Douglas Kenyon Zabranjena religija

engleskoga kralja Henrya V izvršile su napad 1415. godine, te prire­
dile Francuzima mučan poraz kod Agincourta. U trenutku Henryjeve
smrti 1422. godine, Engleska je nadzirala čitavo područje Francuske
sjeverno od rijeke Loire, a 1428. godine došlo je i do opsade posljed­
njeg francuskog uporišta u tom području - grada Orleansa.

Da bi stvari stajale još gore po zemlju, oko francuskog se prijesto­
lja vodila žestoka bitka.

Naime, engleski kralj Henry je oženio kćerku francuskog kralja
Charlesa VI, na temelju čega je - prema sporazumu iz 1420. godine
potpisanom u Troyesu iste godine - objavio, da je nasljednik i francus­
kog prijestolja njegov sin, te da ima veća prava na to prijestolje od
dauphina (prijestolonasljednika) Charlesa, sina francuskog kralja.
Dodajući rani još i uvredu, proširio je priču o tome kako je Charles
zapravo nezakonito dijete - govorkanje koje je podupirala i njegova
vlastita obudovjela majka, Isabeau. Ona je uživala zaštitu francuske
pokrajine Burgundije, što je sklopila savez s Englezima, i - što je onda
mogla učiniti kao majka? Barem dok su Burgundijci držali Pariz pod
nadzorom, njezin je sin dauphin barem mogao održavati neku vrstu
žalosnoga dvora u Chinonu.

A tada se, 4. ožujka 1429. godine, pojavila Ivana.

Odobrili su joj susret s dauphinom već 6. ožujka i ona ga je uz bo­
žansku pomoć uspjela prepoznati, premda su ga prerušili. Zadivila
ga je navodeći mu tajnu koju je mogao znati jedino on. Stoga ju je
predstavio svome dvoru, a ovaj ju je prvo kritički procijenio, pa potom
preporučio Charlesu da je postavi na čelo svoje vojske. Ostatak je
dobro poznat iz povijesti, pa se ovdje nećemo zadržavati na njemu.
Ivana je kod Orleansa izvojevala pobjedu i nagnala Engleze u bijeg.

Potom je prijestolonasljednika odvela na krunjenje za kralja Char­
lesa VII i nakon ove kratke, ali slavne i pobjedonosne vojne karijere
zarobili su je Burgundijci, prodali je Englezima, sudili joj i spalili je
na lomači, dok je zahvaljujući njoj novoustoličeni francuski kralj -
okrenuo glavu na drugu stranu.

Dvadeset i četiri godine kasnije, Ivanu su još jednom sudili - po-
sthumno, i to tako, da je 1456. godine ona početna osuda poništena.
A više od pet stotina godina nakon njezina rođenja, Ivana Orkanska
bila je i kanonizirana, tako da je 1920. godine postala Svetom Ivanom
- slaba utjeha za Djevicu Orkansku.

Ali, "svjedočenje pod zakletvom", koje oslikava Ivanu onakvom
kakvom bismo je sada trebali prihvatiti, predstavlja zapravo neku
mješavinu uvjerljivog i neuvjerljivog, običnog i čudesnog. I premda
su se mnogi zakleli nad svjedočanstvima koja su davali, samo nekoli­
ko privilegiranih ruku je i bilježilo ta svjedočanstva; zbog čega onda
moramo vjerovati isključivo ovima koji su zapisivali? Možda bismo
umjesto slijepog prihvaćanja njihovih izvješća ipak trebali zaviriti
još ponegdje.

U prethodnim sam člancima već objasnio postojanje tajnoga brat­
stva između znanja i središta, koje tako orkestrira određene stvarne
događaje na Zemlji, da se oni simultano odražavaju i gore, na nebu.
Članci dokazuju i da se ovi događaji ne pojavljuju samo zbog junaka
što se rađaju usred dima i gromova kao simboli, koji jamče pokretanje
vjetrova svojega vremena, već i zato što su ispisani tako, da oblikuju
smisao naroda za vlastiti identitet u stoljećima koja nailaze.

Škotska je imala Roberta the Brucea.
Amerika - svoj stijeg urešen zvijezdama.
A Francuska - Ivanu Orkansku.
Dovoljno je samo zaviriti u onaj dio života kada je Ivanina slava
rasla, da bi se uočili sad već prepoznati igrači u podzemnom strujanju
ove igre znanja i spoznaja. Budući da je između Škotske i Francuske
postojao sporazum o savezništvu iz Aulda, mnogi od Ivaninih subo­
raca pripadali su Škotskoj gardi. Za ovu se skupinu misli da su bili i
u uskoj vezi s vitezovima templarima, čiji je uži krug uspio pobjeći iz
Francuske u Škotsku, kada je 1307. godine naloženo zatiranje ovoga
viteškog reda zbog navodnog krivovjerja, zbog čega su odlučili kako
je najbolje - nestati na brzinu. I dok danas već veliki krug ljubitelja
templara zdušno potpisuje ovu teoriju, osobno mislim da se uži krug
njihovog Reda posvetio tome, da broj svojih pripadnika svede na
"pravu mjeru", te da je učinio upravo to.

A bio je tu i Rene d' Anjou, jedan od Ivaninih suboraca i pratitelja
kada je krenula na put da bi se sastala s dauphinom. Jedna od mno­
gih titula koje je Rene obnašao bila je i titula kralja Jeruzalema, premda
tek na papiru. Naslijedio ju je od Godfroia de Bouillona, koji je -
prema objašnjenjima Michaela Baigenta i Richarda Leigha, iznijetima
u knjizi Sveta krv, sveti Gral - osnovao tajanstveni Sionski priorat, a

Slika 27.1: Ivana Orkanska ljubi Mač Slobode - slavna slika iz de­
vetnaestog stoljeća. Autor: Dante Gabriel Rosetti.

ovaj potom Red vitezova templara. Za Renea se zna da je u mlađim
danima bio i blizak prijatelj Leonarda da Vincija, koji je poslije, kako
se misli, postao Veliki majstor Priorata. "Mnogi su od obmana i lažnih
čuda napravili trgovinu, varajući glupo mnoštvo," zapisao je Leonardo.
I sam je bio uvjeren u iznimno heretičku pomisao, da je Isus bio -
blizanac! No, o blizancima ćemo nešto kasnije.

Jedan od sumnjivo točnih podataka, koje znamo o Ivani je vrijeme
njezina rođenja - sat vremena nakon zalaska sunca, na dan 6. siječnja,
dakle - dan poznat kao Sveta Tri Kralja i dvanaesti dan božičnih
slavlja. Iznenađujuće, ali na njezinom suđenju kojim je poništena pr­
vobitna odluka niti njezina majka, a ni bilo koji drugi svjedok nije

spomenuo da se ona rodila baš na taj veliki službeni blagdan. Budu­
ći da se ovim suđenjem nastojalo dokazati kako je Ivanina misija
doista bila božanski nadahnuta, ovakva mi se šutnja o tom podatku
učinila čudnom. Zbog toga sam odlučio provjeriti onaj zapisnik, za
koji sam dosad tijekom svojih ranijih istraživanja utvrdio da je ispra­
van, onaj što je toga dana bio ispisan - na nebu.

Toga se dana tik prije svitanja planet Merkur, glasnik bogova, uz­
dizao iznad luka sazviježđa Strijelca, dok je Venera, kao Jutarnja zvi­
jezda i simbol boginje u mnogim predkršćanskim tradicijama, sjedila
na bicepsu ruke što je zatezala luk. A zatim se pojavilo Sunce, skriva­
jući svojim danjim svjetlom događaje što su se odigravali na nebu.

U Shakespeareovu djelu Henrik VI, napisanom 179 godina kasni­
je, dauphin izaziva Ivanu na mačevanje i tobožnji dvoboj, a kada ga
ona pobijedi, on Ivanu naziva "svijetlom zvijezdom Venerom što
pade na Zemlju."

Promotrimo sad malo njezino prezime - d' Arc, što na francu­
skom jeziku znači "luk", a u novije se vrijeme njime označava i luk
koji stvara elektricitet između dviju nepovezanih točaka. Zapanjuje
da se upravo na Ivanin rođendan Venera zatekla uz sam luk, možda
da bi pokazala kako je žena ona, koja je odabrana da ispusti strijelu
skrivene istine u budućnost, strijelu što će je Merkur, inače poznat i
kao Hermes, ubrzati na njezinoj putanji. I premda se dauphinovo
šekspirijansko obraćanje Ivani kao Veneri sjajno uklapa u ovaj scena­
rij, jedno proročanstvo, uhvaćeno usred dana, podrhtava i odjekuje
još više. Jer, čarobnjaku Merlinu se pripisuje kako je jednoga dana
prorekao da će djevica, što će jahati na Strijelcu - spasiti Francusku!

Na Ivanin je rođendan Uran, najstariji od bogova, nailazio za Sun­
cem, i to sjedeći na glavi Jarca - lika, za kojega mnogi misle da ima
veliki značaj u tradiciji templara. Obično se prikazuje kao glava jarca
na ljudskom torzu, sa ženskim grudima i zvijezdom na sredini čela.
Njome se prikazuje svijetli Mjesec gore i zatamnjeni Mjesec dolje, tako
da je ujedno i vrlo rječit prikaz hermetizma. Neki misle da je ovaj lik
ujedno i Bafomet, zbog čijega su štovanja optuživali templare, lik ko­
ji se na nebu Ivanina života opet ukazao tek nakon šesnaest godina.

Dok se Ivana 6. ožujka nalazila na sastanku s prijestolonasljedni­
kom, Venera je jahala na leđima Jarca, a u Henriku VI glasnik dono-

si vijest o Ivani i o tome kako se "sveta proročica iznova podigla" U
početnim stupnjevima obreda kod slobodnih zidara, bratstva za koje
se misli da je nastavilo razvijati naslijeđe templara, one koje upravo
iniciraju podižu iz simbolične smrti, a govorka se da oni u okviru tog
obreda moraju još i jahati na jarcu.

No, vratimo se mi Ivani.
Dok je Sunce polako tonulo na zapadu, na istoku se uzdizalo zvijež­
đe Orion. Budući da sam o značenju Oriona već govorio u ranijim
člancima, neću se ponavljati; samo ću dodati da je pritom sitan, udalje­
ni Pluton sjedio iznad Orionove glave poput kakve nevidljive krune.

Ulijevo od Oriona, planet Neptun - bog oceana - razdvajao je Bli­
zance, a Dvanaesti Dan od Božića pretvarao se u Dvanaestu noć - noć,
u kojoj se rodila Ivana. Sat vremena nakon zalaska Sunca, vremenske
su prilike dopustile da Orion i Blizanci zablistaju na istočnom nebu.

Učenjaci su dugo raspravljali o značenju naslova koje je Shakes­
peare dao svojoj Bogojavljenskoj noći (Twelfth Night) ili Kako vam
drago, budući da sam tekst ne nudi nikakvo objašnjenje za ove nazive.
To je pripovijest o blizancima - muškom i ženskom - koje je na moru
razdvojila silovita bura, tako da svako od njih misli za onoga drugog
da se utopio. Žena se stoga prerušava u muško i sve do kraja ima
mnogo zavrzlama vezanih uz spolove, s ponešto ubačenog izvrnutog
preodijevanja.

Budući da nam povijesni zapisi kazuju kako se Ivana rodila - kako
prikladno - na sam dan Bogojavljenja, zanimljivo je podsjetiti da je
Neptun, koji je ime dobio po bogu svih oceana, one noći kada se
rodila - stajao između Blizanaca i razdvajao ih, baš kao što je strašna
oluja na moru mnogo kasnije razdvojila blizance kod Shakespearea.

Čini mi se da je bard možda i u ovom svom djelu ispripovijedio
dvije priče - jednu skrivenu u drugoj!

Osim Biblije kralja Jamesa, čiju je izradu naručio prvi britanski
kralj za kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar, u povijesti
nije bilo knjiga koje bi se bolje prodavale od Shakespearovih djela. A
opet, o njihovom se pravom autoru i danas žustro raspravlja. Kao
glavni "sumnjivac" se u prvom planu nalazi Sir Francis Bacon, koji je
živio u isto vrijeme kad i Shakespeare. Misli se da je odigrao i ključnu
ulogu u osnivanju Reda Ružina Križa (Rosenkreuzera) - ezoteričkog

bratstva povezanog s templarima, a kasnije sa slobodnim zidarima.
Bacon je mogao u potaji raditi na uspostavljanju sustava, kojim bi se
izgubljena znanja na kraju ipak mogla iznova otkriti. Usto, on je na
poseban način bio vezan i uz Blizance.

Naime, na koricama Baconova mača prikazana su dva vojnika -
vjerojatno antički blizanci Kastor i Poluks. Njegovo geslo "Mediocria
firma" tumačilo se kao: "Najsigurnije je biti u sredini." U vremenu, u
kojemu su zbog krivovjerja posvuda uokolo gorjele lomače, Bacon je
možda odlučio tako zaštititi samoga sebe - nije želio isuviše rano re­
ći previše, već je radije odabrao da njegovo spomenuto geslo oštrije
progovori tek u vremenima što dolaze.

Tijekom svih 572 godine od Ivanine smrti, povjesničare su mučile
dvije skupine revizionista - mogli bismo ih nazvati "bastardizatori-
ma" i "survivalistima". Oni prvi su tvrdili da Ivana nije bila nikakva
siromašna pastirica, već nezakonita kćerka kraljice Isabeau i njezina
šurjaka, Louisa od Orleansa; tako bi Ivana bila polusestra dauphinu,
a slijedom toga i tetka engleskog kralja Henrya VI, budući da je da-
uphinova sestra bila udata za Henrika V. Survivalisti su opet ustrajali
u tome da je Ivana izbjegla smaknuću na lomači, i to zahvaljujući na­
porima njezina glavnog suca koji se zvao Pierre Cauchon, ali i nekim
drugim osobama iz engleskog tabora.

Unutar sljedećih dvadeset i pet godina od Ivanina pogubljenja,
nekoliko je hrabrih ženskih duša za sebe ustvrdilo da su one - Ivana
Orkanska. Zanimljivo, jednu od ovih lažnih Ivana pomilovao je
1457. godine ni manje, ni više nego sam Rene d' Anjou, Ivanin subo­
rac u ratu i nositelj titule "kralj Jeruzalema".

Zbog svega ovoga, mislim da je posve nevjerodostojan podatak o
datumu Ivanina rođenja kako ga povijest bilježi, jer su se nebeski do­
gađaji posložili - baš tako prikladno. Vjerojatnije je da se ona zapra­
vo rodila ranije, a toga je astronomski tako obećavajućeg dana preda­
na svojim posvojiteljima zbog budućih zapisa o njoj. Također, mislim
da je vjerojatnije kako je čudesna karijera Ivane Orkanske zapravo
bila u potaji osmišljena voljom cognoscenti - onih koji su znali i sugla­
sili se, i to s obiju strana bojnoga polja, u okviru bratstva koje je
mnoge tisuće žrtava što su pale tijekom silnoga ratovanja držalo tek
prihvatljivom kolateralnom štetom. A suglasili su se oko toga da i

dalje treba nastaviti potiho promicati duh uzajamnog nacionalistič­
kog natjecanja; ono će postati vrlo korisno kada dođe vrijeme za to,
da se objavi i javno oglasi postojanje Novoga Svijeta na zapadu, svije­
ta koji tek treba "biti otkriven".

Na zemljovidima se ime "Amerika" po prvi put pojavilo na karti
Martina Waldseemullera iz 1507. godine, a on ju je izradio pod patro­
natom vojvode Renea d' Anjoua II, koji je titulu jeruzalemskoga kralja
naslijedio od svojega djeda. Ovaj je zemljovid nedavno kupila Kongre­
sna knjižnica za pet milijuna dolara, te je ondje postao krunskim
draguljem u njezinoj zbirci zemljovida. Caveat emptor!

I da zaključimo - dok su se položaji šest drevnih planeta na dan
službenog Ivaninog rođendana lako mogli znati unaprijed i u ono
doba, položaje tri kasnije otkrivena planeta nisu mogli znati, a upravo
oni i predstavljaju problem. Uran, koji je tako zgodno zasjeo na glavu
Jarca, bit će otkriven tek 1781. godine; Neptun, što se smjestio između
Blizanaca - 1850. godine; a Pluton, iznad glave Oriona - 1933. godine!
Hmm!

A možda je tada samo bilo odobreno da ovi planeti budu ponovno
otkiveni, jer je za to došlo pravo vrijeme?!

Francis Bacon je napisao: "Sunce me počinje umarati. S oduševlje­
njem sam protresao ruke, i znam da je sve taština, i mislim da nema
čovjeka koji može živjeti dobro jednom, osim onoga koji bi mogao
živjeti dvaput. Što se mene tiče, ne bih želio živjeti više od onoga trena
kad isteknu moji sati, niti bih htio da iznova započnu minute mojih
dana; ne stoga što nisam živio dobro, već od straha da sam ih trebao
živjeti lošije. Ne zavidim nijednom čovjeku koji zna više od mene,
tek žalim one koji znaju manje. No, usred svih mojih nastojanja tišti
me jedna misao - da moje stečevine moraju nestati sa mnom, da ih ne
mogu kao baštinu razdijeliti među svoje voljene i časne prijatelje."

Premda se možda nikada neće saznati tko je doista bila djevojka
čijim su tijelom liznuli plamenovi lomače i obavili ga oblaci dima što
su se uzdizali nad Rouenom 30. svibnja 1431. godine, jednoga bi
dana mogla postati poznata po onome, što zasigurno nije bila. Za to
se pobrinuo Francis Bacon, i to na svoj način.

"Čitav je svijet pozornica, a svi su muškarci i žene samo glumci."
Dakako!

28. POGLAVLJE

Uskrsnuće alkemičara

Jesu li drevna umijeća transmutacije umrla sa Srednjim
vijekom, ili još uvijek žive pod različitim maskama?

Mark Stavish

Spomenite nekome alkemiju i - na što će obično pomisliti? Na Sred­
nji vijek i starce skrivene po nekakvim polumračnim tavanima, koji
se nadvijaju nad svoje staklene laboratorijske tikvice, prepune tekući­
na raznih boja nepoznata sastava, što bućkaju i vriju na sve strane,
jer oni od istopljenog olova nastoje dobiti zlato. To je slika alkemiča­
ra iz tih vremena, gotovo mitološka, kakvu nam je povijest prepuna
predrasuda ostavila u naslijeđe sve do naših dana.

Istina je zapravo, da su oni prvi alkemičari bili preteče suvremenih
znanstvenika. Fizika i kemija mnogo duguju upravo njima, tim "hvali­
savcima", kako su ih s mnogo prijezira znali nazivati. Zahvaljujući
njihovim dugim satima znojenja i muka, suvremeni napredak je došao
do porculana, destilacije alkohola, kiselina, soli i čitavoga niza sastojaka
metala; sve su to rezultati ranih alkemičarskih pokusa. No, ako alke­
mija ipak nije bila tek besmisleno gubljenje vremena u potrazi za sred­
stvima kojima bi se bazni metali pretvarali u zlato - što je onda bila?

EGIPATSKA VEZA
Sama riječ alkemija ili al-kemi potječe od arapskog ili egipatskog jezi­
ka, u značenju ili "božanska kemija", ili možda "crna zemlja", što bi se
odnosilo na naslage blata i mulja zaostale nakon poplavljivanja Nila.
No, bez obzira na to otkud stiže sama riječ, alkemija je polako počela
označavati vrlo poseban oblik duhovnog razvitka.

Od Platonove Grčke pa do europske renesanse, za drevni Egipat
se držalo da je zemlja - ako već ne i samoga izvorišta, onda barem

Slika 28.1: Alkemičar u potrazi za Kamenom mudrosti ot­
kriva fosfor.

Slika 28.2: L'alchimiste, djelo Davida Teniersa Jr.

svega što ima veze s mistikom. Govorilo se da je egipatski bog Tot,
kojega su Grci nazvali Hermesom, bio otac svih magijskih umjetno­
sti i znanosti, a brojne knjige koje su obrađivale zakone vezane uz
stvaranje, pripisivale su se tom božanstvu. Ove su knjige ujedno po­
stale i osnovom za većinu zapadnjačkih okultnih učenja; poznate su
pod nazivom Corpus Hermeticum ili Hermesovo tijelo, a radi se o
čitavoj zbirci radova pripisanih "pisarima bogova".

Učenja i praktični pokusi sadržani u tim zapisima nazivaju se her-
metizmom, a u renesansi su počeli podrazumijevati i razne aspekte
židovskog misticizma (Kabalu), alkemiju, uporabu raznih obreda i
uspostavljanje veza s nebeskim bićima ili anđelima. Važno je prisjeti­
ti se činjenice da se o magiji, kako u drevnim vremenima, tako i sve
do kraja razdoblja renesanse (šesnaesto stoljeće), nije razmišljalo kao
o praznovjerju, već kao o logičnom i suvislom sredstvu za razumijeva­
nje svemira i nadziranje nečije sudbine. Magija, imaginacija i magne-
tizam međusobno su povezani, i to ne samo korijenom riječi mag, već
i načinom na koji ih vide i doživljavaju umovi maga ili alkemičara.

Jer, za jednoga maga, kao i alkemičara, svemir je zapravo odraz
imaginacije što stiže iz glave samoga Boga. Njegovi su zakoni usklađe­
ni, uređeni i logični, a ako smo mi stvoreni na sliku i priliku Stvorite­
lja, tada i mi sami možemo stvarati kao što je stvarao i Stvoritelj - za­
hvaljujući snazi vlastite imaginacije. Snažno razvijena mašta stvara
prave udare na samo tkivo svemira i privlači njegovu magnetsku sna­
gu, dovodeći time našu maštovitost do njezinih plodova i ostvarenja.

Osnovne ideje renesansne magije i alkemije mogu se pronaći i u
istočnjačkoj jogi, a temelj su i takozvanog New Age pokreta te hipno-
terapije, to jest usmjeravane vizualizacije za mentalno zdravlje ili li­
ječenje raka, afirmacije i čitav niz drugih psiho - spiritualnih vježbi.

No, sve do druge polovine protekloga stoljeća velika se većina ovih
vježbi tajila i gotovo skrivala, uglavnom radi straha od političkih ili
vjerskih progona. Slijedom toga, na kraju su one postale poznate kao
okultne i ostale - skrivene. Mnoge od njih koristile su iste ili slične
znakove i simbole, te literaturu kao i suvremene religije, poput kršćan­
stva, judaizma i islama; zbog toga su ove skrivene, okultne ili hermeti-
čke umjetnosti i znanosti nazvali ezoteričkima, pri čemu je ostalo
skriveno značenje koje je stajalo iza riječi egzoterija, odnosno - sva­
kodnevne religiozne vježbe i dogma.

Ovaj strah od progona, uhićenja i smrti ograničavao je daljnju pre­
daju ove vrste spoznaja samo na uzani krug provjerenih ljudi, i obav­
ljao se jedino kroz polagani, pažljivi postupak obavljanja simboličkih
obreda i šifriranih učenja, poznatih pod nazivom inicijacija. Svaka je
od tih inicijacija predstavljala korak ili stupanj u unutarnjem putova­
nju učenika prema njegovu konačnom prosvijetljenju.

Tijekom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća počeli
su diljem Europe nicati deseci redova i društava koji su imali inicija­
cije raznih vrsta; svi su oni širili spiritualna učenja, a najugledniji su
bili vitezovi Ružinog Križa ili Rosenkreuzeri, slobodni zidari i vitezo­
vi templari. Neki od njih, poput slobodnih zidara, podučavali su svo­
je pripadnike kroz davanje raznih moralnih uputstava. Drugi, poput
onih iz Reda Ružinog Križa, podučavali su praktični misticizam,
uporabu obreda, strukturu svemira pomoću Kabale i laboratorijske
alkemije. Mnoga od ovih društava postoje i danas, barem u nekom
obliku, kako u Europi, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama.

No, u alkemiji svaki od postupnih koraka ili fraza ne predstavlja
samo daljnje unutarnje prosvijetljenje i buđenje (inicijaciju) učenika,
već su tu uključene i fizičke, praktične tehnike koje se obavljaju u
laboratoriju. Taj rad ovdje postaje sredstvom za provjeru i potvrdu spi-
ritualne i fizičke ekspanzije u svijesti.

Kaže se da je alkemija sustav za iniciranje u kojemu osoba nema
nikakvih priviđenja. To je i jedini put inicijacije gdje se objekt nadzire
u laboratoriju: pokaže li pokus da je netko krenuo izvan redovnih
materijalnih zakonitosti svemira, to ujedno i dokazuje kako je on po­
stao alkemičar koji je doživio unutarnje buđenje. Ovo buđenje u skla­
du je s pravilom, koje prema Jeanu Dubuisu, osnivaču i prvom pred­
sjedniku francuske alkemičarske udruge zvane Mudraci prirode, kaže:
"Nećeš moći izmijeniti ništa ako prvo nisi izmijenio sebe."

Dubuis se gotovo šezdeset i pet godina aktivno bavio alkemijom i
njoj srodnim ezoteričkim umjetnostima. Po struci je bio elektroinže-
njer, zaposlen u najvećim međunarodnim elektroničkim tvrtkama
Francuske, a radio je i na području nuklearne fizike zajedno s dobitni­
kom Nobelove nagrade, Joliot-Curieom. Njegovi su ga prijatelji alke­
mičari opisivali kao jednog od rijetkih ljudi, koji su se jednako lako
snalazili s periodičkom tablicom elemenata, kao i s dijagramima izra­
đenim po načelima Kabale.

Njegov je duhovni put, kako je sam rekao, započeo kada je u dvana­
estoj godini doživio duhovno buđenje u otočkoj katedrali Mont Sa-
int-Michela, uz obale Normandije. Ovo ga je buđenje dovelo do bav­
ljenja ezoterijom, te mu obilježilo čitav život i uvelo ga u europske
ezoteričke krugove. Obavljao je razne dužnosti unutar Reda Ružinog
Križa na francuskom govornom području diljem svijeta, u AMORC-u
predsjedavao odsjekom za učenike viših stupnjeva, te postao članom
brojnih ezoteričkih redova i društava.

Kada se zamorio od različitih stupnjeva tajnovitosti, a često i samo­
voljne uporabe moći kakvu sa sobom donose zakletve o tajnom djelo­
vanju, odustao je od svih članstava po tim udrugama, te osnovao
Mudrace prirode, kako bi svima koji su dobra srca i uma, otvorio pu­
tove do alkemije i Kabale. Ovo je izrazio u svom pogledu na osnovnu
filozofiju koja stoji iza alkemije: "Alkemija je Znanost o Životu, o
Svjesnosti. Alkemičar zna da postoji vrlo čvrsta veza između materije,
života i svijesti. Alkemija je umijeće upravljanja životom i svjesnošću
u materiji, s ciljem da se razviju ili razriješe problemi vezani uz unu­
tarnji nesklad. Materija postoji samo zato, jer ju je stvorilo ljudsko
sjeme. Ljudsko sjeme, onaj izvorni čovjek, stvorio je materiju da bi sve
pojednostavnio i razvio. Vidite, krenemo li dalje i iznad ove moje tvr­
dnje, znači da je apsolutno biće samostvoreno biće, pa prema njegovoj
slici i prilici i mi moramo postati samostvorena bića," ustvrdio je Du-
buis u razgovoru s novinarima prigodom jedne godišnje konferenci­
je Mudraca prirode.

Nešto slično tome rekao je za list Gnosis još jedan Francuz, alkemi­
čar Francois Trojani, u razgovoru s novinarom Josephom Roweom
za ljetno izdanje 1996. godine: "Ona (alkemija) je dimenzija nutrine
i značenja u najdubljem smislu: značenja života, značenja mojega ži­
vota, pitanja o odnosima duha prema materiji, o smislu i vrijednosti
mojega vlastitog djelovanja - pitanja poput 'otkud ja dolazim?', ili
'zbog čega sam ovdje?', ili 'tko sam ja?'. Ne kažem pritom da alkemija
nudi posve točne odgovore na sva ova pitanja, već da radi u onim
dimenzijama u kojima ovakva pitanja i nastaju."

SUVREMENA PSIHOLOGIJA

Baš kao što ezoterička inicijacija nastoji zaliječiti psihičke rane čovje­
čanstva, isto nastoji postići i njezino pastorče - suvremena psiholo-

gija. Kao ishod toga, većini je naroda alkemija danas poznata zahvalju­
jući opsežnim radovima švicarskog psihologa Carla Gustava Junga.
Njega je alkemija privukla pomoću čitavog niza snova koje je odsanjao
on sam, kao i njegovi pacijenti, a njihovo je nalikovanje alkemijskim
simbolima predstavljalo stupnjeve samorazvitka ili individualizacije.
Međutim, Jung je na čitav alkemijski rad ili cijeli opus gledao iz strogo
psihoanalitičke perspektive. Transmutacija je bila mijenjanje, ali ne
materijalnoga, već psihološkoga - od problema destrukcije do prijela­
za u stanje gdje se prihvaća život.

Neki od Jungovih radova naglašavaju ovaj postupak individualiza­
cije ili samo-postajanja čovjeka, poput knjige Alkemijske rasprave, gdje
tumači značenje ključnih stupnjeva i simbola alkemije kako bi obja­
snio unutarnje stupnjeve razvitka čovjeka, odnosno ono što alkemiča­
ri rado nazivaju "unutarnjom inicijacijom". Laboratorijski alkemičari
oprezno naglašavaju da, unatoč njegovim doprinosima i unošenju
kritičkog aspekta psihološkog rada u alkemiju, Junga ipak ne drže
pravim alkemičarom.

Prema Dubuisu i ostalima, da bi alkemija uistinu i bila alkemija,
ona mora djelovati na svim razinama stvaranja - duhovnoj, mentalnoj,
emocionalnoj i fizičkoj. Iako se jedna ili više razina mogu i izostaviti,
te se ipak izazvati neka vrsta transmutacije, dobiveni rezultati neće
se smatrati alkemijskima.

Točno je - Jung jest proširio simbolizam te ljudima osigurao sred­
stva kojima će zaviriti u svoj unutarnji život. No, "što se tiče alkemije,
Jungova je psihologija pokazala da je alkemija univerzalno umijeće i
znanost, te da se njome mogu poslužiti na svim stranama, no čini se
velika pogreška kada se alkemija svodi na terapeutsku alegoriju,"
ustvrdio je Russell House iz Winfielda, Illinois. On danas predsjedava
Mudracima prirode, a alkemiju je proučavao zajedno s Dubuisom,
Orvalom Gravesom, ocem Albertusom i Manfredom Juniusom, dakle
- nekima od vodećih laboratorijskih alkemičara prošloga stoljeća.
Od 1989. do 1993. godine House je također i sam podučavao alkemiju
na sveučilištu Rose-Croix u San Joseu, Kalifornija, koje sponzorira
Red Ružinog Križa ili AMORC.

ALTERNATIVNA MEDICINA

Osim s psiho-spiritualnim rastom i fizičkom transmutacijom, alkemi-
ja se dugo povezivala još i s traganjem za fizičkom besmrtnošću, kao
i za lijekovima za "neizlječive" bolesti. Dubuis je naglasio da se pom­
no pripremana tinktura ili alkemičarski pripremljen lijek od žira, ek-
strahiran s pročišćenim alkoholom, može pokazati korisnim u borbi
protiv raka te nekih auto-imunoloških bolesti.

Međutim, barem do jednog od velikih doprinosa alkemije alterna­
tivnoj medicini može se doći lakše nego do ostalih, a radi se o home­
opatiji. Danas se ovi lijekovi mogu pronaći već u svim ljekarnama i
trgovačkim središtima; homeopatski lijekovi temelje se na radu alke­
mičara iz Švicarske šesnaestog stoljeća, Paracelsusa. Ipak, ni Paracel­
sus nije osoba koja je stvorila homeopatiju; on je samo iznio teoriju
da "slično liječi slično", te da manje doze lijekova mogu izliječiti i
brže, i lakše od velikih doza. Alkemičarske tinkture poput homeopat-
skih lijekova izrađuju se od bilja, minerala i metala. S homeopatskim
se liječenjem započelo još 1796. godine, a u Ameriku je ono stiglo 1825.
godine. U Europi su javnosti lako dostupni i alkemijski pripremljeni,
kao i homeopatski lijekovi.

Prema Houseu, "za istinske alkemičare liječenje se - kao i alkemija
- treba odvijati na svim razinama te usmjeravati na cjelovito biće
osobe, uvijek unutar konteksta prirode i evolucije. Iscjelitelj pacijenti­
ma treba ponuditi ohrabrenje pri poniranju u njihov unutarnji svijet,
a ne raditi protiv plana prirode i njezine evolucije. Kao i homeopatija,
Bachovi cvjetni lijekovi ili aromaterapija - i alkemijski lijekovi isto­
dobno rade kako na onoj finijoj, tako i na onoj grubljoj razini."

KVANTNA FIZIKA

Od samih početaka alkemija se povezivala sa zamislima o transmuta-
ciji ili suštinskoj promjeni neke stvari, obično baznog metala poput
olova, u nešto drugo - u ovom slučaju najčešće zlato.

No, je li takva transmutacija uopće moguća?
Kod svih nekadašnjih i današnjih alkemičara odzvanja isti, jedno­
glasni odgovor: da!
Trojani je jednom ustvrdio da se transmutacija dogodila i da se
nastavlja događati. Kao razlog navodi, da se alkemijske operacije ne

odvijaju na razini periodičke tablice elemenata, već na samom tkivu
vremena i prostora. Spomenuti rad na elementima prostora i vremena,
zapravo se odnosi na nečiji izravan rad na samome sebi.

Ustvari, Dubuis i Trojani misle isto kao i njihov prethodnik, Fran­
cois Jollivet-Castelot: ne samo da je transmutacija moguća, već ona
čak ne zahtijeva ni previše opreme visoke tehnologije ili visoke energi­
je, kakvu obično povezujemo sa subatomskom fizikom.

Jollivet-Castelot je 1897. godine napisao knjigu - neku vrstu poče­
tnice za buduće alkemičare, pod nazivom Comment On devient Alc-
himiste (u podnaslovu "Kako postati alkemičar"); u njoj naglašava
čitav niz hermetičkih disciplina koje je prethodno potrebno poznavati,
pruža praktične savjete o nabavljanju laboratorijske opreme, ali navo­
di i moralne osobine kakve alkemičar mora posjedivati.

Harvey Spencer Lewis, osnivač i poglavar Američkog Reda Ružina
Križa ili AMORC-a, dobro je poznavao Jollivet-Castelota i njegov rad.

Pripovijeda se da je 1915. godine sam Lewis transmutirao komad
cinka u zlato, koristeći pritom tek ponešto više od otvorenog plamena
i topionički lonac. Izvješća o ovom javnom prikazivanju bila su neko­
liko puta objavljena u listu Reda, koji se zove The Rosicrucian Digest.
Osim toga, u izdanju Mističkog trokuta iz kolovoza 1926. godine,
AMORC je objavio izvješće Jollivet-Castelota o transmutaciji koju je
sam obavio, pretvarajući bazni metal u zlato, kao i njegov recept za
cijeli postupak.

U novijim se vremenima alkemija počela više istraživati zbog tra­
ganja za načinima dobivanja jeftinije energije, te mogućeg stvaranja
takozvanih "supermetala". Na konferenciji akademije Paladian Acade­
my, održanoj u siječnju 1997. godine u Italiji, kraj Vicenze, profesor
Christopher Mcintosh, autor knjige The Rosicrucians te član Ureda
UNESCO-a za obrazovanje u njemačkom gradu Hamburgu, spome­
nuo je da su Ujedinjeni Narodi nedavno odobrili sredstva za vlastitu
konferenciju, na kojoj će se govoriti o alkemiji kao mogućem putu za
stvaranje novih finih slitina.

Krećući se putanjom sličnih razmišljanja, Dubuis je ponudio neko­
liko vlastitih uvida, vezanih uz pojavu NLO-a. "Prije svega, postoje
dvije hipoteze o izvanzemaljcima. Prva kaže da i na Zemlji, ako se
nalazite blizu Sjevernog pola, postoji neka vrsta bratstva među na-

prednim ljudima, koji paze na globalno funkcioniranje čovječanstva,
te da ovi leteći tanjuri - pripadaju njima. Druga hipoteza tvrdi, da se
iz nekakvih udaljenih sustava ne može stići do Zemlje u svakodnev­
nim i uobičajenim fizičkim uvjetima, ali mislim da se to ipak događa.
U sustavu iz kojega oni polaze, kao članove posade odabiru napred­
ne pojedince, a brzinu energije umnožavaju za stotine tisuća ili za
milijun puta. Tako oni mogu ovamo stići vrlo brzo, a čim uđu u auru
Zemlje, vraćaju se - razinu po razinu - i rematerijaliziraju.

"Ja ne znam i ne želim znati je li istinita ona priča iz Roswella u
Novom Meksiku; no, prema pojedinostima koje su dosad dospjele
do javnosti vjerujem da jest, budući da su pronašli materijale koji se
vraćaju do nevidljivog, gdje bi i trebali biti. Rečeno je, da mozak osobe
nije imao nikakvu barijeru; to znači da oni ne posjeduju nikakvu
barijeru između vidljivih i nevidljivih svjetova. Ne znam što je s nji­
hovim drugim organima. Ali, ako je sve to izmišljotina, tada su oni
koji su je proizveli posjedovali jako veliko znanje o okultnom," rekao
je Dubuis.

29. POGLAVLJE

Fulcanelli i Tajne katedrala

Kakva veza postoji između Križa iz Hendayea i jednog
od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljeća?

Vincent Bridges

Mali pariški izdavač, koji se inače uglavnom bavio reprintiranjem
umjetničkih djela, izdao je 1926. godine tajanstvenu i luksuzno oprem­
ljenu knjigu, tiskanu u svega tri stotine primjeraka, koja je potresla
okultno podzemlje Pariza. Naslov joj je bio Le Mystere des Cathedra-
les (Tajne katedrala). Autor, izvjesni "Fulcanelli", ustvrdio je u njoj
kako je velika tajna alkemije, kraljice okultnih znanosti Zapada, posve
jasno prikazana na samim zidinama glavne pariške katedrale, Notre
Dame de Paris.

Alkemija, osvijetljena našim suvremenim svjetlima kao neobična
i diskreditirana renesansna pseudo-znanost, našla se 1926. godine u
postupku obnove proučavanja i preispitivanja, zahvaljujući najutje­
cajnijim pokretima što su se javili u XX stoljeću. Bili su to nadreali­
zam i psihologija, koji su se nekako baš u to vrijeme nadvili nad alke-
miju, te joj je - kao drevnoj znanosti - svaki od njih dao svoj pečat i
smisao. Carl Gustav Jung je tijekom dvadesetih godina dvadesetoga
stoljeća iznjedrio teoriju o arhetipskom nesvjesnom, i to iz simbolične
tapiserije alkemijskih prikaza, proučavajući kako se ovi simboli izraža­
vaju u carstvu snova. Pjesnik i filozof Andre Breton je zajedno s nad-
realistima iz nje izveo intuitivnu premosnicu u odnosu na vjeru, te
objavio kako se alkemijski postupak može izraziti i umjetnički. U
svome djelu iz 1924. godine Manifest o nadrealizmu, Breton je ustvrdio
da nadrealizam nije ništa drugo doli - alkemijsko umijeće.

Fulcanellijeva je knjiga imala neizravni utjecaj na oba ova intelektu­
alna pokreta: neizravni zato, jer je knjiga uspjela izvesti dotad neza-

mislivo literarno čudo - čini se da je postala utjecajna, premda i dalje
gotovo posve nepoznata izvan okultnih i alkemičarskih krugova u
Francuskoj. A to je možda i najčudnija zagonetka vezana uz knjigu

Tajne katedrala.

U jesen 1925. godine je izdavaču Jeanu Schemitu stigao u posjet
čovječuljak odjeven poput predratnih bohema, dugačkih brkova na­
lik Asterixovima. Želio je s njim porazgovarati o arhitekturi gotike, o
njezinim kiparskim simbolima, te o tome kako je sleng (žargon) zapra­
vo bio neka vrsta šifrirane igre riječi, kojega je sam nazivao "jezikom
ptica." Nekoliko tjedana kasnije, Schemitu je bio predstavljen izvjesni
Jean-Julien Champagne, ilustrator predložene mu tajanstvene knjige
još tajanstvenijeg alkemičara imenom Fulcanelli.

Schemit je pomislio da su sva trojica - i njegov neobični posjetitelj,
i autor, kao i ilustrator najvjerojatnije - ista osoba. A možda su to i bili.

To je ono najvjerodostojnije što se danas uopće zna o Fulcanelliju.
Tako se postavilo pitanje: tko je taj Fulcanelli? Osim ova dva opisana
susreta, postojao je tek kao riječ ili slova na stranicama knjiga, a u
nekim okultnim krugovima i kao mitski alkemijski besmrtnik sa sta­
tusom ili identitetom Sv. Germaina. No, oko dvije su se stvari u svezi
Fulcanellija svi složili - da je bez ikakve sumnje um koji treba cijeniti,
te da ostaje istinska zagonetka.

Tako se pojavila zagonetka o nepoznatom majstoru alkemičaru.
Bio je to čovjek koji kao da nije ni postojao, a opet - iskrsavao je u
mašti svakoga od tragača - savršeni okvir za projekciju. Možemo čak
pomišljati i na to, da je sve to bila nečija šala, osim - samoga djela.
Jer, čim se knjiga Tajne katedrala otvori, nailazi se na duhovitu inteli­
genciju, koja kao da je bila vrlo uvjerena i u prirodu, i u važnost poda­
taka koje iznosi.

Taj Fulcanelli zna nešto, te nastoji i drugima objaviti svoje spozna­
je; o tome nema nikakve sumnje. Njegova poruka, da katedrale čuva­
ju tajnu koju je u njih pohranila skupina iniciranih - kojima očito
pripada i sam Fulcanelli - ovisi o bujnosti mašte i asocijacijama koje
nadilaze intelekt, mameći čovjeka u intuitivno stanje prihvaćanja.
Fulcanelli je brilijantan, o tome nema spora, ali ostajemo bez odgovo­
ra na pitanje: izvire li njegova brilijantnost iz otkrivenoga, ili iz laži i
licemjerja.

Temeljna premisa knjige - da su gotičke katedrale zapravo herme-
tičke knjige zapisane u kamenu - bila je zamisao koju je još u devetna­
estom stoljeću zabilježio veliki književnik Victor Hugo. U svome Zvo­
naru crkve Notre Dame Hugo čitavo jedno poglavlje posvećuje misli,
da je arhitektura, ustvari, velika knjiga čovječanstva, te da je samo
otkriće tiskarskoga stroja i navala svjetovne književnosti dokrajčila
daljnje stvaranje svete knjige arhitekture. On govori i o tome kako je
razdoblje gotike bilo i najveće postignuće Svetog Arhitekta, da su ka­
tedrale izražavanje slobode i pojavljivanje novoga smisla te slobode.

"Ova se sloboda proteže nadaleko," obavještava nas Hugo. "Povre­
meno se neki portal, fasada, ili čitava crkva prikazuju u simboličkom
smislu posve stranom vlastitoj vjeri, pa čak i neprijateljski prema cr­
kvi. U trinaestom stoljeću Guillaume od Pariza, u petnaestom Nico­
las Flamel - obojica su krivi zbog ovih buntovnih stranica."

U osnovi je knjiga Tajne katedrala - dubinsko proučavanje upravo
tih buntovničkih stranica isklesanih u kamenu. Fulcanelli obrađuje
simbolizam pojedinih slika sa zidina i stupove kao remek-djela arhite­
kta Guillaumea od Pariza - katedrale Notre Dame, kao i njezine bliske
suvremenice, crkve Notre Dame iz Amiensa. Ovoj potonjoj još doda­
je i obradu dviju zgrada izgrađenih u petnaestom stoljeću u gotičkom
stilu, što se nalaze u Bourgesu. Ova šetnja s vodičem u doba herme-
tičkog simbolizma doista je čudna, prepuna šatrovačkog jezika, igre
riječi, iznijeta uz mnoštvo aluzija. Stoga je prosječni čitatelj, a možda
ni tom predmetu posvećeni student, neće baš lako pratiti.

No, za okultističke skupine Pariza kasnih 1920.-tih godina, Fulca-
nellijeva je knjiga bila gotovo zarazna. U njoj se konačno našla riječ
čovjeka koji je znao, glas posljednjeg od pravih inicijanata. Njegov
student Eugene Canselier nas je u predgovoru prvom izdanju Tajni
izvijestio, da je Fulcanelli objavio svoj Veliki Posao i potom nestao s
lica zemlje. "Autor ove knjige već dugo nije s nama," objašnjava Canse­
lier, jer mu se obratila skupina "njemu nepoznate braće, koja se nada
da će od njega saznati rješenje za tajanstvenu Verbum dimissum (ne­
dostajuću riječ)."

Mistifikacija pravog identiteta ovoga čudnog alkemičara pomalo
je zamaglila činjenicu, da su ljudi dostojni povjerenja vidjeli njegovu
posjetnicu, na kojoj je bio otisnut i njegov aristokratski grb. U Parizu

Slika 29.1: Fulcanelli je ustvrdio da su katedrale, kakva je Notre Dame, zapravo
hermetičke knjige u kamenu, sa zagonetkama i slavom čovječanstva u šiframa
ugrađenima u njihovu arhitekturu.

je u noćnom klubu Chat Noir bilo moguće susresti one koji su tvrdili,
da su tijekom Drugog svjetskog rata naišli upravo na Fulcanellija. Iz­
među 1926. i 1929. godine legenda o njemu je rasla, a podgrijavalo
ju je govorkanje po kavanama, te nekoliko članaka što su osvanuli u
nekoliko okultnih pariških listova. Tako je Canseliet dodao j oš nekoli­
ko podataka: majstor je doista uspio izvesti transmutaciju; Fulcanelli
zapravo i nije nestao, naprotiv - upravo radi na svojoj sljedećoj knjizi,
možda i dvije, i tako redom.

Nakon rata su se i legenda o Fulcanelliju, kao i karijera samoga
Canselieta okoristile povećanim zanimanjem za sve što je vezano uz
metafiziku. Do sredine 1950.-tih stekli su se dobri uvjeti da se iznova
tiskaju Tajne katedrala te Utočišta filozofa. Uslijed jednostavne činje­
nice što je bio student tajanstvenog Fulcanellija, Canseliet je postao
Veliki mudrac francuske alkemije i ezoterije. No, pedesete godine

Slika 29.2: Sjeverni transept katedrale Notre Dame, prava propovijed u kamenu

nisu bile slične dvadesetima i mnogo toga se izmijenilo. Jedna od tih
promjena zahvatila je i sam tekst Tajni katedrala.

Priča o Fulcanelliju danas bi vjerojatno zanimala još jedino stru­
čnjake za povijest okultizma i psihologiju protuprirodnog, da se nije
pojavila još jedna zagonetka: u izdanju Tajni iz 1957. godine tiskano
je još jedno, dodatno poglavlje, pod nazivom Ciklički križ iz Hendayea,
a došlo je i do izmjene nekoliko crteža prikazanih u knjizi u odnosu
na prvo izdanje. No, u Canselietovu predgovoru tom drugom izda­
nju, nije bilo ni riječi o ovim izmjenama.

Kako objasniti da Canseliet ni u jednom od svojih radova prije sre­
dine 1950.-tih nije niti spomenuo Hendaye, iako se inače u mnogoče-
mu koristio svime što jebilo vezano uz Fulcanellija? Ako je ovo poglav­
lje rad ilustratora Champagnea, tada je Canseliet za to morao znati.
Ovo pitanje nije nimalo nevažno. Jer, poglavlje o Hendayeu možda je
i najbolji ezoterički rad u povijesti zapadne civilizacije, vrijedan div­
ljenja. On nudi dokaz o tome, da je alkemija nekako povezana s esha-
tologijom ili određivanjem trenutka Smaka svijeta. Usto, ovo poglav­
lje nudi i zaključak, da je neminovna - "dvostruka katastrofa". Da je

Slika 29.3: Lijevo: Govore li neobični
simbolički natpisi, uklesani u podnož­
je križa u Hendayeu, o alkemičarskom
proročanstvu vezanom uz Apokalipsu?
Gore: uklesani prikazi na sve četiri stra
ne podnožja predstavljaju: predmet
nalik štitu okrenut ka jugu, zvijezdu
okrenutu prema istoku, sunce okrenu­
to na zapad te mjesec što gleda prema
sjeveru.

Canseliet znao za ovo, on bi to posve sigurno i iskoristio ili barem
negdje spomenuo. No, njegova je šutnja posvemašnja i zato značajna.

Poglavlje Ciklički križ iz Hendayea je od prve do posljednje stranice
pravo Fulcanellijevo majstorsko djelo, pretposljednje po redu. Ono
pršti erudicijom i igrom riječi kao i u Tajnama katedrala, ali kao da
je još dodatno okupano jasnom svjetlošću baskijskog sunca u zalasku.
Opis spomenika i njegova smještaja je naoko jasan i izravan. Pa i obja­
šnjenje za navodno značenje spomenika iznijeto je jednostavno, i
oslobođeno je "šatrovačkog" slanga i šifriranih misli, koji se inače ko­
risti u ostalim dijelovima knjige. Ili barem tako izgleda na površini...

Možemo reći da je Fulcanelli posjetio Hendaye u ranim 1920.-tim
godinama, i to zahvaljujući njegovoj napomeni o naročitoj novini

- novouređenoj plaži, što je načičkana ponosnim vilama." H. G. Wells,
Aldous Huxley i skupina pametnih mladih Londončana, otkrila je
ovo područje oko St. Jean de Luza 1920. godine i opisala ga, a do 1926.
godine su se krasne turističke vile proširile prema jugu, sve do Henda-
yea. Danas se Hendaye Plage, proširena nekadašnja plaža Hendayea,
šareni od mnoštva malih trgovina, onih što nude sve - od modne
odjeće, sportske i druge opreme, pa do poduke u surfanju, te postaje
omiljenom stanicom za mnoštvo mladeži koja s naprtnjačama obila­
zi svijet.

Iako Fulcanelli pomalo nepošteno piše: "Hendaye ne nudi ni turi­
stima, ni arheolozima, a ni umjetnicima baš ništa što bi bilo zanimlji­
vo," ovo područje zapravo ima vrlo neobičnu povijest. Na otočiću u
zaljevu kod Hendayea se mladi kralj Luj XIV prvi put susreo sa svojom
vjerenicom, uz granicu između Španjolske i Francuske. Kroz Henda­
ye je prošao i Wellington pri završetku napoleonskih ratova, kad je
obližnji St. Jean de Luz odabrao kao svoj tabor za vojna djelovanja oko
Toulousea. I Hitler je bio ovdje tijekom Drugog svjetskog rata, kada
je 1940. godine zaustavio svoj vagon - salon na raskrižju od kojega
se do Hendayea može stići laganom šetnjom za nekoliko minuta.

"Koliko god on bio star, križ u Hendayeu ukrasima na svome
podnožju pokazuje da je najčudniji spomenik primitivnog milenijali-
zma, najrjeđeg simboličkog prijevoda čilaizma koji sam ikada susreo."
Kad ovo stiže od Fulcanellija, predstavlja doista veliku pohvalu. On
nastavlja, pa nam kaže "da je nepoznati radnik, koji je isklesao ove
oblike, posjedovao stvarna i duboka znanja o svemiru."

Danas se ovaj križ nalazi smješten u omanjem dvorištu kod južnog
dijela crkve. Ondje je i maleni vrt s klupom za odmor. Sam križ je
visok oko 3,5 metra i tajanstveno dominira ovim malim prostorom na
jasnom baskijskom suncu. Spomenik je smećkast, jer je nakon više
od tri stotine godina izgubio svoju nekadašnju boju. Kamen je mjesti­
mično oštećen, i očevidno je da zagađenost zraka čini svoje, budući da
se svega na nekoliko metara od njega nalazi prometna ulica što vodi
do glavnoga trga. Možda će još samo sljedeći naraštaj moći vidjeti
podnožje s isklesanim znakovima, i pročitati natpise na latinskom pri­
je no što ih zagađivanje ne izbriše do kraja - i njih, i poruku koju nam
nose.

Samo podnožje križa grubo je isklesanog kvadratnog oblika; izra­
đeno je od mjesnog pješčanika, a smješteno na podestu od tri stube.
Mjerenje je pokazalo da je spomenik tek nešto viši no što je širok. Sa
svake strane podnožja križa nalaze se uklesani čudni simboli: lice
Sunca, koje podsjeća na nekog od drevnih američkih bogova Sunca;
čudan raspored četiri slova A na nečemu nalik štitu, zatim osmokraka
zvijezda i, najčudnije od svega - lice Mjeseca s istaknutim okom. Sve
zajedno podsjeća na grčku klasiku, na vrhu koje se nalazi grubo iz­
rađen grčki križ s latinskim natpisom. Na zapadnom dijelu može se
iznad lica Sunca vidjeti dvostruko slovo X, na samom vrhu križa.
Ispod, na njegovom poprečnom kraku, stoji natpis: O Crux Aves / Pes
Unica ili "Zdravo, o Križu, jedina nado." S obrnute strane gornjega
dijela križa, iznad zvijezde, ispisan je kršćanski simbol - INRI.

U "Cikličkom križu iz Hendayea" Fulcanelli nas pomoću ovog
spomenika odvodi u alkemiju vremena. Svoj posao vodiča započinje
objašnjavanjem latinskog natpisa, kojega na francuskom jeziku tuma­
či na sljedeći način: "Zapisano je da život ima pribježište u jednom
jedinom prostoru." Slijedeći ovo razmišljanje, on kao usput napominje
kako sama ova izreka znači da "postoji zemlja, u kojoj smrt ne može
dosegnuti čovjeka u strašnim vremenima dvostruke kataklizme."
Usto dodaje, da će samo elita uspjeti pronaći "ovu obećanu zemlju."

Zatim Fulcanelli prelazi na natpis INRI i zaključuje: "... imamo dva
simbolička križa, i oba su instrumenti istoga mučenja. Gore je božan­
ski križ, koji služi kao primjer odabranog sredstva pokajništva; ispod
je globalni križ, koji određuje pol sjeverne polutke i smješta u vrijeme
smrtonosno razdoblje tog pokajanja." Njegovo ezoteričko tumačenje
natpisa INRI, da se "vatrom obnavlja cijela priroda", izravno se odno­
si na čilaizam i pročišćavajuće uništenje kao uvod u obnovljeni i eden-
ski svijet. Prema Fulcanelliju, alkemija je samo srce eshatologije. Baš
kako se rafinira zlato, tako će i naše doba rafinirati - vatra.

Fulcanelli zaključuje poglavlje cijelim nizom metafora: "Željezno
doba nema nikakva drugog pečata osim onoga koji pripada Smrti.
Njezin hijeroglif je kostur, što nosi svojstva Saturna: prazan pješčani
sat - simbol za isteklo vrijeme, i kosa za košnju, prikazana u obliku
broja sedam, što je broj preobrazbe, razaranja, uništenja", uči nas Ful­
canelli. "Evanđelje o ovom smrtonosnom vremenu je ono zapisano

po nadahnuću Sv. Mateja... To je evanđelje usklađeno sa znanošću,
posljednje je od sviju, no za nas prvo, jer nas uči kako - osim spasenja
maloga broja pripadnika elite - mi svi moramo nestati. Iz tog je razlo­
ga anđeo pripisan Sv. Mateju, jer znanost, koja je jedina u stanju prodri­
jeti u tajanstvo stvari, bića i njihovih sudbina, može čovjeku dati krila
i uzdići ga do spoznaje o najvišim istinama, u konačnici i do Boga."

Budući da je Fulcanelli tako otvoreno povezao alkemiju i Apokalip­
su, u javnoj se svijesti pojavila spoznaja o pravoj prirodi vrlo speci­
fičnih gnostičkih astro-alkemijskih pitanja. To je ujedno značilo i da
tajna više nije namijenjena tek pripadnicima odabranih društava. Po
prvi put nakon vremena izgradnje gotičkih katedrala, ona je izbila iz
svojih ranijih inkubacijskih struktura.

Na neki način, i ovaj križ i njegova poruka služe kao dokaz, da
postoje takve stvari poput tajnih društava*. Možemo ih naći kroz či­
tavu povijest čovječanstva, a na različite su načine služila očuvanju i
prikazivanju tajne križa. Kabala u judaizmu, islamski sufizam, ezote-
ričko kršćanstvo, gnosticizam i hermetička tradicija postali su čuvari­
ma ovih ideja. Središnja poruka u tri glavne religije na Zapadu, ona
o eshatološkom trenutku u vremenu, tajna je koja se skriva i u srcu
križa iz Hendayea. Osnovno pitanje - sposobnost da se razumiju mit
i njegove metafore, čini se da je preživjela jedino zahvaljujući djelo­
vanju i radu ovih tajnih i izdvojenih skupina.

Križ iz Hendayea stoji danas kod jugozapadnog ugla crkve Sv. Vin-
centa, na uglu najprometnije ulice grada. I nitko ne zamjećuje ovaj
spomenik tako obična izgleda, ni njegovu poruku o katastrofi. A mo­
žda je i trebalo biti upravo tako. Da tajna bude skrivena - pred očima...

* Vidi knjigu Larousse Tajna društva

30. POGLAVLJE

Isaac Newton i okultno

Koliko je bila važna skrivena strana
velikog znanstvenika?

John Chambers

Veliki matematičar i znanstvenik Sir Isaac Newton živio je od 1642.
do 1727. godine, a vrhunac njegova rada - Principia Mathematica -
utro je put industrijskoj revoluciji. Ovaj rad, zajedno s još nekoliko
njegovih drugih radova, kao da je čista antiteza nauku i predaji pokre­
ta New Age. Vizionarski pjesnik William Blake, koji je tvrdio da sva­
kodnevno razgovara s anđelima i vidi ih, bio je do danas tek jedan u
nizu mistika koji je prezirao Newtona kao simbol svake vrste zla,
praznovjerja i tiranije. U drugom obliku izražavanja našega vremena,
feministički pokret Wicca / boginja dugo je ovog Engleza, koji je ra­
zriješio tajne infinitezimalnog računa i otkrio gravitaciju, držao utje­
lovljenjem patrijarhalnog; muškim znanstvenikom, što je naumio
obuzdati i nadzirati prirodu na način vrlo nalik onome, na koji gospo­
dar nadzire svoje robove.

No, postaje sve jasnije da se Isaac Newton, čije formulacije i danas
pružaju osnovu za doslovno sve vrste praktičnih znanosti, redovito i
obilno napajao iz nekih od istih izvora iz kojih piju i pobornici pokre­
ta New Age. Glavna je među ovim vrelima bila drevna vrsta alkemi-
je. Danas je općenito poznato kako je Newton, kojega se zajedno s
Galileom drži osnivačem i uzorom suvremene egzaktne znanosti,
duboko zašao u proučavanje alkemije, da je veliki dio života i sam imao
vlastiti laboratorij, te nam ostavio veliki broj rukopisa o temama koji­
ma se bave i danas, jer još nisu temeljito istražene.

Joseph Needham, raspravljajući o kineskoj alkemiji u svom monu­
mentalnom djelu Znanost i civilizacija u Kini, ovako sažima Newto-

novo bavljenje alkemijom: "Već 1667. godine, prije no što je izabran
za člana Trinity Collegea i odmah nakon razdoblja kada je - na vrhun­
cu svoje stvaralačke snage - iznjedrio teoriju o univerzalnoj gravitaci­
ji, on se privatno bavio kemijskim pokusima, a između 1678. i 1696.
godine, nakon što je (kao još mlad čovjek) postao profesorom mate­
matike (1669.), veliki je dio svojega vremena posvećivao radu u vlasti­
tom laboratoriju na koledžu. Bilo je to razdoblje kada je radio na
svojim opsežnim radovima vezanim uz kretanje tijela (De Motu Cor-
porum, 1685. te Principia, koji su objavljeni 1687. godine).

Needham citira svjedočanstvo Newtonova daljnjeg rođaka i po­
moćnika Humphreya Newtona o tome, kako je znanstvenik rijetko
odazio na počinak prije dva ili tri sata ujutro, a pokatkad ne prije pet
ili šest sati:

... u proljeće i u jesen, kad iz svoga laboratorija ne bi izlazio ni
po šest tjedana, plamen jedva da se gasio - bilo danju, bilo no­
ću; jedne bi ga noći čuvao on, sljedeće ja, sve dok nije završio
sa svojim kemijskim pokusima koje je izvodio velikom točnošću,
strogošću i pomnjom. Ponekad bi, premda vrlo rijetko, zavirio
u neku staru, pljesnjivu knjižurinu što se nalazila u laboratori­
ju; čini mi se da se zvala Agricola de Metallis, jer je transmuti-
ranje kovina bila njegova glavna težnja, a za te mu je svrhe zna­
čajan sastojak bio antimon.

Istraživači su čak mislili da je Newtonovo gotovo opsesivno uranja­
nje u alkemiju skoro graničilo s ludilom, zbog kojega je one za njega
tako mračne 1693. godine i doživio slom živaca. On pritom nije nužno
bio ono što bismo nazvali iskrenim vjernikom u učinkovitost drevnih
umijeća, ali je živio u vremenu kada to umijeće još nije bilo diskrediti­
rano. Testirajući u kasnim 1970.-tim godinama uzorke Newtonove
kose, dvojica istraživača - P E. Spargo i C. A. Pounds su zaključili, da
bi možda neuobičajeno visoke količine olova i žive - inače česte kod
svih alkemičara koji se bave pokusima - mogle biti odgovorne za taj
mentalni slom. No, moglo bi biti i tako, da su upravo Newtonova al-
kemičarska istraživanja imala znatno povoljniji utjecaj na njegov znan­
stveni rad, nego što to dopuštaju zaključci Sparga i Poundsa.

Slika 30.1: Spomenik Isaacu Newtonu u Trinity Collegeu, Cambri­
dge, Engleska, autor Roubiliac.

U novoj knjizi britanskog znanstvenog pisca Michaela Whitea
pod nazivom Isaac Newton, posljednji čarobnjak, autor je pokušao -
kada se nije bavio nekim ortodoksnijim pojedinostima iz Newtono-
va života - povezati i mnoge od niti najnovijih otkrića s onih više
neortodoksnih područja, koja su bila sastavni dio Newtonove više­
slojne karijere. Whiteovo nekoliko puta ponavljano mišljenje - da je
znanstvenikovo golemo znanje i dugo bavljenje alkemijom moglo u
njegov um usaditi sjeme novoga načina gledanja na svemir, koje je
sazrijevalo i pomoglo mu u izvođenju revolucionarnog skoka do po-

sve nove ideje o postojanju univerzalne gravitacije - nije i posljednje
koje je naglasio u svome djelu.

Jer, White tvrdi da su upravo alkemijska iskustva "aktivnih načela,
ukorijenjenih u tradiciji hermetizma" mogla imati najvažniji utjecaj
na Newtonov um. Takve ideje, kaže White, poput one da "su materija
i duh uzajamno zamjenjivi" i obuzeti onim, što su rani alkemičari
nazivali "univerzalnim duhom" - mogle su profinjeno uvjetovati
znanstvenika, kako bi na kraju bio u stanju "doživjeti gravitaciju kao
djelovanje akcije na daljinu, što je bilo moguće zahvaljujući obliku
aktivnog načela."

White posebno naglašava dugogodišnji Newtonov laboratorijski
rad na alkemijskim postupcima kojim se tako rado bavio, poput pro­
čišćavanja metala antimona željezom da bi dobio amalgam koji se
nazivao Star Regulus (ili "mali zvjezdani kralj") antimona. White
tvrdi da se ovaj specifični amalgam "uvijek pojavljivao u obliku zvije­
zde, te da se njegovi kristali mogu zamisliti kao svjetlosni pravci, koji
isijavaju iz središta te zvijezde. Ali, kristali se jednako lako mogu
zamisliti kao svjetlosne zrake ili silnice, koje se izvana usmjeravaju i
putuju prema tom središtu." Stoga autor misli kako je Newtonovo
dugo razmišljanje o antimonu u obliku Star Regulusa toliko dugo
zaokupljalo znanstvenikov um, da ga je na kraju dovelo do vizualizira-
nja gravitacijske sile, za koju dotad nitko nikada nije čuo.

Alkemija nije bila jedino područje u kojemu je veliki znanstvenik
duboko zavirio u neke aspekte drevnih nauka, ili u ono što se naziva­
lo okultnim. Kao i rani neoplatonisti Marsilio Ficino i Pico della Miran -
dola (te stoljeće kasnije i Giordano Bruno), Newton je vjerovao da se
sva znanja i spoznaje njegovih dana zapravo oslanjaju na više, savrše­
nije znanje, što je davnih dana postojalo u drevnom Egiptu, a i prije
njega; bila je to prisca sapientia ili "prvobitna mudrost" kakvu su po­
sjedovali Pitagora, Demokrit, Salomon, Mojsije, a i Feničani, samo
što su je oni sakrili u parabole i simbole. Ostaci ovoga savršenog zna­
nja (tako se vjerovalo), bili su 1460. godine prenijeti u Italiju, na dvor
Cosima de Medicija, i to u obliku Corpus Hermeticum, djela za koje
se mislilo da je stiglo ravno iz ruku boga, proroka i onoga koji je izmi­
slio pisanje - Hermesa Trismegistosa (grčki "Triput najveći"), te da
je tisućljećima starije i od Kristovih vremena.

Upravo nekako u doba Newtonova rođenja, učenjaci su pomalo
počeli prihvaćati da ovaj navodno sveti tekst ipak nije nastao toliko
davno, već da potječe iz drugog i trećeg stoljeća. Unatoč tome, autor
Principia je cijeloga života vjerovao u to da je prva postojeća religija
na svijetu - a mislio je da je to bio judaizam - bila ujedno i "najracio­
nalnija od sviju, sve dok je narodi nisu iskvarili. Jer, nema načina da
se bez otkrivenja dođe do spoznaje o božanstvu, osim kroz okvir
prirode."

Newton je žudio upravo za otkrivanjem onoga, što je taj rani i ne­
izmijenjeni "okvir prirode" bio. Da bi došao do njega, najveći se dio
svoga života bavio dubokim, neortodoksnim proučavanjem teologije,
tumačenjima hebrejskih proročkih knjiga, biblijskom arheologijom i
drevnom kronologijom. Prema riječima Whitea, za njegovo je prouča­
vanje središnje bilo uvjerenje, da su "drevni narodi gradili hramove i
spomenike kao zemaljske prikaze samoga svemira (primjeri za ovo
još postoje u obliku kamenih krugova što se mogu pronaći diljem
Europe, kao što postoji i Velika piramida u Gizi)."

Ovakvo je uvjerenje navelo Newtona da se pozabavi nečim sličnim,
čime se još i danas bavi Robert Bauval, koji nastoji dokazati kako
raspored i smještaj egipatskih piramida nije nimalo slučajan, već od­
ražava položaje određenih zvijezda. Vjerujući da je "kralj Salomon
bio najveći mudrac svijeta", Newton se niz godina bavio nastojanjem
da iznova nacrta i stvori tlocrt Hrama kralja Salomona, izgrađen oko
1000.-te godine prije Krista, prikupljajući pritom sve stare slike i crte­
že kojih se u ono doba mogao domoći.

Prema Whiteu, veliki engleski matematičar i znanstvenik "opisao
je srce ovoga drevnog Hrama kao 'žrtvenu vatru (koja) neprestano
gori u samom središtu toga svetog mjesta.'" Newton je zamišljao da
se oko ove vatre okupljaju vjernici; to je mjesto nazivao prytaneum i
ovako opisao način, na koji prytaneum odražava stanje svemira: "Oni
su držali da je čitavo nebo istinski i stvarni Božji hram, i stoga - da
bi prytaneum mogao uopće zavrijediti naziv takvoga hrama, oni su
ga uokvirili tako, da bi na najprikladniji način mogao predstavljati
čitav nebeski sustav."

White vjeruje da je upravo ovo Newtonovo razmišljanje o obnavlja­
nju izvornog tlocrta prytaneuma, poticalo snagu njegove kreativne

maštovitosti, na sličan način kao što je to učinilo i njegovo uranjanje
u okultno, ili u Star Regulus antimona. On misli da je ovakvom pre­
dodžbom vatre u središtu prytaneuma, s učenicima okupljenim oko
njezinih plamenova, "umjesto da zamišlja jednostavno izbijanje svje­
tlosnih zraka iz vatre, Newton umjesto toga vjerojatno uspio vizualizi-
rati silu koja učenike mami k tom središtu."

Ako je tako, tada je Sir Isaac Newton na zadivljujući način doista
i uspio razaznati izgled stvarnoga neba, i to na neizravan način - pre­
ma zrcalnom odrazu, koji su načinili drevni narodi u svetom arhitek­
tonskom izgledu Salomonovog hrama.

Ovo dugotrajno Newtonovo bavljenje otkrivanjem pravog izgleda
svemira na temelju šifri iz drevnih radova, nije bio i konačni izraz
njegove opsesije istraživanjem okultnog. White misli da ima razloga
za povjerovati, kako se znanstvenik barem neko kraće vrijeme bavio
i takozvanim crnim umijećima.

Ovakvo svoje mišljenje White zasniva na sumnjivom požaru, u
kojemu su izgorjeli Newtonovi dragocjeni rukopisi, i to dok je obav­
ljao pokuse zajedno sa svojim rođakom Johnom Conduittom i po­
moćnikom Crellom; bilo je to svega nekoliko mjeseci prije znanstve­
nikove smrti, 20. ožujka 1727. godine.

Ovaj događaj autor povezuje s Newtonovim iznimno emocional­
nim, možda čak i seksualnim, no svakako tajanstvenim odnosom sa
znatno mlađim znanstvenikom, Nicolasom Fatiom de Duillierom,
koji je potrajao od 1690. do 1693. godine. Iz pisama koja su Newton
i de Duillier razmijenili tijekom tog razdoblja moglo se zaključiti, da
su se obojica bavili alkemičarskim istraživanjem toliko zabranjene
naravi, da se nisu usuđivali ni zucnuti o tome.

Premda sam nije vjerovao u zle duhove ili demone, Newton je vje­
rojatno jako dobro razumijevao i tamnije strane ljudskoga uma. Kako
kaže pisac White, "on je možda čak shvaćao sve mogućnosti raznih
obreda - ne zato da bi njima dozivao đavole ili demone, nego zato, jer
se time energija usmjeravala na jedan način, koji nije bio daleko od
obrednih elemenata alkemije." Budući daje "koncept obredne koncen­
tracije psihičke energije" vjerojatno bio poznat Newtonovim pretho­
dnicima u alkemiji, misli White, "posve je moguće da je Fatio nastojao
uvjeriti Newtona kako obavljaju pokuse samo da bi naučili što će se

dogoditi, da bi istražili i iznova otkrili i druge putove, baš u vrijeme
kada je sam Newton očajnički pokušavao razjasniti svoju objedinjenu
teoriju (iznijetu u Principia Mathematica i Optici)!'

Donijeli ovi pokusi kakva ploda ili ne, i koliko god oni čudne ili na­
strane naravi bili, čini se da su i oni - a ne samo Newtonova svakodnev­
na izloženost olovu i živi - znatno doprinijeli njegovu slomu živaca
1693. godine. Potpuni prekid svih odnosa s de Duillierom, koji je usli­
jedio te godine, vjerojatno je pritom također odigrao važnu ulogu.

No, bilo je i dubljih uzroka; još kao dijete, Newton je doživio trau­
mu: otac mu je umro i prije no što se rodio, i to na sam Božić, a majka
ga je bila primorana predati na odgoj baki i djedu kad su mu bile samo
tri godine. Tako je 1693. godine iznimno osjetljivi Newton, već dugo
pod strašnim pritiskom da stvara i proizvodi, mogao početi osjećati
i dugo potiskivane, a time i silno eksplozivne posljedice svojega emo­
cionalno osiromašenog djetinjstva. Njegovo okretanje crnim umijeći­
ma, ako je do toga doista došlo, moglo je biti kako ishod toga dugog
potiskivanja, tako i pokušaj da se sam razračuna s uspomenama iz
tog ranog, neplodnog razdoblja, što su navirale.

Postoje i drugi načini, na koje je Newton, čini se, mogao dospjeti
do trenutka osmišljavanja poveznica za svoj vlastiti, newtonovski sve­
mir. Začudo, možda pridržavajući se onog hermetičkog gesla "Kako
gore, tako i dolje", on se počeo pitati ne bi li negdje moglo postojati
carstvo čestica manjih od atoma, koje pokorno slijede iste one zakone
univerzalnog privlačenja, kao i velika tijela iz nebeske sfere. Budući
da znanstvenik nije imao načina provjeriti ovu svoju teoriju - jer,
metode za to nisu se pojavile sve do sredine XX stoljeća! - zadovoljio
se time, da je samo natuknuo postojanje takvih čestica u popisu istra­
živanja, kojega je naveo na samom kraju svojega djela Optika.

Kako je Joseph Needham objasnio, Newton je toliko daleko razvio
sve mogućnosti objašnjenja svoje teorije svjetlosti kao nevidljivih
"tjelešaca", da je zapravo "stigao vrlo blizu do pronalaženja onoga što
bismo danas nazvali razinama subatomskih čestica (tj. došao je do
protona, elektrona, itd.), do samih atoma te do molekula koje oni ob­
likuju. Njegov je cilj svakako bio - utvrditi ekstreme po veličinama
što postoje u svemiru, od onih najsitnijih čestica do objekata galaktič-
kog raspona, premda mu nije bilo moguće i postići ga."

Slika 30.2: Isaac Newton izvodi pokuse vezane uz svojstva
svjetlosti.

Do trenutka kada je Newton počeo završavati svoje veliko djelo
Principia Mathematica, došao je do iznimno važnog zaključka - da
je gravitacija sila koja kao da uslijed nekog nepoznatog mehanizma
može djelovati na daljinu, te da je univerzalna gravitacija rezultirala
time, da su sve materije u svemiru privučene svim drugim materijama
u svemiru. Ali, nešto ga je još uvijek mučilo: utvrdio je, da - ako je
bilo etera koji bi olakšao gravitaciju, tada je taj eter morao po svojoj
prirodi biti gotovo vakuum, i usto po obliku nematerijalan. No, razmi­
šljao je dalje, što je tada prava priroda tog nematerijalnog etera? I
kako je takav bio u stanju olakšati gravitaciju?

Newton je čitavoga života bio kršćanin, sljedbenik ponekad i opa­
sne (ovisno o režimu na vlasti) heretičke doktrine zvane arijanizmom,

koja je držala da ne postoji Sveto Trojstvo - da su Bog i Isus Krist bili
odvojeni, pri čemu se Isus po svojoj suštini našao na pola puta između
Boga i čovjeka. Temeljem tog uvjerenja znanstvenik je došao do za­
ključka - teško prihvatljivog većini suvremenih mislilaca - da je ne­
materijalni eter koji olakšava fenomen gravitacije (a možda i kakvih
drugih sila), zapravo sastavljen od tijela ili duhovnog oblika - Isusa
Krista.

Einsteinova je teorija opće relativnosti predstavljala, između koje­
čega drugog, i potpunu promjenu gledanja na gravitaciju, te iznova
postavila sve manje važno pitanje postojanja i prirode etera. No, kada
kombiniramo Newtonovu ideju o duhu, koja i dopušta i omogućava
funkcije vremena i prostora, s njegovim vlastitim pokusima vezanim
uz mogućnosti subatomske materije, počinjemo se približavati suvre­
menom shvaćanju energetskog polja u točki nula, koje se nalazi ispod
svake fizičke realnosti - i još više od toga.

Tako su Newtonova postignuća i u dodirivanju carstva okultnoga
i u predviđanju kvantne teorije ne samo kolosalna, već kako se čini
- i nemjerljiva značaja. To je možda najbolje u nekoliko riječi sažeo
veliki britanski ekonomist John Maynard Keynes, koji je među prvima
krenuo u istraživanje Newtonovih alkemičarskih bilješki, i koji je u
svome govoru, kojim je javnosti 1942. godine predstavio rezultate
tog svog istraživanja, rekao:

"Newton nije bio prvi u eri razuma. On je bio posljednji od čarobnja­
ka, posljednji od Babilonaca i Sumerana, posljednji veliki um koji je
na vidljiv i intelektualni svijet gledao istim očima kao i oni, koji su za­
počeli izgrađivati naše intelektualno naslijeđe prije otprilike 10.000
godina. Isaac Newton, kao dijete rođeno nakon smrti vlastita oca na
Božić 1642. godine, bio je posljednje čudo od djeteta kojemu magi
mogu odati iskrenu počast kakva mu i pripada."

31. POGLAVLJE

Newton, alkemija i uspon
britanskog imperija

Tajanstveni osnutak empirijskih znanosti

Peter Bros

Površni promatrači smjestit će podrijetlo britanskog imperija u doba
engleske kraljice Elizabete, budući da se za ovo razdoblje čini da je po­
stiglo i bogatstvo i slavu vojevanja, koje su postale njegovim glavnim
obilježjem. No, slava elizabetinskog doba nije dugo potrajala. Bogat­
stvo je stizalo od privatnika - raznih ljudi nalik Sir Francisu Drakeu,
koji je prikupio golemo bogatstvo pljačkanjem španjolskih galija, a
pobjeda nad španjolskom Armadom 1588. godine može se jednako
tako pripisati lošem engleskom vremenu, koliko i njezinom vojnom
geniju.

Zlato prikupljeno u trezorima brzo je potrošio već Elizabetin nasljed­
nik, James I, koji je stoga posegnuo za oporezivanjem trgovine kako
bi održao blještavilo i sjaj Krune. Upravo je to i pripremilo krvavu po­
zornicu otpora, koja je došla glave već njegova sina, Charlesa I. Char­
les II, dobro pazeći da ne krene stopama svojega oca put gubilišta,
radije je posuđivao novac u zlatara - tada glavnih bankara - da bi udo­
voljavao svojim mušicama.

William Oranski iskrcao se na otok 1688. da bi u ime svoje supruge
Mary zatražio pravo na englesko prijestolje; jer, Mary je bila kći Jame­
sa II, Charlesova mlađeg brata. Parlament je ograničio pravo Krune
na raspisivanje raznih poreza, tako da je Williama ostavio bez funti
potrebnih za obranu Engleske od Jamesa, koji je pronašao saveznike
u katoličkoj Francuskoj. Svi ovi događaji nisu pogodovali jačanju im­
perija. William je trebao novac da bi obranio svoju krunu; nije ga
mogao pribaviti ratnim porezima, tako da mu je kao jedina nada pre-

ostalo uvjeriti britanski Parlament da treba prihvatiti sustav bankar­
stva zasnovanog na zlatnim rezervama, sličan onome kakav je postojao
u njegovoj rodnoj Nizozemskoj, imperiju koji je taj sustav naslijedio
još od vremena Mletaka.

Takvo bankarstvo bio je način pozajmljivanja novca, a visina više­
struko više pozajmice ovisila je o vrijednosti i količini ostavljenog
zlatnog pologa; sve se zasnivalo na nadi da ulagači neće svi u isto vrije­
me dojuriti u banku po svoj polog i zahtijevati ga nazad. Škot Willi­
am Patterson proučavao je ovo bankarstvo, te izradio genijalan prijed­
log o osnivanju engleske banke ove vrste.

Zamjećujući da gotovina cirkulira kao sastavni dio trgovine, Pat­
terson je shvatio da panika - do koje bi došlo uslijed gubitka povjere­
nja ulagača, te njihove jurnjave u banku po svoje blago - ne bi pogo­
dila i one koji rade s gotovinom. Zato je predložio da se osnuje banka
koja bi posuđivala novac Kruni u zamjenu za obveznice. Tako bi se
obveznica Krune dalje koristila kao pokriće za papirnatu valutu, koju
bi banka posuđivala. Time bi Kruna došla do potrebnog novca, a ban­
ka do kamata od Krune na zajmove i do zarade od izdavanja novčani­
ca. A nikakve panike među ulagačima ne bi bilo, budući da bi obve­
znice neprestano cirkulirale u novčanom prometu.

Engleski zlatari prihvaćali su samo zlatne pologe, dok su zaradu
ostvarivali na razlici između onoga što su platili za to zlato, i vrijedno­
sti po kojoj su ga mogli posuditi zajmoprimcima. Predložena banka
predstavljala je stoga za njih i njihove poslove opasnog suparnika, a
kad bi joj Kruna još dala i ovlasti da za nju obavlja i poslove sa zlatom
- to bi ih dotuklo. Zato je razumljivo da su se oštro usprotivili ovak­
vom načinu financiranja Williamovih ratova, te su se povezali s tori-
jevcima, koji su vladali u Parlamentu; počeli su predstavljati veliku
smetnju osnivanju prve banke u Engleskoj.

Tako je preživljavanje Williamove suverenosti ovisilo o silno važnoj
zadaći koju je osmislio Patterson - osnivanju Bank of England, una­
toč snažnoj opoziciji u Parlamentu te postojećem pozajmljivačkom
sustavu. Izvršenja ove zadaće prihvatio se Charles Montagu, pripad­
nik skupine pozajmljivača Williamu.

A Montagu se sprijateljio s Isaacom Newtonom još 1680.-tih godi­
na, i usput postao ljubavnikom njegove nećakinje.

Slika 31.1: Središte britanskog imperija, velebno zdanje Parlamenta u Londonu
(autor grafike Thomas Hosmer Shepherd).

Newton, u to vrijeme drugi po rangu profesor matematike na
Cambridgeu, upravo je pred Kraljevskim društvom prikazao jedan
od svojih genijalnih izuma - reflektirajući teleskop. Njegovo objaš­
njenje - da je bijela svjetlost zapravo sastavljena od svih spektralnih
boja, dočekano je ondje skepticizmom, ali se 1684. godine razvila ra­
sprava o gravitaciji između članova Društva - Edmunda Halleya,
Christophera Wrena i Roberta Hookea - koja ih je dovela do potvrde
Newtonovih teorija, te predstavljala temelj na kojemu je otada počiva­
la znanstvena misao.

Ova je rasprava u sebi uključivala i nove zakone koje je nedavno
objavio Kepler, a naročito onaj o planetu koji prelazi ista područja u
istim vremenima na svom putu oko Sunca. Hooke se pitao može li se
onaj treći zakon - odnos kvadrata ophodnje planeta i udaljenosti tog
planeta od Sunca - povezati s Galileovim otkrićem, naime - da se
brzina objekata povećava s kvadratom udaljenosti s koje padaju. Ako
bi se ove dvije stvari mogle staviti u matematički odnos, smatrao je
Hooke, ista ona gravitacija zbog koje predmeti padaju, mogla bi se
promatrati i kao sila što utječe na orbite planeta, čime bi se pokazalo
da je gravitacija svojstvo materija od kojih su načinjeni planeti.

Ova je trojka stoga odlučila u ime Kraljevske akademije ponuditi
skromnu nagradu onome, tko bi mogao matematički prikazati odnos
između kretanja planeta i pada predmeta. Hallev je o tom natječaju
obavijestio Newtona čim je ovaj sljedeći put stigao u Cambridge; po­
slovično hladan, arogantan i osjetljiv na svaku kritiku, Newton mu je
objasnio da im je on sam već pokazao taj odnos, primijenivši na orbi­
tu Mjeseca jedan posebni izračun, koji je nedavno osmislio.

No, pokazalo se da Newtonove kalkulacije nisu bile u redu. Karak­
teristično za njega, još je jednom prenaglo ispalio puščani metak; ali,
premda se njegove jednadžbe nikada nisu i izjednačile, ovo hvalisa­
nje pred Halleyem nagnalo ga je da se pomnije pozabavi svojim izra­
čunima. Tako je 1687. godine bio u mogućnosti sukus svojih zamisli
iznijeti u svom slavnom djelu Principia, raspravi koju je kasnije čita­
voga života ispravljao i dopunjavao.

Montagua su zanimali Newtonovi pokušaji dokazivanja da je gra­
vitacija zapravo svojstvo materije, samo što njegovi motivi za to nisu
bili vezani uz kretanje Mjeseca. Newton ga je više zanimao kao alkemi­
čar. Jer, alkemija je zapravo bila fizika onoga vremena, i tada je izaziva­
la jednako udivljenje kakvo danas izazivaju priče o razbijanju atoma.
Javnost je željela znati što se događa na tom području i kakva su no­
va postignuća alkemičara, baš kao što i danas želi sve znati, primjeri­
ce, o kvark česticama ili crvotočini u svemiru.

Alkemija je uključivala miješanje triju supstanci - nečiste kovine
poput željeza, čiste poput olova ili žive i organske kiseline, a to je mi­
ješanje moglo potrajati mjesecima. Zatim bi se gotova smjesa polako
zagrijavala u tikvici, te otapala u kiselinu pod polariziranim svje­
tlom; otud i izvor Newtonova zanimanja za područja optike i spektra.
Otopina bi isparavala u postupku koji je trajao godinama, a njegov bi
završetak pokazao okultni znak, poznat jedino iniciranima.

Ovaj bi destilat zatim oksidirao pomoću kalijevog nitrata, čime bi
se dobio grubi oblik puščanog praha. Baviti se alkemijom bio je zločin
kažnjiv smrću, a opasnost od mogućih eksplozija ograničavala je broj
alkemičara koji su dospijevali do ovih završnih stupnjeva postupka.
Oni koji su preživjeli vlastite pokuse, hermetički bi zatvarali destilat
u posebno izrađen spremnik, pri čemu se čin njegova začepljivanja
obično u praksi nazivao "tijelom drevnog alkemijskog znanja" kao
"tradicijom hermetizma".

Sad bi se zapečaćeni spremnik zagrijavao, a kada bi se ohladio, pre­
ma izvješćima - u njemu bi se nalazio prah koji su nazivali Bijelim
kamenom. On se mogao koristiti za transmutaciju baznih metala u
srebro, dopuštajući alkemičarima da pune svoje ostave predmetima
od srebra, dobivenog od željeza. Primjenjujući svoja znanja i spoznaje
na skrivene tajne svemira, alkemičari su mogli Bijeli kamen potom
destilirati u Kamen mudraca, kojim su se onda bazni metali mogli
transmutirati u čisto zlato.

Charlesa Montagua je zanimao upravo Kamen mudraca, zbog te
svoje čuvene snage kojom je od metala proizvodio zlato. Znao je da
uspjeh osnutka banke ovisi o njezinoj sposobnosti da se odupre navali
na njezine rezerve. Bio je svjestan toga da bi ova sposobnost ovisila o
povjerenju koje bi ulagači imali, o sigurnosti koju bi osjećali znajući
da su njihovi polozi na sigurnom. Shvatio je i to, da je ovo povjerenje
u sigurnost banaka ovisilo jedino o percepciji javnosti, te da ulagači
nikada neće pohitati u banku ako im se čini da su njihovi polozi si­
gurni.

Zato se Montagu prihvatio posla, nastojeći iskoristiti posvuda pro­
šireno vjerovanje u alkemiju i njezine tvrdnje, da Kamen mudraca
može bazne metale pretvoriti u zlato; ovo mu je uvjerenje pomoglo
da osnuje Bank of England, iza čijih banknota ili papirnih novčanica
- koje su navodno predstavljale jednaku vrijednost u srebru na polo­
gu - nije stajalo baš ništa. Želio je i da mu Newton pomogne u tom
poslu; njegov mu je dobar glas alkemičara bio potreban, kako bi nova
banka barem naizgled djelovala kao da ima neograničene zalihe srebra
kao podlogu za svoj papirnati novac.

Montagueu nije toliko stalo do toga može li Newton doista pretva­
rati bazne metale u srebro i zlato, koliko do toga, da javnost povjeruje
u to da može. Prvi korak u snaženju tog uvjerenja bio je - promicati
novu Newtonovu teoriju o univerzalnoj gravitaciji, i to kao otkriće
dotad skrivanih tajni svemira, tajni koje su alkemičarima trebale da
bi proizveli Kamen mudraca.

Montague je postao predsjednikom Kraljevskog društva i koristio
njegov utjecaj da bi promicao djelo Principia, tako da se o Newtono-
vim idejama vezanim uz univerzalnu gravitaciju počelo raspredati
kako u znanstvenim krugovima, tako i po londonskim salonima.

1694. godine se uspio riješiti i vladavine torijevaca u Parlamentu, i to
u korist Williama Wigsa. To je odmah iskoristio da bi promaknuo
zakone potrebne za osnivanje i autorizaciju propisa vezanih uz Bank
of England. Prvi je zajam iz te banke u visini od 1.200.000 funti dobio
upravo kralj William (danas bi to iznosilo 120.000.000 funti ili goto­
vo 220.000.000 $); on je banci vratio obveznice, a ona ih pustila u
javni opticaj.

Ali, ni zlatarski ceh nije za to vrijeme mirovao. Odgovorio je za­
htjevom za donošenjem Zakona o kovanicama, tražeći da se stare ko­
vanice predaju i pretvaraju u novac po njihovoj nominalnoj vrijedno­
sti, a ne prema vrijednosti srebra koje u njima preostane nakon što su
se istrošile i izlizale. Engleska je kovanice uvela još 1662. godine, ali
je pritom propustila donijeti i odredbu o načinu povlačenja istrošenih
novčića.

Zakon na temelju kojega je tada osnovana Bank of England, davao
joj je ovlasti da obavlja sve novčane transakcije za Englesku. Kako je
prema njemu banka postala odgovorna i za povlačenje istrošenih
novčića iz opticaja, bila bi primorana isplatiti vrijednost svega dotad
postojećeg novca u zemlji po njegovoj nominalnoj vrijednosti.

Taj se veliki događaj trebao izvesti dana 1. veljače 1697. godine. U
ljeto 1695. Montagu je otkrio da se zlatarski ceh već priprema za taj
dan, posvuda otkupljuje istrošene novčiće, te za njih kupuje obveznice
banke. Shvatio je da, ukoliko bi oni nadzirali dovoljno veliku količinu
bankovnih obveznica, zahtijevali bi isplatu njihove pune vrijednosti
u čistom srebru; to bi svakako dovelo do opće panike i navale na ban­
ku, sa zahtjevom da se obveznice zamijene za čisto srebro, kojega ona
nije imala.

Montagu je zato odmah počeo širiti govorkanja o tome da će New-
tona postaviti za glavnog upravitelja kovnice novca. S majstorom al-
kemije na tom položaju, čovjekom koji je dokazao da poznaje najveće
tajne svemira, banka će svakako ostavljati dojam da raspolaže neogra­
ničenim količinama tekućega srebra. Ovo naoko bezgranično bogat­
stvo odagnat će strah javnosti od urušavanja bankarskog sustava, i
zaustaviti moguću navalu na zalihe banke.

No, ubrzo je ustanovio da je Thomas Neale već davno prije imeno­
van na položaj glavnog upravitelja kovnice, i to doživotno, te nema

namjeru odstupiti ni od svoga posla, a ni od ove počasti. Ostatak 1695.
godine pretvorio se za Montagua u pravu utrku s vremenom. Hoće li
uspjeti postaviti Newtona na tu funkciju prije no što zlatari krenu u
planiranu navalu na banku?

Montagu je odustao od zamisli da Newtona postavi za glavnog
upravitelja; umjesto toga, on je dotadašnjeg čuvara kovnice premje­
stio na carinske poslove i 19. ožujka 1696. Newtona proglasio novim
čuvarom kovnice; bilo je to u posljednji trenutak. Jer, zlatari su dotad
već prikupili oko 30.000 funti papirnatog novca (više od današnjih
500.000 $) i navalili na banku dana 4. svibnja.

Sir John Houblon, ondašnji gradonačelnik Londona, bio je jedan
od velikih dioničara prve engleske banke, a usto i njezin prvi guverner.
1994. godine Bank of England odala mu je počast, stavivši njegov lik
na novčanicu od pedeset funti. Tada se postavilo pitanje zbog čega
banka na ovaj način slavi posve nepoznata čovjeka, i to da bi proslavi­
la tri stotine godina svojega postojanja. To je bilo učinjeno zato, jer je
upravo Sir John bio onaj bankarski dužnosnik, koji se toga 4. svibnja
1696. godine našao okom u oko s bijesnim mnoštvom, što je sve gla­
snije zahtijevalo da se njihove papirnate obveznice zamijene za čisto
srebro.

Povijest nije zabilježila što je toga dana Sir John rekao ovoj srditoj
masi na stubama banke. Možemo samo pretpostaviti da je to moralo
imati neke veze s novim čovjekom na čelu kovnice, čiji je genij dospio
do Kamena mudraca i priskrbio mu poziv banke za ovu časnu dužnost;
jer, što bi inače nagnalo to uzrujano mnoštvo da se povuče i da nikada
više nakon toga dana ne postavi pitanje likvidnosti institucije zvane
Bank of England?

Neprijatelji Engleske nikada se više nisu usudili staviti pod znak
pitanja sposobnost zemlje da financira svoje ratove na svjetskoj po­
zornici.

Za banku, za koju se govorkalo da posjeduje Kamen mudraca, to je
na kraju ipak postalo nevažno čim je svijet shvatio da je bankarstvo
temeljeno na zlatnim rezervama, zapravo sustav za tiskanje novca
kojim se kupuju imperiji. Prihvaćanjem fleksibilnog bankarskog su­
stava u predvečerje Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države
iskoristile su sustav federalnih rezervi da bi financirale Drugi svjet-

ski rat, dosad najskuplji i navodno najuspješniji rat u povijesti čovje­
čanstva, o čemu bi se dalo dosta raspravljati.

Newton je ipak na kraju postao i glavnim upraviteljem kovnice
Bank of England, čim je Neale nakon nekoliko godina preminuo. Taj
novi posao dao mu je moć nad životom i smrću varalica i krivotvori­
telja. Obavljajući svoje zadaće s velikim žarom, uživao je i u osobnom
traganju za njima; odjenuo bi se u krpe i obilazio mračne barove, dok
su ga iz daljine pratili oružnici i obavljali uhićenja na licu mjesta. On
bi tada bio jedini sudac i porota krivcima, polako suzbijajući ove sku­
pine tako, da je krivotvorenje uspio smanjiti na četvrtinu - bila je to
praksa koju je Newton koristio i čitav ostatak života.

Montagu je zadržao nadzor nad Kraljevskim društvom sve dok
kraljica Anne nije privremeno zamaglila njegovu političku sreću. Za­
jedno sa svojim nasljednikom, Lordom Somersom, kojega je sam oda­
brao, predsjedavao je na svega četiri sjednice Društva tijekom osam
godina. Tada se u sve umiješao Newton, kojega su 1703. godine izab­
rali za predsjednika Društva - bio je to položaj na kojemu se nalazio
i u trenutku svoje smrti, četvrt stoljeća kasnije.

Tijekom tih godina predsjedanja Kraljevskim društvom, Newton
mu je znatno podigao ugled te ga pretvorio u neku vrstu arbitra i za
ono što jest bila, i što nije bila znanost. Baš kao što je Montagu svoje­
dobno promicao Newtonovu teoriju o univerzalnoj gravitaciji da bi
za Bank of England osigurao privid neoborivosti, tako je i Newton
godinama promicao Kraljevsko društvo kao jedini izvor svih znanja,
kako bi za britansku znanost osigurao isti takav dojam neoborivosti.

On je na tom putu institucionalizirao i svoje vlastite ideje kao sre­
dišnje za britansku znanost. No, kada bi se krenulo na praktičnu pri­
mjenu, Newtonova bi neoborivost ipak pokatkad padala. Tako se s
Leibnizom žestoko sukobio oko autorstva infinitezimalnog računa;
nakraju je sve bilo riješeno u Leibnizovu korist; njegov način obilježa­
vanja i metoda su se uvriježili te se rabe i danas.

Ipak, kada govorimo o carstvu ideja, Newtonova neoborivost osta­
je na snazi. Hooke je do smrti tvrdio da je prije Newtona došao do
otkrića o svjetlosti, koja je Newton iznio u svome djelu Principia, ali
- uzalud; Newton je sa skupinom svojih suradnika iz Kraljevskog
društva za njega bio presnažan protivnik. Išao je čak toliko daleko,

da bi na sjednicama Kraljevskog društva na ploči iscrtavao "obred­
no" žezlo, samo da bi Hookeu pokazao tko je tu glavni i tako naglasio
svoj autoritet. Očito, isto ono što ga je nagonilo da se i osobno upušta
u progon krivotvoritelja, nije ga zaobišlo ni kada bi se radilo o mogu­
ćim znanstvenim protivnicima.

Newton nije nikada uspio dokazati postojanje univerzalne gravita­
cije. Ni pokušaji njegovih intelektualnih nasljednika nisu bili bolje
sreće, posebno kada se otkrilo da orbite planeta prikazuju znatno ve­
će razlike i neslaganja od onih rezultata, koji bi se dobili kada bi se
koristila Newtonova metoda za orbitu Mjeseca.

Ovaj je njegov neuspjeh u dokazivanju svejedno ostao ugrađen u
samo srce suvremene znanosti. No, umjesto da se ova nikada doka­
zana hipoteza napusti, ta znanost i danas prihvaća Newtonovu univer­
zalnu gravitaciju kao dokazanu činjenicu. Koristi je da bi izračuna­
vala masu pojedinog planeta ili zvijezde, dakle - za činjenice koje se
nisu mogle i ne mogu neovisno provjeriti, a vjerojato nikad neće ni
biti pouzdano ispitane. Newtonove ideje o bijeloj svjetlosti koju sači­
njava niz boja, te da su ove boje zapravo specifični valovi raznih du­
žina koji se pojavljuju iz prizme opadajućim redoslijedom, jednako
su tako prijedlozi - poput mase i gravitacije - koje ni danas ne može­
mo provjeriti, baš kao ni u njegovo doba.

Britanski imperij, kojega je Newton pomagao stvoriti, urušio se u
dvadesetom stoljeću; no, njegove zamisli - koje je Montagu promi­
cao kao neoborive, kako bi učvrstio monetarni temelj tog imperija,
što je i sam Newton zločesto prigrlio, posebno kada se radilo o obraču­
nima sa znanstvenim "otpadnicima" koji bi posumnjali u njihovu
neoborivost - ostale su posvuda nazočne čak i bez dokaza, kao nevi­
dljivi, neupitni i, na kraju krajeva nepostojeći stupovi, na kojima po­
čiva cjelokupna znanstvena misao.

32. POGLAVLJE

Newton i Biblija

Što je veliki znanstvenik prorekao za 2060. godinu?

John Chambers

Dana 22. veljače 2003. godine na naslovnici londonskog lista Daily
Telegraph objavljeno je sljedeće: "Sir Isaac Newton, najveći britanski
znanstvenik, prorekao je da će smak svijeta biti za samo 57 godina!"

U članku je Telegraph ipak malo ublažio ovu strašnu izjavu - da je
Newton predvidio kraj svijeta za 2060. godinu - navodeći u četvrtom
odlomku i ovo: "Newton, koji je bio još i teolog i alkemičar, predvi­
dio je da će do Drugog dolaska Krista na Zemlji zavladati boleštine i
ratovi, te da će mu prethoditi tisuću godina carevanja svetaca, od ko­
jih će jedan biti i on sam."

No, šteta je već bila počinjena. U svega nekoliko dana ova je vijest
već obišla cijeli svijet i dospjela do svakog kutka Zemlje; veliku su joj
pozornost posvetili u novinama, na radio-postajama i po televizijskim
kućama, dok je na internetu izniknuo golemi broj novih stranica; bi­
lo je i mnogo ismijavanja, tako da bi se, primjerice, nacrtao golemi ob­
lak u obliku gljive uz koji je pisalo: "Zabava kakva nas čeka 2060.-te!"

Premda je javnost ovu godinu doživjela kao pravi šok, jer su ljudi
uglavnom malo znali o Newtonovom zanimanju za teološka pitanja,
to nije bila nikakva novost skupini učenjaka koji su već proučavali teo­
logiju Sir Isaaca Newtona. Jedan od njih, profesor Stephen D. Snobelen
sa sveučilišta King's College u Halifaxu, Nova Škotska, to je i spome­
nuo u razgovoru s novinarima Daily Telegrapha, objavljenom svega
devet dana prije no što je na britanskom BBC-ju osvanuo dokumenta­
rac pod nazivom Newton: mračni heretik. Kao jedan od savjetnika za
povijesne dokumentarne filmove BBC-ja, profesor Snobelen je nakrat­
ko i prikazan u filmu, dok lista i tumači rukopis u kojemu je Newton

spomenuo upravo 2060. godinu; taj se rukopis danas nalazi u Jeruza­
lemu, u Židovskoj nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Podatak o ovom eksplozivnom trenutku kraja svijeta u 2060.-toj
poznat je proučavateljima Newtonova djela još od ranih 1970.-tih
godina. Njegovi su znanstveni, teološki i alkemijski spisi ostali u kući
grofa od Portsmoutha (Newtonova nasljednika), i bili izvan pogleda
javnosti punih 250 godina, sve do 1936. godine. Tada je ekscentrični
židovski učenjak Abraham Shalom Ezekiel Yahuda na aukciji u Lon­
donu kupio najveću zbirku teoloških zapisa od aukcijske kuće Sothe­
by's. Yahuda ih je potom poklonio državi Izrael, no oni su tek 1967.
godine konačno i stigli do svog odredišta - do Židovske knjižnice u
Jeruzalemu. Pa i tada su ostali teško dostupni učenjacima, sve do 1991.
godine, otkada se na mikrofilmovima može vidjeti većina Newtono-
vih znanstvenih, upravnih, teoloških i alkemijskih rukopisa.

Sir Isaac Newton (1642. -1727.) bio je jedan od dvojice ili trojice
najutjecajnijih znanstvenika koji su ikada živjeli na ovom planetu.
Otkrio je tri zakona gibanja; iznio pojmove o masi, sili i univerzalnoj
gravitaciji; objasnio pravu narav svjetla. Osim toga, došao je - neovi­
sno o Gottfriedu Leibnizu - i do diferencijalnog računa.

Međutim, on je bio i jedan od najtemeljitijih izučavatelja teologije
i alkemije koje je svijet imao. Ovaj je veliki matematičar i znanstve­
nik vjerovao da je Riječ Božja zapisana ne samo u Bibliji, već i u svije­
tu prirode, i sam je učinio mnogo na otkrivanju obaju ovih svjetova.
Uronio je u dubine starih biblijskih, kao i drugih istaknutih zapisa i
klasičnih tekstova, posve uvjeren u to da su i drevni učenjaci otkrili
iste one zakonitosti svemira koje je otkrio i sam. Razrađujući ih u tri
dijela svoje Principia mathematica, on je u suvremenu odjeću odije­
vao one istine, koje su veliki mislioci znali još od početaka vremena,
istine koje su nazivali prisca sapientia ili prvobitnom mudrošću.

Newtonova spoznaja, otkrivena tek tri stoljeća nakon prvog objav­
ljivanja Principia - da će kraj svijeta, ili točnije - njegov prijelaz u jed­
no bitno drukčije stanje - doći 2060. godine, bio je objava predodređe­
na da u 2003. godini probudi strastveno zanimanje za ovu temu, kao
i strah. Te 2003. godine su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Irak
(zemlju drevnoga Babilona), nastojeći razoriti međunarodno osinje
gnijezdo radikalnog muslimanskog terorizma. Bila je to godina u ko-

joj su Sjeverna Koreja, Indija i Pakistan okončale svoj rad na najrazor­
nijem oružju današnjice. U toj je godini kuga nalik biblijskoj pošasti,
zvana AIDS, nastavila desetkovati svijet; a kada je niotkud izbila epide­
mija SARS-a, kao da nam je svima dala gorak okus onog apokaliptič-
kog prokletstva što tek treba doći.

No, kao vrhunac svega, 2060. godina opasno je blizu 2012. godini,
koja će prema mnogim drevnim i suvremenim prorocima čovječan­
stvu donijeti konačni i svjetski holokaust. Dokumentarni film History
Channela iz 2002. godine o "šifriranoj Bibliji", pogrešno je Newtona
nazvao ranim istraživačem strašne šifre, pristupačne jedino računa­
lima, šifre koju je Michael Drosnin obradio u svojim knjigama Biblij­
ski kod i Biblijski kod II (iz 1997. i 2003. godine).

Naime, Newton nije vjerovao da su Božje proročanske riječi skri­
vene u vječno dinamičnim podtekstovima, ispod onih doslovnih bi­
blijskih tekstova. On je bio duboko religiozan čovjek, pobožni član
Engleske crkve čak i kad je u potaji prihvatio Arijevu herezu iz četvr­
tog stoljeća, koja je tvrdila da je doktrina o Svetom Trojstvu (to jest,
da su Bog, Duh Sveti i Krist - jedno) sotonska krivotvorina, što su je
nametnuli rani crkveni oci. Newton je vjerovao da - iako i Krist i Duh
Sveti imaju obilježja božanskosti - samo Bog jest Bog.

Znanstvenik je do ovog uvjerenja došao kroz temeljito proučavanje
drevnih, a i drugih njemu dostupnih tekstova. Vjerovao je da je Bibli­
ja izraz istinske Božje riječi, ali i da postoje mnoge različite i krivotvo­
rene verzije Biblije. Zato je samome sebi kroz život zadao zadaću:
podrobno i strogo ispitivati biblijske tekstove, da bi otkrio što je to
Bog doista rekao.

Pritom se prema ovom poslu odnosio baš poput suvremenih znan­
stvenika i učenjaka; prvo je prikupio sve postojeće primjerke raznih
verzija tekstova do kojih je mogao doći na latinskom, grčkom i hebrej -
skom jeziku; najviše su ga zanimale Knjiga o Danielu i Otkrivenje, pa
je ova dva teksta podvrgnuo podrobnoj lingvističkoj analizi. Iz njih
je želio izvući pravo značenje tih riječi. Newtonova su tumačenja is­
pala nimalo fantastična, pa čak ni mistička; on je nastojao pročistiti
riječi onih proroka, koji su mu se činili isuviše obuzeti žarom divljih
emocija, poput Ezekiela. Tako je, primjerice, njegovo tumačenje pro­
vokativne riječi Zvijer u Knjizi Otkrivenja, nakon pomne jezične ana-

liže glasilo jednostavno - "skupine ljudi ili organizacija" (najvjerojat­
nije iz raznih crkvi).

U svojoj knjizi Isaac Newton, krivovjernik, profesor Snobelen piše
da za Newtona "sveta proročanstva" u tekstovima nisu bila ništa dru­
go doli "opis povijesti o stvarima koje tek trebaju doći", te da je su­
štinsko za Newtonova tumačenja ovih iznimno simboličkih tekstova
bilo njegovo vjerovanje, da proročka razdoblja od 1260, 1290, 1335 i
2300 dana zapravo predstavljaju 1260, 1290, 1335 i 2300 godina, pri
čemu je kao načelo koristio "dan za godinu".

Kako je Newton došao do tog neobičnog uvjerenja? U poglavlju
Uzdizanje Atlantide profesor Snobelen piše: "(Newton je...) slijedio
tradiciju Josepha Medea, polimatematičara s Cambridgea, koji je
imao proročke i eksegetske sposobnosti, a preminuo je 1638. godine.
No, načelo "dan za godinu" temelji se na drugim biblijskim tekstovima,
poput: (Brojevi 14, 34): 'Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju
- dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu - ispaštavajte svoje opači­
ne četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti...' ili riječi pro­
roka Ezekiela (Eze 4:6): 'A kad to završiš, četrdeset ćeš dana ležati na
desnoj strani da nosiš grijeh doma Judina; dajem ti po dan za svaku
godinu.'"

Profesor Snobelen ovako objašnjava proročka razdoblja: "Razdo­
blje od 1260 dana pojavljuje se u Danielu 7:25 ('na jedno vrijeme, i dva
vremena, i polovinu vremena što znači 'na godinu, dvije godine i po­
lovinu godine'), Danielu 12:7 (isto kao i već rečeno), Otkrivenju 11:3
(1260 dana), Otkrivenju 12:6 (1260 dana) i Otkrivenju 13:5 (42 mje­
seca). Razdoblje od 1290 dana pojavljuje se u Danielu 12:11. Razdo­
blje od 1335 dana nalazimo u Danielu 12:12, a od 2300 dana u Danie­
lu 8:14."

Za Newtona su ova razdoblja - a posebice ono od 1260 godina -
predstavljali vrijeme, kroz koje će iskvarena Crkva (pod kojom je
podrazumijevao onu što vjeruje u Sveto Trojstvo, dakle - uglavnom
katolike) polako propadati; to jest, bit će to vrijeme njezine "aposta-
zije" ili napuštanja istinskih, pravih vjerovanja. Problem je bilo utvrđi­
vanje početnog vremena, od kojega treba započeti s računanjem raz­
doblja apostazije. Tom početnom datumu treba dodati 1260 godina,
pa će se doći do godine u kojoj će se ta Crkva konačno urušiti; to će

njezino razaranje izazvati strahovite ratove i boleštine, nakon čega će
Drugi dolazak Krista odvesti čovječanstvo u Novo tisućljeće.

Newton je iskušavao računanje s mnogim početnim datumima,
sve dok se konačno već prije kraja života nije odlučio za godinu kada
je papinska Crkva jednom zauvijek okupila sve snage svojega vreme­
na. Kao godinu tog "službenog institucionalizirani a Crkve, kao impe­
rijalne i početka vladavine pape i njegove nadmoći", uzeo je 800. po.
Kr., to jest godinu, u kojoj je "papa Lav III okrunio Karla Velikog za
prvoga cara čitavoga Zapada." Dodajući toj godini 1260 godina, stiže­
mo do 2060. godine u kojoj će "Babilon pasti", apostolska Crkva se
urušiti i Krist se iznova vratiti na Zemlju da bi osnovao globalno ti­
sućljetno Božje kraljevstvo.

Na stranici 144 djela Opservacije (ili Opažanja), objavljenog 1733.
godine), Newton citira Daniela 7:26-27 kao dokaz: "Tada će sjesti Sud,
vlast mu oduzeti, razoriti, sasvim uništiti. A kraljevstvo, vlast i veli­
čanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega. Kra­
ljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokora­
vati se njemu."

Profesor iz Halifaxa brzo nastavlja, da Newton nije vjerovao kako
će se postojanje svijeta uistinu okončati 2060. godine. Ne, to će za­
pravo biti jedan posve novi početak. "Prije Drugog dolaska Krista,
Židovi će se vratiti u Izrael u skladu s proročanstvima iz Biblije," kaže
on. "Ondje će iznova izgraditi svoj Hram, a nešto ranije, prije Kristo­
vog povratka, doći će do velike bitke kod Armagedona, gdje će mnogi
narodi napasti Izrael (Gog iz Magoga iz Ezekielova proročanstva)."
Tada će se u sve uključiti Krist i njegovi sveci, da bi diljem svijeta os­
novali tisućljetno Kraljevstvo Božje. Bit će to vrijeme mira i napretka;
u Opservacijama Newton citira proroka Miheja 4:3: "(Narod će...)
Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove" i
"narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati."

Jedan od aspekata Newtonovog izračuna koji najviše zadivljuje,
vezan uz 2060. godinu, činjenica je - koliko je daleko u budućnost
smjestio "smak svijeta". Samo je mali broj proroka i vizionara odredio
upravo dvadeset i prvo stoljeće kao doba u kojemu će doći do njega,
a medu njima se našao i Sir Isaac Newton, dok je većina njih smješta­
la kraj svijeta unutar svojega životnog ciklusa ili nešto iza njega. Jo-

seph Mede, koji je početak odbrojavanja do Sudnjega dana smjestio
u 476. po. Kr. - u doba pada Rimskoga carstva - zaključio je da će on
stići 1736. godine; William Lloyd, biskup od Worcestera, osobno je
1712. godine objavio kraljici Anne da će nebeski plamenovi progu­
tati Vatikan 1716. godine, a Newtonov učenik proročkih sposobnosti
William Whiston izračunao je, da će 1260 godina dugačko razdoblje
biti okončano 1736. godine, dok će 1766. godine započeti Tisućljeće.

Vrijeme do kojega je Newton došao - sredina XXI stoljeća, on
može zahvaliti odabiru početne godine za računanje, to jest doba u
kojemu je Rimokatolička Crkva postigla potpunu hegemoniju nad
svjetovnim vladarima - odnosno 800.-toj. No, možemo se upitati:
nije li možda Newton znao i više negoli je napisao? Je li jedan od naj­
većih mislilaca svih vremena i čovjek koji je pročitao više drevnih spisa
od bilo koga prije i poslije njega - znao nešto, što nitko drugi nije
znao?

Profesor Snobelen se pita ne bi li Newton, koji je mrzio kvazi pro­
ročka utvrđivanja datuma, doslovce pobjesnio kada bi znao kako je
sada već čitav svijet čuo za njegovu 2060. godinu. Ili bi možda "bio
jednostavno zadovoljan time što je sada, kada se približavamo vreme­
nima u kojima će se propovijedati pravo Evanđelje, došlo vrijeme da
se propovijeda otvoreno?" Profesor iz Halifaxa zaključuje: "Morat
ćemo pričekati do 2060. godine da bismo ga mogli priupitati."

33. POGLAVLJE

Neobičan život
G. I. Gurdjieffa

Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom,
njegov se utjecaj ne može zanemariti

John Chambers

Film Petera Brooksa Susreti s iznimnim ljudima iz 1979. godine osta­
je zadivljujući uvod u život ruskog tragača i učitelja ezoteričkih istina
G. I. Gurdjieffa (1866.? - 1949.), koji je podučavao uzdizanje do Če­
tvrtog puta više svijesti - i to metodama koje su bile briljantne,
okrutne i iznimno kontroverzne. Gurdjieff se rodio u u armenskom
gradu Alexandropolu. Film je utemeljen na njegovoj autobiografiji, a
snimao se u Afganistanu; početna scena prikazuje stjenovitu dolinu
u kojoj se okupilo mnoštvo ljudi da bi nazočilo neuobičajenom glaz­
benom natjecanju. Glazbenici, od kojih neki sviraju i na vrlo starim
glazbalima, natječu se u dobivanju zvuka koji će izazvati odaziv okol­
nih planina - možda jeku, a možda čak i obrušavanje kakve kamene
gromade. Na kraju to od stjenovitih vrhunaca postiže običan ljudski
glas, jedan jedini glas koji dobiva odziv jeke iz planina. Natjecanje je
završeno, ali život Gurdjieffa, koji mu je kao dječak nazočio, tek za­
počinje pjevanjem njegove egzotične pjesme o Četvrtom putu za otku­
pljenje čovječanstva.

Dječak se vraća u svoj dom i svome neobičnom odnosu s ocem,
astrokhom, čovjekom od one vrste epskih bardova koja polako nestaje.
I dok se film odvija dalje, vidimo starca kako spartanski odgaja svoga
dječaka - s hladnim tuševima, zmijama što mu ih ubacuje u postelju
ili gura u ruke, i prenosi mu čudnovata znanja. Gurdjieff ga pita:
"Ima li života nakon smrti?", a otac mu odgovara: "Samo za nekolicinu,