Douglas Kenyon Zabranjena religija

39. POGLAVLJE

Razumijevanje iskustva
tik do smrti

Zbog čega znanost ovo nije shvatila kako treba?

P. M. H. Atwater

Nitko ne može ocjenjivati iskustvo tik do smrti osim onih koji su ga
i sami doživjeli. Tako cilj istraživanja ove pojave postaje identificiranje
elemenata i obrazaca po kojima se ono događa, njegove posljedice i
dublji smisao, i to kroz pokušaj da se shvati kako i zbog čega dolazi
do te pojave, što ona zapravo jest i što se iz nje može naučiti - posebi­
ce zato, jer se bavi ispitivanjem postojanja života nakon smrti.

Ono što se danas prikazuje kao iskustvo "tik do smrti" u filmovi­
ma, televizijskim kontakt - emisijama, kao i ono o čemu se piše po
brojnim knjigama - nije baš slično stvarnoj pojavi. Producenti do­
kumentarnih filmova uglavnom nude ono, za što misle da bi gledatelj­
stvo moglo zanimati; pritom se drže mitoloških predodžbi i razgovara­
ju s ljudima koji ne samo što se nisu upustili u podrobnija istraživanja,
već počesto niti ne znaju o čemu govore; umjesto toga, bolje bi bilo
da se pozabave dubinskim ispitivanjem dosadašnjih suštinski važnih
otkrića, i to naročito onih koja uzdrmavaju uobičajeni scenarij "za­
divljujućeg osjećaja blaženstva". Danas stotine ljudi za sebe tvrde da
su stručnjaci za ovo pitanje, premda nemaju čime potkrijepiti svoje
tvrdnje, osim možda s nekoliko desetaka prikupljenih razgovora s
osobama koje su doista i preživjele ovo iskustvo, ili ručkom s njihovim
najdražim pravim istraživačem, ili pak čitanjem literature koja o to­
me govori. Ludilo koje je zavladalo na tom planu traganja za čuvenim
knjigama i karizmatskim govornicima - i dalje hrani samo sebe, ne
postavljajući ni u jednom trenutku pitanje važnije od svih: što ako su

izvorna i početna otkrića vezana uz iskus­ Slika 39.1: Slika Hiernymu-
tvo tik do smrti bila nepotpuna, ili navodi­ sa Boscha iz petnaestog sto­
la na pogrešne zaključke? ljeća prikazuje elemente da­
našnjih iskustva tik do smrti
Da bi se progovorilo o tim pitanjima,
moramo iznova ocijeniti premisu o istraži­
vanju pojave tik do smrti, kao i metodologi­
ju koja se koristila da bi se stiglo do te pre­
mise.

Istraživanje ove pojave traje već više od
150 godina, ali taj se rad nije ozbiljnije uko­
rijenio sve do pojave dr. Raymonda Moo-
dya Jr.; on je skovao pojam "tik do smrti"
i 1975. godine objavio svoje prvo djelo o
toj temi, Život poslije smrti. No, psiholog
Kenneth Ring je otvorio vrata ozbiljnim is­
traživanjima još više, znanstveno verificira­
jući rad dr. Moodya 1980. godine, o čemu
je i sam napisao knjigu pod nazivom Život
iza smrti.

Klasični model iskustva tik do smrti na­
stao je upravo zahvaljujući ovim nastojanji­
ma. On ima osam elemenata koje navodim
(pri čemu sam njihove kratke opise dodala
sama):

1. Osjećaj lebdenja izvan vlastita tijela, nakon čega često slijedi is­
kustvo postojanja izvan tijela, tijekom kojega se i vidi i čuje sve
što se događa oko "ispražnjenog" tijela;

2. Prolazak kroz mračni tunel ili crnu rupu, ili susret s nekom vrstom
crnila, što je često popraćeno i osjećajem ubrzavanja vlastitog
kretanja. Može se čuti ili osjetiti "vjetar";

3. Uzdizanje prema svjetlu na kraju crnila, pri čemu je to svjetlo
nevjerojatno blještavo i kao da zrači smirenje prepuno ljubavi;
u ovom je stupnju moguće u tom svjetlu ugledati ranije preminu­
le pojedince, životinje, bilje, bujnu prirodu pa čak i cijele gra­
dove;

4. Primanje pozdrava od prijateljskih glasova, ljudi ili bića, koja mo­
gu biti stranci ili poznate, voljene osobe, a i likovi iz osobne reli­
gije. Može uslijediti razgovor s njima, tijekom kojega se dobivaju
poruke ili informacije;

5. Obavlja se panoramski pregled čitavog dotadašnjeg života, od ro­
đenja pa do smrti, ili obrnutim redoslijedom; ponekad se ovo
doživljava kao ponovno proživljavanje života, a ne kao nepristra­
no promatranje; osoba može vidjeti svoj život u cijelosti, ili samo
njegove isječke; to je obično popraćeno osjećajem potrebe da se
procijene dobici i gubici tijekom tog života te utvrdi što se dotad
jest, a što se nije naučilo. U ovom postupku procjenjivanja mo­
gu sudjelovati i druga bića, ili barem ponuditi savjet;

6. Mijenja se osjećaj za vrijeme i prostor, pri čemu se otkriva da obo­
je ustvari ne postoji, te se osoba oslobađa potrebe priznavanja
da je bilo što od toga dvoga valjano ili potrebno;

7. Donosi se odluka o povratku na zemaljsku razinu, jer se uviđa ili
da neki posao na Zemlji još nije okončan, ili da se prava misija tek
treba ostvariti prije no što se smije napustiti zemaljska razina;

8. Osjećaj razočaranja kada se osoba vrati u život, često pritom osje­
ćajući potrebu za smanjivanjem ili stješnjavanjem kako bi opet
uspjela ući u svoje fizičko tijelo. Ovdje se može pojaviti i osjećaj
neugode, pa čak i ljutnja ili suze, čim ona shvati da se opet vrati­
la u tijelo i da se više ne nalazi na drugoj strani.

Budući da prosječni doživljaj tik do smrti sadrži barem pet od osam
navedenih elemenata, ljudi koji su imali takvo iskustvo postaju zbu­
njeni. Zbog toga su se mnogi od njih počeli žaliti na predavanjima
koja održava savez IANDS (International Association for Near-Death
Studies) ili njegove podružnice, koje pod nazivom Friends of IANDS
djeluju po Americi, Kanadi i na međunarodnom planu. A zbog čega
se oni žale? Zato, jer se ono što se njima dogodilo nimalo ne podudara
s ovim "klasičnim" modelom. Njihova zajednička iskustva mnogo se
više podudaraju s modelom koji sam razvila ja i koji ću opisati u na­
stavku.

Ne znajući gotovo ništa o dotadašnjim proučavanjima doživljaja
tik do smrti, u trenutku kada sam se sama počela baviti vlastitim

istraživanjima ove pojave 1978. godine, uspjela sam izdvojiti četiri
različita tipa iskustva tik do smrti. Elementi su nalikovali onima koje
je obuhvaćao klasični model, ali su obrasci bili različiti, a postojali su
i neki fini psihološki čimbenici, koji kao da su prožimali svaki od tih
tipova - kao da su neke druge i drukčije sile djelovale usporedo s
pojedinim doživljavanjem života nakon smrti.

Ono što sam otkrila, potom se godinama poslije uvijek i potvrđiva­
lo na svakom novom slučaju, bez obzira na postojeće razlike u staro­
snoj dobi, stupnju obrazovanja, spolu, kulturi ili religioznim uvjere­
njima. U svojoj knjizi S one strane svjetla sve ovo sam obradila znatno
opširnije; ondje je svaki od tipova dobio zasebno poglavlje, a govori
se i o raznim iskustvima "tik do smrti", o anomalijama te o profilu psi­
holoških i fizioloških posljedica ovog doživljaja.

Stoga ovdje iznosim tek sažeti pregled spomenuta četiri tipa isku­
stva tik do smrti koje sam otkrila:

• Početno iskustvo (uvod u druge stvarnosti): uključuje elemente
poput ništavila prepunog ljubavi, žive tmine, prijateljskoga glasa,
kratkog iskustva boravka izvan tijela i/ili neku vrstu posjeta. Ovo
obično doživljavaju oni, za koje se čini da im treba barem odre­
đena količina dokaza kao potvrde za preživljavanje, ili koji u to
vrijeme u svome životu mogu podnijeti samo najmanju količinu
stresa. Ovo često postaje početno iskustvo ili uvod u drukčije na­
čine doživljavanja i prepoznavanja stvarnosti.

• Neugodno i/ili paklensko iskustvo (prilika za unutarnje čišćenje i
suočavanje sa samim sobom): to je susret s prijetećim ništavilom,
ili snažnim limbom, ili stravičnim stvorenjima mraka ili čistili-
šta u paklu, ili prizori zaprepašćujuće i neočekivane ravnoduš­
nosti, čak i "proganjanja" što stižu iz prošlosti same osobe. Ovo
obično doživljavaju oni koji kao da su duboko u sebi potisnuli
neku krivicu, strahove i srdžbu i/ili oni, koji nakon smrti očeku­
ju neku vrstu kazne ili neugode.

• Ugodno i/ili rajsko iskustvo (prilika za razuvjeravanje i ocjenjivanje
samoga sebe): Ugodne i drage slike obiteljskih okupljanja s onima
koji su umrli ranije; religiozni likovi koji pružaju podršku i ohrab-
renje, i/ili bića svjetlosti i anđeli; ocjena, da vrijedi živjeti; afir-

mativni i nadahnjujući razgovori. Ovo može uključivati i pregled
cjelokupnog dosadašnjeg života; primanje savjeta od drugih, i/
ili razotkrivanje nekih obiteljskih tajni, a sve to obično doživljava­
ju oni koji više od svega moraju spoznati da su voljeni, i koliko
je život važan, i koliko svaki napor ima neku svrhu i cilj u općem
poretku stvari;
• Transcendentalno iskustvo (uvod u alternativne stvarnosti i pro­
širena stanja dubljih uvida): izloženost dimenzijama drugih svje­
tova i prizori iznad uobičajenih okvira spoznaja same osobe; če­
sto uključuje i otkrivanje većih istina. Rijetko slijedi neki poseban
obrazac njihova prikazivanja. Može se raditi o pitanjima društva
ili evolucije, a ne o osobnim stvarima. Ovo obično prolaze oni
koji su spremni za izazove proširenja svijesti i/ili pojedinci prikla­
dni za prihvaćanje (u bilo kojem stupnju) istina koje im se povje­
ravaju.

Kod bilo koje osobe mogu se izredati i sva četiri tipa unutar jednog
jedinog doživljenog iskustva tik do smrti, ili dva ili više, i to u raznim
kombinacijama; usto, ponekad se sva četiri tipa mogu protegnuti
kroz niz pojedinih epizoda iz života osobe. No, općenito govoreći,
svaki od njih predstavlja drukčiji tip iskustva koji doživljava određena
osoba.

Posljednjih godina je, uz moja vlastita nastojanja da razjasnim
prirodu doživljaja tik do smrti, došlo i do usklađivanja tih napora od
strane istraživača sa svih strana svijeta, kako bi se "sve postavilo na
ispravne temelje", a i utvrdio postotak događanja ove pojave. Većina
dotadašnjih istraživanja, koja su u prošlosti poticali razni magazini i
organizacije, jednostavno nije bila ni dovoljno znanstvena, a niti po­
uzdana. Problem su uvijek predstavljala šarolika pitanja, koja su onda
dobivala još šarolikije odgovore. Ishod? Procjene i ocjene zasnovane
više na željama podstrekača takvih "istraživanja", negoli na bilo čemu
iole nalik provjerljivim činjenicama.

Anketa koja se danas koristi pokazuje, da je samo u Sjedinjenim
Američkim Državama oko 15 milijuna ljudi doživjelo iskustvo tik do
smrti (odnosno oko 5 % od ukupnog broja stanovništva). Sproveo ju
je 1997. godine U.S. News & World Report, dok se u drugim zemlja-

ma poput Nizozemske i Njemačke, a u zadnje vrijeme prema procje­
nama i u SAD-u, taj postotak više približava 4 % (što bi za Sjedinjene
Američke Države značilo 11 milijuna ljudi). Ono što najviše zanima
istraživače bio bi podatak, kreće li se taj postotak i u drugim zemljama
oko 4 %. Zbog toga su u Americi radije sami smanjili procjenu za 1
posto, dok polako ne počnu pristizati podaci od ostalih. Podatke za
Njemačku prikupio je 1999. godine Schmied sa suradnicima, a Gal-
lupova anketa sprovedena je 1982. godine.

Ranije se za sve one koji su prošli kroz iskustvo tik do smrti, koji
su gotovo umrli ili uistinu i jesu umrli, ali su ih reanimirali i povratili
u život procjenjivalo, da je otprilike jedna trećina doživjela ovo isku­
stvo; no, kasnije su se stručnjaci složili oko toga da bi to mogla biti
"prenapuhana" brojka, te da se pravi broj takvih osoba vjerojatno kre­
će negdje između 12 do 20 %.

U ovom procjenjivanju pravi se problem javlja kod djece. Nikada
dosad nije bilo obavljeno istraživanje, koje bi obrađivalo djecu što su
doživjela iskustvo tik do smrti. Kroz ankete su se prikupljali podaci
za odrasle osobe. Zato se ovim područjem pozabavio pedijatar dr.
Melvin Morse iz države Washington i ubrzo sve zaprepastio tvrdnjom,
da se kod djece taj postotak kreće oko 70 %, dakle - više je no dvostru­
ko učestaliji nego kod odraslih. Budući da se Morseov rad mora po­
noviti, a usto i dodatno potvrditi i u drugim zemljama, još se ne može
izvući nikakav konačni zaključak o tome, što bi trebao značiti ovakav
raskorak u odnosu na odrasle. Možda bi se zasad moglo samo reći da
je iskustvo tik do smrti općenito u porastu, i - to je sve. No, ono što
se nikako ne može reći ni s kakvim stupnjem pouzdanosti jest - za
koliko.

Da bi se bolje razumjelo zbog čega moj rad toliko odstupa od rado­
va ostalih istraživača, možda bi pomoglo kada bih nešto rekla o sebi.
Elisabeth Kubler Ross me još 1978. godine identificirala kao slučaj
koji je preživio iskustvo tik do smrti, te objasnila svoj sada već posvu­
da poznat klasični model tog doživljaja. Pritom nigdje nije spominja­
la Raymonda Moodyja i njegove radove, pa sam tako i sama čula za
njih tek 1981. godine, kada je Kenneth Ring kupio moju knjigu koju
sam izdala u vlastitoj nakladi, pod nazivom Triput sam umrla 1977.
godine, te odmah potom pronašao u imeniku i moj broj telefona.

Tijekom svog posjeta s iznenađenjem je utvrdio, da se i sama otada
bavim neovisnim istraživanjima vezanim uz iskustvo tik do smrti i
posljedicama tog doživljaja, kao i da sam dotad prikupila zavidne ko­
ličine materijala. (U međuvremenu je izašlo još jedno izdanje moje
knjige, a sada se može nabaviti i preko Ringove internet stranice).
Postala sam i kolumnisticom lista Vital Signs Magazine, novog maga­
zina koji izdaje IANDS, kroz koji sam počela pisati i o dosadašnjim
vlastitim saznanjima i otkrićima, što se kasnije pretvorilo u moju
sljedeću knjigu Povratak u život.

Svojim radom nisam željela niti namjeravala izazivati nikakve su­
kobe, niti provjeravati tuđe radove. Moj je posao bio, kako mi je to
bilo jasno naznačeno prigodom moga trećeg iskustva tik do smrti, da
radim na razjašnjavanju ove pojave te da ispitujem valjanost ishoda i
njezinih otkrića.

Zato sam počela raditi na terenu i specijalizirala se za razgovore,
opažanja i analize. Po nekoliko puta ispitujem i procjenjujem sve ono
što sama radim, točnije - najmanje četiri puta, i to s različitim ljudi­
ma i u različitim dijelovima zemlje, jer mi se to čini jedinim načinom
koji će osigurati da nikakva moja osobna iskustva neće zamagliti ono,
što kao podatke dobivam od svojih sugovornika, a niti moju sposob­
nost opažanja. Upitnici su za mene tek pomagala kojima se koristim
da bih dublje ispitala određene aspekte u stanju osobe dok se nalazila
tik do smrti. Moj je rad izvoran i njime se puno radno vrijeme bavim
još od 1978. godine, uz redoviti posao, koji mi je osiguravao osobni
mir i plaćanje računa.

Do danas sam razgovarala s više od 3.000 odraslih, a i s 277 dječ­
jih ispitanika koji su doživjeli iskustvo tik do smrti, u što ne ubrajam
prijatelje i meni bliske osobe. No, ovaj bi se broj zapravo mogao udvo­
stručiti kada bih mu pribrojila razgovore što sam ih vodila između
1966. i 1976. godine, nastojeći razumijeti izmijenjeno stanje svijesti
te mistička i duhovna preobražavajuća iskustva.

Tijekom istraživanja ovih stanja tik do smrti ne koristim se uobiča­
jenom, "dvostruko slijepom" metodom u koju je uključena kontrolna
skupina, i koju inače rado koristi većina stručnjaka, i to jednostavno
zato, jer joj ne vjerujem. Početni rad se ovdje zasniva na pripremlje­
nim upitnicima s već ponuđenim odgovorima, koji se onda ispunja-

vaju u osobnom susretu ili e-mailom, a pitanja su tako postavljena
da navode osobu, kao da joj nameću unaprijed zacrtane i predvidive
odgovore. Većina ih se usto zasniva na istom prvobitnom upitniku,
izrađenom tako da se potvrdi klasični model doživljaja tik do smrti.

Naravno, kada se svi koriste istim obrascem, osnovnim stilom is­
traživanja i pomagalima, lakše se dolazi do bolje i točnije usporedbe
dobivenih rezultata. Stoga je to i poželjno, do određene razine. No,
što ako je izvorni rad bio nepotpun, ili ako je - svjesno ili nesvjesno
- naveo bilo istraživača, bilo osobu koja je doživjela iskustvo tik do
smrti na zaključke kakve su željeli ili očekivali?

Ne namjeravam ovdje nikoga kritizirati, jer znam koliko su i
iskusni istraživači koji se bave ovim pitanjima, kao i same osobe koje
su to doživjele - iskreni i ozbiljni u svojim nastojanjima da dođu do
pravih objašnjenja, a i koliko je pritom teško zadržati osobnu objek­
tivnost. No, bez obzira na sve, mislim kako je došlo vrijeme da svi za­
jedno priznamo:

• da nitko nikada nije dao pristanak na uporabu bilo kakvih upit­
nika o neugodnim i/ili paklenskim iskustvima u prvim godina­
ma rada na ovom području;

• da su se dugo vremena jednostavno ignorirale osobe koje su teško
prihvaćale vlastito doživljeno iskustvo tik do smrti;

• da je svega nekolicina ispitivanih ljudi u opisivanju svog isku­
stva spominjala tunel, a ipak se taj tunel još i danas drži glavnim
simbolom tog doživljaja;

• da se pozornost rijetko posvećivala opisima prizora u kojima
nije bilo svjetla, premda su i oni bili jednako intenzivni i utjecali
na životne preobrazbe, kao i iskustva uz doživljavanje zračenja
svjetlosti.

• da se punih deset godina nije vodilo računa o čitavom opsegu
psiholoških i fizioloških posljedica i učinaka doživljaja tik do
smrti;

• da se podrazumijevalo kako su dječja iskustva jednaka onima
kakva imaju odrasli, te da izazivaju slične odgovore, sve dok ne­
davno istraživanje nije pokazalo drukčije;

• da se nisu pratili pokušaji samoubojstava nakon doživljenog is­
kustva tik do smrti;

• da se veza između životnih iskustava i onoga što se spoznalo tije­
kom scenarija iskustva tik do smrti rado posve zanemarivala,
sve u skladu s napomenom da je stanje tik do smrti ipak jedna
bitno drukčija pojava.

Oboje - i čimbenik davanja prvenstva nečemu (kada se pri obradi
nečijeg iskustva vidi ono što se želi vidjeti), a i patološki pristup (kada
se misli da se ovo iskustvo može secirati poput srca, kod kojega treba
utvrditi razlog prestanka rada) - ne obraćaju nimalo pozornosti slo­
ženoj dinamici onoga što zovemo iskustvom tik do smrti.

Danas se u gotovo svakoj od znanstvenih disciplina iznova obrće
i provjerava svaki njezin početni kamen temeljac, i to ne stoga što
nam stari autori više ne odgovaraju, već zato jer iz objektivnih razlo­
ga oni svoja istraživanja nisu zasnivali na dovoljno širokoj osnovi,
kako bi pokrili čitavo svoje istraživačko polje rada. Kad sam već spo­
menula seciranje srca, dopustite mi da ga još jednom iskoristim kao
primjer. Danas znamo da je početni model za liječenje bolesti srca
bio pogrešan - svodio se samo na rad koji su kardiolozi obavljali nad
muškarcima. A kada su konačno počeli zasebno proučavati i žene,
otkrivene su velike razlike u reakcijama kod spolova, što je dovelo do
uspostavljanja posve novog, učinkovitijeg modela.

Time ne želim reći da je obrada stanja tik do smrti na bilo koji na­
čin nalik patologiji, već da se samo treba primijeniti ista premisa, te
da i mi također trebamo proširiti bazu svojih istraživanja. Tek mali
broj ljudi shvaća da je Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize,
oblikovao sve svoje teorije kroz rad na svega dvadesetak pacijenata.
Činjenica - da je čovječanstvo po svojoj prirodi plemenito i duhovno
- kao da se negdje izgubila u njegovim istraživanjima mračnih, animal­
nih poriva koji su pokretali tih dvadesetak ljudi. A to je baš kao i kod
početaka rada na srcu, gdje se model ograničenih parametara prihva­
ća kao valjan i istinit za sve slučajeve. Jer, tijekom godina primjene,
samo zbog pogrešaka koje je sadržavala u sebi - Freudova je teorija
ranila i povrijedila više ljudi negoli je bilo onih, kojima je uspjela po­
moći.

U istom se položaju našlo i proučavanje iskustva tik do smrti -
kao da precjenjuje jednu jedinu, početnu metodologiju. Empirijska
istraživanja mogu se obavljati uporabom velikoga broja najrazličitijih
pristupa, pa držim da je moj tek jedan od njih. Znanja prikupljena u
proteklim istraživanjima iskustva tik do smrti su iznimno vrijedna i
dragocjena, ali promatrač i analitičar kakav sam i sama, trebao bi
utvrditi milijarde pojedinosti, na koje kontrolne skupine nemaju od­
govora. Želimo li ikada uistinu shvatiti pojavu iskustva tik do smrti,
morat ćemo je ispitati sa svih strana, iz 360 stupnjeva. Sve što bi bilo
manje od toga, nije prihvatljivo.

Naprimjer, zbog čega se toliko oslanjamo na medicinske istraživa­
če u kirurškim salama radi verifikacije ove pojave, kada nema glavne
nadležnosti kod "smrti tijekom zahvata" ni za odrasle, a niti za djecu?
To je možda bio razuman izbor u ranim stupnjevima istraživanja ove
pojave, no suvremene bolnice se tijekom kirurških zahvata sve više
okreću lijekovima i anesteziji, koji kod pacijenata izazivaju amneziju.
Je li zbog toga broj slučajeva iskustava tik do smrti u opadanju, kao
što pokazuju najnovija istraživanja? Ili se možda pacijenti jednostavno
ne mogu više sjetiti tog iskustva zbog lijekova? Želimo li se ozbiljno
prihvatiti posla tragajući za takvim osobama unutar bolničkih ograda,
zbog čega se onda ne utaborimo odmah pored operacijskih dvora­
na? Većina djece koju sam obradila tijekom svojih istraživanja, primje­
rice - nije stekla svoja iskustva ove vrste radi kirurških zahvata, već
zbog utapanja ili gušenja.

Da budemo pošteni, prije stotinjak godina, kada se razvila, meto­
da uporabe kontrolne skupine bila je pouzdani način kojim je jedan
jedini istraživač istraživao učinke jedne jedine bolesti, koja je imala
jedan jedini uzrok. No, ta se metoda pokazala neučinkovitom kod is­
traživanja složenijih pitanja poput - preobrazbe svijesti. Psiholog
Charles Tart takvu zloporabu naziva "scijentizmom". Sam je poznat
diljem svijeta po svojim pokusima s izmijenjenim stanjima svijesti, a
i kao jedan od osnivača područja transpersonalne psihologije; dosad
je napisao dvije knjige koje su postale klasicima na području istraživa­
nja svijesti: Izmijenjena stanja svijesti i Transpersonalne psihologije.
Prema Tartu, posao znanosti bi trebao biti pružanje podataka iz kojih
možemo doći do smislenih odgovora o životnim iskustvima. No, sci-

jentizam kroz stroge i dogmatske pojmove sam nastoji odrediti što je
stvarnost i kakva bi ona trebala biti.

Tart upravo u istinskom skeptiku pronalazi onoga koji traga za
istinom, suzdržavajući se od iskušenja da sam utvrđuje krajnji ishod,
dok pseudo-skepticima naziva one koji uporno tvrde da postoji samo
jedan put do istine, i samo jedna stvarnost. On nas podsjeća da su se
sve znanosti razvile od jedne - od filozofije, pa stoga ovise o otvoreno­
sti prema daljnjim istraživanjima.

U proljeće 1999. godine izdavač Three Rivers Press iz New Yorka
objavio je moju knjigu Djeca novog tisućljeća, kojoj je iz poslovnih ra­
zloga 2003. godine naslov izmijenjen u Nova djeca i iskustva tik do
smrti. Želim da ljudi saznaju o ovoj promjeni, jer je ta knjiga najopse­
žnija studija o dječjim stanjima svijesti kod iskustva tik do smrti,
uključujući i ona kod beba, kao i onih što su tek prohodali i progovo­
rili, a govori i o tome kako takva iskustva utječu na njih, posebno
tijekom kritičnih trenutaka u razvitku njihova mozga.

Ovo su važne informacije. Ta se knjiga bavi i "novim djetetom"
koje se upravo rađa - našom dječicom rođenom u "globalnom selu",
koja su posve drukčija od ranijih naraštaja. Nova djeca i iskustva tik
do smrti nagoni javnost da se zamisli i ponovo razmisli ne samo o is­
traživanju iskustava tik do smrti, već i o nama samima kao ljudskim
bićima, o onome što mislimo da jesmo i kuda mislimo da idemo,
dok evolucija nastavlja sa svojim skokovima nalik žabljima, igrajući
se našim budućnostima. To je knjiga prepuna iznenađenja.

40. POGLAVLJE

Glas za reinkarnaciju

Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju,
ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi?

Ian Lawton

Svi znaju da istočnjačke religije u svojoj srži propovijedaju doktrinu
reinkarnacije. Ona se ne može naći izravno iskazana u drevnim ved-
skim tekstovima, premda njihova visoka filozofija može pokatkad
biti i čudna, i zamagljena, tako da neki znanstvenici misle kako je ta
ideja ipak iznijeta u općoj misli Veda; u svakom slučaju, ovaj je kon­
cept temeljni kamen hinduističke religije, koja je proizašla iz ovakve
filozofije. Nasuprot tome, kada se Buda sa svojim učenjima udaljio
od nje, namjerno je ostao dosta neodređen po pitanju reinkarnacije
- kažu, zbog pokušaja da svoje sljedbenike udalji od oslanjanja na
strogi hinduistički sustav kasta, u kojemu se propovijeda kako se ljudi
uvijek iznova rađaju unutar iste kaste. Nažalost, ova je njegova neo­
dređenost kasnije bila ukalupljena u doktrinu anatta ili "ne ja / duša",
prema kojoj se nečija karma nakon smrti dodaje univerzalnoj masi
duša, dok pojedinačna duša ne preživljava kao zasebna jedinka.

Unatoč tome, i zapadnjačka ezoterija ima dugačku povijest vjerova-
nja u reinkarnaciju, kako sam to opisao u svojoj drugoj knjizi pod
nazivom Razotkrivena Geneza. Vjerovanje u reinkarnaciju bilo je
bitna značajka hermetizma, a i neoplatonista; zanimljivo, ne i gnostika
ili drevnih Egipćana, od kojih je navodno proizašao velik dio ovih
kasnijih misli. I sve do danas reinkarnacija nastavlja biti ugaoni kamen
za kabaliste (iako - opet - nije izričito uključena u judaizam iz kojega
je potekla), kao i za pokret Ružina Križa.

No, svi se ovi svjetonazori zapravo - baš kao i sve velike religije -
oslanjaju na mudrost utkanu u njihove svete zapise. Mislim da sve

više ljudi suvremenog svijeta počinje shvaćati kako i ta mudrost
može u sebi sadržavati strahovito iskrivljene "istine", premda će to
mnogi učenici bilo kojega od ovih svjetonazora grčevito odbijati. I
tako se, na početku dvadeset i prvog stoljeća, postavlja pitanje: mo­
ramo li se zaista i dalje u svojim traganjima za duhovnim istinama
oslanjati na tu drevnu mudrost? Odgovor je glasno i jasno - ne.

Postoje dva glavna izvora suvremenih istraživanja, vezanih uz re­
inkarnaciju. Prvi je regresija u prošle živote; drugi su djeca, koja se
spontano prisjećaju svojih prošlih života. I prije no što se na mene
obruši brdo skeptika, optužujući me da ovdje pokušavam širiti glupo­
sti vezane uz pokret New Age, morao bih naglasiti da sam i sam svoje­
dobno pretpostavljao kako će jedno pravo i ozbiljno znanstveno istra­
živanje sve ovo - lako odbaciti.

No, kada sam se osobno prihvatio te vrste istraživanja, otkrio sam
da sam bio u krivu. Ustvari, materijalistička objašnjenja ove pojave
bila su neodgovarajuća i redukcionistička; ona bi se usredotočila tek
na slabije slučajeve, dok se onih složenijih ne bi niti dotakla. Moram
naglasiti i još nešto: stručnjaci koji su se kao pioniri počeli baviti ovim
područjem tijekom 1960.-tih i 1970.-tih godina bili su listom psiholo­
zi i psihijatri, i velika većina njih i sama je u početku pripadala skupi­
ni skeptika, a po osobnim uvjerenjima - ateistima.

Ključni elementi u korištenju regresije u prošle živote, kao dokaza
za reinkarnaciju, nalaze se u slučajevima koji se mogu podijeliti na
dvije kategorije. Prvi i najočitiji su oni u kojima se pojavljuju povijesni
podaci kakvi ne samo što se mogu lako provjeriti, već su i toliko ne­
obični, da se do njih nikada ne bi moglo doći normalnim putovima;
to su oni slučajevi, u kojima je mogućnost namjerne prevare - što je
inače glavna i najčešća zamjerka materijalista i skeptika - toliko uda­
ljena, da se može i zanemariti.

Navest ću tri primjera da bih potkrijepio ovaj stav.

Gwen McDonald, žena koja je čitav svoj život provela u Australiji
i baš nikada nije otputovala u inozemstvo, našla se na regresiji kod
jednog od pionira na ovom području, psihologa Petera Ramstera.
Tom je prigodom opisala neobične okolnosti svojega života u osamna­
estom stoljeću, kao djevojka imenom Rose Duncan iz Glastonburyja,
Engleska. Kad je ovaj slučaj u Engleskoj počela provjeravati australij-

ska filmska ekipa za snimanje dokumentaraca, i to pod nadziranim
uvjetima, sve su pojedinosti bile potvrđene, i to od strane povjesniča­
ra i tamošnjih stanovnika. Ove su pojedinosti uključivale neobična
imena mjesta i ljudi, elemente žargona koji su danas već nestali iz upo­
rabe, te podrobnosti vezane uz izgled kuća i zgrada, kakve su ondje
bile u osamnaestom stoljeću.

Najčudnije je bilo to, što je žena ustvrdila kako su je onomad od­
vukli u kamenu kolibu na zemljištu što je pripadalo opatiji Glaston­
bury; ondje je na jednom od kamenih zidina nacrtala nekakav čudni
crtež, koji je stavila i na papir još dok se nalazila u Sidneyu. A na licu
mjesta, u Engleskoj, odvela je filmsku ekipu ravno do tog mjesta, uz
koje se sad nalazio kokošinjac. Nakon što su razgrnuli hrpe kokošjeg
izmeta, doista su na kamenom zidu pronašli urezan isti onakav neo­
bičan crtež kakav im je gospođa McDonald nacrtala u Sidneyu.

Drugi Ramsterov slučaj bila je Cynthia Henderson, koju je ista
filmska ekipa odvela u Francusku. Ona je opisala svoj nekadašnji ži­
vot kao aristokratske djevojke iz osamnaestog stoljeća, imenom Ame-
lie de Cheville. Ne samo što je snimatelje odvela do ruševina svojega
nekadašnjeg ladanjskog dvorca pored okruga Flers u Normandiji, ko­
jega im je još u Australiji podrobno opisala, već je kao u transu tečno
progovorila arhaičnim francuskim jezikom toga doba, i to sa savrše­
nim naglaskom, kako je to potvrdio stanovnik tog područja i znalac,
izričito pozvan radi ove provjere.

Izvan transa, na francuskom nije mogla izgovoriti ništa osim neko­
liko osnovnih riječi što su joj ostale u sjećanju još iz djetinjstva, dok
je kao dvanaestogodišnjakinja dva mjeseca pohađala tečaj francuskog
jezika.

Treći slučaj je onaj kućanice iz Walesa, imenom Jane Evans, koja
je pristala da je Arnall Bloxham regresira uživo, tijekom televizijske
emisije. U regresiji se prisjetila života u kojemu je pripadala omanjoj
progonjenoj zajednici Židova u Yorku, i to u dvanaestom stoljeću;
opisala je okolnosti koje su njezinu zajednicu i nju samu nagnale u
bijeg, tako da su morali pronaći sklonište, i to u kripti mjesne crkve;
na kraju su ondje i pronađeni te su ih sve odreda masakrirali.

Pozvan je profesor Barrie Dobson, stručnjak za povijest Židova na
sveučilištu York, kako bi ispitao njezine navode. Iz opisa koje je Jane

Evans iznijela utvrdio je, da se moralo raditi o crkvi Sv. Marije u Ca-
stegateu. No, javio se i problem - ta crkva nije imala nikakvu kriptu.
Međutim, nekoliko mjeseci kasnije započeli su radovi na njezinoj ob­
novi i tom je prigodom kripta otkrivena; otpečatili su je i u njoj prona­
šli dosta ljudskih ostataka, kojima je potom provjerena i starost - ko­
sti su stvarno potjecale iz dvanaestog stoljeća.

Drugi način na koji regresija u protekle živote pruža zadivljujuće
dokaze o postojanju reinkarnacije bili bi oni slučajevi, koji su u sebi
uključivali i dramatične terapeutske koristi i izliječenja osoba. Mno­
gi od pionira regresoterapije otkrili su ove mogućnosti tehnike više
ili manje slučajno, dok su tijekom regresije svoje pacijente vraćali u
razdoblje djetinjstva. Oni koji su bili hipnotizirani doslovno bi shvati­
li pomalo neprecizne naloge voditelja i kada bi on, primjerice, rekao:
"Vratimo se još malo unazad," sami bi počeli opisivati događaje i
stvari za koje je bilo očito, da nisu mogli pripadati njihovom sadaš­
njem životu.

Ovo je pobudilo njihovo zanimanje, pa su nastavili istraživati te do­
šli do toga, da su se regresijom mogli posve ukloniti ozbiljni psiholo­
ški i psihosomatski poremećaji, koje je višegodišnje klasično liječe­
nje ostavljalo neizmijenjenima. Ponekad bi za to bilo potrebno svega
nekoliko seansi terapije prošlim životima, i to bez obzira na to koliko
su pacijent ili terapeut sami bili uvjereni u valjanost pokušaja ili posto­
janje reinkarnacije. Upravo je ovakvo univerzalno doživljeno iskustvo
uvjerilo sve pionire da se ovdje ne može raditi ni o kakvom placebo
efektu, već o tome da je reinkarnacija stvarnost.

Vratimo se sada na djecu koja su se spontano i bez ikakve hipnoze
prisjećala svojih prošlih života. Američki psiholog Ian Stevenson sa
sveučilišta Virginia, gotovo je posve sam nekoliko desetljeća prouča­
vao i istraživao ove pojave, a tek sada počinje dobivati odavno zasluže­
na priznanja za svoj rad. I mnogi od njegovih slučajeva vrve provjerlji-
vim pojedinostima, toliko neobičnim da je posve jasno kako nisu
mogle biti prikupljene nikakvim uobičajenim načinima, osim ako se
netko ne bi bavio namjernom prevarom. No, Stevensonova je metodo­
logija bila osmišljena tako, da ispitivač odmah zamijeti bilo kakve
sumnjive pokušaje.

Usredotočimo se na samo jedan od njegovih nevjerojatnih slučaje­
va, u kojemu se indijska djevojčica Swarnlata Mishra spontano pri-

sjetila pojedinosti iz života druge

jedne indijske djevojke imenom

Biya Pathak, koja je nekada ži­

vjela u svome roditeljskom do­

mu, dosta udaljenom od grada

u kojemu je trenutno stanovala;

uspjeli su pronaći i njezinu obi­

telj, pri čemu je dr. Stevenson

otkrio sljedeće: od četrdeset i

devet tvrdnji koje je mala Swarn-

lata iznijela o svome prethodnom

životu, samo ih se nekoliko mo­

glo držati netočnima, dok se njih

osamnaest odnosilo na vrijeme

u kojemu nije bilo moguće da je

postojao bilo kakav kontakt iz­ Slika 40.1: Dr. Ian Stevenson, čiji pio­
među obje obitelji. nirski i utemeljivački rad na području

Ove su izjave djevojčice uklju­ reinkarnacije pruža zadivljujuće dokaze
čivale prepoznavanje i identifi­ o besmrtnosti ljudske duše.

ciranje pojedinih članova nekadašnje obitelji, iako ju se pritom nasto­

jalo i namjerno zbuniti ili zavesti u pogrešnom smjeru; ona je navodila

njihove (malom broju ljudi poznate) nadimke, te čak svojemu rani­

jem suprugu spočitnula što joj je potajno iz kutije za novac uzeo tisu­

ću i dvije stotine rupija - nešto, što su znali samo njih dvoje.

Postoji tek jedno moguće paranormalno objašnjenje za sve ove

dokaze koje ne bi uključivalo reinkarnaciju: da sve ove osobe imaju

pristup nekoj vrsti univerzalne memorije ili svijesti te da prošli životi,

do čijih su podataka došli, zapravo uopće ne pripadaju pojedincima

koji se proučavaju. No, dva su iznimno jaka razloga zbog kojih se na

ovu teoriju nadvija znak pitanja. Kao prvo, kada bi to bio slučaj, ni­

kako se ne bi mogli postići oni terapeutski rezultati kakvi se postižu,

a kao drugo, najveći dio regresija u prošle živote pokazuje jasnu kar-

mičku povezanost između dva života, koja je vrlo osobna i odnosi se

na tog pojedinca.

To se najbolje može vidjeti kod najneobičnijih slučajeva što ih je

Stevenson istraživao - kod djece koja su se rodila s neobičnim nedo-

stacima ili znakovima što ih imaju na sebi od rođenja. Istražujući iz­
vješća post mortem, otkrio je da je određeni broj ovih oštećenja točno
odgovarao ranama koje su ubile raniju osobu, za koju bi dijete ustvrdi­
lo da je bilo u ranijem životu, a od njega su se prikupljali i drugi poda­
ci, kakve se moglo naknadno provjeriti.

Druga mogućnost koja se često spominje - premda se i ona oslanja
na reinkarnaciju - bila bi, da sve ove osobe imaju pristup do memori­
ja svojih predaka, što su im prenijete kroz gene. Samo, ni ova teorija
ne drži vodu, opet iz dva dobra razloga. Prvi je taj, da se otkrilo kako
su mnogi od prošlih života vremenski smješteni blizu jedni drugima,
ali svejedno uključuju druge kontinente, čak i druge rase, i to tijekom
razdoblja u kojemu se ljudi baš i nisu previše kretali i putovali. Dru­
gi je taj, da su mnogi od Stevensonovih slučajeva uključivali živote
koje je razdvajalo svega nekoliko godina, i u kojima dvije obitelji nisu
ni na koji način bile i genetski povezane.

Kako se svi ovi dokazi, prikupljeni u današnje vrijeme, odnose
prema drevnim mudrostima prošlosti? Naravno, ključni koncept za
reinkarnaciju je onaj vezan uz karmu; jedina stvar koja sve približava
reinkarnaciji - kako onoj u drevnom, tako i suvremenom smislu - je
spoznaja oko koje se svi slažu: da se mi reinkarniramo više puta izno­
va kako bismo unaprijedili svoju karmu dovoljno, da se oslobodi iz
"zemaljskog karmičkog kruga" i "opet sjedini sa svojim izvorištem."
Drugim riječima, da bismo dospjeli do točke na kojoj smo naučili i
iskusili sve što smo trebali i mogli iz ovog zemaljskog života, tako da
više nemamo potrebu iznova se pojaviti u fizičkom obliku - premda se
duše koje su već dospjele do tog stupnja mogu, naravno, dobrovoljno
vratiti ponovo, kako bi općenito pomogle čovječanstvu da napreduje.

Jedna od zanimljivosti je ta, da nam suvremena istraživanja mogu
koješta reći o prirodi samih eteričnih carstava, te objasniti što točno
znači ono "ponovno sjedinjavanje s izvorištem." Razni su pioniri na
ovom području - psiholozi i psihijatri, uglavnom radeći posve neovi­
sno jedni o drugima otkrili, kako osobe kod kojih se regresija nije
svodila samo na njihove prošle živote, već i na međuživot između
dviju inkarnacija - imaju za ponuditi još mnogo toga u smislu postoja­
ne duhovne mudrosti. Pritom nikako ne zaboravljajte da se ovdje radi
o posve običnim ljudima, izvučenima iz svoje svakodnevice, koji se

ni na koji način ne drže nikakvim duhovnim guruima, niti imaju ka­
kve religiozne ili političke ambicije.

Oni nam, dakle, potvrđuju da u tim eteričnim carstvima postoji
golem, bogat svijet, prepun različitih aktivnosti. Duše na različitim
stupnjevima razvitka uvježbavaju se za razne vrste specijaliziranog
rada: uče kako postati duhovni vodiči drugim dušama, vježbaju poku­
se sa stvaranjem života adaptirajući postojeće obrasce na različita
okruženja, i slično.

Sve ovo podrazumijeva da širom svemira postoje i mnogi drugi
nastanjeni planeti, pri čemu su neki više fizički od drugih. Tako mi,
primjerice, možemo napredovati dovoljno da bismo se iznova sjedini­
li sa zemaljskim izvorom ili logosom, ali bi pritom pred nama i dalje
stajao daleki put koji treba prijeći prije no što bismo počeli cijeniti
- da ni ne spominjemo sjedinjavanje s njim - onaj krajnji stvaralačaki
izvor ili moć svemira kao cjeline. Mogli bismo osjećati i potrebu za
prikupljanjem različitih vrsta iskustava inkarniranjem na drugim pla­
netima.

Sve je ovo dosta složenije od relativno pojednostavljene zamisli
koju u sebi sadržava većina svjetonazora o reinkarnaciji - da jednom,
čim okončamo svoja iskustva na Zemlji, na nas odmah čeka taj krajnji
izvor. Neki ezoterički svjetonazori upozoravaju nas na hijerarhiju
anđela i demona, te na različite razine raja i pakla, dok kabalisti u sve
uključuju i hrabre pokušaje, koji bi trebali pokazati koliko su slojevita
ta nadzemaljska carstva. No, oni nastoje sve svoje pristupe prikazati
pomalo strogo i hijerarhijski, dok su suvremeni dokazi znatno prakti­
čniji i relativno nalik zemaljskima. Oni uklanjaju veliki dio onoga što
nije ništa više od običnih nagađanja i spekulacija, čak i ako ih se zato
pokatkad naziva kontroverznima.

Da bismo u našem pristupu bili još praktičniji, moramo shvatiti
što zapravo znači karmičko napredovanje i kako se ono postiže. Opet
naglašavam da su raniji pristupi reinkarnaciji prihvatili različite po­
glede na čitav proces. Naprimjer, neke od strožih filozofija tvrdile su,
da bilo kakva karma, bila dobra ili loša, stvara reakciju, koja mora
biti upotpunjena i dovršena; dakle, stvar je u tome da treba voditi ži­
vot ispunjen posvemašnjim asketizmom te fizički svijet odbacivati u
tolikoj mjeri, da čovjek iznova ne stvori - bilo kakvu karmu. Nasre-

ću, suvremena istraživanja tvrde kako je to obična besmislica, zasnova­
na na vrlo upitnoj premisi da se kod karme radi o "akciji i reakciji".

Ovo se načelo najbolje može provjeriti na hinduizmu i hinduistič­
kom stavu da su, primjerice, ljudi ograničenih sposobnosti zapravo
kažnjeni zbog nečega lošeg što su počinili u svojoj prošlosti. No,
može li to biti točno? Vratimo li se na Stevensonove primjere beba,
koje se rađaju s raznim znamenjem ili tjelesnim oštećenjima, otkrit
ćemo da nam daju značajan ključ, iako se na njih dosad nije obraćalo
dovoljno pozornosti kao na ukazivače karmičke dinamike.

Takve osobe i same negdje u sebi drže da su fizički kažnjene u svo­
me sadašnjem životu, premda su obično u svom ranijem životu bile
tek nevine žrtve. Kako to onda može predstavljati karmički proces
akcije i reakcije? Zaključio sam da je jedini pravi odgovor, da - ne
predstavlja.

Suvremena istraživanja razdoblja međuživota pokazuju, da napred­
nije i razvijenije duše ne samo što obavljaju podrobne preglede svojih
proteklih života, već same planiraju i iduće živote. Čak i kada u njima
odabiru posve obrnute okolnosti od prijašnjih, poput fizičkih nespo­
sobnosti, ili financijskih, ili emocionalnih poteškoća, one to čine kako
bi unaprijedile vlastitu karmu i sve uklopile u vlastito iskustvo učenja
i razvitka. No, istraživanja također pokazuju da manje uznapredovale
duše često posve zanemaruju sve preglede i savjete dobivene tijekom
međuživota, a rezultat svega je taj, da njihovi životi kao da nastoje
slijediti jedan te isti obrazac što se uvijek iznova ponavlja.

To znači da se one uvijek iznova suočavaju sa sličnim obrnutim
okolnostima, ali im se time pruža druga mogućnost da nauče lekciju
koju su preskočili u prošlosti, a ne da im se sve događa kao neka vrsta
karmičke kazne ili kao dinamika akcije i reakcije. Najvažniji su testo­
vi pritom ispravno asimiliranje snažnih negativnih emocija mržnje,
straha, ljubomore, osvete i tako redom, bilo tijekom inkarniranog
života ili u međuživotu, tako da više ne zadržavaju svoj restriktivni
karmički naboj.

Nesretnici koji se rađaju s raznim znamenjem i fizičkim oštećenji­
ma - navodno zato jer nisu prošli kroz odgovarajuće iskustvo u svome
međuživotu - kao da su u sebi iz svojih prošlih života zadržali osjeća­
je tolike snage, da su se oni utisnuli na njihova sljedeća tijela, premda

njihove nesposobnosti mogu poslužiti i konstruktivno, kao podsjetni­
ci na to da su im iz prošlosti preostale neke emocije koje trebaju dove­
sti u red.

I tako bi najsnažniji zaključak moje analize suvremenih dokaza
bio, da se kod karme i karmičkog napredovanja radi o učenju i stjeca­
nju iskustava o obje strane svakog novčića. Ne postoji nikakav karmi-
čki zakon akcije i reakcije; ustvari, ovaj aspekt otkrivenih mudrosti iz
prošlosti ne samo što zavodi na pogrešan put, već se pokazuje i kao
štetan.

Drugo područje u kojemu su suvremeni dokazi postavili veliki
znak pitanja nad ovim u prošlosti otkrivenim mudrostima je otkriće,
do koje mjere mi sami vlastitim snagama oblikujemo okolnosti koje
nas okružuju u nadzemaljskom carstvu, i to na temelju naših očeki­
vanja i razine karmičkog razvitka. Taj je pogled najkontroverzniji
kada razmatramo zamisao o paklu i demonima. Premda se vrlo mali
broj suvremenih pionira usredotočio isključivo na opsjednutost de­
monima, većina se jednodušno slaže u sljedećem stavu: da su takve
ideje čista ljudska psihološka izmišljotina.

Ovo ne znači da demoni za neke ljude nisu vrlo stvarna bića; si­
gurno da se kod onih, koji snažno iščekuju kako će se kad-tad susre­
sti s demonima i stanjima nalik paklu, to može i dogoditi u njihovom
međuživotu. No, to će onda biti psihička manifestacija koju su sami
stvorili, ikoja nema nikakve trajnosti niti valjanosti. To opet podrazu­
mijeva da, ukoliko ovakve psihičke manifestacije prestanemo hraniti
psihičkom energijom - i pojedinačno, a i kolektivno, one moraju po­
četi blijediti i nestajati.

Poštujem ono što bi neki sada mogli reći - da je sve ovo divno i kra­
sno, ali da je tada ovo suvremeno istraživanje i analiza u samoj sebi
redukcionistička, te ne uspijeva zahvatiti pravu srž duhovnih iskusta­
va i ezoteričke mudrosti. Prihvaćam i da bi to barem djelomično mo­
glo biti istinito. Svakako će napredniji duhovni praktičari vjerojatno
moći istraživati nove putove na načine koji će biti daleko iznad ovih
današnjih, relativno jednostavnih analiza.

No, čak i oni koji vrše pokuse sa snažnim halucinogenima, ili su
već postali iskusni u ulaženju u stanja izmijenjene svijesti čistim me­
ditacijama, moraju imati na umu stupanj do kojega mogu ići s takvim

iskustvima ili čak i sami oblikovati psihičke konstrukcije, utemeljene
na njihovim vlastitim prethodno zacrtanim zamislima, jer bi time
mogli ograničiti ciljeve ili poništiti valjanost dobivenih rezultata.
Osim toga, u praktičnijem smislu, počnu li raditi s pogrešnim premi­
sama nastojeći utvrditi načine djelovanja karme, primjerice, savjetovao
bih im da se radije vrate do ploče za crtanje i iznova temeljito preispi­
taju svoj pristup.

Duboko sam uvjeren da ova nova, racionalna duhovnost kakvu
su nam omogućila suvremena istraživanja može imati nezamisliv
učinak na sve nas kao pojedince, te da bismo - ukoliko se veći broj
nas iznova vrati spomenutoj ploči i na njoj ispiše dosadašnje glavne
spoznaje - dobili sjajnu mogućnost za mijenjanje budućnosti čovje­
čanstva nabolje.

O piscima

P. M. H. Atwater - jedna od izvornih istraživačica na polju prouča­
vanja iskustava tik do smrti. Danas se temelj njezinih istraživanja
proširio na gotovo 4.000 odraslih i djece, a neki njezini slučajevi pro­
vjereni su i verificirani kroz kliničke studije. Njena otkrića su iznijeta
u sedam dosad izašlih knjiga, koje su navedene na internet stranici
www.pmhatwater.com . Posljednja među njima je Beyond the Indigo
Children, koja ostaje prva dubinska studija današnje djece u kojoj se
kombinira objektivno istraživanje s mističnim tradicijama i proročan-
stvima.

Vincent Bridges - suator je knjige Tajne Velikog križa u Hendayu:
alkemija i smak svijeta (Destiny Books, 2003.). Bio je i savjetnik za
povijest te vodič filmske ekipe prilikom snimanja životopisa Nostrada-
musa za televizijski film, koji se i danas prikazuje na History Channe-
lu pod nazivom Nostradamus: 500 godina kasnije. Više o njemu na:
http://vincentbridges.com

Peter Bros - predsjednik je trusta FAR, koji posjeduje više od 100.000
istočnjačkih mediteranskih umjetničkih predmeta i oko 20.000 drev­
nih rukopisa, od kojih je kod nekih svitaka starost datirana na više
od 2.000 godina. Kritički raspoložen prema znanostima u kojima se
svi slažu o svemu (peterbros.com), on je pisac djela tiskanog u devet
tomova - The Copernican Series. Njegova posljednja knjiga bavi se
letećim tanjurima i zove se: Let's Talk Flying Saucers: How Crackpot
Ideas Are Blinding Us ti Reality and Leading Us to Extinction, pri čemu
pod "crackpot ideas" misli na razne dogme empirijskih znanosti.

Richard Russel Cassaro - pisac jedne od stožernih knjiga o nepozna­
tom Egiptu, pod nazivom The Deeper Truth: Uncovering the Missing

History of Egypt, u kojoj rasvjetljava i obrađuje snažnu sliku Ozirisa
kao Pastira, Mesije i vječnoga Kralja drevnog Egipta.

John Chambers - pisac knjige Conversations with Eternity: The For­
gotten Masterpiece of Victor Hugo, u kojoj obrađuje Hugoova iskustva
sa Jersey Islanda. Ranije je bio urednik u izdavačkoj kući Internatio­
nal Thomson Publishing, a danas je direktor u New Paradigm Books
(http://www.newpara.com) na Floridi, u Boca Ratonu.

David H. Childress - dugo se bavio proučavanjem ostataka drevnih
civilizacija u Africi, na Bliskom istoku i u Kini. Priznati je stručnjak
za drevne civilizacije i njihovu tehnologiju te pisac knjiga iz serije The
Lost Cities Series (s osam naslova), ali i brojnih drugih knjiga koje
kronološki obrađuju njegovo uranjanje u drevne misterije. On nastav­
lja sa svojim istraživanjima, pisanjem i uzbuđivanjem čitatelja o mo­
gućnostima novih otkrića u vlastitom magazinu World Explorer i kroz
svoju izdavačku kuću Adventures Unlimited Press sa sjedištem u Kemp-
tonu, Illinois.

Bilil Eigles - glavni urednik tromjesečnika Aperture koji izdaje Inter­
national Remote Viewing Association, gdje se promiču znanstveno
ispitane i ocijenjene paranormalne pojave. Ranije je bio pravni zastup­
nik i inženjer, a danas je pisac, odvjetnik i noetički savjetnik.

Virginia Fellows - autorica je djela The Shakespeare Code, u kojemu
objašnjava neke od zapanjujućih činjenica što ih je otkrila nakon godi­
na i godina istraživanja svega vezanog uz velikog Francisa Bacona,
tek djelomično shvaćenog filozofa. Virginia je radila na svojoj drugoj
knjizi o Baconu i njegovoj povezanosti s okultnim kada je u listopadu
2005. preminula.

William Henry - istraživač koji se bavi mitologijom i specijalnim pro­
jektima u zakladi Subliminal Research Foundation u Albuquerqueu,
Novi Meksiko. Opsežni podaci koje je prikupio o simbolizmu i mito­
logiji Egipćana i Sumerana omogućuju mu da otkriva nevjerojatne
načine na koje se povijest i danas ponavlja. Redovito daje intervjue na
raznim radio-programima te održava predavanja diljem svijeta.

J. Douglas Kenyon - već se četrdeset godina bavi slamanjem prepre­
ka koje se postavljaju pred paradigmatske i izazovne ideje. Koristeći
sve vrste medija na razne načine, on je ustrajno promicao stavove
koje je tisak rado zaobilazio i ignorirao. 1994. godine je osnovao ma­
gazin Atlantis Rising, koji se pretvorio u "magazin koji bilježi" sve
drevne misterije, pojavljivanje alternativnih znanosti i neobjašnjivih
anomalija. Istovremeno je i urednik knjige Zabranjena povijest, u kojoj
je prikupio radove pionirskih istraživača kakvi su Graham Hancock,
John Anthony West i Zecharia Sitchin. [odlična knjiga]

Ian Lawton - profesionalni pisac, istraživač i predavač specijaliziran
za povijest drevnih naroda, ezoteriku i duhovnu filozofiju. Njegove
prve dvije knjige, Giza: The Truth i Genesis Unveiled zapažene su zbog
svog zanstvenog i logičnog pristupa duhovnim aspektima predmeta
kojima se bave. Tijekom 2004. godine napisao je i The Book of the Soul,
kritičku aklamaciju koja gaje dovela do osnivanja pokreta Rational Spi­
rituality Movement (www.ianlawton.com te www.rsmovement.org).

David Lewis - novinar koji se specijalizirao za alternativne znanosti,
one što se bave podrijetlom života, civilizacijom i ljudskim postojanjem.
Redovito je objavljivao članke u magazinu Atlantis Rising, posebno
se baveći alternativnim teorijama u povijesti i znanosti te podrijetlom
čovjeka i njegovom sviješću.

Cynthia Logan - bila je jedan od stalnih pisaca za magazin Atlantis
Rising od njegovih početaka. Piše i za druge regionalne i međuna­
rodne listove o temama vezanim uz jogu i alternativnu medicinu.

Jeff Nisbet - trideset godina bavljenja vijestima i novinarstvom dalo
mu je istančan sluh za otkrivanje 'lažnih znalaca' i laži koje su se tisuć­
ljećima ugrađivale u odobrena i prihvaćena tumačenja povijesti, ona
koja smo i sami trebali slijepo prihvaćati. No, njegova su istraživanja
pokazala da se podtekstovi i prava tumačenja tek trebaju otkriti -
ona, što su ostala ispisana između i ispod redaka "povijesti" i "mito­
va"; podtekstovi, koji zvuče znatno istinitije i bliže stvarnim događa­
jima od tekstova za koje nas u školama uče da su istiniti.

Peter Novak - bavi se istraživanjem legendi iz raznih kultura čovje­
čanstva te suvremenim fenomenološkim izvješćima o životu nakon
smrti. Cijenjeni je pisac tako stožernih knjiga kakve su The Division
of Consciousness i The Lost Secret of Death, a često ga se može čuti i
vidjeti u gostovanjima na radiju i televiziji; također je i vješti predavač
na raznim konferencijama i simpozijima po Americi, Kanadi i Europi.
Objavio je i nekoliko ozbiljnih radova vezanih uz psihologiju feno­
mena "život poslije smrti".

Mark Amaru Pinkham - on je sjevernoamerički Veliki prior Među­
narodnog Reda gnostičkih templara (podaci se mogu saznati na www.
GnosticTemplars.org). Pisac je knjige Čuvari Svetoga grala: vitezovi
templari, Ivan Krstitelj i Voda života, a često ga kao sugovornika pozi­
vaju na radio - postaje i u televizijske programe, naročito kada se go­
vori o vitezovima templarima i tajnim društvima. On je također i
vodič skupina koje posjećuju sveta mjesta diljem svijeta, vezana uz
vitezove templare i sveti Gral.

Steven Sora - studirao je povijest na sveučilištu Long Island, prem­
da je njegova prava strast bilo otkrivanje skrivenih misterija i pitanja
izbačenih iz povijesnih udžbenika. Dok je prikupljao dokaze o prelas­
ku Atlantika i prije vremena Columba, nabasao je na više od dvije sto­
tine godina staru potragu za blagom na otočiću Oak Island u Novoj
Škotskoj. Nakon desetljeća proučavanja i raznih putovanja da bi istra­
žio ovo pitanje, 1999. godine je objavio knjigu The Lost Treasure of
the Knights Templar.

Mark Stavish - proučavao je alkemiju sa udrugom Filozofi prirode

- istraživačkom i obrazovnom skupinom iz Wheatona, Illinois, koja

se bavi alkemijom i njezinim tehnikama - od 1995. do 2000. godine,

djelujući istodobno i kao voditelj projekta ORA (Occult Research

and Applications Project). Napisao je više knjiga, poput The Path of

Alchemy - Energetic Healing and the World of Natural Magic, Healing

Paths - Kabbalah and Energetic Healing te Through the Gates - Lucid

Dreaming, Astral Projection and the Body of Light in Western Esoteri-

cism. Trenutno radi na položaju ravnatelja studija u Institutu za her-

metičke studije u Wyomingu, Pennsylvania. SADRŽAJ

Tibetanska palača Leh iz šesnaestog stoljeća bila je važna stanica
na trgovačkim putovima duž doline Inda, između Tibeta na is­
toku i Kašmira na zapadu, odnosno između Indije i Kine. 1887.
godine je ruski liječnik i putopisac dr. Nicolas Notovitch utvrdio
da je u manastiru u Himasu otkrio drevne tekstove o životu Isusa,
prema kojima je Isus svoju božanskost otkrio nakon što se pod­
vrgnuo istočnjačkim duhovnim vježbama.

Izlazak sunca iznad jeruzalemske Kupole
na Stijeni. Kada su tijekom Križarskih rato­
va 1099. godine Jeruzalem osvojili križari,
Kupola na Stijeni bila je iz muslimanskog
pretvorena u kršćansko svetište i nazvana
Templum Domini ili Hram Gospodnji.

Kao i kod prikaza Isusa u filmu Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova, i Rafaelov pri­
kaz na slici Polaganje Krista u grob služi snaženju ortodoksne doktrine Crkve.

Ovaj je kalež izrađen prema kaležu
Benvenuta Cellinija (1500.-1571.),
poznatog talijanskog zlatara. Neki
znanstvenici tvrde da je templarska
flota, koja je u potaji 1307. godine
isplovila iz francuske luke La Rochelle
da bi izbjegla progonima francusko­
ga kralja i Crkve, sa sobom ponijela i
slavni Kalež s Posljednje večere (Gral
kao Kalež).

Mnoge sličnosti koje postoje između Isusa
i drevnog egipatskog boga Ozirisa - ovdje
prikazanog s Izidom na slici iz egipatske
Knjige mrtvih - navele su neke da povjeruju
kako je veliki dio kršćanske tradicije zapravo
posuđen iz starih egipatskih izvora.

U daljini, na obali Mrtvoga mora, vidi se utvrda Masada. ^m^

Tu su 70. godine židovski zeloti radije odlučili počiniti masovno samoubojstvo, ne­

goli se predati Rimljanima koji su ih opkolili. Drevni primjerci svitaka s Mrtvoga mora,

pronađeni blizu Masade, povezuju ovu zajednicu s makabejskim pobunjenicima iz

prvoga stoljeća, što proturiječi dugo njegovanom uvjerenju o esenima kao mirolju­

bivoj zajednici što je živjela blizu Kumrana.

Počev od 1940.-tih godina, na
obali Mrtvoga mora kod Kum-
rana počeli su se otkrivati svici
poput ovoga. Znanstvenike i
danas zbunjuju mnoga važna pi­
tanja vezana uz njihove autore.

U špiljama Kumrana otkriveni su
cilindrični grnčarski proizvodi nalik
ovoj posudi. U njima su se nalazili svici,
koje danas poznajemo kao svitke s
obale Mrtvoga mora.

Drevni prikaz slavne bitke kod Bannockburna 1314. godine između Škota i Engleza.
Već se dugo misli da su škotskim snagama pomogli vitezovi templari, izbjegli pred
progonom s kontinenta, kojima je škotski vođa Robert the Bruce pružio utočište.

Robert the Bruce (1274. - 1329.) doveo je Škote do
neovisnosti. Njegova hrabrost i odlučnost učinili su
njegovo ime istoznačnicom za škotski nacionalizam.

Jacques de Molay,
dvadeset i treći i
posljednji Veliki
Majstor vitezova
templara, godinama
je bio mučen prije no
što su ga 18. ožujka
1314. godine spalili
na lomači. Svojim
posljednjim snagama
de Molay je prokleo
svoje progonitelje
-papu Klementa V i
kralja Filipa IV; oba su
čovjeka umrla unutar
godine dana nakon
njega.

Prikaz viteza templara
na Križarskom ratu u
Svetoj zemlji.

Svod rosslynske crkve sastoji se od pet sekcija, koje vrve zvjezdanim ili cvjet-
nim motivima.Taj bi svod mogao prikrivati Križ Lorraine u šifriranom obliku.
Izvorni vitezovi templari nosili su takav križ tijekom Križarskih ratova, jer im je
njegovu uporabu odobrio jeruzalemski patrijarh.

Duh viteza templara slijedi svoj
drevni san kroz ruševine dvorca
Edinburgh. (Autor slike Tom Miller).

Vrata rosslynske crkve - crtež.

Rosslynska crkva je srednjovjekovna
crkva iz petnaestog stoljeća, prebogata
neuobičajenim rezbarijama i slobodno-
zidarskim simbolizmom. Izgradio ju je
1446. godine Sir William St. Clair, treći i
posljednji među St. Clairovima, koji je
obnašao i titulu princa od Orkneya.

Kamen u Westfordu, Massachusetts, kao spomen na putovanje Henryja
Sinclaira u Sjevernu Ameriku 1398. godine. Dokazi o ovom putovanju
pronađeni su u obliku mnogih neobičnih i neobjašnjivih predmeta duž
obala Nove Engleske.

Poprsje Henryja Sinclaira, škotskog
viteza templara čija su putovanja za
Sjevernu Ameriku čitavo stoljeće prije
Kolumba vjerojatno uključivala i Novu
Škotsku te Newport na Rhode Islandu.

Karta Oriona i Siriusa, uvećana i položena na Craigleith Island. Manja karta
Oriona i Siriusa prikazuje kako zvijezde Orionovog pojasa leže točno iznad
otočića Fidra, Lamb i Craigleith u Firth of Forthu, Škotska.

Sir Francis Bacon (1561.
-1626.) bio je veliki
esejist, pravnik, državnik
i filozof, za kojega mnogi
misle da je bio i pravi
autor drama pripisanih
Williamu Shakespeareu.

Neki povjesničari vjeruju da su brodove poput ovoga
imali templari dok su se bavili gusarenjem, osvećujući
se Rimokatoličkoj Crkvi. Tvrdi se da je i gusarska za­
stava zapravo bila izmijenjena templarska zastava.

Benjamin Franklin

John Hancock
Veliki pečat Sjedinjenih
Američkih Država s dobro
poznatim slobodnozidar-
skim simbolom, koji
prikazuje piramidu i
svevideće božansko oko.
Franklin Roosevelt stavio
ga je na novčanicu od
jednog dolara.

Na američke ideale o slobodi,
njezinom razvijanju i demokraciji
utjecala je misao slobodnih zi-
dara, jer - osnivači poput Geor-
gea Washingtona (na slici), Johna
Hancocka i Benjamina Franklina
bili su svi redom slobodni zidari.

Sadržaj

Rani portret Ivane Orleanske (1412.-1431.) Vodila je
francusku vojsku protiv Engleza tijekom Stogodišnjeg
rata. Mnogi su Ivanini suborci bili pripadnici Škotske
garde - skupine, za koju se misli da je bila u uskoj vezi
s vitezovima templarima.
Veliki matematičar i znanstvenik Sir Isaac New­
ton (1642. - 1727.) najveći je dio života posvetio
proučavanju alkemije i okultnih misterija.