Douglas Kenyon Zabranjena religija

riti, a dijelove njegova tijela razaslao po sjeveru - kao ljubazno upo­
zorenje, upereno protiv iskazivanja bilo kakvih daljnjih neposluha.

Sada nastupa unuk iz Annandalea, Robert the Bruce, koji sustavno
Englezima otima uporišta po Škotskoj, sva - osim dvorca Stirling, što
se uzdiže u blizini Bannockburna.

Škoti su pred konačnom pobjedom.
Dotad je već Edwardov sin postao kralj Edward II, i iz Škotske
primio sljedeći ultimatum: "Dođi sa svojom vojskom sredinom ljeta,
24. lipnja 1314. godine, ili će nam tvoj Sir Philip de Mowbray predati
utvrdu." Edward prihvati ovaj izazov i pristiže dan prije rečenog datu­
ma s golemom vojskom, koja je škotske snage nadmašivala najmanje
u omjeru od tri prema jedan.
Škotski je položaj izgledao beznadežan.
A sad - pogledajmo prema gore.
U zoru se Bik našao na obzoru, okrenut prema sjeveru, na nebu
gotovo već i suviše svijetlom da bi bio vidljiv. Upravo su se uzdigle i
najviše zvijezde Oriona. Venera, planet koji se dugo povezivao s pred-
kršćanskom božicom, zasjao je sjevernije od Orionovog oružja i našao
se na ravnoj crti s Bikovim, nešto niže smještenim rogom. Sunce se
uzdizalo u Blizancima, nebeskim dvojnicima, a slijedili su ga Jupiter,
Merkur i Mjesec. Lav uzdiže svoj stražnji dio, dok mu se pod grudima
smjestio Mars. Oriona prate njegova dva pomagača u lovu, Canis
Minor i Canis Major ili Mali i Veliki Pas.
Tijekom dana se ova nebeska skupina kretala prema zapadu. Bik
je dosegnuo svoj zenit u podne i započeo sa svojom silaznom puta­
njom. Kako se približavala večer, Orion je izgurao Bika ispod crte ob­
zora. I Sunce je zapadalo, i vratila se noć. Kratka noć, kao i sve noći
sredinom ljeta, posebno za one koji su znali da će - čim svane - borba
iznova započeti. A možda im je upravo stoga bila čak i preduga. Jer,
mnogi od njih neće dočekati sljedeće svitanje.
Promotrimo sada događaje kod Bannockburna tijekom ovog ra­
zdoblja, imajući na umu i onu staru alkemičarsku izreku: "Kako gore,
tako i dolje". Jer, podudarnosti su zapanjujuće.
Prvo, događaj u podne, koji jedini ostaje kao najupečatljiviji od
oba dana, koliko je potrajala bitka: prva krv.

Slika 10.2: Nebo iznad Bannockburna, Škotska - kako je izgledalo u zoru prije
slavne bitke iz četrnaestog stoljeća između Škota i znatno nadmoćnijih Engleza.

Zbog sukoba među vojskovođama, Edwardova se vojska rascije-
pila na dva velika dijela: jednim je zapovijedao grof Gilbert de Clare
od Gloucestera, a drugim grof Humphrey de Bohun od Hereforda.

Nekih pedesetak metara ispred Herefordovih jedinica, na snaž­
nom, dobro obučenom bojnom konju jaše njegov nećak, Henry de
Bohun, u cijelosti oklopljen, koplja isturena i čvrsto stegnuta u ruci.
On opazi kralja Škotske i uoči da je naoružan tek bojnom sjekirom i
zaštićen običnim štitom, a konj mu - sitan sivac; upravo je projahao
uokolo, provjeravajući neke od svojih jedinica, smještene uz sam rub
šume. De Bohun uoči prigodu da sam samcat dobije ovu bitku i prije
no što je započela, i - zgrabi je objeručke.

On namjesti svoje koplje i sjuri se prema Robertu, no ovaj ga spre­
mno dočeka. U djeliću sekunde, trenutak prije no što ga je Henryje-
vo koplje moglo probosti, on trznu konja u stranu, uspravi se i straho­
vitim udarcem sjekirom probi Henryev šljem, i glavu, i mozak.

Bio je dostatan onaj mali trzaj da bi preživio i kroz vrijeme, baš
kako je i bilo predodređeno.

Etimološko istraživanje otkriva da se ime de Bohun može povezati
s obje riječi - Taurus ili Bik, i boun - naziv za kolač što se prema obi­
čajima nudio i prinosio boginji u predkršćanskim vremenima. Zani­
mljivo je i to, da su se i poznate škotske pogače od ječma, zvane "ban­
nocks" - po njima je Bannocksburn i dobio ime - koristile na sličan
način. U životopisu kralja Roberta iz XIV stoljeća, pisac John Barbo­
ur izričito i ponovljeno Henrya i Roberta naziva "the Boun" i "the
Brus". Mislim da je do ovoga "Brus" došao od stare engleske riječi
brusen, u značenju "smrviti" ili "zatući".

Je li moguće da je John Barbour želio navijestiti kako de Bohunov
usamljenički pokušaj izravnog dvoboja, kojim bi riješio bitku, sim­
bolizira istodobnu bitku između Bika i Oriona, što se u tom trenutku
vodila na nebu? Zar nam je u potaji pokušavao ukazati u pravcu neba?

Razmotrimo prvo dva takozvana mita o Škotskoj, koja je toga da­
na odbila umrijeti.

Egipatska veza: Škotska kronika iz petnaestog stoljeća tvrdi, da ime
naroda Škoti potječe od imena Scota; bila je to kćerka onoga faraona
koji je djecu Izraela prognao iz Egipta. Scota i njezini sljedbenici i
sami su ubrzo potom napustili Egipat, da bi se nakon mnogih godina
lutanja na kraju naselili u zemlji koju su nazvali po svojoj kraljici.

Nedavno je u svojoj knjizi Glava Boga Keith Laidler ustvrdio da je
otac Scote bio faraon Akhenaten, koji je u Egipat nastojao uvesti mo-
noteizam, koristeći se pritom Suncem; ono je trebalo predstavljati
jedinoga pravoga boga, koji ne bi imao nikakvog drukčijeg obličja.
Zapanjuje što je Laurence Gardner, autor djela Krvna linija svetoga
Grala, objavio kako je Akhenaten zapravo bio - sam Mojsije, čovjek
koji je Izraelce izveo iz Egipta.

Veza s Isusom: Kada je 1982. godine objavljena knjiga Sveta krv,
sveti Gral autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lin-
colna, pisci su za razliku od kršćanske dogme ustvrdili, da su Isus i
Marija Magdalena bili supružnici i imali djecu; potom su slijedili ovu
svetu lozu kroz neke od najviših i najmoćnijih kraljevskih obiteljskih
dinastija Europe. Dokaze o toj krvnoj liniji Vitezovi templari su mogli
pronaći prigodom iskopavanja kojima su se godinama bavili, istražu­
jući početkom dvanaestog stoljeća prostore ispod ruševina Hrama
kralja Salomona u Jeruzalemu. Kad je 1307. godine na divljački i okru-

tan način okončano postojanje ovoga viteškog Reda, misli se da su
mnogi od njih uspjeli pobjeći iz Francuske u Škotsku, upravo na vrije­
me kako bi u borbi s Engleskom pomogli Robertu the Bruceu - čovje­
ku, čije bi podrijetlo u sebi moglo objedinjavati obje spomenute krvne
linije: i onu egipatsku, i onu svetu.

Doista, vrlo opasne pomisli, posebno za 1314. godinu i ono doba.
No, ako su neki onomad u njih vjerovali, jesu li ta uvjerenja na neki
skroviti način možda mogla biti ugrađena i u veliko povijesno plat­
no, kao što su bila utkana i u Bannockburn - kako bi jednoga dana,
u nekim znatno slobodnijim i snošljivijim vremenima bila otkrivena
kao Istina?

Razmislimo sad kako bi ova dva mita mogla biti povezana s još jed­
nim zajedničkim korijenom, naime - sustavom vjerovanja u drevnom
Egiptu.

U svojoj je zadnjoj knjizi Rex Deus Tim Wallace Murphy iznio
tvrdnju, da je Isus bio iniciran u egipatski kult boga Ozirisa i ondje
postao sljedbenikom božice Izide. To se velikim dijelom i potvrdilo
zahvaljujući dobro potkrijepljenim ispravama o dubini štovanja koje
su templari iskazivali upravo Izidi, skrivajući je pod krinkom Crne
Madone. Pojas zvijezda Oriona postao je središnjim i Grahamu Han-
cocku, a uklopio se i u teorije Roberta Bauvala o iznimno rano izra­
đenom tlocrtu piramida u egipatskoj Gizi.

Što sam više nastavljao s proučavanjem dosad prihvaćenih objaš­
njenja, kojima se obrazlagala pobjeda Škota kod Bannockburna, sva
su mi djelovala sve manje uvjerljivo. Štoviše, postojanje tajnoga brat­
stva Škota i Engleza, ujedinjenih oko cilja koji je nadilazio i njihove
nacionalne osjećaje, činila mi se sve vjerojatnijom; a potvrda, da je
negdje duboko između redaka službenih izvješća o tom boju zapisana
i istinita, ali tajna priča, počela je naglo izranjati iz magluštine davno
prohujalih vremena.

No, spomenut ću prvo još neke zanimljivosti:
U jednom dijelu Barbourove knjige, onom koji govori o mlađim
danima Roberta the Brucea, pisac navodi kako je prigodom jednoga
lova Roberta slijedio lord John of Lome, koji je posudio dva Robero-

va lovačka psa. Stoga je mladić, da ga njegovi psi ne bi slijedili, kre­
nuo rijekom uzvodno, baš kao što i Orion sa svoja dva pratitelja noću
silazi iza zapadnog obzora, samo zato da bi se opet uzdigao zajedno
sa Suncem. Usto Barbour spominje i staro proročanstvo vezano uz
posve određeni raspored planeta, možda zato da bi nam dojavio ka­
ko zapravo pripovijeda dvije priče - jednu gore, a drugu - smještenu
dolje, ispod prve.

A. A. M. Duncan, posljednji prevoditelj Barbourove knjige, naga­
đao je kako je Barbourov gospodar u četrnaestom stoljeću bio biskup
William Sinclair od Dunkelda, mlađi brat gospodara Roslina i pre­
dak čovjeka, koji će stoljeće kasnije naložiti izgradnju sada već pozna­
te crkve u Rosslynu, za koju se već duže vrijeme misli da je arhitekton­
sko skrovište starih znanja i spoznaja iz tradicije templara.

STVARNA BITKA KOD BANNOCKBURNA

Dok se grmljavina velike engleske vojske približavala sjeveru, Rober-
tove su je jedinice iščekivale u Torwoodu, šumi što se prostirala južno
od dvorca Stirling. I dok se riječ tor danas obično prevodi kao brežu­
ljak ili stjenovita uzvisina, postoji i zanimljivo starije tumačenje nje­
zinog značenja; o njemu je u svojoj knjizi Nazivi zvijezda: njihov
značaj i značenje iz 1899. govorio R. H. Allen. On kaže, objašnjavaju­
ći odnos drevnih druida prema zviježđu Bika, kako su neki tvrdili da
su vrletne hridi po Engleskoj bile zapravo njihova stara mjesta štovanja
kulta Bika, kao i da današnje ukrižano pecivo zapravo potječe od
drevnih kolačića što su se prinosili bogovima u tom kultu; jer, oni
misle da se radi o istoj skupini zvijezda koja ih povezuje s drevnim
Egiptom i Fenikijom. (Možda ova tvrdnja i nije bez osnova).

Herefordov sukob s Gloucesterom o tome tko bi prvi trebao krenu­
ti u napad, usporio je napredovanje Engleza toliko, da su na kraju
morali jako žuritiprema Bannockburnu; tako su onamo stigli iscrplje­
ni, a opet - baš prikladno, i na vrijeme da bi se Robertov dvoboj s de
Bohunom odigrao upravo u podne.

Engleski prebjeg i dezerter, Alexander Seton (inače, to je templar­
sko prezime koje se često ponavlja), osvanuo je predvečer u Roberto-
vu taboru. Opisao mu je koliko je njegova pobjeda nad de Bohunom
obeshrabrila Engleze te ustvrdio da, ukoliko Škoti rano ujutro krenu

u napad - zasigurno pobjeđuju. I čim se na obzoru počelo rasvjetljava­
ti, Seton mu dobaci: "Sad je vrijeme i sad je pravi sat!" - rečenicu ovje­
kovječenu u škotskoj poemi Roberta Burnsa Oda Bannockburnu.

Tako su se Škoti, još skriveni polumrakom zore, 24. lipnja 1314.
godine u tišini dokopali položaja engleske vojske, dospjevši joj znatno
bliže no što bi to inače dopustila vojna mudrost Engleza. A kada su
obje snage stale okom u oko, Škoti iznenada kleknuše i započeše se

- moliti. Kralj Edward pomisli da se ovo klečanje odnosi na njihovu
predaju i vapaj za milošću, dok se iza njega Venera već uzdigla na nebu,
a Orion i Sunce su je slijedili. Je li ovaj opširno prepričavan i opisivani
događaj bio upriličen kako bi poslužio dvojakoj svrsi - jednoj moli­
tvi za sam trenutak, a jednoj prikrivenoj, za buduća pokoljenja?

Robertovo najveće vojno umijeće bio je drukčiji način uporabe
schiltrona, formacije ukojoj se vojnici gusto zbijaju ukrug, usmjerava­
jući svoja dugačka koplja prema van. Schiltroni su se dotad uspješno
koristili, ali uvijek samo kao statične obrambene formacije, dok ih je
Robert uvježbao dovoljno da bi postale pokretne, ali i napadačke. A
kada su se tri Orionova zvjezdana pojasa stala približavati Biku, na
zemlji su tri škotska schiltrona napredovala prema Englezima. Jednu
od mnogih bojnih zastava visoko je uzdizao Robertov vjerni pouzda­
nik, poručnik James Douglas, dok su se na slici neba jasno vidjele tri
zvijezde na modroj nebeskoj pozadini.

Engleska se vojska i postrojila nezgodno, ukliještena u klinu iz­
među dviju pritoka rijeke Forth, a ona je plimna rijeka; kako su Ško­
ti napredovali prema tom klinu, obje su pritoke postajale sve dublje
- plima je baš toga dana bila iznimno visoka, budući da su se Sunce
i Mjesec nalazili neuobičajeno blizu. Stoga je Englezima ostalo malo
prostora za borbu, osim na prvoj liniji bojišnice.

Legenda nam dalje govori da se u bitku sa zapada odjednom uba­
cila svježa snaga od tri stotine vitezova templara, pod vodstvom lor­
da Sinclaira od Roslina, ali je za njom pristigla još i razbješnjela, od­
lučna masa naroda, urlajući i vrišteći, što je posve zbunilo i uspaničilo
protivnika. Mnogi su se Englezi utopili, nastojeći izbjeći pokolj. Nije
li se za ovakav neuobičajeni položaj Sunca i Mjeseca moglo znati i
davno prije? Nije li zbog toga Edwardu trebalo više od godine dana
da prikupi željenu moćnu vojsku kojom će udariti na Škotsku? I nije

li se za grofove Hereforda i Gloucestera nagađalo da su možda i namjer­
no otezali s engleskim napredovanjem, te se stoga pojavili sa svojim
premorenim vojnicima upravo na tome mjestu?

Bitkom kod Bannockburna 1314. još se nije okončao rat Škota za
neovisnost, ali je njome svakako dobio snažan zamah. Godine 1322.
Edward je pokušao još jednom, po posljednji put krenuti k sjeveru,
ali je naišao na napuštenu zemlju, bez imalo hrane za vojsku. "Oporu­
ka kralja Roberta" postala je poznata kao Robertova izvorna politika
"puste zemlje", koja je po svim poljima južne Škotske neprijatelju
ipak ostavila nešto za kakav - takav obrok: naime, jednu sakatu kravu.

Malo je vjerojatno da će službeni povjesničari prihvatiti bilo koju
od ovdje navedenih povezanosti, no budući da ja nemam niti aka­
demskog obrazovanja niti ugleda koji bih trebao štititi, ipak sam ih
se usudio iznijeti i raduje me rasprava što će uslijediti. Samo, upozo­
rio bih na to da bi daljnje usporedbe pisanih materijala s postojećim
mitovima i legendama, mogle razotkriti još mnoge povezanosti, to­
liko brojne da ih ovdje neću ni nabrajati, ali niti otpisati kao čistu slu­
čajnost. Tijekom bitke kod Bannockburna odvijalo se znatno više toga,
no što povijest smije dopustiti - kako gore, na nebu, tako i dolje, na tlu,
a o tome se i radi - o tome što. Jer, zašto - to je već posve druga priča...

Znam da je i sama pomisao - kako se mit neprestano koristio kao
sredstvo za prenošenje bezvremenih, a opet temeljnih istina, da bi
barem na taj način stigao do boljih i snošljivijih vremena i prosvjetlje-
nije budućnosti - za mnoge od nas preteška. A opet, mislim da je
važno pokušati, i to naročito po pitanjima religije, a posebno u ovim
našim strašnim vremenima. Jer, ako je moguće da su sva učenja jedna­
ko pogrešna, te da su ukrivo izrastala iz samo jednog, tužno zaborav­
ljenog duhovnog izvorišta, starijeg no što su nas ikada učili - tada je
možda "sad vrijeme i sad pravi sat" da se takva jedna mogućnost ba­
rem razmotri.

11. POGLAVLJE

Piramide u Škotskoj

Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji

Jeff Nisbet

Egipatski bogataš Mohamed Al Fayed, vlasnik Harrodsa i otac Dodija
Fayeda, suputnika princeze Diane, koji je s njom i poginuo u promet­
noj nesreći 1997. godine, naveo je na internetskoj stranici lista Man­
chester Guardian's svojih deset najomiljenijih knjiga. Jedna od njih je
i Škotska kronika: knjiga o povijesti Škota, a uz nju je kao objašnjenje
upisao i nekoliko jednostavnih riječi: "Konačno otkriven škotski dug
Egiptu".

Što je Al Fayed time mislio?
Scotichronicon, knjigu s podnaslovom: "Legenda o Scoti i Gaythelo-
su", u petnaestom je stoljeću dovršio opat Walter Bower iz Inchcolma.
Prema toj legendi, Scota je bila kćerka faraona koji je prognao djecu
Izraelovu iz Egipta, nakon čega su Izraelci krenuli u potragu za Obeća­
nom zemljom. Kao princ izgnan iz Grčke, Gaythelos je postao Scoti-
nim suprugom. No, ubrzo nakon protjerivanja Izraelaca, i ovaj je bra­
čni par bio primoran napustiti Egipat. Prvo su krenuli za Španjolsku,
zatim Irsku, da bi se na kraju skrasili u Škotskoj, koja je tako i dobila
ime po Scoti. Njihova je krvna linija stoljećima tekla venama kraljeva
Škotske i Irske. No, Gaythelosovo je podrijetlo bilo i starije, jer se kroz
mnoge naraštaje protezalo sve do patrijarha Noe, spominjanog u ži­
dovskim zapisima kao najstarijeg preživjelog tijekom velikoga biblij­
skog potopa.
Premda se mnogi povjesničari i danas sukobljavaju, tvrdeći da su
kraljevske obitelji držale politički mudrim dokazivati kako se njihove
loze protežu još od pradavnih vremena, zar nije moguće da i legende
pokatkad budu više istinite nego uljepšane?

27. ožujka 2000. godine primio sam od poznate britanske arheolo-
ginje sljedeće mišljenje, vezano uz moj članak o zagonetnoj škotskoj
"leyline" - crti koju sam otkrio: "Ja doista razumijem Vaše traganje
za znanjem i novim spoznajama," pisala mi je ona, "ali, molim Vas,
molim Vas - izbjegavajte ovo pitanje vezano uz leyline crtu. Tako je
lako povlačiti crte, usporedbe, ili nagađati, sve od prapovijesti naova­
mo, ali to je ujedno i put ludila."

Hmmmm...!
Za one kojima nije poznat izraz "leyline", reći ću da je to zapanju­
juće točan raspored drevnih arheoloških nalazišta, koja se uzajamno
preklapaju duž mnogih i mnogih kilometara. Akademici ih zanemaru­
ju, proglašavaju ih pukom slučajnošću, a oni koji nailaze na ove po­
dudarne crte nalazišta, nikako ne mogu objasniti ono - "zašto". Pri­
tom one prelaze i preko visokih planinskih masiva, i golemih vodenih
površina, ali kao da se nikada ne protežu nekim utabanim putom,
već uvijek i jedino - pravocrtno.

Pa od kakve su onda koristi?
U to sam vrijeme proučavao vitezove templare, a moje otkriće je
bilo sljedeće:
Zamijetio sam geometrijsku povezanost između dva poznata tem­
plarska nalazišta u Škotskoj - njihovoga najranijeg nama poznatog
središta u malom zaseoku zvanom Temple (Hram), te slavnoga skro-
višta templarskih i slobodnozidarskih tradicija, crkve u Rosslynu.
Ove su se dvije točke mogle povezati s trećom, ako bi se povukle rav­
ne crte preko dva otočića na sjeveroistoku, u dijelu Škotske zvanom
Firth of Forth - preko otočića imenom Craigleith i Fidra. I svaka od
ovih crta na kraju se spajala s otokom Isle of May, što se nalazio još
kojih tridesetak kilometara dalje; tradicija govori da je upravo na taj
otok prispjela templarska flota pri bijegu iz Francuske. Povjesničar
Stuart McHardy nedavno je objavio da je poznato, kako stanovništvo
otoka Maya tvrdi da je njihov otok zapravo Avalon, na kojemu je poko­
pan legendarni kralj Arthur. (To, navodno, nije nimalo uznemirilo
one koji ustraju u tome da je Glastonbury taj kojega treba povezivati
s Avalonom).

Točno na pola puta između otočića Craigleith i Fidra leži još je­
dan otočić, još manji od njih, a mještani ga nazivaju "The Lamb" (tj.
Janje); no, on će u cijelu jednadžbu ući nešto kasnije.

Potom sam povukao tri dodatne, međusobno povezane crte.
Prva se protezala južno od Craigleitha do samostana cistercita u
Melroseu. Budući da je opat Bernard de Clairvaux osnovao gotovo
istodobno templare i cistercite, mnogi i danas tvrde kako su oni za­
pravo bili dva kraka istoga reda. Zanimljivo je da sam kasnije otkrio,
kako se ova crta produžavanjem k jugu nepogrešivo spaja s Glaston-
buryjem.

Druga crta, što se usmjerila u pravcu sjeverozapadno od Melrosea,
prolazila je točno kroz Hram i Rosslyn, sve do mjesta zvanog Cros-
sford, na kojemu je presijecala treću crtu.

Ova se treća crta kretala zapadno od Craigleitha, prolazeći na svo­
me putu kroz opatiju Dunfermline. Tu je bilo pokopano tijeko Ro­
berta the Brucea, junaka iz mojega ranijeg članka, "Tajna bitke kod
Bannockburna"; jer, njegovo su srce izvadili i ponijeli ga sa sobom u
nove bitke po Svetoj zemlji, samo što je to loše završilo. Kada je ono
iz Španjolske konačno opet vraćeno u Škotsku - jer samo do Španjol­
ske je i dospjelo, budući da je "nevjernička sila" presjekla svako daljnje
putovanje kršćanskim ratnicima - srce škotskoga kralja pohranili su
u Melroseu; samo dan jahanja dijelio ga je od sjedinjenja s tijelom, a
povijest nam ne odgovara na pitanje - zašto.

Na kraju, na isti sam način pronašao svoj "šestar i kutomjer", koji­
ma sam spojio nekoliko nalazišta templara i slobodnih zidara u južnoj
Škotskoj. Kao što je mnogima poznato, šestar i kutomjer su vrlo važni
simboli za slobodne zidare. Mogu se vidjeti u svakoj loži svijeta; obi­
čno okružuju tajanstveno slovo G, koje se različito tumači - kao ozna­
ka za Boga (God), za Gnosis ili za Geometriju.

Ono što sam dobio iscrtavanjem ovih leyline - crta, dovelo me do
značenja koje je isključivalo obične slučajnosti. No, kako se nad ovim
mojim radom ubrzo uzdigao upozoravajući prst, odložio sam ga - ali,
ne i zadugo.

Dok sam istraživao bitku kod Bannockburna, često sam se služio
računalom i simulacijama istočnoga neba, onakvoga kakvo je trebalo
izgledati na sam dan sukoba. Bezbroj puta sam promatrao tri međuso­
bno jednako udaljene zvijezde u pojasu zviježđa Orion, dok su se
nevidljive uzdizale na danjem nebu; i tako, u jednom sam trenutku
opazio kako se uzdižu baš iznad otočića Fidre, Lamba i Craigleitha.

Pozabavivši se potom vjetrom, odjednom sam zaključio da vrijedi
malo više pozornosti ukazati Lambu (baš me briga za zdravlje uma).

Tada sam povukao crtu od Maya, i to kroz Lamb i točku na samoj
sredini između Rosslyna i Hrama, tek da vidim kud bi me ona mogla
odvesti. A odvela me daleko, do maloga mjesta u Irskoj imenom
Tara, gdje se nekada tijekom stoljeća održavala krunidba irskih kralje­
va - potomaka Scote i Gaythelosa.

Ovo je bilo neobično. A postalo je još neobičnije!
Na stijeni podzemne kripte crkve u Rosslynu - najstarijeg i naj­
svetijeg dijela čitavoga zdanja - nalazi se ono što nazivaju "radnim
slobodnozidarskim crtežom". Kao da više ima oblik obeliska negoli
piramide, a opet - odnekud mi je zapjevao pjesmu sirene što doziva.
Jer, središnja crta toga crteža prolazi kroz tri piramide, ukoliko se
gleda odozgo!
Zbog čega je netko ovo sveto mjesto zauvijek nagrdio ovim crte­
žom na zidnoj stijeni, kada ga se znatno lakše moglo iscrtati u praši­
ni? Nije li to još neobičnije?
Kada je vidljiv, Orion postaje najspektakularnije zviježđe na nebu
- pravo malo čudo. Najmanje je apstraktan od svega postojećeg zvi­
ježđa, a svojim je oblikom upad­
ljivo humanoidan. Ali, od svih
sedam glavnih zvijezda, upravo
su zvijezde iz njegova pojasa odav­
no privlačile veliku pozornost.
Urođenici Sjeverne Amerike nazi­
vali su ih jednostavno "trojkom u
nizu"; nedavno je odnose među
njima proučavao istraživač Robert
Bauval i povezao ih sa tlocrtom
kompleksa piramida u Gizi.
Orion i obližnji Sirius, najsjaj­
nija zvijezda neba, neraskidivo su
vezani, kako za drevni Egipat i
njegov sustav vjerovanja, tako i Slika 11.1: Zviježđe Orion, kako se
za tajanstveni simbolizam tajnih uzdizalo iznad obzora na dan bitke
obreda slobodnih zidara, koji se kod Bannockburna u Škotskoj.

Slika 11.2: Ovaj slobodnozidarski
crtež još uvijek je vidljiv na južnoj
zidnoj stijeni kripte u Rosslynskoj
crkvi. Odražava poseban odnos
između egipatskih piramida i
škotskih otočića u Firth ofForthu.

Slika 11.3:1 ova fotografska kompozicija također prikazuje poseban odnos iz­
među egipatskih piramida i škotskih otočića u Firth of Forthu.
koristi od njihovih najranijih dana postojanja (premda ga mali broj
ljudi doista i razumije, uključujući ovdje i same slobodne zidare). Je
li ključ za ono što se dugo nazivalo "izgubljenim tajnama slobodnog
zidarstva", mogao biti skriven istočno jugoistočno od Bannockburna,
dana 24. lipnja 1314. godine, i to usred svjetlosti dana, tijekom bitke
za neovisnost Škotske?

Vođen nekim divljim predosjećajem, odlučio sam spustiti Orion i
Sirius na zemlju, i to smještajući tri zvijezde njegova pojasa ravno na
tri otočića u Firth of Forthu. Nije za povjerovati, ali - Sirius se pritom
našao na malenom otoku Inchcolm, na zapadu Fortha, mjesta gdje je
Walter Bower napisao svoju Scotichronicon. U djelu Nazivi zvijezda:
njihov značaj i značenje, Richard Hinckley Allen spominje jednu
hinduističku tradiciju, koja Sirius personificira kao lovca što izbacuje
trostruku strijelu i njome Oriona pogađa ravno u grudi.

Zanimljivo je da prezime Waltera Bowera potječe od obrta za iz­
radu lovačkih lukova. Je li moguće da je Bower, završavajući svoju
knjigu, odapeo strijelu tada zabranjenog znanja prema prosvjetljeni-
joj budućnosti?

Međutim, druge se zvijezde u konfiguraciji Orionovog i Siriusovog
zviježđa nisu tako dobro smjestile. Belatriks, zvijezda što obilježava
desno Orionovo rame, gotovo da nevidljiva leži u moru, daleko od
Maya, otoka za koji je moj "kompas" pokazao kako je odigrao značaj­
nu ulogu u onome što mi je sve više nalikovalo poruci iz davnih vre­
mena.

Druga jedna divlja slutnja nagnala me da uvećam ovu skupinu
zvijezda, smještajući je na Craigleith, sve dok se Belatriks nije našao
na Mayu.

Ishod je bio zapanjujući!
Sada je Sirius ležao na Torphichenu, nekada glavnom stožeru vite­
zova hospitalaca u Škotskoj; bio je to katolički vojni red koji je prihva­
tio odbjegle templare i potom, zahvaljujući milosti Rima, preuzeo i
najveći dio njihovih imanja. No, nedavna su istraživanja pokazala
kako postoji mogućnost, da su templari ipak u potaji i u okviru hospi­
talaca zadržali svoju autonomiju.

No, to je bio tek početak.

Crta povučena od Belatriksa kroz Orionovo lijevo rame (Betelge-
use), odvela me ravno do dvorca Dunsinane, ovjekovječenog u Sha-
kespeareovu Macbethu.

Keith Laidler, autor Glave Boga, povezao je s dvorcem Dunsinane
zanimljivu pripovijest. U novinama iz 1809. godine pronašao je članak
o tome, kako je golemi kamen, "od meteorske vrste ili polumetalizira-
na gromada", pronađen skriven ispod dvorca; poslaše ga na prouča­
vanje u London, ali je putem nestao.

Laider nastavlja tvrdnjom da se ovdje radilo o pravom škotskom
Kamenu Sudbine te da je kamen, na kojemu su Škoti stoljećima okru-
njivali engleske kraljeve bio lažan, zamjenski. Pravi Kamen, kaže on,
zapravo je prijestolje Akhenatena, heretičkog faraona, koji je tik prije
biblijskog odlaska Izraelaca pokušao u Egipat uvesti monoteizam, no
u tome nije uspio. Tako je ovaj kamen krenuo na putovanje zajedno
sa Scotom, za koju autor tvrdi da je bila faraonova kći, dok je sam Akhe-

naten predvodio egzodus Izraelaca u Obećanu zemlju, i to pod ime­
nom koje mu je nadjenuto u Bibliji - Mojsije!

Mogu li današnji kršćani i Židovi biti povezani s davnim, zajednič­
kim egipatskim vladarom? Dublji smisao toga bio bi nevjerojatan!

Ali, gdje se smjestila zvijezda Betelgeuse, ona između otoka Maya
i dvorca Dunsinane?

Moj je zemljovid pokazao nezanimljiv krajolik. No, naknadna su
istraživanja otkrila da je drevni, sada "izgubljeni" kameni krug, jed­
nom doista postojao zapadno od Dunina. Ako se pokaže da izgublje­
ni krug leži ispod Betelgeusa, arheolozi će se imati čime zabavljati
dok će ga iznova iskopavati.

I zvijezde što su ležale uz Orionove noge, također su zauzele zanim­
ljive položaje.

Rigel, Orionova desna noga, nalazila se iznad dvorca Yester. Podi­
gao ga je 1297. godine Hugo de Gifford, zvan još i "Yesterskim čarob­
njakom", i to povrh velike podzemne špilje što su je nazivali Goblin
Hall. Hugo se svojom magijom bavio upravo u Goblin Hallu, prije no
što je ovu spilju u četrnaestom stoljeću prepustio obitelji Hay. Kasnije
je otac te obitelji, Richard Hay, napisao povijest klana Sinclair od Rosli-
na. Govori se da je lord William Sinclair zapravo nauštrb svoga dvorca
stvorio dovoljno prostora za izgradnju crkve. Očito, čak je i u ono vri­
jeme položaj zdanja značio mnogo!

Saif, Orionova lijeva noga, našla se između gradova Musselburgh
i Prestonpans; ovo je područje jednom pripadalo cistercitima iz New-
battlea, a kasnije su njime vladale obitelji Seton i Kerr, blisko poveza­
ne s templarskim redom. Osim što je ovdje bilo sjedište jedne od pr­
vih škotskih slobodnozidarskih loža, na ovom se području održao i
prvi sastanak "vještica iz North Berwicka"; žene su 1590. godine bile
optužene da su se urotile kako bi ubile škotskoga kralja, prvoga za
kojega se i službeno zna da je bio slobodni zidar, i to - "gnjusnim
sredstvima vradžbina". Ovaj je namješteni slučaj pomogao da se u
Škotskoj konačno i zauvijek odbaci progon vještica, tada star već više
od stotinu godina - podatak, na koji se u povijesnim udžbenicima
može naići tek vrlo rijetko.

A evo i glavnog iznenađenja: crta koju sam povukao od zvijezde
Rigel kroz Saif, odvela me izravno do - Bannockburna, na mjesto
slavne škotske bitke za neovisnost, nad kojim je sredinom ljeta 1314.

godine u osvitu zore, nevidljiva, na nebu visjela velika poruka - poru­

ka, koja nam je naumila razotkriti kako su nas varali tijekom dugog,

dugog razdoblja. Iznenađenje, iznenađenje!

Protekloga travnja krenuo sam iz Edinburgha, kako bih snimio tri

otočića u zvjezdanom pojasu; pritom me iznenadio oblik North Ber­

wick Lawa, vrhunca koji se uzdiže južno od Craigleitha. Nevjeroja­

tno je nalikovao piramidi, pa sam već putem počeo pomalo računati.

Autori Hancock i Bauval su u knjizi Poruka sfinge objasnili, da se

dno pravokutnog prostora u središtu dna Velike piramide nalazi 186

metara ispod glavne platforme piramide. A visina North Berwick

Lawa iznosi - 187 metara!

Želi li tkogod baš cjepidlačiti?

Od vrha North Berwick Lawa, na zamišljenoj povučenoj ravnoj

crti leže, poredani poput bisera na uzici ogrlice - otočići Craigleith,

Lamb i Fidra. Nije se moglo izbjeći pitanje: kako je moguće da su se

smjestili jedan do drugoga upravo kao i

piramide u Gizi? Kako su se mogli nala­

ziti ispod Orionovog pojasa u osvit bitke

kod Bannockburna? Kako North Berwick

Law može biti tako savršeno piramidal­

nog oblika? Kako je moguće da prirod­

no oblikovan krajolik bude upravo tako

raspoređen, premda se stvarao bez ika­

kvih nadnaravnih utjecaja? I zbog čega

se upravo u ovom malenom kutku svije­

ta tako skladno objedinjuju glasovi mita

i povijesti, pjevajući pjesmu sirena ljudi­

ma poput mene?

Možda bih i sam mogao odgovoriti

na neka od ovih pitanja, ali time izazva­

ti i nova. Izlažući se napadima raznih

učenih ljudi i akademika, mislim da su

se North Berwick Law i otočići što pri­

padaju Forthu našli ovdje gdje jesu, za­ Slika 11.4 Stari zemljovid
hvaljujući čitavom nizu procesa vezanih Firth of Fortha u Škotskoj, s
uz oblikovanje površine Zemlje - to jest, jasno označenim brdom Nor­
da se postupno nastajanje krajolika us- th Berwick Law (kao N. Law).

klađivalo da bi odgovaralo i poslužilo svrsi, koja tek sada polako izra­
nja iz magle prošlosti.

Na zemljovidu ovoga područja iz sedamnaestog stoljeća, navodno
izrađenog na temelju izvornih, ali danas zagonetno izgubljenih crteža
raznih krajolika, koje je u šesnaestom stoljeću izrađivao Timothy
Pont, prikazana su i tri otočića iz Orionovog zvjezdanog pojasa. No,
ima nečega čudnovatog u njihovu prikazu. Jer, usmjerenost im je po­
grešna, a otok Lamb je na njemu nazvan Long Bellenden. Ovo je ime
naročito zagonetno, jer taj otok uopće nije dugačak (ili "long"). Ustva­
ri, najkraći je od sva tri otočića.

Zar se tijekom vremena mogao "skratiti" kako bi "izoštrio" cilj na
golemom prostoru od Maya do Tare? A možda su nekada davno ovi
otočići bili samo jedan dugački otok, odsječen od kopna nakon kakve
strašne kataklizme o kojoj su nagađali i autori drevnih mitova što su
prelazili s koljena na koljeno, jedan otok koji je potom bio razdvojen
na tri dijela? I nije li North Berwick Law ipak bio oblikovan od otpada
ovakvih strahovitih podrivanja i pomicanja tla? Pogledajte samo
otočić Fidru - kao da je gotovo raspolućen i izduben po tom rascjepu;
a zatim, upitajte se je li ga takvim oblikovao Bog, ili Priroda, ili mu je
ovakav oblik ipak dala - ruka čovjeka!

Znam da ovdje stojim na nesigurnom tlu, ali ne i nepromišljeno
- i bit će mi drago čuti vaše argumente. No, upozoravam vas da bi
ovaj članak mogao biti i znatno duži, jer sam ovdje iznio tek grube
obrise djela koje pripremam.

Povijest nas uči da smo mi najveća civilizacija koja je ikada kročila
planetom Zemljom. Od početaka svijeta ljudi su često vodili ratove
zbog vjere, pri čemu je svaka od sukobljenih strana mislila da Bog
stoji upravo uz nju. No, što ako je sve ono što ih je nadahnjivalo za te
borbe bilo pogrešno? Tko će nam oprostiti za svu opačinu koju smo
počinili, budala protiv budale, vjerujući - u laži?

Orion je s neba spušten na zemlju, i to u Škotsku, i tu se smjestio
upravo na mjesta iz bajki o legendarnom, svetom kamenu, o magičnom
maču, o jednom boju koji svijet neće tako lako zaboraviti, o jednom
davnašnjem kralju imenom Arthur.

Mnogo je truda uloženo, mnogo se opasnih i nesretnih događaja
trebalo zbiti da bi nas nagnalo na takva razmišljanja. Možda je sada
i došlo vrijeme za njih - danas više no ikada prije.

12. POGLAVLJE

Zagonetka izgubljenog
velikog pomorskog zemljovida

Kako su njegovi izrađivači mogli
znati ono što su znali?

David H. Childress

Već unutar naraštaja u kojemu je papa Klement V popustio pod pritis­
cima francuskoga kralja Filipa IV i odobrio progon templarskoga
reda (13. listopada 1307. godine), Europom su počeli kolati zemljo­
vidi zvaniportolani. Jedan od najranijih dobio je naziv Dulcert Porto-
lan; nastao je 1339. godine, pojavivši se tako svega dvadeset i sedam
godina nakon konačnog uništenja templara.

Znanstvenici koji se bave navigacijom neprestano su nastojali za-
nemarivatiportolane, vjerojatno zbog svega što bi onipodrazumijeva-
li. Doduše, prihvaćeno je da su oni uistinu postojali, ali su bilo kakvi
daljnji zaključci jednostavno bili odgurnuti u stranu.

Jednostavnije rečeno: nije tolika zagonetka sama činjenica što su
se portolani tako iznenada pojavili u Europi četrnaestog stoljeća, već
je to - njihova nevjerojatna, zapanjujuća točnost. Prije toga, najveću
je zapreku srednjovjekovnim pomorcima predstavljala zemljopisna
dužina, jer naprosto nisu mogli točno utvrđivati položaje istočno ili
zapadno od bilo koje određene točke. Ključ za pronalaženje zemljopi­
sne dužine promatranjem neba zahtijevao je pak veliku točnost pri
mjerenju vremena, a u ono doba nije bilo točnih satova; na njih su
moreplovci trebali pričekati sve do osamnaestog stoljeća, kada ih je
njima opskrbio ubrzani razvitak tehnologije.

Suvremeni, danas već pokojni stručnjak, profesor Charles Hapgo-
od, koji je predavao na koledžu u New Hampshireu, točnije - na

Keene State Teacher's Collegeu, istraživao je ove portolane - zemljo­
vide tijekom 1950.-tih i 1960.-tih godina. Analize koje bi obavio slao
je na provjeru Zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva SAD-a, točnije
- njegovom Odsjeku za kartografiju. Došao je do sljedećeg i konačnog
zaključka: svi zemljovidi koje je provjeravao zapravo su nastali kopira­
njem jednog te istog, izvornog zemljovida.

Svi postojeći portolani prikazuju područje Mediterana; stoga se
neminovno javilo pitanje: nije li onaj početni zemljovid od kojega svi
oni potječu ipak prikazivao neko znatno veće područje? Možda čak
i cijeli svijet?

Ako su portolani predstavljali tek manji dio Europe i bili tek dio ne­
koga većeg zemljovida ili mappamundi, kako bi to rekli akademici,
tada bi kruna svega morao biti zemljovid koji i ostatak svijeta prikazu­
je jednako točno kao i ovaj maleni dio Europe.

Istraživač Michael Bradley kaže: "Vjerujem kako je opravdano
pretpostaviti, i to s velikim stupnjem sigurnosti, da su templari posje­
dovali takav zemljovid svijeta. Razlog radi kojega to odlučno tvrdim
jednostavno je taj, što su suvremeni znanstvenici pronašli upravo ta­
kvu vrstu mappamundi u drevnim ispravama Bliskog Istoka. Točnije,
radi se o dvije vrlo zanimljive karte svijeta: zemljovid Hadji Ahme-
da, otkriven 1860. godine u današnjem Libanonu, i zemljovid Piri
Reisa, pronađen 1929. godine u staroj carskoj palači Konstantinopola.
Pretpostavimo li da su zemljopisa petnaestog ili šesnaestog stoljeća
imali vrlo stari, ali točan zemljovid koji su onda dalje kopirali, jasno
je da bi zasigurno bili skloni tome da ga "unaprijede" i "poboljšaju" na
temelju novih spoznaja koje su im bile dostupne.

Za područja koja su im bila nepoznata zbog njihove nepristupačno-
sti, poput sjevernog Grenlanda, naprimjer, ili za ona koja su doduše
bila ucrtana na mappamundi, ali su još uvijek bila neistražena, izrađi­
vači zemljovida nisu imali drugog izbora, osim - oslanjati se na onaj
izvorni zemljovid. Kada bi se radilo o područjima za koja bi mislili
da ih poznaju - poput europskih obala Atlantika i područja Meditera­
na - osjećali bi potrebu i obvezu da ga izmijene i poboljšaju suklad­
no svojim novim saznanjima. Na veliku nesreću srednjovjekovnih
kartografa iz doba rane renesanse, kao i suvremenih znanstvenika,
znanja petnaestog i šesnaestog stoljeća vezana za izrade zemljovida,

a niti tehnike kojima su se pritom služili, nisu se mogla uspoređivati
s tajanstvenim izvornim zemljovidima, koji su doslovno uvijek, bez
iznimke bili - točni. U skladu s tim, ishod ovih pokušaja "poboljšava­
nja" zemljovida unošenjem izmjena i novostečenih spoznaja bio je
taj, da oni danas strše iz njih kao dokaz srednjovjekovnog neznanja.

ZEMLJOVID HADJI AHMEDA

Ovaj je zemljovid izradio arapski zemljopisac iz Damaska, o kojemu
povijest ne zna mnogo. Izrađen je 1559. godine i prikazuje čitav tada
poznati svijet, i to uz mnoga ukrašavanja, tako da je na neki način
uljepšana projekcija, ili - više umjetnost negoli znanost; no, to je u
ono vrijeme za Arape bio uobičajeni način izrade zemljopisnih karata.
Pozorniji pogled odmah će otkriti, da je Hadji Ahmed "popravio"
izgled Mediterana i time ga poremetio. I Afriku je nacrtao prema naj­
boljim podacima koje je mogao prikupiti od Portugalaca, pa je jednako
tako poremetio i njezine oblike, opet u skladu s običajima onoga vre­
mena.

No, kada pogledamo izgled Sjeverne i Južne Amerike, vidjet ćemo
gotovo suvremene oblike, što se mogu uspoređivati i s Mercatorovim
zemljovidom Južne Amerike, nastalim oko desetak godina nakon
prikupljanja podataka mnogih suvremenih istraživača. Nasreću, Hadji
Ahmed nije imao pristupa postojećim zemljovidima i kartama obiju
Amerika, tako da se zadovoljio jednostavnim kopiranjem nekih od
tajanstvenih mappamundi, koje su se našle u njegovom posjedu.

A taj nepoznati izvor kojim je raspolagao Hadji Ahmed bio je to­
čniji i od najboljih podataka što ih je sam mogao prikupiti te davne
1559. godine; usto, ovi su zemljovidi izgledali i vrlo suvremeno. Jer,
prikazivali su Baju u Kaliforniji, za koju se u ono vrijeme nije znalo.
Kao i sjeveroistočne obale Sjeverne Amerike, uključujući i Aljasku,
koja tada još nije bila ni otkrivena. Prikazivali su Havajske otoke na
Pacifiku, službeno otkrivene tek dvije stotine godina kasnije. Maleni
otoci, razasuti po Pacifiku, ukazivali su na otočje Polinezije, a niti za
njega se još nije znalo u to vrijeme. Jasno je prikazan Antarktik te
naviješten Palmerov poluotok, iako u to doba još nije bio otkriven.

Daleki Istok, koliko se može zaključiti iz neobičnog izgleda "rasci-
jepljene jabuke" korištene u zemljovidu, prilično je točno prikazan,

iako ne baš u potpunosti. No, najčudniji su u svemu prikazi područja
Aljaske i Azije: krivulje Aleutskih otoka izvučene su dobro, ali nema
Beringovog prolaza, jer je čitavo ovo područje prikazano kao - kop­
no. Doduše, ovaj nam dio zemljovida pokazuje kako je to područje
izgledalo nekad, ali - prije barem 10.000 godina! Beringov kopneni
most između Azije i Sjeverne Amerike prikazan je ispravno.

Ova je činjenica jednostavno neshvatljiva. Ili je to tek slučajnost?
Moždaje neki osrednji kartograf, neupućen uto kako doista završava­
ju kopna Azije i Sjeverne Amerike, odlučio pojednostavniti stvar i
jednostavno ih spojiti?

Samo, Hapgood i Bradley uvjereni su kako svi portolani dijele je­
dno zajedničko svojstvo: njihova je općenita točnost uvijek tu, ali im
se razina mora, upisana na njima, čini previše niskom. Na slavnom
zemljovidu Ibn Ben Zare, veliki dio egejskih otoka prikazan je većim
nego što oni danas doista izgledaju; upravo tako bi izgledali, ali kada
bi se razina mora iznenada spustila za nekih šezdeset do devedeset
metara. Ovo je otočje postojalo i prije 10.000 godina, krajem Ledeno­
ga doba - baš kada je razina mora doista i bila od šezdeset do devede­
set metara niža nego što je danas!

Kako su ovi problemi s razinom mora zajednički svim portolanima
kao i postojećima mappamundi, na temelju kojih su, čini se, portola­
ni i bili izrađivani, zar bismo trebali povjerovati da je netko prije pu­
nih 10.000 godina izrađivao vrlo točne pomorske karte svijeta, te da
je barem nekoliko njihovih primjeraka uspjelo preživjeti sve do Sred­
njega vijeka?!

PIRI RE'ISOV ZEMLJOVID

Ovaj je zemljovid pronađen 1929. godine u istambulskom muzeju
Topkapi, a za nas predstavlja još veću zagonetku. Izrađen je 1519. go­
dine, iste one kada je Magellan krenuo na put oko svijeta. No, njego­
va se ekspedicija nije vratila u Europu sve do 1521. godine i stoga je
jasno kako ovaj slavni zemljovid Piri Re'isa nije mogao uključivati
spoznaje prikupljene tijekom Magellanova putovanja. Prema zabilješ-
kama, unesenim uz rubove karte - a pretpostavlja se da potječu od sa­
moga Piri Re'isa - njegov se zemljovid oslanjao na "Kolumbov zemljo­
vid" i druge karte, "što potječu od vremena Aleksandra Velikog".

U svakom slučaju, pojava ovog zemljovida izazvala je pravi metež,
kako u diplomatskim krugovima, tako i među zemljopiscima, budući
da je velikom točnošću prikazivao obje Amerike. Problem je bio u tome
što do vremena Piri Reisa oba američka kontinenta još uopće nisu
bila istražena; europsko brodovlje nije se uz njih niti ukotvilo, jer su
Europljani 1519. godine tek probijali put prema Karibima. Iste je godi­
ne Cortes tek osvanuo u Meksiku, dok se Pizarro još nije ni susreo s In­
kama u Južnoj Americi. Pa tko je onda mogao biti izvor tog zemljovida?

Ondašnji američki državni tajnik Henry Stimson, pokrenuo je
bjesomučno dopisivanje s odgovarajućim turskim vlastima; ono je
potrajalo i tijekom 1930.-tih godina. Zahtijevao je da se žurno i pom­
no pretraže drevne turske isprave i stare pismohrane, te da se utvrdi,
postoji li još sličnih zemljovida. Turci su pristali, ili su barem tako
rekli, no nije se pojavilo ništa nalik zemljovidima Hadji Ahmeda i Piri
Re'isa.

Slika 12.1: Zemljovid Piri
Reisa otkriva vrlo napred­
ne zemljopisne spoznaje, i
to još u prapovijesti.

Piri Reis prikazuje obalu Novoga svijeta zapanjujućom točnošću,
premda se prosječnom čitatelju tako možda ne bi učinilo. No, to je
kartografima iz 1930.-tih godina bilo jasno već na prvi pogled; odmah
su uvidjeli da je taj zemljovid izrađen prema azimutalnoj ekvidistant-
noj projekciji, tehnici dobro znanoj suvremenim zemljopiscima. Struč­
njaci su time bili, a i do danas ostali - i zadivljeni, i zbunjeni.

Jer, Hapgood je zaključio kako je taj zemljovid mogao biti izrađen
jedino - fotografiranjem iz zraka!

ZENOV ZEMLJOVID SJEVERA

Očito je Henry Sinclair, Veliki majstor templara poslije njihova bijega
iz Francuske u Škotsku, imao izvrstan zemljovid kada je 1398. godi­
ne zaplovio prema Novoj Škotskoj (Nova Scotia). Taj je zemljovid ostao
očuvan do naših dana, i to pod nazivom "Zenov zemljovid Sjevera",
budući da ga je izradio venecijanski moreplovac Antonio Zeno, koji
se krajem četrnaestog stoljeća nalazio u Sinclairovoj službi.

Navodno je ovaj zemljovid bio rezultat putovanja, na koje su iz
Venecije 1380. godine krenuli Antonio i njegov brat Nicolo. Prema
njihovim izvješćima, istraživanje ih je odvelo do Islanda i Grenlanda,
možda čak i do Nove Škotske. Tada su izradili zemljovid sjevernog
dijela Atlantika, koji je nakon toga ostao izgubljen gotovo dva stolje­
ća, sve dok ga tijekom 1550.-tih godina potomci nisu iznova otkrili.

Podrobno proučavanje ovoga zemljovida, kojim se također poza­
bavio Hapgood i potom ga do pojedinosti opisao u knjizi Zemljovidi
drevnih pomorskih kraljeva, pokazalo je kako je Zenov zemljovid mo­
rao biti prekopiran iz nekog iznimno točnog zemljovida, izrađenog
konusnom projekcijom.

Antoniu nije mogla biti poznata ova vrsta projekcije; razumljivo,
pošto je osmišljena tek tri stoljeća iza njegove smrti. Stoga je i on,
kad god je mogao, unosio u svoju kopiju "poboljšanja", utemeljena
na vlastitim zapažanjima.

Koliko bi doista mogao biti star zemljovid koji je Zeno tada kopirao
možda pokazuje činjenica, da Zenova karta Grenland prikazuje - bez
leda. U njegovoj unutrašnjosti, doduše, jesu ucrtane i planine, no
rijeke mirno teku prema moru i ondje, gdje se danas najvećim dijelom
protežu ledenjaci.

Kao što smo naišli na otkriće da je Antarktik u vrijeme izrade karte
bio bez leda, a možda čak i nastanjen, tako i danas nailazimo na legen­
de o civiliziranim ljudima što su nekada živjeli po zemljama sjevera,
a danas su pokopani ispod leda debelog na stotine, pa i tisuće metara.
To su legende o Thuli, Numinoru i Hiperborejcima.

Zanimljivo - možemo nagađati i to, da nam karta Zenovog brata
prikazuje i ono što bi mogla biti davno izgubljena zemlja imenom
Thula - legendarna zemlja Sjevernjaka, koju spominju i grčki povje­
sničari poput Diodora Sicilskog, Strabona i Prokopija. Thula je zapravo
bio otok smješten na Sjevernom Atlantiku, udaljen možda šest dana
plovidbe od Orkneya, a zapremao je površinu desetak puta veću od
današnje Velike Britanije. Još je čudnovatije što se pritom čini da je
Grenland u isto vrijeme doista i mogao biti - posve bez leda!

Mit o izgubljenoj zemlji Thuli bio je u Srednjem vijeku od značaja
za vitezove teutonce, a kasnije i za neke manje okultne skupine u na­
cističkoj Njemačkoj.

Oni su vjerovali da je Thula (danas općenito identificirana kao
Grenland) bio otok sjeverno od Atlantide, na koji su mnogi od stanov­
nika Atlantide pohitali neposredno prije uništenja njihove zemlje. Je
li moguće da je zemljovid Zenova brata stigao do nas iz tih vremena
- nakon potonuća Atlantide, ali svakako prije no što je led u cijelosti
prekrio Grenland, danas najveći otok na svijetu? I gdje su ovi srednjo­
vjekovni talijanski pomorci uopće mogli naići na takvu starinu?

Kao što je rečeno, Antonio Zeno je bio u službi Henryja Sinclaira.
Pa možda je tada Sinclair bio onaj, koji je s njim podijelio ovaj drevni
zemljovid, što se potom prozvao ostavštinom Zenova brata. Samo, i
tada nam ostaje pitanje: kako je ovaj iznimno točan zemljovid Sjever­
nog Atlantika dospio do Roslina, imanja što je pripadalo Sinclairovi-
ma? Možda zahvaljujući izbjeglim templarima?

VEZA S TEMPLARIMA

Obje mappamundi iskrsnule su iz drevnih pismohrana Bliskoga Isto­
ka relativno nedavno: Hadji Ahmedov zemljovid I860., a Piri Re'isov
1929. godine. No, 900 godina ranije, kada su templari osvajali Svetu
zemlju i zavladali mnogim saracenskim mjestima i gradovima, za­
sigurno je moralo postojati daleko više sličnih zemljovida. I zbog

Slika 12.2: Zenov zemljovid, objavljen 1558. godine, sadrži uz zemljopisnu kar­
tu i niz pisama. Karta je nastala kao rezultat istraživačkog putovanja, što su ga
u četrnaestom stoljeću zajedno s Henryjem Sinclairom poduzela braća Antonio
i Nicolo Zeno duž Sjevernog Atlantika.

toga s gotovo posvemašnjom sigurnošću tvrdimo da je Godfroi de
Bouillon, kao osnivač dinastije templara, ondje pronašao barem ne­
koliko zemljovida nalik ovima.

Templari bi odmah shvatili kolika je neprocjenjiva vrijednost ova­
kvih drevnih zemljopisnih karata. Da je Jeruzalemsko kraljevstvo
nekako uspjelo preživjeti, očito je kako bi njegovo bogatstvo i napre­
dak ovisili o trgovini, a ne o poljoprivredi. Palestina je u dvanaestom
stoljeću izgledala gotovo kao i danas. Sve što bi dinastiji de Bouillon
moglo poslužiti za trgovinu držalo bi se blagom, a upravo bi templari
bili oni, kojima bi palo u zadaću da ga i čuvaju, i sačuvaju.

No, de Bouilloni su izgubili Jeruzalem. Vratili su se u Provansu
samo da bi u trinaestom stoljeću bili masakrirani kao katari. Preživje­
lo je navodno tek nekoliko predstavnika ove loze, o kojima se govorka­
lo kako njihovim venama teče Sveta krv; no, ubrzo nakon toga su i
sami templari potpali pod udar progona i uništenja. Ako je na drugoj
strani Atlantika postojala zemlja koju su Hadji Ahmed i Piri Re'is

prikazali na svojim zemljovidima, tada je i za templare postojala luka
uistinu sigurna od strašne ruke Inkvizicije. Posao templara bio je -
pronaći tu luku, ako je to ikako moguće. Zato su oni sa svojim drago­
cjenim zemljovidima pobjegli u Škotsku i Portugal, te odande odmah
odaslali svoje izvidnice preko Atlantika.

ZAGONETNI MAGELLANOV ZEMLJOVID

Još je nešto posve sigurno: da je kraljevska kuća Portugala - u kojoj
su svi odreda bili članovi Vitezova Kristovih, kako su se kasnije nazva­
li templari - posjedovala zemljovide koji su u ono vrijeme prikaziva­
li ono, što će tek postati otkrićima.

Pigafetta, moreplovac koji se 1519. godine priključio Magellanovoj
ekspediciji, napisao je sljedeće o tajanstvenom zemljovidu što ga je
posjedovao Magellan, nakon kopiranja iz karte portugalskog kralja:

Nije bilo osobe u floti koja ne bi mislila kako se nema za čime
tragati na zapadu [za Magellanovim prolazom]; stoga ih ništa
drugo, osim povjerenja koje su imali u svoga zapovjednika, ne
bi moglo pokrenuti da nastave s istraživanjem. Ali, taj je veliki
čovjek, svemu jednako vješt koliko i ljubazan, znao da treba
pronaći prolaz kroz nepoznate tjesnace; vidio ga je ucrtanog na
zemljovidu Martina de Bohemea, najizvrsnijeg kozmografa, što
se nalazio u posjedu kralja Portugala.

Otkud je stigao taj zemljovid? Nitko pouzdano ne zna. Dokaza nema,
ali možemo reći kako se čini itekako vjerojatnim da je do Portugala
dospio zahvaljujući odbjeglim vitezovima templarima, kao što se je­
dnako vjerojatnim čini i to, da je i zemljovid s prikazom sjevernih mo­
ra do njihova utočišta u Roslinu i do Henryja Sinclaira stigao zajedno
s izbjeglim templarskim ratnicima. Okolnosti ukazuju na to, iako ne
pružaju nikakav apsolutni dokaz.

I Kolumbo je imao zemljovid uza se. Možda je to čak bila kopija
istih onih zemljovida iz kojih je nastao i zemljovid Piri Reisa, a možda
i zemljovid sličniji onome Hadji Ahmeda. Samo, na oba je posve jasno
prikazan izgled Novoga svijeta, i nijedan od njih nije pobrkao obje
Amerike s - Azijom.

TREĆI DIO

KLJUČNA ULOGA
ŠKOTSKE OBITELJI SINCLAIR

13. POGLAVLJE

Iščezla kolonija iz Arkadije

Jesu li Vitezovi templari osnivali
naselja po Sjevernoj Americi?

Steven Sora

Jedna neobična kula kao da čuva stražu povrh luke Newport na Rho­
de Islandu. Osmerokut unutar kruga; jer, ovo okruglo kameno zda­
nje ima osam lukova na razini tla, te dvije razine s neobično smješte­
nim, uzanim prozorima. Još su od kolonijalnih vremena kolale priče
o tome kako se negda ovdje nalazio mlin, ili možda vjetrenjača, ili su
to tek tragovi davnašnjih Norvežana, onih iz pretkolonijalnih vreme­
na. No, nedavna su istraživanja odbacila sve slične teorije. Pa i zdanje
govori samo za sebe, svima koji razumiju njegovo značenje i poruku:
da su ovdje jednom bili templarski graditelji.

VITEZ TEMPLAR U AMERICI
Godine 1398. je Henry Sinclair, iz obitelji čuvara, iznova otkrio zemlje
do kojih su stoljećima prije plovili njegovi norveški preci. Namjerio
je osnovati koloniju u Novome svijetu, u kojoj bi svi bili sigurni od
progona. Bilo je to i znatno prije Kolumba, a pronađeni su i dokazi o
tome, da je Kolumbo znao za ovo Sinclairovo putovanje. Henry je ovamo
doveo ljude koje bismo danas nazvali - multikulturalnom posadom.
Kormilar mu je bio Talijan; mornari - stameni Islađani s Orkneyskog
otočja; vojnici - provjereni templarski ratnici, francuski Normani,
izbjegli iz vlastite zemlje i potom raspoređeni po škotskim ložama.
Svi su oni dospjeli u zemlju koju danas nazivamo Novom Škotskom
te u njoj prezimili. Čim je granulo proljeće, Sinclair je razdijelio svoju
flotu, a kormilara imenom Antonio Zeno poslao nazad kući, za Škot­
sku. Pritom je rekao Zenu kako je u ovoj novootkrivenoj zemlji nau-

mio osnovati koloniju. S jednom je polovinom flote temeljito istražio
područje Nove Škotske, krenuvši i južnije od nje, do današnje Nove
Engleske.

Dokazi o ovom njegovom putovanju mogu se pronaći na nekoliko
mjesta. U Novoj Škotskoj to su neobične ruševine skrovišta u blizini
legendarnog nalazišta na Oak Islandu, kao i takozvane Tajanstvene
zidine u blizini Halifaxa; one predstavljaju ključ ovog opsežnog pret-
kolonijalnog posjeta. U Westfordu, Massachusetts, u granitu je urezan
lik naoružanog viteza u oklopu, po čijem se grbu i kacigi s perjanicom
utvrdilo da pripada Sir Jamesu Gunnu; on je bio Sinclairov najvažniji
pouzdanik u području Caithness u Škotskoj. A u Fall Riveru, Massa­
chusetts, pronađen je kostur, također u oklopu, o kojemu je pisao i
pjesnik Longfellow, izražavajući čak kroz poemu i uvjerenje, da je
nekako morao biti povezan s tajanstvenom kulom.

Na obali Rhode Islanda, kao i u Novoj Škotskoj su pronađena dva
topa, i to od onih prvih primjeraka topova što su se uopće koristili
na palubama jedrenjaka. Brat Antonia Zena, Carlo, među prvima ih
je upotrijebio u jednom pomorskom sukobu da bi spasio svoj rodni
grad, Veneciju. Ovi su prvi topovi češće sami eksplodirali negoli točno
pogađali ciljeve; stoga su se više koristili za ostavljanje dojma na do­
morodačko stanovništvo, ili bi ih na kraju jednostavno - bacili preko
palube.

No, i ovi, a i drugi dokazi pronađeni na raznim nalazištima Nove
Engleske, blijedi su u odnosu na značaj same kule i znanja koja ona u
sebi skriva.

RATNICI, GRADITELJI, BANKARI I MISTICI

Templari su bili mnogo više od bilo kojega drugog reda ratnika -
svećenika, koji su se rame uz rame s njima borili za spas Jeruzalema
u Križarskim ratovima. Bili su upućeni u razne umjetnosti i znano­
sti, u bankarstvo i trgovinu; posjedovali su golema imanja i gradili
zdanja kojima se u Europi divimo i danas. Arhitektura, koju su pošto­
vali više od svega, odražavala je, ustvari, osmerokutnu konstrukciju
pronađenu na mjestu Svete grobnice u Jeruzalemu. Gradili su baptiste-
rije ili krstionice, također osmerokutnog oblika i iste simbolike; mogle
su se pronaći u prednjim dijelovima svake crkve, gdje su se obavljala

krštenja. Krug je predstavljao svijet, a osam ploha krstionice - ponov­
no rođenje ili uskrsnuće, dakle ono, što i jest bio središnji nauk krš­
ćanske vjere.

U tom je kršćanskom simbolizmu Bog stvorio svijet u sedam dana.
Započeo je sa stvaranjem u nedjelju, a sedmi se dan, u subotu ili na
Sabbath - odmarao. Osmoga je dana opet stigla nedjelja. Daljnji je
simbolizam pronađen u pripovijesti o smrti Sina. Bio je raspet i ubijen
u petak, potom je neko vrijeme boravio u podzemnom svijetu, a u
nedjelju, opet osmoga dana u tjednu - On će iznova uskrsnuti.

Ali, ni sličnost s poganskim svečanostima, održavanim u slavu boga
Sunca - nije zanemariva. Sunce je najslabije u doba zimskog solsticija;
tada dani postaju kraći, a sam dan solsticija ujedno sa sobom donosi
i najkraći dan u godini, barem onima koji žive sjeverno od ekvatora.
I iako se ovo, astronomski gledano, tijekom tisuća godina ponešto i
promijenilo, danas se taj solsticij događa na dan 21. prosinca. Tada se
Sunce iznova rađa, a svjetlost na Zemlji svakoga dana postaje sve du­
žom, sve do ljetnog solsticija.

Ljetni solsticij događa se 21. lipnja i, nimalo slučajno, jedini svetac
u kršćanskoj teologiji, kojemu se upravo toga mjeseca slavi rođendan,
a ne smrt - je sveti Ivan Krstitelj. On je onaj koji utire prostor za put
prema Gospodinu.

U keltskoj i poganskoj teologiji, Ivan je kralj koji umire kako bi
pripremio put novome kralju. Kao i kod simbolične smrti Johna Barley-
corna, i Ivan Krstitelj je obezglavljen. Povezanost između kršćanskog
uvjerenja i poganske mitologije nadilazi poruku Sunca - Sina. Krije-
sovi sredinom ljeta i božične svijeće ostaci su štovanja bogova još iz
pretkršćanskih vremena, a stare se tradicije nikada nisu zaboravile.

Religija starih Rimljana, koji su obožavali Nepobjedivo Sunce, utje­
lovila je i boga u obliku Mitre. I Mitru je rodila djevica, samo u pećini,
gdje su ga pohodila tri ovčara. Na mnoge se načine Mitrin život podu­
dara s Isusovim, a hram mu se nalazio na mjestu, na kojemu se danas
ponosno uzdiže Vatikan. Mitra je bio bog vojnika i bitaka, dok je Isus
svijetu donio poruku mira.

Kada su Vitezovi templari odjahali iz mračne, ruralne, srednjovje­
kovne Francuske, na Bliskom Istoku su otkrili mnoge nove stvari -
od jednostavnih životnih zadovoljstava poput slatkiša i šećera, pa do

zapanjujućih, za njih novih znanosti, što ih je islam i čuvao i njegovao
u svojim učilištima. Osim arhitekture na kršćanskim nalazištima, uglav­
nom već u ruševinama, templari bi ondje svakako posjetili i džamiju
Umayyad u Damasku.

Jedan od primjera najfinije arhitekture ondašnjega svijeta, ona se
i danas uzdiže u svoj punini svoje slave. I ona ima osobine osmeroku-
ta, u ono vrijeme rijetkog i za muslimansku arhitekturu, no to ionako
nije obična džamija. Izgrađena na mjestu nekadašnjega poganskog
hrama, posvećenog sirijsko - feničkom bogu sunca Hadadu, ovo zda­
nje nikada nije izgubilo svoju izvornu svrhu. Hadad je bio Sunce, bog
plodnosti. Najznačajniji je bio njegov odnos prema Zemlji, koja ga je
trebala da bi se na njoj razvijao život. U ovoj su džamiji sačuvali i gla­
vu Ivana Krstitelja. Muslimani su se zaklinjali u snošljivost prema
svemu i svima, tako da ova po mnogočemu naročita džamija i danas
na molitvu doziva vjernike svih religija. I dok se kršćanstvo, baš kao
i islam, može okriviti za prikrivanje vlastitih drevnih korijena, narodi
ne zaboravljaju. Čak i danas nije neobično vidjeti muslimansku ženu
kako ulazi u džamiju Umayyad da bi se pomolila pred spomenikom
svetom Ivanu, nadajući se da će zatrudnjeti.

Cinici bi mogli pronaći kontradikciju u ovakvim sličnostima izme­
đu starijih i suvremenijih religija, no templari su, kao kasnije i slobo­
dni zidari, na sve ovo gledali drukčije. Bila je to poruka snošljivosti:
svi su bogovi put prema Jedinome Bogu.

PORUKA U KAMENU: ARHITEKTURA TEMPLARA

Kada su se templari vratili u Europu, sa sobom su donijeli i znatno šire
shvaćanje vlastite vjere, kao i znatno dublje spoznaje o raznim znano­
stima. Njihova su nova saznanja objedinjavala mješavinu teologije i
geometrije, poznate još prijevremena stvaranja Stonehengea i pirami­
da, no često zaboravljane u kršćanskoj Europi. Templari su se nastavi­
li zabavljati, ali ovaj put - izgradnjom, i to od najslavnijih europskih
katedrala do svjetovnih građevina poput mostova. Templarski vojnici
i cistercitski svećenici ostavili su nam brojne spomenike u kojima
uživamo i danas. A unutar tih građevina - i skrovite ključeve za razu­
mijevanje.

Zodijak ugrađen u crkvene podove, šesterokrake zvijezde u šare­
nilu crkvenih prozora, slike Crne Djevice i Djeteta - sve su to dokazi

o vjerovanju koje je iskakalo iz okvira kršćanstva. Tek je u posljed­
njem desetljeću otkriveno, koliko je blistave svjetlosti znanosti i magi­
je ipak pronašlo svoj put u inače posve kršćanske strukture.

Samo na nevelikom otočiću Bornholm u Baltičkom moru templa­
ri su izgradili petnaest crkvenih objekata, od kojih je jedanaest izdržalo
do naših dana. Najupečatljivija je Istočna crkva Sv. Lovre u Osterlar-
skirkeu. Uzani prozori ove crkve bili su smješteni tako da propuštaju
sunčevu svjetlost i sredinom ljeta, i sredinom zime. Na sličan su način
i cisterciti izgradili utvrdu nedaleko Dublina, u Mellifontu, točnije
rečeno - samostan. I crkva Saint Clairovih u južnoj Francuskoj, crkva
Tomar u sjedištu templara u Portugalu, takozvana Templarska kruž­
na crkva u Lanefu, u Britaniji, kao i Templarska crkva u Londonu -
sve su to poznatiji i veći primjerci istoga. I sve donedavna se nije ni
znalo da ove okrugle i osmerokutne strukture imaju bilo kakvo dublje
značenje.

Na mnogo su načina Križarski ratovi zapravo bili veliki europski
neuspjeh. Nakon puna dva stoljeća ratovanja s islamom, francuska
monarhija i Crkva su se okrenule vlastitom dvorištu. Katari po sjever­
noj Italiji i južnoj Francuskoj postali su im prvim ciljem, i ubrzo bili
masakrirani. Lombardijski bankari, a potom i Židovi - izgnani su iz
Francuske. Ubrzo je i na same templare pala sjenka krivnje za vojni
poraz i gubitak Jeruzalema. Oni koji su bijegom u Škotsku izbjegli uhi­
ćenja, preuzeli su ondje poslove plaćenika, i odigrali svoju ulogu u bor­
bi ove zemlje za neovisnost. Ipak, Škotska za njih nije bila sigurna zemlja.
Opasnost od rata s Engleskom bila je stalna, a prijetile su i klasne pobu­
ne što su prethodile vjerskim sukobima, koji su uslijedili.

Henry Sinclair, nasljednik zadaća vezanih uz očuvanje Reda, odlu­
čio je stvoriti novu koloniju ondje, gdje se znanost nije doživljavala
kao zlo, gdje se vjerski sukobi nisu razrješavali ratovanjem, i gdje bi
oni pod njegovom zaštitom - mogli napredovati. Bio je to gotovo
utopijski ideal; za njegovu se koloniju kasnije više nikada nije čulo.
No, njegova zamisao o stvaranju Arkadije, idilične zemlje u kojoj vla­
daju sloboda i snošljivost, nije bila zaboravljena u ezoteričkim krugo­
vima.

Drugi su se krugovi, oni često zabranjenih mogućnosti izražavanja
- uzajamno povezali kao dobro ustrojena tajna društva, poput Nevid-

ljivog Koledža, ili kasnije Vitezova Ružina Križa (Rosenkreuzera).
Ostali su svoje članstvo držali u takvoj tajnosti, da ih niti danas ne
možemo obilježiti odgovarajućim naljepnicama. Općenito se može
reći, da su svi koji su se bavili novim znanostima i drukčijim, svježim
mislima vezanim uz monarhije i Crkvu, morali postati dijelom -
kako se govorkalo - podzemnih strujanja znanja i spoznaja.

TRAGANJE ZA IŠČEZLOM ARKADIJOM

Član jednog od takvih ezoteričkih društava bio je i Giovanni da Ver­
razano, rođen u Firenzi oko 1485. godine. U to je doba Firenzom
vladala moćna obitelj Medici; podupirala je obrazovanje i znanosti,
što ju je učinilo i metom Inkvizicije. Stoga je Verrazano odselio u
Lyon, na jug Francuske, premda se i za ovaj grad govorkalo da je
jednako sumnjiv zbog svoje otvorenosti prema alternativnim razmi­
šljanjima, naročito onima vezanim uz religiju. Oba ova grada bila su
središta katara, pri čemu su Firenzu - s njezinim glavnim zaštitnikom
grada, svetim Ivanom Krstiteljem - još nazivali i Gradom golubice,
koja je bila simbol katara. Davno prije no što se Verrazano i rodio,
Crkva je pokrenula razorni rat protiv ove skupine kršćana, masakrira-
jući desetke tisuća onih kojih bi se uspjela dočepati. Ipak, filozofija
katara je preživjela.

Verrazano je bio putnik nemirna duha; proveo je niz godina u Egip­
tu prije no što je opet zaplovio morima. Uvjerio je francuskoga kralja
Francoisa I kako ima dobrih razloga poslati ga u Novi svijet, i to zahva­
ljujući neobičnoj raspravi koju mu je donio na uvid, a govorila je o
alkemiji te o idiličnoj zemlji imenom Arkadija. Površinski i službeno
gledano, njegova je misija bila - pronaći morski put do Kine, dok je
svoju pravu misiju zadržao za sebe, kao tajnu.

Dospjevši do obala Sjeverne Karoline, zabilježio je kako se preko
ovog uskog dijela kopna, koje se proteže na stotine kilometara, nalazi
Pacifik. Pa ipak, nije se upuštao u traganje ni za kakvim prolazom.
Mogao je otploviti u divlji zaljev Chesapeake Bay, ili do zaljeva Dela­
ware, ali - nije. Umjesto toga, on je prošao pored budućeg New York
Cityja i taj kraj nazvao Angouleme, prema katarskom gradu čiji je
simbol bio zmaj što riga vatru. A otud je krenuo na istok, dakle - uda­
ljavajući se od svoga službeno zacrtanog cilja.

Jedino mjesto u kojemu se Verrazano zaustavio bio je Newport.
Ovdje su ga pozdravili indijanski urođenici i začudo, dopustili jedno­
me od njih da kroz hridine Verrazanovu brodu pokaže put do sigur­
nosti luke u Newportu. U tom području, koje je nazvao Arkadijom,
kralja je nazivao imenom Magnus. Pokazali su mu kulu što se i danas
nalazi u Newportu. Budući da bi on svakako poznavao izgled templar­
ske krstionice (jer, takve su već postojale kod kuće, u Europi), njegov
ju je brat Girolamo na zemljovidu koji je kasnije izradio, nazvao
Normanskom vilom.

Varrezano nije svom nalogodavcu podnio obimno izvješće, ali je
ipak ostavio ključeve i šifre koj e su mnogima kasnij e zadavale Tantalo-
ve muke. Pleme Wampanoag, koje je susreo, opisao je kao miroljubiv
narod "iznenađujuće bijele boje kože." Svoje je putovanje opisivao
ugrubo, ne objašnjavajući zbog čega u svojim istraživanjima nije kre­
nuo dalje, prema zapadu. Zemljovid koji je kasnije izrađen kopirali
su i drugi moreplovci. A ako je nekoga od njih i iznenadio prikaz ove
Normanske vile na njemu, to je ostalo nezabilježeno. Ali, Verrazano
je znao što je pronašao.

Naime, budućem je gradu Newportu nadjenuo ime - Refugio. To
i jest bilo utočište što ga je za templare izgradio njihov čuvar Sinclair.
Ovaj spomenik, koji je Sinclair ostavio za sobom, rekao nam je ipak
sve što je trebalo: da su tu nekada bili templari i da je Henry Sinclair
započeo s izgradnjom svoje sanjane kolonije, ali ona nije preživjela.

POSLJEDNJA ARKADIJA

U srcu Pariza nalazi se crkva St. Sulpice, u kojoj se upravo na dan slav­
lja toga sveca svjetlost Sunca - dok se ono uzdiže - tako prelama kroz
okna crkve, da njegovi traci utiru put strateški smještenom sunčanom
satu. Ustvari, cijela je ova crkva smještena strateški. A u njezinoj unu­
trašnjosti, na podu crkve, takozvani Roseline označava prolazak pariš­
kog meridijana.

St. Sulpice je bila dom Sionskom prioratu, Družbi Presvetog Sa­
kramenta, a i drugim sličnim polutajnim društvima što su odigrala
važnu ulogu u "podzemnoj" povijesti Francuske. Od one rane uloge
Sionskog priorata u osnivanju templara, pa do uloge koju je St. Sulpice
odigrala u tajni vezanoj oko Rennes-le-Chateaua, malo je toga ostalo
onakvim kakvim se čini.

U sedamnaestom su stoljeću počeli progoniti pripadnike Družbe
presvetog sakramenta. Ne mijenjajući ni popis svojih članova, a niti
svoje sjedište u crkvi St. Sulpice, prozvali su se Društvom Naše Gospe
iz Montreala. U tom društvu nisu svi bili svećenici; njegov najvažniji
član, Jean-Jacques Olier, ujedno je bio i osnivač Društva St. Sulpice.

Premda katoličko, Društvo Naše Gospe dopuštalo je trgovinu s fran­
cuskim protestantima, što su se još nazivali i hugenotima, a uključiva­
lo i članove koji su bili jansenisti - bio je to pokret koji se držao kri-
vovjernim, premda katoličkim. Budući da je Društvo Naše Gospe iza
sebe ostavilo vrlo malo svojih ranih zapisa (a popis članova držao se
strogom tajnom), na nas je ostavilo dojam udruge koja je težila cilju
uzajamne snošljivosti, što počesto nedostaje u trenucima kada vjeru
nadvladaju upravo one institucije koje bi je trebale širiti.

Društvo Naše Gospe je zajedno s hugenotima osnovalo grad Mon­
treal u Kanadi. Znatno prije no što su odvajanja crkvenih od državnih
poslova postala stvarnost, Društvu St. Sulpice bijaše dopušteno da
zavlada Montrealom. Danas su mnoge od starih ulica ovoga grada
nazvane po članovima ovih ranih društava, koji su u njihovu postoja­
nju odigrali važne uloge. Francuska će ubrzo Kanadu predati Britan­
cima, no prije ovog događaja Društvu je ondje uspjelo izgraditi po­
sljednju okruglu kulu.

Uzdižući se tako danas u gradu kojega su naumili osnovati kao
novu Arkadiju, ova je montrealska kula simbol posljednjeg pokušaja
da se stvori kolonija zasnovana na vjeri snošljivoj i prema proširenoj
vjerskoj misli, onoj koja bi prihvaćala čak i razmišljanja pojedinaca.
Dovoljno je neobično što se i danas crkva Notre Dame de Bon Secour
nalazi pored slobodnozidarskog hotela Hali, kojega je osmislio Veliki
Majstor montrealske lože St. Paul.

Traganja za skrivenim porukama i skrivenim znanjima ugrađenima
u slične spomenike od Damaska do Newporta tek su započela. Zna­
nost je upravo stigla do točke na kojoj prihvaća i postojanje dubljega
značaja. Isaac Newton je shvatio da bi se do tajne piramida moglo stići
zahvaljujući brojevima. Od njegova vremena, nekolicina je dospjela
i dalje od njega. Međutim, posjetitelji Newporta uvijek će oko kule u
Newportu na dane ekvinocija ili solsticija naići barem na šačicu
istraživača. A jednoga će dana neki od njih otkriti i njezinu tajnu.

14. POGLAVLJE

Izgubljeno blago
vitezova templara

Hoće li ubrzo biti pronađeno u Sjevernoj Americi?
Steven Sora

Malen i čestim maglama obavijen otok u blizini obale Nove Škotske
mogao bi skrivati najveće blago svijeta, ono što je pripadalo vitezovi­
ma templarima. Iščezlom još od četrnaestog stoljeća, o tom se blagu
templara govorka da sadrži goleme količine zlatnih i srebrnih poluga,
krunske dragulje europskih kraljevskih kuća, vjerske predmete svete
kako judaizmu, tako i kršćanstvu, a i zapise i isprave koji bi i sada mo­
gli biti jednako eksplozivna sadržaja kao i onomad, kad su bili zakopa­
ni. Trenutni vlasnik onoga što je u međuvremenu nazvano i "Rudni­
kom novca" misli, da bi vrijednost ovih mogućih dragocjenosti mogla
premašivati i milijardu dolara.

Slika 14.1: Tajanstveni otočić Oak Island u Novoj Škotskoj, za koji
se govorka da je nalazište zakopanih dragocjenosti templara.

Povijest iskopavanja na otoku Oak Island započela je 1795. godi­
ne, kada su trojica mladića - raspolažući svim vremenom svijeta -
odlučila ondje krenuti u potragu za plijenom što ga je navodno opljač­
kao gusarski kapetan Kidd. Na malenom su otoku ubrzo pronašli
brodsko vitlo kako visi s jedne grane, a u njegovoj blizini i neobično
ukošen i spušten dio tla. Kopajući svega nešto više od pola metra,
momci su dospjeli do razine pomno položenog kamenog popločenja,
kakvo se dosad nije pronašlo nigdje drugdje na otoku. Nastavili su s
iskopavanjima i na dubini od otprilike tri metra stigli i do - hrasto-
vine. Slične hrastove platforme pronašli su i na dubini od šest, pa i od
devet metara, što je kopače ohrabrilo za nastavak radova; no, oni su
počeli premašivati njihove istraživačke sposobnosti.

Nekoliko godina nakon toga, ugledni su građani otoka osnovali
tvrtku pod nazivom "Onslow Sindicate", koja se trebala baviti daljnjim
istraživanjima. Dotad su se uspjele iskopati slične platforme od hra-
stovine do razine od skoro tridesetak metara, te kamen s jednostav­
nim natpisom na kamenu, koji je otkrivao da će blago biti pronađeno
nakon "još ispod dvanaestak metara." No, to je mogao biti i namjer­
no pogrešan ostavljeni podatak, koji bi istraživače zaveo i odveo u
krivom smjeru. Iskopano se područje ubrzo ispunilo i morskom vo­
dom, čime su bila zaustavljena daljnja istraživanja. Usto, ovaj je prodor
vode postao i nepobjedivom preprekom tijekom sljedeća dva stoljeća.

Čitav je niz odavno poplavljenih tunela iskopan od jedne do druge
uvale s obiju strana otoka. Morska je voda prodirala kroz drenažu od
klada koje su pokušali zabrtviti ljuskama kokosova oraha i raznim
travama. Sve je to trajalo pune dvije stotine godina - ovakvi radovi,
što bi započinjali pa se opet prekidali kako bi naišao koji lovac na bla­
go, uvjeren da je došao do rješenja i spreman investirati u ovu pustolo­
vinu. Pravo je bogatstvo uloženo u razne crpke, bušilice, umjetne
brane koje su trebale zaustaviti prodiranje morske vode, pa čak i u
teške građevinske strojeve - no sve je bilo uzalud. Do danas je ovaj
bunar bez dna nalaznike obradovao šačicom iskopanih predmeta u
zamjenu za milijune uloženih dolara i pet života, koja je more odnijelo
sa sobom. Zlatni lanac, željezne škare i komad ispisanog pergamen­
ta, koji je bilo nemoguće pročitati, nalaze se među ovim predmetima
oko kojih se razvio cijeli niz teorija, posebno s obzirom na podrijetlo
mogućega blaga.

Jedna od omiljenih, ali i manje vjerojatnih teorija tvrdila je da se
ovdje nalaze dragocjenosti već spomenutog kapetana Kidda, no naj­
veća od zamjerki joj je činjenica kako je njegovo opljačkano blago
pronađeno, i to na otoku Gardiner's Island, na istočnom kraju Long
Islanda u New Yorku; naime, ovdje je obitelj Gardiner dopuštala gu­
sarima pristup na područje Kiddove vladavine. Moglo bi biti točno da
se blago na Oak Islandu sastoji od skrivenih platnih popisa za francu­
sko i britansko brodovlje, ali - to kao da je preslab motiv za izgradnju
jednog ovako masivnog skrovišta. Od Vikinga pa sve do vremena po­
jave NLO-a, od Asteka do hugenota - popis mogućih izvornih vlasni­
ka ovih dragocjenosti postajao je sve dužim, a kombinacija sredstava
i motiva postala je pravi lakmus test za sve ove priče.

Jedna od vjerojatnijih teorija kaže da se ovdje radilo o španjolskom
jedrenjaku punom dragocjenosti, koje je nevrijeme nagnalo na skreta­
nje s puta i zaustavljanje u Novoj Škotskoj. Rudarski stručnjaci osmi­
slili su ovakvo skrovište izrađeno od klada, sakrili u njega svoje drago­
cjenosti i pokušali se vratiti u Španjolsku da bi tamo nabavili snažniji
brod. No, tijekom putovanja podigla se nova strašna oluja i posada je
nestala, odnijevši sa sobom svoju tajnu.

Sve dok ovaj "Rudnik novca" ne odluči predati svoje blago, ovakve
će se rasprave nastavljati i ostajati neriješene.

Natječući se s dvije stotine godina starim pokušajima iskopavanja,
vlasnici Rudnika novca, kao i nekoliko neovisnih istraživača, pokuša­
li su utvrditi barem to, o kakvom bi se ovdje blagu, što leži ispod mor­
ske površine, moglo uopće raditi.

Tako su 1954. godine vlasnici Rudnika novca dobili pismo, kojim
ih se obavještava kako blago ispod malešnog Oak Islanda nije nikakav
plijen negdašnjih gusara, već sadrži svete relikvije i zlato iz jeruzalem­
skog Hrama, kao i rukopise i razne isprave koje bi mogle znatno pri­
donijeti boljem upoznavanju povijesti čovječanstva. Iz drugih je
izvora do njih stiglo uvjeravanje, kako bi zapisi skriveni ispod otočića
mogli sadržavati zemaljsku genealogiju Isusa Krista. Sveti Gral možda
ipak - prema piscima knjige Sveta krv, sveti Gral, Richardu Leighu i
Michaelu Baigentu - ne bi trebao biti kalež ili tanjur, već - krvna loza,
što se od kralja Davida preko Isusa proteže sve do naših vremena.
Zanimljivu zagonetku nam je ostavio i Sir Francis Bacon, pišući o oču-

Slika 14.2: Replika kodiranog natpisa, pronađenog na Oak Islandu
u Novoj Škotskoj, kojim se tragači za blagom obavještavaju o mogu­
ćim, ispod zakopanim dragocjenostima. Izvorni natpis je izgubljen.

vanju važnih isprava u - živi. A na Oak Islandu su pronađeni ostaci
opletenih boca s tragovima žive.

I dok se rasprava odvija i dalje te ostaje neriješenom, jedno se ni­
kako ne može poreći: da se jednom netko, očigledno velikih gradi­
teljskih znanja i stručnosti, izložio grdnim poteškoćama i nevoljama
da bi sakrio nešto. Jasno je i to da je svoj složeni posao okončao prije
1795. godine. Utvrđivanje starosti metodom radioaktivnog ugljika
smjestilo je moguće pronalaske u starosno razdoblje između najrani­
je 1390.-tih, i najkasnije 1660.-tih godina.

Tko je mogao osjetiti potrebu za izgradnjom ovako složenog pod­
zemnog zdanja, i to prije no što je kolonizacija iz Europe zahvatila i
Novu Škotsku? Tko je u ono doba mogao imati takve silno značajne
dragocjenosti, da bi držao potrebnim zaštititi ih na ovaj način? I tko
je mogao raspolagati sposobnostima i znanjima, kao i ljudstvom da
osmisli i potom izvede jedno tako sofisticirano skrovište? Negdje oko
1118. godine, devetorica su se muževa - izvornih vitezova templara,
vratila iz Jeruzalema u Francusku. Njihova je misija, barem za javnost,
trebala biti osiguravanje prolaza i cesta za kršćanske hodočasnike, što

su u masama posjećivali Svetu zemlju - podosta poduzetna zadaća
za šačicu ratnika. No, njihov je pravi cilj mogao biti i posve drukčiji.
Ovi su se prvi Vitezovi smjestili u prostoru negdašnjih štala Salomono-
va hrama, i u načelu se godinama bavili lovom na blago. A pri povrat­
ku u Francusku dočekani su dobrodošlicom kao junaci, privukavši
na sebe i punu pozornost sv. Bernarda.

Bernard od Clairvauxa toliko je uvjerljivo propovijedao i gorljivo
zagovarao ove kršćanske ratnike, da je na kraju ovu malu skupinu
pretvorio u viteški red, koji je po logici stvari trebao biti suparnički
njegovom redu cistercita. Razlika je bila u tome, što su vitezovi tem­
plari osnovani kao ratnici - svećenici. Položivši zavjet Crkvi i svome
Redu, nisu bili dužni odgovarati niti jednoj drugoj ovozemaljskoj
sili. Mladići iz bogatih europskih obitelji nahrupili su da bi se pridru­
žili Redu, donoseći mu sa sobom i svoja obiteljska naslijeđa. Plemići
su darivali Redu svoje posjede i zemlju. Tako je Red ubrzo osnažio
dovoljno da bi raspolagao golemim novčanim svotama te počeo i po­
suđivati novac, djelujući tako kao prva banka u Europi. Najuglednije
obitelji Europe zalagale su kod templara svoj nakit i posjede za zajmo­
ve, koje bi dobivali iz imućne templarske banke.

Ironija je u tome što je upravo ovakav uspjeh templara pridonio i
padu njihova Reda. Plemstvo mu je postajalo zavidno na bogatstvu i
moći, ali sve do trenutka dok vojska križara nije izgubila Jeruzalem,
a templari predali i posljednju kršćansku utvrdu, nitko se nije ni usu­
đivao izazvati ih na bilo koji način. A tada je izazov postao toliki da je
Red - pao.

Dugovanja francuskoga kralja Filipa prema templarima bila su
golema - kako u novcu, tako i po tome, što je baš njima trebao biti i
osobno zahvalan; jer, spasili su mu život štiteći ga od pariških mafija­
ša. Samo, između vjerovnika i dužnika nije postojalo nikakvo uzaja­
mno poštovanje. Kada je kralj zatražio da ga prime u Red, hladno su
ga odbili. Stoga se prometnuo u takvog neprijatelja templara, da im je
natovario brdo lažnih optužbi te ih prijavio rimskome papi.

I tako su u petak, dana Gospodnjega 13. listopada 1307. godine,
vojske francuskih vojnika istodobno udarile na sva templarska središta
te pohvatale na stotine vitezova, koji su potom bili mučeni sve dok
ne bi priznali krivicu po svim točkama optužnica, kojima su ih tere-

tili njihovi mučitelji. A u to je bilo uključeno štovanje đavla, homo­
seksualizam, pljuvanje po Križu te naročito štovanje nekakvog idola
u obliku odsječene glave. Mnogi su vitezovi podlegli mukama, dok
su preživjele spaljivali na lomačama.

Premda mu je u cijelosti uspjelo poraziti Red, kralj Filip ipak nije
ostvario svoj pravi cilj. Naime, nešto prije onog sudbonosnog listo­
padskog dana, pariški Hram - kao sjedište jedine postojeće banke na
svijetu - bio je ispražnjen. Sva su blaga iz njega bila utovarena na te­
retna kola i prebačena do luke La Rochelle. Ondje su templarsko bo­
gatstvo pretovarili na brodove, a templarska je flota jednostavno -
iščezla.

Sve otada se raspravlja o njezinom odredištu.
Templari su mogli pronaći utočište od progona u Portugalu, gdje su
se preimenovali u Vitezove Kristove. Mogli su pobjeći i u Englesku;
ondje je vladao kralj Edward I, koji bi im sigurno ostavio dovoljno
vremena da se sklone prije no što bi se upustio u potjeru za njima.
Dobra bi im skrovišta bili i brojni otoci uz sjeverne i zapadne obale
Škotske, budući da su templari imali mnogo toga zajedničkoga sa
Škotskim kraljem. I njega je, baš kao i njihov Red, papa ekskomunici­
rao, i ubrzo će se zajedno naći pod udarima engleskog kralja Edwarda.

Robert the Bruce ekskomuniciran je zato što je svoga suparnika u
borbi za prijestolje ubio u dvoboju, i to pred samim oltarom crkve u
Greyfriarsu. Potom je oko sebe okupio dvojicu utjecajnih biskupa i
nekolicinu plemića, te pred njima samoga sebe proglasio kraljem na
škotskom krunidbenom kamenu. Igrom sudbine, nakon toga je postao
odmetnikom, te je godinama živio skrivajući se po špiljama i - zahva­
ljujući Englezima - ostajući iz godine u godinu bez pojedinih čla­
nova svoje obitelji. No, unatoč svemu, izašao je kao pobjednik iz bitke
kod Bannocksburna. I iako povijest bilježi još mnoge bitke u kojima su
Englezi bili nadmoćniji, uvježbaniji i opremljeniji, a Škoti osuđeni su­
protstavljati im se bacanjem kopalja i kamenja na njih, Bannockburn
je bio drukčiji.

U početku je čak izgledalo da se škotske snage povlače; no, bilo je to
samo kako bi Engleze namamili u dubinu bojnoga polja. A tada su
odnekud iznikle svježe snage vitezova. Iznenađenje je bilo razorno po
Engleze: očekivali su laku pobjedu nad neprijateljem, a onda su izne-

Slika 14.3: Umjetnički prikaz Toma Millera o dolasku Henryja Sinclaira na oto­
čić Oak Island, Nova Škotska, u ljeto 1398. godine.

nada gledali same sebe kako bježe s bojišnice, spašavajući vlastite ži­
vote. Škotska je dobila najvažniju bitku u svojoj borbi za neovisnost.
Bilo je to 24. lipnja, datuma koji je svet za tradiciju templara, dana na
koji se slavi Ivanje.

Robert the Bruce je potjecao iz normanske obitelji koja je tijekom
1066. godine izvršila invaziju na Englesku. Istog su podrijetla bili i
vlasnici Roslina, obitelj Sinclairovih. Bili su rodbinski povezani i s
obiteljskom granom St. Claire iz Francuske, a obje su ove grane od
početka bile uključene u osnivanje Reda vitezova templara. Bilo je to
vrijeme kada su pojedine obitelji bile gotovo jednako moćne kao i
kraljevi, a tako je bilo i s francuskim i škotskim St. Clairovima. Škot­
ska je grana ubrzo preuzela zapovjedništvo nad templarskom flotom,
mornaricom velikom poput svih drugih kraljevskih mornarica Eu­
rope četrnaestog stoljeća, a dom njihovih predaka postao je sjedištem
templara, izbjeglih pred progonima.

Tako je 1398. godine, dakle - gotovo stoljeće prije Kolumba -
Henry Sinclair od Roslina poveo ekspediciju radi istraživanja zemalja
u istočnim dijelovima Kanade i Nove Engleske, koje su njegovi sjever­
njački preci posjetili još prije nekoliko stoljeća. Kormilar mu je bio
Antonio Zeno; on je pomno bilježio što se događalo tijekom putova­
nja i istodobno izrađivao pomorske zemljovide. Pristavši uz obale No­
ve Škotske drugoga dana lipnja 1398. godine, Sinclair je odaslao oma­
nju skupinu vojnika kao izvidnicu, a svoga kormilara nazad kući,
dok je sam ostao prezimiti u Novoj Škotskoj, i to najmanje tijekom
jedne zime.

Iz svojega sjedišta u Kanadi, Sinclair je kasnije poveo omanju vojsku
prema jugu. U Westfordu, Massachusetts, u čarki s domorodačkim
stanovništvom, ostao je bez svojega pouzdanika, izvjesnog Sir Jamesa
Gunna.

Škotske su snage na njegovu grobu ostavile u kamenu uklesan grb
obitelji Gunn, dobro vidljiv i danas. Drugi vitez bez kojega su ostali, za
nas bezimen, umro je ili je ubijen tijekom nastavka putovanja prema
jugu. Njegov kostur u viteškom oklopu otkriven je u Fali Riveru još
u doba kolonijalizma. No, najznačajniji spomenik ove templarske eks­
pedicije bila je izgradnja osmerokutne templarske crkvice u Newportu,
na Rhode Islandu. Uzor joj je bila Crkva Svetoga Groba u Jeruzalemu,

prema kojoj su templari gradili i uzdizali slične strukture po raznim
dijelovima Europe. U Škotskoj su jedino takvo zdanje nalik Hramu
podigli u Orkneyu, na području kojim je vladala obitelj Sinclair.

Kasnije je kula u Newportu postala središtem žestokih rasprava,
premda se zna da je prvi europski istraživač koji je ugledao obalu
Rhode Islanda bio Verrazano; on je odmah izradio i zemljovid, te sa
sobom kući donio i dokaze o ovim ekspedicijama prije Kolumbova
vremena.

Započevši s izgradnjom 1436. godine, obitelj Sinclair je pokrenula
podizanje iznimno složenog zdanja crkve u Roslinu; ono vrvi ukra­
snim poganskim glavama i raznim stvarima, koje su mogle potjecati
jedino iz Sjeverne Amerike, poput kukuruza i aloe, za koje se navodno
u Europi nije znalo prije Kolumba. Sinclairi su pritom zaposlili građe­
vinare i zidare - masone, iz svih dijelova zemlje, kako bi im izgradili
ovu crkvu, te su u stijeni izveli golemo skrovište, u koje bi se moglo
sakriti blago, pa čak i vojska. Premda su se slobodni zidari odazvali i
1436. godine odasvud stigli u Roslin, s radovima se ipak nije započelo
prije 1441. godine. Baš i nema neke logike u tome da se radnici pozo­
vu i plaćaju punih pet godina kako bi uokolo sjedili i gubili vrijeme.

Stoga je mnogo vjerojatnije da oni ipak jesu radili, čitavo ovo vrije­
me. Flota pod zapovjedništvom Sinclaira odvela je njihovu slobodno-
zidarsku vojsku do Novoga svijeta, koji će ubrzo i službeno biti otkri­
ven. Ondje su izgradili Rudnik novca, prepun zamki i za današnje
istraživače. Koristeći se graditeljskim vještinama koje su templarima,
kao i cistercitima svetog Bernarda bile dobro poznate, ondje su poka­
zali stupanj svojih pravih umijeća: u izradi otvora, iskopavanjima
dugačkih kanala i tunela, izgradnji lažnoga žala i sjajno zabrtvljenog
drenažnog sustava.

Puno jedno stoljeće templarsko je blago ležalo u sigurnosti rosslyn-
ske crkve. Potomci vitezova templara ustrojili su se kao "slobodni
zidari", koje je zapošljavala i štitila moćna obitelj Sinclair. Kad je Ja­
mes II postao kraljem, odredio je da upravo Sinclairovi postanu na­
sljedni čuvari slobodnih zidara. Ove dužnosti u Škotskoj nisu oslobo­
đeni ni danas.

No, ubrzo će državna politika i vjerski sukobi klan Sinclairovih
iznova gurnuti u rat. Protestantizam, nadahnut Calvinovim učenjima,

proširio se i Škotskom. Njihovim su omiljenim ciljevima napada po­
stale ikone po katoličkim crkvama, a Sinclairovi su bili i ostali - zadr­
ti katolici. Okupili su se kao jedan i počeli spašavati zlatne kaleže i
druge svetinje iz crkvi koje su podupirali. Engleska kruna, sada već u
rukama protestanata, podigla se protiv moćnih klanova i obitelji što
su vladali Škotskom.

Bitka kod Solwaya 1542. godine donijela je poraz Škotskoj, a i gu­
bitak Olivera Sinclaira, desne ruke škotskoga kralja Jamesa V; pao je
u englesko zarobljeništvo. Već prigodom rođenja svoje kćerke Mary,
James V je proročki izrekao da je njegova dinastija stigla do svoga
kraja. Stoga je Mary, kasnije poznatu kao škotsku kraljicu Mariju, još
kao dijete povjerio na čuvanje obitelji Sinclair. Oliver, pušten iz en­
gleskog zarobljeništva 1545. godine da bi nakratko posjetio obitelj,
nestao je i iz Škotske, kao i iz povijesti.

Osnovna misao moje knjige Izgubljeno blago vitezova templara sa­
stoji se u uvjerenju da je blago u to vrijeme već bilo prebačeno na
otočić Oak Island i ondje pomno zapečaćeno. Ondašnji poglavar
klana Sinclair, William, podijelio je svoju tajnu s najmoćnijom ženom
Francuske onoga doba, kraljicom Marijom de Guise, koja je pripada­
la i širem krugu normanskih obitelji. Ona je Williamu položila "za­
vjet šutnje" te pridodala: "Tajnu koju ste nam otkrili i zadržat ćemo
kao tajnu."

Postojanje ovoga zavjeta moralo je biti poznato obitelji Guise, no
samo mjesto ostalo je tajnom što se prenosila samo s koljena na kolje­
no obitelji Sinclair. Neprestani ratovi i vjerski sukobi silno su je po­
godili - Sinclairovi su postali poznati po tome da umiru iznenada - u
ratu, ili u zatvoru. U jednom je trenutku taj obiteljski lanac pukao, i
tajno mjesto na kojemu je ležalo blago nije bilo preneseno sljedećem
naraštaju. Zato danas većina suvremenih pokušaja iskapanja u Rudni­
ku novca započinje iznova. David Tobias, današnji vlasnik otočića,
prvi put je čuo za priču o blagu na Oak Islandu dok je tijekom Drugog
svjetskog rata kao pilot u Novoj Škotskoj uvježbavao letenje. Osobno
je na istraživanja utrošio nekoliko milijuna dolara, služeći se najsuvre­
menijim pomagalima prilikom traganja za blagom.

Po njegovu je naputku istraživanje nastavljeno uz svesrdnu pomoć
raznih korporacija i institucija, poput djelatnika iz muzeja National

Museum of Modern Science u Ottawi, te uglednog instituta Woods
Hole Oceanographic Institute iz Massachusettsa. Ovoj su Tobiasovoj
skupini, poznatoj i pod nazivom "Triton Alliance", već odobrena
nova iskapanja i čim se razriješe još neke zakonske prepreke, iznova
će prionuti na posao nastojeći nadvisiti sposobnosti srednjovjekovnih
čuvara templarskoga blaga.

15. POGLAVLJE

Tajne Rosslynske crkve

Je li Marija de Guise znala za njih?

Jeff Nisbet

Francuska kraljica Marija de Guise voljela je dobre šale. Kada joj je
engleski kralj Henry VIII odaslao prosce, poručila mu je kako je njezin
vrat isuviše tanušan - cinično podsjećanje na Henryjevu drugu su­
prugu, Anne Boleyn, i njezinu dekapitaciju.

I tako se umjesto za engleskog, Marija udala za škotskoga kralja
Jamesa V, kojemu je 1542. godine rodila najpoznatiju škotsku mo­
narhijsku nasljednicu, Mariju - kraljicu Škotske. Bilo je to svega tjedan
dana prije Jamesove smrti. 1546. godine, u počecima vladavine svoje­
ga maloljetnog djeteta, Marija de Guise sklopila je neobičan sporazum
sa Sir Williamom Sinclairom od Roslina.

O sljedećem se dijelu toga sporazuma naročito mnogo raspravljalo:
"Mi se zaklinjemo i obvezujemo spomenutom Sir Williamu da ćemo
mu biti iskrena i vjerna gospodarica. Njegove ćemo savjete i tajnu što
nam je pokazana i zadržati tajnom, te ćemo mu u svim prigodama
davati najbolje i najiskrenije savjete koji su u našoj moći."

Autori Tim Wallace-Murphy i Marilyn Hopkins objavili su godine
1999. knjigu Rosslyn: tajni čuvari Svetoga grala, u kojoj su utvrdili
kako je "opći ton čitavoga pisma neobičan; kao da se ovdje podređena
osoba obraća sebi nadređenom gospodaru, a ne suverena vladarica
svojemu vazalu."

Kakvu su to tajnu pokazali Mariji u Rosslynu, što je dovela do ovako
čudnovatog odnosa?

Nagađanja je bilo mnogo: da se radilo o Kaležu korištenom na Po­
sljednjoj večeri, o mumificiranoj glavi Kristovoj, o krunidbenom Ka­
menu sudbine, o dijelu pravoga Križa, o Kovčegu saveza i / ili o genea-

loškim zapisima o svetoj lozi, što su je svojim brakom utemeljili

Marija Magdalena i Isus. A u nedavno izašlom izdanju časopisa Tem­

plar History, Veliki Glasnik škotskih vitezova templara navodi kako

je "jednom sreo tipa posve uvjerenog da su Rosslynsku crkvu izgra­

dili samo kako bi prikrili svemirski brod, nalik onome kakav je imao

ET." Um može posvuda vrludati.

I dok je škotskoj kraljici Mariji mogla biti pokazana bilo koja od

navedenih stvari, osobno vjerujem da su joj pokazali nešto posve

drukčije - nešto unutar zidina rosslynske crkve, što je bilo posve je­

dinstveno za krvnu lozu koju je dijelila sa Sir Williamom.

No, promotrimo prvo tko su oni bili.

Marija de Guise bijaše unuka Renea II od Anjoua i Lorraine, a

ovaj opet unuk Renea I, koji je odigrao značajnu ulogu u životu Iva­

ne Orkanske. Oba su Renea naslijedila i titulu jeruzalemskog kralja,

jer su potjecali od brata Godfroi de Bouillona, Baudouina, koji je bio

prvi nositelj ove titule. Godfroi se nalazio na čelu prvoga Križarskog

rata, kojim se Svetu zemlju namjeravalo osloboditi iz ruku "nevjer­

nika".

Tako je upravo Baudouin dao odobrenje prvoj devetorici vitezova

templara da se smjeste na brdu gdje se nalazio Salomonov Hram, is­

pod čijih su ruševina i kopali za tim

tajanstvenim Nečim sljedećih godi­

na. Baudouin je pripadnicima Reda

odobrio i njihov prvi znak - dvostru­

ki križ, po uzoru na križ pokrajine

Lorraine.

Christophor Kolumbo je u svojim

bilješkama naveo kako mu je upravo

kralj Baudouin odobrio prvo zapo­

vjedništvo nad brodom, tako da se

misli kako je Kolumbo na zapad

putovao pod zastavom na kojoj se

nalazio križ. No, je li to bio jedno­

struk ili dvostruki križ? Možda je Slika 15.1: Marija de Guise, supru­
od iznimne važnosti podatak da je ga škotskoga kralja Jamesa V i maj­
kralj Rene II naručio i izradu zemljo- ka kraljice Marije od Škotske.

vida; bio je to prvi zemljovid na kojemu je upisan i naziv Amerika, a
nastao je 1507. godine. Ovaj je zemljovid nedavno kupila knjižnica
američkog Kongresa za pet milijuna dolara, i možda bi jednom mogao
dokazati da je i nešto više od tek spektakularno skupog komada kar­
tografske promidžbe.

William je bio unuk graditelja crkve u Rosslynu, a ovaj je potjecao
od nekoliko drugih uglednih obiteljskih ogranaka St. Clairovih. I
Hughes de Payens, jedan od prve devetorice vitezova templara, prona­
šao je suprugu među St. Clairovima; jedan član ove obitelji bio je iz­
nimno značajan za uspon velikoga škotskog junaka Roberta the Bru-
cea, dok je drugi vjerojatno 1398. godine, dakle - devedeset i četiri
godine prije Kolumbova prvog službenog putovanja - zapovijedao
ekspedicijom što je krenula za Novi Svijet.

Očito, Marija i William su imali mnogo toga zajedničkog i prije
negoli su joj pokazali tajnu spomenutu u gornjem pismu. Obje su
njihove loze bile povezane s velikim junacima njihovih naroda, oboje
su bili u krvnom srodstvu s barem jednim, ako ne i više pripadnika
prve devetorice templara, i svako je od njih bio na neki način povezan
i s otkrićem Amerike.

U članku "Otkriće daljnjih izuzetnosti rosslynske crkve", koji slije­
di nakon ovoga, govorim o nedavnim promjenama izvršenima na
stropu Rosslynske crkve, posebno oko "zvjezdanih ukrasa". Nagađam
da se time poremetio onaj izvorni arhitektonski izgled stropa od vre­
mena izrade tih zvijezda, a to baš nije omiljeni stav, posebice ne me­
đu mnogim pristašama Rosslyna, koji ga drže "knjigom uklesanom
u kamen".

Ovdje ću govoriti o pet dijelova crkvenoga svoda i o tajni, za koju
mislim da ju je William razotkrio Mariji de Guise, prigodom njezine
posjete ovoj crkvi 1546. godine, kada se proslavljala stogodišnjica
postojanja.

Uđimo za njima.
Vjerujem kako je William zatražio od Marije da pogleda gore i
dobro prouči strop crkve; pritom joj je svrnuo pozornost na činjenicu,
da - dok su dva od njegovih pet dijelova izrađena na uobičajeni način,
s jednako raspoređenim arhitektonskim elementima, preostala tri
dijela kao da su nekako previše pretrpana!

WEST

SN

E
Slika 15.2: Izgled svoda Rosslynske crkve, podijeljenog na pet dijelova, s drukči­
je raspoređenim elementima iz središnjeg dijela, čime se dobiva oblik križa od
Lorraine s obrnuto postavljenim kracima.

Imajmo na umu da su arhitektonski elementi u ova tri dijela zahti­
jevali znatno više klesanja od prva dva, te ih je bilo i mnogo teže izve­
sti; tada ju je sigurno upitao - što misli, zbog čega je to tako izvedeno.

U ovom trenutku - da Marijin dinastijski um šesnaestog stoljeća
nije bio upućen u ovo iznenadno otkriće - William bi joj rekao ono,
što sada ja govorim vama: da je prostor stropa crkve u Rosslynu izra­
đen u pet dijelova, od kojih svaki predstavlja jedinstveni arhitekturni
element cvjetnih uzoraka, osim onoga dijela sa zvijezdama - nazvat
ćemo ga prvim dijelom, na kojemu su uglavnom samo zvijezde. Na
drugom, pretrpanom dijelu, postoji točno dvostruki broj arhitekton­
skih elemenata od broja zvijezda iz prvog dijela. Treći dio opet ima
isti broj elemenata kao i prvi. Četvrti dio na neki način odvaja razli­
ke između prvog i drugog dijela, i premda ne sadrži toliko isklesanih

elemenata kao drugi dio, moralo ga je biti također teško izraditi, bu­
dući da gotovo nema ponavljanja istih elemenata. Peti dio ima manje
izrađenih ukrasnih elemenata od četvrtoga, no i njegova je izvedba
morala biti teška.

Vjerujem da je William usmjerio Marijin pogled na strop Rosslyn-
ske crkve upozoravajući je na njegove pojedine dijelove, da bi joj po­
tom objasnio kako je njegov djed prije jednoga stoljeća u njemu za­
pravo prikrio - križ od Lorraine!

Kao što prikazuje crtež 15.2 u nastavku, kada sa stropnog prostora
uklonimo zatrpane ukrasne elemente, te ih rasporedimo onako kako
su raspoređeni u prvom i trećem dijelu, otkriva nam se dvostruki križ
Lorraine s istegnutim kracima sa strane. To nisu kraci jednake dužine,
kako inače izgleda izvorni spomenuti križ, već njegov kasnije uveden
oblik, kojim se u potaji iskazuje jedna daljnja posebnost, o kojoj ću
govoriti kasnije.

Simbolizam križa od Lorraine objašnjava se na različite načine.
Prema Boydu Riceu, autoru članka objavljenog u časopisu Dagobert's
Revenge, francuski pjesnik i esejist Charles Peguy tvrdio je kako dvo­
struki križ jednako dugačkih krakova zapravo predstavlja "ruke Kri­
stove, ruke Sotonine, i, neobično, ali - krv obojice."

Između ostalih napomena koje Rice naglašava u tom članku, nala­
zi se i ova: da križ predstavlja "jedinstvo suprotnosti, ispreplitanje
stvaralačke i rušilačke snage, ili jedinstvo muškog i ženskog načela."
Tvrdi i da su oba kraka koji presijecaju osnovni stup, ujedno i simboli
za onu drevnu izreku "Kako gore, tako i dolje"; da je kuća Anžuvina-
ca, kojoj je pripadala i Marija, podupirala "kraljevsku vrstu umjetnosti
hermetizma" ili tradiciju, koju su prema legendi "pali anđeli predali
čovječanstvu". Nadalje, autor objašnjava da je - kada je u Francuskoj
po prvi put objavljen tekst iz opusa hermetizma, pod nazivom Corpus
Hermeticum - bio posvećen upravo Mariji de Guise, te je ona stoga
"prihvatila križ od Lorraine kao svoj osobni simbol."

Povjesničari koji obrađuju doba Ivane Orleanske razljute se čim im
se spomene kako je Ivana krenula ususret lomači, na grudima čvrsto
stežući upravo takav križ. Odmah počinju naglašavati da joj je, prema
"službenim" zapisima, križ dao jedan engleski vojnik, koji ga je na
brzinu sklepao od dva komada drveta, dok je drugi dobila od sveće-