sv. Juraj povezuje Ružin Križ s Edenom, ali osigurava
i jednu još izravniju poveznicu. Prema vjerovanju hindusa, koji sv.

Jurja štuju u Kataragami u obliku božanstva imenom Skanda-Muru-
gan, u drevnim vremenima je sv. Juraj bio fizički utjelovljen kao veliki
duhovni vođa, koji je prvi čovječanstvu prenio alkemičarska znanja.
Bio je prožet alkemijskom snagom preobrazbe što ju je prenosio na
svoje učenike, obrazujući tako nizove alkemičara, koji su i sami upija­
li i posjedovali moć svetoga Grala. Jedan od tih nizova je na zapad
prenio Nasurai Mandeans; na kraju je dospio među židovske esene i
ondje je nastala sljedba Nazoreja ili Nazarena, sljedba u kojoj su djelo­
vali Ivan Krstitelj i Isus.

Ivan je ovu moć i mudrost Svetoga grala primio od svojih nazorej-
skih učitelja prije no što ih je predao Isusu i drugim učiteljima što su
osnivali gnostičke sljedbe, uključujući ovdje i osnivače aleksandrijske
sljedbe, iz koje je kasnije poniknuo Ormus. Isus je na kraju svoju sna­
gu i mudrost prenio na svoje nasljednike - apostola Ivana i Mariju
Magdalenu. Zauzvrat, oni su učiteljima dalje predavali liniju Svetoga
grala, što je kulminiralo s vitezovima templarima. I tako su na kraju
snaga i tajna učenja Svetoga grala dospjela u posjed mnogih grana Reda
Ružina Križa ili - pravoga Sionskog priorata.

ČETVRTI DIO

MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH
SLOBODNIH ZIDARA

19. POGLAVLJE

Zvijezdama urešeni stijeg
i podrij etlo Amerike

Jesu li se osnivači Sjedinjenih Američkih Država
rukovodili jednim drevnim nalogom?

Jeff Nisbet

Moj članak "Tajna bitke kod Bannockburna", uključen u ovu knjigu,
govorio je o tome da je veliku bitku za škotsku neovisnost 1314. go­
dine osmislilo i njome upravljalo bratstvo, koje se nalazilo s obiju
strana bojišnice; tako se zauvijek urezalo u vrijeme kao događaj od
iznimnog simboličkog značenja, budući da se sukob što se odvijao
dolje, na Zemlji, istodobno odrazio i gore, na nebu.

Ustvrdio sam da je Bannockburn bio sporazum sklopljen iz intere­
sa među neprijateljima, te usred dana ispisan nevidljivom tintom
zvijezda i potom zapečaćen krvlju palih u boju. Iz toga slijedi da su
se mnogi od ratnika, koji su mislili da se toga dana bore samo za slobo­
du, zapravo borili i za to da se određene zabranjene istine mogu sigur­
no i mirno odaslati prema nekim prosvjetljenijim vremenima. Bratstvo
je znalo da bi se knjige mogle spaliti, da bi se poruke uklesane u kamen
mogle pretvoriti u ruševine i prah, ali i da će dogovor s nebom zauvi­
jek ostati siguran od bilo čijeg uplitanja. I tako je on nastao, potkrijep­
ljen još i nekim namjerno ostavljenim navještajima istine u službenim
spisima, kao dokaz da im je uspjelo sakriti svoje tajne.

Pet stotina godina nakon bitke kod Bannockburna, ovo će se brat­
stvo iznova sastati da bi dogovorilo jedan drugi datum u vremenu, te
potvrdilo svoj drevni sporazum. Još jednom će tek odglumiti da su
neprijatelji, i još jednom će sakriti svoje tajne - na nebu.

Vratimo se unazad.

Slika 19.1: Francis Scott Key promatra posljedice britan­
skog napada na Fort McHenry, Maryland, u rano jutro 14.
rujna 1812. godine.

U ranu zoru 14. rujna 1814. godine mladi američki pravnik ime­
nom Francis Scott Key stupio je na palubu britanskoga mirovnog bro­
da, iščekujući da se do kraja razdani. Kasnije će u pismu prijatelju to
svitanje opisati ovako: "Svijetla zlaćana traka ispreplela se na istočnom
nebu s grimizom, a zatim ju je slijedila još jedna, pa još jedna, dok se
jutarnje sunce izdizalo u punini svoje slave, razgoneći 'magle dubina
i okrunjujući 'zemlju od neba blagoslovljenu' novom pobjedom i veli-
čajnošću."

Upravo je bio svjedok napadima s mora i okončanju bombardiranja
utvrde Fort McHenry u Marylandu, koja je branila pristup ulazu u
luku Baltimore; sve je trajalo puna dvadeset i četiri sata.

Slika 19.2: Američka zastava nalik ovom zvijezdama ukrašenom stijegu bila je
podignuta iznad utvrde Fort McHenry, Maryland, nakon napada Britanaca;
bila je nadahnuće Francisu Scottu Keyu za pisanje slavne američke himne.

Nadahnut pogledom na golemi američki stijeg, što se i dalje prko­
sno vijorio nadvisujući bedeme utvrde, sjeo je i u jednom dahu napi­
sao tekst pjesme "The Star-Spangled Banner" (ili "Zvijezdama ureše­
ni stijeg"), danas službenu američku himnu. To je Keyu bilo dostatno
da stekne golemu slavu, te ovjekovječi najupečatljiviji događaj u ovome
ratu, koji bi se inače vjerojatno zaboravio.

O njemu se često govori i kao o Drugom američkom ratu za neovis­
nost. Bilo je nekoliko ozbiljnih razloga za taj rat 1812. godine, ali povod
mu je bio ružan običaj britanske mornarice da se ukrcava na američke
brodove, te na silu novači pojedine članove posade u vlastite redove,
tvrdeći da su britanski dezerteri. Usijanje je bilo sve bliže i Amerika
je tada po prvi put krenula u rat kao jedan, i to suvereni narod.

Dosta se nagađa o počecima osnivanja Amerike. Neki su mislili
da je ta zemlja zapravo bila golemi pokus bratstva slobodnih zidara,
društva za koje mnogi misle da je proizašlo od vitezova templara, ta­
janstvenoga reda ratnika-svećenika, koji su od 1307. godine bili divlja­
čki zatirani po Francuskoj te - uz ostalo - optuženi i za krivovjerje.

No, mislilo se također i da su mnogi templari uspjeli izbjeći u Škot­
sku, te ondje Škotima donijeli odlučujuću prevagu u borbi protiv En­
gleza tijekom bitke kod Bannockburna. Pritajivši se u podzemlju, Red
jenekako okupio još jedno bratstvo unutar civilnog stanovništva, koje
će preživjeti protestantski pokret Reformacije - velike crkvene šizme,
što je pred Vatikan postavila još jednu novu snagu, s kojom je ubudu­
će trebalo računati. Premda se i danas žestoko raspravlja o ovoj mogu­
ćoj povezanosti s templarima, misli se da je to novo bratstvo bilo dru­
štvo slobodnih zidara.

Gotovo tri stotine godina nakon Bannockburna, 1603. godine, ko­
načno su se objedinile krune Engleske i Škotske, i to pod prvim kraljem
za kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar - pod škotskim
kraljem Jamesom VI. Ubrzo nakon toga započela je i velika migracija
stanovništva u Novi Svijet.

U knjizi Michaela Baigenta i Richarda Leigha Hram i loža, autori
tvrde da su mnogi od očeva i osnivača Amerike bili upravo slobodni
zidari, te da je ovo bratstvo osmislilo ključne poteze kao i glavne povi­
jesne isprave vezane uz Američku revoluciju. Tvrde da su mnogi slo­
bodni zidari bili važni sudionici slavne Bostonske čajanke. Jedan od
njih je bio i Paul Revere, poznat po svom divljem ponoćnom jahanju
za Lexington, gdje je i bio ispaljen prvi hitac "što je odjeknuo diljem
svijeta."

Zanimljivo je napomenuti da se - od Georgea Washingtona pa na­
niže - u najužem Vrhovnom američkom zapovjedništvu doista nalazio
nesrazmjerno veliki broj slobodnih zidara, uključujući ovdje i genera-

la Arthura Sinclaira, potomka istog onog Sir Williama Sinclaira koji
je izgradio poznatu škotsku crkvu u Rosslynu, za koju se drži da je
najveće i najcjenjenije skrovište tradicija i tajnih učenja slobodnog
zidarstva. I za samog Williama se misli da je bio potomak čovjeka,
koji je vodio templarski napad kod Bannockburna i potjecao od Hen-
ryja Sinclaira, a taj je opet 1398. godine - dakle, dosta prije rođenja
Kolumba - krenuo na daleko putovanje radi otkrivanja Novoga Svijeta.

No, Baigent i Leigh također tvrde da su i vrhovni britanski zapo­
vjednici i sami bili slobodni zidari, te da su iskazivali vrlo malo stvar­
ne želje da dobiju taj rat. Možda se mislilo kako je mudrije ostaviti
novu državu da sama upravlja sobom, dok su pokretači jedne i druge
zemlje ostali povezani svojim vezama bratstva. Tako se na obostranu
korist mogao potiho odvijati dijalog, dok su istodobno vrlo motivira­
ne horde europskih imigranata u svom nezaustavljivom pohodu na
američki zapad nastavljale potiskivati autohtono stanovništvo Ameri­
ke od točke do točke.

Samo, trebala im je još i zastava, iza koje bi američke snage napre­
dovale.

Dobro je poznato da je prvi američki stijeg naručio George Washing­
ton, te da ga je sašila Betsy Ross. No, manje je poznato da je Betsyn
suprug također bio slobodni zidar, te da je Washington zvjezdani
krug na zastavi opisao kao "novo zviježđe".

Učili su nas da taj krug simbolizira trinaest početnih američkih
država, no - je li Washingtonu moglo i štogod drugo biti na umu? Da
nije možda u potaji obnavljao onu izreku hermetizma "Kako gore,
tako i dolje"? Izreku kojom se uvijek naveliko maše, čim se u istom
dahu raspravlja o templarima, slobodnim zidarima i "podzemnim
strujanjima znanja"? Bi li taj zvjezdani krug mogao simbolizirati i
slovo O - za Orion, zviježđe koje je odigralo tako važnu ulogu kod
Bannockburna?

Misli se da je američku Deklaraciju o neovisnosti, koju su potpisa­
li Washington i mnogi drugi slobodni zidari, nadahnula škotska De­
klaracija iz Arbroatha, potpisana ubrzo nakon Bannockburna od strane
mnogih pojedinaca, usko povezanih s preživljavanjem ideala templa­
ra i slobodnih zidara. Ova nadahnuta isprava još uvijek se može tu­
mačiti kao oporuka što govori o jednakosti među ljudima i kao usrdan

savjet svakom pojedinom vladaru, nedostatno mudrom da bi pokazao
obzire prema željama svoga naroda.

Kao da tijekom godina nakon Američke revolucije mladoj naciji
ipak nije uspijevalo razviti ono jedinstvo duha, kakvo bi poštovale i
najveće ondašnje sile svijeta. No, sve je to izmijenio rat 1812. godine,
a bombardiranje Fort McHenrya nagnalo je svijet da na "zastavu sa­
činjenu od zvijezda i pruga" stane gledati posve novim očima, dok je
američkom narodu darovalo pjesmu, što se pjeva i danas.

Napad Britanaca na Baltimore bio je, baš kao i napad Engleza kod
Bannockburna, dvojaki događaj. Britanski general Robert Ross - koji
je pokazao zadivljujuću ograničenost tijekom svojega ranijeg napada
na glavni grad, ostavljajući iza sebe u plamenu jedino vladina zdanja
- poveo je svoje ljude kopnom prema Baltimoreu. Njegov je plan opsa­
de grada propao kada je sam postao jednom od prvih palih žrtava,
zbog čega su njegovi ljudi posve izgubili borbeni moral - što neodolji­
vo podsjeća na slične događaje kod Bannockburna.

U međuvremenu se britanska flota usidrila nadomak utvrde Fort
McHenry.

Slika 19.3: Snage britanske mornarice napadaju Fort McHenry, Baltimore.

U 7 sati ujutro 13. rujna, britanski su ratni brodovi započeli bom­
bardirati utvrdu, što je potrajalo puna 24 sata, osim kraće stanke od
par sati. Međutim, Keyevi stihovi nam govore da su se "bombe rasprs­
kavale visoko u zraku", i prije no što bi dospjele do svojih ciljeva. Oči­
to su - neobjašnjivo - fitilji bili podešeni prekratko da bi doprli na
veće daljine. Ali, bljeskovi njihova rasprskavanja uspjeli su "dokazati
tijekom noći da je naš stijeg još tu!"

Bila je to krasna, a i relativno jeftina predstava. Zna se da su tijekom
svih ovih napada poginula svega četiri Amerikanca.

No, zato se gore, na nebu, odvijala mnogo značajnija predstava -
ona što će nadživjeti bajku koja nam se i danas podastire.

U 3:41 sati jutarnja zvijezda Venera uzdizala se na istočnom obzoru
i našla negdje na sredini puta između dviju prednjih nogu Lava, i to
svega nekoliko minuta prije no što se počeo uzdizati i Regulus, zvije­
zda vrlo značajna za tradiciju slobodnih zidara. Da je ta noć bila tam­
na, jasna i bez nekih posebnih događaja, obje bi zvijezde činile uistinu
lijepi par na nebu. Ali, ne - kišilo je, zrak je bio prepun dima od baru­
ta i sve su oči ionako bile uprte u svjetlosne bljeskove, što su se mogli
vidjeti - dolje.

Merkur se uzdigao u 5.16 sati, u trenutku kada se na obzoru poja­
vio Lav, i to u položaju koji je opet neodoljivo podsjetio na onaj stijeg
što se vijorio kod Bannockburna - onaj, koji nad Škotskom leprša i
danas - dok je za njim hitao planet posvećen ratu, Mars. Čak i da se
nisu svi usredotočili na bombardiranje, ovi bi nebeski događaji ionako
postajali sve bljeđi, jer se približavala zora.

Samo dvadeset minuta kasnije, divovski se Jupiter uzdigao iza Sun­
ca, praćen ubrzo i Mjesecom.

Uključimo li još Sunce i Mjesec, to znači da se prema istoku unutar
svega 30 stupnjeva neba naguralo čak šest planeta iz našeg Sunčevog
sustava - ustvari, svi osim jednog nalazili su se unutar svega sedam
stupnjeva - što je iznenađujuće rijedak nebeski raspored.

A planet Pluton iznenadio me još više.

Pluton je najudaljeniji planet u Sunčevom sustavu, toliko dalek da
mu je potrebno 249 zemaljskih godina kako bi samo jednom obišao
Sunce. Otkriven je tek 1930. godine, dakle - mnogo godina nakon
opsade utvrde Fort McHenry, i treba proteći mnogo godina da stigne

s jedne na drugu stranu sunčeva sustava - a

ipak, eto - bio je ovdje, doduše - nešto zapa­

dnije od same bitke, no svakako dio istoga

rasporeda zvijezda!

No, najveće mi je iznenađenje priredio

planet Neptun; otkrili su ga 1846. godine, i

ima vrijeme ophodnje oko Sunca od 165

godina. Kad sam povukao crtu od Neptuna

do Plutona, a potom još jednu od Neptuna

do središnje točke Plutonove najistočnije

orbite, dobio sam oblik šestara. Povezujući

još jednom crtom dvije krajnje točke, pojavi­

la mi se piramida. A kad sam još povukao

crtu od Neptuna do Sunca, sve se na čudno­ Slika 19.4: Položaj zvije­
vati način udvostručilo. Astrolozi ovakav zda i planeta nakon svita­
naročiti raspored zovu "T-square" ili T-kva-
drat, a rečeno mi je da obično naviješta zlo­ nja 14. rujna 1812. godine.

kobne događaje. (No, više o astrologiji nešto kasnije).

Kao što sam već rekao, napad je nakratko zastao u suton 13. rujna,

i nastavio se punom žestinom u 1:00 sati, kada se na obzoru pojavila

prva zvijezda iz Orionova pojasa. Oko 5.000 kilometara od toga pakla,

na nebu Bannockburna su se ukazali prvi tragovi svitanja, a Lav je na

škotskom obzoru osvanuo u trenutku kad su se bombe iznova počele

"rasprskavati u zraku", povrh utvrde Fort McHenry.

Bila je to duga i mučna noć, no na kraju je i ona prošla - Britanci

su u zoru digli sidra i otplovili, ostavljajući Amerikancima priliku za

"grand finale". U međuvremenu je na nebu istočno od Bannockburna

Herkules savladao Serpens Aquaticus, višeglavu vodenu zmiju. Što

kažete na ovu sinkronizaciju?!

I bitka za Baltimore se vodila na više bojišnica!

Posve se uobičajilo pogrešno shvaćanje, koje i dalje ostaje neisprav-

ljeno u povijesnim knjigama, da je golema zastava iz Fort McHen-

rya, koja se trenutno nalazi na restauraciji u Washingtonu D. C. u

jednom od Smithsonianskih odjela, bila ista ona koja se viorila na

utvrdi tijekom opisanog bombardiranja. Ali, nije tako.

Zapovjednik utvrde Fort McHenry, bojnik George Armistead,

naložio je da se izrade dvije zastave, pri čemu je zahtijevao da jedna

od njih mora biti dovoljno velika kako bi je "Britanci lako uočili i
izdaleka." Tijekom bombardiranja se na utvrdi viorila manja zastava.
Tek u zoru su je zamijenili većom, onom koja je Keyu postala nadah­
nućem za pjesmu.

Što bi nam još moglo omogućiti pobliži pogled i na taj stijeg, i na
zagonetno bombardiranje? Evo kraćeg popisa:

• Pomno prišiveno platno u crvenoj boji na trećoj bijeloj pruzi za­
stave, gledano odozdo, obično se opisivalo ili kao zakrpa, ili kao
slovo A za Armistead, ili pak izokrenuto slovo V. Mogli bismo
se upitati sljedeće: zbog čega bi itko pokušao zakrpati bijelu prugu
crvenom zakrpom, ili ostaviti na stijegu slovo A, ili pak doći na
zamisao izokretanja slova V? Mogu li kao odgovor predložiti
kako je to zapravo trebalo prikazivati onaj vječno nazočan tajan­
stveni - slobodnozidarski šestar? Držim i naročito izazovnom
činjenicu, da je pri vrhu toga šestara gotovo nevidljivo izvezeno
i slovo B, možda kao spomen na Bannockburn.

• Arhitektonski gledana, utvrda Fort McHenry imala je oblik zvije-
zde, a ime je dobila po slobodnom zidaru Jamesu McHenryju,
američkom ministru obrane tijekom Washingtonovog predsje­
danja zemljom.

• Postoji legenda o tome kako se nakon povlačenja britanske flote
na samom vrhu stupa sa zastavom našao i pijetao, te svojim ku-
kurikanjem najavio zoru. Taj "glasnik svitanja" jasno se vidi i u
pečatu klana Sinclairovih, uz ispisani slogan obitelji: "Posveti
svoj rad Bogu."

• Most Francisa Scotta Keya, prelazeći preko rijeke Potomac, spaja
Washington D.C. s Rosslynom u Virginiji, a to je možda još jedan
tihi simbol tajnog prekooceanskog sporazuma, postignutog prije
tolikih godina.

• Samo ime Scott Key kao da nas upućuje na to, da se jedan ključ za
otključavanje čitave ove velike zagonetke može pronaći u Škot­
skoj.

Dok sam opisivao astronomski raspored neba iznad utvrde Fort Mc­
Henry i Bannockburna, te tragao za poveznicama s drevnim mito-

vima, nisam se previše bavio razmišljanjem o astrološkim aspektima,
budući da astrologija nije moje polje rada i ne poznajem ga dovoljno
da bih se na njemu osjećao ugodno. Nekada su astronomija i astrolo­
gija bile nerazdvojive discipline, što nije slučaj i danas. I dok je astro­
nomiju obavio sjaj znanstvenog poštovanja, astrologija još nije dopr­
la toliko daleko.

Usprkos tome, obratio sam se dvojici znalaca; Rab Wilkie i Ed
Kohout - obojica se bave posve slabo istraženim poljem slobodnozi-
darske astrologije. Zamolio sam ih da malo zavire u moje teorije te ih
ocijene "u stotinjak ili manje riječi". Znam, šturo! Dosad su ih obojica
napisali više tisuća, tako da bi mi trebalo znatno više prostora od ovo­
ga članka da navedem samo bitno, jer su obojica to i zaslužili. Stoga
im ovdje zahvaljujem zato, jer su mi pomogli pri podešavanju pratećih

Slika 19.5: Zbijeni heliocentrični pogled na Sunčev sustav u zoru, 14.
rujna 1814. godine.

heliocentričnih prikaza u oblike koje prosječni čitatelj može shvatiti.
A i zato jer su me obojica s mnogo entuzijama uvjeravali, kako je ono
što je svaki od nas dosad zapazio "tek vršak znatno veće sante leda."

Ovo su uistinu zanimljiva vremena!
I, još samo nekoliko završnih misli o ovom pitanju.
Razmislite o tome da je najslavniju pjesmu nadahnutu bitkom kod
Bannockburna, pod nazivom "Scots Wha Hae", napisao škotski bard
i slobodni zidar, Robert Burns.
Razmislite o tome, da je slobodni zidar Francis Scott Key napisao
"The Star-Spangled Banner" ("Zvijezdom urešeni stijeg") tijekom rata
1812. godine.
Razmislite o tome da je slobodni zidar John Philip Sousa za svoju
zadnju glazbenu izvedbu 1932. godine odabrao vlastitu koračnicu
pod nazivom "Zvijezde i pruge zauvijek".
I na kraju, razmotrite mogućnost da je jedno omanje, ali vrlo utje­
cajno bratstvo u potaji stupalo ukorak sa zvucima vlastitih bubnjeva
još od 1314. godine, ako ne i ranije.
Razmislite li o svim spomenutim činjenicama, upitat ćete se što je
to mislio slobodni zidar George M. Cohan, kada je u posljednje retke
svoje pjesme "You're a Grand Old Flag" ("Ti si velika stara zastava")
umetnuo frazu iz megahita Roberta Burnsa, "Auld Lang Syne". Je li to
Cohan ove riječi unio zbog članova bratstva koji "imaju uši da čuju"?

Ev'ry heart beats true

'neath the Red, White, and Blue,

Where there's never a boast or brag.
But should auld acquaintance be forgot
Keep your eye on the Grand Old Flag!

Poput vjere, i zastave su oduvijek imale onu neobičnu sposobnost
ujedinjavanja velikih skupina ljudi, pripravnih na bespoštednu borbu
radi nekog zajedničkog cilja. Nažalost, i zastave i vjera našle su svoju
primjenu i u razdvajanju još većih skupina ljudi, te su najvećim dijelom
zaslužne za to, da velikoj šahovskoj igri zvanoj Rat nikada nije nedo­
stajalo pandži.

Samo - tko igra ovu igru, a tko su u njoj pijuni?

20. POGLAVLJE

Drevni ahitekt Amerike

Jesu li osnivači Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu?

Steven Sora

Povijest Sjedinjenih Amerčkih Država osmislila je moć tajnih, poče­
sto i elitnih društava. George Washington, John Hancock i Benjamin
Franklin bili su pripadnici slobodnozidarskih loža. Veze koje su stekli
zahvaljujući društvu slobodnih zidara, omogućile su im kresanje one
iskre što je Ameriku povela putovima slobode, opskrbila je svim po­
trebnim robama, streljivom i saveznicima za upuštanje u tu bitku, a
kroz godine poraza i snagom za uzdizanje do odlučujuće pobjede.

Hancock je bio krijumčar. Kao brodovlasnik i gospodar pomorsko­
ga carstva svog ujaka, okrenuo se krijumčarenju, budući da su onda­
šnji britanski propisi činili nezakonitom svaku trgovinu i uvoz robe,
ukoliko taj ne bi stizao iz Engleske. Tako je više od trećine bostonskih
obitelji u cijelosti ovisilo o Hancocku, a čitav je grad ovisio o njemu
kada se radilo o prehrambenim proizvodima i drugim robama; zauz­
vrat, on se oslanjao na sve te ljude, jer im je mogao vjerovati.

I dok je sam pripadao elitnoj loži što je okupljala trgovce i pomorske
kapetane, uključio se i u rad lože St. Andrews, gdje je mogao susreta­
ti i upoznavati ljude što ih je unajmljivao za svoje poslove. Koje bi
bolje mjesto i mogao naći za novačenje onih koji su mu trebali prili­
kom plovidbi, izgradnje, uređenja te utovara i istovara s njegovih
brodova? Polaganje tajnih prisega, njihovo potvrđivanje tajnim zna­
kom pri rukovanju i posvećivanje pružanju pomoći ostalim slobod­
nim zidarima - to je značilo postati bratom neke od loža: čovjekom
na kojega se moglo računati i koji je zasluživao puno povjerenje. Kad
se razmatralo kome će se povjeriti određena zadaća, ključno je pitanje
bilo - je li to čovjek koji je "na razini" ili "pošten i čestit". To je osigu­
ravalo povjerenje i posao.

Slika 20.1: Slobodnozidarski
simboli - šestar i kutomjer.

Godine 1767. carinici su zaustavili jedan Hancockov brod simbo­
ličnog imena - Liberty. Prevozio je teret službeno zabranjen za koloni­
jalne brodove - vino iz Madeire. I dok su neki Hancockovi ljudi za­
točili nekolicinu carinika u potpalublju, ostali su istovarivali robu.
Kraljevim se ljudima to nije nimalo svidjelo, pa su na kraju ipak zaplije­
nili brod. A to je za sobom povuklo uvođenje niza mjera i odgovora
na njih, što je svoj žestoki vrhunac doživjelo u Bostonskoj čajanki.

Te je noći trideset ljudi, odjevenih poput Mohawka, izbacilo pet
tona čaja s kraljevskog broda u more bostonske luke. Dvanaestorica
su bili pripadnici lože St. Andrews, a glavno sastajalište im je bilo u
krčmi Green Dragon (Zeleni zmaj). Ostatak ljudi pripadao je ćelijama
dvaju revolucionarnih pokreta, koji su se nazivali Sinovima slobode
i odanom devetorkom (sic!). Njihovo je djelovanje dovelo do zatvara­
nja luke kao i do izjašnjavanja drugih država na popisu o čitavom ovom
pitanju.

Washington je bio zemljoradnik, nadzornik i vojnik. Brat mu je
objasnio važnost pripadanja nekoj od loža te naglasio, da bi time una­
prijedio rezultate svojega poslovanja. To je značilo razna poznanstva
i veze, pomoć, te - kao i u slučaju Hancocka - mogućnost pouzdavanja
u one koje se uvede u posao ili unaprijedi. Budući američki predsjed­
nik istu je naučenu lekciju prenio i na rat. Washington je ustrojio "te­
renske lože", što je bila novost za slobodno zidarstvo; započele su s
radom tijekom rata između Francuza i Indijanaca, kada je njegova
politička karijera i započela.

Naime, shvatio je da kod vojske u pokretu stacionarne lože nisu ni
od kakve koristi. Terenske lože mogle su postojati i u šatoru, u kojemu
bi se okupljali slobodni zidari. Bilo je to utočište u kojemu su vojnici
mogli otvoreno porazgovarati i sa svojim časnicima, gdje se Washin­
gton mogao sastajati sa svojim generalima, od kojih su mnogi i sami
bili slobodni zidari. Kao znatno religioznija osoba od Hancocka,
Washington jest pripadao Crkvi, ali je svetu misu uvijek stavljao is­
pred pričesti. Govori se da je njegova vrsta religije bila - deizam; da
je vjerovao u Jednoga Boga, Onoga koji je stvorio svemir i naš svijet.
Izbjegavao je dogme koje su Europi stoljećima donosile samo patnje
i ratove. Washingtonova su uvjerenja dijelili i neki od onih koje danas
nazivamo Očevima i Osnivačima zemlje.

Za slobodni zidare je Bog Stvoritelj bio - Veliki Arhitekt. Njegove
su se moći ogledale i u znanostima, od kojih im je najvažnija bila geo­
metrija. Ona je bila osnova svim drugim znanostima, a posebno zna­
čajna za graditeljstvo. Stoga su sva pomagala za mjerenje postala sim­
bolima njihova uvjerenja, značajna i za početke Washingtonove osobne
karijere.

Franklin je bio samonikli milijunaš. Čim je doselio u Philadephiju,
shvatio je i prihvatio vrijednosti slobodnih zidara. Braća koja bi pri­
padala nekoj loži, u načelu su u poslovanju koristila usluge drugih
pripadnika lože, a on je bio - tiskar. Stvorivši svoje bogatstvo već do
četrdesete godine života, Franklin je krenuo u osnivanje vatrogasnih
tvrtki, ali i knjižnica te na kraju i poštanske službe, kojoj se nalazio na
čelu kao ravnatelj. A taj mu je položaj omogućio nadzor nad informa­
cijama koje su kolale zemljom.

I Franklinovi suradnici iz Europe, od kojih su mnogi podržavali
američke ciljeve i snove, rado su dijelili svoje informacije s njim, a ako
bi zatrebalo - širili i dezinformacije, kojima je trebalo pospješiti os­
tvarenje cilja.

Kao slobodni zidar i čovjek sklon znanosti, Franklin se mogao po­
sve slobodno kretati u europskim društvima. Tako su ga u Engleskoj
pozvali da odsjedne na imanju Medmenham Estate, gdje je Klub Hel-
lfire svakog vikenda održavao svoje poznate gozbe, koje bi potresale
osjećaje suvremenika. Središnji lik ove hedonističke skupine bio je
Sir Francis Dashwood, koji je slobodnim zidarom postao u Italiji i

osobno bio vrlo naklonjen okultnome. Dashwood je pokazao takva
svojstva, da je Franklin u njemu vidio ravnatelja pošte u Engleskoj; i
tako su Franklin i Dashwood zajedno bili u stanju nadzirati i širiti
svoju obavještajnu mrežu učinkovitije od britanske vojske.

Dashwoodov krug obuhvaćao je i mnoge od onih u Engleskoj koji
su bili ugledni kraljevski podanici; unatoč tome, i sami su postali
aktivni promicatelji nauma svoje kolonijalne braće. Jedan od takvih
bio je John Wilkes, koji je onima što su se borili protiv britanske krune
i nadjenuo naziv - "Sinovi slobode". Taj se naziv brzo uvriježio, tako
da ga je začas prihvatilo nekoliko skupina američkih domoljuba po
raznim gradovima, sretnih što mogu djelovati pod imenom "Sinova
slobode". No, Engleska je ubrzo postala isuviše opasnom za Franklina;
bilo je previše onih koji su zahtijevali njegovo uhićenje, pa je stoga
odselio u Francusku.

Ondje mu je - kao bratu slobodnom zidaru - dobrodošlicu pripre­
mila elitna loža, zvana loža Devet sestara. Mnogi su u njoj već bili
uključeni u borbu za slobodu. Neki su njezini članovi bili ugledni
trgovci, koji su bili važni radi dopremanja zaliha razne robe i streljiva
kolonijama. Drugi su bili poznati intelektualci, u stanju oblikovati
javno mišljenje. (Franklin je nazočio i Voltaireovoj inicijaciji u slobo­
dne zidare). Bio je tu i jedan vrhunski engleski špijun u Francuskoj,
dr. Edward Bancroft. Zahvaljujući svojoj pripadnosti slobodnim zi­
darima, Franklin se kretao u krugovima u kojima je - ako nije bio
slobodni zidar - mogao provesti i čitav život, čekajući da ga dočekaju
dobrodošlicom.

Povijest je posve marginalizirala važnost uloga koje su u ono vrije­
me iza pozornice odigrali Franklin i još šačica Amerikanaca. One su,
međutim, bile barem jednako toliko važne koliko i uloga vojske. Nije
se tu radilo samo o vezama uspostavljenima s francuskim slobodnim
zidarima, već i o uključivanju u ciljeve i onih, koji baš nisu bili blago­
nakloni prema slobodnim zidarima.

Malteški vitezovi - inače žestoki katolici, odani papi - nisu bili u
prijateljskim odnosima sa slobodnim zidarima. Katolici su slobodne
zidare držali institucijom koja je posve okrenula leđa Crkvi. No, s prak­
tičnog stajališta, i Malteški vitezovi su, kao i slobodni zidari, Engle­
sku držali neprijateljem protiv kojega treba podići ustanak. Tako se i

dvadeset njihovih vitezova pridružilo tim ratnim nastojanjima; oni su
za sobom povukli na tisuće vojnika iz pješaštva, a i pripadnike izvor­
ne francuske Legije stranaca. Francuskom mornaricom zapovijedao
je admiral de Grasse, inače Malteški vitez, koji je Yorktownu dostavio
nužno potrebne zalihe.

Gledajući s vojničkog stajališta na rat koji danas nazivamo Ame­
ričkom revolucijom, teško je prihvatiti da je Washingtonova vojska
bila pobjednička. Izgubila je sve, osim nekoliko bitaka; bila je nadjača­
na brojem vojnika, loše naoružana i nepripremljena, a kopnena je
vojska bila progonjena iz države u državu. Njezini su se vojnici nalazi­
li na rubu skapavanja, nedostajale su im odore, pa čak i obuća; ipak,
povremenim napadima uspijevala je iscrpljivati englesku volju za
dužim sukobima. Sam Washington preživio je nekoliko pokušaja aten­
tata, što su ih smislili Englezi, kao i zavjeru šačice Amerikanaca, ne­
zadovoljnih njime kao zapovjednikom. U vrijeme kada su njegovi
zapovjednici i časnici postajali lakim metama, Washington se usprkos
svemu bacao iz jedne bitke u drugu, jureći naprijed na svom velikom,
uočljivom bijelcu.

I dok su američkim studentima povijesti dobro poznate bitke kod
Saratoge, Monmoutha i Yorktowna, pripovijest o "tajnom ratu" i danas
im je zagonetka. Od svih urota koje su se događale na bojišnici, mož­
da je najbolja priča o admiralu Georgeu Rodneyu. Iako je dobio zapo­
vjedništvo nad engleskom Kraljevskom mornaricom, Rodneya je mu­
čio grdni problem. Zbog kockarskih je dugova bio primoran pobjeći
iz Engleske u Francusku; no, ovdje su se dugovi i uvećali te Francusku
više nije mogao napustiti.

Zapovjedništvo nad flotom bila je za njega sjajna prigoda, jer je
kao zapovjednik imao pravo na trećinu ratnoga plijena. Rodney je u
tome vidio izlaz, ali - izvan Francuske. U pomoć mu je pritekao vojni
zapovjednik francuske Garde, maršal de Biron. I premda su obje ze­
mlje tek još dani dijelili od službene objave rata, najviši francuski
časnik posudio je golemu svotu novca budućem najvišem engleskom
mornaričkom časniku.

Ove okolnosti izazivaju dva pitanja. Zbog čega bi vojvoda de Biron
posudio čitavo bogatstvo svome neprijatelju? Odgovor bi se mogao
nalaziti u činjenici da je njegov nećak, vojvoda de Lauzon, tada bio

zapovjednik francuske Legije stranaca. Biron je smatrao da je ta Ame­
rička revolucija tek romantičarska pustolovina. Za njega su Amerikan­
ci, tako slabo naoružani i brojčano slabiji od britanskih snaga, srljali
ravno u poraz. A on je strepio za svoga mlađahnog nećaka.

Isto je o svemu mislio i ujak markiza de Lafayettea. Lafayette i nje­
gov šurjak, vikont Noailles, kao i grof Segur jedva da su stasali u mom­
ke, kad ih je Amerikanac Silas Deane regrutirao i zagrijao za svoje
ciljeve. Stariji Lafayette se svemu tome smijao; nazivao ih je "troji­
com mušketira", sve dok na svoj užas nije shvatio da momci misle
ozbiljno. Još od vremena Križarskih ratova plemićka mladost nije tako
orno letjela u neki oružani sukob.

Drugo bi pitanje bilo: što je vojvoda de Biron zauzvrat očekivao
od Rodneya? Odgovor je postao očigledan. Rodney je britanskim sna­
gama pod zapovjedništvom Cornwallisa morao dostaviti zalihe, pri­
je no što će de Grasse uspjeti snabdjeti američke i francuske snage u
Virginiji. Početak rata bio je siguran, i tu će se raditi o utrci između
dviju mornarica. Rodney je shvaćao važnost utrke prema Virginiji i
značaj pobjede, koju na moru treba izvojevati nad de Grassom; to je
vidljivo iz njegovih pisama zapovjednicima, a i vlastitoj supruzi. No,
on unatoč tome donosi neke neobjašnjive odluke: u tri navrata ne
napada francusku mornaricu, svoju flotu dijeli na dva dijela i sam se
s jednim dijelom vraća u Englesku, tužeći se na prostatu. Francuski
admiral de Grasse uspijeva u svojoj zadaći: dostavlja svježe zalihe i
streljivo Yorktownu unatoč britanskoj opsadi grada, i čitav se svijet
izvrće naopačke. Cornwallis se predao.

Pomorski zapovjednici i admirali ostali su zaprepašteni; odmah
su zasuli lorda Montagua protestima, tvrdeći da je isključivo Rodne-
yeva krivica što britanske trupe nisu na vrijeme dobile potrebne zali­
he. No, moćni ih admiral Rodney ušutka vrativši se prema Karibima,
gdje 1782. do nogu porazi francusku mornaricu u borbi za otočje zva­
no Saints. I premda je izgubio rat, ovu je posljednju bitku dobio te se,
unatoč kritikama, u Englesku vratio kao junak.

Ubrzo nakon poraza Cornwallisa, potpisan je sporazum kojim je
Americi priznata sloboda. Oni koji su dobili rat, dobili su i mir. Ina­
uguracija Washingtona kao prvog američkog predsjednika bila je -
slobodnozidarsko slavlje. Osmislio ju je slobodni zidar, general Jacob

Morton. Zakletvu je napisao Veliki Majstor države New York, Robert
Livingston. U Washingtonovoj se pratnji nalazio slobodni zidar, ge­
neral Morgan Lewis, a Bibliju za ovu svečanost osigurala je loža St.
John's iz New Yorka.

Još je jedno slavlje uslijedilo nakon kratkog vremena: osmislio ga
je slobodni zidar, arhitekt Pierre Charles L Enfant, koji je izradio
prvi nacrt ulica za Washington D. C, kada je odlučeno da ovdje bude
smješten glavni grad. I ova je ceremonija bila upotpunjena krštenjem
kukuruzom, uljem i vinom, što bi više pristajalo kakvoj drevnoj tajan­
stvenoj religiji negoli kršćanstvu. Za nove simbole zemlje odabrani
su Svevideće Oko, te krnja piramida i obelisk. I premda to za većinu
Amerikanaca nije imalo nikakvog značaja, slobodni zidari su ga jako
dobro shvatili. Vidi se i danas, na novčanici od jednog dolara, iznad
i ispod piramide: Annuit Coeptis i Novus Ordo Seclorum. Dok je prvi
dio molitva bogu Jupiteru, drugi poručuje: "Novi svjetski poredak".

Washington je vjerojatno shvaćao kako - unatoč osnivanju nacije
na temeljima bratstva i jednakosti - vreba opasnost da se nekoj sili,
pa makar to bili i slobodni zidari, omogući da postane isuviše moć­
nom. Stara izreka da "moć korumpira, a apsolutna moć korumpira
apsolutno" kao da je ukazivala na to, kako ne treba imati povjerenja
u europski koncept kraljeva i nasljednog plemstva, niti ga dopustiti.

Nakon Revolucije bilo je osnovano Društvo časnika, koji su se ti­
jekom rata borili rame uz rame. Ovo je društvo u Cincinnatiju oku­
pilo američke časnike i gotovo sve Malteške vitezove iz Francuske.
No, kada je Washington saznao da namjeravaju ograničiti pristup bu­
dućem članstvu, te ga omogućiti samo svojim potomcima, proglasio
je to elitizmom te zaprijetio da će ih ukinuti. Red je stoga radije izmije­
nio svoju politiku i ponudio Washingtonu da postane njihovim doži­
votnim predsjednikom, što je on glatko odbio.

Nakon Američke revolucije uslijedilo je više od stotinu revolucio­
narnih godina po Francuskoj, talijanskim državama, u Latinskoj Ame­
rici, na kraju i u Rusiji. Tajna društva i urote obrušavale su se na vla-
dajuće klase i vlade koje su postojale stoljećima. Francuska i Ruska
revolucija pretvorile su se u krvave orgije, koje su poslije pružile mo­
gućnost oportunistima i tiranima da se dočepaju vlasti. Samo si je u
Americi demokracija i dalje krčila put.

No, prije nego što je novi svjetski poredak proslavio stotu godiš­
njicu postojanja, tajna su društva pokazala i svoju mračniju stranu.
Unutar slobodnog zidarstva, umorstva i zataškavanja u New Yorku do­
vela su do samouništenja i javnih prosvjeda, koji su na kraju prepolo­
vili članstvo i uzdrmali lože. Na nacionalnoj razini, moć i interesi
pojedinaca počeli su nagrizati i korumpirati novu demokraciju. Stva­
rale su se urote da bi se zemlja vratila pod Englesku, da bi se rascije-
pila, događala ubojstva predsjednika Harrisona, Taylora i Lincolna.
Kada se pobjeda ne bi mogla postići kroz Kongres, primjenjivala su
se mračnija sredstva.

I dok zemlja ulazi u svoje treće stoljeće, razna tajna i elitna društva
u njoj živa su i napreduju. Imaju moć nadziranja vlada, njihovih ruše­
nja, vlastitoga bogaćenja, ali i očuvanja onih načela na kojima je zemlja
utemeljena. Preživljavanje ideala kakvi su sloboda i jednakost, nalazi
se negdje u ravnoteži između mafije i elite, moćnika i masa. Može
ovisiti o oprezu onih s već zgaženim načelima, ili o nakanama Washing-
tonovog Velikog Arhitekta.

21. POGLAVLJE

Nacionalne tajne

Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte

Steven Sora

Kritike filma Nacionalno blago s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi,
u kojima je Hollywood progovorio o ezoteričkom podrijetlu Amerike
- nisu bile dobre. Srećom, dobra je vijest da se film ipak jako svidio gle­
dateljstvu.

Priča se usredotočuje na Bena Gatesa (Cage), potomka jednog od
potpisnika Deklaracije o neovisnosti. Čini se da su potpisnici Deklara­
cijom ostavili narodu znatno više od samog nacrta za demokraciju.
Osnivače Amerike su, kako to film navješta, vodili slobodni zidari, koji
su sakrili i stvarno, opipljivo blago, i to ono legendarno blago tajan­
stvenih vitezova templara.

Slobodni zidari i danas sami sebe smatraju nasljednicima templa­
ra. No, ovo blago prema povijesnim saznanjima potječe iz vremena
mnogo starijih od samih templara; jer govorilo se da su ga donijeli sa
sobom u Francusku iz Jeruzalema nakon Križarskih ratova. Kaže se,
da je za to blago jednom znala tek šačica ljudi (u filmu tvrde da ona
obuhvaća i skupinu Osnivača zemlje), te da se samo razotkrivanjem
mnogih tajanstvenih znakova i simbola može otkriti mjesto gdje se
nalazi. U filmu se kao najvažniji ključ pojavljuje zemljovid, načrčkan
na stražnjoj strani najsvetije i najzaštićenije isprave Amerike - na iz­
vornoj Deklaraciji o neovisnosti.

Činjenica da su se u ovom slučaju filmski kritičari i gledateljstvo
baš toliko razišli, ne bi trebala iznenađivati. Ipak, zanimljivo je pro­
motriti zbog čega su odlučili kazniti u javnosti toliko omiljen film.

Jedan je od kritičara ustvrdio kako niti jedan ozbiljniji povjesni­
čar nikada nije povjerovao da blago templara postoji. Ali, mi mislimo
drukčije.

Templarsko blago nije nikakav mit. Već tijekom progona templara
u četrnaestom stoljeću, došlo se do snažnih dokaza o njegovu postoja­
nju, i to kroz svjedočenja samih templara na barem jednom od sudskih
postupaka. Za razliku od francuskih istražitelja, britanski si nikada
nisu dopustili da ih obuzmu histerični tonovi. Ustvari, engleska suđe­
nja templarima odvijala su se po propisima, oslobođena nevjerojatnih
optužbi o štovanju đavola ili pljuvanju po križu, kakve su u kontinen­
talnim suđenjima bile neminovne. Čak je i mučenje radi priznanja
bilo svedeno na najmanju moguću mjeru, i to samo uslijed pritiska
Crkve ili francuskog kralja.

Zapisnici iz engleskih sudskih postupaka otkrivaju, da su u ono
vrijeme poznate i vjerodostojne osobe svjedočile, kako su - nešto pri­
je petka, 13. listopada 1307. i napada koji je uništio njihov red - tem­
plari ipak bili upozoreni na kraljeve namjere. Nije bila nikakva tajna
da su oni dotad bili doslovce prva prava svjetska banka, koja je prima­
la pologe i zaloge bogataša na mnogim mjestima, te izdavala potvrde
za isplatu donositelju ugovorenih svota na drugim mjestima. I dok
znanstvenici doista sumnjaju u postojanje blaga templara, jasno je
samo da ga ni oni, koji napadaju takvo njihovo stajalište, ne uspijeva­
ju otkriti.

To otvara pitanje: što se doista dogodilo s golemim depozitima
kojima su templari svakako raspolagali? Prema svjedočenju, pošto
su primili upozorenje o napadu koji se priprema, vitezovi su užurbano
utovarili sve vrijednosti koje su im bile u pohrani na cijeli niz teretnih
kola - sve ono što je posjedovala prva, tada i jedina banka svijeta - te
ih otpremili put francuske luke La Rochelle. Ondje je blago bilo preto­
vareno na brodovlje templarske flote, u to vrijeme najveće na svijetu.

Mnogi vjeruju da je flota iz luke La Rochelle otplovila na jedino
mjesto, gdje je progonjeni red i mogao naći utočište - prema slobod­
nom narodu Škotske, zemlje čiji je kralj Robert the Bruce i sam bio
progonjen i ekskomuniciran, jer je objavio neovisnost svoje zemlje.

Red, sada izvan zakona, tražio je zaštitu; narod, također stavljen
izvan zakona, trebao je brodovlje i bojno iskustvo vitezova, i tako su
sklopili savez na dobrobit obiju strana. Vrlo skoro će taj savez pokaza­
ti Škotima koliko vrijedi, već kod najveće bitke između Škota i Engle­
za u povijesti, one kod Bannockburna. Upravo kad se učinilo da će

engleske snage u divljem naletu rastjerati neuvježbanog protivnika,
svježe jedinice vitezova izbile su iz okolnih šuma i razbile neprijatelja.
Bilo je to na Ivanje 1314. godine, na dan sveca zaštitnika viteškog
templarskog reda, koji će i ostati u povijesti zabilježen kao dan njihove
velike posljednje pobjede na bojišnici. Ubrzo potom su se pritajili u
podzemlju i svoj pravi, templarski identitet prikrili krinkom slobod­
nih zidara.

Kada je škotski kralj James VI bio okrunjen i za engleskoga kralja
- Jamesa II, nagradio je škotsku obitelj iz samoga srca templara -
Sinclairove - nasljednom titulom i odgovornostima čuvara naslijeđa
slobodnih zidara. Ova im je čast bila iznova potvrđena i 1601. godine.
Sinclairovi su otada štitili blago od trenutka kad je bilo prenijeto na
njihovo imanje u Roslinu, baš kao što su štitili i sam Red.

U četrnaestom stoljeću, kada je zavladao snažan protukatolički
osjećaj i doveo do napada na crkve i uništavanje dugo slavljenih sveti­
nja, misli se da su se Sinclairovi jako zabrinuli za sigurnost povjerenih
im neprocjenjivih vrijednosti koje su skrivali pred svima. Zato je bla­
go još jednom krenulo na put, ovaj put preko Atlantika, preplovivši ga
čitavo stoljeće prije Kolumba. Čini se da je zaplovilo u smjeru Nove
Škotske.

U velikom je dijelu Amerike ova pripovijest o prvom Sinclairovom
putovanju u Novi Svijet 1398. godine olako shvaćena. Ali, tako ipak
nije u samoj Novoj Škotskoj, gdje u gradu Guysboroughu ponosno
stoji veliki kip u spomen Henryju Sinclairu, kao dokaz da se vjeruje u
ovo putovanje. Daljnje potvrde dali su zemljovidi i karte nastale tije­
kom ovoga ranog prijelaza Atlantika, koje je kasnije za izradu vlastitih
zemljovida koristio Gerardus Mercator, a potom i Martin Behaim,
izrađujući svoj prvi globus.

Druga zamjerka filmu Nacionalno blago bila je, kako nema nikak­
vih dokaza o tome da je ikakvo blago ikada bilo obilježeno skrivenim
simbolima, strateški ostavljenih onima koji će ih slijediti. Opet - posve
krivo.

Jer, kada je blago templara jednom bilo sigurno smješteno i zatvore­
no u masivnom skrovitom kompleksu, iskopanom duboko pod zem­
ljom na malom otoku Nove Škotske, u zaljevu Mahone Bay, Sinclairovi
su izgradili crkvu u Rosslynu. U kamenu slobodnozidarskih stupova