Douglas Kenyon Zabranjena religija

je zapanjujuće što je taj drevni grad opet postao središtem religijske
evolucije, paradigmatski pomak kojega je predvidio još prorok Izaija.
Također, on misli da nije nimalo slučajno što se nakon 2000 godina po­
stojanja u tami, iznenada pobudilo međunarodno zanimanje za Jako­
va Pravednog, kratko nakon strašnog 11. rujna 2001., i to zahvaljujući
otkriću njegove kosturnice baš početkom 2002. godine. "Upravo on
bi mogao biti onaj lik koji bi bio u stanju donijeti mir na Bliski Istok,
te iznova ujediniti razjedinjenu Abrahamovu obitelj," misli Bütz.
"Upravo u Jakovu vidim mogući most što se proteže iznad vrlo nemir­
nih voda. Jakov je vjerovao u stara hebrejska proročanstva i proroke,
te da će jednoga dana svi ljudi, svi narodi svijeta štovati Jednoga i Je­
dinoga Boga Izraelovog, da će se ujediniti kroz Isusa kao Mesiju. Kao
da nas baš kroz Jakova, Isusova brata, Bog doziva na zajednički džihad
- na svetu bitku, koja bi Njegovoj tako rascjepkanoj i izranjenoj obite­
lji trebala donijeti konačno pomirenje i izliječenje."

Bütz naučava da su na uspon islama jako utjecale postojeće židov­
ske i kršćanske sljedbe poput Ebionita, koji su za sebe tvrdili da su
potomci prvih i izvornih apostola, a preživjeli su u sjeveroistočnim
područjima arapskog poluotoka, na kojima je živio i djelovao prorok
Muhamed. "U ono je vrijeme Sirija bila veliko središte židovskih kr­
šćana," napominje. "Vjerovali su da je Isus bio obećani Mesija, poto­
mak kralja Davida, ali ne i da je bio Sin Božji - baš kao što su vjero­
vali i tamošnji Muslimani. U Kur'anu postoje mnoga učenja i zapisi
o Isusu. Muslimani vjeruju da je On bio posljednji Božji prorok, koje­
ga je Bog poslao prije no što je progovorio Muhamedu. Oni ne vjeru­
ju u Sveto Trojstvo i utjelovljenje ili inkarnaciju, kao što u to nije vjero­
vao ni Jakov."

Velečasni Bütz kaže da je kroz svoju teologiju i kroz ono za što
tvrdi da je apsolutno istinito naučio biti smjeran, "jer sam u životu
prošao kroz tolike teološke promjene - od uobičajenog tipa kršćani­
na do uvjerenog ateiste, da bih se zatim opet vratio na svoju očara-
nost kršćanstvom. Kad sam se preobratio i vratio korijenima, krenuo
sam s vrlo fundamentalističkim kršćanstvom. Nasreću, pohađao
sam ono liberalnije sjemenište koje mi je pomoglo da polako proši­
rim svoje spoznaje. Zato sam vrlo tolerantan prema različitim pogle­
dima na istu stvar. Isus je moj Gospodin i Spasitelj, ali vjerujem da

nam je Bog osigurao mnoge putove do svoje planine, i vjerujem da
je Bog svoje otkrivenje osigurao svim kulturama što su postojale i
postoje na Zemlji u različitim vremenima u povijesti svijeta. Vjeru­
jem da je upravo On poslao svoje proroke Hindusima i Muslimani­
ma. Istinu nalazim u svim religijama i zato sam postao proučavatelj
svih tih religija."

U svojim mlađim danima Bütz je pripadao nekim rock-bandovi-
ma; i danas se rado pridružuje svojoj supruzi Katherine, sinu Davidu
i kćeri Rachael na tradicionalnom godišnjem koncertu pod nazivom
"Rocking out", i to - za bubnjevima. Uz veliku ljubav prema čitanju,
pisanju i istraživanju, on uživa i u ribarenju, izletima u prirodu te u
igranju šaha. Njegovo zanimanje za znanost okrunjeno je i diplomom
za prirodne znanosti, ali mu ova tek dobro dođe prilikom oblikovanja
njegova teološkog nauka, jer je njegova najdublja strast ipak usmjere­
na k Nebu. Bütz se amaterski bavi i astronomijom, pa kaže kako oboža­
va "tijekom jasne noći usmjeriti svoje teleskope prema Božjem svemi­
ru i zagledati u njega - jer, to je za mene najveće zamislivo duhovno
iskustvo."

I dok ga je oduševila knjiga Dana Browna Da Vincijev kod, Bütz
ima dosta problema s filmom Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova.
"Moji me župljani i studenti ne­
prestano ispituju o tome, ali -
osim pretjerano iznijete i prikaza­
ne okrutnosti i užasa, smeta mi
još i to, da nije baš sve utemeljeno
na činjenicama. Gibson je priznao
da je svoj film radio prema djelu
rimokatoličke opatice Anne Cat­
herine Emmerich iz devetnaestog
stoljeća, koja je tvrdila da doživlja­
va vizije s prizorima Kristova ra­
speća. A sam Gibson je ultra - orto­
doksni rimokatolik, uz kojega bi
čak i novoizabrani Papa mogao
proći kao - liberal!", tvrdi Bütz, Slika 4.1: Svećenik, profesor i autor
prisjećajući se kako je u jednom Jeffrey Bütz

razgovoru s novinarima Gibson rekao, da se svakodnevno u sebi bori
s činjenicom kako se jednoga dana na Nebu neće naći uz svoju supru­
gu, budući da je ona pripadnica Episkopalne, a ne Rimokatoličke
Crkve.

Radeći na svojoj drugoj knjizi izazovnoga naziva Podzemno struja­
nje, koja govori o Isusovoj krvnoj lozi, Bütz naglašava da je pronašao
dovoljno dokaza o postojanju potomaka Isusove obitelji. Iako nagađa
da je Isus vjerojatno bio oženjen, on ne zastupa, ali niti ne osporava
mogućnost da su Isus i Njegova supruga imali djece. "Ovi su potom­
ci najvjerojatnije Njegovi nećaci i nećakinje, ali možda ipak i djeca, i
unuci," kaže. "Bavim se i istraživanjima vezanim uz izvornu Jeruza­
lemsku Crkvu - takozvanim heretičkim sljedbama kakve su bile Nazare-
ni, Ebioniti i Elkezaiti; jer, sve su se one, iako proganjane kao manjina,
održale po Siriji i Arabiji, tako da su svakako utjecale kako na Muha­
meda, tako i na uspon islama, vitezova templara i slobodne zidare ili
masoneriju."

U međuvremenu, nada se da će njegova prva knjiga dovesti do
novog procjenjivanja i poštovanja Jakova Pravednog, za kojega tvrdi
da je bio izblijeđen, prikrivan i potiskivan. "On je povijesni lik koji je
pretrpio više nepravdi od bilo koga drugog. Većina kršćana danas
niti ne zna da je postojao, naročito ne kao Isusov brat i nasljednik.
Kada se jednom spozna uloga Jakovljeva, ili Isusovo židovstvo, poja­
vit će se i više razumijevanja između kršćana, Židova i muslimana."

A to bi uistinu bilo više nego dobro.

5. POGLAVLJE

Širenje evanđelja boginje

Zahvaljujući Da Vincijevom kodu, Margaret Starbird
se priklonila stavu mnogih diljem svijeta

Cynthia Logan

Čim je Da Vincijev kod počeo osvajati prva mjesta na popisima pro­
danih knjiga po knjižarama širom svijeta, autor Dan Brown posegnuo
je za telefonom i nazvao Margaret Starbird. Htio joj je odati prizna­
nje za onaj prvi koncept knjige, do kojega je došao upravo zahvalju­
jući njezinom radu: ideji, da su Isus Krist i Marija Magdalena bili
supružnici. Jer, gospođa Starbird je napisala knjige Žena s posudom
od alabastern i Boginja u evanđeljima, koje su njemu bile poticaj za
vlastita istraživanja, što su se potom prelila u knjigu i napeti filmski
triler.

S druge strane, Starbirdova je svoje nadahnuće pronašla u knjizi
Sveta krv, sveti gral, u kojoj se kao premisa pojavila ne samo misao da
je Krist bio oženjen, već i da su njegova supruga i loza preživjeli u
Zapadnoj Europi - nešto, što je gospođu Starbird kao uvjerenu rimo-
katolkinju i studenticu teološkog fakulteta Vanderbilt Divinity - du­
boko uznemirilo. Nije se mogla primorati čak ni na kupovinu te knji­
ge; posudila ju je na kraju u knjižnici i ostala užasnutom zbog onoga
što je pročitala već i na stražnjoj korici. U jednom je razgovoru s
novinarima to iskustvo opisala ovako: "Gotovo sam je bacila iz ruku,
željela sam istrčati iz zgrade." Tako govori o svome prvom susretu s
hipotezom, za koju je znala da će temeljito uzdrmati sam sukus njezi­
na vjerovanja. "Nisam bila toliko užasnuta zbog same zamisli, prije
bih rekla da sam njome bila - potresena." No, vodili su je otvorenost
uma i želja za spoznavanjem istine. Morala je samoj sebi priznati da
je teorija izazovna, te da su dokazi prikupljeni za nju snažno ukaziva-

li na to, kako su to ortodoksna katolička hijerarhija i inkvizicija sto­
ljećima bezobzirno potiskivale istinu.

Uz potporu svoje molitvene skupine započela je s onim što se pre­
tvorilo u sedmogodišnje putovanje raskrinkavanja ovakve jedne bo­
gohulne zamisli; ono ju je odvelo u istraživanje povijesti, simbolizma,
srednjevjekovne umjetnosti, slobodnog zidarstva, mitologije, psiholo-
gije i Biblije. Rezultat je bila radikalna promjena njezine osobne vjere
i objavljivanje prve knjige. "Bio je to i dugačak, i težak rad," prisjeća
se. "Ponekad sam pomišljala da će me stubokom izmijeniti. Doktrine
u koje sam vjerovala morale su biti istrgnute zajedno s korijenom...
a i cjelokupni okvir mojega djetinjstva trebao se rastaviti na dijelove,
da bi se u samim njegovim temeljima otkrila opasna pogreška. A za­
tim, kada je to napuknuće bilo zapečaćeno, opet je trebalo oprezno
izgraditi sustav vjerovanja."

No, čak i kao nekadašnja studentica komparativne književnosti
na sveučilištu Maryland, SAD, te na sveučilištu Christian Albrechts
Universität u njemačkom gradu Kielu, Starbirdova nije nikada namje­
ravala sama napisati ikakvu knjigu: "Ovo sam počela istraživati zato,
jer sam strastveno željela bolje upoznati Krista." Bez ikakvih veza s
izdavaštvom, nije očekivala ni da će joj itko htjeti objaviti knjigu, pa
se počela raspitivati o uvjetima izdavaštva u vlastitoj nakladi. No,
savjetovali su joj ipak da prvo svoj rukopis - s omotnicom i poštari­
nom plaćenom za povrat - pošalje na adresu nekoga od izdavača, što
je i učinila. Dva mjeseca kasnije, primila je obavijest da će se njezina
knjiga naći među dvanaest odabranih - od ukupno 7.000 rukopisa
- koje namjeravaju objaviti te godine. Uzbuđeno je čitala dopis izda­
vača: "Vaša je knjiga ona za kojom smo godinama tragali diljem svije­
ta!" I tako je danas Ženu s posudom od alabastera moguće nabaviti na
dvanaest svjetskih jezika, pa ne treba ni spominjati da je postala jed­
nom od vodećih knjiga među djelima s ovom tematikom.

Teorija gospođe Starbird o Magdaleni oslanja se na dva osnovna
"stupa": na drevnu znanost zvanoj gematrija (grčko i hebrejsko tuma­
čenje brojeva sadržanih unutar slova abecede), te na još drevnije mi­
tove, što sežu sve do kultura matrijarhata u doba neolita. Pritom se
naročito pozabavila mitom o "Mladoženji/Kralju", kojega su prvo
pomazali najviši svećenici Božice, sjedinili ga s njom u bračnom sa-

vezu, a potom ga mučili, ubili i "rasijali" poljima, kako bi osigurali da
će žetveni urodi biti dobri, a narod živjeti u izobilju. (Ovaj se običaj
izvodio u nekim kulturama doista, i fizički, dok su u drugima Kralja
žrtvovali samo simbolički).

Starbirdova bilježi dab je ovaj obred, između ostaloga, bio i dio kul­
ture Sumerana i Babilonaca te u Kanaanu. U mnogim postojećim
verzijama pripovijesti par se iznova susreće u vrtu. U grčkoj se mitolo­
giji taj običaj nazivao heiros gamos ili Sveti Brak. Budući da se Izrael
- nakon osvajačkih pohoda Aleksandra Velikog - nalazio izložen
grčkom utjecaju još gotovo tri stotine godina, logično je da su Hebre-
ji znali za ovaj običaj. "Njegov bi mitološki sadržaj vrlo dobro shvatila
helenizirana zajednica kršćana, koja je slušala propovijedi iz evanđelja
po raznim gradovima Rimskoga carstva, a posebno ondje, gdje još
nije do kraja izumro kult boginje ljubavi, koji se održao sve do petog
stoljeća," piše gospođa Starbird, uvjerena kako je prikupila dovoljno
dokaza o tome da je upravo Marija Magdalena pomazala Isusa uljem
od narda u okviru njihova vlastitog svadbenog obreda, te da su ovo
pomazanje kao takvo priznali svi nazočni.

"U to doba je bilo nezamislivo da bi žena - bilo koja žena - u jav­
nosti dodirnula židovskog muškarca, ali gotovo ni nema naznaka o
tome da su Isusovi prijatelji bili zaprepašteni ovim činom," bilježi
ona. Naglašava da je hebrejski zapis "Pjesma nad pjesmama", u Kri­
stovo doba iznimno omiljen i poznat širom Palestine, zapravo svad­
bena pjesma o Pastiru/Kralju i njegovoj Zaručnici, te da se istovjetni
stihovi mogu pronaći u liturgijskoj poemi iz kulta egipatske božice
Izide. Starbirdova nalazi i druge sličnosti, pa tvrdi da bi se kod spomi­
njanja Isusa u smislu Mladoženje iz mitova o plodnosti, moglo raditi
"o radovima heleniziranih autora evanđelja" (iako nitko od njih nije
doista i poznavao Krista!), ali misli kako je čak i znatno vjerojatnije
da je takve primisli izazivala sama Isusova pojava. Naime, u hebrej­
skoj su tradiciji propovjednici i proroci Jahvu nazivali nebeskim Mla­
doženjom cijele zajednice, a kralja Izraela njegovim vjernim sinom,
pomazanim Mesijom - sve odreda izrazima, koji se mogu pronaći i
u mitologijama Sumerana i Kanaanaca.

To je onda dovelo do pitanja: je li Isus uopće bio stvarna osoba ili
tek mitološko biće? "Osobno mislim da je osoba imenom Isus ili Je-

shua stvarno živjela u prvom stoljeću, te da je doista utjelovila mit,"

kaže gospođa Starbird. "Ljudi su to prepoznali i priznali ga kao Me­

siju. Mislim da je Krist došao kako bi utjelovio ovaj mit, ali mislim i

da su On i Marija Magdalena zajednički utjelovili mit o svetom zdru-

ženju."

Ovo i jest srž njezine poruke - da su Isus i Marija Magdalena bili

predstavnici objedinjenog muškog i ženskog načela, staroga koliko

je star i svemir. Ona objašnjava trokute za "vatru" (njegov piramidalni

oblik s vrškom okrenutim gore) i "vodu" (vršak prema dolje) kao

simbole ovih načela, naglašavajući da heksagram koji nastaje njihovim

objedinjavanjem daje "zvijezdu združenja". Zanimljivo je što je ovaj

znak bio opći, univerzalni simbol zajedništva još od prapovijesnih

vremena, tako da se javlja i u istočnjačkoj, indijskoj tradiciji - kada

se Shiva i Shakti zagrle, u Platonovoj teoriji o harmoničnom spajanju

suprotnosti, u Salomonovom pečatu, u unutrašnjosti Kovčega saveza,

a i u velikom pečatu Sjedinjenih Američkih Država, budući da su ga

očevi i osnivači države smjestili zajedno s trinaest zvijezdica, što su

predstavljale prve američke kolonije.

Gospođa Starbird je bila prva koja je priznala da se njezina teorija

ne može provjeriti (jer, "sve što imam, to je slučaj prepun upitnih do­

kaza"), ali je unatoč tome uzrujavaju

kršćanski fundamentalistički pisci,

koji njezinu teoriju odbacuju samo

zbog toga, jer ispred njezina imena

ne stoji nikakva titula. Ipak, misli ove

smirene žene što govori tihim glasom,

mogu biti iznenađujuće moćne i sna­

žne. Tako ona, primjerice, kaže da

"fudamentalistički nastrojeni rimo­

katolički kršćanski klerici i apologeti

nastoje za svoju Crkvu usmjeravati

baš sve, iako samo slijede tradicije koje

su naučili, te uzdižu i drže se jedni za

Slika 5.1: Margaret Starbird, is­ druge što bolje mogu."
traživačica i predlagateljica Evan­ "Jedna od stvari koje mi najviše
đelja boginje.
smetaju u buri što se uzdigla oko Da

Vincijevog koda bila bi, što se toliko mnogo ljudi uključilo u nastoja­
nje da ga se raskrinka, a da se pritom nisu vratili unazad i pogledali
moje radove. To me ljuti, jer ja imam svoj doktorat, premda ne na
ovim temama. Radila sam u Marylandu, otkud je moj suprug (čovjek,
koji je sam odabrao njezino prezime u skladu s "New Age" filozo­
fijom, inače umirovljeni vojni inženjer) dobio premještaj u Sjevernu
Karolinu. Udala sam se za njega i odgojila pet fakultetski obrazovanih
mladih ljudi. Da, tada sam doista žrtvovala svoj doktorat za obitelj, i
zbog toga me danas otpisuju - ne žele čak ni pogledati dokaze koje
iznosim. Ja ne mogu dokazati da su tvrdnje vezane uz "herezu o Gra­
lu" istinite. Ne mogu čak dokazati ni to da je žena koja je pomazala
Isusa doista bila Marija Magdalena. Ali, zato mogu dokazati da su sve
ovo načela jedne hereze, koja je bila široko rasprostranjena i u Sred­
njem vijeku, da se njezini ostaci mogu pronaći u brojnim umjetnič­
kim i književnim djelima, da ju je strahovito napadala hijerarhija
Rimske Crkve, te da se održala na životu sve do danas, unatoč nezami­
slivom progonu."

Ova takozvana hereza ima brojne varijacije, od gnostika do patare­
na i Rosenkreuzera. Međutim, njezin središnji stav - da Marija Mag­
dalena nije bila nikakva razvratnica (pri čemu gospođa Starbird na­
glašava važnost zadnjega slova "e" u njezinu imenu, slijedeći izvornu
grčku gematriju i kategorički odvajajući Magdalenu od grada imenom
Magdala), već Zaručnica Kristova i utjelovljenje svetoga Grala, stolje­
ćima je na sebe privlačila bijes katoličke ortodoksije. Starbirdova nije
mogla odoljeti usporedbi: "Baš sam nedavno iznova gledala film Kum
i pomislila kako je mafija zapravo ustrojena po uzoru na Vatikan, sve
u stilu: 'Trebamo zaštititi jedni druge po svaku cijenu i riješiti se svako­
ga tko je protiv nas.' Mi nikada nećemo moći dokazati bilo što protiv
Vatikana, jer oni naprosto ne dopuštaju da bilo tko priđe njihovoj
pismohrani. Štite svoju moć... to je ono, što muško načelo i čini. Poput
ljudi iz Enrona. Kada ćemo ih konačno vidjeti u zatvorima? Da, Marta
Stewart jest zatvorena, ali ne i oni momci."

Sve je ovo izgovorila bez srdžbe - naprosto zato, jer posvuda oko
sebe vidi dokaze o izgubljenom "ženskom načelu". "Pa i sada se to
neuravnoteženo 'muško načelo' poigrava i ondje, u pustinji, načelo
što je obavilo cjelokupnu psihologiju zapadnjačke civilizacije. Budu-

ći da imamo toliku silnu moć u svojim rukama, nastojimo je silom
nametnuti i svima ostalima u svijetu." Gospođa Starbird osjeća da je
jedini izlaz, kroz koji bi naš planet mogao ozdraviti - zahtjev za obno­
vom prognanog ženskog načela: "Mi više ne možemo niti čuti glasove
žena i djece, jer smo ih posve otpisali i izbacili iz naše priče."

Ona opisuje model obitelji kakvu danas nudi ortodoksna Crkva:
patrijarhalno nastrojenog oca, koji se rastavlja od nevine majke budu­
ćega vječitoga neženje. Iznenađena je time što se, uza sve burne ra­
sprave o tome je li Da Vincijev kod stvarnost ili mašta, u slučaju njezi­
ne knjige pozornost rijetko usmjerava na dijete, za koje se kaže da ga
je Magdalena rodila - kćerku imenom Sara Kali. "Od svih točaka
moje knjige, ova je najnesigurnija, a baš nitko se ne bavi njome," smi­
je se gospoda Starbird. "Nema dokaza o krvnoj povezanosti i lozi, pa
mislim da Bog nije ni želio da se to postavlja kao pitanje. Ljudi Sred­
njega vijeka držali su se obećanja o Davidovoj kraljevskoj lozi, no kroz
to se mračno doba nitko nije doista bavio genealogijom; oni jednostav­
no nemaju takvu dokumentaciju." Osim toga, složila se s Brownom
u jednome: poruka svega treba biti Sveti Brak, a ne to, da elita kraljev­
ske krvi juri uokolo govoreći: "Ja sam Taj". Ona se također pita nije li
i jurnjava za povijesnim činjenicama zapravo gubitak vremena, kada
je pravo pitanje - kako mi to danas živimo svoje živote. "Zamisao je
bila u tome da se zavoli sama suština evanđelja u služenju drugima,"
naglašava.

Gospođa Starbird može biti savršeni glas za izricanje onoga, što već
stoljećima poručuju mnoge feminističke snage: "Ako ovo može kupiti
netko toliko konzervativan koliko sam ja, onda može baš svatko."
Njezini stavovi oko ženskoga načela podržavaju onu paradigmu "i/
oboje", a ne paradigmu muškoga načela "ili/ili". Prisjeća se kako je
svojedobno na sveučilištu Vanderbilt poduprla "Amandman o jedna­
kim pravima" te iznenađenje koje je izazvala time, što se njezina po­
drška nije odnosila i na pravo žena na pobačaj.

Starbirdova je most; ona je primjer nekoga tko živi ljubav kakvu
je naučavao Krist; ne osuđuje ni ljude, ni događaje. Tako je, primjeri­
ce, nimalo ne opsjedaju pitanja vezana uz homoseksualne brakove:
"Uvijek se zapitam: 'Što bi ovdje učinili Isus i Marija?' I mislim kako
bi oni prigrlili homoseksualnu zajednicu." Mnogi oženjeni svećenici

podržavaju njezin rad; ustvari, ona kaže da se negdje u sebi, u tišini,
s njezinim stavovima slažu i njezin župnik, i većina ljudi u župnoj
zajednici. "Ja sam rimokatolkinja, ali ne odlazim u crkvu," napominje,
uzdahnuvši pritom. Djelomično je tako zbog neprestanih putovanja,
na kojima po raznim gradovima i mjestima drži predavanja, govore
i slično, ali se dijelom radi i o etičkom pitanju: "Rekla sam sve u što
vjerujem... a ne osjećam se baš ugodno podržavajući Crkvu koja ima
toliko problema s kojima se odbija uhvatiti u koštac."

Ona nije gledala film Mela Gibsona Pasija, a niti ga namjerava po­
gledati (jer, "za mene je Ben Hur posve dostatan, a mislim da se Gib­
son podosta udaljio od njega."). No, još je jednom ostala razočarana
time što je i Gibson u svom filmu Mariju Magdalenu prikazao kao
bludnicu ili preljubnicu: "To je naprosto pedeset godina previše staro;
danas o tome znamo više."

Starbirdovu posebno poštuju ženski klerici, povjesničari i akade­
mici, spremni u Mariji Magdaleni vidjeti još jednog Kristovog apo­
stola ravnoga Petru, no ona svejedno misli kako svi oni nisu doprli
do srži njezine poruke: "Time se neće 'ozdraviti pustinja," kaže čvr­
sto. "Sve što bi se time učinilo bilo bi obnavljanje modela vezanog uz
moć u Crkvi, koja bi bila jednaka Petrovoj (kao 'stijeni' Kristove Cr­
kve), no to nije simbioza Krista i Magdalene zajedno nalik Yinu i Yan-
gu, već oni predstavljaju model kojim se duh manifestira kao tijelo.
Hvala Bogu da se Dan Brown dohvatio svega toga!" Jer, Starbirdova
Brownovu knjigu drži pravim odgovorom Neba na njezine molitve i
pitanje, kako da sa svojom knjigom dopre do javnosti i šireg čitatelj­
stva. "Da, moja je knjiga izmišljotina, ali priča koja se krije iza nje -
nije; jer, vjerojatnost da je Krist bio oženjen iznosi oko devedeset i
devet posto."

Nakon gotovo dvije tisuće godina, piše gospođa Starbird, "došlo je
vrijeme da se stvari postave na svoje mjesto, da se revidira i upotpuni
priča koju evanđelja pripovijedaju o Isusu, te da se u nju uključi i Nje­
gova žena. Naš uništeni okoliš, naša zlostavljana djeca, naši ogorčeni
veterani, naše samodestruktivne obitelji i napušteni supružnici - svi
oni vape za obnavljanjem lika Zaručnice Kristove." Ona naglašava da
se u Novome zavjetu nigdje izričito ne navodi kako Krist nije bio ože­
njen; samo se ispušta izravno spominjanje Njegove žene, a opasnost

po njezin život mogla je biti razumljivim razlogom da je se uklanja iz
pisanih tragova. Zapanjena sve većim i bržim porastom zanimanja
za ova pitanja, gospođa Starbird sada strpljivo čeka i odgovor najviših
katoličkih krugova na to: "Moguće je da će Vatikan nastaviti s porica­
njem mogućnosti da je Isus bio oženjen. Ali, moguće je i to da će,
suočeni s dosad prikupljenim navještajima, slutnjama i dokazima,
crkveni oci odlučiti kako je došlo vrijeme da se prihvati Zaručnica...
Možda će pritom čak naložiti i da diljem svijeta zazvone sva crkvena
zvona, te najave njezin siguran povratak kući i pozdrave je dobrodo­
šlicom." [A možda ću ja sutra dobiti na lutriji, iako ju ne igram, p.scan]

6. POGLAVLJE

U potrazi za pravom
zvijezdom Betlehema

Tko su bili "mudraci" i što su naumili?

Peter Novak

Zauzimajući službene državne položaje kao savjetnici partskih care­
va, Zaratustrini svećenici poznatiji pod nazivom magi, bili su visoko
cijenjeni zbog svojih sposobnosti i umijeća u religioznim umjetno­
stima poput proricanja i astrologije. Znamo da se i Herod posve po­
uzdavao u njihove astrološke procjene. I tako, sviđalo se to nama ili
ne, sve što znamo o pojavljivanju Betlehemske zvijezde je upravo
ono, što su nam ovi čudni eklezijasti imali za reći o njoj, i - možda
još i važnije - kako su sami reagirali na nju. Čini se da su oni bili jedi­
ni koji su je uopće i zamijetili. Nasuprot općenito prihvaćenom uvjere­
nju, ona se očito nije naročito isticala niti odskakala od drugih zvije­
zda na nebu. Ni u Jeruzalemu kao da nitko nije ništa znao o njoj, sve
dok ih na tu zvijezdu nisu upozorili magi. A ako je i bilo drukčije,
ipak izgleda kao da se čitav Sveti grad našao zatečen zbog ove vijesti:

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja He-
roda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: "Gdje je novo­
rođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvi­
jezda, i dođosmo mu se pokloniti. Kad to ču kralj Herod, uplaši
se, a s njim i čitav Jeruzalem. (Matej 2:1-3)

Ovaj je odlomak sve o čemu će ovdje biti riječi. Srećom, govori nam
dosta. Kaže nam, prije svega, da zvijezda nije ni kod koga drugoga
pobudila ikakvu pozornost, osim kod tih astrologa. Kad su je magi

prvi put ugledali, ona se počela uzdizati na istoku, i to - usred zalaska
Sunca. Matej izvještava da se uzdizala "en te anatole" - što se s grčkoga
obično prevodi kao "na istoku", iako se zapravo odnosi na jedan posve
određen i dosta rijedak astronomski događaj: uzdizanje zvijezde na
istoku u trenutku dok Sunce zalazi na zapadu. A odlomak nam govori
da je magima baš taj trenutak bio toliko važan, da su se odmah uputili
na dalek i tegoban put kako bi vidjeli novorođeno dijete; a kada ga
pronađu, naumili su mu se pokloniti i iskazati mu svoje štovanje kao
božanstvu.

Većina teorija koje govore o Betlehemskoj zvijezdi ne uzima sve
ovo u obzir. Legenda o ovom nebeskom događaju narasla je do tolikih
razmjera, da se već samo po sebi podrazumijevalo kako je njezino
pojavljivanje predstavljalo pravi spektakl na nebu, iako nam i drevni
zapisi sami govore da je gotovo nitko nije zapazio, niti prije toga čuo za
nju. Zato doslovce sve ove teorije započinju pitanjem: "Što je moglo
izazvati pojavljivanje jedne tako blistave zvijezde na nebu upravo u
tom trenutku povijesti?" I zato se doslovno nikada dosad nije ni posta­
vilo pravo pitanje: "Što je moglo toliko uzbuditi mage, kada su na nebu
ugledali zvijezdu tako običnog i beznačajnog izgleda?"

Također, ni jedna od tih teorija ne objašnjava kako se to zvijezdu
moglo vidjeti na jednoj strani obzora pri uzdizanju, dok je Sunce
istodobno tonulo na drugoj strani (što bi značilo da su se Sunce, Ze­
mlja i Betlehemska zvijezda nalazili na savršeno ravnoj crti), ili pak
zašto su magi (a kasnije i autor Evanđelja po Mateju) osjetili da se do­
gađa nešto tako iznimno važno, da su krenuli za ovom neobičnom
pojavom. I naravno, nijedna od teorija čak ni ne pokušava objasniti
jedinstvenu reakciju maga na ovu zvijezdu, već samo iz nje zaključuje
da se rodilo dijete koje je uistinu i zaslužilo da bude i štovano, i oboža­
vano.

MJESTO I DATUM:
INDIJA, 16. RUJNA, 1. ST. PR. KR.

A upravo bi se sve opisano dogodilo točno tako, da je Betlehemska
zvijezda nekim slučajem bila - planet Uran. Velika je vjerojatnost da
su magi, koji su živjeli u okolici rijeke Ind u Indiji, otkrili planet Uran
tijekom mlađaka, i to dana 16. rujna u 1. st. pr. Kr. Tada su vjerojatno

proučavali zvijezde u pravo vrijeme i na pravome mjestu, i ako su doi­
sta u tom trenutku po prvi put ugledali planet Uran, njihova bi reak­
cija bila upravo onakva, kakvom ju je Biblija i opisala.

Mnogi su magi uistinu i živjeli u Indiji, a u ono su vrijeme imali i
posebno značajan razlog za promatranje upravo toga mlađaka. Radi­
lo se, naime, o vrlo rijetkom rasporedu planeta, kod kojega su se Sun­
ce, Mjesec, Jupiter i Pluton grupirali zajedno na jednoj strani neba,
dok su se Mars i Uran našli zajedno upravo na suprotnoj strani neba.

Rezultat svega toga je bio, da su se svi ovi planeti - Pluton, Jupiter,
Sunce, Zemlja, Mjesec, Mars i Uran - zatekli na istome pravcu, koji
se protezao od jednog do drugog kraja Sunčevog sustava. Astrolozi
onoga doba bi svaki mlađak, koji bi se događao u tolikoj blizini Jupi­
tera (manje od jednog stupnja), držali vrijednim praćenja i spomena
u zapisima, jer se ovako bliska konjunkcija mladog Mjeseca i Jupitera
događa tek svakih 27 godina. Ali, imati usto nasuprot ovoj konjunk-
ciji Jupitera, Sunca i Mjeseca u isto vrijeme i planet Mars - to je svaka­
ko bio događaj, koji je svaki drevni promatrač nebeskih događaja iz
onoga vremena jednostavno morao vidjeti.

Međutim, promatrači iz Indije vidjeli bi i više od ostalih, i to nešto,
što bi čitav ovaj raspored podiglo na još višu razinu: jer, on bi se pro­
tezao s obiju strana njihova obzora - njegova istočnog i zapadnog
dijela, i to točno u trenutku pojavljivanja mladoga Mjeseca. Ovakav
neobičan raspored planeta - magi bi to zasigurno znali - događa se tek
jednom u više tisuća godina! Svaki je takav događaj bio od iznimne
važnosti u drevnoj astrologiji.

Naravno, tada su se uzdizanja držala daleko značajnijima od zapa­
danja: ona su predstavljala budućnost, dok su zalasci bili prošlost. Ta
je jednostavna činjenica mogla izazvati i zabrinutost ovih carskih sa­
vjetnika, strepnju da veličanstveno zapadanje (Jupitera) i mladoga
Mjeseca na njihovom zapadnom obzoru donosi sa sobom neugodno
tumačenje o tome kako bi moglo doći do pada njihove vlastite civiliza­
cije, te do uspona neke nove marsovske sile (budući da se u isto vrije­
me na suprotnoj strani obzora uzdizao Mars).

Bi li magi bili posve uvjereni da su ispravno i dobro protumačili
ove znakove na nebu? Zasigurno ne; vrlo vjerojatno ih je iskustvo već
naučilo da se klone donošenja ishitrenih zaključaka. Ipak, određena

bi zabrinuta pomisao svakako prohujala njihovim glavama, i počeli
bi pomno proučavati ovakav planetarni raspored, odmjeravajući ga
kako bi najbolje znali i umjeli. U toj mračnoj noći mladoga Mjeseca,
magi iz Indije bi pozorno proučavali nebo iznad sebe, i nakon što bi
vidjeli zalazak Sunca na njihovom zapadnom dijelu obzora, prirodno
je da bi se okrenuli promatranju Marsa što se uzdizao na istoku.

I dok su tako pažljivo proučavali njegovo polagano uzdizanje na
noćnom nebu, zatekli bi se u izvrsnom položaju te po prvi put ugleda­
li uza nj i neko nepoznato, novo nebesko tijelo, zvijezdu koju nikada
dosad nisu zamijetili. Te se noći Uran nalazio tik ispod Marsa; iako
se obično tvrdi da se on ne može vidjeti golim okom, to nije posve
točno, jer je to ipak moguće kod objekata veličine 6, kakvu ima i Uran,
iako samo u posebno povoljnim okolnostima.

Magi su slovili kao izvrsni astrolozi; i sami su za sebe vjerovali da
su im poznate sve postojeće zvijezde Zodijaka. I zato, ako su te noći
ugledali Uran kako se uzdiže zajedno s Marsom, nalazeći se tik ispod
njega, istoga bi trena shvatili da on onamo ne pripada, da ga dosad
nisu vidjeli na tome mjestu, barem ne prema svojim zapisima. I tako
bi, upravo kako Biblija i bilježi, doista i bili prvi koji su uočili ovu
novu zvijezdu "en te anatole", dok se uzdizala upravo u trenutku dok
je Sunce tonulo na zapadu.

I ZVIJEZDA SE POKRENULA!

Kakva bi onda bila reakcija maga u trenutku kada bi po prvi put opa­
zili Uran? Vjerojatno upravo onakva, kakvom je i opisuje Biblija.
Prvo bi sve dobro proučili i nakon nekoliko mjeseci proučavanja (jer,
Uran se kreće polako) shvatili bi - na svoje zaprepaštenje - da to
uopće nije nikakva nova stajaća zvijezda, već jedan posve novi planet,
još jedna pokretna zvijezda, još jedan - bog!

Dvije su se stvari urotile protiv njih da prije te noći nisu niti mogli
otkriti planet Uran: njegova se vidljivost mijenja, nailazi i nestaje, a
usto se nebom još i kreće s položaja na položaj. To je ujedno i jedini
planet u našem Sunčevom sustavu koji ima oba ova svojstva. Narav­
no, i ostali nama poznati planeti kreću se uokolo, samo što njihova
vidljivost ostaje relativno stalna. I vidljivost mnogih drugih zvijezda
manje veličine također je promjenjiva, no one ostaju uvijek na isto­
me mjestu, pa nije teško potvrditi njihovo postojanje i točan položaj.

Tako bi i drevni magi bili u stanju uvijek se iznova vraćati i provje­
ravati položaje svih vidljivih zvijezda za koje su znali, a to su i činili
tijekom stoljeća, kada su mogli potvrditi smještaj i posljednje od po­
znatih zvijezda, pa čak i onih čija je svjetlost treperila na granicama
vidljivosti. No, Uran ne samo što se pojavljivao i nestajao ovisno o
trenutnim uvjetima promatranja, već se usto i kretao. I unatoč tome,
budući da je Uran barem katkad vidljiv čak i golim okom, možemo
pretpostaviti da bi ga magi prije ili kasnije ipak uočili.

Njihova nam reakcija pokazuje da se upravo to i dogodilo.
A znamo li možda gdje su se magi nalazili u trenutku kada su ovo
otkrili? Biblija nam jedino govori da su tada bili "na istoku", ali možda
bismo ipak mogli barem malo suziti to područje. Svi oni magi koji su
onomad živjeli u blizini rijeke Ind u Indiji, zasigurno su pomno prou-

Slika 6.1: Istočnjački astronomi proučavaju
noćno nebo u vrijeme Isusova rođenja.

čavali ovaj nebeski događaj i zamijetili uzdizanje Urana. Legende što
se pričaju o biblijskim magima podupiru ovu mogućnost, te nam
pomažu da identificiramo barem jednog od ovih putnika, koji je do­
ista u Jeruzalem morao stići iz Indije. Ovu teoriju podržava i hinduis­
tička tradicija. Jer, u Indiji se nije visoko cijenila i proučavala samo
astrologija, već nam vedski zapisi potvrđuju da su Uran doista po
prvi put prije tisuću godina otkrili upravo indijski zvjezdoznanci. A
prema izraelskim zapisima, magi s istoka vidjeli su čudnu novu zvije­
zdu kako se kreće na nebu upravo negdje krajem 1. st. pr. Kr., te su iz
onoga što su vidjeli zaključili da se upravo rodio novi bog. Tek slučaj­
nost?

PUTOVANJE DA BI SE VIDJELO BOGA

Trebali bi mjeseci proučavanja neba da bi se moglo postati posve sigur­
nim kako se Uran doista kreće, a do tog bi vremena već stigle zimske
kiše što bi zahtijevale odgodu putovanja, barem do proljeća. Dugačka,
tegobna i opasna putovanja kopnom od Indije do Izraela, morala su
u ono doba biti nezamislivo neugodna.

Sama pomisao - da su magi uopće bili spremni poduzeti takvo je­
dno putovanje - govori nam o njihovoj sigurnosti u vlastito tumačenje
značenja ove zvijezde, i o uvjerenosti u potrebu žurnog djelovanja. Pre­
ma T E. Lawrenceu, poznatom britanskom časniku za vezu tijekom
velikih pobuna Arapa od 1916. do 1918. godine, ne baš uvježbana i
neiskusna osoba može, jašući na devi, dnevno prijeći oko pedesetak
kilometara. Dakle, da su magi iz Indije krenuli u proljeće, u Izrael bi
stigli tijekom kasnoga ljeta ili rane jeseni. Uvjereni u to da se božansko
dijete rodilo u trenutku kada su po prvi put ugledali zvijezdu, oni bi
očekivali da će dijete koje traže dotad biti već nešto starije od godine
dana.

Čim je Herod saznao što su to magi otkrili, pobjesnio je. Dao je
nalog da se u Betlehemu i okolici pobiju svi dječaci u dobi od dvije
godine i mlađi (Matej 2:16). (Prema židovskom računanju, u ono se
doba i za dijete staro godinu i jedan mjesec govorilo da ima - dvije
godine).

Tako nam kao jedini stvarni dokaz za Betlehemsku zvijezdu osta­
je reakcija maga i njihovo traganje za novorođenim bogom. Moguć-

Slika 6.2: Mudraci slijede obećavajuću zvijezdu, koja bi mogla biti
planet Uran, do Betlehema. (Crtež: Gustav Dore)

nost da su zapazili njima dotad posve nepoznat novi planet, daleko
se bolje uklapa u takvu reakciju od svih drugih prirodnih pojava ko­
jima su mogli svjedočiti. Raspored planeta, kometa i drugih nebe­
skih objekata bio im je relativno poznat, budući da su pripadali sve­
ćeničkoj kasti što je već više od 500 godina pomno proučavala nebo.
Zato je otkriće novog planeta za njih bilo neočekivano, a - koliko
znamo - bilo je to i jedini put da su magi krenuli na putovanje, kako
bi iskazali svoje štovanje nekom nepoznatom novorođenčetu.

MJESEC I DATUM

Jesu li magi bili u pravu pretpostavljajući da se Isus rodio upravo u
trenutku mladog Mjeseca, 16. rujna u 1. st.pr.Kr.? Čini se kako postoje
i neki dokazi za to da se Isus doista rodio u rujnu. Primjerice, biblijski
opis pastira koji su noćili pod vedrim nebom i čuvali svoja stada (Luka
2:8-12), odgovara daleko bolje vremenskim uvjetima u rujnu negoli
onima u prosincu. Ovčari naprosto zimi nisu lutali poljima (Pjesma
Salomonova 2:11, Ezra 10:9,13). Među Židovima je vladao drevni
običaj da u rano proljeće pošalju svoje ovce i pastire u polja i pustinju,
a vraćali bi se na početku prvih kiša, što općenito nikada nije bilo
kasnije od 15. listopada. No, to je samo napola suzilo mogući datum
rođenja, i to na drugu polovinu godine.

Međutim, kasnije se uvriježila i neobična tradicija ranih kršćana,
koja je ovo rođenje posve određeno smjestila upravo u mjesec rujan.
Naime, u najranijim su godinama Crkve i kršćani baš tijekom pro­
slava rujanskog židovskog blagdana Roš-hašana, iza zatvorenih vrata
održavali i svoja vlastita tajanstvena slavlja, za koja danas neki tvrde
da se radilo o prvim proslavama Božića.

Začuđujuće je što pritom neki dokazi podupiru upravo datum 16.
rujna 1. st. pr. Kr. Naime, te je godine i baš na taj datum i pao prvi
dan Roš-hašane, u vrijeme kada je stanovništvo Jeruzalema zbog po­
pisa naraslo s otprilike 100.000 na više od 1.000.000 stanovnika. Sa
svim ovim silnim pridošlicama doista bi u gradskim svratištima i po
okolici bilo malo slobodnih mjesta, upravo kako nas izvještava Biblija.
Roš-hašana je židovska Nova Godina, što je ujedno i, simbolički gle­
dano, vrlo prikladan datum za rođenje njihova Mesije.

Zar se Isus onda doista rodio 16. rujna 1. st. pr. Kr.? Kao da i astro-
loška karta za taj datum mladoga Mjeseca posve odgovara biblijskoj
pojavi osobe zvane Isus i povijesnim podacima o njoj, a podudara se
i s kasnijom poviješću Kršćanske Crkve. Naravno, i magi bi to držali
vrlo prikladnim, budući da je rođenjem Kristovim obilježeno i rođenje
kršćanstva. A još je neobičnija činjenica da, unatoč svim razumnim
objašnjenjima, drevna astrološka karta rođenja Crkve odražava i
mnoge od najvažnijih sekularnih događaja, koji su je zadesili tijekom
posljednje dvije tisuće godina.

DRUGI DIO

SLIJEDIMO ZLATNU NIT:
TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI

7. POGLAVLJE

Skrivena povijest

Što nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore?

David Lewis

Govoreći jednom prigodom o svojoj knjizi Merlinov povratak, Dee­
pak Chopra je primijetio da povijest postoji, ali - u oku promatrača.
Pritom je, doduše, govorio o "povijesti duše" i iako se nije zamarao
spominjanjem nekih primjera, slobodno se može reći da je povijesna
točnost često dobivala mjesto iza političke podobnosti (odmah sam
se prisjetio starog Sovjetskog Saveza). U Galileovo je doba Crkva bila
ona koja je određivala stvarnost. Čak je i nebo prekrojila svojom obja­
vom da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne obrnuto. A kad bi joj se is­
pod skuta otela kakva hereza, nemilosrdno bi krenula u zatiranje ne
samo tih krivovjernika, već i svih njihovih pisanih svjedočanstava, kao
što je to bio slučaj i s katarima u južnoj Francuskoj.

Čak i punih sedam stoljeća poslije, uobičajena definicija katara
kakva se nalazi po udžbenicima povijesti, odražava ovaj geocentrizam
Crkve; kao da se i danas sve okreće oko Rima. No, kada smo zadnji
put provjeravali, Zemlja se ipak okretala oko Sunca, a ono opet po
rukavcu spiralne galaktike što se proteže u beskonačnost. A istina,
skrivana iza srednjovjekovne hereze, mogla je imati sličnu putanju
prema onome što je otkriveno na putu neprekinutog traganja za apso­
lutnim znanjem, putu kojim su na sličan način svojedobno krenuli
mistici, templari i katari. Ovo traganje nije imalo previše veze s povijes­
nim događajima navedenim u udžbenicima, a opet - bilo je u cijelo­
sti povezano s povijesnom tajnom i - poviješću duše.

Hrabro srce ili Braveheart, film o škotskom borcu za slobodu Willi-
amu Wallaceu, otvorio je jedno poglavlje ove knjige o tajnoj povijesti.
On obrađuje rat za neovisnost Škotske u kasnom trinaestom stoljeću,

ali posve zanemaruje jedan element ove borbe o kojemu se rijetko
raspravlja, premda je utjecao i utječe na čovječanstvo još i danas. Taj
ključni element se poput kakve zlatne niti provlači kroz škotsku i
američku povijest. On prolazi kroz Srednji vijek, kroz doba Inkvizicije
sve do drevnog Izraela i Salomonovog Hrama te kreće dalje, čak do
starog Egipta. Povezuje sve spomenuto, a odmotava se i dalje, dublje
i skrovitije no što bi se politički podobni kroničari usuđivali i pomisliti.
To je nit koju je vatikanska vojska nastojala uništiti svim sredstvima
- Red drevnih misterija i njegovo potomstvo - vitezove templare.

HRABRO SRCE I IZA NJEGA

- OSVRT NA UDŽBENIKE

Posljednjih godina trinaestoga stoljeća William Wallace je poveo Škot­
sku u bitku protiv engleske krune. No, kada je to učinio, mnogi su ga
škotski plemići slijedili tek s pola srca, a ponekad bi ga i napuštali.
Unatoč svemu tome, Wallace je 1297. godine kod Stirlinga uspio teško
poraziti britanskog guvernera Johna de Warennea. Kao što je to žesto­
ko prikazano i u Hrabrom srcu, Robert the Bruce je na kraju ipak pri­
hvatio Wallaceov cilj. No, 1305. godina je unatoč tome pripala Edwar-
du II - uhitio je slavnog karizmatičnog pobunjenika, te ga osudio
zbog izdaje, pobrinuvši se da Wallace prije smaknuća bude još i divlja­
čki mučen.

No, pripovijest se nastavlja. Sve do dana bitke kod Bannockburna,
u lipnju 1314. godine, Škoti nisu uspijevali potisnuti kraljeve snage
nazad u Englesku. Dvorac Sterling, kao izlaz na visoravni Škotske i
kao posljednje snažno uporište kralja Edwarda u Škotskoj, opsjednut
je i okružen sa svih strana. Kastelan dvorca namjeravao se predati
ukoliko ga kraljeva pomoć i vojska ne uspiju osloboditi iz ovog obruča
do sredine ljeta. Odazivajući se tom izazovu i njegovu pozivu, Edward
je prikupio golemu i teško oklopljenu vojsku - govori se da je u njoj
bilo barem 100.000 vojnika, no vjerojatno bi brojka od 20.000 bila
bliža istini.

To je učinio ne samo kako bi spasio Sterling, već i uništio Roberta
the Brucea te osvojio cijelu Škotsku. Da bi predusreo namjere engle­
ske vojske, Robert je postrojio oko 8.000 svojih znatno slabije naoruža­
nih ljudi. Obje su se strane sukobile kod Bannockburna, gdje su Ško-

ti nanijeli strahovit poraz Englezima. Ova je dramatična pobjeda
utrla put do slobodne Škotske, a Robert the Bruce je postao njezinim
kraljem.

A ŠTO JE SA SKRIVENOM POVIJEŠĆU?

Do bitke kod Bannockburna došlo je na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja,
a taj je datum iznimno važan i za vitezove templare, tajanstvene sveće­
nike - ratnike Srednjega vijeka. No, izvješća o boju ostavila su za so­
bom mnoga otvorena pitanja. Čak je i mjesto same bitke ostalo upitno.
Povjesničari se, doduše, slažu u tome da su Englezi pritom bili brojča­
no znatno nadmoćniji, te da se škotska vojska uglavnom sastojala od
kopljanika i tek maloga broja konjanika; samo, ni oni se po spremno­
sti i vještini nikako nisu mogli mjeriti s Edwardovim uvježbanim,
teško oklopljenim vitezovima. Tada se ova zadivljujuća pobjeda Ško­
ta jednostavno morala zasnivati na nekom tajanstvenom događaju.

Tijekom bitke, u kojoj je sva škotska vojna sila bila razasuta na
potezu između Bannockburna (burn znači "struja") i rijeke Forth,
doista se i dogodilo nešto neobično. Iza škotske pozadine iznenada
je izbila žestoka snaga s barjacima što su se zavijorili posvuda; u juriš
su krenuli gotovo nenaoružani sljedbenici oslobodilačkog pokreta,
mnogi među njima i djeca - narod koji su Englezi nekako posve izgu­
bili iz vida, podcijenili; ustvari, uopće ga nisu ni držali bilo kakvom
borbenom silom. Povijest kaže da su Škoti krenuli u ovaj juriš posve
spontano; da su zastave izradili na brzinu od svojih košulja i plahti,
oružje prikupili od ratnika što su mrtvi ili ranjeni ležali na bojnom
polju, i - nije za vjerovati, ali - upravo je ova masa, što je silom prili­
ka postala škotskom pješadijom - izazvala toliki strah u prekaljenih
i do zuba naoružanih engleskih vitezova, da su se u panici okrenuli i
nagnuli bježati.

Razumljivo, ovako romantizirana povijest godi svim škotskim do­
moljubima. To je priča što je već prerasla u legendu, ili možda u Hra­
bro srce II. Međutim, i sama pomisao - da su gotovo nenaoružani
seljaci natjerali na povlačenje brojnu englesku kraljevsku vojsku - ne­
kako se kosi sa zdravim razumom. Jasno, u prvim je trenucima ova­
kva navala zasigurno i mogla izazvati paniku u engleskim redovima.
Kralj Edward i njegovih petstotinjak vitezova i pouzdanika stvarno

su pobjegli s bojišnice, a ubrzo potom je za njima nagrnulo i engle­
sko pješaštvo. I premda neka engleska izvješća bilježe pokolj do koje­
ga je tada navodno došlo, prema službenim kronikama engleski gu­
bici ondje nisu bili veliki: očito je do povlačenja doista došlo uslijed
čiste panike.

U knjizi Hram i loža autori Michael Baigent i Richard Leigh do­
kazuju, da su mnogi od templara - čim je Inkvizicija krenula u lov na
njih diljem Europe - ono prvo utočište pronašli upravo u Škotskoj.
Oni uvjerljivo izlažu kako su ona tajanstvena sila, koje su se Englezi
u boju kod Bannockburna uistinu preplašili i zbog nje nagrnuli bježa­
ti u panici, zapravo bili - Vitezovi templari; lako prepoznatljivi po
svojim barjacima i vrlo istaknutim križevima, oni valjda i jesu bili
jedina borbena sila onoga doba, koja bi među protivnicima bila u
stanju izazvati toliki strah i zbunjenost. Poznato je da su nakon Ban­
nockburna, gdje je došlo do zajedničkog juriša na Engleze, pobjedom
opijeni škotski borci ponosno stupali iza svoje nacionalne svetinje,
drvenog kovčega optočenog broncom i srebrom, poznatog pod nazi­
vom Monymusk Reliquary; izradom nalikuje umanjenom modelu
Hrama Salomonovog, koji ima vrlo važnu ulogu u tradiciji templar­
skog reda.

Ovo bogato i moćno bratstvo pokazalo je i Crkvi i francuskom
kralju, da ga baš i nije lako posve uništiti. Kralj Filip Lijepi je, u zaje­
dništvu s papom iz Avignona, Klementom V, bezdušno i okrutno
progonio templare po svim dijelovima Europe, i to na uobičajen sre­
dnjovjekovni način - uz uhićenja, jeziva mučenja i pogubljenja. Ipak,
mnogi su od njih uspjeli izbjeći takvoj strašnoj sudbini i pronaći sklo­
nište u inozemstvu. Ustvari, čitava je flota templarske mornarice - uz
golemu sreću i dobar vjetar - uspjela na vrijeme pobjeći, a njezina je
sudbina ostala obavijena tajnom do naših dana.

Dokazi pokazuju da su templari u bijegu pred progonima našli
utočište u Škotskoj; ondje i danas postoje njihovi grobovi kao očuvani
svjedoci činjenice, da supripadnici Reda u četrnaestom stoljeću živje­
li i umirali među Škotima. Očito, škotskoga kralja Roberta the Brucea
nije previše zanimao progon ovoga viteškog reda, unatoč mnogim

nalozima dostavljanim kroz papinske bule; naprotiv, namjerio je is­
koristiti njihov status bjegunaca i ponudio im azil, ukoliko mu pomo­
gnu u ratu protiv Engleske.

TKO SU STVARNO BILI VITEZOVI TEMPLARI?

Hughes de Payens je položio svoj zavjet zajedno s još osam svojih
vitezova 12. lipnja 1118. godine. Bilo je to u Francuskoj, u dvorcu Ar-
giny kraj Lyona. Ovih se devet osnivača Reda zavjetovalo Kristu, te
obvezalo da će štititi hodočasnike na putu za Svetu zemlju; tako nam
barem o njima govore povijesni udžbenici. Jeruzalemski kralj Baudo-
uin, čiji je brat Godfroi de Bouillon devetnaest godina ranije osvojio
Sveti grad za kršćanstvo, prihvatio ih je široko raskriljenih ruku, i kao
vitezove; tako je prvi učinio ono što će kasnije ponavljati i svi kraljevi
diljem svijeta.

Prema tradiciji, vitezovi su se utaborili nad samim ruševinama
Salomonovog Hrama, zbog čega neki suvremeni istraživači i autori
misle da su ondje sami sebi zadali i neki tajni cilj. Tijekom 1126. godi­
ne, opat Bernard od Clairvauxa - u ono vrijeme iznimno utjecajna
osoba, uspio je na koncilu u Troyu izraditi eklezijastički zakonski te­
melj za osnivanje templarskog reda. Otad se Red počeo razvijati i
širiti strahovitom brzinom, a usporedo s njim i njegovo silno blago i
posjedi. Jer, templari su već za kratko vrijeme imali svoja unosna ima­
nja po Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu i Škotskoj; već
sredinom XII stoljeća jedino se još papa mogao s njima mjeriti po
bogatstvu, moći i utjecaju: To pokazuje da bi mogli biti u pravu oni
koji ovaj njihov brzi uspjeh pripisuju poznavanju neke velike tajne.

Templari su se pokazali iznimno utjecajnim i vrlo dosljednim idea­
listima, premda se u kasnijim godinama postojanja Reda u njemu
pojavila i zloporaba te moći. Kao saveznici su im se priklanjali mno­
gi kraljevi, vrlo svjesni njihova značaja i ideala kojima streme. Zauz­
vrat im je Red nastojao pomoći svojim utjecajem; tako je zabilježen
pokušaj pomirbe engleskog kralja Henryja II s Thomasom Becketom,
dok je Henryjev sin, Richard Lavljega Srca, bio nešto poput - dobrovolj-
nog templara. Neprestano se družio s vitezovima, odsjedao na njiho­
vim imanjima, plovio njihovim brodovima i prodao im otok Cipar,
koji im je neko vrijeme služio kao glavni stožer.

Slika 7.1: Crkva iz vremena ranih templara, kružne
arhitekture, uobičajene za templarska zdanja.

Richardov brat i suparnik u borbi za krunu, kralj John, odabrao je
kao svojega vjernog savjetnika i povjerenika Aymerica de St. Maura,
majstora Reda u Engleskoj. Zahvaljujući upravo Aymericovim savje­
tima, kralj John, inače bez previše sluha za bilo čije slobode, ipak je
1215. godine odlučno potpisao Magnu Cartu, ispravu koja se često
spominje kao temeljna za prava čovjeka, zajedno s američkom Dekla­
racijom o neovisnosti i Ustavom Sjedinjenih Američkih Država.

Budući da se Red razvijao zapanjujućom brzinom, templarima kao
da je uspijevalo sve čega bi se prihvatili. Naprimjer, njihova uloga u
izradi nacrta za izgradnju velikih katedrala gotičkoga stila diljem
Europe, za koje im se ne pripisuju zasluge, iako ih objektivno imaju,
i danas svjedoči o njihovu ezoteričnom poznavanju arhitekture, koje
je nadmašivalo sve dotad poznato u civilizaciji, naravno - s iznimkom
egipatskih piramida.

Kao i piramide, i ove gotičke katedrale ostavljaju povjesničare bez
daha, jer dotad nisu postojali povijesni uzori koji bi im prethodili.
Upravo su templari zaslužni za razvitak arhitekture gotskoga stila;
bili su posvećeni svetoj geometriji, mističkoj znanosti o brojevima i
razmjerima, i izjednačavali su je s egipatskim piramidama i Salomo-
novim Hramom.

ŠTO JE BIO TAJNI CILJ TEMPLARA?

Službeni razlog osnivanja Reda - radi zaštite hodočasnika - ostaje i
danas otvorenim pitanjem. Sudeći po njihovu djelovanju i nastoja­
njima, Red kao da je imao i neku dublju svrhu od one koju nam otkri­
vaju udžbenici, primjerice poput stvaranja raznih materijalnih posu­
da - Gralova, ako baš želite - za duhovni sukus njihovih tajanstvenih
tradicija: od raznih propisa i pravila, do crkvi i katedrala, pa čak i do
naroda ili - univerzalnog bratstva među ljudima.

Prvih devet vitezova - osnivača Reda - bavilo se zapravo iskopava­
njima oko ruševina Salomonovog Hrama. Vjerojatno su se doista
nadali otkriću Kovčega saveza (što je dobro obradio Graham Hancock
u svom djelu Znak i pečat) . Baveći se ovim poslom, templari su stvar­
no mogli razviti autoritet koji bi nadmašivao čak i onaj papinski, uti-
rući njime put za stvaranje templarske države, protkane strukturama
mističkih usmjerenja. Pretpostavlja se da je ovih prvih devet vitezo­
va osiguralo i tajne nacrta, te geometrijske razmjere ugrađene u sam
Salomonov Hram - tajnu geometriju, koja je mogla stizati još iz vre­
mena izgradnje egipatskih piramida.

No, kao i svatko od nas, i Vitezovi templari najpoznatiji su po plo­
dovima svojega djelovanja, za koje nam Baigent i Leigh kažu da sva­
kako uključuju i srednjovjekovne legende i pripovijesti o Gralu. To
znači da je potraga za Svetim Gralom, kao i značaj njihovoga traga­
nja do nas dospio zbog obuzetosti misterijima, posvećenosti toj zami­
sli od strane ljudi koji su tragali za njim u stvarnosti. Baš u tome i nala­
zimo onu Choprinu "povijest duše", traganje za božanskošću (a to je
politički najmanje ispravna hereza od svih postojećih, uključujući
ovdje i suvremeno doba), što je - uvijek zaodjenuto u drukčije oblike
- pokretalo ljudsku zajednicu još od njezinih početaka.

Mogli bismo zaključiti da su templari uspjeli dešifrirati pravu pri­
rodu - kako onu svojega Reda, tako i svojih duša - unutar mnogih
slavnih legendi o Gralu (znajući kakve bi mogle biti posljedice kada
bi o tome progovorili javno). Zato su ustanovili ideal o traganju za
besmrtnošću u javnoj psihi; kad bismo se poslužili Choprinim rije­
čima, bila bi to "povijest duše" - iako pouzdano povijesna, istodobno
i ortodoksna.

Zato i ovo postignuće možemo pridodati popisu plodova što su ih
templari ostavili za sobom, i po kojima se mogu proslaviti. Moramo
pozdraviti i njihova nastojanja da - u cilju stvaranja kraljevstva i Zla­
tnoga doba čovječanstva - sinkretiziraju kršćanske, židovske, islam­
ske i keltske misterije u svome središtu u Južnoj Francuskoj, u Carca-
ssonneu, gdje je u doba katara i pod utjecajem templara, stvarno i
započeo procvat toga njihovog Zlatnoga doba, prije no što će uslijedi­
ti strašni progoni Inkvizicije.

Krećući se tragom zlatne niti još korak dalje, Wolfram von Eschen­
bach (za kojega kažu da je i sam bio templar) napisao je srednjovjekov­
ni roman o Gralu i nazvao ga Parzival. U toj epskoj priči templare
naziva "zaštitnicima Grala i obitelji Grala." Na istom tragu, druga
jedna knjiga Baigenta i Leigha, Sveta krv, sveti Gral predlaže snažnu
i uvjerljivu teoriju o tome kako su se templari doista i zavjetovali na
obavljanje ove zadaće, i to ne u mašti, već u stvarnosti. Pritom se pret­
postavlja da se pod "obitelji Grala" mislilo na potomke Isusa Krista i
Marije Magdalene, koji su prema legendi izbjegli u Francusku te ondje
postali osnivačima vladarske dinastije Merovinga.

Ova neobična teorija (koju je nedavno još više 'proslavio' roman
Dana Browna Da Vincijev kod) objašnjava, da su 679. godine, nakon
ubojstva posljednjeg vladara iz dinastije Meroving - Dagoberta II,
zaštitnici ove kraljevske loze osnovali tajno društvo pod nazivom Si-
onski priorat, usredotočeno na sang real ili kraljevsku krv što je tekla
venama potomaka Isusa i Marije Magdalene. Baigent i Leigh misle da
bi to ujedno moglo biti i pravo značenje pojma sangraal ili sveti Gral,
što ga poznajemo iz srednjovjekovnih legendi.

Autori tvrde da su Vitezovi templari itekako mogli biti u vezi s ovim
Sionskim prioratom, budući da njegovo utemeljenje pronalaze još u
Kući Davidovoj; preko Salomona stižu do Isusa, odnosno - do loze
kraljeva izraelske krvi. Templari su se mogli u tajnosti zavjetovati i
posvetiti svoje djelovanje upravo ovoj, tako posebnoj krvnoj lozi,
vjerujući da će time naslijede mudrosti Salomonove i Isusove pripasti
njima. Kada bi se ova loza tijekom Srednjega vijeka ustoličila na prije­
stolju, i templari bi se mogli posvetiti svome cilju i pokretanju Zlat­
noga doba.

KAKO SE IZGUBLJENI KOVČEG SAVEZA

UKLAPA U OVU ZAGONETKU?

U filmu Pljačkaši izgubljenog Kovčega, Steven Spielberg je upoznao
svoje gledateljstvo s jednim od najvećih misterija svih vremena, sudbi­
nom izgubljenog Kovčega saveza, drevnog izraelskog utjelovljenja
božanskog autoriteta. I dok nam Spielberg u mašti oslikava kako čak
i Hitlerov Treći Reich žudi za izgubljenim Kovčegom, vitezovi templa­
ri su ga vjerojatno pokušali otkriti u stvarnosti.

Knjiga Znak i pečat Grahama Hancocka uvjerljivo ukazuje na to,
da su templari slijedili trag Izgubljenog Kovčega od Jeruzalema, pa
sve do njegovog navodnog skrovišta u Etiopiji. Hancock tvrdi da bi
upravo Kovčeg mogao biti onaj zagonetni sveti Gral, kao i da su roma-
nopisci unutar svojih tekstova o njemu prikrivali i šifre što govore o
tajnoj misiji templara, u koju su krenuli da bi pronašli i iskoristili sve­
tu moć Kovčega saveza.

Imajući na umu da bi se u Srednjem vijeku posjedovanje takve
svetinje svakako tumačilo i ovladavanjem Božjom silom, jasno je ka­
ko bi ovo templare pretvorilo u dominirajuću snagu svijeta, uključu­
jući i papu.

Treba se prisjetiti i prikupljenih dokaza o tome, da su templari
svoja iskopavanja obavljali upravo ispod Salomonovog Hrama, a po­
tom se pojavili i u Etiopiji (zemlji, za koju Eschenbach u Parzivalu
kaže da je ona, u kojoj je Kovčeg saveza skriven sve do naših dana);
stoga postoji velika vjerojatnost da su Vitezovi doista tragali upravo
za tim slavnim predmetom, kako bi promicali svoje mističke i politi­
čke ciljeve, odnosno uspostavili Zlatno doba.

TAJNA POVIJEST NAKON BANNOCKBURNA

Prateći našu zlatnu nit do nešto novije povijesti, treba reći da se o ovom
traganju vitezova templara saznalo tek dugo nakon razdoblja u kojemu
su oni i službeno prestali postojati. Tijekom progona Inkvizicije, mo­
rali su se pritajiti i djelovati "iz podzemlja", pa su odbjegli Vitezovi -
kako to objašnjava posebna slobodnozidarska tradicija - postali ro­
diteljima škotskog slobodnog zidarstva. Pritom ova tradicija vuče
svoje podrijetlo izravno od samoga Reda i škotskoga kralja Roberta
the Brucea. Upravo je Robert, kako to tradicija naglašava, osnovao
prvu škotsku slobodnozidarsku ložu. Bilo je to nakon bitke kod Ban-
nockburna, a loža je osnovana zbog skrovitog prihvata progonjenih
templara, što su bježali iz uzavrele Francuske.

Do sedamnaestog se stoljeća ova tradicija već podijelila na razno­
vrsne oblike. Tako je skupina koju su utemeljili jakobiti, kao najžešći
poklonici političkog i mističkog djelovanja, od samih početaka tvr­
dila kako templarska tradicija pripada isključivo njima. Ali, nije im
uspjelo na englesko prijestolje vratiti škotsku kraljevsku dinastiju
Stuarta, premda su imali i pomoć sa strane - snažne saveznike u slo­
bodnim zidarima Francuske. No, ondje je upravo u to vrijeme prosvje­
titeljstvo krenulo na svoj pobjedonosni put. Tako je ideal templara o
izgradnji slobodnog društva zasnovanog na religijskim i političkim
slobodama tamo već uhvatio korijenja, barem na području filozofije,
i tako su zapravo škotski, engleski i francuski slobodni zidari zapo­
čeli dramatično mijenjati načine na koje je svijet dotad razmišljao.

Locke, Montesquieu, Voltaire - svi odreda slobodni zidari - zapo­
čeli su propovijedati filozofiju Slobode, što je bila prirodna posljedi­
ca i templarskih iskustava, i zabrane njihovih ideala. A tada se nekom
providnošću ova tradicija presadila, te izbila i na dalekim prekomor­
skim obalama, dok su njezine niti - sada već zapravo široke, blistave
trake - udružile filozofe i revolucionare Novoga svijeta.

Dana 28. kolovoza 1769. godine bostonska je slobodnozidarska
loža imenom Saint Andrews Masonic Lodge ustanovila stupanj koji
je dobio naziv po vitezovima templarima. Do 1773. godine ova je
loža već zauzimala vrlo utjecajno mjesto u pripremama za američku
revoluciju. U to je vrijeme Velika loža Škotske imenovala Josepha
Warrena, poznatog domoljuba i kolonijalnog liječnika, Velikim maj-

storom za američki kontinent. Ostali su članovi bili Paul Revere i
John Hancock, a članstvo lože počelo se ubrzo preklapati i podudara­
ti i s najtajnijim postojećim društvom onih dana, Sinovima Slobode;
zna se da je najmanje dvanaest članova ove lože izravno sudjelovalo
u slavnoj Bostonskoj čajanki.

Međutim, priča se ne završava u Bostonu. Slobodni zidari odigra­
li su glavne uloge u danima revolucije te u potpisivanju Ustava. Među
potpisnicima su bili George Washington, mnogi od njegovih generala,
Benjamin Franklin, Patrick Henry i markiz de Lafayette. Usto je Frank­
lin postao i članom tajanstvenog francuskog društva zvanog "Kraljev­
ska loža zapovjednika Hrama zapadno od Carcassonnea", značajnog
na više načina.

Jer, to - da je naša zlatna nit povezala Benjamina Franklina sa
srednjovjekovnim francuskim gradićem Carcassonneom - povezuje
ga ujedno i s nekima od najskrivanijih i najtajnijih dijelova povijesti
uopće. Područje oko tvrđave u Carcassonneu, koja je bila srednjovje­
kovno središte katara i templara, skriva čitavu mrežu dubokih i tajan­
stvenih simbola povezanih sa svetom geometrijom, simbola što po­
stoje i na obrednom ruhu, koje su tijekom slobodnozidarskih obreda
odijevali Franklin i Washington. I - kao da su ovdje čak i prirodu obli­
kovale neke naročite sile stvaranja, nevjerojatan raspored planinskih
vrhunaca oko Rennes-le-Chateaua u području Carcassonnea, obli­
kuje savršenu slobodnozidarsku zvijezdu petokraku.

Postoji čitav niz srednjovjekovnih crkvi, kula i nalazišta drevnih
Kelta s tim oblicima - slobodnozidarskim trokutima, u savršenim
razmjerima i u skladu s pravilima svete geometrije, jedan opći uzorak
koji se proteže od Rennes-le-Chateaua do otoka Bornholm na Baltič­
kom moru, gdje su otkriveni dokazi o nazočnosti templara, a potom
i do Jeruzalema te Hrama kralja Salomona. Utvrđeno je da tragovi
tih golemih geometrijskih oblika i simbola uklesanih u stijenje, po
ovim nalazištima vode do Sionskog priorata i vitezova templara - taj­
nih društava koja su djelovala na načine što su nadilazili i kulturu i
religiju, a i svjetsku povijest.

Naša zlatna nit predstavlja tek djelić cjelovitog uresa ovoga ruha.
Veći dio izrađene površine ukazuje na to, da je - premda sama tajna
ostaje znatno dubljom i neuhvatljivijom - ona ipak dobro vidljiva,

baš kao i Veliki pečat Sjedinjenih Američkih Država ili slobodnozidar-
ski simbol, prikazan na novčanici od jednog dolara. No, nikoga ne bi
trebalo iznenaditi što nam cjelokupni obim priče i nadalje izmiče.

Ono što mi zapažamo kao tek profinjeno i neprekinuto, iskazuje
se zapravo kao divlja struja što je izbila u povoljnom trenutku, kao
potop koji je zaprijetio tiranima ortodoksije, čuvarima politički podo­
bne povijesti. Ova struja još uvijek bjesni, barem za one koji imaju uši
i mogu čuti huk njezinih uzavrelih voda. Samo, nikada nemojte očeki­
vati da ćete u udžbenicima povijesti otkriti bilo kakvu tajnu priču.

Umjesto toga - samo slijedite zlatnu nit.

8. POGLAVLJE

Templari i Vatikan

Zabranjena hereza johanita

Mark Amaru Pinkham

Prema jednoj ezoteričkoj tradiciji, nakon iskopavanja kojima su se
vitezovi templari punih devet godina bavili po ruševinama Salomono-
vog Hrama, oni su napustili Bliski Istok s pet kutija ili sanduka prepu­
nih blaga, što su ih prikupili u Svetoj zemlji. Priča kaže da su ove
sanduke na kraju pohranili u Kilwinningu, kolijevci škotskog slobod­
nog zidarstva, prije no što su prenijeti u dvorac Rosslyn, drevni dom
obitelji baruna Sinclaira od Rosslyna. Tu su bili na sigurnom sve dok
u dvorcu nije izbio požar. Tada su ih na brzinu premjestili iz dvorca
i ubrzo nakon toga se započelo s izgradnjom rosslynske crkvice. No,
izgleda kako je ona i bila građena upravo zato da bi poslužila kao skro-
vište za pet sanduka.

Ovo je 1990.-tih godina potvrdio i Andrew Sinclair, koji je nadzirao
snimanje tla u Rosslynu, te otkrio pet pravokutnih predmeta ili kuti­
ja u kripti ispod crkve. Ovo je Sinclairovo otkriće razbudilo maštu i
potaklo nagađanja o tome što bi se moglo nalaziti u njima, pri čemu
su se najviše spominjali umjetnički predmeti povezani sa Salomono-
vim odnosno Herodovim Hramom, a često i drevne isprave i zapisi.

Pretpostavlja se da su neke od navodnih rukotvorina u sanducima
otkrili vitezovi templari, i to zahvaljujući dešifriranju raznih znakova
i uputa do kojih su došli proučavajući neobične zapise esena; ova je
teorija posebno dobila na težini zbog otkrića Bakrenog svitka, jedno­
ga iz niza svitaka pronađenih na obalama Mrtvoga mora. Jer, upravo
takve upute i ključevi otkriveni u Bakrenom svitku, odveli su arheolo­
ge do nekih praznih udubljenja i otvora, u čijoj su blizini pronađeni
i templarski simboli, kao i njihovo oružje; samo, to je ujedno otkrilo

i da su Vitezovi previdjeli ove skrivene prostore, te ruševine Hrama
napustili s blagom koje su dotad već pronašli, kakvo god ono bilo.

Zamišljene svitke, kojih bi moglo biti i u pet spomenutih sanduka,
razne teorije povezuju s genealoškim podacima vezanim uz obitelj
Isusa i Marije Magdalene, ili - ako povjerujemo autorima Christoperu
Knightu i Robertu Lomasu te njihovoj knjizi Hiramov ključ - u njima
bi se mogli pronaći podaci esena o pravom podrijetlu slobodnog zidar­
stva. No, u ovom bi trenutku sve što kao sigurno znamo o svicima bilo
to, da jedan od njih sadrži prikaz sa simbolima kojima se opisuje
tajanstvena Ivanova hereza, gnostički sustav vjerovanja u koji su tem­
plari mogli biti inicirani tijekom svojega boravka u Svetoj zemlji.

Ovaj je prikaz precrtao, odnosno kopirao Lambert de St. Omer,
umirovljeni školski ravnatelj, i to dok su templari prolazili kroz Flan­
driju na svojim putovanjima po sjevernoj Europi. Danas se taj crtež
naziva "Nebeski Jeruzalem", i može se vidjeti na zidu gentskog muzeja
u Belgiji. To je zapravo prikaz Novog Jeruzalema, onakvoga kakav je
opisan u knjizi Otkrivenja. Očevidna je heretička mudrost na tom
crtežu koji identificira Mesiju - osobu, za koju proročanstva tvrde da
će postati osnivačem Svetoga grada u budućnosti; samo, ta osoba nije
Isus, već - Ivan Krstitelj.

Ovakav je prikaz u skladu s drevnom herezom johanita, koja je
tvrdila da je Ivan bio oboje - i Mesija, i osnivač gnostičkog Ivanovog
Puta, koji vodi do intuitivne vizije Nebeskog Jeruzalema. Prema ovoj
heretičkoj tradiciji, postojala su dvojica Mesija ili Odabranika - Ivan
je bio Mesija Svećenik i po položaju je bio nadređen utjelovljenju Me­
sije Kralja, ili - Isusu.

Ako je hereza johanita doista ključ za razumijevanje ovoga crteža
templara, danas smještenog u Belgiji, tada se mora dopustiti moguć­
nost da su i sami vitezovi bili johaniti, koji su znatno više štovali Ivana
Krstitelja negoli Isusa. Nadalje, ako oni jesu bili johaniti, to bi značilo
da su slijedili gnostički Put složen od heretičkih običaja; oni bi kulmi­
nirali u unutarnjem otkrivenju, vezanom uz prirodu svemira i svrhu
postojanja čovjeka. Ovo bi objasnilo zbog čega je pet sanduka s njiho­
vim johanitskim svicima završilo pohranjeno ispod crkve u Rosslynu.

Njezin graditelj, barun Sinclair, smatrao se čuvarom i zaštitnikom gno-
stičke mudrosti templara.

Grof William Sinclair postao je Veliki Majstor slobodnih zidara
Škotske, reda proizašlog izravno od templara odbjeglih pred progoni­
ma iz Francuske, koji su svoj novi dom pronašli upravo na tlu Škotske.
Prema Nivenu Sinclairu, današnjem poglavaru klana Sinclairovih,

Slika 8.1: Crtež "Nebeskog Jeruzalema" Lamberta de St. Omera,
danas u Gentu, Belgija.

ne želeći izložiti vlastitu glavu držanjem gnostičkih tajni na svome
posjedu, grof William ih je radije okovao unutar kamenih zidina što
su mu pripadale. Možda je tada već znao da su tajne koje time skriva
za budućnost - one, kojima bi se moglo dokazati da su templari joha-
nitski gnostici, a samim time i heretici - doista i najveća tajna što su
je krili vitezovi.

NEVJERICA PAPE KLEMENTA V

Prema službenim povijesnim podacima, prve naznake sumnje u svezi
mogućeg gnosticizma templara od ove johanitske vrste, izbile su u
Vatikanu na površinu 1307. godine, odmah nakon početnih ispitivanja
i izjava vitezova vezanih uz njihovo navodno krivovjerje. Zatim se
1308. godine papa Klement V čak i posvađao s okrutnom Inkvizici­
jom, ustrajući u tome da se želi i osobno pozabaviti ispitivanjima
vitezova templara. Jer, na kocki je bila sudbina njegove osobne, priva­
tne svite čuvara, onih koji su još od vremena pape Honorija II i konci­
la u Troyu 1128. godine zapravo bili - osobna milicija Svete Stolice.

Vitezove su optužili za čitav niz raznih krivovjernih djelovanja,
od kojih je svako pojedino samo za sebe već moglo biti razlogom za
njihovo uništenje u posvećenim plamenovima inkvizicijskih lomača.
Međutim, kako je najveći dio njihovih priznanja bio iznuđen pod
strahovitim mukama, vjerodostojnost im je bila narušena. Stoga je
papa, koji nikada do kraja nije povjerovao u nevjerojatne optužbe
protiv svojih voljenih templara, u potaji zahtijevao da iz Pariza pred
njega dovedu sedamdeset i dva viteza, i to u njegovu vilu u Poitieru.
Bio je siguran da će oni ovdje slobodno opovrgnuti svoja ranije iznuđe­
na svjedočanstva.

Zamislite onda koliko je bilo njegovo iznenađenje kada su vitezo­
vi, premda ih je osobno uvjeravao da su u njegovom domu slobodni
i mogu otvoreno govoriti, kao na ispovijedi - ma kako ona zvučala,
svi odreda odbili povući svoje iskaze, izrečene samo zahvaljujući
mraku što je vladao po mučilištima pariških zatvora. Papa Klement,
zapravo poslušnik francuskoga kralja Filipa Lijepog koji ga je i ustoli­
čio, mogao je samo u nevjerici čupati kose i rogoboriti kako su njego­
vi vitezovi doista zastranili s uzanoga puta Dobra.

I tako je na vlastiti užas nepobitno utvrdio da su strašne optužbe
protiv templara istinite. Bio je primoran prihvatiti činjenicu da će

ostati bez svojih vitezova. Kasnije se u tišini svojih odaja zasigurno
počeo pitati jesu li templari ikada i bili prava kršćanska vojska Crkve.

ŠTO JE VATIKAN STVARNO ZNAO

Nakon ove privatne audijencije optuženih templarskih vitezova kod
pape Klementa V, osnovano je tijelo koje je trebalo dokazati da - iako
je sam papa ostao slijep na njihove krivovjerne djelatosti - drugi
obaviješteni crkveni krugovi unutar Vatikana znaju prepoznati njiho­
vu herezu. Prema svjedočanstvu oca Antonia Siccija tijekom suđenja
jednoj skupini vitezova, neke od njihovih gnostičkih obreda prepozna-
li su vatikanski uhode još dok su templari boravili u Palestini, i to
znatno prije 1307. godine.

Dakle, tijekom ovih suđenja posve se rasvijetlila činjenica, da su i
Vatikan i kralj Filip Lijepi slali svoje doušnike preko mora, kako bi
nadzirali rad vitezova templara i u Europi, i vani; neki od tih uhoda
pojavili su se i kao svjedoci optužbe tijekom sudskih postupaka. Upra­
vo zbog svjedočenja koja su iznosili ovi doušnici, poslani na teren
znatno ranije prije masovnog uhićenja templara, kralj Filip je točno
znao kakva uputstva treba dati dvanaestorici svojih posebno odabra­
nih ljudi, i za čime trebaju tragati kada se jednom uspiju ubaciti u
određene templarske preceptorije. Usto, monarh je mogao znati i za
kakvim to herezama trebaju ondje tragati, ako je naišao na podatke
koje je sadržavala jedna tajna templarska isprava. Nosilaje naziv Vatre­
no krštenje konzulata Braće, a među povjesničarima koji obrađuju
templare često se spominje i kao "Tajni pravilnik templara". Otkriven
je 1780. godine u jednoj od vatikanskih knjižnica, a pronašao ga je
danski biskup.

Navodno ga je još 1240. godine napisao francuski Majstor templa­
ra imenom Roncelinus, i u njemu kao da je doista dao zeleno svjetlo
za sve vrste krivovjerja, zbog kojih su vitezovi i bili okrivljeni počet­
kom četrnaestog stoljeća. U toj se ispravi može pronaći odobrenje za
upražnjavanje svih templarskih hereza, uključujući ovdje gaženje i
pljuvanje Križa, poricanje Krista kao Spasitelja, seksualnu izopače-
nost te obožavanje glave nalik lubanji, zvane Bafomet, poput kakvog
idola. U tom pravilniku čak postoji i odlomak koji vitezovima omogu­
ćava da sami iniciraju nove gnostike u svoj Red, pri čemu su izrijekom

navedeni katari, bogumili, pa čak i muslimanski asasini. Ako je isprava
Vatreno krštenje konzulata Braće uistinu bila u optjecaju još od 1240.
godine, to bi značilo da papinskim i kraljevskim uhodama nije smjelo
biti nimalo teško negdje se dokopati njezine kopije za svoje nalogodavce.

VITEZOVI SVETOG IVANA

Opipljiviji dokaz za tvrdnju da je Vatikan morao biti svjestan krivo-
vjernih sklonosti johanitskoga tipa u vitezova templara, pojavio se
tek sredinom devetnaestog stoljeća, kada je papa Pio IX urbi et orbi
(gradu i svijetu) objavio svoju slavnu poruku uperenu protiv slobod­
nih zidara. Iz nje se moglo zaključiti da su u Vatikanu čitavo vrijeme
vjerojatno znali za heretičku povezanost templara i johanita.

U doba objave ove papinske poslanice, papa se nalazio pod golemim
pritiskom; od njega se tražilo da zauzme stav oko sve većeg broja kri-
vovjernih gnostičkih sljedbi što su nicale po Francuskoj. Jedna od njih
bila je i Johanitska crkva ranih kršćana. U toj su sljedbi tvrdili da su iz­
ravni potomci prvih vitezova templara, a vođa sljedbe, imenom Bernard
Fabre-Palaprat, za sebe je govorio kako je Veliki Majstor Templara,
jer potječe od Hughesa de Payensa, a i od - apostola Ivana. Upravo je
odbacivanje ove sljedbe od strane pape Pija IX dokazalo, da je Crkva
stotinama godina znala za bliskost između templara i johanita:

Johaniti su osnivanje svoje Tajne Crkve pripisali svetom Ivanu
[Krstitelju], a njihovi Veliki svećenici tvrde da im pripadaju
naslovi Kristovi - Pomazanik ili Posvećenik. Kažu i da jedan
drugoga nasljeđuju još od vremena svetog Ivana, i to u nepreki­
nutom nizu pontifikalnih moći. Onoga, koji je samoga sebe u
vrijeme osnivanja Reda Hrama častio svim ovim nazivima, na­
zivali su Teoklet; on je, navodno, poznavao Huguesa de Payensa
[sic!], navodno ga je upravo on uveo u Tajne i ufanja njihove
nazovi-crkve, on ga je zaveo pripovijestima o Suverenom sve­
ćenstvu i Nadkralju, te ga na kraju imenovao i svojim nasljed­
nikom.

Ovu su poruku pape Pija ubrzo potvrdili i neki vrlo cijenjeni povjesni­
čari devetnaestog stoljeća. U knjizi Razotkrivena Izida slavna Mada-

me Blavatsky piše: "Oni (Vitezovi templari) su u početku bili istinski
Vitezovi Ivana Krstitelja, što je vapio u pustinjskoj divljini, hraneći se
divljim medom i skakavcima," dok njezin suvremenik iz devetnae­
stog stoljeća, inače osobenjak, potomak templara i kabalist imenom
Eliphas Levi, u Povijesti magije razjašnjava: "Templari su imali dvije

Slika 8.2: Saloma promatra odrubljenu glavu Ivana Krstitelja. Bi li upravo ova gl
va mogla biti onaj "Bafomet", zbog koje su templare optuživali da je naročito štuju

doktrine: jedna je bila skrivena, obavijena tajnom i namijenjena samo
njihovim vođama, jer je bila johanitska; druga je bila javna i usklađena
s doktrinama Rimokatoličke crkve... Zato su samo njihovi vođe zna­
li pravi cilj Reda, dok su ih podređeni slijedili bez sumnjičavosti i
propitkivanja."

I tako nam je Levi potvrdio naklonost vitezova templara gnostič-
kim johanitima, no mi smo krenuli i korak dalje, naglašavajući da su
u načelu samo Veliki majstori i vođe Reda bili svjesni heretičkih na­
truha njihovih djelatnosti. Ovo je potvrđeno i u transkriptima sa sud­
skih postupaka protiv templara, što ih je prikupilo Papinsko vijeće.
Oni zorno dokazuju ovu tvrdnju, jer - dok su ispitivali vitezove o
istinitosti njihova štovanja Bafometa, nitko od njih nije znao čak ni što
je to, izuzev nekolicine predvodnika Reda. Čuvar te glave bio je u to
vrijeme Hughes de Peraud, zamjenik Velikog majstora templara, Jac-
quesa de Molaya; on bi u potaji prenosio dobro skrivenu glavu od
jednog do drugog preceptorata, kad god bi to zahtijevalo održavanje
neke nove inicijacije ili obreda.

ŠTO JE BIO BAFOMET?

Tko ili što je bio Bafomet, i kako je on povezivao templare i johanite?
Johaniti našega doba, koji su se negdje sredinom devetnaestog stoljeća
odvojili od glavne struje templarizma, tvrde da znaju istinu o tome.
Navodno upravo njihova crkva, takozvana Apostolska johanitska cr­
kva, čuva tajnu mudrost što je do njih došla izravno, od samih vođa
vitezova templara.

Prema riječima Jamesa Fostera, nekadašnjeg vrhovnog prelata jo-
hanitske crkve, kod templarskog se Bafometa radilo o odrubljenoj
glavi Ivana Krstitelja, to jest - prema tradiciji johanita - Mesije. To bi
moglo objasniti iznimnu svetost koju su joj pripisivali templari, kao
i zbog čega je bila povjerena na čuvanje upravo zamjeniku Velikoga
majstora, po položaju drugoj osobi u čitavom Redu. Prema izjavama
templara sa suđenja, ova je glava imala i naročitu moć; mogla je "nag-
nati drveće da procvjeta i zemlju da donese ploda."

Legenda kaže da su templari pronašli Ivanovu svetu glavu u palači
Boukoleon u Konstantinopolu, i to tijekom četvrtog Križarskog rata.
Ondje su je koristili da bi cara Istočnog rimskog carstva iz jedanae-

stog stoljeća održavala neprestano budnim i na oprezu; iz tih su je
razloga svakodnevno primicali u blizinu njegova tijela. Moć ove glave,
na Zapadu poznatija pod imenom Duha Svetoga, odnosno Kundalini
na Istoku, predstavlja istu onu snagu kakvu je sam Ivan i zračio oko
sebe tijekom svojega života u Svetoj zemlji. To je moć što se budi sama
od sebe, budući da je inače uspavana evolucijska energija; budi se na
samom dnu kralježnice, a svoj vrhunac doživljava u gnostičkoj spo­
znaji.

9. POGLAVLJE

Izgubljena templarska flota
i crna gusarska zastava

Jesu li pirati s Kariba bili tajni osvetnici?

David H. Childress

Francuski kralj Filip IV osobno je 1307. godine otputovao u Rim, da
bi uvjerio papu Klementa V kako Vitezovi templari nisu nikakvi sveti
branitelji katoličke vjere, već naprotiv, da je njihov glavni cilj - istu
uništiti. To mu je i uspjelo.

Tako je 13. listopada 1307. godine kralj Filip naredio istodobni
napad na sve templarske utvrde i središta u svojoj zemlji. Za svega
nekoliko tjedana uhićene su na stotine i stotine vitezova, uključujući
i njihovoga Velikog majstora, Jacquesa de Molaya. Ovaj službeni po­
četak progona templara pao je upravo u petak, pa otuda još iz tih
vremena potječe ono omiljeno vjerovanje o tome, kako je petak, tri­
naesti - nesretan.

I diljem Europe su počeli zatvarati i mučiti vitezove, nastojeći iz
njih izvući priznanja o krivovjerju. A mučeni su bili baš svi, ponekad
i mjesecima, pa i godinama; torturama ih se željelo natjerati da izne­
su sve što znaju o tajni Svetoga Grala, o njegovu skrovištu. Inkvizito­
ri su se naročito okomili na Jacquesa de Molaya, čije su patnje po
Filipovim tamnicama trajale punih sedam godina; bila je to prava
agonija, no niti jedan od templara nije svojim mučiteljima otkrio že­
ljene podatke. Tijekom 1312. godine, kada su templari kao Red bili u
Francuskoj vrlo djelotvorno uništeni, Filip je nagnao papu Klementa
V da naloži njihov progon i u ostalim dijelovima Europe. Tako je bila
razaslana papina bula, kojom je svim katoličkim vladarima zapovje-
den progon viteškog reda templara.

Do tog su vremena kraljevi ljudi već pretražili i izvrnuli naopako
sve templarske dvorce po Francuskoj; no, mnogi od njih bili su prazni
i napušteni. Zatečena je tek nekolicina vitezova; i oni su uhićeni, mu­
čeni i optuženi, te je na kraju utvrđeno da su doista krivi za grijehe
počinjene protiv Boga. Godine 1314. je stigao i završni dio muka Jac-
quesa de Molaya: dotad su ga već oslijepili užarenim željeznim šip­
­ama, kuhali mu genitalije u vrelom ulju da bi ih potom užetom išču­
pali, i polomili mu gotovo sve kosti, izvrćući mu pritom udove na
obrnutu stranu. Budući da je i dalje šutio, po zapovjedi kralja i pape
podvrgnut je svojoj posljednjoj muci: živa su ga polagano pržili povrh
slabe vatre. Ovakvo mučno, sporo i barbarsko uništavanje ljudskoga
života neće ostati zaboravljeno: i danas, sedam stotina godina nakon
svega, ime de Molaya živi kroz naziv za skupinu koja okuplja slobodno -
zidarsku mladež.

Progonjeni vitezovi Reda templara raspršili su se diljem Europe. I
unatoč tome, ovi prognani vitezovi i dalje su uživali golem ugled,
posebno među ostalim ratnicima Europe. Zato su nailazili na mnoga
mjesta gdje im se nudilo utočište, kao junacima. Neki su se od njih
pridružili vitezovima teutoncima i s njima krenuli u nove bitke, ovaj
put protiv Mongola i najezde Tatara, što se usmjerila na istočne dijelo­
ve Europe. Drugi su krenuli prema Ugarskoj da bi se borili protiv pro­
dora Turaka, dok su se treći povukli u Škotsku ili Portugal.

IZGUBLJENA TEMPLARSKA FLOTA

Tajanstveni vitezovi templari imali su vrlo dobro razgranatu pomor­
sku mrežu; vjerojatno su neke pomorske karte, a i druge tajne naslije­
dili i od starih Feničana. O njihovoj se velikoj floti raspravlja u djelu
Michaela Baigenta i Richarda Leigha Hram i loža. Tu autori naglašava­
ju da je templarima na raspolaganju bila za ono vrijeme golema flota,
koja je isplovljavala iz mediteranskih luka Francuske i Italije, kao i iz
sjeverne Francuske, Flandrije i Portugala.

Kada je kralj Filip u petak, 13. listopada 1307. godine pokrenuo
masovni progon protiv njih, templarskoj floti, usidrenoj u luci La Ro-
chelle, odnekud je ipak na vrijeme stiglo upozorenje. Čitava se flota
odmah pokrenula i isplovila, izbjegavši tako Filipovu mrežu, i za nju se
otada više nikada nije čulo.

Tako je nestanak templarske flote do danas ostao jednom od najve­
ćih povijesnih tajni. Što se s njom dogodilo? Je li se raspršila po sedam
mora, ili se negdje u potaji samo drugačije prestrojila?

Baigent i Leigh tvrde da je flota nakon skupnog isplovljavanja
ostala zajedno, te prvo otplovila prema tajanstvenom odredištu, koje
joj je ponudilo politički azil i sigurnost od progona: u smjeru Škotske.

Da bi stigla do tamo, mediteranska je flota trebala proći kroz opa­
san Gibraltarski prolaz; vjerojatno se na putu i zaustavljala u raznim
prijateljski naklonjenim lukama Portugala, poput luke uz dvorac Al-
mourol. I Portugal je bio jedna od rijetkih zemalja koja bi im ponu­
dila azil, jer je - za razliku od Španjolske - bio skloniji njihovim cilje­
vima.

U Portugalu su Vitezovi templari donijeli neke odluke i preustroji­
li svoju flotu, prije svega - izmijenivši svoj naziv u Red vitezova Krista.
Ovdje su naišli na kraljevsku potporu, na koju je Crkva jedino mogla
zažmiriti. Jer, kao prvo, kralj Alfonso IV je postao Velikim majstorom
ovih "novih" vitezova Kristovih, a kao drugo, počeo je portugalsko
brodovlje otpremati sve dublje na Atlantik. Kasnije je i njegov sin,
princ Henry Moreplovac također postao Velikim majstorom, te nasta­
vio s očevim nastojanjima i tradicijom, vezanom uz istraživanje Atlan­
tika.

Zanimljiva povijest Portugala, a kasnije i Brazila, u uskoj je vezi
upravo s izgubljenom templarskom flotom. Čak je i samo ime Portu­
gala neobično, jer neki misle da se ovdje radi o nazivu kojim su ovu
zemlju nazivali templari, naime - Port-O-Gral, odnosno "Luka Grala".

Portugal je oduvijek njegovao bliske odnose s Engleskom, pa se
postavlja pitanje nije li i to bilo u nekoj svezi s templarima i njihovom
flotom u Portugalu. Jer, kako bi inače malom Portugalu, zbijenom na
Pirenejskom poluotoku uz obalu Atlantika, uspjelo tijekom povijesti
ostati neovisnim?

Nije li to bilo moguće upravo zahvaljujući dobroj povezanosti s
templarima i, ranije, drevnim moreplovcima? Jer, kasnija portugal­
ska kolonija, Brazil, bila je osnovana na vrlo sličan način kao i Sjedi­
njene Američke Države - naime, kao zajednica neovisnih država;
usto treba napomenuti i da su Brazil osnivale slobodnozidarske lože
- kao i državu u Sjevernoj Americi.

POSLJEDNJA STANICA TEMPLARA

Baigent i Leigh nadalje tvrde, da su templari sa svojom flotom iz Por­
tugala otplovili duž zapadnih obala Irske prema lukama u Donegalu
i Ulsteru, za njih sigurnima; tamo se nalazilo dosta templarskih ima­
nja, a narod se uglavnom bavio krijumčarenjem oružja za Argyll.

Flota je do Argylla pristigla ploveći prema jugu i otocima Islay i Jura,
te dospjela do Sound of Jura; tu su se u templarskim uporištima Kil-
mory, Castle Sweet i Kilmartin iskrcali i ljudi, i teret s ratnih brodova.

Robert the Bruce tada je već nadzirao neke dijelove Škotske, ali ne
i cijelu zemlju. Veća područja na sjevernim i južnim škotskim visorav­
nima, pod svojim su nadzorom držali klanovi odani engleskoj kruni.
Samog Roberta je papa ekskomunicirao 1306. godine, dakle - godi­
nu dana prije no što je započeo progon templara. Tako papina bula,
kojom je kasnije izopćio templare, nije bila primjenjiva i na Škotsku,
ili barem na one njezine dijelove kojima je upravljao Robert the Bruce.

Možda je baš ona slavna bitka kod Bannockburna bila velika pre­
kretnica i za Roberta, i za vitezove templare. Premda se ni danas ne
zna točno mjesto na kojemu se ona odigrala, poznato je da je to bilo
na oko četiri kilometra od dvorca Stirling, u predjelu južno od Edin-
burgha.

24. lipnja 1314. Robert the Bruce je zajedno sa svojih 6.000 Škota
do nogu potukao dobro opremljenu vojsku od 20.000 engleskih voj­
nika. I nikada se nije točno saznalo što se toga dana doista događalo
kod Bannockburna. Zato neki vjeruju da mu je morala stići i pomoć
sa strane, te da je ovu bitku dobio zahvaljujući upravo snagama vite­
zova templara.

GUSARI - ČUVARI SVETOGA GRALA

No, što se dogodilo s nestalom templarskom flotom? Je li se usidrila
u Škotskoj? Ili je preplovila Atlantik gotovo stotinjak godina prije
Kolumba? Možda se preobrazila u jednu od kasnijih velikih flota
portugalskih i škotskih kraljeva? Ili je postala gusarskom flotom, što
je snažno udarala na brodove vjerne papi i Vatikanu? Ne zna se - jer,
možda se dogodilo i sve navedeno!

Prema Michaelu Bradleyu, piscu knjige Sveti Gral preko Atlantika,
templari su bili čuvari Svetoga grala, u smislu koji je obuhvaćen nje-

govim nazivom "Sangreal" ili "Sveta krv". Naime, pripovijeda se da
su Isusovi nasljednici izbjegli progonima i živjeli na jugu Francuske,
otkud su u ožujku 1244. godine tijekom silovite opsade evakuirani iz
Montsegura. Vjerojatno su se mjesecima, možda čak i godinama skri­
vali po brojnim skrovitim špiljama Pirenejskoga gorja, kako to opisu­
ju neke trubadurske pjesme.

Međutim, zbog dugoročne sigurnosti templara i Svete krvi, i Red
i Gral su se morali izvući iz Francuske, a na kraju i iz Europe. Bradley
kaže da je rijeka Garonne bila očevidni prirodni put bijega, budući
da teče iz dubina Pireneja područjem južne Francuske do svog ušća na
zapadnoj obali.

A luka La Rochelle, prvi dom templarske flote, smještena je upravo
na tom ušću. Svetilište u gradu, kao i tvrđavu Angouleme mogli su
možda koristiti kao sigurnu luku za dva, ili čak i tri naraštaja. Sve dok
su templari ostajali složan i neovisan viteški Red, bilo je i nade da bi
se loza mogla u potaji sakriti negdje u Europi, te započeti sa svojim
usponom i jačanjem.

Bradley vjeruje da je jedan od tih ratnih brodova templara, što su
nestali 1307. godine, na sebi odnosio i sveti Gral. To je moglo uključi­
vati ne samo pojedine članove iz nekadašnje kraljevske dinastije Me-
rovinga, već i fizička blaga vrlo šarolikog oblika, uključujući ovdje
sanduke sa zlatnicima, skupocjene križeve i dragulje, možda čak i
slavni Kalež korišten tijekom Posljednje večere (Kalež - Gral) ili -
ma koliko to nevjerojatno zvučalo - možda čak i Kovčeg saveza. Jer,
govorkalo se da su i Kalež, a i Kovčeg saveza u posjedu templara, prem­
da većina povjesničara i ovo, kao i veliki dio svih pripovijesti o Svetom
gralu drži običnim maštarijama.

Bradley se slaže s Baigentom i Leighom da je templarska flota u
potrazi za konačnim odredištem morala prvo krenuti prema sjeveru,
dakle - kroz Irsko more i prema zapadnim klisurama Škotske, izbjega­
vajući pomno irske obale i tamošnje pro-vatikanski nastrojene i nad­
zirane luke.

Flota je stigla do područja sjevernije od današnjega Glasgowa, u
predjele Obana. Jer, ovdje se mogu vidjeti templarski grobovi, obilježe­
ni poznatim simbolom templara - lubanjom s ukrižanim kostima.

Čini se da su templari u Škotskoj odlučili kako se više neće ustroja­
vati kao novi viteški red; radije su odabrali širiti svoju tajnu doktrinu

putem slobodnog zidarstva, i to pod vodstvom moćnoga klana Saint -
-Clair ili Sinclairovih od Roslina. U tom je trenutku najozbiljnije za­
počeo i njihov pomorski rat s Vatikanom.

Bradley kaže: "Od tog se vremena znatno povećala sve učestalija
pojava europskog piratstva, a način izvršenja prepada ukazuje na to
da mnogi od ovih gusara nisu napadali bilo koga; bili su to vrlo neobi­
čni pirati, koji su se usredotočili na brodovlje Vatikana i njemu privr­
ženih zemalja."

Templarska flota morala se razdvojiti na dva dijela. Jedan od njih
se usidrio u Orkneysu i pripremao za Sinclairove gotovo pustolovne
plovidbe prema Sjevernoj Americi. Drugi je dio trebao ploviti Atlan­
tikom i Mediteranom, kao pomorska sila koja će napadati brodove
povezane s Vatikanom i njegovim saveznicima. Neka od templarskih
plovila uklopila su se u portugalsku mornaricu i nastavila jedriti pod
portugalskom zastavom, dok su neka druga - kojima su obično zapo­
vijedali francuski i engleski kapetani - izvjesila crnu zastavu s lubanjom
i ukrižanim kostima, simbol koji će ubrzo diljem svijeta postati poznat
kao crna gusarska zastava.

KRALJEVSTVO CRNE GUSARSKE ZASTAVE

Simbol lubanje i ukrižanih kostiju na zastavama prvih pirata nastao
je zato, jer templari i njihova flota više nisu mogli sigurno ploviti mo­
rima pod svojom pravom zastavom - crvenim križem na bijeloj pod­
lozi. To i jest bio dio tajnovitosti kojom su se obavili ovi rani gusari:
ustvari, postali su tajnom mornaricom koja više nije smjela postojati.
(I to mornaricom što je doplovila do Novoga svijeta gotovo čitavo sto­
ljeće prije Španjolaca!)

Pisci poput Baigenta, Lincolna i Bradleya drže kako ovaj simbol,
što su ga templari odabrali kao svoj pomorski znak, nije ništa drugo
doli preinačeni stari templarski znak; on je, prema Bradleyu, jasno
iskazivao zavjet i poruku ovih "neo-templara" - da će se do smrti su­
protstavljati Rimokatoličkoj crkvi. Otuda potječe i simbolika ukriža­
nih ljudskih kostiju kako na njihovom barjaku, tako i na kamenim
templarskim grobovima.

Sam pojam takve zastave, na engleskom zvane "Jolly Roger", može
se objasniti kao homage Rogeru II Sicilijanskom (1095. - 1154.). On se
usko vezao uz templare još tijekom Križarskih ratova; bio je osvajač

Apulije i Salerna 1127. godine, unatoč oštrom protivljenju pape Inno-
centa II. Zato ga je za kralja Sicilije 1130. godine okrunio anti-papa
Anaklekt II. Naknadno je popustio i papa Innocent, te Rogeru i slu­
žbeno dodijelio imanja, koja je ovaj već ionako posjedovao.

Roger je uveo strogu centralističku vladavinu, slobodnu od Rima,
a njegov je sjajni dvor u Palermu postao žarištem umjetnosti, knji­
ževnosti i znanosti onoga doba. Na njemu je sve vrvjelo od plesača,
glazbenika i zabavljača, tako da je ubrzo dobio nadimak Veseli Roger
(Jolly Roger). Na mnogo je načina renesansa započela upravo na njego­
vom kraljevskom dvoru. Svi su dobro znali za njegov sukob s papom,
a naročito moreplovci i trgovci.

Usto, Roger je na Siciliji osnovao i vlastitu pomorsku školu; bila
je posve odvojena od Vatikana, a razdvajalo ih je kako more, tako i
njegova pomorska flota, u koju je kao savjetnike pozivao židovske i
muslimanske zemljopisce. Tako je na Rogerov dvor bio pozvan i arap­
ski geograf Ibn Idrisi; on je osmislio okruglu "nebesku" i "zemaljsku
ploču", obje izrađene od srebra i s unesenim svim astronomskim i
zemljopisnim spoznajama onoga doba. Idrisi i Roger su zajedno pri­
premili i za ondašnje moreplovce važnu raspravu ili traktat, zvan Al
Rojari. Roger je inače bio oduševljen islamskom i židovskom ljubavnom
poezijom, što je profinjeno slavila žensku ljepotu, za koju je i sam imao
istančano oko.

Upravo zahvaljujući arapskim zemljopiscima na svome dvoru, Ro­
ger je počeo prikupljati i važne zemljovide, koje su mu donosili i na­
bavljali Muslimani po svojim knjižnicama, poput slavne Aleksandrij-
ske knjižnice u Egiptu.

PORAST GUSARSTVA NA OTVORENIM MORIMA

Čim je nakon 1492. godine i u Novome svijetu bila ustanovljena špa­
njolska Inkvizicija, templarski "gusari" su proširili svoje napade i na
Karibe. Kasniji britanski moreplovci, poput Francisa Drakea u XVI
stoljeću, pretvorili su gusarstvo u velik i unosan posao. A poznato je
da je Drake robio isključivo katoličko, španjolsko brodovlje.

Na kraju su se pirati počeli upućivati i prema meksičkim i peruan­
skim lukama na Pacifiku - sve u ime neprekinutoga pomorskog rata,
što je započeo davno ranije s vitezovima templarima.

10. POGLAVLJE

Tajna bitke kod
Bannockburna

Je li otkrivena zahvaljujući drevnoj izreci:
"Kako gore, tako i dolje"?

Jeff Nisbet

Možda se niti o jednom drugom sukobu iz povijesti nije pisalo s toli­
ko strasti i u tolikom obimu, kao o ovom iz 1314. godine. Bez te veli­
ke bitke Škotska se vjerojatno nikada ne bi uspjela osloboditi engleske
dominacije, što znači da nikada ne bi razvila svoj pravi nacionalni
identitet, niti bi ikada mogla postati kolijevkom Deklaracije iz Arbro-
atha, koja je po mišljenju mnogih bila zapravo uzorak prilikom izrade
američke Deklaracije o neovisnosti.

Već je unutar šezdeset i tri godine od bitke, o njoj bilo napisano
sedam različitih viđenja, a otada - još bezbroj. Dvije knjige objavljene
su samo u protekloj godini.

Zbog čega sve to? Stoga, jer je u samom srcu ovog sukoba oduvi­
jek ležala velika tajna i pitanje: kako su toga dana brojčano silno nad­
jačani Škoti ipak uspjeli doći do pobjede, premda su se borili protiv
sile opisane kao "najveće vojske kojom je ikada zapovijedao kralj En­
gleske"?

Da bi razriješili ovu tajnu, istraživači su proučavali topografiju ci­
jeloga područja, političko okružje, analizirali vođe obiju strana, pa
čak i visinu plimnoga vala, samo da bi objasnili kako je onomad to­
liko slabija strana uopće mogla pobijediti. No, tajna je i dalje ostala
tajnom. A uvođenje mogućeg ubacivanja tajanstvenih vitezova tem­
plara u žarište bitke i u priču, i to pet do dvanaest - samo ju je još pro­
dubilo.

No, je li Škotska doista bila baš toliko nadjačana, ili se tako protivni­

ku trebalo samo učiniti? Držeći se uvjerenja da ono, što izgleda predo­

bro da bi bilo istinito - obično i nije tako, okrenuo sam se jednom

posve novom mjestu - nebu iznad bojišnice - da bih vidio što se mo­

žda krilo na njemu, usred bijela dana, i to prije gotovo sedam stotina

godina.

Vratimo se unazad.

Godina je 1286. Iznenadnom smrću Alexandra III, Škotska se od­

jednom našla bez kralja. Njegova maloljetna unučica Margaret, kćerka

kralja Erica II Norveškog, postala je jedinom nasljednicom prijestolja,

i Škoti joj se žurno zaklinju na vjernost. Samo, nije trebalo proći

dugo da bi Alexandrov šurjak, moćni engleski kralj Edward I, dogovo­

rio zaruke između male Margaret i vlastitoga sina. Plan mu je propao

kada je malena škotska kraljica preminula tijekom putovanja. I tako

je škotsko prijestolje ostalo prazno.

Dva moćna škotska plemića, oba u krvnom srodstvu s Alexandrom,

krenula su u sukob za škotsko prijestolje. Jedan je bio John Balliol od

Gallowaya, drugi Robert Bruce od Annandalea, djed čovjeka koji će

na kraju slaviti pobjedu u Bannockburnu. Građanski rat se činio neiz­

bježnim. Koga izabrati?

Nije za vjerovati, no - Škotska zatraži da ovaj odabir izvrši engle­

ski kralj. Edward, vjeran sebi, odabire slabijega u ponuđenom dvojcu

- Johna Balliola, dok istodobno samoga

sebe proglašava glavnim gospodarom

obaju kraljevstava. Držeći Balliola čvrsto

za okovratnik, Edward odmah u škotske

dvorce odašilje i svoje ljude. Premda nije

bio i službeno okrunjeni kralj Škotske,

Edward je postao upravo to.

No, ubrzo na pozornicu stupa istinski

junak, koji uspijeva osvojiti umove i srca

potlačenih. To je William Wallace, osoba Slika 10.1: Engleski kralj
koja je zahvaljujući romantiziranoj holi- Edward II, sin Edwarda
vudskoj uspješnici - filmu Braveheart - "Dugonogog", koji se borio
postala svjetski poznata. Edward je na kraju sa Robertom the Bruceom

Wallacea kastrirao, utopio i dao raščetvo- kod Bannockburna, Škotska.