Douglas Kenyon Zabranjena religija

unutar crkve uklesana je američka pšenica i kukuruz te aloea. Skrive­
ni prostor ispod crkve dugo je prikrivao posljednje počivalište Sin-
clairovih, još otkako su se borili kao templari. Lubanje s kostima kao
obilježja na grobovima poručivale su, da su za uskrsnuće potrebne
samo kosti, dok su prekrižene noge značile da je pokojnik bio tem­
plar.

A preko oceana, u Novoj Škotskoj, otkriveno je još više dokaza.
Na otočiću što će se kasnije nazvati Oak Island zasađeni su hrastovi,
kako bi se po njima otočić uvijek razlikovao od drugih sličnih otoka
uz obalu Nove Škotske. Danas je taj otočić u žarištu pozornosti medi­
ja diljem svijeta, te neprestanih nagađanja o svrsi divovskog i dosad
neobjašnjivog rova, čiji sadržaj i dalje ostaje tajnom.

"RUDNIK NOVCA"

Pedeset posljednjih godina su vlasnici Oak Islanda dva čovjeka koji
se nikada nisu susreli okom u oko. Fred Nolan, nadzornik, otkrio je
brojne simbole, uključujući i istostranični trokut s križem u sredini,
kojemu je dužina stranice iznosila 3 metra. I prije no što je itko mo­
gao shvatiti njegovo značenje, Nolan je shvatio da je on tek dio - još
većeg trokuta. Na tom je području pronašao provrtane stijene s veli­
kim metalnim prstenovima, te stijenu isklesanu u obliku srca unutar
jednog manjeg trokuta. Sljedeći je oblik bio izveden od gromada gra­
nita što su težile preko deset tona i opet oblikovale križ, u čijem se
središtu nalazila stijena u obliku lubanje, pokazujući jasne znakove
ručne izrade.

Druga strana otoka, na kojoj je smješten i slavni Rudnik novca,
pripada Davidu Tobiasu. Iskapanje rova započelo je i prije 1800.-te
godine otkrićem popločanih dijelova otoka na dubini od devedeset
centimetara, a potom se i na svaka daljnja tri metra našao sloj polože­
nih hrastovih dasaka. No, na dubini od dvadeset i sedam metara ispod
površine započeli su problemi - preplavljivanje morske vode, koje je
zaustavilo cijeli posao; bila je to prava vodena zamka namijenjena
svim onim lovcima na blago koji su više od jednog stoljeća nastojali
krenuti dalje s iskopavanjima. Čak i otkako je točno utvrđeno otkud
dolazi do preplavljivanja rova, napredna hidraulika drevnih graditelja
i dalje poražava suvremene tragače.

Postoji li ispod tog otočića kakva komora krcata blagom? Oba čo­
vjeka i dalje vjeruju da je ondje, i unatoč tome što su vremešni ljudi,
oni nastavljaju sa svojim radom da bi došli do nje. Tobias upravo ra­
zmatra novi prijedlog za izradu masivnog rova, u kojemu se neće ništa
propustiti kako bi se izvorni Rudnik novca proširio. Cijena tih radova
iznosila bi petnaest milijuna dolara, što bi znatno povećalo njegove
dosadašnje troškove, za koje kažu da su iznosili pet milijuna dolara.
Nolan je u sve uključio svojega zeta te nedavno kupio i susjedni otočić,
kao i prava na obavljanje iskopavanja na njemu.

Pa ipak, ovaj Rudnik novca na Oak Islandu nije i jedino moguće
skrovište za blago i tajne u objema Amerikama.

BRUTONOV ROV U VIRGINIJI

U kolonijalnom gradu Williamsburgu u državi Virginiji nalazi se
Brutonov rov. I on je povezan s tajnom skupinom, koja se opet veže
uz naslijeđe templara i slobodnih zidara. Sam rov je jedno od najposje-
ćenijih američkih odredišta s obiteljskim nalazištima.

Ovdje su obnovili izvorni izgled negdašnje naseobine, te čitavo
mjesto razvili u veliki park. Za mnoge je ono sjajna alternativa gužvi
koja uvijek vlada u obližnjem Six Flagsu, a ujedno pruža prigodu
starim i mladim Amerikancima da steknu osjećaj prema vlastitoj po­
vijesti. No, malo njih zna da i ovo mjesto skriva neobičnu tajnu, koju
niti jedan posjetitelj nikada neće vidjeti.

Tajna je u tome što se drži da je ispod izvorne crkve Jamestowna
sakriveno nekoliko najvažnijih predmeta, za koje se govorka da su
bili dio blaga vitezova templara. Smatra se da oni uključuju i radove
Sir Francisa Bacona, kao i Kovčeg saveza; sve su to sa sobom navod­
no Vitezovi templari donijeli iz Jeruzalema u Francusku. Ali, što bi
ovi slavni predmeti mogli raditi ispod crkvice u Jamestownu?

Činjenica je da se povijest vezana uz englesko kolonijalno podrije­
tlo u Americi iskrivljavala, uglavnom zato da bi se uklopila u prihvat­
ljiv protestantski okvir. Prave povijesne granice za sve što je neobično.

Možda je najveći potajni utjecaj na kraljicu Elizabetu, da se uključi
u utrku prema Novom Svijetu s Francuskom i Španjolskom, izvršio
jedan tajanstveni lik imenom dr. John Dee. Taj se neobični čovjek
bavio magijom i astrologijom, ali i drugim znanostima na razini ve-

likog Kopernika. Njegovi trikovi s levitacijom, alkemičarski pokusi,
a na kraju i njegovo magično ogledalo, izazvali su sumnje, zbog kojih
su ga izbacili iz škole kada je na pozornici prigodom školskog igroka­
za izveo levitiranje raznih predmeta. Neko je vrijeme čak bio i prognan
iz Engleske, no kada se vratio, zaštitnicom mu je postala sama engle­
ska kraljica.

Kada je Elizabeta preuzela prijestolje, u cijelosti se pouzdavala u
Deejeve sposobnosti čitanja zvijezda i proricanja budućnosti. On je
čak odredio i datum njezine krunidbe. Tako je njegov utjecaj na kra­
ljicu i na povijest Engleske jednostavno nemjerljiv, premda vrlo rijetko
spominjan. On je skovao pojam "Britanija", on je isplanirao osnivanje
Kraljevske mornarice, te uvjerio Elizabetu da sveta Engleska posjedu­
je - sva mora.

Uvjerio ju je također i u to da je ona sama - izravni potomak Ar-
thura, koji je krenuo prema zapadu kada je patio od rana što su mogle
biti smrtonosne. Kao rezultat putovanja kralja Arthura na Zapad,
tvrdio je Dee, Engleska i kraljica imaju sva prava na Ameriku. Tako
mu je ona odobrila prava na sve zemlje sjevernije od 50 stupnjeva
zemljopisne dužine.

Da je on bio tek neki "ludi svećenik" koji je utjecao na Elizabetu,
možda zemlja ne bi ni krenula onim smjerom u povijesti Novoga Svi­
jeta kojim je krenula, ali - uz Deeja, tu je bio i Sir Francis Bacon. Bacon
je napisao Novu Atlantidu i vršio pritisak na Elizabetu s druge strane.

Novu koloniju je trebala osnovati tvrtka Virginia Company. Ime­
na kojim se naoko podsjećalo na englesku djevičansku kraljicu, ova
je tvrtka zapravo manje mislila na nju samu, a više na jednu djevičan­
sku boginju, stariju od kršćanstva. Zastava države Virginije prikazu­
je božicu Atenu (Rimljanima poznatu kao Minervu) kako drži mač i
koplje, te jednom nogom gazi grudi svojega poraženog neprijatelja.
Ateni, inače božici Mudrosti, nadjenuli su još i kao božici rata i nadi­
mak - Potresačica Koplja (engl. Spear-Shaker), baš kao što je i bog
Posejdon imao nadimak - Potresač Zemlje.

Premda su radili uz punu podršku kraljice, Bacon i ostali zamišlja­
li su svijet u kojemu ni monarhija, a ni religija neće imati nikakve moći.
I dok su se u kolonizaciju uključivali kojekakvi pustolovi i trgovci, za
Deeja i Bacona je to bila božanska misija. Baconove bilješke o pred-

metima kakav je bio Arkadijski Raj, bile su tema o kojoj je Europa,
iako razdirana ratovima, naveliko razglabala. Da bi zadržao zaštitu
svoje kraljice, Bacon je sve ovo pisao pod imenom izvjesnog mesar­
skog pomoćnika - Williama Shakespearea.

I dok će se mnogima učiniti sasvim novom, ova kontroverza "Ba­
con kao Shakespeare" zapravo je stara već stoljećima. Tajna pitanja
- kako je jedan nepismeni mesarski pomoćnik bio u stanju pisati o
toliko različitim temama i predmetima - od prava do znanosti, medi­
cine i povijesti, i sve to bez da je ikada posjedovao makar jednu jedi­
nu vlastitu knjigu, mnoge je nagnala na to da posumnjaju kako je on
zapravo nekome služio tek kao zaklon.

Unutar jednog ovako kratkog članka nemoguće je temeljito obra­
diti ovaj predmet, no dostatno je reći kako je dosad o njemu napisano
gotovo četiri stotine knjiga; među autorima su bila i takva imena po­
put Benjamina Disraelija i Walta Whitmana.

Govori se da su izvorni Shakespearovi rukopisi, kao i neki Bacono-
vi tekstovi bili prenijeti u Ameriku. Francis Bacon nije poživio još
dugo da bi mogao uživati u zemljama koje im je kraljica podarila, ali
je zato u njima bila dobro zastupljena njegova obitelj. No, 1676. godi­
ne je došlo do sukoba između obitelji Bacon i vlade države Virginije.
Jer, Virginia je ipak bila kraljevska kolonija, a Baconovi su zastupali
protuvladine stavove i filozofiju.

U toj godini pobune Baconovih, kako bilježe povijesni izvori, sa­
držaj dotad skriven ispod ckrve u Jamestownu bio je premješten, te
pohranjen u skrovište iskopano na dubini od šest metara ispod tornja
crkve Bruton Parish Church u Williamsburgu. Bez obzira na to, i una­
toč svim zakonitim pokušajima suvremenih istraživača i drugih sku­
pina, kao i onima na rubu nezakonitosti, tajna ovoga skrovišta ostala
je netaknuta. Barem zasad.

VITEZOVI ZLATNOGA KRUGA

Prošlo je više od stoljeća otkako je župnik osiromašene župe u Ren-
nes-le-Chateau u Francuskoj odgonetnuo tragove tajne o zaprepašću-
jućim količinama novca (slučaj, koji je postao poznat zahvaljujući
knjigama Sveta krv, sveti Gral i Da Vincijev kod). No, američki lovci
na blago čitavo su vrijeme slijedili znakove i simbole do sanduka

prepunih novca, skrivenih i na jugu, i na zapadu. Nacionalno blago?
Ne baš, budući da su ovakva skrovišta blaga bila dijelom plana da se
Konfederacija održi na životu tijekom, ali i nakon predaje generala
Leeja kod Appomatoxa.

Istraživači Warren Getler i Bob Brewer opisali su čitav niz ezoterič-
kih grafita, koji su uključivali cijele odlomke iz Biblije, datume i šifri­
rana pisma, pomoću kojih su ostavljani tragovi do tajnih skrovišta.
Omanje gomile blaga zakopavale su skupine slobodnih zidara i vitezo­
va Zlatnoga kruga, grupe čiji su se članovi često novačili kroz slobo-
dnozidarske lože.

SKRIVENO TAKO, DA SE JASNO VIDI

Premda film Nacionalno blago traje svega dva sata, uspio je obraditi
ili barem spomenuti i neke dublje tajne. Tako se na stolu jednog od
likova, Abigail Chase, nalazi knjiga Davida Ovasona Tajna arhitektu­
ra glavnoga grada naše nacije*. I dok je opće poznato da je grad Wa­
shington osmišljen u skladu sa slobodnozidarskom geometrijom*,
Ovason naglašava da su - kako u sam plan grada, tako i u mnoga od
njegovih zdanja - ugrađeni još i brojni znakovi Zodijaka.

Jedna od možda najzanimljivijih zagonetki u Nacionalnom blagu,
nalazi se na stražnjoj strani novčanice od stotinu dolara. Toranj sa
satom pokazuje određeno vrijeme dana, ukazujući na to da će njego­
va sjena otkriti sljedeći smjer kojim treba krenuti. No, ovdje je u filmu
učinjena pogreška. Lovci na blago prvo su pomislili da su pogriješili
u utvrđivanju pravoga trenutka, a tada su shvatili da se pod ušteđenim
danjim svjetlom misli, da taj trenutak tek treba doći. Međutim, ovo
"ušteđeno danje svjetlo" predložio je svojedobno sam Franklin, iako
to još nije djelovalo u vrijeme izgradnje zdanja zvanog Independence
Hall.

Tako značenje tog pravog trenutka i dalje ostaje tajnom.

* Više o tajnim arhitekturama gradova i povijesnim okolnostima nas-
tajanja istih pročitajte u knjizi Hancocka i Bauvala Talisman

22. POGLAVLJE

Bacon, Shakespeare
i Atenino koplje

Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu

Steven Sora

William Shakespeare, kažu nam, rođen je u kući nepismenih rodite­
lja, koji su jedva završili nekoliko razreda osnovne škole, a zaposlio
se kao mesarski pomoćnik. Pet godina kasnije oženio se i dobio troje
djece, pa potom odlučio napustiti obitelj i preseliti se u London. Kada
se obreo u velikom gradu, započeo je pisati svoja djela i pridružio se
glumačkoj družini koja ih je i izvodila. U njima je iskazao poznavanje
engleske, francuske, grčke i rimske povijesti, pravnih i medicinskih
načela, vojnih i mornaričkih pojmova, sokolarstva i konjogojstva,
kao i pojmove koje su u ono doba umjeli koristiti jedino u Cambrid-
geu. Ukratko, njegova su djela iznosila sve što je bilo daleko izvan
njegova osobnog iskustvenog carstva.

Nakon duge karijere vratio se kući, gdje je stavio svoj šesti i posljed­
nji potpis u čitavom svom životu, i to - na vlastitu oporuku. Njegova
je oporuka uključivala razne predmete kućanstva, uključujući i poste­
lju, ali nikakvih knjiga, i - važno - nikakva popisa njegovih djela. A
njegova smrt nije bila zapažena ni u Stratfordu, a niti u Londonu, sve
dok nisu protekle godine i godine.

Pisci su obično i gutači pisanih djela, ljubitelji knjige, pisci dnevni­
ka i čuvari vlastitih pisama i dopisivanja s drugima; no, stvarna osoba,
poznata kao William Shakespeare, bila je sve - suprotno tome. Vrlo
vjerojatno nije znao ni čitati, a ni pisati; nikada nije posjedovao knjigu,
nikad zapisao štogod u kakav dnevnik, i tek dugo nakon njegove smr­
ti netko je nadošao na zamisao da ga se počne slaviti kao "dramatiča­
ra". Također, tek je niz godina nakon njegove smrti sačinjen "svezak"

njegovih djela. I to nije bio nekakav njegov izvorni svezak, jer - koli­

ko se zna - tako nešto niti ne postoji.

Naravno, izvorna djela su se pisala, i kopirala, samo što se ništa

slično nije pojavilo na površini. Najblaže rečeno, to je prilično sumnji­

vo uz onako dugačak popis djela kojima je bio autor.

Pokušaj smještanja Williama Shakespearea u ulogu pisca njegovih

djela bila je i ostala - nemoguća zadaća; uzaludna nastojanja ove vr­

ste ubrzo su privukla i imena poput Walta Whitmana, Marka Twai-

na, Johna Greenleafa Whittiera, Benjamina Disraelija, Ralpha Walda

Emersona; svi su oni vjerovali, kako Shakespeare nije mogao biti au­

tor opusa koji mu se pripisuje.

Čovjek za kojega se vjeruje da je bio bard, rodio se 1564. godine.

Vladavina kraljice Elizabete I započela je 15. siječnja 1559. godine,

otkad je zavladala Engleskom svojom mušičavom, ali i željeznom ru­

kom. Bila je u stanju narediti da se nekoga uhiti ili pogubi u treptaju

oka, bilo koga - od onih među svojim dvorjanima pa do podanika.

U njezine su se dvorjane ubrajali i Sir Francis Bacon, rođen 1561.

godine, Christopher Marlowe (1564.), Edward de Vere, grof od Oxfor-

da(1550.) i Henry Wriothesley, grof od Southamptona (1573.). Bio je

to posao za puno radno vrijeme - odr­

žavati Elizabetu raspoloženom i sret­

nom. Sir Waltera Raleigha poslala je u

Tower, jer je jedna od njezinih budućih

dvorjanki zatrudnjela s njime. Grofa od

Essexa je kaznila, jer se po drugi put

oženio; no, zbog uloge koju je na sebe

preuzeo u pripremama za dramu Ric­

hard III skratila ga je za glavu. U svoje­

ga je liječnika, Ruya Lopeza, posumnja­

la da priprema urotu protiv nje, pa su

ga za kaznu utopili i potom raščerečili.

Slika 22.1: Tijekom vladavine Govoriti slobodno - imalo je svoju
kraljice Elizabete I, koja je kra- cijenu.

ljevala od 1558. do 1603. godine, Niti jedno od djela Williama Shakes­
Engleska je postala glavnom eu­pearea nije uključivalo njegovo ime sve
ropskom silom.
do 1598. godine, a ni kasnije. Ako je

Slika 22.2: Kazalište Globe Theatre u Londonu, u kojemu su bila iz­
vedena mnoga od Shakespeareovih djela.

priprema Richarda III shvaćena kao čin izdaje, zbog čega onda nije
bio kažnjen i autor djela? Moglo bi biti, da se Essexa držalo autorom.
Edward de Vere, grof od Oxforda, također je mogao biti jedan od
kandidata. On je pisao drame, posjedovao čak i kazalište, ali - nalazio
se u Italiji. Neki vjeruju da je Oxford čak odglumio vlastitu smrt 24.
lipnja 1604. godine, na Ivanje, dakle - na dan slavlja Sv. Ivana Krstite-

lja, neke vrste sveca zaštitnika ezoteričkih spoznaja. James I je kasnije

dao postaviti osam šekspirijanskih djela u slavu i na spomen Oxfordu.

I premda su obojica plemića - Essex i Oxford - odgovarali kao

mogući kandidati za pisca djela koja se i danas pripisuju Shakespea-

reu - kako zbog svoje obrazovanosti, tako i zbog poznavanja svijeta,

najčešće se kao kandidat za autora bardovih djela ipak spominje Sir

Francis Bacon.

Iako životu okrenuti Bacon ne bi mogao napisati Richarda III bez

straha za vlastitu glavu, imao je za to sva potrebna znanja, pripisana

mladom mesarskom pomoćniku. Bacon je studirao u Cambridgeu i

na Grey's Innu, te je tečno govorio više jezika. Volio je kriptologiju i

izmislio svoj vlastiti sofisticirani pseudonim. Mnogi vjeruju da je bio

prikriveni homoseksualac, uvijek okružen lijepim mladićima, a je­

dan od njih bio je i Henry Wriothesley

Prvo zabilježeno šekspirijansko djelo bilo je 1592. godine posveće­

no - Henryju. I soneti, u kojima pjesnik govori o svojoj ljubavi pre­

ma mladosti, također su bili po­

svećeni Wriothesleyu. Igrom

slučaja, iste je 1592. godine Wriot­

hesley postao zaštitnikom Willi-

ama Shakespearea. Vjerojatnije

je, međutim, da su te godine Ba­

con i Shakespeare postigli spora­

zum. Jer, upravo je 1592. godine

Shakespeare primio veliku svotu

novca i njime kupio kuću u Strat-

fordu, drugu po veličini u gradu.

Nastavio je kupovati i ostalu imo­

vinu te trgovati raznim robama,

tako da je zabilježen kao stranka

u nekoliko sudskih parnica.

Ukoliko su ga Shakespeare i

Bacon postigli, taj je sporazum

obojici dobro poslužio. Sir Francis Slika 22.3: Spomenik Sir Francisu Ba-
Bacon njime je umaknuo krvni- conu iznad njegova groba kod St. Mic-
kovoj sjekiri, a William Shakes- haela, St. Albans, Engleska.

peare je postao zemljoposjednik. Inače, njih dvojica nisu se mogli ra­
zlikovati više no što su se razlikovali. Bacon je bio svjetski čovjek,
obrazovan, osjećajan i iskreno zauzet za mijenjanje svojega svijeta.
Shakespeare se na jedvite jade bio u stanju potpisati; bio je sirov i
pohlepan, čovjek koji bez imalo obzira ostavlja suprugu s troje djece.

Usto, tipičan čovjek ondašnjeg Stratforda raspolagao bi rječnikom
od oko 400 riječi, dok bi čovjek školovan u Cambridgeu mogao ras­
polagati s oko 4.000 riječi. A autor djela pripisanih Shakespeareu ras­
polagao je s barem - 20.000 riječi.

PJESNIK BILO KOJEGA DRUGOG IMENA

Zbog čega je Bacon odabrao Shakespearea kao svoj "zaklon"?
Dok je Bacon studirao u Grey's Innu, snagu je crpio u nevidljivom

viteštvu, nazvanom Red Kacige. Članovi su bili posvećeni drevnoj
grčkoj božici Ateni Paladi, prikazivanoj s kopljem u ruci i kacigom
na glavi. Njezin je naziv još bio i Potresačica Koplja (engl. Shaker-of-
the-Spear). Zato je za Bacona susret sa sunarodnjakom koji je nosio
gotovo istoznačno prezime - Shakespeare - vjerojatno izgledao na­
lik Božjoj providnosti. Baconovo je životno geslo bilo: Occulta Veritas
Tempore Patet, u značenju "Skrivena istina na vrijeme izbija na svjetlo."
Tek je tijekom posljednjih pet godina svojega života, već dosta dugo
nakon smrti kraljice Elizabete, smio pisati otvorenije.

Tada je opisao i svoju Novu Atlantidu, tragajući za novim svijetom
mira u kojemu kraljuje mudrost. Za vrijeme vladavine kralja Jamesa
preveo je ono, što je kasnije i nazvano Biblijom kralja Jamesa, gdje u
psalmu 46, kao 46-tu riječ, računatu od prvoga stiha, koristi riječ
"Shake" (Potresač). Isto tako, i 46.-ta riječ prije posljednjeg stiha glasi
"Spear" (Koplje). Njegovo je djelo i Sylva Sylvarum, u kojemu rasprav­
lja o brojnim znanstvenim pokusima, uključujući i one o očuvanju vri­
jednih isprava pomoću žive te one o stvaranju umjetnih izvora.

OTKRIĆE AVALONA

Engleska se kasno uključila u utrku za kolonijalizacijom Amerike.
Astrolog dr. John Dee na kraju je ipak uspio uvjeriti svoju kraljicu da
ona ima pravo na Novi Svijet. I premda bi se taj glasoviti John Dee
sjajno uklopio u likove iz knjige Hobit, uvjerio je Elizabetu da joj je

potrebna snažna mornarica, kao i u "činjenicu", da je Amerika zapravo
- Arturov Avalon. Ona je intelektualno snažno ovisila o svome dvor­
skom čarobnjaku; posredno, kao da je živjela kroz njega. Dee, magi-
čar i alkemičar, pisao je o Rosenkreuzerima i o navigaciji. U svom je
posjedu imao oko 4.000 knjiga i "magično zrcalo", iz kojega je čitao
budućnost.

Tako je kraljičina pustolovna narav počela živjeti i kroz pothvate Sir
Francisa Drakea i Sir Waltera Raleigha. Njih je odašiljala da za nju
osvajaju razne zemlje, kradu tuđa blaga i istražuju po sedam mora.

Kada se Elizabetina vladavina okončala njezinom smrću, Baconov
se status još više uzdigao. Kao savjetnik kralja Jamesa, uvjerio ga je
da se treba ozbiljnije pozabaviti prekooceanskim poslovima. Pritom
je osigurao sebi i svojoj obitelji velika imanja u Novome Svijetu, i to
u Newfoundlandu i Novoj Škotskoj, snažeći svoj tamošnji položaj još
i kroz tvrtku Virginia Company. S Baconom kao kraljevim namjesni­
kom, u Virginiji je osnovano naselje imenom Jamestown. Međutim,
pečat Virginije, države koja je naziv dobila po "djevičanskoj" kraljici
Engleske, očuvao se sve do danas s izvornim likom Atene. Ona je vla­
dar, sa svojim kopljem i kacigom, i to u zemlji kojom će vladati njezi­
na mudrost.

BACONOVA NOVA ATLANTIDA?

Mnogo je tajanstvenih događaja prikriveno u postupku stvaranja i
nicanja kolonija; poslužili su kao prikupljalište raznih znanja i spo­
znaja onim tajnim društvima, što su se počela stvarati oko Bacona. U
eri, u kojoj je Kopernik strahovao zbog objavljivanja svoje teorije o
tome kako je Sunce središte svemira, i Bacon i njegov krug morali su
tajiti mnogo toga. Izvorni tekstovi djela pripisanih Shakespeareu,
mogli bi predstavljati tek djelić tajne knjižnice Rosenkreuzera i slo­
bodnih zidara.

Godine 1911. dr. Orville W. Owen, koji je utrošio mnoge godine
na proučavanje i razbijanje Baconovih šifriranih poruka, poveo je
ekspediciju u Englesku. Očekivao je da će ispod rijeke Wye River
pronaći tajnu knjižnicu slobodnih zidara i Rosenkreuzera. I doista,
tajno skrovište je otkriveno, no nažalost - već ispražnjeno. Očito, ne­
tko je jednom zaustavio tok rijeke na dovoljno dugo vremena da bi se
izgradilo ovo sklonište, napunio ga, a potom opet - ispraznio. Nije to

bilo ništa novo, da se otkrivaju tko zna čije hidrauličke sposobnosti od
ove vrste. I tijelo kralja Leara bilo je na sličan način smješteno u skro-
vište ispod rijeke Soare, a tijelo Atile sigurno je ležalo ispod rijeke Bu-
sento u Italiji.

Devet godina kasnije, nasljednik rada dr. Owena, Burrell Ruth, po­
vjerovao je da su izvorna Baconova šekspirijanska djela preseljena u
Novi Svijet, točnije - u Novu Škotsku. U zaljevu Mahone Bay, gradi­
telji iznimno vješti hidraulici izradili su podvodne zamke. Na Oak
Islandu, gdje je u tijeku najduži lov na blago u povijesti, pronađeni su
ostaci žive.

Ovo istraživanje traje sada već gotovo dvije stotine godina.
Nedavno je jedan od vlasnika polovine otočića zvanog Oak Island
proširio svoja istraživanja i na druge otočiće u zaljevu. Vjeruje se, da
podmorski tuneli povezuju dva ili više otoka, te da se na jednom od
otočića u susjedstvu Oak Islanda nalaze spiralne stube što vode u pro­
store ispod površine tla.

NACIONALNO BLAGO

Tvrtku Virginia Company osnovali su 1606. godine Bacon i uži krug
njegovih pouzdanika. Zanimljivo, obuhvaćala je ne samo Virginiju,
već i novu koloniju zvanu Bermudskim otočjem. Tako se Bermuda
po prvi put spominju upravo u šekspirijanskoj komediji Oluja, u ko­
joj dolazi do brodoloma na malom otoku.

Virginia Company je i sama osmislila mjesto za skrivanje svojih
tajni. Jedan od prvih poslova koji je bio okončan u Jamestownu, bila
je izgradnja podzemnog skrovišta, a iznad njega - crkve u Jamestow­
nu. Skrovište su 1635. godine iskoristili za pohranjivanje isprava koje
su donijeli sa sobom.

No, 1676. godine ove su isprave premještene u novo skrovište, u
župu Bruton. Ovo je područje u početku bilo poznato kao plantaža
Middletown Plantation, a kasnije je nazvano Williamsburgom. Tu su
crkvu izgradili od opeka, a na dubini od šest metara ispod nje naprav­
ljeno je i zidano skrovište. Ova crkva nije preživjela do našega doba,
dok se novija crkva, koja ondje postoji i danas, nalazi u ulici Duke of
Gloucester Street; istodobno je to Episkopalna crkva, ali i mamac za
turiste. Negdje ispod nje nalaze se spiralne stube koje vode do pod­
zemnog skrovišta.

Zaklada Rockefeller je 1920.-tih godina kupila veliki dio Williams-
burga, kako bi ga pretvorila u turističko odredište. Čudno je to, da je
istom prigodom kupljen i Stratford-on-Avon, koji je već odavno bio
takvo odredište. Mjesto s Brutonovim skrovištem već je posjedovala
Anglikanska crkva i nisu ga mogli kupiti; umjesto bilo kakve prodaje,
ono je kasnije bilo predano američkoj vladi.

Ne tako davno, skupina ljudi koja se nazvala "Sage Sir Francisa
Bacona o Sedmom pečatu", zatražila je odobrenje za iskopavanja na
tome mjestu, naročito ispod strukture piramidalnog oblika, poznate
kao Spomenik Brayu. Fletcher Richman, stručnjak za Bacona i njego­
ve radove, vjeruje da se ispod spomenika nalazi skrovište do kojega
se dolazi spiralnim stubama, te da su u njemu skrivena djela i zapisi
Sir Francisa Bacona i drugih, djela koja bi mogla biti vrlo značajna i
za budućnost. Odobrenje dosad još nije izdano, a Richman tvrdi ka­
ko se ovdje radi o tek jednoj od još mnogih skrivenih knjižnica.

Koje zasad i dalje ostaju - skrivene.

23. POGLAVLJE

Rješavanje zagonetke
zvane Shakespeare

Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard
doista bio pijani glumac iz gradića Stratford on Avon

ili netko drugi?

Virginia Fellows

U veljači 1999. godine, na velikim se platnima diljem svijeta pojavio
iznenađujući film, upravo na vrijeme da ubere cijeli rukovet Oscara.
Miramaxov Zaljubljeni Shakespeare učinio je ono, što svijet književ­
nosti nije uspijevao već dosta dugo - iznova je u središte pozornosti
stavio Shakespeareov kult. Naravno, on nikada nije bio do kraja izbri­
san, ali se omiljenost najvećeg dramatičara svijeta kretala silaznom
putanjom još od početka dvadesetog stoljeća.

Kao da je mladež našega doba smjestila njegova sjajna djela u kate­
goriju klasika, kategoriju na kojoj piše: "Ne zamaraj se čitanjem". Znali
su malo o geniju koji ih je napisao i još manje marili za njega, sve dok
se u oduvijek moćnom mediju nije pojavio zgodan, mladi Joseph Fi-
ennes, kao lik složen od mlađahnog dramatičara i njegova najomilje­
nijeg lika, Hamleta. Scenaristi Tom Stoppard i Mare Norman uspjeli
su izvesti nezamislivo - iznova su Shakespearea vratili u žarište, a ra­
deći na tome osvojili su i nagradu za najbolji izvorni scenarij, što je
dodjeljuje ceh američkih pisaca. Tako je posve iznenada ono "bard se
vratio" postalo - temom dana!

Što li bi autor tih drama mislio o svemu ovome? Oni, koji Shakes­
pearea drže zagonetnom ličnošću, zbog toliko malog broja činjenica
kojima se raspolaže o njegovu životu, mogu samo nagađati odgovor.
A oni, koji misle da su bolje upoznati s istinskim identitetom autora,

reći će uvjereno: "Bio bi oduševljen!" Očito je - njegova su djela i bila
pisana zato da bi zabavila gledateljstvo, a film je omogućio da se sada
to isto događa na mnogo široj osnovi. No, namjera scenarija bila je i
ta, da snažne vizualne prikaze čitavoga niza ljudskih psiholoških po­
grešaka nekako "ugura" u pomalo trome umove.

Za ponadati se da su, čineći tako, uspjeli pomoći prepoznavanju
pogrešnih stavova, te tako barem malo podići svijest o njima. "Shake­
speare je u stanju istražiti dubine naše duše, te na površinu iznijeti
pitanja s kojima se, na nekoj razini, moramo nositi svi mi," kaže jedan
od suvremenih komentatora. Treći, ali sve do naših dana neprepo-
znati cilj autora bio je i da u svojim djelima "sakrije, a u isto vrijeme
i otkrije" jednu od najtužnijih i najtragičnijih ikada ispripovijedanih
priča, naime - pripovijest o svome vlastitom, osobnom životu.

Neki istraživači već odavno znaju da su Shakespeareova djela tre­
bala imati tek ulogu zaklona, zaštitnog teksta za šifre pod kojima bi
se mogla sakriti tajna povijest samog autora. Danas, u vremenu u ko­
jemu se razotkrivaju tisućljetne tajne, može se ispripovijediti i istinita
priča, bez podsmijavanja.

Bi li ovaj tajanstveni autor odobrio odabir Josepha Fiennesa za glav­
nu ulogu? Scenarij koristi mudre načine kojima se filmskom liku do­
pušta da se sam predstavi gledateljstvu kao Shakespeare/Hamlet. A
kad je istinita priča drame prihvaćena, čovjek može zamisliti i mlado­
ga Fiennesa kao vrlo prepoznatljivog Hamleta, kao prototip samoga
mlađahnog autora - zgodnog, osjećajnog, maštovitog, aristokratskog
mladića, s podosta muka koje ga tište. Na ovaj ga način otkriva i nje­
gova tajna povijest - kao istinskoga princa, ali - kraljevine Engleske,
a ne Danske.

Pokušaj da se otkriju prave namjere i pobude slavnoga autora, te
nastojanje da se malo pozabavim njegovim osobnim životom i pojedi­
nostima iz njega, nije nimalo umišljen; to su pojedinosti, koje su os­
tale uglavnom nepoznate o tom neobrazovanom seljaku iz mračnog
i zapuštenog seoca imenom Stratford on Avon. Većina znanstvenika
ima poteškoća s pripremanjem uvjerljivog životopisa ovoga sina jedva
pismene obitelji Shakespeare (ili Shakstpur, ili Shagster, budući da u tom
kraju postoje razni oblici izgovaranja tog prezimena). No, oni ionako
pokušavaju obaviti - nemoguće.

Jer, nema dokaza da je njihov miljenik ikada pohađao bilo što više
od jedne ili dvije godine bilo kakve druge škole, osim one u svome
rodnom selu, koja se sastojala od jedne učionice. Također, nema do­
kaza da se tako (ne)školovani dječak kasnije igdje mogao upoznati s
francuskom, latinskom ili talijanskom književnošću, koja onomad još
nije bila niti prevedena na engleski jezik; gdje je mogao shvatiti tek
otkrivene i prevedene latinske i grčke klasike, ili se makar susresti u
svojoj svakodnevci s pravnim znanostima, medicinom, poezijom, ari­
stokratima, poslovima koje su rješavali britanski i francuski sudovi,
kao i još milijardom drugih pitanja o kojima je progovarao u svojim
dramama.

Prepoznajući golemi nesklad između djela i njihovog pretpostavlje-
nog autora, neki su istraživači ostali duboko uvjereni u to, da besmrt­
ne rime i stihove nije mogao napisati seoski neznalica Will Shaksper.
Ralph Waldo Emerson je o tome rekao: "Shakespeare je samo glas;
tko i što je bio onaj koji je doista pjevao, mi to ne znamo." Henry Ja­
mes napisa: ""Progoni me uvjerenje da je Shakespeare najveća prijeva­
ra koja je ikada izvedena na svijetu." Samuel Coleridge se upitao:
"Zar Bog odabire idiote da bi nam razotkrivao božanske istine?" A ne
tako davno, Istraživačko društvo sveučilišta Yale jednoglasno se složi­
lo u tome, da sva ova djela - nije mogao napisati čovjek iz Stratforda.

Pa gdje se onda može potražiti druga mogućnost? Stotinu i pede­
set godina nakon prvog objavljivanja tih djela, to jest od 1623. godi­
ne, anglikanski duhovnik iz sela koje graniči sa Stratfordom, James
Wilmot, utrošio je mnoge sate tragajući po okolici za podacima o
velikom dramatičaru; to je i do danas ostalo najneplodonosnije ikad
obavljeno istraživanje. Jer, na kraju je morao nerado priznati kako
nije pronašao niti jedan jedini predmet ili dokaz, da je na tom podru­
čju ikada živio poetski ili kakav drugi genij, bilo koje vrste. Ustvrdio
je da je onomad svega nekoliko seljana uopće znalo napisati svoje oso­
bno ime (među njima su bile i Shaksperova supruga, a i obje kćeri);
nije bilo knjiga koje je autor mogao koristiti; nije pronašao nikoga,
tko bi mu znao ispripovijediti neku, pa makar i najsitniju anegdotu
ili pojedinost vezanu uz tako slavno ime iz njihova kraja. Stoga je
Wilmot zaključio da je u Engleskoj onoga doba postojao samo jedan
jedini čovjek koji je posjedovao znanja potrebna za pisanje tih djela;

bio je to brilijantni, izvrsno obrazovani filozof, psiholog i odvjetnik
Sir Francis Bacon. Ovu je svoju tajnu Willmot povjerio jedino Knji­
ževnom društvu Ipswicha, zahtijevajući od nazočnih da o svemu šute
kao zaliveni. I održali su obećanje te toliko vjerno čuvali tajnu, da
ona nije bila otkrivena sve do početka dvadesetog stoljeća, kada se za
nju saznalo zahvaljujući njihovom privatnom dopisivanju.

Otada se kao ime mogućega, pravog dramatičara spominjalo više
imena - Christopher Marlowe, Herbert Spenser, razni britanski lor­
dovi poput Derbya, Essexa, Pembrokea, Rutlanda i Oxforda, pa čak
i sama kraljica Elizabeta. No, Francis Bacon je dugo ostao neosporni
Broj Jedan u tom nizu, možda zahvaljujući i snažnoj podršci koju je
takvom rješenju pružalo društvo njegovih poštovatelja iz Londona,
osnovano još 1876. godine pod nazivom Baconian Society. Ovo je dru­
štvo dosad izdalo 150 publikacija, koje vrve člancima o njihovom
podrobnom istraživanju toga pitanja.

Međutim, nedavno je u prvi plan izbio Edward de Vere, sedamna­
esti lord od Oxforda; posvećena mu je velika pozornost kao mogućem
kandidatu za autora. Za to su zaslužni vrijedni istraživači kakav je
Charleton Ogburn te Oxfordov izravni potomak, Charles Vere Lord
Burford, koji su uspjeli progurati Lorda Oxforda na sam vrh popisa.

Lord Oxford nije loš izbor; bio je visoko obrazovan aristokrat, su­
djelovao je u mnogim poslovima Elizabetina dvora, govorio je više
jezika, bavio se klasičnim jezicima i znanostima, a stoga je poznavao
i dotad još na engleski jezik neprevedena djela klasika. Osim toga,
bavio se sportovima, dobro je poznavao sokolarstvo, konjogojstvo i
druge djelatnosti koje niže klase društva nisu mogle poznavati, a spo­
minju se u šekspirijanskim djelima. Oxford je bio i europski putnik,
stručnjak za vojna pitanja te sudionik svih događanja u kulturi onoga
doba, namijenjenih privilegiranoj britanskoj aristokraciji. Bio je čak
i štićenik Elizabetinog tajnika Lorda Burghleya, za kojega je općenito
prihvaćeno da je bio uzor i prototip za lik sitničavog i savjesnog Polo-
nija u Hamletu.

No, i Francis Bacon je, kao i Oxford, udovoljavao svim spomenutim
kriterijima, i to - kako se pokazalo - uz veću vjerojatnost. Njegova je
majka, Lady Ann Bacon, navodno bila Burghleyeva šurjakinja.

Treba reći da pristaše Oxforda kao autora još moraju odgovoriti
na nekoliko neugodnih pitanja. Grof je umro 1604. godine, dakle -

dvadeset godina prije negoli je niz

Shakespeareovih drama bio objav­

ljen, ili možda čak i napisan po prvi

put. Na ovu primjedbu odgovaraju

kako je vjerojatno započeo pisati

neke od njih, dok ih je netko drugi

dovršio. Zato, logike radi, niječu

da je izvrsna Oluja uopće i bila di­

jelom opusa, budući da nije mogla

biti napisana tako ranog datuma.

Sljedeći veliki problem im pred­

stavlja poezija, za koju se pouzdano

zna da ju je napisao Oxford: do­

sadna je, nimalo nadahnuta i uopće

se ne može uspoređivati s brilijan- Slika 23.1: Martin Droeshout izgra-
virao je lik Williama Shakespearea,
tnošću stihova iz drama. čija su djela po prvi put objedinjena i
objavljena 1623. godine.
Trebaju još riješiti i problem ve­
zan uz karakter mladoga lorda - po

mnogim izvješćima naglog i divljeg, jogunastog, svadljivog i neodgo­

vornog - što nije nikako u skladu s filozofijom i moralnim stavovima,

tako očito istaknutima u djelima. Prema Baconu su njegovi suvreme­

nici bili znatno ljubazniji: "Voljeli su ga svi koji su bili veliki i dobri,"

zapisao je kapelan Rawley. Ben Jonson je mislio: "Volim njegovo viđe­

nje idolatrije," dok su drugi govorili: "On je bio ures svojega vremena."

Međutim, pristaše Oxforda spremno zanemaruju sve ove proble­

me; važno je shvatiti da je Oxford bio jedan od onih poetski nastroje­

nih dandyja, koji su s mnogo mlađim Baconom osnovali književnu

udrugu pod nazivom Društvo Areopagus. Životi obojice često su se

ispreplitali, ali ipak postoji nešto, što Baconu daje neospornu pred­

nost pred Oxfordom, i to - jedan posve konkretan i neoboriv dokaz

o autorstvu. To je otkriće tajne priče, skrivene unutar samih djela, ili

takozvani kodirani sustav poruka, ili jednostavnije - šifre koje je

izvorni dramatičar sustavno prikrivao u svojim dramama, da bi ot­

krio istine koje se nije usuđivao izreći javno.

Ma koliko sve to nevjerojatno zvučalo, pravi je autor u izvorne

tekstove svojih drama ugradio čitav osobni tajni životopis, i jedno-

stavno nema mogućnosti da bi to mogao učiniti bilo tko drugi, osim
njega samoga - njihovog izvornog pisca.

Krajem devetnaestog stoljeća jedan je liječnik iz Detroita, ime­
nom Orville Owen, došao do zapanjujućeg otkrića. Kao strastveni
obožavatelj Shakespearea, znao je naizust svaku riječ iz njegovih djela.
A kada je postao baš toliko temeljito upućen u njegove drame, na ne­
kim je mjestima uočio vrlo čudan i neobjašnjiv nesklad u izričaju.

Godine pomnog proučavanja i ispitivanja otkrile su mu nešto ne­
vjerojatno - da svaka od Shakespeareovih drama u sebi skriva još je­
dnu - unutarnju dramu; bila je to stvarna drama u drami, iznijeta
pomoću istog sustava kojega je autor rabio i u onom vanjskom dijelu.
Određene su fraze iz izvornih dijelova bile obilježene posebnim, ključ­
nim riječima, koje je trebalo izvući i preurediti posve drukčijim redo­
slijedom, onim koji je pripovijedao sasvim drukčiju priču.

Nakon podrobnih proučavanja i pomnih istraživanja, Owen je
shvatio da je ova unutarnja ili šifrirana pripovijest zapravo - osobni
i posve neočekivani životopis pravog autora drama, Sir Francisa Ba-
cona. Zagonetka je glasila: zbog čega bi Bacon koristio ovakvu metodu
da bi budućim pokoljenjima ostavio svoju nevjerojatnu životnu priču?
A odgovor je bio: zato, jer mu je goli život ovisio o njezinom prikriva­
nju. Istina o njegovu podrijetlu bila je velika državna tajna. Jer, nje­
govo pravo ime nije glasilo Francis Bacon, već - Francis Tudor; on je
bio dijete rođeno u potaji, iz veze engleske kraljice Elizabete i njezina
ljubavnika, prelijepog Roberta Dudleya, Lorda Leicestera!

Njih se dvoje upustilo u strastvenu romancu, za koju postoje i va­
ljani povijesni dokazi. Manje je poznato da je njihov bigamni brak
sklopio jedan redovnik još dok su oboje bili zatvoreni u tamnici lon­
donskoga Towera (naime, Leicester je tada već bio oženjen, ali ne
zadugo - njegova je supruga ubrzo potom vrlo prikladno poginula pri
padu s vlastitog balkona, u nikad razjašnjenim okolnostima). U skladu
sa svojom tajnom, Elizabeta je uporno odbijala sve prosce, uživajući
usto u promicanju same sebe kao "Djevičanske Kraljice", vjenčane
jedino za svoju voljenu zemlju.

Pomno istraživanje povijesnih isprava i zapisa iz toga doba, otkri­
lo je dosta naznaka i navještaja vezanih uz jednu ovakvu mogućnost,
premda bi se i sam pokušaj njihova razotkrivanja smatrao izdajnič-

kim činom, kažnjivim smrću. Prvo dijete rođeno u ovom tajnom
bračnom savezu bilo je predano na odgoj kraljičinoj prvoj dvorjanki
i pouzdanici, pobožnoj Lady Ann Bacon i njezinom časnom suprugu,
Sir Nicholasu Baconu. Lady Ann i kraljica sklopile su savez i obje se
zaklele da istina nikada neće izaći na vidjelo. No, kako je otkrio šifri­
rani životopis, sama je Elizabeta drastično prekršila ovu zakletvu kada
je Francisu bilo šesnaest godina.

U tajnom braku ovoga neobičnog para rodio se i drugi sin, kojega
su predali na čuvanje obitelji Devereux. To je bio onaj nemogući Lord
Essex, za kojega je povijest dosad nagađala da je bio Elizabetin jogu-
nasti, mlađahni ljubavnik. Veliki dio engleske povijesti razjasnio se
ovim otkrićem, kada se shvatilo da se ova čudna veza objašnjava odno­
som majke i njezinog obožavanog, ali buntovnog djeteta, a ne uspalje-
nošću već ostarjele kraljice i njenog mlađahnog, lijepog dvorjanina.

Mnogi su tragični događaji vezani uz priču o Elizabeti i njezinoj
igri mačke i miša s vlastitim sinovima, kojima je u početku obećala da
će ih priznati da bi im kasnije radila o glavi. Essex se slomio pod tim
teretom; pokušao je prijestolje osvojiti za sebe i začas u Toweru ostao
bez glave. Francis je sebi olakšao taj gotovo nepodnošljivi teret odlu­
kom, da pravu istinu ipak ostavi svijetu. No, znao je da bi njezino
javno otkrivanje značilo potpisivanje vlastite smrtne presude. Nadah­
nuće je pronašao u jednom snu i, zahvaljujući njemu, sam osmislio
šifre da bi ispripovijedio svoju životnu priču.

Dok se bavio odgonetavanjem ove Šifre Riječi, kako ju je nazvao
sam Bacon, dr. Owen je zaposlio i dvije gospođe da bi mu pomogle
u ovom opsežnom poslu. Jedna od tih pomoćnica, Elisabeth Wells
Gallup, inače ravnateljica škole u Detroitu, otkrila je tijekom rada da
postoji, i da je u djela uključena - još jedna šifra! Ova druga šifra
temeljila se na takozvanom bi-literarnom sustavu, koji je Bacon po­
mno objasnio i prikazao u svom poznatom djelu Unaprijeđenje učenja.
Radi se o abecedi zasnovanoj na raznim povezivanjima po pet slova
ili jedinica, dosta nalik Morseovoj abecednoj šifri. Gospoda Gallup
je radila na toj drugoj šifri sve dok nije gotovo oslijepila, ali je zato
ono što je otkrila bilo zapanjujuće. Jer, ona je čitala istu onu pripovi­
jest koju je Owen otkrio zapisanu unutar Shakespeareovih stihova
pomoću Šifre riječi, samo - u prozi! I obje su se priče u cijelosti po­
dudarale.

Slijedeći uputstva dobivena unutar same šifre, dr. Owen je izradio
pomagalo kojega je nazvao Kotačem Šifre. Bila je to dosta čudna i
velika naprava, koja se sastojala od dva velika drvena kotača, dok je
između njih bilo razapeto više od 30 metara vrpce, i to na takav na­
čin da su se kotači mogli okretati naprijed i nazad; nešto nalik nači­
nu na koji su se s obiju strana mogli namotavati svici.

Na ove je vrpce Owen pričvršćivao pojedine stranice izrezane iz
raznih autorovih djela - da bi dobio svitak, koji se može namotavati
naprijed i nazad, radi bolje preglednosti. Prema određenom ključu i
pojedinim ključnim riječima, Owen je tako lakše označavao važne
odlomke i čitao ih svojim pomoćnicama, a one bi sve prepisivale na
arke papira. Potom bi ih Owen poredao logičnim i ispravnim redoslije­
dom, i tako je došao do izvorne tajne priče, skrivene za povijest sto­
ljećima.

Kasnije su i Owen, i Gallupova objavili knjige o šiframa koje su
pronašli, i - treba li to uopće reći? - oboje su bili nemilosrdno ismija­
ni. Premda se njihove knjige odavno nisu iznova tiskale, još uvijek se
pokoji primjerak može pronaći u raznim javnim i sveučilišnim knjiž­
nicama ili po antikvarijatima.

Nizom vrlo neobičnih slučajnosti - ili možda prije onim što bi Jung
nazvao "sinkronicitetom" - ova je neobična naprava došla do mene,
i to iz ruku njezine posljednje vlasnice, Elisabeth Hovhannes, pozna­
te američke glazbenice. Sada je pohranjena na sigurnome mjestu i
neprestano je proučavaju horde mladih studenata, koji puni entuzi­
jazma nastoje kopirati otkrivene šifre i prebaciti ih na računalo.

Nimalo ne iznenađuje što priča o šiframa nije naišla na opće odo­
bravanje niti bila prihvaćena; velika većina znanstvenika misli da sve
ovo naprosto ne može biti istina - ergo, onda niti nije istina. Oni zu­
re u knjige i zaključuju da su i Owen i Galuppova sve ovo izmislili
sami.

Prije smrti, dr. Owen je takvima ponudio da će im prikazati svoju
metodu dešifriranja, gdje god žele i pred kim god žele. Nekolicina
znatiželjnika bi se obično i pojavila, ali je početkom 1900.-tih vodeći
list Detroita The Tribune na takvo jedno Owenovo predavanje poslao
svog izvještača. Ovaj je toliko ismijao viđeno, da je Owen tužio list i
za deset tisuća dolara čak uspio ishoditi i zabranu njegova raspačava-

nja, te zabranu izvještavanja o svim daljnjim prikazivanjima. Svejed­
no, zatražio je još i da list sam odabere nekoga, pred kime će pono­
viti svoj prikaz i tko će potom provjeriti njegova otkrića. Poslali su
mu najbolju umjetničku kritičarku koju je list imao, gospođicu Sher­
man, i Owen se prihvatio posla. Pokazao joj je svoju metodu dešifri­
ranja, predao joj odgovarajuće materijale i ostavio je da sama pokuša
dešifrirati. A kada se vratio, utvrdio je da je dobro slijedila njegova
uputstva te došla do istih onih odlomaka, do kojih je došao i sam.

Na prvoj stranici sljedećega broja lista The Tribune osvanula je ve­
lika isprika; zabrana daljnjega pisanja o ovom predmetu bila je ukinu­
ta. I drugi su mogli kopirati rad dr. Owena, provjeravati njegova ot­
krića, ali - oni su to i dalje odbijali, pri čemu im je jedini argument
bio taj, da je on sve ovo jednostavno morao - sam izmisliti. Ali, da su
Owen i Galllupova bili toliko dosjetljivi i pametni da sami naknadno
ubace šifre u drame, oboje bi za tako nešto trebalo imati umove dale­
ko sjajnije i od samog njihovog autora! Usput, to bi značilo da je Sha-
kespearov genij dobio - dva nova suparnika!

Sada je vrijeme da se isprave i raščiste neke netočnosti iz ranijih
stoljeća. Jedna od njih svakako mora biti i razjašnjenje tajne vezane
uz Shakespearea, te otkrivanje istinitog životopisa brilijantnog Fran-
cisa Bacona, i priznavanje svih zasluga za sve ono što je učinio.

Kao član tvrtke Virginia Company i kolonizator Amerike, kao ak­
tivni sudionik promicanja slobodnih zidara i Rosenkreuzera, kao
odvjetnik eksperimentalnih znanosti, te autor koji je pisao pod pseu­
donimom William Shakespeare, on je bio od prvorazrednog značaja
za pripremanje nailazećeg razdoblja prosvjetiteljstva. Ali, kao što je
često pisao o sebi: "Mihi silentio" ili "Šutim o sebi", rekao je i ovo:
"Usuditi se; učiniti; šutjeti o tome." Samo, danas više nema potrebe
za tom šutnjom. Došlo je vrijeme da se sazna istina.

Nevjerojatno, ali - ljubomorna i sebična majka odbila mu je pri­
znati pravo podrijetlo; zbog toga je Bacon bio primoran pisati svoje
brilijantne radove u potaji, skriven iza zaklona. Svoju je tužnu i za­
divljujuću priču prepustio nekom nadobudnom studentu budućno­
sti, koji će jednoga dana otkriti i njegovu tajnu, razotkriti istinu o
njemu. Upravo onako, kako je često govorio i u svojim šiframa: "Istina
nije mrtva; ona samo spava."

24. POGLAVLJE

Francis Bacon
i znak dvostrukog A

Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima
ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti?

William Henry

Najveći među bardovima, William Shakespeare, usko je povezan s
jednom ezoteričkom tajnom, koja je jednako toliko mračna, koliko
je njezino rješenje prosvjetiteljske naravi: to je šifrirani simbolizam
dvostrukoga slova A, to jest - AA.

Sve što je bilo objavljeno tijekom Shakespeareova života - sve od
Soneta te Hamleta i Richarda III - na naslovnim je stranicama obilje­
ženo jednim slovom A svijetlih boja, i jednim A tamnijih boja. Zbog
čega? I - što to treba značiti? Kao tragačima za tajnama, što li će za
nas značiti trošenje našega dragocjenog vremena i svijesti nad ovim
simbolizmom? Odgovor će vas vjerojatno iznenaditi. A i povezati
točke među nekima od najvećih književnih djela u povijesti.

Primjerice, takav AA se također može naći i u Bibliji kralja Jamesa
iz 1611. godine. Neki simbolisti kažu da je slovo A usko povezano s
Bogom, s Trojstvom. Tada bi ovo AA predstavljalo grčka slova alfa i

Slika 24.1: "Baconovo dvostruko A": dva slova A, od kojih je
jedno svijetlo, a drugo tamno.

omega, označavajući prvo i zadnje, po­
četak i kraj. Jedan od razloga zbog ko­
jih i Shakespeareova djela, a i Biblija
kralja Jamesa nose ovaj simbolizam AA,
mogla bi biti tvrdnja što se uporno
javlja i ponavlja, da su sva ova djela plo­
dovi rada Sir Francisa Bacona (1561.

- 1626.). Neki vjeruju da je Bacon kao
plemić, genij i oblikovatelj suvremenog
slobodnog zidarstva te pisac Nove Atlan-
tide, između ostalog i autor onih rado­
va koji se pripisuju - Shakespeareu.

William Henry Smith, čije je djelo Slika 24.2: Portret Sir Francisa
Bacon i Shakespeare objavljeno 1856. Bacona (1561.-1626.)
godine, prvi je iznio teoriju "Bacon je zapravo Shakespeare". Bio Ba­
con autor šekspirijanskih djela ili ne, drži se prosvijetljenim umom,
obdarenim i proročanskim vizijama. Kao da je bio u stanju vidjeti kroz
vrijeme, opisujući maštovito buduće inovacije i izume, poput svijetle-
ćeg stupa u središtu Nove Atlantide. Istinski začetnik, sakrio je svoje
tajne u kriptograme što ih je ukopao u djela koja je pisao - a mnoga
od njih su u zaglavlju imala znak AA; objavljivao je i djela drugih
autora, pisana prema njegovim uputstvima. Pet suparničkih izdavač­
kih kuća izdalo je Shakespeareova djela, i sva su izdanja imala ovo za­
glavlje s tajanstvenim AA; to daje težinu pomisli, da je ovakvo zaglav­
lje doista bio potpis skrivenog autora: Francisa Bacona.

Bacon je imao svoje vlastite drvene pločice - od kojih je neke
izradio i osobno - kao uređaje, znakove i simbole, tako da je svaka
knjiga proizvedena po njegovim uputstvima - bila ona njegovo djelo
ili ne - na sebi nosila jedan ili više takvih znakova (danas bismo rekli

- logotipova). Autori, u izdavanje čijih djela se na tako prepoznatljiv
način umiješao, bili su: Edmund Spenser, Christopher Marlowe, Sha­
kespeare i Walter Raleigh.

Budući da je bio pravi majstor kada se radilo o šiframa i simboli­
ma, bakonijanci tvrde da je djela koja je tiskao koristio da bi njima
odašiljao poruke ili proslijeđivao svoja učenja. Bacon se nadao da će
ih mnogi uspjeti pročitati između redaka, a time će se uvećavati i ši-

riti znanje, ispunjavajući tako Danielovo proročanstvo o svršetku vre­
mena.

BACON I ENGLESKI JEZIK

Možda bi Baconova šifra, veća od svih drugih, mogao biti - engleski
jezik. U vrijeme kada se on rodio, engleski nije još ni postojao kao
književni jezik. I upravo je on tijekom svoga života uspio učiniti en­
gleski jezik najvećim softwareom koji je čovječanstvo posjedovalo. On
je postao najčudesnijim oruđem ljudskoga mozga.

Još kao dječak Bacon se upoznao s napredovanjem i razvitkom
francuskog jezika, zahvaljujući naporima skupine pjesnika nazvanih
"La Pleiade" u Parizu; oni su iz vlastitoga govornog rječnika izbacili
sve barbarske tonove, pretvarajući francuski u literarni jezik. Nadah­
nut njima, Bacon je nastojao stvoriti jezik kojim će biti u stanju izra­
ziti i najuzvišenije misli.

Opće je poznato i priznato da engleski jezik mnogo duguje engle­
skom prijevodu Biblije, koja se naziva Biblijom kralja Jamesa (neki
vjeruju da je taj prijevod Bog omogućio, a Bacon obavio) te Shakes-
peareovim djelima. U potonjima se navodi oko 22.000 različitih rije­
či, od čega je njih oko 7.000 - posve novih riječi, koje su po prvi put uve­
dene u uporabu, kako nam to govori Murrayev Oxfordski rječnik.

Ustvari, moglo bi se reći da "Bog govori engleski!" (a ne francuski,
njemački, talijanski, grčki, hebrejski)," kako je Bacon slavodobitno
naglasio u jednoj od svojih poruka kralju Jamesu V; otada je i započe­
la ona poplava engleske književnosti iz renesanse elizabetinskoga doba.

Kako sam već iznio u svojoj knjizi Jezik ptica, prema francuskom
alkemičaru "Fulcanelliju" je prevođenje drevnih imena i naziva mje­
sta na engleski jezik otkrivalo i neka izvorna, dotad skrivena značenja.
Ova šifra izjednačuje riječi, koje na raznim jezicima zvuče vrlo slično,
i zvukom povezuje koncept riječi na engleskom jeziku. Ovakve jezič­
ne povezanosti otkrivaju zapanjujuće književne i povijesne sinkroni-
citete, ili možda podudarnosti pune značenja; one ukazuju na među­
sobnu povezanost svega što je stvoreno, a upravo to su nam naumila
pokazati i Baconova djela. Dobar primjer za način na koji je Bacon
koristio ovu tehniku je i njegov nadimak, kojim je želio proslijediti
podatke: Shake-Speare.

SPEAR-SHAKER

Naziv Shake-Spear odnosi se zapravo na grčku božicu rata i mudro­
sti, Atenu Paladu ili Potresačicu Koplja. Kao majku svih Atenjana, obo­
žavali su je u Partenonu i kao Svetu Djevicu; ondje se uzdizao Paladij,
njezin kip što stoji s kopljem ili štapom u ruci, dok se po njemu uspi­
njala zmija. Atenjani su same sebe nazivali "rođenima od zmije".

Prema autoritetu i stručnjaku za Bacona, Peteru Dawkinsu, ono dvo­
struko A stajalo je na Baconovim djelima u počast A-teni i A-polonu
(bogu Sunca).

Shvativši ovo, već smo duboko zašli u samu srž Baconove šifre.
Ustrajemo li, rekao je Harold Bayley, simbolist i autor djela Tragedija
Sir Francisa Bacona, otkrit ćemo pravi El Dorado podataka iz eliza-
betinske renesansne književnosti... a možda i iz drugih područja,
koje tek treba iznijeti na vidjelo.

Ipak, otkrio sam da se uporaba ovoga AA i njegovo moguće znače­
nje može pratiti i u doba prije starih Grka - sve do drevnog Sumera
i Egipta, gdje se dvostruko A koristilo kao kabalistički potpis. Atena
je bila zapravo sljednica egipatske božice Izide i sumeransko-babilon-
ske božice ljubavi imenom Is-Tara; obje su obično u ruci držale koplje
ili štap po kojemu se uspinjala zmija, baš kao što je i Mojsije, podižu­
ći ga, svoj štap pretvorio u zmiju. Jer, zmija je nekada simbolizirala
mudrost, put do Svjetlosti i do Mesije.

BACON I KATARI

Još jedan čvor u tkanju simbolizma ovoga AA pronađen je znatno
bliže Baconovu domu, a i vremenu. Dok je živio u Europi, Bacon je
bio iniciran u tajne Reda vitezova templara i istinskog podrijetla slo­
bodnih zidara. Možda je povezivanje s njima mogao dugovati svom
ocu, Sir Nicholasu Baconu, koji je prema S. Baring Gouldu bio izravni
potomak Jacquesa de Molaya, "posljednjeg templara", koji je 1314. go­
dine umro u teškim mukama zahvaljujući svome progonitelju, fran­
cuskom kralju Filipu.

Mather Walker je napisao sljedeće o ovom predmetu:

Dok se Francis (= Free ili slobodan, što dolazi od pri ili pure =
čisto) nalazio u Francuskoj, u razdoblju od 1576. do 1579. go­
dine, objavljen je niz njegovih djela na kojima je otisnut i njegov

ručni rad - AA. Ovo se dvostruko A također pojavljuje i u Al-
ciatovom djelu pod nazivom Amblemi; bila je to mala knjižica
s prikupljenim zagonetkama vrijednog talijanskog genija Andrea
Alciata(1492.-1520), po prvi put objavljena 1531. godine. Nani­
zani kao zbirka religioznih i ljubavnih amblema i simbola, Al-
ciatovi amblemi pričaju nam priču o religiji ljubavi. Bila je to
religija AMOR-a (francuska riječ za ljubav), u koju su vjerova­
li katari na jugu Francuske; oni su bili kako saveznici templara,
tako i žrtve prvog europskog genocida.

Katari su same sebe nazivali Čistima. Zanimljivo - engleska riječ
free (slobodan) ima sanskrtski korijen pri, u značenju "voljeti" pa je
tako korijensko značenje "slobodnog" = ljubav. Katarska crkva ljubavi
tvrdila je da čuva u svom posjedu Isusove tajne, kojima se običan čo­
vjek (kojega su katari držali zatočenicima Rex Mundi i Rima) preo­
bražava u Čistog ili u Slobodnog Čovjeka. To jest, slobodnog od pandži
rimske Crkve.

Harold Bayley je također ispitivao ove znakove. Kao svoje naslijeđe
ostavio je budućim pokoljenjima knjigu Izgubljeni jezik simbolizma,
jednu od najboljih ikada prikupljenih zbirki religioznih znakova.

Bayley je tajna Isusova katarska učenja povezivao sa sustavom sim­
bola, kojega je otkrio i u predkršćanskoj eri. Katari su vjerovali da
"Isus Krist" - kojega su kršćani nazivali još i Alfa i Omega - nije bio
čovjek od krvi i mesa, već je zapravo predstavljao personifikaciju ap­
straktnih svojstava Istine, koja se pomno skrivala od mase. Njihovi
su amblemi stoga sadržavali šifrirana sveta učenja - apstraktnu zna­
nost o skrivenom Kristu - o AA.

Ljubomorna Katolička Crkva pokušala je istrijebiti nevine katare
i u cijelosti izbrisati s lica zemlje njihov revolucionarni skriveni nauk,
i to tijekom jezive Albigenske križarske vojne (od 1200.-te do 1244.
godine), osnažujući time suparnički znak svoje kristologije.

Nakon pokušaja genocidnog istrijebljenja ovih "heretika", ona ne-
kolicina katara koji su uspjeli preživjeti okrenula se papiru. Strahuju­
ći od daljnjih progona, počeli su koristiti šifrirane simbole kao sred­
stvo kojim će promicati svoja tajna religiozna učenja. Te su svoje simbole
i znakove "čistoga kršćanstva" izrađivali kao vodene pečate na papiru
koji su proizvodili.

Vratimo li se Bayleyu, vidjet ćemo da su ona dvostruka AA na Ba-
conovim tiskarskim proizvodima odgovori na ambleme katara za Sve­
ti stup (ili Sveti križ) na Svetoj gori. Zamijetit ćemo da su katarski
simbolisti smještali dva A zajedno kako bi predstavljala Svetu goru s
dva sljemena, ili - sveto slovo M. Križ ili Ljestve do Boga izranjaju iz
prostora između dva slova A. Na taj su način objedinili misterije dvo­
strukog slova A i slova M s misterijem raspeća na križu.

Osobno sam pratio tragove dvostruka A = M simbolizma sve do
babilonskog boga Sunca zvanog Šem ili Šamaš (u značenju "nebeski"),
čiji su lik obično stavljali na cilindrične pečate; uzdizao se iz podzem­
nog svijeta kroz vrata u obliku slova M, držeći u rukama svoj štap.
Bog Sunca, Šamaš, stiže na Zemlju kroz vrata koja sačinjavaju dva
spojena slova A, držeći u ruci granu, štap ili zraku svjetlosti. Pritom
dva kerubina čuvaju vrata, upravo kao i na ulazu u Eden.

Po mome mišljenju, katarski amblem i ovaj drevni pečat iznose
nam istu priču: Sin Božji uzdiže se kroz vrata u obliku AA ili M.

Prvi su kršćani, a posebno gnostici iz Aleksandrije u Egiptu, bili
pod snažnim utjecajem mitologije o Šemu. Parafraza Šema je dio iz
nestale Knjižnice Nag Hamadija; nestale zato, jer su je sakrili sami
gnostici kad ih je Rim započeo bezdušno progoniti. On govori o uzlas-
ku Šema u nebesko carstvo, što je opet utemeljeno na još drevnijoj
sumeranskoj priči o spasiocu, također imenom Šem, koji je uzašao i
stupio na nebo kroz vrata oblikovana kao AA ili M.

Iz svega ovoga se može lako uvidjeti da je i Baconovo korištenje
AA ukazivalo na neprekinutu uporabu sustava simbola još od vreme­
na katara, preko gnostičkih kršćana do Egipćana, a zatim sve do Su-
merana.

Kao što ćemo sada istražiti, simbolizam ovoga AA je zapravo tre­
bao povezivati sva djela koja na sebi nose ovaj znak s drevnim mito­
vima o vratima za božanstva, ali ujedno postati i sredstvom kojim se
sigurno prolazi kroz podzemni svijet bogova.

BACON I NJEGOVO TAJNO DRUŠTVO

Bitni podaci, koji nam otkrivaju Baconovu povezanost s vratima što
vode prema carstvu bogova zahvaljujući simbolizmu dvostrukoga
AA, pronađeni su u knjizi gospođe Henry Pott, tiskanoj 1911. godi-

ne pod nazivom Francis Bacon i njegovo tajno društvo. U njoj je na­
vela da je Bacon pripadao Vitezovima Ružinoga Križa (Rosenkreu-
zerima), koji su nastavili širiti i razvijati katarske vodene pečate i
znakove na papiru.

Kod tri je takva znaka za papir gospođa Pott otkrila, da su usko
povezana s Francisom Baconom i njegovim bratom Anthonyem.
Oni se mogu vidjeti u svim tiskanim knjigama kojima je autor bio Sir
Francis, a prikazuju dvostruki svijećnjak, grozdove te lonac ili vrč.

Gospođa Pott je utvrdila kako je samo nekoliko Baconovih pisama
odaslano bez ijednog od gornjih simbola, ali ih zato u načelu imaju
sve knjige kojima je autor. Oni su uključeni zato, jer - upravo kao i
AA - ukazuju na njega kao na autora, odnosno - tim je znakovima
potpisivao svoj rad na određenom djelu, ponegdje i kao recenzent, ili
izdavač knjige.

Vjerujem da i dvostruki svijećnjak ima veze s dvostrukim AA, od­
nosno dvostrukim vrhuncima (kulama ili stupovima), kroz koje se
uzdiže Božji Sin ili Sunce.

Grozdovi su, misli gospođa Pott, označavali za Bacona i njegovo
društvo "plodove istinskoga znanja" - ili gnosis - koji se skupljaju na
gomilu. Bacon kao da je, kaže ona, radio na vinskoj preši i sabirao
grožđe (poput Jošue, Brojevi 13:23) te ga potom skladištio, da bi taj
dragocjeni sok - kada tome dođe vrijeme - mogao razdijeliti drugim
ljudima.

Lonac ili vrč sadržavao je, po njezinu mišljenju, "nebeski sok" ili
"liker znanja". U katarskim znacima na papiru se lonci, vaze i vrčevi
prikazuju uvijek vrhom ispunjeni grožđem - plodovima znanja - i
nebeskom hranom, zvanom mana - čistom božanskom hranom.

Prema hebrejskim zapisima, mana se prikupljala tijekom izlaska
sunca, da bi se zatim pohranjivala u Kovčeg saveza zajedno sa zlatnim
vrčem i Aaronovim štapom, koji je u njemu procvjetao.

Prema Sir Laurenceu Gardneru, Egipćani su manu nazivali mfkt.
Bila je to tajanstvena supstanca zapanjujuće kakvoće, koja je stizala
iz hiperdimenzionalnog carstva.

U Abidosu, najstarijem egipatskom proročištu, nalazi se prikazan
štap; pridržavaju ga dva anđela, što svojim tijelima oblikuju slovo M.
"Glava", za koju Gerald Massey kaže da su je Egipćani nazivali mfkt,

kao da "lebdi" nad štapom. Pripada božici kravlje glave, Hator, koja
gleda i progovara među obrisima slova M ili između dva vrhunca, to
jest AA. Povežemo li ovu Masseyevu izjavu s Gardnerovim otkri­
ćem, možemo reći da bi mfkt kao glava mogao biti dio pomagala
kroz koje je božica gledala ili progovarala, to jest - objavljivala svoja
proročanstva.

Za Egipćane je Hator bila isto ono što je Babiloncima predstavlja­
la božica Is-Tara, tvrdi Gardner. Njezina kosa ili glava bila je kao
simbol oblikovana poput grčkoga slova omega, a i Hator su prikazi­
vali na isti način. I Hator, i Atena i Is-Tara su bile jedna te ista boginja.

Razlog zbog kojega su sve tri tako usko povezane sa slovom ome­
ga je taj, što su one zapravo polovina onoga što se nazivalo "Alfa i
Omega". Štap na Abidosu, na čijem se vrhu sklupčala zmija, samo je
ranija varijacija Mojsijevog štapa i štapa Is-Tare, kao i koplja kojim
prijeti Atena, potresajući ga.

To je tajna koja se krije iza zaglavlja AA: amblem proročišta Abi-
dos s mfkt kao glavom.

Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, Abidos je ulaz u Duat ili podzem­
ni svijet. Moramo se upitati nije li to samo drugo ime za hiperdimen-
zionalno carstvo, iz kojega izranja mfkt.

Barbara Walker, baveći se dugo mitologijom, uočila je kako je Apo­
lon, druga polovina onoga AA, zapravo bilo grčko ime za egipatskog
Apepa, zmije tame što je čuvala podzemni svijet Duat, te utvrdila da
je to personifikacija za sam podzemni svijet. U alkemiji Srednjega
vijeka, tvrdi dalje Walkersova, zmiju Apepa su pobrkali sa zmijom
Ouroboros, koja je mogla otkriti tajnu Kamena mudraca; Gardner
misli da je to samo još jedan naziv za mfkt. To je kamen svjetlosti i
čuva ga zmaj, koji priječi ulaz kroz vrata što pripadaju bogovima.

Samo, baš i nisam toliko uvjeren u to da su alkemičari pogriješili.
Čudno je - a možda i nije - što se na engleskom jeziku, dakle - na
jeziku barda, ono AA skraćuje kao "Two A" i čita kao "Tu A", što je
korijen za Duat ili Amduat, egipatsku riječ koja označava - podzem­
ni svijet (Svijet mrtvih).

Sada je jasno značenje simbolizma AA u zaglavlju Baconovih djela.
Ono predstavlja pomagalo nalik štapu, koje otvara vrata što odvode
u podzemni svijet. To je vrlo vjerojatno stup svjetlosti, onaj što se

nalazi u srcu njegove Nove Atlantide. Zahvaljujući svim ovim pove­
zanostima, moglo bi se predložiti kao rješenje, da je Bacon (Shakes­
peare) bio - prorok elizabetinskoga doba. Jer, on je u svojim rukama
držao magični štap koji je otvarao put u podzemni svijet, a bio je i
Potresač Koplja, ili - Spear Shaker.

PETI DIO

VIZIONARI I ALKEMIČARI

25. POGLAVLJE

Nostradamusova viđenja

Je li francuski mistik iz petnaestog stoljeća
imao što za reći ljudima današnjice?

J. Douglas Kenyon

Sredinom protekloga tisućljeća, strašna je kuga u Europi još kosila
sve pred sobom. Prije no što će uminuti, ova će Crna smrt oduzeti
živote jednoj četvrtini ondašnjega stanovništva toga kontinenta.
Ipak, kao da čak ni u tim najmračnijim vremenima nije bila izgublje­
na svaka nada.

Jer, u Francuskoj joj se snažno opirao jedan prosvijetljeni liječnik,
spašavajući mnoge živote nečim, što je pisac John Hogue opisao
"mješavinom čistoće i vitamina C (ružičastih pilula)". Ironijom sud­
bine, buduća će pokoljenja pokazati vrlo malo poštovanja prema ju­
načkim doprinosima zdravstvu Michela de Nostradamusa u spome­
nutim vremenima. Umjesto toga, uglavnom će ga pamtiti po njegovim
mnogobrojnim mračnim i složenim proročanstvima o vremenima
što dolaze. U svojim Centurijama, koje je započeo pisati 1554. godine,
Nostradamus je svijetu ponudio seriju od deset dijelova, od kojih se
svaki sastojao od stotine katrena s po četiri stiha, što su nudili pojedi­
nosti o još nepostojećim vremenima.

Nasuprot općem vjerovanju, Nostradamus nije bio prorok pro-
kletstava (barem ne za naše vrijeme). Premda su mnoga od njegovih
proročanstava doista i bila zlokobna, on nije predvidio kraj svijeta
prije osamdeset i šestog stoljeća. Ove su njegove katrene privlačile
milijune tijekom stoljeća, posebno nakon što su se počeli događati ne­
ki od velikih povijesnih događaja, koji kao da su - preslikani u stvar­
nost - iskakali iz njegovih stranica. Neki tvrde da je predvidio Veliku
francusku revoluciju, Hitlerovo rođenje i njegov uspon do moći, te

ubojstvo Johna F. Kennedyja. Posljednje, iznova probuđeno zanima­
nje za njegova proročanstva, dogodilo se nakon 11. rujna 2001. godi­
ne i napada na World Trade Center (Svjetski trgovački centar) u New
Yorku. Dijelom je senzaciji pridonijelo obimno raspačavanje "katre-
na", upitno pripisanih Nostradamusu, koje su naoko opisivale sav
užas tog napada.

Prema članku u listu USA today, objavljenom stotinjak dana na­
kon napada, "sve vezano uz Nostradamusa odjednom je postalo 'in'."
Knjige i video-filmovi jednostavno su nestajali s polica. Internetske
tvrtke javljale su sa svih strana da je "Nostradamus" najtraženija riječ
na njihovim tražilicama, barem u posljednje dvije godine. Čak je i
Reuters izvijestio da je ovo ime uspjelo izgurati riječ "seks" s prvog
mjesta.

"Ovaj je fenomen," pisao je London Sunday Times, "vrlo jednosta­
van, gotovo poput religije: ili vjeruješ, ili ne vjeruješ." Psiholog Curtis
Hsia s bostonskog sveučilišnog Središta za anksioznost i slične pore­
mećaje drži, da sve to nije nimalo iznenađujuće. "Ljudi tragaju za obja­
šnjenjem," izjavio je za USA today, "pa nastoje shvatiti ono što im je
nepoznato, a žele i znati može li se predvidjeti što će se još dogoditi
kao sljedeće."

Nije iznenađujuće ni to da su intelektualni krugovi - predstavlja­
jući materijalističku sekularnu paradigmu - otpisali ovu pojavu kao
čistu plitkost, ako ne i praznovjerje. Takve mislioce neće ni ovo ustra­
javanje javnosti potaknuti na traženje dubljih i promišljenijih odgo­
vora i objašnjenja za tekuća događanja, osim ovih kakva nam pruža­
ju ti današnji čuvari konačne istine.

Značajne i trenutačne promjene u društvu, koje su izazvali doga­
đaji od 11. rujna 2001., izgledaju temeljite i najvećim su dijelom po­
zitivne. Ne samo što je neki novi duh zajedništva prožeo i zamijenio
ranije svađe u politici na koje smo već navikli, nego se i budnost iz
"paranoje" preobrazila u "razumni oprez", dok je domoljublje posta­
lo politički ispravan stav. Mnogi su istodobno zamijetili i jedan fini
pomak, koji bi se na kraju mogao pokazati najznačajnijom od svih
promjena. Znatno se povećalo traganje za dubljim odgovorima na
misterije koje život donosi pred nas, a dokaz tome je i nevjerojatan
porast zanimanja za Nostradamusa.

Međutim, gdje god ima velikih apetita, uvijek će biti i onih spre­
mnih da im udovolje i ispune ih, bilo na pošten ili kakav drugi način.
Kako se to odnosi i na "Nostradamusove katrene", koje su se uokolo
dijelile na svakom koraku, na djelu je nažalost ovo potonje. Jedna od
takvih strofa što su kružile uokolo kaže:

U Božjem će Gradu silno zatutnjati,
dva će brata Kaos razoriti,

veliki vođa će podleći, no utvrda izdržati,
treći će veliki rat početi dok grad će još gorjeti.

Pokazalo se da ove retke nije napisao Nostradamus; skinuti su sa in-
ternetskih stranica Neila Marshalla, inače dobrog poznavatelja No-
stradamusa, koji je na ovaj način želio pokazati kako nečija bogata
mašta može utjecati i na važne događaje.

No, problem je još i uvećao dodatnim, lažnim katrenama:

U godini novoga stoljeća i devet mjeseci
s neba će stići Kralj Užasa Veliki.

Nebo će na stupnjeva četrdeset i pet gorjeti.
Vatra će se velikom novom gradu približiti.

U gradu Yorku sve će stati,
braću će blizance Kaos razoriti,
i utvrda će pasti; dok veliki će vođa podleći,
a veliki grad još gorjeti, počet će veliki rat treći.

Dakle, opet krivotvoritelji na djelu. Druga katrena, to je već na prvi
pogled jasno, čista je izmišljotina. U prvoj katreni dva su stiha uzeta
iz posve različitih proročanstava da bi se postigao željeni učinak.
Prvi stih je stvarno povezan s lipnjem 1999. godine (ili možda 2000.-
te), ali prethodno spojen s mnogim drugim događajima. (To me
podsjeća na uobičajenu praksu citiranja Biblije izvlačenjem poruka
iz konteksta, kao primjerice: "I Juda ode i objesi se... Pođite i činite
tako.")

Pisac John Hogue temeljito se bavio ovim francuskim vidovnjakom
i mnogo pisao o njemu. On tvrdi da se uvijek može namirisati takav
jedan izmišljeni "štakor", čim se Nostradamusa citira bez točnog na-

vođenja izvora. "Pa i sam se još za života morao suočavati s lažnim
proročanskim knjigama, koje su pokušavali pripisati njegovom ime­
nu. No, zaštitio je i sebe, a i nas indeksiranjem svakoga od proročan­
skih stihova radi verifikacije."

Zar bi naše vrijeme trebalo otpisati Nostradamusa kao proroka?
Hogue vjeruje da to i činimo, samo - na vlastitu štetu. "(On) je govo­
rio o novom tipu svjetskoga rata koji tek treba doći," tvrdi, "o onome
koji će se koristiti iznenađenjem i zasjedama. Trebao bi ga pokrenuti
muslimanski vođa s Bliskog Istoka. On je terorist, a u proročanstvima
mu je dao šifrirano ime 'Mabus' ili 'Treći Antikrist' (za Napoleona i
Hitlera se drži da su bili prva dvojica). Taj će čovjek biti jedan od
prvih koji će pasti u tom ratu. Zato će postati simbolički mučenik za
sve ostale teroriste, koji će Zemlju natapati krvlju idućih dvadeset i
sedam godina.

"Nadalje, Nostradamus je govorio i o velikom novom gradu, izra­
đenom od visokih šupljih planina u blizini vrta zemaljskog.

"Država New Jersey, s čije se obale mogu vidjeti goleme prazne
"planine" nebodera New York Cityja, poznata je i kao "Država vrto­
va". U dva Nostradamusova proročanstva, ono što je njegov um še­
snaestoga stoljeća mogao nazvati jedino 'nečim', usijeca put do tih
šupljih planina. Zatim su one razrezane u različitim veličinama, kako
kaže. Prije puna četiri stoljeća Nostradamus je vidio ove goleme šu­
plje planine, te kako ih obavija visoki plamen što naglo izbija. Navi­
jestio je time da se taj plamen nije mogao ugasiti, te da su dim i otpad
morali podići goleme oblake otrovne prašine, što je onečistila vodu.

Centurija 6, katrena 97 kaže:

Gorjet će nebo na četrdesetpetom stupnju,
novi će veliki grad vatra tad okružit.

Naglo će uvis suknut, sve bit u plamenu,
kad Normani htjednu dokaze pružit.

Kako je Houge ovo objasnio, "New York City se uistinu nalazi blizu
45.-tog stupnja zemljopisne dužine, i doista u usporedbi s gradovima
svijeta pripada relativno mladim gradovima, a na toj zemljopisnoj
dužini nema drugih gradova koji bi se mogli nazvati "velikima" i do­
voljno značajnima da bi privukli Nostradamusovu pozornost. Drugi

i treći stih mogli bi opisivati plamteće motore dvaju putničkih zrako­
plova, što se približavaju velikom gradu. Oba su udarila u tornjeve
Svjetskog trgovačkog centra. Strašne vatrene lopte golema plamena
suknule su k nebu, dok su obavještajne službe SAD-a doista tražile
potvrdu svojih francuskih suradnika o govorkanjima vezanim uz izvr­
šeni napad na Ameriku.

"Druga mogućnost (osim "zemljopisne dužine")", objašnjava Pa­
tricia Spadaro, koautorica knjige Saint Germainovo proročanstvo za
novo tisućljeće, u kojoj analizira i Nostradamusova, kao i druga ključ-

Slika 25.1: Je li Nostradamus predvidio razaranje
nebodera blizanaca na Manhattanu 2001. godine?

na proročanstva, "bila bi, da je Nostradamus Vidio' taj događaj s tla,
s nulte točke, otkud je pod kutom od 45 stupnjeva gledao kako zra­
koplovi udaraju u nebodere."

Novu mogućnost tumačenja riječi "Normani" objavila je proroči­
ca Elizabeth Clare. "Riječ Normani doslovno znači "ljudi sa sjevera",
kaže ona. "Ako je ovo pisano u šiframa, tada se i nebeski svijet može
nazvati "sjeverom", a njegovi stanovnici "ljudima sa sjevera" - to jest,
anđeli, arkanđeli i sveci, koji iz nebeskoga svijeta dopiru do nas du­
hovnim putovima. Možda ćemo se okrenuti njima, prosvijetljenima,
u vrijeme ispunjenja tog proročanstva, da bismo shvatili duhovni
značaj onoga što se događa."

Centurija 10, katrena 49 kaže:

Vrt zemaljski kraj novoga grada,
pokraj puta za šuplje planine:
osvojen bit će i zagađen tada,
pit će na silu vode sumporne.

Hogue naglašava: "Kad biste stajali na zapadnoj obali rijeke Hudson
u New Jerseyu ("Država vrtova"), te gledali preko nje na Manhattan
Island, vidjeli biste "planine" New Yorka, izgrađene ljudskom rukom.
Čak i sami Njujorčani opisuju svoje bulevare kao "kanjone" usječene
među divovske nebodere, što nalikuju planinama.

"Na putu za ove 'šuplje planine' divljali su teroristi u otetim put­
ničkim zrakoplovima, pripravni na izazivanje svojih smrtonosnih
udaraca. 'Šuplje planine' i 'vrt zemaljski' su 'osvojeni', kako to Nostra­
damus opisuje na svom renesansnom francuskom jeziku...".

Hogue vjeruje da je to pokušaj poetskog opisivanja vizije urušava-
nja golemih zdanja nalik planinama usljed gravitacijske sile: "Ova
centurija opisuje šuplje planine što se urušavaju i rastapaju u mješa­
vini vrelih oblaka plamena i prašine od vlastita otpada. Posljednji
stih je pokušaj opisa otrovnosti tog otpadnog oblaka što je prekrio New
York City teškim slojem azbestne prašine."

Hogue također vjeruje da bi ovaj posljednji stih katrene trebao
ocrtati i budućnost, te još daleko teži napad na New York. O 'Mabu-
su, Trećem Antikristu' i njegovih dvadeset i sedam godina terorizma
Hogue govori u Centuriji 2, katrena 62:

Mabus će mrijeti, tad će da strada
goveda mnogo i premnogo svijeta,

osveta brzo stići će tada.
Žeđa i glad kad zamre kometa.

Centurija 8, katrena 77 nastavlja opisivati ovaj događaj:

Treći će Antikrist puniti groblje
dvadeset sedam ljeta, pun bijesa.
Krivovjerci mrtvi, oteto roblje,

Potoci rujni, grad, krv, tjelesa.

Hogue je dugo prolazak kometa Hale-Bopp 1997. godine tumačio
kao ključ za godinu kada će se Treći Antikrist ili Mabus pojaviti u
skoroj budućnosti. Nostradamus je ukazao na Mabusa ili kralja tero­
ra (barem djelomično), kaže Hogue, u povezanoj katreni 72 iz Centu­
rije 10, kao na "vladara, što se sprema strašan i grozan iz neba doći",
i to ili "mjeseca sedmog 1999. godine" (srpanj 1999.), ili "1999. plus
sedam mjeseci" (dakle, srpanj 2000.).

I premda malo ljudi može zanemariti veliku sličnost u usporedbi
civilnih zrakoplova koji udaraju u Pentagon i nebodere blizance WTC-a
s terorom koji "dolazi iz neba", Hogue vjeruje da je Mabus već stigao,
premda nešto kasnije no što je Nostradamus najavio. U svezi s time
kaže: "Ja baš i ne bih čovjeka, koji proriče nešto što će se dogoditi za
450 godina, optuživao za pogrešku od dvije godine i četiri mjeseca,
ili za četrnaest mjeseci, ovisno o tome na koji je srpanj Nostradamus
mislio."

Općenito govoreći, otkrivanje pravoga značenja Nostradamusovih
proročanstava pomalo nalikuje tumačenjima Biblije, naročito njezinog
dijela koji nazivamo Otkrivenjem. Mnogo toga ostaje u oku proma­
trača, no to nije razlog da se odbaci cijeli postupak tumačenja. Ustvari,
o tome bi se i moglo raditi.

Joseph Jochmans, kao još jedan autoritet za Nostradamusa, rekao
je za novi broj lista Atlantis Rising: "Što se god čovjek više bavi onime
što je on (Nostradamus) doista napisao u svojim izvornim stihovi­
ma, pisanim na starofrancuskom jeziku, to više shvaća da njegova pro­
ročanstva imaju nekoliko mogućih tumačenja, a ona mogu odvesti u

raznim smjerovima kojima proročanstva mogu krenuti. U biti, ono
što je Nostradamus radio kroz svoje proročanske poruke bilo je, da
je pred nas postavljao ogledalo i pokazivao nam putove kojima možemo
krenuti, a koji već postoje u nama. Koje ćemo od tih proročanstava
odabrati da bi se ispunilo, to prepušta nama." Prema gospođi Spadaro,
proroci nam govore da proročanstva nisu nešto uklesano u kamenu.
Ona su tek upozorenje, tvrdi ona, a promjene koje izvršimo u vlastitim
životima svakako će utjecati na ishod.

Pa i u drevnom ratu između Dobra i Zla, sve promjene, i one unu­
tarnje kao i vanjske, odvijaju se prema pravilima - "zakonitostima"
pojedinog dramatičnog događaja. U obliku klasičnih kazališnih pred­
stava, posuđenima iz drevnih hramskih obreda - kako su ih barem
učenjaci shvaćali, od Aristotela pa do Goethea - gledateljstvo treba
doživjeti katarzu: pročišćenje, olakšanje ili promjenu, nakon što ga
se oprezno sprovodi kroz određeni broj utvrđenih koraka (početak
zapleta, zaplet, vrhunac sukoba, i tako dalje). U Shakespeareovim tra­
gedijama, sukob koji se obično prikazuje u prvom činu na kraju se i
razrješava, nakon što su se protagonist i antagonist probili kroz dra­
matsku formulu ili prihvatili predviđeni vrhunac sukoba. To se nazi­
va metamorfozom i može se opisati kao put na kojemu se iz gusjeni­
ce rađa leptir, ili iz pupoljka procvjeta ruža. Za alkemičare je ovakva
promjena, za kojom je valjalo tragati, bila veliki posao transmutacije
bazne kovine primitivne duše u rafinirano zlato višega Ja - što se po­
nekad nazivalo i - pretvaranjem vode u vino.

Za ovu školu mislilaca, vanjski svijet nije ništa drugo doli odraz
jednoga davno postojećeg svijeta unutar onoga "Kako gore, tako i do­
lje: "Zar bi mnogo strašniji "smak svijeta", kako je predstavljen u apo-
kaliptičkoj literaturi, mogao u stvarnosti predstavljati takav veliki
događaj promjene, koja se mora dogoditi u nama samima? Do vanj­
skih katastrofa (u fizičkom svijetu) dolazi kada se iznutra nisu dogo­
dile nužne promjene. I dok iznutra prolazimo kroz već predodređene
događaje, oslobađamo se duhovnih tirana kakvi su materijalizam i
idolatrija, koji nas vežu uz niža stanja svijesti."

U knjizi objavljenoj 1998. godine pod nazivom Skriveno tisućljeće:
Zabluda o Sudnjem danu, autor Stephen Koke podrobno se bavi ovim
temama. Koke vjeruje da se Otkrivenje ili Apokalipsa i Sudnji dan

bave isključivo psihološkim pitanjima. On kaže: "Biblijska Apokalip­
sa uopće ne govori o fizičkom svijetu, već ukazuje na velike promje­
ne u ljudskoj svijesti i stavovima. Predmet kojim se Apokalipsa bavi je
svijet psihe ili duše."

Kao znanstvenik koji se bavi psihološkim istraživanjima, Joseph
Ray je objasnio: "Skriveni jezik Biblije su alegorije i metafore. Što će
netko razumjeti, to će ovisiti o stupnju duhovne svijesti, koju je ra­
zvio i dopustio da se u njemu razvije." Usto dodaje: "Metafora o izgu­
bljenom kontinentu zvanom Atlantida, koji se iznova uzdiže, mogla
bi za osobu značiti povratak dotad za nju izgubljenih znanja." I, kao
što Koke zamjećuje, "Ono što bi proročanstva o tisućljeću (ili Sud­
njem danu) mogla otkriti, to je - renesansa, a ne katastrofa."

"Nalazimo se u vremenu jedinstvenih izazova i jedinstvenih mo­
gućnosti," misli gospođa Spadaro. Proroci od Nostradamusa do apo­
stola Ivana i njegova Otkrivenja, od Edgara Caycea do Saint Germaina
- predvidjeli su za Ameriku nailazeće prijelazno razdoblje, koje sa
sobom donosi iste one izazove kakvi su slomili Atlantidu.

"Proroci i sage s Istoka i Zapada," tvrdi Spadaro, "govore nam, da
su ratovi odraz unutarnjeg ratovanja što se odvija u stanovnicima pla­
neta Zemlje. I oni nam govore da možemo utjecati na te vanjske okol­
nosti, ako se sami pozabavimo unutarnjom transformacijom. Ono
što je pritom važno nije toliko podudaranje događaja s proročanstvima,
već učenje i nadrastanje tih događaja koji se odvijaju - te promjena
ishoda samog proročanstva mijenjanjem vlastite svijesti."

To ne znači da ćemo i uživati u ovakvoj transformaciji. "Um obič­
no ne želi biti izmijenjen," kaže Koke, "jer mu promjena nalikuje ula­
sku u kaos i čudnovatost." Psihoanalitičar Carl Jung je u svojim osob­
nim nastojanjima da shvati ljudsko ponašanje, utvrdio postojanje
straha od neobičnog - mizoneizam, kako ga je nazvao, te ga smjestio
među vrlo moćne pokretače određenih ponašanja.

Svakako, događaj koji smo diljem svijeta promatrali kao televizijski
gledatelji - trenutak kada su se golemi zrakoplovi, vođeni rukama
suludih ubojica, zabijali u divovske njujorške blizance i u trenu ubija­
li tisuće ljudi - doista predstavlja užas biblijskih razmjera, od onih
kakvi bi mogli potaknuti misli vezane uz smrt i Sudnji dan. Kao ta­
kav, mogao bi oblikovati katalizator za neku vrstu ubrzanoga razmi-

šljanja, kakvo se inače ne bi pojavilo u mirnijim vremenima. No, je li
to proizvod prorečene velike promjene, ili joj je uzrok - to sad više
nije pravo pitanje, jer ostaje činjenica, koju su već potvrdili mnogi -
da mi više nikada nećemo biti isti.

I zato, iskoristimo to na najbolji mogući način.

26. POGLAVLJE

Giordano Bruno

Zašto su ga spalili na lomači?

John Chambers

Sve donedavna, većina ljudi poznavala je Giordana Bruna kao brilijan-
tnog dominikanskog svećenika, kojega su javno spalili na lomači u
Rimu 17. veljače 1600. godine, jer - ne samo što je tvrdio da se Ze­
mlja okreće oko Sunca, već je rekao i da je svemir beskrajan, te u sebi
sadrži beskonačan broj svjetova. No, tijekom proteklih pola stoljeća
počeo se nazirati i Bruno još širih zamisli. Sada je očito da su dosezi
njegove misli i njezina kakvoća bili zapanjujući, te da su se odnosili
na gotovo svaku od ljudskih djelatnosti.

Najmanje jedan od suvremenih komentatora, Ramon Mendoza,
ne oklijeva nazivati Bruna osnivačem suvremene kozmologije. Već
je dugo poznato da su iznimno točni opisi našega fizičkog svemira,
koje nam je ostavio ovaj talijanski svećenik, predvidjeli stoljeća bu­
dućih otkrića suvremene astronomije. Bruno je u kasnim godinama
šesnaestoga stoljeća čak napisao da "u svemiru postoji bezbroj sazvi-
ježđa, sunaca i planeta; mi vidimo samo sunca, jer ona daju svjetlost;
planeti nam ostaju nevidljivi, jer su maleni i tamni."

No, Brunova su predskazanja išla i znatno dalje od toga. Mendoza
i njemu slični autori naglašavaju da je ovaj mislilac, kojega su podu­
čavali katolički voditelji sjemeništa, bio čak i non-dualist - to jest,
netko, tko je vjerovao da um i materija nisu odvojeni, već predstav­
ljaju samo dva aspekta jedinstvene stvarnosti, koja im je oboma u
osnovi - uvjerenje, za koje su se tek u našem stoljeću našle i uši koje
su ga prihvatile.

U svom djelu Acentrični labirint iz 1997. godine Mendoza piše da
je "kamen temeljac Brunove ontologije sljedeći uvid: materija je inte-

ligentna, a inteligencija je mate­

rijalna." U samoj je suštini ma­

terije da je samopokretačka, da

se razvija, te da unutar same se­

be iznalazi sve one oblike koje je

sposobna prihvatiti. Materija us­

trojava samu sebe i samu sebe

mijenja, preobražava.

Kao da je ovakvim stavovima

Bruno predvidio teoriju kaosa,

čiji promicatelji tvrde da materi­

ja nastoji posve spontano samu

sebe ustrojiti i presložiti u kom-

pleksnije, više oblike ustroja.

Kao da se time stavio na stranu
Slika 26.1: Giordano Bruno, vizionar onih koji danas vjeruju u "nulto
koji je početkom sedamnaestog stoljeća
smaknut zbog svojih uvjerenja. stanje" svemira, ono u kojemu
se implicitni, energetski poredak

stvarnosti vidi tek kao podloga svemu - čitavom prostoru i vremenu.

Doista, ovakvim stavom (proisteklim iz drevnoga svijeta) o anima

mundi, univerzalnoj duši "Boga - svijesti" - jednog aspekta ove pot­

pune stvarnosti, kojoj je drugi aspekt materija - Bruno se našao vrlo

blizu stanovištu novih proroka kvantne holografije, koji drže da je sva­

ki pojedini djelić svemira sadržan u svakom drugom njegovom djeliću.

No, Brunov genij nije bio samo kozmološki. Julia Jones, književ­

nica iz Los Angelesa, trenutno se bavi istraživanjem vezanim uz ovo­

ga "krivovjernog" filozofa; tvrdi da je Bruno bio neumorni promica­

telj ekumenizma, koji je u doba krvavih progona svih vrsta sljedbi

propovijedao, zazivao i aktivno se zalagao za opće pomirenje svih su­

stava religija - katolika s protestantima, kršćana s bezbožnicima.

"Jedinstvo je bila njegova lozinka," kaže gospođa Jones, koja vje­

ruje da bi Bruno bio oduševljen i nimalo iznenađen kada bi saznao

da je sredinom lipnja 1998. godine Vatikan pristao na okončanje pet

stotina godina dugih neprijateljstava s luteranima, potpisujući dekla­

raciju koja navodi da "obje strane dijele temeljno razumijevanje na­

čina na koji ljudska bića primaju Božji oproštaj i spasenje." Ona na­

glašava i to, da je New York Times ovu vijest objavio na prvoj stranici,
tik uz veliki naslov kojim izvještava o novootkrivenom planetu što
kruži oko crvenog patuljka - zvijezde udaljene svega petnaest svje­
tlosnih godina od našega Sunca. Bruna jednako tako ne bi iznenadilo
niti ovo izvješće, misli ona, i sigurno bi obje priče - pa i njihovo ovakvo
objavljivanje, u paru - sagledao kao potvrdu svojega vjerovanja u
temeljno jedinstvo svih stvari.

No, postoji još jedno područje koje istraživači tek sada počinju
proučavati, na kojemu se Bruno našao ispred svoga vremena, i to ne
samo 400 godina prije svojih suvremenika, već i - ispred našega
doba. Ovo se odnosi na koncept kojega zdušno promiču suvremeni
pristaše New Age pokreta - kako ljudski um ima beskrajnu snagu da
sam oblikuje, stvara, prodire i shvaća stvarnost oko sebe. "Naše misli
stvaraju stvarnost," postala je glavna misao.[da, ali na Levelu 4, p.scan]

Bruno je daleko nadišao ovu spoznaju, zalažući se - i to u vreme­
nu koje je gušilo i najmanji oblik slobodnog razmišljanja - za to, da
bismo svi mi mogli i trebali nastojati postati nalik Bogu samome,
kako bismo mogli ući u njegov način spoznavanja, i time steći osob­
nu moć nad svijetom što nas okružuje. "Natjerajte sebe da rastete do
nemjerljivih veličina," pisao je on, "oslobodite se ograničenja i oslo­
bodite svoja tijela; uzdignite se iznad svih vremena, postanite Vječ­
nost, i tada ćete razumjeti Boga. Vjerujte u to da za vas ništa nije ne­
moguće, mislite o sebi kao o besmrtnom biću sposobnom da razumije
sve - sve umjetnosti, znanosti, narav svakoga živog bića."

Suvremene pobornike pokreta New Age kritiziraju zbog proiz­
voljne prirode njihova vjerovanja u ovu snagu uma da stvori stvarnost;
optužuju ih da ulaze u nedisciplinirano i neodgovorno "carstvo či­
stih želja." Ono što se nije znalo o Brunu - budući da istraživači to
nisu naglašavali, jer su se uvijek usmjeravali na njegovo djelovanje
kao teoretičara znanosti - to je činjenica, da je taj talijanski svećenik
i filozof, koji je inače živio neko vrijeme i u Francuskoj, Engleskoj i
Njemačkoj, čitavoga života stremio otkrivanju niza pomagala, koja
bi mu omogućila iskorištavanje snage vlastitog uma, i to na nadzira­
ni način.

On je iznašao ova pomagala i, radeći osobno na njima, pronalazio
pritom vrlo izvorna i posebna rješenja - i to u kvazi-znanosti astral-

ne magije, koja je već stoljeće ranije plijenila maštu najvećih umova
talijanske renesanse.

U naše su doba mislioci i pisci kakvi su Schwaller de Lubicz i na­
ma vremenski bliži Robert Bauval ustvrdili, da je drevna egipatska
civilizacija sezala u daleko davnija vremena no što se dosad mislilo,
te da je u maglama ovih davno nestalih starina postojao posjedova-
telj tajanstvenih znanja, koji je darivao svoje velike duhovne i prakti­
čne moći ondašnjim ljudima. I mnogi među današnjim pristašama
New Age pokreta često misle da su se dokopali takvih spoznaja -
obično na području nadziranja uma - bilo kanaliziranjem, bilo čita­
njem drevnih izvora.

Kao da smo svi mi nekako zaboravili da su u Europi petnaestog i
šesnaestog stoljeća i mislioci, kakvi su bili Marsilio Ficino i Pico della
Mirandola, imali ista takva uvjerenja. Takav je bio i Giordano Bruno,
koji se u crkvenim krugovima zapravo pomalo i razmetao time, da je
on "egipatski" filozof, koji je preuzeo baklju spoznaja o davno nestalim
vjerovanjima te ih sada predstavljao, i to diljem Europe, kao znatno
nadmoćnija vjerovanjima što ih je promicala Rimokatolička crkva.
Upravo ga je spremnost na nošenje ove baklje na kraju i izručila pla­
menu Inkvizicije.

Bruno je došao do uvjerenja da mi možemo izravno komunicira­
ti s amima mundi - dušom svijeta, ili, da ovdje navedemo njegove riječi,
"spojiti se" s dušom svemira, ukoliko joj se obratimo njoj razumljivim
jezikom - simbolima magije, kakve je davno oblikovala maštovitost
čovjeka. Mudrost drevnih Egipćana je bila ona koja mu je trebala
osigurati oruđe da bi učinio isto, što su sebi činili i stari Egipćani.
Ovo navodno drevno tijelo znanja bilo je i našim suvremenicima
silno primamljivo u svojoj prividnoj novini; jer, stiglo je do Europe
iz područja Bliskog Istoka tek sredinom petnaestog stoljeća.

Francis Yates je kao dobar poznavatelj Brunova djela napisala da
su "Grci izjednačili Tota, egipatskog boga mudrosti i pisara, sa svojim
bogom Hermesom, te da su ga pokatkad nazivali i 'Triput Velikim'.
Kasnije su i Latini preuzeli ovu identifikaciju Hermesa ili Merkura s
Totom." Negdje oko 1460. godine, redovnik koji je iz Makedonije do­
veden na dvor Cosima de Medicija u Firenzi, donio je sa sobom grč­
ki rukopis što je sadržavao prijepis teksta Corpus Hermeticum. Za

ovaj se rad misli da je pisan u davnim vremenima, možda čak i u
doba prije Noe i Velikog potopa, te da ga je pisao sveznajući egipat­
ski svećenik - a možda čak i Tot osobno - nadjenuvši mu i naziv
Hermeticum.

De Medici je naredio slavnom učenjaku i misliocu Marsiliju Fici-
nu da odmah prevede taj tekst; Ficino je to i učinio, te si time pribavio
poštovanje mnogih radi iskazanog bogatstva znanja, posebno kada
se radilo o astralnoj magiji. A sam je prijevod bio istinska senzacija:
zajedno s drugim, navodno drevnim egipatskim radovima koji su
tada počeli pristizati u Europu, te s Kabalom koja je stigla kroz Špa­
njolsku i tada je po prvi put prevedena, ovaj je Ficinov rad izazvao
pravu intelektualnu revoluciju; ona je i stotinu godina kasnije bila
dovoljno snažna da bi zaokupila maštu jednoga Giordana Bruna.

Astralna magija je naučavala da je moguće privući snagu zvijezda
i planeta, koje se onda znalcu stavljaju na raspolaganje, ili - kako je
to Ficino objasnio - "privlače za njega život rajski." Ovo se može po­
stići pomoću rukovanja složenim nizom vrlo podrobnih slika, od ko­
jih su neke uzete i iz znakova Zodijaka. A opet, kako naglašava Yates,
astralna magija je nestala iz astrološkog determinizma zadobivši
moć nad zvijezdama - djelomično od znakova dekana, to jest trideset
i šest dijelova na koje su drevni Egipćani podijelili nebesko carstvo.

Bilo je bitno da osoba ima ispred sebe ove slike, ili da ih barem u
mislima neprestano drži pred očima i razmišlja o njima. Jednako
važno bilo je i to, da ih podupre nazočnošću odgovarajućih predme­
ta kakvi su boje, ili drago kamenje, ili povrće. Ovi bi talijanski renesan­
sni magi danas tvrdili da, ako su već piramide drevnoga Egipta bile
raspoređene na način da oblikom tog rasporeda odgovaraju zvijež­
đu, tada se time željela privući snaga tih zvijezda; stoga one za njih
nikako ne bi mogle biti rezultat praposjeta nekih bića iz drugih svjeto­
va. Primjerice, oni bi ustrajali u tome da se prikaz nebesa, za kojega
kažu da se nalazi na svodu grobnice prvoga kineskog cara Qin Shi
Huangdija, ondje nalazi samo zato, kako bi na carevo tijelo privukao
snagu svih naslikanih nebeskih tijela.

Ficino i njegovi istomišljenici su vjerovali kako su Egipćani bili u
stanju upravljati tim svemirskim energijama na takav način, da bi čak
nagonili duhove na ulazak u kipove te na njihovo oživljavanje. Uzeli

su zdravo za gotovo izjavu u Picatrixu - prvoj knjizi Corpus Herme-
ticuma - da je "Hermes bio prvi koji je stvorio slike sredstvima, po­
moću kojih je znao kako se upravlja Nilom i zaustavlja njegovo kre­
tanje." Budući da se Crkva doista razjarila zbog poganskih egipatskih
elemenata u astralnoj magiji, mislioci poput Ficina i della Mirandole
nastavili su se njome baviti tek oprezno i uzgred, premda i dalje s
entuzijazmom.

Bruno je, međutim, bio drukčiji od njih. Kao što je Yates naglasila,
on je "krenuo znatno hrabrijim putem, ustrajući u tome da je magij­
ska egipatska religija bila ne samo najstarija na svijetu, već i istinska
religija, koju su judaizam i kršćanstvo kasnije tek zamutili i korum­
pirali."

Za mislioce renesanse, podrobne i složene slike zvijezda, planeta
i dekana toliko važnih za astralnu magiju, bile su znatno više od
običnih slika: one su predstavljale sučeljavanje među fizičkim stvar­
nostima Zemlje i božanskim svijetom animae mundi. No, Bruno je
promišljao i korak dalje. Vjerovao je da u svemiru ne postoji ništa
drugo osim materije, ili točnije - dviju vrsta materije, tjelesne i be­
stjelesne. I dok materija može biti temeljna, ona bestjelesna materija
pokretala se zahvaljujući anima mundi - duši svijeta. I više od toga
- cjelokupna je materija bila i besmrtna i božanska, upravo zbog na­
zočnosti anima mundi.

Bruno je vjerovao da je osnovna sposobnost koju posjeduje duša
svijeta ono, što je sam nazivao "univerzalnim intelektom" (intelletto
universale), jer "on izravno upravlja materijom i preobražava je u
njezinim beskrajnim promjenjivostima." Za ovu je materiju, za koju
je držao da je suštinska svim bićima, u svome djelu De 'l infinito (O
beskonačnosti) skovao i prelijepu rečenicu, napisavši da "već umor­
na od starog izgleda, (ona) leži u iščekivanju žudeći za novim, jer želi
postati sve i, u skladu s vlastitim snagama, biti slična svakome biću."

Upravljajući materijom, intelletto universale uvijek mora uzimati
u obzir ovu njezinu sklonost; ona ne bi mogla raditi na njegov način,
u cijelosti svojevoljno. Bruno to objašnjava ovako: "Prema raznoli­
kim načinima raspolaganja materijom i prema sposobnostima aktiv­
nih i pasivnih materijalnih načela, (on) uspijeva proizvesti različite
konfiguracije i stvoriti različite sposobnosti, prikazujući pokatkad ži-

va bića bez osjeta, a ponekad opet živa i osjetilna bića bez inteligen-
cije...

Tako su za Bruna materija i duh u suštini jedno, iako je materija
primarna. To je znatno potkrijepilo njegovu tvrdnju da bi on, uprav­
ljajući slikama astralne magije, bio u stanju komunicirati s anima
mundi na takav način, da izmijeni fizičku stvarnost (uključujući ov­
dje, kako je barem promišljao u sebi, i same zvijezde na nebu, i pla­
nete u njihovim orbitama!); on je svoje slike stvorio na pretpostavci
da su anima mundi i fizička stvarnost zapravo jedno te isto. Je li to
bilo ono, što je najviše užasnulo venecijanske inkvizitore? Jesu li oni
znali više od nas - naime, da je Bruno otkrio način na koji će uzbur­
kati i sam fizički svemir? Jesu li ga zbog toga osudili na jezovitu smrt
u plamenu lomače, tajeći i skrivajući najveći dio zabilješki vezanih uz
njegovo suđenje i smaknuće?

Do naših se dana sačuvalo izvješće tek jednoga jedinog svjedoka,
očevica spaljivanja Giordana Bruna, a Rimokatolička crkva je sve do
devetnaestog stoljeća uporno nijekala da je uopće ikada na takav užasan
način postupila protiv vlastitog dominikanskog svećenika.

Tako se misa zadušnica za Bruna po prvi put odslužila tek 1889.
godine, i to na istom onome mjestu u Rimu gdje je i dočekao smrt.
Julia Jones kaže da se u počast toga čovjeka u ono doba okupilo oko
30.000 ljudi iz svih dijelova Europe; neki su bili bijesni zbog održava­
nje ove mise, dok su se drugi među njima radovali. Papa se toga dana
povukao u osamu i strogo postio, nadajući se da će time umanjiti bilo
kakve zle posljedice cijeloga događaja.

Nešto više od stotinu godina nakon ove mise, 17. veljače 2000. go­
dine, opet su se tisuće ljudi okupile u Campo dei Fiori u Rimu - na
mjestu njegova smaknuća - da bi zajedno proslavile četiri stoljeća od
smrti Giordana Bruna. Unatoč Katoličkoj Crkvi, koja je posve igno­
rirala ovaj spomen - dan i sve upriličene svečanosti, Brunova reha­
bilitacija napreduje polako, ali sigurno. Nema sumnje da je njegova
hrabra i brilijantna nazočnost i danas silno potrebna u svijetu.

27. POGLAVLJE

Otkrivena Ivana Orleanska

Što je povijest izostavila iz njezine neobične sage?

Jeff Nisbet

Godine 1431. 30. svibnja jedna je mlada djevojka živa spaljena na
lomači u francuskom gradu Rouenu - zbog krivovjerja i bavljenja
vradžbinama.

Prema izvješću očevica, kada ju je zahvatio plamen, vatra "kao da
je sunula unazad i pred svjetinom se pokazalo njezino nago tijelo, i
sve one tajne koje mogu i trebaju pripadati ženi, vjerojatno da bi se
uklonila bilo kakva sumnja u ljudskim umovima. I kada su dovoljno
dugo zurili u njezino mrtvo tijelo, sputano uza stup lomače, krvnik
je još jednom krenuo uokolo podjarujući vatru oko njezina već ispr­
ženog trupla, koje je ubrzo izgorjelo do kraja; meso i kosti, sve je bilo
svedeno tek na pepeo."

Premda nam povijest govori da je žrtva bila Ivana Orleanska, jed­
nostavna pastirica kasnije u povijesti poznata i kao Djevica Orleanska,
izvješća o njezinu smaknuću pokazuju da se u ono doba sumnjalo čak
i u njezin spol - sumnja, koja se možda isuviše olako i prebrzo ukloni­
la iz povijesnih zapisa.

Ivana zaslužuje da je promotrimo pobliže.
Rođena 6. siječnja 1412. godine, ostala je jedan od - povijesno
gledano - najbolje dokumentiranih povijesnih likova; ovo ne mora
čuditi, budući da su svi zapisnici iz nekoliko sudskih postupaka protiv
nje ostali sačuvani do naših dana.
U dobi od trinaest godina Ivana je začula glas koji joj je rekao da
ju je "Kralj Nebeski" odabrao kako bi "donijela oslobođenje francu­
skom kraljevstvu, te pomoć i zaštitu kralju Charlesu."
U to se vrijeme veliki dio Francuske nalazio pod engleskom domi­
nacijom, i francuska je suverenost visjela o tananim nitima. Snage