odanih Blekhejlu. Zaustavljala je u Staroj šumi zemljoradnike s tovarima zimskog kelja, povrća i žitarica i stočare s telićima i otimala im svu hranu. To je bio problem s kojim će morati da se pozabavi jer ga je ona prouzrokovala. Da je unapred mislila o posledicama izbacivanja Jelme i Skarpovaca iz Kuće Hejla, delovala bi -trebalo je da deluje - s više odmerenog takta. A samo se razbesnela. Delovala je razjarena Jelminim smežuranim, ružnim licem i sad ne zna gde će i šta će. Hiljadu gnevnih i gladnih Skarpovaca opseda joj zemlju i ne zna kako da se otarasi tih napasti bez otvorene objave rata. Svakog dana bilo joj je sve jasnije da se Jelma ukopava i sprema za duži boravak. Skarpovci su sekli drveće i podizali kolibe. Pričalo se da su raskrčili i vežbalište. A zašto da ne? Zašto ne bi prisvojili staro vresište i uništili seoska imanja istočno od Stare šume? Ostali su bez kružne kuće pa mogu da logoruju bilo gde. Protrljala je vrh prsta. Još ju je golicala koža kojom je dodirnula kamen. Lenji Skarpovci su, utaboreni nadomak kružne kuće, mogli da žive od robe koja je stizala sa istoka i juga. Dosad nisu ubili nijednog podanika Blekhejla prilikom pljački, ali su se grubo ophodili s njima. Jedan pastir dobio je koplje u slabinu. Lajda Mesec brine se o njemu. Rekla je da je imao sreće što mu je koplje promašilo trbuh. Rajnu je srce zabolelo zbog usamljenog pastira, napadnutog dok je čuvao ovce. Šta je to napravila? I kako da ispravi? Jelma Skarp tvrdila je da je Rajna Blekhejl nezakonito uzurpirala kružnu kuću Blekhejla. Govorila je da je Mejs Blekhejl zamolio poglavarku Skarpa da se brine o Blekhejlu u njegovom odsustvu, a Rajna je uzurpirala Mejsov autoritet zatvorivši Jelmi i njenim lasicama vrata pred nosom. Utaborivši se blizu kružne kuće i nadzirućisituaciju, Jelma je samo štitila interese Mejsa Blekhejla. Duboko je udahnula. Jelma Skarp ju je doslovce izluđivala. Nije znala kako da izađe s njom na kraj. Pretpostavljala je da bi trebalo da joj bude zahvalna što nije napadala i zaklete ratnike koji su se vraćali s Banen polja. To bise, doduše, smatralo nedvosmislenim neprijateljskim činom. Lagano je gomilala snage u Staroj šumi. Bila je spremna na sve.
Imala je prilike da pogleda poglavarku lasica u oči i u njima je videla izdaju. Jelma Skarp želela je Blekhejl za sebe. Nagnula se napred i s obe ruke dohvatila poslednji komad Hejlkamena. Podigla ga je i pustila da padne. Delić se odlomio i poleteo preko ostave. Pustila je Hejl-kamen i pogledala u pravcu u kom je krhotina odletela. Prosekla je pravu liniju kroz prašinu. Sagla se u struku i podigla krhotinu. Po veličini i obliku podsećala je na zrno žita. Okretala ga je i obrtala, a onda ga je gurnula pod jezik. „Zaklinjem se da ću se boriti da odbranim Blekhejl, da se ni pred čim neću zaustaviti da bih ga spasla i da ću svoj poslednji dah dati Srcu klana.“ Reči drevnog zaveta sadržale su veliku moć, čak i danas, kad se bogovi, kojima su namenjene, povlače iz klanova. To je bila Prva zakletva kakvu daju mladi ratnici koji se još ne smatraju spremnim da se u potpunosti i doživotno posvete jednom klanu. Na godinu i jedan dan, bile su poslednje reči zakletve. Rajna Blekhejl iz klana Blekhejl stajala je potpuno mirno, deset metara ispod zemlje, u kružnoj kući klana koji ju je usvojio, probajući gorko-slatki komad svetog kamena. Postalo joj je jasno da nikad neće videti zidinama opasane vrtove i oslikane dvorane Drega. Njen san o povratku u rodni klan i mirnom i suncem obasjanom životu upravo se okončao. U njenoj budućnosti neće biti mira. Samo rat. Otvorila je usta i izgovorila reći koje će joj zapečatiti sudbinu. „Potpuno se predajem klanu na godinu i jedan dan.“ Stajala je na istom mestu. Ništa se na površini sveta nije promenilo. Zato nije mogla da shvati zašto su joj suze navrle na oči. Zar ovo nije bila sitnica u poređenju s onim što je prošla? Volela je Blekhejl žestokom i posesivnom ljubavlju. Sad je klan, koji je želela da poseduje, posedovao nju. Prinela je ruku usnama. U ovom trenutku trebalo bi da istupi jemac
i uzme zakletni kamen. Ali jemca nije bilo. Nije bilo nikog da prihvati zakletni kamen, nikog ko bi jemčio za nju. Zadržaću ga. Zažmurila je i progutala kamen. Mišići u grlu su se grčili gurajući ga nadole. Osećala je kako prolazi niz jednjak i ulazi u stomak. Stigao je do želudačnog tkiva. Tražio je mesto u njenom telu. Za sat-dva će se ugnezditi. Njeno meso zatvoriće se oko njega. Deo Blekhejla i njegovih sve slabijih bogova naseliće se u središtu njenog bića. Telo Inigara Pognutog verovatno se okretalo u grobu. Drhtavo se osmehnula. Dagro, Anvina, Inigar. Orvin je daleko u Dregu. Svi mudri Blekhejlovcisu odsutni. To znači da će klanom vladati oni bez mudrosti. Najbolje je da što pre počnem. Podigla je lampu i izašla iz odaje. Dok se pela iz podzemlja kružne kuće, nije mogla da shvati zašto je zakletni kamen čini lakšom, umesto težom. Zar ne bi trebalo da oteža njeno breme? Zastala je na uskom, strmom stepeništu do poglavičine odaje. Počela je da shvata šta su joj bogovi dali u zamenu za život. Čistu savest. Svako delo, veliko ili malo, učinjeno u jarosti ili nepromišljeno, ili hladnokrvno i nemilosrdno, bilo je opravdano ako služi odbrani klana. Drevne reči zapovedale su joj da se ni pred čim ne zaustavlja da zaštiti Blekhejl. mKlanje Staniga Bida bilo je u skladu s tom obavezom. On je, baš kao i Jelma Skarp, bio pretnja Blekhejlu. Prisvajao je vlast dok je poglavica krvario na Banen polju. Teskoba u grudima, koja ju je dugo pritiskala - nije znala da li je to griza savesti, stid ili strah da ne bude uhvaćena - konačno se povukla. Zakleti ratnici nisu plakali zbog ubistava i briga koje im drugi zadaju. Spavalisu mirno i duboko. Potrčala je uz stepenice. Neobično je kako čovek može da nosi teret ne znajući za to sve dok iznenada ne shvati da je nestao. Merit Ganlou nadzirala je čišćenje i iznošenje đubreta zaostalog za Skarpovcima iz kružne kuće. Danas se usredsredila na kuhinju. Nadzirala je nekoliko naočitih devojaka koje su ribale mesarske
panjeve, mašice, kazane i posuđe. Rajna je mislila da je najveći deo toga traćenje vremena. Bolje bi im bilo da sade povrće u vrtu ili postavljaju zamke na Klinu. I Merit je to znala. Kad se Rajna zaputila ka njoj, skrstila je ruke na prsima, očekujućisvađu. „Predvorje je sledeće.“ Zagledala se u Meritino pametno lice sa zelenim očima i naboranom kožom. Shvatila je da se na neki način suštinskirazlikuje od nje. Meritine prekrštene ruke i prkosni stav ni na koji način je nisu doticale. Nekada bi joj odgovorila istom merom. Upustila bi se u bitku volje. Danas, u kuhinji, dok joj je zakletni kamen probijao rupu u utrobi, zadovoljila se kratkim: „Dobro.“ Merit je zatreptala. Očima i ušima opažala je promenu u sagovornici, ali nije shvatala njenu prirodu. Rajna je u očima starije žene videla zabrinutost. Pošto nije imala vremena za nju, naklonila se i otišla. Ostavila je Merit da se bavi svojim poslom. Bila je tako nestrpljiva da izađe da je upotrebila sporedna vrata kuhinje. Nije htela da se zadržava u kuhinjskom dvorištu punom piljevine i ptičjeg perja. Neki dečak skupljao je jaja iz kokošinjca. Naložila mu je da prestane s poslom i nađe Čelu Glojal. Kad je dečak otrčao, krenula je iz kuhinjskog dvorišta ka povrtnjaku. Nije bila u njemu od smrti Džani Gajlo. Sirota, zavedena devojka pala je pod uticaj Staniga Bida. Zbog toga je završila u bunaru. Bacila je pogled na bunar čim je otvorila drvenu kapiju. Dve kamene klupe okruživale su divno izrezbareni ružičasti kamen zdenca. Retko su korišćene, kako i priliči grobnicama. Ni Rajna nije htela da im se približava. Sa zadovoljstvom je osmotrila zasade povrća. Prišla im je da ih pogleda izbliza. Tragala je za prvim izdancima. „Dobro je što nisu iznikli. Mraz bi ih ubio.“ Podigla je glavu i ugledala Čelu Glojal. Nije čula kad joj je Krozerka prišla. Nije joj prijalo što je dozvolila da je iznenadi. Zbog toga je oštro nastupila. „Prekasno je za mrazeve “
Odmah je shvatila da pravi grešku kad o sadašnjost sudi na osnovu prošlosti. Čela je izgledala zdravo i čilo. Obrazi su joj se rumeneli, a divnu gustu kosu je raspustila. „Glin mi je doneo poruku od Grima“, rekla je. To je objašnjavalo njeno dobro raspoloženje i rumenilo. Možda je pokušavala da promeni i Rajnino raspoloženje. „On, Korbi, Stelan i Dru bezbedno su stigli u Banen. To ti je, verovatno, poznato.“ Bilo joj je poznato. Mejs je dobio pošiljku iz riznice Blekhejla. Jedna stvar mu se zasigurno nije dopala - verovatno je očekivao više zlata. Nije razmišljala o tome. „Da lise Grim sprema za dugu opsadu?“ Čela Glojal imala je oštar um. Znala je, tačno je znala, pravo značenje pitanja. „Rekla bih da je tako“, odgovorila je gledajući Rajnu pravo u oči. „Ne verujem da će se uskoro vratiti.“ Znači da je Čela mislila da će i Mejs dugo ostati na Banen polju. Bilo joj je drago da to čuje. I sumnjala je da Krozerka ima pristup njoj nedostupnim činjenicama. Glin joj je jutros, dok je razgovarala s njim u Velikom ognjištu, predao kožnu torbu. „Žao mi je, gospo, što vas opterećujem ovim zadatkom. Obično sam ih davao Anvini.“ U torbi su bile poruke srodnicima. Nikad nije razmišljala o tome ko deli poruke po kružnoj kući. Da jeste, rekla bi mu da ratnik treba sam da preda poruke, ili da za taj zadatak zaduži decu, ili nekog bliskog i besposlenog. I pogrešila bi. Anvina Ptica, vazdan spremna da pivom i vrućim hlebom dočeka ratnike, brinula se i da sve poruke u kružnoj kućistignu gde treba. Razmišljala je o tome. Da li je otvarala i čitala sve Dagrove i Mejsove poruke? Šora Gormalina, Dreja Sevransa? Koliko klanovskih tajni je otišlo s Anvinom Pticom u grob? Mogla je nešto da dozna i bez otvaranja poruka. Ispraznila je torbu. Našla je tri pisma za Čelu Glojal. Jedno je nosilo pečat Krozera. Debeli pergament i plavo mastilo na drugom svedočili su da dolazi iz nekog Planinskog grada. Čela Glojal imala je daleke rođake koji su se potrudili da pošalju poruku čak na Banen polje.
Zadužila je Džeba Onakrija da raspodeli pisma. Možda će ih sledećeg puta otvoriti. Ni pred čim se nećeš zaustaviti, obavezivala ju je zakletva. Kucnuo je čas da vidi da li je Čela saznala nešto od Grima, Krozera ili tih rođaka iz grada, što koriste plavo mastilo. „Glin misli da se Dun Dun neće vraćati u Dun, već da će napasti Ganmidič.“ „To je veoma verovatno. Robi Duu niže pobedu za pobedom. Dosad mu je dosta toga išlo naruku.“ „Kako to misliš?“ „Savladao je četrdesetak ljudi kad je na prepad preoteo Kuću Duna od Gospodara Pasa. Viti je bio mnogo teži zadatak. Priča se da je njihova kuća kao zapečaćena grobnica, a on je nekako uspeo da pronađe tajna vrata.“ Glin nije pomenuo ništa od toga. Rajna je kružila po vrtu. Nije bilo ni podne. Činilo joj se daje od jutros prošlo godinu dana. „Šta će se desiti kod Ganmidiča?“ Devojka je slegla ramenima. „Blad će ga sigurno izgubiti. Pengo je budala. Pravo je čudo što ga je i dosad zadržao. A šta će biti kad se Blekhejl sretne s Dunom... Ko to može znati? Jedno je, ipak, izvesno: Kad se sve ovo završi, dugo će vladati mir među klanovima.“ Rajna se stresla. Ukopala se u mestu. „Zbog gubitaka?“ „Zbog gubitaka“, potvrdila je Čela. Hejl-kamen goreo joj je u utrobi. Kameni bogovi,spasite nas! Iznenada je pitala Čelu: „Zašto si odapela strele na Jelmu Skarp?“ Imala je dovoljno takta da ne poriče svoja dela. Čela je bila strelac s krova, Rajna ni tren nije sumnjala u to. „Predviđela sam problem kad sam čula da dolazi poglavarka Skarpa.“ Kladim se da jesi. „Nastavi.“ „U Krozeru znamo da cenimo dobro postavljenog strelca. Mislila sam da neće bitišteta ako se popnem na krov istražarim.“ „Gađala si poglavarku?“
„Gađala sam da je promašim.“ „Oduzela si mi vlast iz ruku.“ „Ne! Podržala sam te.“ „Šta je istina? Došla si ovamo da bi me pogurala... Zašto?“ Krozerka je duboko udahnula. Vibrirala je na visokim tonovima, kao zvono. „Ne znaš koliko si velika. Ja to vidim. I drugi to vide. Ti si jedinstvena, Rajna Blekhejl. Stotine i stotine Klanovaca slediće te do smrti puna srca.“ Gledajući devojčino snažno i divno lice, briznula je u plač. Da li to može biti istina? Ne može. Ne može. Preživljavam. Trudim se da nekako preguram dan ne misleći na ono što se desilo u Staroj šumi. Nastojim da ne pokleknem kadgod se setim Dagrovog lica. Ovde nema veličine, samo borba. Svaka žena u ovom klanu obavila bi ovaj posao bolje od mene. Čela ju je posmatrala plamtećih očiju i podignute glave. „Šta misliš, zašto je bilo tako lako isterati Skarpovce nakon Jelminog povlačenja?“ Iznenadila ju je ovim pitanjem. „Blekhejlovci su jedva čekali da ih isteraju.“ Odmahnula je glavom. „Grešiš, Rajna. Posmatrali su te u velikom dvorištu. Gledali su kako se zalažeš za klan i kako isteruješ neprijateljskog poglavicu. To ih je pokrenulo. Bili su ponosni na Blekhejl i puni ljubavi prema poglavičinoj ženi. Tog dana bi i goloruki pojahalis tobom u bitku.“ Ne bi. „Eto koliko te Blekhejl voli.“ Glupe suze slivale su joj se niz obraze. To ne može biti istina. Ne može biti. „Činim ono što bi i svi ostali želeli da čine: tešim te, pomažem ti. Sledim te.“ Hladni vetar izdaje sušio je suze na Rajninim obrazima, ali nije odnosio Čeline reči. Činio ih je težim, dovoljno teškim da padnu na tle. Uočila je da devojka sad nosi srebrno-crne boje Blekhejla na pojasu i
grlu. Imala je više poverenja u nju. Čela je čekala. Bila je veoma mlada. Mislila je da je budućnost nešto što se može zgrabiti. Rajna je znala da se ništa ne može tek tako zgrabiti, a i ono što čovek ugrabi, očas posla se izmigolji iz ruku. Hejl-kamen je, kao da se slaže s njom, sevnuo u njenom stomaku. Smirila se. Razmišljala je o budućnosti. Znala je da se račva u mnogo pravaca. Odlučila je. „Nauči me da koristim luk.“
21. Podigao je mač i nastavio borbu Uneli su ga. Bol je bio kao divlja životinja. Kidao mu je meke delove Čerečio ga je. Nije mu bilo jasno kako ga uopšte podnosi. Bace ga na postelju. Treptao je i posmatrao tavanicu. Okretala se kao gigantski mlinski kamen. Isprva sporo, a zatim sve brže. Neobični prizor ga je omamljivao. Noćno nebo se savršeno okretalo oko Polarne zvezde. Suli su sigurno namerno to napravili kad su urezalisazvežđa u tavanicu odaje. Mislilisu na tren kad će svet tuge i gubitka biti ublažen zvezdanim nebom. Kao isvi čarobnjaci, nisu obraćali pažnju na čaroliju. Kretalisu se iznad njega, odvezivali kopče i bravice. Nisu žurili da mu skinu oklop i odeću. Usijani, beli bol prostrelio ga je kroz grudni koš kad su mu skinuli prsni oklop. Imao je udubljenje krupno kao pesnica. Rebra su i te kako osetila taj udarac. Izmenjali su nekoliko divnih sulskih reči. Zvučale su kao magične bajalice. Izgubio je mnogo vremena. Mesečeva zmija vrebala je u tami. Sklupčala je bledo masivno telo, napravivši čvrst zmijski prsten. U jednom trenutku njihovog poznanstva prestao je da bude teret. Hajde da lovimo, obratila mu se praiskonskim jezikom, tako da je morao da ga prevede u reči. Slike i ukusi sevali su mu preko očiju i jezika. Drhtaj umirućeg jelena. Kost se lomi nadvoje. Slatka struja koštane srži. Ne, rekao je. Poluzaboravljeno obećanje samom sebi primoralo ga je da se odupre. Otvorio je oči. Zvezde su prestale da se okreću. Bol se vratio. Noćni vazduh spuštao se kroz mesečeve rupe. Bio je hladan. Radili su na njegovom nagom telu. Šili su mu iskidanu kožu crnim koncem. Razmazivali su žuto-crveni melem po otvorenim ranama. Obavijali su
zavoje oko rebara i zgloba. Da li sam izgubio još jednu borbu? Po glavi su mu se motala sećanja na borbu u krugu. Stizala su bez reda, kao niz udaraca - probadanja i zamasi. Nije mogao da zna šta je bilo prvo, a šta poslednje. Čelični vrhovi vrebali su ga sa svih strana. Jedno sećanje polako se nametalo. „Adi.“ Negovatelji su zastali i zagledali ga u lice. Shvatio je da je to ime glasno izgovorio. Mišići u donjem delu leđa i butinama vrisnulisu kad je pokušao da sedne. Sul ga je gurnuo nazad. Jedan od njih stavio je ruku na povređeno mesto na grudnom košu. Prožeo ga je bol. Izgubio je još vremena. Glasovi su ga prizivali. Govorila je neka žena. Iz tona njenog glasa zaključio je da govori o njemu, iako nije razumeo šta. Slušao je zatvorenih očiju. Govorila je sulski pa nije razumeo sve reči. „Brži je.“ Muški glas joj je nešto odgovorio. „To nije važno. Dobro se oporavlja.“ „Sul Ji?“. „Ne još.“ Zadrhtao je. Glasovisu utihnuli. Osećao je kako ga njihovi vlasnici posmatraju. Nije obraćao pažnju na njih. Nešto što je žena rekla podstaklo ga je na razmišljanje. Brži je. Ruke su ga uhvatile za donju vilicu i otvorile je. Tečnost mu je ispunila usta. Uspaničeno je trgao glavu i iskašljao tečnost. Gušio se i pljuvao. Ruke su ga ponovo dograbile. Jedna je kliznula na potiljak, druga ga je uhvatila za donju vilicu. Sipalisu mu još tečnosti u usta. „Pij!“ I pio je, iako je znao da će izgubiti svest. Spojio je tri reči. Ponavljao ih je dok je tonuo u tamu. Adi. Brži je. Adi. Brži je. Adi. Brži je. Mesečeva zmija ga je čekala. Opustio se i ušao u njeno srce. Pozdravila ga je blagom pauzom između udisaja. Krenuli su. Odmotala je dugo zajedničko telo. Zaputili su se na sever, u lov. Polumesec je
visio nisko na zapadnom nebu. Ostalo im je malo vremena. Bogati mirisi ispunili su vazduh. Jedan ih je uzbunio više od ostalih - sveža krv. Sneg se topio pod njima dok su hitali ka mirisu. Prišli su bliže i osetili nešto neočekivano u vazduhu. Sveža krv je ukazivala na grabljivca koji se hrani plenom. Spremilisu se da oteraju suparnika... ali ovo. Ovo je bila teška uvreda. Mesec nije bio pun. Niko od njihove vrste večeras nije smeo da bude na njihovoj teritoriji. Palacnuli su jezikom. Tri puta. Probalisu u vazduhu doba, veličinu i polstvorenja. Bila je ženka, slabija od njih u svakom pogledu. Požurilisu nošeni gnevom. Ispunio ih je pravednički gnev. Osetili su trenutak u kom je suparnica postala svesna njihovog prisustva. Vazduh se ispunio snažnim vonjem zmijskog straha. Znali su da je bespomoćna. Davila se. Njen plen, novorođeni jelen, dopola je bio van njenog tela. Proždrala je glavu i vrat, ali su se noge i stomak još trzali u snegu. Grudi su bile u ustima zmije. Počela je da ga izbacuje napolje. Grčila je mišiće od stomaka ka glavi. Mlečnoplavim očima tražila je pretnju. Krljušti su odražavale okolinu, da bi je teže opazili. Međutim, ta strategija ništa nije vredela s jelenom u ustima. Napali su. Zagrizli su joj stomak i protresli po snegu zajedno s plenom. Majko kola. Suparnica je užasnuto preklinjala kroz veliki bol. Poštedi me. Ponovo su je cimnuli, ali nisu dublje zarivali zube. Ukus zmijske krvi nije im prijao. Molim te. Pritisak na stomak pomogao je u izbacivanju plena. Jelenska glava ispala je iz čeljusti. Bila je obmotana gustom sluzi. Uzmi ga, majko kola. Miris jelena ih je omamio. Zora se primicala. Zmija uljez dobila je lekciju o prvenstvu. Uvukli su čeljusti. Upozorili su je.Ne dolazi više na ovu teritoriju, izuzev sa sestrama, tokom punog meseca. Daaa, majko, odvratila je suparnica dok se udaljavala od plena. Vijugala je ka zaštitničkoj tamišume, krvava i obnevidela od bola. Zaboravilisu na nju i bacilise na hranu.
Raif se probudio. Kroz mesečeve rupe probijala se izmaglica pomešana s mekom jutarnjom svetlošću. Nešto je grebuckalo u uglu odaje. Pacov. Bilo mu je drago što je našao odgovarajuće ime. Okrenuo je glavu i pogledao ka izvoru buke. Prilika u sivoj odeći čučala je blizu hrastovih vrata i mazala prljavštinu po zidu. Posmatrao ga je. Mazao je kamen, prstom umočenim u čanče. Raif je izračunao razdaljinu između prilike i postelje. Odmah je napao. Nije uzeo u obzir bol, ali je uspeo da stigne do nepoznatog pre nego što je stigao da se odbrani. Raif je siktao na njega. Zgrabio ga je za gušu i odvojio od zida. Čanče se zakotrljalo po podu. „Koliko?“, povikao je pritiskajući čovekov vrat palčevima. „Koliko?“ Čuo je povlačenje reze sa spoljne strane vrata. Razlegao se uzvik, a za njim i koraci. Pojačao je pritisak na čovekovo grlo. Bio je star i gotovo ćelav. Imao je boginjavu kožu, karakterističnu za ljude iz Zemlje rovova. „Koliko oznaka si pokrio?“ Čovek se izbečio. Pljuvačka mu je potekla iz usta. Mišići u vratu su mu se napregli dok je pokušavao da odmahne glavom. Raif ga je gnevno zavitlao preko sobe. Stare kosti pukle su kao suve grane. Vazduh je zašištao iz probušenih pluća. Raif je ustao. Teško je disao. Vrata su se naglo otvorila. Tri oklopljena Sula pohrlila su unutra. Dvojica su ga motrila preko isukanih mačeva, dok je treći iznosio telo iz odaje. Toliko ih je mrzeo da je mogao sve da ih pobije uprkos mačevima. To bi i učinio da nije bilo trireči koje su mu se vrtele po glavi. Adi. Brži je. Pogibija mu ne bi teško pala, ali nije dolazila u obzir. Život njegovog prijatelja zavisi od njegove volje da nastavi. I da postane još brži. Pustio je da ga Suli uhvate i vrate na postelju. Legao je. Vratio se Sul koji je odvukao telo. Imao je strelicu u ruci, kakve ispaljuju iz duvaljki. Raif je znao šta sledi. Spremio se. Adi. Brži je, ponavljao je, odlučan da sačuva te reči kad opijat s
vrha strelice zaplovi venama. Sanjao je da se nalazi u kružnoj kući Blekhejla. Drej i Efi penjalisu se stepenicama ka njemu. Osmehivalisu se. Sestrica je govorila na svoj brzi, oduševljeni način. Pričala je Dreju neku složenu pripovest o psima, ostacima večere i Anvini Ptici. Drej se trudio da pohvata konce priče. Čekao ih je. Srce mu je bilo puno ljubavi i radosti. Drej je izgledao starije nego što ga se sećao: smeđe oči su mu potamnele, a na čelu su se pojavile bore. „Brate!“, povikao je nesposoban da čeka. „Ovde sam!“ Probudio se. Teško je disao zbog teskobe u grudima. Otvorio je oči i video kamenu tavanicu odaje sa izrezbarenim zvezdama. Očaj ga je gutao, a nije znao zašto. Ustao je. Olakšao se u praznu kofu. Kad je počeo da pije, ugledao je čanče na drugoj strani odaje. Spustio je kofu i podigao čanče. Mesingani sud bio je veličine pačijeg jajeta. Nešto tamno i masno sušilo se u njemu. Pomirisao je. Laneno ulje. Umočio je prst u sud i proučio uljastu tvar. Bila je iste boje kao zidovi odaje. Shvatio je. Bojom su pokrivali njegove zareze. Brisali su ih da ne bi znao koliko je dana proveo u zatočeništvu. Pokušao je da pronađe smisao u tim postupcima. Pogled mu se zaustavio na zidu, nedaleko od mesta gde je čanče palo. Odaja je tu bila ispod nivoa zemlje i voda je kapala kroz pukotine. Uočio je da se ispod jedne od njih stvorila barica. Ispraznio je sadržaj mesinganog čanka u kofu sa izmetom. Odvio je zavoj sa zgloba. Pogledao ga je i odlučio da će odgovarati, iako nije bio sasvim čist. Obrisao je ostatke boje iz čančeta i pažljivo postavio prazni sud ispod pukotine. Sedeo je i posmatrao. Procenio je da će se napuniti za nekoliko dana. U njemu će se skupiti tek jedan gutljaj vode. Ipak, i to je nešto. Početak. Žeđ ga je naterala da ustane i napije se vode iz kofe. Znao je da voda nije čista, ali zbog toga nije popio ništa manje. I te kako se dobro sećao kako je izgledalo kad se jednom onesvestio od žeđi. To je bilo gore iskustvo od bilo koje rane koju su mu naneli Suli. Kad se napio, reza je zaškripala. Vrata su se otvorila. Zatvorila su se čim su mu gurnuli
hranu u sobu. Ostavili su mu na kamenom podu veknu hleba i ispečenu snežnu kokošku. Meso je još bilo toplo i sočno. Seo je i natenane jeo. Oglodao bisve meso s kosti pre nego što pređe na drugu. Nije znao da li je gladan jer ga je sve bolelo. Ipak, namučenom telu treba goriva. Pojeo je sve i naslagao kosti u gomilu pored vrata. Kad su mu misli omekšale, ponovio je svoje tri rećiAdi. Brži je. Znao je šta znače, mora postati brži zarad Adija. Mora početi da pobeđuje. Zametnuo je borbu sa zamišljenim protivnikom. Uletao je u prazno, izvijao se da umakne nepostojećim udarcima i tragao za savršenim uglom napada. Zvezde na kupoli i zidovima bile su njegovi ciljevi. Odabrao bi jedan deo svoda i zvezde na njemu. Postepeno je saznao da telo već zna kako se to radi. Činilo je to i ranije. Vežbalo je i ranije. To mu je pomoglo da shvati da gubirazum. Ležao je bolan i umoran na postelji, pokušavajući da poveže misli. Adi, borbe. Voda s razmućenim opijatom. Razmišljanje je zahtevalo zapanjujući napor, kao da je za svaku misao zakačen teg od pet stotina kamenova. Zatvorio je oči i zaplovio. Nakratko je dodirnuo mesečevu zmiju. Spavala je i varila jelena. Dremežje delovao zarazno. Uplovio je u miran san bez snova. Znao je da ga pripremaju za borbu i pre nego što se sasvim probudio. Ruke su ga dodirivale odlučno i delotvorno. Vezivalisu meku postavu koja prethodi oklopu. Pokrili su modrice na rebrima i zglobu. Nauljili su kopče i spojeve. Gledao je kako se dva Sula miču iznad njega. Ležao je nepomično, kao leš. Otvorili su vrata kad je ustao. Zatvorena vrata bila su promena u rutini. Zar ih ranije nisu držali otvorenim dok su ga spremali? Da li je to značilo da sad više zaziru od njega? Tri Sula, dvojica s mačevima i jedan s kopljem, otpratili su ga uz stepenice u šumu. Bio je sumrak, uvek je bio sumrak. Duvao je hladan vetar. Sunce je silazilo ispod krošanja. Seni gigantskog drveća produžavale su se unedogled. Da-dam. Da-dam. Da-dam. Damaralisu sulski bubnjevi. Bolne, šuplje note behu pune tuge.
Pitao se kad će ostati bez dela uma koji oseća strah. Vazduh je treperio oko vrelih baklji. Preobražavale su Sule, koji su ga u tišini čekali oko kružnog borilišta, u avetis drugog sveta. Niko ko bi ih video na ovom svetlu ne bi mogao da ih smatra ljudima. Njihova koža, oči, oblik glave isama težina prostora kojisu zauzimali činilisu ih neopozivo drugačijim od ljudi. Shvatio je da ih ne bi razumeo, čak i da poseduje zdrav um. Nisu morali da ga uteruju u krug. Zelene baklje su ga okružile. Za nekoliko minuta navikao se na svetlost. Ugledao je priliku Jisele Bez Noža, odevenu u srebrno platno, kao kraljica. „Mor Drakkar“, imenovala gaje. Trag sveže krvi ispod levog oka podsećao je na ratne boje. Izrekla je neke reči na sulskom, a zatim: „Podigni mač!“ Video je mač na zemlji pred sobom. Ležao je na kružnom, plavom platnu da bi bio zaštićen od mraza. Sečivo nije blistalo plavo-belim sjajem meteorskog čelika. Bilo je ukrašeno apsolutno prekrasnom šarom zvanom čapljin hod po pesku. Prsti su mu se zgrčili kad ga je video. „Gde je Adi?“ Jisela Bez Noža je podigla obrvu. Iz nove rane pod okom kanula joj je savršena krvava suza. Čekala je da bi mu stavila do znanja da joj ne može zapovedati. Gotovo neprimetno je mahnula unakaženom levicom u rukavici. Raif je opazio pokret u gomili. Pratio ga je. Video je Sule, ali ne i Adija. To je izazvalo mučninu u stomaku. Dva Sula prišla su niskom obrušenom zidu oko kružnog borilišta. Raif je shvatio da nose nešto između sebe... nosila. Opazio je Adijevu peščanosivu kosu kad je naoružana prilika s velikim šlemom ušla u krug. Ustuknuo je, u očajničkom naporu da vidi pastirovo lice. Adise okrenuo ka njemu. O bogovi. Koža mu je bila siva i klizava od znoja. Izgledao je kao starac, bez suvišne masti na usnama i obrazima. Ćebe kojim je bio pokriven padalo mu je niz grudi. Nije imao desnu ruku.
Polako je podigao glavu i pogledao Raifa u oči. Sive oči bile su mutne od bola, ali je još znao za sebe. Raif je video da ga je poznao. Pastir je znao sva njegova imena i ono što je učinio da ih zasluži. Adi Gan znao je Raifa Sevransa. Uprkos tome, voleo ga je kao jednu od svojih ovaca. Gajio je samo jednu nadu: da je Adi znao da je ljubav uzajamna. Jisela Bez Noža osmehnula se kad se Raif savio u kolenima i podigao mač. Nije obraćao pažnju na nju. Naoružana prilika odlučno se kretala ka njemu. Trebalo mu je nekoliko sekundi da proceni težinu i ravnotežu oružja. Bio je iznenađujuće težak, kao da je u središtu imao sirovo gvožđe. Da li ga obučavaju? Da li mu daju sve teži mač pred svaku borbu? Nije sledio tu misao. Po prvi put za mnogo vremena osetio je gavranovu amajliju za vratom. Grudni oklop pritiskao je mali crni ptičji kljun na ključnu kost. Bilo mu je drago zbog toga. Pomagala mu je da ne zaboravi ko je išta je. Osmatrač Mrtvih pozdravio je protivnika nizom brzih udaraca. Iskre su sevale kad god bi čelik udario o čelik. Sul je, kao i prethodni borci, nosio dijamantsko ojačanje na prsnom oklopu. Odavalo je zaslepljujući spektar svetlosti. Znao je da mora da drži mač podalje od tog mesta ako ima imalo pameti u glavi, ali nije bio od tih. Bio je gnevan. Sulisu lagano ubijali njegovog prijatelja. Jasno je video veliko sulsko srce. Svaki zamah išao je pravo na njega. Mačije poslušno sledio ubilačku nit. Protivnik se branio iznenađujuće brzo i divljački. Raifu se činilo da svaki put nailazi na čvrsti zid. Upijao je udarac za udarcem. Dijamanti su mu nagrizli mač. Počeo je da uviđa obrazac, da shvata da protivnikove odbrambene stavove može da podeli na tri vrste. Shvatio je kojem će protivnik pribeći na osnovu ugla napada. Počeo je da isprobava ovo saznanje. Zamahivao je mačem, ali je skraćivao svaki udarac. Uočio je otvoreni prostor ispod protivnikovog dvoručnog prednjeg bloka. Nudio je priliku. Treba da izračuna pravu liniju i da udari ispod dijamantskog ojačanja, pod uglom koji će mu omogućiti da dohvatisrce. Hajde da jedemo.
Lažirao je napad. Njegov mač već se vratio nazad kad je Sulstao u odbrambenistav. Zario je nožne prste u kameni pod kružnog borilišta iskočio napred. Isturio je mač u otvoreni prostor, ka srcu koje je tuklo iza njega. Sul je raširio oči kad su vazduh i krv pokuljali kroz rupu u prsnom oklopu. Noge su mu popustile, a onda mu se pogled zauvek ugasio. Raif je mačem držao njegovo telo u uspravnom položaju. Odbacio je i mač i Sula od sebe. Gomila je zamrla oko okruglog borilišta, tiha i nepomična. Na mesečinise blistalo stotinak isukanih mačeva. Bubnjar je, negde iza njih, promenio ritam. Usporio je, tako da je svaki udarac odzvanjao za sebe. Raif je tragao za Adijem. Nije mogao da pronađe ni njega ni Sule koji su ga nosili. Jisela Bez Noža stupila je u prostor koji je posmatrao. „Mor Drakka! Podignisvoj mač!“ Zbog nečega je zadrhtao. Nije shvatao šta želi. Mač je bio u njegovom protivniku. Pobedio je. Okrenuo se kad je krajičkom oka spazio pokret. U krug su stupile dve prilike u crnim oklopima i velikim šlemovima. Jedna je bila naoružana meteorskim čelikom, druga je nosila dva metra dugo koplje i štit. „Podigni mač!“, tiho će Jisela Bez Noža. „Zar ćeš izneveriti prijatelja?“ Mržnja prema Sulima zauvek se naselila u dušu Osmatrača Mrtvih. Podigao je mač i nastavio borbu.
22. Jutarnja Zvezda Pričalo se da ulazak u Jutarnju Zvezdu donosi sreću, ali samo tokom izlaska sunca, na dan bez oblaka, kasno zimi ili u rano proleće, kad se sunce baš pojavi na istoku, pre nego što njegovi zraci zatamne Jutarnju zvezdu na zapadu. Angus Lok ušao je u grad baš u tom trenutku, ali odavno više nije verovao u sreću. Grad na Crvenom jezeru bio je ružičast i zlatan na ranom jutarnjem svetlu. Angus je ušao na Zapadnu kapiju. Propušten je bez ispitivanja zato što je putovao bez konja, ranca i vidljivog naoružanja. Pažnju Jutarnje straže privukla je družina Polublađana na konjima. U prošlom životu bi zastao da bi pomogao žestokim i neodmerenim Klanovcima. U ovom životu je samo tiho šmugnuo u grad. Zvezda, kako su žitelji skraćeno zvali grad, bila je podeljena rekom Pomračenje, koja je tekla severno od jezera. Zapadna kapija vodi u Zapadno lice grada, a u Istočno lice moglo se preći kratkom vožnjom čamcem ili preko nekog od pola tuceta mostova. Za oba načina prelaza morao je da plati bakrenjak gospodaru Uzlaznom. Angus Lok se dobro osećao u siromašnijem delu grada, naseljenom uglavnom ribarima, nadničarima, prosjacima, plaćenicima, vojnicima, prostitutkama i sitnim trgovcima. Poznavao je to mesto, ulice i kakve opasnosti vrebaju. Znao je gde da nađe najbolje pivo i koja mesta valja izbegavati, izuzev ako se neko baš nameračio da traži kavgu. Oblast severno od kapije zvala se Krater. Skupina drvenih koliba, šatora, straćara i zaklona nalazila se u udubljenju u obliku činije, na uzvisini pored Pomračenja. Proleće je bilo sezona velikih poplava, tokom kojih bi neke ulice završile pod vodom. Žurio se. Na nekim mestima prebacili su daske da premoste glib. Na drugima je smeđecrveno blato teklo kao lava. Ipak površina kaljuga lagano se sušila. Novac mu je bio najpreči zadatak. Od Il Glejva trošio je novac
koji je dobio za mač. Stigao je do poslednjih bakrenjaka. Novac mu nikada nije bio problem. Fag je bio sve samo ne siromašan. Svi gradovi na severu, sve veće naseobine, neka sela, pa čak i veće drumske krčme, imali su blagajnika koji je čuvao Fagovo zlato. Bratstvo je skrivalo imetak na mnogim mestima. Kesa s dovoljno novca za godinu dana života bez pitanja bi se našla u rukama čoveka koji zna da kaže prve reči na pravom mestu. Fag je gomilao sulsko zlato, napušteno zlato, napuštenu imovinu, bogatstva Hrama Kosti, blaga iz propalih kraljevina, dragulje dobijene za usluge i naplaćene dugove. Sedelisu na ogromnom imetku kao stari, sumnjičavi bogataš, koji ga krije na različitim mestima da niko nakon njegove smrti ne bi dobio sve što ima. Jutarnja Zvezda bila je glavno uporište Faga na severu. U gradu je bilo soba u kojima biste se mogli zakleti da ste u čarobnoj palati načinjenoj od zlata. Angus je bio u nekoliko takvih podzemnih trezora. Zlato je bilo preteško da bi ga držale daske na gredama. Ipak, sada neće tamo ići. Fagov novac imao je cenu. Otkriće se ako ga zatraži. Neko će negde zabosti čiodu na mapu i pribeležiti: Angus Lok. Ionako je znao da su mu izgledi da izmakne budnom oku Faga, uprkos silnom oprezu, vrlo slabi. Ovo je Fagov grad. Ako ga Jutarnja straža i nije zapazila, dovoljna je i kratka šetnja pogrešnom ulicom. Znao je da bi trebalo da izbegava određena mesta: Tržnicu oružja u Zapadnom licu, Pisarsku četvrt, Rečne vrtove i Sudnice u Istočnom licu, ali nije mogao da predvidi slučajan susret na ulici s nekim ko ga zna ili radi za Fag, a ko je samo krenuo da kupi svežu ribu ili voće za porodicu. Prihvatao je taj rizik. U svakoj tajnoj misiji postoji trenutak za izlazak iz senke. Najkraći put do Zelenaške četvrti vodio je preko Tržnice svile. Zašao je među šarene šatore i tezge najveće pijace odeće na Severu. Nije očekivao probleme. Bilo je rano i prodavci su tek iznosili robu. Trgovci i krojači ukrašavali su tezge crveno-zlatnim trakama, tubama tirkizne tkanine, vezenim pojasevima i korsetima, rožnatim i papirnim lepezama, lažnim draguljima, svilenim torbicama, čipkanim okovratnicima islamnatim šeširima. Koža na Angusovom licu zategla se
dok je šetao među tezgama. Rupa mu je zinula u grudima. Ponestalo mu je daha. Stao je. Uhvatio se za šatorsku motku. „Šta je bilo, lepotane? Preterao sisinoć, a?“ Podigao je glavu i pogledao ženu koja mu se obratila. Namrštila se i nimalo neljubazno dodala: „Trebalo bi da pojedeš nešto i popiješ malo čaja.“ Odvojio se od motke i otišao bez reci. Najbrži put iz Tržnice svile vodio je preko stepenica na jugu. Uputio se tamo. Kad su se tezge proredile, dah mu se usporio. Po izlasku s pijace, disanje se vratilo u normalu. Ilise bar umirilo. Nije očekivao duhove. Čovek s kćerima, koji često putuje, nije napuštao kuću bez gomile narudžbina: Tata, hoću trake! Tata, možeš li da mi doneseš haljinu? Oče, baš bih volela tašnicu, ako možeš da mi kupiš. I da bude crvena. Pohodio je bezbroj pijaca u bezbroj gradova i naseobina i uvek - baš uvek - odvojio bi malo vremena za kupovinu darova za svoje drage devojčice. To ga je činilo, pomalo glupavo, mrzovoljno srećnim. Prodavci bi ga uvek pitali za godište njegovih ćerkica, veličinu, da li imaju neki poseban ukus. Preplaćivao je robu koja mu je delovala jeftino i razmenjivao neodređene i snebivljive poglede s drugim muškarcima. A najviše mu je prijalo iščekivanje njihovih oduševljenih reakcija. Često bi im kupio još ponešto što nisu tražile, poneko sitno iznenađenje, samo da bi mogao da gleda provale radosti posle otvaranja očekivanih paketa. Radost je donosila smeh, poljupce i zagrljaje. Potisnuo je plimu sećanja na devojčice. Nije mogao da živi i razmišlja o njima. Jednostavno nije mogao. Pošao je Rečnim putem do Zelenaške četvrti. Hitao je obalama Pomračenja. Ribari su bacali mreže, a blatari kopali po ivicama tragajući za školjkama. Pomračenje je van grada napajalo široku deltu. Deo njene vode odlazio je na sever, do jugoistočnih klanova, deo na istok, u Potopljeno jezero i Trans Vor. Jedan rukavac, kaže legenda, teče na severoistok, do Noćne reke i Srca Sula. Angus je u hodu
razmišljao o ovoj legendi da bi potisnuo neprijatnije teme. Zelenaška četvrt bila je tiša i urednija od Kratera. U njoj su svakodnevno velike sume tekle iz ruke u ruku. Trans Vor, najbližisused Jutarnje Zvezde, bio je bogat, ali i veoma nestabilan grad, u kojem je uglavnom vladalo bezakonje. Vlasnici rudnika i zemljišnih poseda nisu bili spremni da povere svoj imetak zloglasno nepouzdanom gospodaru Vora, a Zvezda je na tome ubirala čar. Ovdašnje banke i zelenaši bilisu među najbogatijima na severu. Angus se vešto kretao kaldrmisanim ulicama. Ovdašnji običaju išli su mu naruku. Poslovni ljudi koračali su oborene glave i nikog nisu gledali u oči, niti su pozdravljali poznanike. Osvrnuo se preko ramena, ušao u zgradu i pronašao mala plava vrata s trisuze nacrtane kredom. Divna žena s kožom boje ebanovine sedela je za stolom i pomerala kuglice na abakusu. Dva ogledala, postavljena u uglovima jedinog prozora, pružala su joj dobar pogled na ulicu. Tanko uže na nizu omči povezivalo je levi zglob s kvakom na vratima. Samo budale i neiskusni verovalisu da se u banku Jutarnje Zvezde može ući tek tako. Spustila je kvaku i zatvorila vrata prema spoljnom svetu. Podignutih obrva, čekala je da mušterija progovori. Poznavao je bankarku. Znao je i da ona poznaje njega, ali morao je da se pridržava poslovnih običaja. Predstavio se i predočio razlog posete. Osmehnula se pokazavši pravilne zube. „Sećam te se, Anguse. Naravno! Sedi! Sedi! Hoćeš li čašu vina? Nećeš. Naravno da nećeš. Vidim.“ Govorila je tihim, milozvučnim glasom, ali mislila je isključivo o poslu. „Sigurna sam da shvataš da mogu da ti isplatim samo deo tvojih sredstava. Sam si tražio da ih podelimo između Zvezde iIl Glejva.“ Klimnuo je iako je platio dodatnu sumu da bi, ako zatreba, mogao da povuče čitav iznos u bilo kojem od dva navedena grada. Međutim, ovo nije bilo ni vreme ni mesto za svađu ili pretnje. Ako joj slomi vrat, nikada ne bi uspeo do prodre do trezora iza njenog stola, što znači da ne bi dobio ni bakrenjak od svoje ušteđevine. Sistem bezbednosti banke bio je slojevit, kao glavica crnog luka. Još neko je iz trezora
motrio na ženu, kao što je ona motrila na ulicu. „Trećina, da li je to u redu?“ Rekao je da jeste. Za dvadeset pet godina u Fagu, uspeo je da izdvoji pristojnu sumu za porodicu, dovoljnu za skromne miraze devojkama i bezbednu starost za Daru i njega. Sad je mogao da zamisli samo jednu mogućnost u kojoj će ostariti. Kucnula je po unutrašnjim vratima noktima dugim kao igle. Ušla je u trezor. Vrata su se zatvorila za njom. Vratila se za manje od minuta, sela i gurnula omanju platnenu vreću preko stola. „Moraš da potpišeš.“ Pokazala mu je računovodstvenu knjigu i pisaljku pored abakusa. „Već sam potpisao.“ Uzeo je novac - srebrnjake, ako je suditi po težini kese. Proverila je njegov potpis. Znao je da se pita šta su mu drugi datumi i potpisi u knjizi odali. Pustio je da se neko vreme brine, a onda je pitao. „Znaš li možda gde živi Magdalena Čučanj?“ Naravno da je odmahnula glavom. U njenom poslu se podrazumeva da o ljudima kojima čuva novac ne zna ništa, a ako im ne čuva novac, onda zaista o njima ne zna ništa; dakle, ne zna ništa. „Megi More? Dilajna Pognuta?“ Ustala je što je bio znak da je sastanak gotov. Ponovo ju je primorao da čeka. Polagano se pipao kao da traži sigurno mesto za kesu. S nestrpljenjem je čekala da ode. Trgao se nadomak vrata. „Prokleta ruka! Zašilisu je, ali nikako da zaraste.“ Ođmerila ga je savršeno bezizražajnim pogledom. Samo su je vrata zanimala. Nije ni mrdnuo. Protrljao je lakat i rekao: „Mislim da će jedan od šavova popustiti. Sranje! Znaš li možda nekog dobrog vidara?“ Gađenje se pojavilo na bankarkinom divnom licu. Nevoljno mu je izrecitovala jedno ime i adresu, samo da bi ga se što pre rešila. Vrata su se konačno zatvorila za njim. Vidar je stanovao dalje na severu pa je krenuo polako. Od uličnog prodavca kupio je parče
pastrmke u tvrdom hlebu i jeo u hodu. Jutarnja Zvezda se budila. Na ulice je priticala gužva. Nered od kola s upregnutim mazgama, psima i konjima zahtevao je da pazi gde gazi. Sklanjao se ispred kola, ali ne i ispred ljudi. Nije znao gde je vidareva kuća, ali bankarka je pomenula Začinsku kapiju. Sledio je čulo mirisa. Skrenuo je iz uske uličice u široku glavnu ulicu, odakle se videla Spaljena tvrđava. Gospodarila je severnim delom grada, pružajući se preko Pomračenja. Reka je nestajala pod njom i oko dvesta metara plovila ispod zemlje. Neki kažu da je zbog toga i dobila ime. Tvrđava ju je doslovce skrivala od pogleda, ali Angus je znao da su Suli nekad vladali celom rečnom dolinom. Nazvali su je Lun xi’Cado - Skrivena Mesecom, mnogo pre no što je tvrđava izgrađena. Sama tvrđava nije bila lepa na oko. Negde je bila toliko spaljena da se kamen stvrdnuo u staklo. Ostatak je bio prljavocrne boje. Na pojedinim mestima, blizu temelja, prvobitni kamen ostao je netaknut. Istorija poznaje dve verzije zašto je spaljena. Po jednoj je Magran Stang, petnaesti gospodar Uzlazni, potpalio tvrđavu da bi otvrdnuo meki peščar pred nadolazećim vojskama Trans Vora. Po drugoj je potpalio vatru samo da bi gledao kako utvrđenje gori. Angusu se druga činila verovatnijom. Uzlazni, gospodari Jutarnje Zvezde, uglavnom nisu imalisve koze na broju. Angus se nije zanimao za trenutnog gospodara Uzlaznog, niti za politiku Spaljene tvrđave i Rečnih vrtova. To su bili ostaci prošlog života. Velika zaverenička mašinerija Faga nastaviće da se okreće i bez njega. Stigao je do Začinske pijace. Skrenuo je na zapad, dalje od reke. Mirisi bibera, vanile i limuna ispunili su vazduh. Dan je najedanput zamirisao na Zimski festival. Za srebrnjak je od ulične prodavačice s kolicima kupio svežeg đumbira i šolju soka od dunje. Ispio je napitak i vratio čašu. Žvakao je đumbir u hodu. Hteo je da obraduje vidara svežim dahom. Devojka s kolicima dala mu je sjajne smernice do vidareve kuće. Do podneva je stigao na odredište. Ulica je bila puna tabli s testerama
koje seku kosti i pijavicama priljubljenim uz ušne školjke. Obišao je čitavu četvrt. Prolaznici su izgledali bolesno, a neobično mnogo ih je šepalo. Bankarka ga je poslala kod vidara koji ne samo da je bio na sredini ulice već i osrednje veštine. Kuća mu je bila skromnija od nekih, ali malo bolja od ostalih. Njegova tabla nije izgledala ni naročito novo, ali nistaro. Čekao je u dovratku preko puta ulice. Osmatrao je da li će neko ući ili izaći. Posle čitavog sata bez ikakvih posetilaca, prešao je ulicu i pokucao na vrata. Prozorče na gornjem delu vrata se otvorilo, otkrivajući par mladalačkih, ali zakrvavljenih očiju. „Treba mi vidar.“ „Nije ovde. Moraćete da dođete kasnije.“ Angus se nije dao. „Ti si sigurno njegov učenik. Možda možeš da mi pomogneš.“ Mladi vlasnik očiju odmahnuo je glavom. „Ne mogu.“ Protresao je novom kesom. „Potrajaće minut. Dobro plaćam. Niko neće znati da sam svraćao.“ Mladić je razmišljao. Angus reče: „Ako se vidar vrati pre no što završimo posao, reći ću mu da smo stari prijatelji. Slobodno zadrži novac." Niko, ni dete ni žena ni odrastao čovek, ne bi smeo da se domunđava sa strancem, ali su svi, na Angusovo večito zaprepašćenje, stalno to radili. Uklonio je rezu. Vrata su se otvorila otkrivajući niskog, zdepastog i bradatog mladića. „Samo brzo.“ Angus ga je poslušao. Mladić je delovao snažno. Imao je lepo i pravilno opasano oružje. Stajao je u četvrtastom hodniku iz kojeg su dvoja vrata vodila u unutrašnjost kuće. Lutao je nemirnim pogledom između njih. „Šta kažeš da odemo u kuhinju?“, predložio je Angus. „Na taj način nećemo povrediti prostor njegove visosti. Požuri. Ovo opasno boli.“ Mladić se složio. Okrenuo se i otvorio vrata iza sebe. Angus ga je
sledio. Vidarov učenik još nije tražio novac. Nema šta, za vrlo kratko vreme napravio je gomilu sudbonosnih grešaka. Angus se našao u uskoj kuhinji s vratima i dva prozora koja su gledala na majušno, zidom opasano dvorište. Na zidovima je bilo mnogo polica, a u uglu stepenište. Ako je suditi po mirisu, vodilo je u podrum. Daska za sečenje sa svežim zelenišem i vlažnim nožem sveđočila je čime se momak bavio pre nego što je odgovorio na kucanje. Mladić je pročistio grlo. Progovorio je tišim i zvaničnijim glasom. Verovatno se trudio da zvuči kao gazda. „Šta vas muči?“ Angus je prišao dasci za sečenje. Podvio je levi rukav kaputa i košulje. Otkrio je čitavu podlakticu ispustio šaku na sto. Momak je zinuo. „Peče me“, rekao je Angus. Gledao je sagovornika pravo u oči. „Treba mi nešto za to.“ Mladić je odsutno klimnuo. Posmatrao je tridesetak centimetara dugi ožiljak koji je sezao od zgloba do lakta. Meso je načinilo dva plitka grebena oko rane. Ožiljak je bio tvrd, izdignut i gladak. „Izgleda staro.“ Oprezno je dodirnuo bolesnikovu ruku kažiprstom, ali ne i ožiljak. „Očistiću je.“ Angus je spustio rukav. „Možeš li mi dati nešto za bol.“ Momak je promenio izraz lica kad je shvatio prirodu zahteva. Angusu se učinilo da je uočio senku razočaranja u njegovim očima. Pokrenuo se tako da srebrnjaci zazveče u kesi. „Tražiš makovu krv?“ Angus je polako klimnuo. „To, ilišta god drugo da imaš.“ „Dva srebrnjaka.“ Konačno je uključio mozak. Angus je položio platnenu kesu na sto i odrešio je. Desetak srebrnih novčića prosulo se po dasci za sečenje. Pažljivo je gurnuo tri novčića ka dečaku. To je verovatno bilo više nego što zaradi za šest meseci. „Doneću ti mak.“ Dohvatio je niske pokretne stepenice iz ćoška. Stavio ih je ispod police na istočnom zidu kuhinje.
„Kako se zoveš?“ pitao je Angus mladića kojise peo uz stepenice. Pregledao je brojne teglice i bočice. „Džedaja.“ Bio je previše zaposlen da bi uzvratio pitanjem, a Angus Lok nikad ništa nije dobrovoljno odavao. „Da li je tvoj gazda negovao nekog s teško povređenim šakama? Neku ženu?“ Džedaja je odmahnuo glavom. „Nije.“ Skinuo je teglu. Otvorio je poklopac i pomirisao. Sišao je niz stepenice, zadovoljan ulovom. „Imaš li nešto i za bolni trbuh?“ Momak se ponovo popeo na stepenice. Angus je voleo da im zaokupi pažnju. Dok je mladić razmišljao o odgovarajućoj lekariji, nastavio je: „Verovatno poznaješ većinu vidara u ulici?“ Klimnuo je i mašio se za teglu. „Kladim se da se družiš s drugim učenicima?“ Pronašao je traženi lek i skočio sa stepenica. „Viđam se s njima, naravno. Zašto pitaš?“ Angusov pogled odlutao je do stola. Nije zatvorio kesu. Novčići su se sjajili u polumračnoj kuhinji. „Dobićeš sve srebrnjake ako pronađeš ženu sa opečenim rukama. Obilazi je neki doktor u ovom gradu. Neophodno joj je ušivanje, redovna nega opečene kože i melemi. Šake su joj u teškom stanju. Razgovaraj s drugim učenicima i doznaj ko se brine o njoj.“ Mladić je spustio dve tegle na sto, jednu od stakla, a drugu od smeđe gline. Imao je osamnaest ili devetnaest godina. Angus Lok procenio je da ga gazda tera da radi od jutra do sutra. Zakrvavljene, očisvedočile su o nedostatku sna. „Zašto želiš da je nađeš?“ Znao je da ga ima u džepu. „Ona mi je sestra. Vodila je ne baš čedan život...“ Nije dovršio rečenicu. Dao mu je slobodu da sam popuni kraj po izboru: kurvanje, krađa, kojekakve gluposti, šta god mu se svidi. „Otišla je predaleko s paljevinama. Otac i ja pokušavamo da je pronađemo i vratimo kući.“ Mladićev pogled pomerio se s novčića ka staklenoj teglici makove krvi. Angus je mogao da čuje njegove misli. Ovaj čova i njegova
porodica su duboko poremećeni. „Kako se zove?“ Odmahnuo je glavom. „Magdalena Čučanj, mada se služi i mnogim drugim imenima.“ Momak nije hteo da prizna da ga nije razumeo. Kratko i ukočeno je klimnuo. „Megi More, Dilajna Pognuta. Obično bira imena koja imaju neke veze s njenim.“ „Kao Magda Na Kolenima?“ Angus se osmehnuo. „Baš tako.“ Mladić je imao dirljiv devojački osmeh. Sledio mu se na usnama kad je čuo buku s ulaznih vrata. Angus je pokupio kesu i novčiće. Gurnuo ih je ispod kaputa i krenuo ka zadnjim vratima. „Za tri dana ću u podne prošetati ulicom. Izađi ako budeš imao odgovor na moje pitanje.“ Ulazna vrata su se otvorila. Neko odmah povika: „Momče!“ Vidarski šegrt pritrča stolu, gurnu tri novčića u džep i prisloni dve teglice na Angusove grudi. Angus ih je prihvatio iako je sasvim zaboravio na njih. Otvorio je zadnja vrata. „Kako izgleda?“, šapnuo je mladić. Angus je kliznuo napolje. „Kao ja, naravno.“ Učenik je delovao iznenađeno. Možda i nije bio tolika budala. „Za tri dana“, podsetio ga je Angus na rastanku. Oblaci su stizali sa severa. Angus se prebacio preko zadnjeg zida, u uličicu iza kuće. Tegla s lekom protiv stomačnih bolova slomila se pri skoku. Istresao je prašak u hodu. Na svu sreću, bio je boje prašine. Spustio je praznu teglu na tle, pored zida. Gurnuo je teglicu makove krvi ispod kaputa. Stigao je do kraja sokaka i skrenuo na jug. Morao je da nađe mesto gde će prenoćiti. Najbolje je da nađe neku krčmu u lavirintu Kratera. Šunjao se Jutarnjom Zvezdom po hladnom i sivom danu. Ni na trenutak nije pomislio na opasnost koja budalastom mladiću preti od Magdalene Čučanj ili Faga.
23. Staro srce Veliki Boro - mrtav. Midž Pul - mrtav. Vulam Radž - mrtav. Kao i Kvingo Fa, Šunkičin rođak. Poginulo je ukupno trinaest Blađana i još nekoliko ranjenih, koji kao i da su već mrtvi. Leševi su se neprestano gomilali oko njega. Vajlo se pitao zašto se to dešava baš njemu. Ovog puta nije mogao da razmišlja kao poglavica Blada. Nije mogao da kaže: Srediću kopilane koji su ovo učinili. Borili su se s utvarama. Nisu mogli da ubiju ono što je već mrtvo. Smrt na tom polju nije donosila slavu, niti je uništenje protivnika donosilo zadovoljstvo. Osećali su samo užas, samo strah. Niko od preživelih nije mislio da su pobedili u okršaju. Koliko je bilo napadača u Mrtvoj šumi? Četiri? Možda pet? Nasrnuli su načetrdeset ratnika! Gospodar Pasa nije mogao da shvati tako nešto. Kad brojem nadmašuju protivnika makar i za jednog, Blađanisu nepobedivi! Pošao je u obilazak logora. Svanuo je jedan od turobnih prolećnih dana kad hladni vetar šiba po stopalima, a kiša postaje susnežica, mučiteljica duha. Bili su severozapadno od Kuće Blada. Utaborili su se na ivici Kverovog vidokruga, na padini brda okrenutog zapadu. Odvin Dva Medveda i Šunkica Fa otišli su pre četiri sata, u ranu zoru, na pregovore s Kverom. Čekao je njihov povratak. Nije gajio velike nade. Nan je sedela pored logorske vatre i radila nešto s kosom. Ustala je čim je videla njegovo lice. Mahnuo joj je da sedne. Danas neće moći da ga uteši. Iz dosade je zviždukom dozvao pse. Pošao je s tri životinje uzbrdo, da bi osmotrio kuću koju je nekad zvao domom. Bije je glas da je najružnija kružna kuća u klanovima. Možda su oni koji to tvrde u pravu. Zauzeo je popriličan broj. Dunska je bila hladna i plava, kao ledena palata, napravljena da zadivi. Ganmidič je ličio na zamak iz bajke, s vitkim kulama, zelenim zidovima i plažom na
Vuku. Kuća Blada bila je samo zadimljeni brežuljak. Oki ju je zvao Kuća govana, ali bi svejedno gadno izmlatio svakog ko bi se složio s njim. Vajlo je oduvek mislio da su okolne šume prelepe. I sad su izgledale divno. Pričalo se da se poglavice Blada najlakše mogu pridobiti ako im se daruje seme retkog crvenog drveta. Ta priča mu se sviđala, iako je, lično, sumnjao u njenu istinitost. U šumama je bilo lepog drveća. Nekim stablima, s lišćem nalik crvenoj čipki i korom poput zarđalog metala nije bilo parnjaka na celom Severu. Gulitu ili njegovom ocu Čodu mogli ste dati i vreću semena najređeg drveta na svetu i za taj trud, kao jedinu nagradu, dobitisamo ručerdu preko zuba. Naglo se okrenuo. Primetio je Odvina i Šunkicu. Jahalisu nazad iz kuće, sami. To nije bio dobar znak. „Recite Kveru da sam došao u miru. On je poglavica i neću posezati za njegovim položajem. Neka mi dozvoli ulaz da bismo zajedno štitili kuću od neprijatelja.“ Tako je glasila poruka za Kvera Blada, Vajlovog najstarijeg sina, koju je poverio Odvinu i Šunkici. Odvin je smesta zapamtio, ali Šunkica je morao da je ponovi nekoliko puta. Druga, ne manje važna molba, ticala se povređenih ratnika. Dozvoli im ulazak ili pošalji Vendolina Slanog. Vendolin je postao glavni vidar Blada posle smrti svoga oca Kavda. Zalud se trudio da ne brine. Godine su ga pritiskale, i to ne u kostima, oslabelim očima ili olabavljenim zubima, već u srcu. Greške koje je napravio prebivale su tamo i pritiskale zidove. U srcu više neće biti mesta za krv ako ih načini još nekoliko. Još jednom je obišao logor da bi ubio vreme dok Odvin i Šunkica ne stignu. Još su ložili neobično sulsko gorivo na logorskim vatrama. Nije proizvodilo dim, a gorelo je dugim plamenovima boje ametista. Blađani su ložili vatre i običnim drvetom, tako da bezdimnost ne dođe do izražaja, ali su se sulski vitki ljubičasti plameni mačevi ponosno izdizali ponad nestalne crvene vatre. Sulisu otišli tokom noći. Logor se probudio bez njih. Niko, pa čak
ni psi, nisu čuli kako odlaze. Ostavili su darove: gorivo, sveže meso i lisicu sa strelom u srcu. Vajlo nije znao šta da misli o njihovom povlačenju. Hodao je po tlu koje su njihovi šatori i konji zauzimali do pre jednog sata. Zurio je u izgaženu travu i zemlju i čekao da oseti - šta? Olakšanje? Nije ga bilo. Sulisu ostalis njima dva dana i noći. Podiglisu šatore preko puta blađanskih. Delila ih je samo vatra. Uzimali su vodu s potoka, lovili, kasapili lovinu, brinuli se o konjima i radili sve one male i velike stvari neophodne za preživljavanje u divljini. Nisu mu postali nimalo bliži ni kada ih je video kako obavljaju jednostavne poslove. Bili su Suli. A onisu sazdani od drugačijeg materijala. Pa zašto nije osetio olakšanje kad su otišli? Blad je imao najviše razloga da zazire od njih. Delili su najdužu i najtvrđu granicu. Vajlo je, kao novoustoličeni poglavica odmah dobio lekciju o sulskoj moći kad je s manjim odredom povredio sulsku granicu kod Kedrove Žile. Ni danas mu brzina sulskog odgovora nije bila jasna. Kedrova Žila bila je u nedođiji, gradić usred suve oblasti, nastanjen Rovljanima. Kasnije je zaključio da su verovatno sve vreme posmatrali novog poglavicu Blada i čekali priliku da mu očitaju lekciju o granicama. Ipak, nikad neće saznati istinu. Sulisu možda imali takve odrede na svakoj ligi granice. Tako vam je sa Sulima. Niko nije imao nikakvo pouzdano znanje o njima. Njihov broj, pokreti i taktika bilisu zagonetka. Sulska teritorija bila je za izviđače isto što i Velika ledina. Ušli bi u nju i nikad se ne bi vratili. Odsustvo bilo kakvih obaveštenja rađalo je strah. Svaki Klanovac na istoku znao je mnoge legende o Sulima, ali niko nije znao ništa što bise moglo potvrditi kao tačno, čak ni proste činjenice. Bilo mu je čudno što sedi s njima oko logorske vatre. Izgleda da ništa ne može da zbliži ljude kao bitka s Nestvorenima. Suli i Klanovci u sukobu živih protiv mrtvih. Tiha i smerna bliskost ostvarena oko logorske vatre iskovana je i krvavo izvojevana u borbi. Zavitlao je štap psima, koji su pohitali nizbrdo među tise i jove. Nije želeo da misli šta bi se dogodilo u Mrtvoj šumi da Suli nisu naišli. Blad je gubio. On, Gospodar Pasa, gubio je. Nestvorenisu bili prokleto
brzi. Na njihovoj strani bilo je i iznenađenje i nadmoćno oružje, bolje prilagođeno borbi prsa u prsa u gustom grmlju. I to nije sve - mnogo su bolje videli u mraku. Sve te prednosti važile su samo za Klanovce, pomisli Gospodar Pasa, ali ne i za Sule. Onisu bilispremni. Sulske strele preciznih putanja dela su savršene lepote. Umro bi srećan kad bi mu jedna od tih strela pronašla srce. Svaka je bila ravna božjem delu. Velika crno-narandžasta kuja vratila se sa štapom. Spustio se na kolena pred njim. Očekivala je otimanje za štap. Ugojila se. Pitao se da li je skotna. Pustio je štap i škljocnuo zubima, nakon čega mu se bacila u krilo. Žustro je mahala repom, koji kao da je privlačio susnežicu. Suli su ih, bez ikakve sumnje, spasli sigurne smrti. Blađani nisu bili ni spremni ni opremljeni za borbu prsa u prsa u mraku. Suli su bili. Morao je da prizna da nakon bitke to nisu pomenuli. Postupili su trezveno. To je bila reč koja bi najbolje opisala prvi susret. Posle kratkog zvaničnog upoznavanja, posvetili su se negovanju ranjenih i zbrinjavanju umirućih i mrtvih. Suli su se i tu pokazali neprocenjivo korisnim. Brzo su napravili nosila i udlage, vešto su povezali udove ranjenika da bi zaustavili krvarenje. Zapalili su vatre i baklje. Zatim su se povukli da bi se Blađani pobrinuli za mrtve. Vajlo je prepoznavao vekovno iskustvo u njihovim postupcima. Nan i deca oprali su tela. Zora je svanula kad je Vajlo zatvorio krug prahom od svetog kamena oko izginulih. Nadao se da će činjenica da su pali na blađanskom tlu biti uteha njihovoj rodbini. Kasnije, kad se sunce diglo na nebu bez oblačka, Suli su ih poveli ka jednom od svojih taborišta - u šumama na teritoriji Blada. Vajlo se pitao da li će ikad prestati da se iznenađuje. Napravili su logor na dan jahanja od kuće Blada. Naredio je Odvinu da otvori četvore oči i da zapamti puteve i razdaljine. Izgleda da su ga Suli i u tome nadmudrili zato što je put kojim su išli bio... previše dug i zaobilazan. Odvin mu je kasnije rekao da su pored nekih mesta prošli najmanje po dvaput. Suli su svom logoru bili opušteniji. Pekli su meso, kuvali čorbe.
Bilo ih je četvoro: trojica muškaraca i žena. Tan Dušmanolomac govorio je u ime svih. Po prećutnom dogovoru, čekali su veče da zapodenu razgovor. „Ovaj Sul žali zbog vaših gubitaka.“ Nebo je ostalo čisto. Mesec i zvezde obasjavalisu sulski- blađanski! - šumarak. Slepi miševi letelisu iznad krošanja, ponirali i tragali za hranom. Vajlo je posmatrao Tana Dušmanolomca. Bio je sitan za Sula i nije bio mlad. Možda mu je zbog toga bilo lakše da razgovara s njim. „I ja žalim zbog vaših gubitaka.“ Dušmanolomac je oborio glavu. Niko od Sula nije nastradao u sukobu u Mrtvoj šumi, ali ipak je razumeo i prihvatio izraz saučešća. To je bio dobar početak. „Prolilismo krv.“ Vajlo je jurio istinu u njegovim rečima. Shvatio je značenje Dusmanolomčevih reči tek kad je Sul okrenuo zglob ka svetlu. Svezirez prelazio je preko vena na ruci. Učinio je to za moje ljude. Zahvalio mu se. Tada je shvatio da neće dovoditi u pitanje prisustvo Sula na svojoj teritoriji, njihovu tajnu mrežu puteva i logora. Kako bi i mogao? Stideo bise tako nedostojnog dela. Tan Dušmanolomac ga je posmatrao, kao noć tamnim očima. Videle su mnogo toga što nije rečeno. Drveće se ljuljalo na vetru. „Senke se dižu i tvoja kuća nije bezbedna.“ Bogovi, ne govori mi o tome. Strah ga je ščepao za grudi. „Vratise kući da bi je štitio.“ Toliko toga je rekao s tako malo reči. Vajlo nikada u životu nije čuo tako duboko i sadržajno obraćanje. Sul mu je darovao čvorka u sićušnom kavezu, ali je taj gest delovao bledo u odnosu na ovaj razgovor. I tri dana kasnije, još je pronalazio nova značenja u Dušmanolomčevim rečima. Bilo mu je jasno da je Sul znao sve o njemu i njegovim namerama da povrati kuću Blada iz sinovljevih ruku. To ga je najviše mučilo. Suli su ih drugog dana poveli iz Mrtve šume na talasaste pašnjake
severozapadno od Kuće Blada. Trećeg dana su otišli. Bilo je čudno što ih odonda niko nije pomenuo, izuzev Vajlove unučadi. Svi su mislili na njih - učtivošću , i otmenošću ostavili su utisak na celu svitu - ali niko nije hteo prvi da progovori o njima. Moguće je da su ratnici čekali poglavičino tumačenje. Suli su još naši neprijatelji. Suli su naši novi prijatelji. Međutim, istina je bila da ni sam Vajlo nije znao kakvi su odnosi Sula i Blada. Očigledno su bili uljezi na njegovoj zemlji, ali ko je veći uljez na tlu koje su Suli nekad posedovali? „Deko! On pije mleko!“ Četiri glave, jedna ljudska i tri pseće, okrenule su se ka logoru gde su Paša i Aron ležali u travi, gurajući mlekom natopljenu krpu kroz okrugli kavez čvorku. Vajlo se namrštio na tu svitu - pse, unučiće, pticu. Ustao je da bi zaveo red. „Polako“, upozorio ih je. „To je ptica, a ne igračka. I ko kaže da je muško?“ „Suli su rekli“, oglasio se Aron nimalo zaplašen dedinim nezadovoljstvom. „Zove se Mir’xell. Povratnik!“ Da lisu mu to unučići progovorilisulski? Gledao je kako se ptica gega napred, savijajući u pokretu prilagodljivi kožni kavez. Bila je sićušna, crna, s malo zelene boje na krilima. Vajlo ju je podigao i predao Nan. „Daj joj samo semenje i vodu“, rekao je. Počastila ga je jednim od pogleda koji sve kažu. Bila je divna. Ukrasila je dugu srebrnu kosu trakama i vezala lančić oko vrata. Dodirnuo ju je po ramenu. To je bilo nešto najbliže izvinjenju. „Poglavice!“, razlegao se krik od kog je zazirao. „Šunkica i Odvin su se vratili!“ Četrdeset petoro napustilo je utvrđenje na severu Duna, a pred Kuću Blada stiglo je trideset dvoje. Trojica su ležala, a još dvojica - da imaju imalo razuma - ležala bi pored njih. Dakle, raspolagao je s dvadeset četiri zdrava i prava ratnika. To je bio odgovarajući broj za poglavičinu pratnju, alismešan za napad na kružnu kuću. Ne bi se iznenadio kad bi saznao da se Kvero Blad baš slatko
nasmejao. Pribrao se i zauzeo mesto na vrhu brda, svestan da se ratnici ćutke postrojavaju iza njega. Njihove porodice i najmiliji žive u kružnoj kući: sestre, majke, očevi, supruge. Žele da se vrate kući. Odvin Dva Medveda bio je mlad, ali je naučio ponešto o pregovaranju. Njegovo lice je, dok je prilazio, bilo bezlična maska. Šunkica Fa, neka ga bogovi zauvek vole, nije mogao ništa da sakrije. Slao je jasnu poruku obešenim ramenima. Sjahali su i krenuli peške uzbrdo. „Poglavice“, pozdravio ga je Odvin Dva Medveda. Mišići su mu igrali ispod ratničkog znamena na levom obrazu dok je gledao ratnike iza Vajla. „Da liste preneli poruku?“ „Jesmo.“ Odvin je pogledao Šunkicu, koji mu je dao znak da on nastavi. Mladi mačevalac ukrstio je pogled s Vajlom i oborio glavu. „Kvero odbija da te primi u svoju kuću.“ Svisu udahnuli. Neko je promrmljao: „Kopile!“ Vajlo je stoički podneo udarac. Šunkica nije mogao da podnese tišinu. „Misli da je priča o tome kako nećeš biti poglavica samo trik i da ćeš mu odrubiti glavu čim uđeš u kružnu kuću.“ Bio je dirnut Šunkičinom ozlojeđenošću iako je Kvero bio potpuno u pravu. U teoriji je sve lepo zvučalo - stari poglavica povlači se u drugi plan i podržava novog, ali u stvarnosti to nije moglo da pije vodu. Zašto mu je uopšte poslao poruku? Zar je morao da ga moli pred svima? Ali više nije samo to ulog. Suli su rekli da je kružna kuća u opasnosti. Šta je priznanje prvenstva bezvrednom prvorođenom sinu u poređenju s tim? „Znaju li koliko nas ima?“ Šunkica je klimnuo, ali je ukočeno lice Odvina Dva Medveda privuklo Vajlovu pažnju. Stomak je počeo da mu se okreće. „Da li će primiti povređene?“ Šunkičin klimoglav ovoga puta bio je kolebljiv i iskošen pokret.
Odvin Dva Medveda nije ni mrdnuo. Vajlo se zagledao u njega. „Kojisu Kverovi uslovi?“ Mačevalac je progutao knedlu i pronašao snagu da progovori. „Kvero kaže da će prihvatitisve osim tebe. Sve osim tebe ili nikoga.“ Ratnici su zapanjeno otvorili usta. Vajlo je krajičkom oka zapazio kako Nan vodi Pašu i Arona dalje od grupe. Dovela ih je da bi čuli rezultate pregovora, ali sad... Ono što sledi neće biti razgovor za dečje uši. Zažmurio je. Nestalo je svetlosti i susnežice. Morao je da misli o petorici kojoj je vidarska pomoć bila preko potrebna; o dvadeset četvorici koji nisu videli porodice više od pola godine; o dvoje dece koja nemaju ni deset godina, čija majka je mrtva, a otac stotinu liga na jugu; i o jednoj ženi, koju voljena sestra Irilana čeka u kružnoj kući. Odluka se sama nametala. „Obavesti Kvera da prihvatam njegove uslove.“ „Nemoj, poglavice!“ reče Odvin Dva Medveda. „Ja to ne mogu da prihvatim!“ Šunkica je iskoračio. „Ni ja!“ Odmahnuo je glavom, aliratnici iza njega redom su se izjasnili: „Ni ja!“ „Ni ja!“ „Ni ja!“ „Ni ja!“ Tako se nastavilo dok svaki ratnik u logoru nije glasno odbio Kverove uslove. Ranjenike su doneli na nosilima. Ko je mogao da govori, takođe se složio sa saborcima. Jedan je pomerio prste i svi su razumeli značenje njegovog gesta. Nastavio je da vrti glavom, ali ga je nešto u grlu sprečavalo da progovori. Ratnici su počeli da kliču kad je i Nan stala pored njega i obznanila: „Ni ja!“ Paša i Aron progurali su se napred. Dečica su imala ozbiljna lica. „Ni ja!“ „Ni ja!“
Psi su zalajali posle njih. Šunkica je pukao od smeha. Psi su zaurlali još jače da bi ga nadglasali. Skakali su kao mahniti. Svi su počeli da se smeju. To je bio moćan smeh iz dubine trbuha, od kojeg rebra sevaju. Psisu pošašavili, baš kao i ljudi. Kako i ne bi kad su imali starog išašavog poglavicu. Vajlo ih je posmatrao, svih trideset petoro, uključujući i pomahnitale pse. U delu srca, tamo gde su obitavale greške, pritisak se smanjio. Bio je mnogo toga u životu - bratoubica, oceubica, nikakav otac, loš poglavica - ali je, otkad zna za sebe, imao sreće da predvodi divne ljude. Takvi ljudi su mu pomogli da ukrade Dun-kamen, kod Kedrove Žile stajali čvrsto kraj njega naspram Sula. Takvi su bili i svih trideset šestoro kojisu poginuli braneći Kuću Duna. Blađanisu bili divni ljudi. Blad je bio divan klan. Kako, dođavola, da ga spase?
24. Mirna voda „Neću da gazim po toj vodi“, reče Čed. Smestio se pored Efi na doku. Umesto da prebaci noge preko ivice, kao ona, čučao je na kolenima, s petama ispod zadnjice. Položaj nije bio ugodan, ali takav je Čed. Prošla je prstima kroz vodu. „Hladna je, ali nećeš crći ako upadneš u nju.“ „Misliš ako ne otvorim usta i popijem malo.“ Zavitlao je pljosnati kamen po jezerskoj površini. „Nije dobra ni za žabice“, prokomentarisao je kad je kamen propao u vodu ne odskočivši. Okrenula se prema njemu zato što je zvučao prilično utučeno. Posekotina na sastavu brade i vilice, uprkos redovnom ispiranju alkoholom i veštičjom leskom, i dalje je bila naduvena. Činilo joj se da je sav malčice naduven i bled. Pokazala je preko vode da bi ga oraspoložila. „Gledaj! Vadi zamku! Da se kladimo šta je uhvatio?“ Pogledao je u pravcu koji je pokazala. „To je lako. Jegulje.“ Sedeli su na istočnom pristaništu Sive kuće. Mirna voda, slatkovodno jezero oko kružne kuće, tog dana bila je naročito mutna i tamna. Na vodi je bilo nekoliko ribara, a onaj kog je Efi pokazala upravo je izvlačio zamku. Bila je tako teška da ju je vezao i lancem i konopcem. Krupni ručni mišići na rukama nabrekli su mu dok ju je izvlačio iz vode. „Kornjače“, hitro će Efi pre nego što se zamka pojavi na površini. „Gubitnik se odriče prava na podnevni obrok.“ „Važi.“ Ćutke su posmatrali kako ribar iznosi ulov. Zamka je bila kavez od trske, s okruglim gvozdenim tegovima u ćoškovima. Ribar je potegao poslednji put, zaljuljao čamac i izvadio zamku iz koje je pokuljala voda. Sluzavi korov nahvatao se na trsci kaveza. Ribar ga je posadio na
pramac i počeo da čisti travuljinu. Nosio je grube rukavice od kože divljeg vepra. Ugledala je nešto sjajno u uglu kaveza. Ribar je prešao rukama preko toga. Nagnula se ka Čedu i udarila ga po ramenu. „Šta je to?“ „Zlato“, odvratio je kao da je to savršeno očigledno. „Svi ribari koriste bar jedan zlatni teg na zamkama.“ „Sreće radi?“ „Ne, nego zbog težine. Zlato je teže od olova. Zamka zbog njega potone pravo u blato.“ „Kladim se da ga stavljaju isreće radi.“ Nije pokušavao da ospori njenu tvrdnju. Ribar je upravio čamac ka pristaništu i sadržaj kaveza postao je jasno vidljiv. Crna i sjajna zmijolika tela migoljila su se uz trsku. „Jegulje!“ Nije mogla da kaže da je iznenađena. Životinje su Čedovastvar. Znao je mnogo o njima. Mogao je da kaže je da lisu muške ili ženske, i da ih uoči kad niko drugi nije mogao da ih vidi. Ponekad bi naslutio išta smeraju. To je bila prva stvar koja joj se kod njega dopala - imao je neke stare veštine. Tako ih je zvala Luda Bini. Kluis Rid rekla je da je to čarobnjaštvo, ali ona je mrtva. Ubilisu je Dunjani na obalama Vuka. Ako je suditi po jeguljama, Čedove veštine su vrlo pouzdane. Nije bila tako sigurna u pogledu svojih. Ništa nije bilo isto otkad je izgubila amajliju u reci. „Gledaj, Ef! Tu je ištuka.“ Osetila je zebnju oko srca. Štuka joj je otela amajliju, odgrizla ju je s njenog vrata kad je pala preko ograde Vakerovog čamca. Nije to otkrila Čedu - štuka mi je otela amajliju bile su reči dostojne luđaka. Uspela je da se pomiri s tim i da potisne neugodno sećanje u sićušni i retko korišćeni deo uma. Jedna reč je sve vratila. „Izvanredna je“, rekao je Čed. „Ima crvena peraja.“ Pogledala je i smesta zažalila zbog toga. Čamac im se približio. Mogli su da vide iskidane i krvave jegulje. Štuka se praćakala među njima, a škrge su joj se nadimale. „Sigurno je sledila jegulje do zamke“, prokomentarisao je s
dubokim zadovoljstvom. „Tako je i ona upala u nju.“ Ustala je. „Glupa štuka! I šta je ovde tražila, usred glupe močvare!“ Slegao je ramenima. „One su snažni plivači. Kreću se uzvodno, nasuprot struji. Mogu da stignu bilo gde - čak i do Vuka.“ Frktaj neverice dao je do znanja Čedu Lajmhausu šta Efi Sevrans misli o tome. Počela je da navlači čizme. Nastavio je: „Sva ova voda sliva se u Vuk. Tim putem smo i mi stigli ovamo, sećaš li se?“ Okrenuo se da bi se suoči s njom i rekao. „Ef, moraš da osušiš noge pa tek onda da navučeš čizme, osim ako ne želiš da dobiješ močvarna stopala.“ Ni u kom slučaju nije želela takva stopala. Gunđajući, protrljala je noge rubom haljine, kao da mu čini veliku uslugu. Haljina joj je postajala sve prljavija na rubovima. Uopšte nisu dobili novu odeću. Gurnula je noge u čizme irekla: „Izgleda da će kiša. Hajdemo.“ Potrčalisu duž pristaništa i ušli u kružnu kuću kroz Salamanderova vrata. Salamanderova dvorana bila je polumračna i zadimljena. Nije odmah shvatila zašto je velika odaja s tavanicom od kornjačinih oklopa nazvana po gušteru, ali onda je uočila da, kad zažmiri na pravi način, laki kornjačini oklopi obrazuju obris salamandera protegnutog preko tavanice i zidova. To je bio divan i čaroban prizor, vredan i celodnevnog žmirkanja. Čed ju je zaustavio nadomak stepenica. „Ne. Idemo u kuhinju“, rekao je glasom koji nije dozvoljavao prigovor. „Duguješ mi obrok.“ Preobilno se znojio za dečaka koji je pretrčao samo stotinak koraka. „Važi.“ Kuhinja je bila najživlje mesto u Sivom klanu. Žene i pola tuceta dece sedeli su na drugom kraju dugačkog stola. Kusali su školjke s belim lukom iz vrelih činija i umakali hleb u čorbu. Šačica starkelja - starijih Sivih i ribara - u donjem delu stola pila je pivo i žvakala trsku, prisećajući se davno okončanih ratova. Izbeljene kosti predstavljale su ratnike. Došlo je do nesuglasice oko rasporeda i broja trupa. Neko dete stalno je kralo poglavicu.
Eli i Čed dobili su svoja sledovanja školjki i hleba od Krozerke. Seli su za drugi sto. Jeo je brzo: otvarao je školjke i u cugu isisavao meso. Kad je završio sa svojom činijom, Efi mu je gurnula svoju. Uzeo je i nastavio da jede. Obratio joj se kad je stigao do polovine njenog sledovanja: „Ako želiš, možeš da omažeš moju činiju.“ Podigla je svoje parče hleba. Pogledala ga je i zamislila kako mu ga nabija nogom u usta. Rekla je: „Uzmi. Pozvaću Krozerku.“ Punih usta, uspeo je nekako da prozbori: „Nemoj sad, Ef.“ Nije obraćala pažnju na njega. Privukla je devojčin pogled i klimnula. Krozerka je ljuštila jabuke. Donela je lonac i nož da bi nastavila da radi pored njih. Nije sela. Efi je upita: „Kako ti je bilo u Krozeru?“ Odmahnula je glavom. Nosila je staru zelenu odoru s visokim okovratnikom i kecelju. Tetovaža na grudima nije se videla. „Znamo da si iz Krozera“, tiho će Efi. „Čed je iz Banena, a ja iz Blekhejla. Gotovo niko u Sivom klanu nije iz Sivog klana. Mislim da to nije nikakva tajna.“ Devojka je ćutke nastavila da ljušti jabuke; sitne, žute, s pegama. Efi ju je pomno posmatrala. Bila je bledunjava, ali su joj obrazi bivali sve rumeniji. „Znaš li šta ja mislim?“, nastavila je. „Držim da bi radije bila ovde nego u Krozeru. Mislim da si tamo bila drugačija. Ovde niko ne obraća pažnju.“ Spustila je oljuštenu jabuku u lonac. Zarumenela se do ušiju. Ponovo je pogledala jabuku, izvadila je iz lonca i počela da vadi jezgro. Efi je naslutila pobedu. Ustala je, podigla se na prste, nagnula do nje i šapnula: „Mislim da si i ti kao Čed i ja. Mislim da znaš čarobnjaštvo.“ Ispustila je nož. Starci su se okrenuli ka njoj. Uznemireno se nacerila, podigla nož i počela da secka jabuku u komadiće. Efi se okrenula Čedu: „Hajde. Imamo posla.“ Napustila je kuhinju bez osvrtanja. Znala je da će poći za njom. Potrčali su čim su stigli do Salamanderove dvorane. Jurnuli su uz
stepenice pa kroz kuću. Ćutali su dok nisu stigli u Efinu sobu i zatvorili vrata za sobom. „Ptičjeg mu prdeža!“, reče Čed bez daha. „Ponela si se kao klanovski druid! Ne! Bila si pravi Behatmus koji nemilosrdno izvlači istinu.“ Pao je u postelju kao posečeno drvo. „Odakle ti uopšte te ideje?“ Imala je utisak da je pozeleneo, ali nije htela da kvari trenutak takvom opaskom. „Inigar Pognuti, druid u Blekhejlu, hteo je da budem njegova učenica. Da me nisu oteli, kuckala bih sad po Hejl-kamenu.“ „Ne bih želeo da budem druid u Banenu.“ „Ni ja nisam želela da budem druid u Blekhejlu.“ Nasmejalisu se. Laknulo joj je kad je videla da se smeje. Takođe joj je laknulo što se nije postideo zbog onog što je rekla Krozerki. Znao je da bude osetljiv na pomen svojih veština. „A šta te je navelo da pomisliš da je ona... Znaš već?“ „Jegulje.“ Tupo ju je pogledao. „Ma hajde, znao si i sam da imaš veliku prednost u opkladi.“ „Nisam.“ Shvatila je da ga je povredila. Pružila mu je ruku da bi ga malo odobrovoljila. „Izvini. Nisam tako mislila. Nagnale su me na razmišljanje, to je sve. Tad sam se setila Vakera i njegovog ludog oca. Ludi deda nesumnjivo poseduje stare veštine. Sećaš li se kako mi je uklonio zube?“ Klimnuo je. „Zar ti nije palo na pamet da nas Vaker nije slučajno izabrao?“ Slegao je ramenima. „Zateklismo se na reci u pogrešno vreme.“ „Nije samo to. Ludi deda je njegov pas tragač. Nanjušio nas je.“ „Nije.“ „Jeste. Ono u kuhinji to dokazuje. I Krozerka zna stare veštine.“ Progovorio je posle kraćeg razmišljanja. „Bilo joj je veoma nelagodno.“ „A kad nam je Rufus Rajm rekao kako se nada da će ovo postati naš dom? Sećaš lise koliko je bio siguran u sebe? To je zato što svisa starim veštinama u svojim klanovima osećaju kao uljezi. Taj pritisak
ovde nestaje. Ovde niko ne mari ako si drugačiji. To je zato što su svi drugačiji.“ Kad je videla da ga gubi, dodala je: „I ti si drugačiji. Zakleo sise da ćeš se vratiti u Banen. Govorim o svima ostalima... I o sebi.“ To je bilo previše za Čeda. Spustio je glavu na krevet da bi se odmorio. Ućutala je, ali to nije dugo trajalo. „Dovode one koji poznaju stare veštine u Sivi klan zbog kletve. Osećam to. Ili čarobnjaštvo pomaže da odolimo kletvi, ilise nadaju da ćemo je otkloniti.“ „Rajm je rekao da ne postoji kletva“, sanjivo će dečak. „Deca umiru zato što žive u močvari.“ „Rajm laže pa maže. Ne o svemu, ali o nekim stvarima. Pun je trikova.“ Zahrkao je. Namrštila se i popela u krevet. „Napravi mi mesta“, rekla mu je. Zaspala je i sanjala kupolu stare Sive kuće. Polako je tonula u močvaru. „Vas dvoje! Ustajte! Odmah!“ Brzo se probudila. Tul Bakler stajao je iznad kreveta. Suknja joj se zadigla pa je buljio u njene gole noge. Ustala je. Trebalo je da radi na pumpi, s Čedom. Koliko dugo su spavali? On nije ni mrdnuo. Bakler ga je uhvatio za rame i prodrmao. „Rekao sam da ustaneš!“ Iz Čedovih usta izašla je neobična buka, nalik mešinis vodom koja ispušta vazduh. Bakler ga je ponovo prodrmao. „Ostavi ga na miru!“, vrisnula je i stala između njih dvojice. „Nije mu dobro.“ Bakler ju je presekao smeđe-crnim očima i odgurnuo bez napora. „Ustaj!“ naredio je Čedu. Dečak je muklo jeknuo. „Bolestan je.“ Vratila se na isto mesto. „Posekotina se upalila.“ Bakler ju je ponovo odgurnuo. Ovog puta spustio je ruku na dečakov vrat, opipao mu čelo islepoočnice. Neko vreme je zamišljeno
stajao. Efise malo sažalila na njega. „Ostani ovde“, rekao joj je. „Idem po vidara.“ Otpratila ga je pogledom i legla pored Čeda. Goreo je. „Čede“, obratila mu se tihim glasom, kakvim se nije obraćala nikom izuzev Šenkovim psima. „Gde je moj Čed?“ Nije odgovorio, alise malo pomerio. „Vidiš da možeš, možeš ti to...“ Košulja i tunika bilisu mu skroz mokri. Privila se uz njega pa joj se prednji deo košulje ovlažio. Drhtala je iako joj nije bilo hladno, „Čede“, govorila je mekoj koži i nežnim dlačicama na njegovom potiljku. „Nemoj da budeš bolestan, molim te.“ Uprkos svakoj verovatnoći i zdravom razumu, zaspala je. Osetila je ruke na sebi. Sljuštili su je s Čeda kao koru od jabuke i uspravili. Stajala je, alise silno naprezala da ostane na nogama. Troje ljudi ušlo je u sobu: Bakler, Rufus Rajm i žena koja je verovatno bila vidarka. Bila je stara, što uopšte nije bilo loše. Imala je veoma dugu sedu kosu i strogo lepo lice. Dva muškarca stajala su pored zida dok je pregledala Čeda. Prvo je položila ruku na njegovo čelo, zatim je s oba palca proverila tačke na kojima se dečakov vrat spajao s vilicom. Skinula mu je košulju i tuniku i prislonila uvo na grudi. Na kraju mu je opipala kožu oko rane. Lako je pritisla, da vidi kako će reagovati. Tokom pregleda je zadržala isti, ravnodušan izraz. Efi je to protumačila kao dobar znak. Kod blekhejlovske vidarke Lajde Mesec odmah se znalo ko će da završi pored puta. Završivši s Čedom, vidarka se obratila Efi. „Imaš li ti nekih otvorenih rana?“ pitala je glasom koji bi se jedino mogao opisati kao kraljevski. Odmahnula je glavom. „Mogu li?“ Devojčica nije razumela pitanje. Usne su joj zadrhtale. „Mogu li da te pregledam?“ Prozborila je kolebljivo Da kroz uzdrhtale usne. Prošla je kroz gotovo isti pregled kao Čed. Vidarka ju je okrenula leđima prema
vratima, a onda joj ogolila i oslušnula grudi. To je golicalo. Vidarka je mirisala na vodene skakavce i nanu. Mislila je na šale koje će podelitis Čedom i njegovo zadirkivanje. Završivši pregled, vidarka joj naredi: „Tebi ništa ne fali. Možeš da ideš.“ Bacila je pogled na Čeda. Blago se trzao dok je disao. „Ne želim da idem.“ „Nema rasprave!“ Izmenjala je pogled s Tulom Baklerom, koji je odmah krenuo ka devojčici. Povukla se do vrata. „Dobro, idem.“ Otvorila je vrata i izašla u hodnik. Ispratila su je tri para očiju. Bakler je spustio ruku na dršku noža. Posmatrala je Čeda. „Ali vratiću se.“ Zalupila je vratima pre nego što su stigli išta da kažu. Teško je disala. Nije mogla da razmišlja. „Trebalo je ranije da me pozovete.“ Vidarkin kraljevski glas prošao je kroz vrata od trske i jove. Bio je prigušen, ali razumljiv. Sledila se. Čula je korake, a zatim i šuštanje. Rufus Rajm je nešto rekao, ali nije ga razumela. Vrata su se naglo otvorila. Potrčala je. Bakler je poleteo za njom, ali je zaostao kad je stigla do stepenica i počela da silazi. Verovatno je procenio da ju je dovoljno uplašio. Projurila je kroz Ustavna vrata i niz stepenice. Mozak joj još nije radio. Nije znala gde da ide. Da je u Blekhejlu, ne bi oklevala ni tren. Otišla bi do psećih kućica. Stari Češko ne bi bio tamo zato što je mrtav, ali ostali bi joj psi prišli iskočili da je pozdrave. Trljali bi joj se o noge i grudi dok ne padne pod sedamnaest kamenova pasa. Izašla je pošto nije znala šta da radi. Loša slutnja pritiskala ju je u grudima, ispod mesta gde je bila amajlija. Nije htela da razmišlja o tome. Stari Češko, Kluis Rid, Drus Ganlou, otac, Raif, Drej. Svi ljudi i psis kojima je bila bliska nestalisu ili pomrli. Sunce je zalazilo nad močvarom. Mrtva voda se pušila. Lučonoša je palio baklje duž pristaništa. Ribari i močvarni ljudi vezivali su čamce. Neko je iznosio svežnjeve rogoza na obalu. Nije znala zašto to radi.
Htela je bude sama, ali nije htela da uzme čamac. Zbog toga je krenula oko kružne kuće. Išla je od juga ka severu. Neke grede na ovoj strani bile su meke i istrulele. Neke su otpale i završile u jezeru. Gledala je ispred sebe. Obala je najednom mestu bila strma. Procenila je da je voda tu duboka. Zalazak sunca bio je jedna od prednosti šetnje po zapadnoj strani kružne kuće. Bilo je narandžasto i zeleno. Osećala ga je na licu. Videla je vodomara kako zaranja. Pojavio bi se posle nekoliko sekundi, nestao, a zatim bi izronio na drugom mestu. Nije mogla da vidi da li je uhvatio ribu. Okrenula se da pita Čeda. Na neke ljude se baš navikne. Skočila je na donju platformu, koja se pružala oko severnog zida Sive kuće. Ovde je bilo manje privezanih čamaca. Nijedna lampa nije gorela. Mislila je da je sama dok nije opazila pokret pored zida od šljake. Neko je čučao pored temelja kružne kuće. Ljuljao se naprednazad na petama. Prišla je bliže. To je bila devojčica. Iz još veće blizine prepoznala je crvene uvojke i pege. To je bila devojčica s kojom su hteli da razgovaraju onog dana. Odonda su bili toliko zaposleni da su zaboravili da postoji. Devojčica je posmatrala Efi dok joj je prilazila. Imala je šest ili sedam godina. Bila je niska za svoju dob i mršava. Gusta kosa bakarne boje izgledala je životnije i teže od nje cele. „Zar ti nije hladno?“ pitala je Efi kad se zaustavila nekoliko koraka od nje. Devojčica je nosila smeđu vunenu haljinu bez rukava. Na golim rukama imala je samo tankišal. Odmahnula je glavom. Efi se pitala zašto je tako dugo nisu videli kad je svakodnevno izlazila na pristanište. „Mogu li da sednem?” Devojčica je, gotovo neprimetno, pomerila usne. Efi je to protumačila kao pristanak isela. „Zovem se Efi, Efi Sevrans. Kako se ti zoveš?” Devojčica je zurila ispred sebe. Dugo je ćutala. „Flora.” „Kao dunska princeza.“ „Ne, kao moja majka.”
Na to nije imala odgovor. Neko vreme je razmišljala. Zvezde su se pojavljivale trepereći zbog močvarnog gasa. „Da li postavljaš kaveze s ove strane? Nikad te nisam videla kod ulaza.” „Ne.” Nečeg nije bilo u njenim očima. Efi je uspela da shvati šta nedostaje: usredsređenost. Gledala je tako daleko da ništa nije videla. Stresla se. Iz nekog razloga pomislila je na štuku. „Šta se desilo s tvojim bratom? Čula sam kako plačeš za njim.” Nadala se da ne zna odgovor, ali znala ga je. „Mrtav je.” „Da li ga je močvara ubila?” Ovo pitanje zainteresovalo je devojčicu. Disala je nešto bržim tempom. „Nikad nisu pronašli njegovo telo.” Efi ovaj odgovor nije ni najmanje prijao. „Možda će se vratiti.” Devojčica je ispustila vazduh kroz nozdrve. Ova reakcija nagnala je Efi da se oseti mlađom od nje. „Moj prijatelj Čed se razboleo. Moram da otklonim kletvu.” Ritam devojčicinog disanja se, posle ovog, usporio. Stiskala je kolena malo opuštenije. „Nema kletve.” „Da, ima je. Sivi klan je Ukleti klan. Svi to znaju. Ljudi padaju kao mušice.” „To je zbog močvare. Ljudise od nje razbole.” „To je rekao i Rufus Rajm, da bi izbegao istinu.” Znala je da tako nešto ne važi za Floru. Otišla je predaleko da bi izbegavala istinu. Bila je tako bleda da je ličila na utvaru. „Da li je tvoj brat tako umro?” Flora nije odgovorila na ovo pitanje. Efi je osetila da je gubi. Devojčicin pogled bludeo je sve dalje i dalje. Povisila je glas zato što nije mogla da smisli ništa drugo. „Ovde postoji veliki problem! O čemu je reč?” Devojčica je zatreptala i prestala da se udaljava. „Magija da se pronađe. Magija da se zaustavi.” Posmatrala je kako Flora odlazi. Nije ustala. Otišla je negde daleko iako nije pomerila ni mišić. Još nekoliko minuta ostala je pored nje, da joj pruži podršku. Da
je odmah ustala, izgledalo bi kao da ju je napustila. Devetogodišnjakinja išestogodišnjakinja sedele su na pristaništu i posmatrale močvaru. Pao je mrak kad je Efi krenula nazad u kuću. Čula je samo šljapkanje vode o stubove. Požurila je ka Salamanđerovim vratima. U močvarisu se dešavale neopisive i čudne stvari. Više nije htela da bude ovde. Stigla je do vrata i otkrila da su zatvorena. Snažno je zalupala. „Pustite me unutra!“ Njen strah razveselio je ratnike kojisu otvorili vrata. „Upecalismo jednu koja se žestoko praćaka!“ zakikotao se stariji. Smeh ju je pratio i dok se pela uz stepenice. Htela je da ode u kuhinju, da pronađe nekog i da mu ispriča o Flori, da neko ode po nju i uvede je unutra. Ipak, zaboravila je na devojčicu dok je trčala po kući. Očajnički je želela da vidiČeda. Srce joj je zadrhtalo kad je opazila kopljanika ispred svojih vrata. Stuštila se na njega vičući: „Kako mu je?“ Kopljanik je stao ispred vrata. „Vidarka je naredila da niko ne sme da uđe.“ Unezvereno ga je posmatrala. „Kako mu je?“ „Izvini, dušo. Stvarno ne znam.“ Kolena su je izdala. Onesvestila se.
25. Streljačka obuka „Gađaj u srce.“ Čela Glojal podigla je vrh Rajninog desnog lakta. „Svistrelci gađaju srce. Odapnisad.“ Pustila je strelu po Krozerkinim uputstvima. Podigla je tri srednja prsta s tetive, a vazduh joj je pucnuo pored uva kad je strela pole-tela. Tetiva je pohrlila unazad i udarila je u levi zglob. Trgla se. Na koži joj je ostao savršen crveni trag. Začuđeno ga je posmatrala. Nije znala da je gađanje iz luka tako bolno umeće. „Evo ti. Navuci je.“ Čela je uzela luk iz Rajninih ruku i dala joj kožnu traku kao štitnik za zglob. Obrisala je krv rukavom i nespretno pokušala da pričvrsti traku na zglob. Čela je posmatrala. Prsti su joj se naduli, a bol sevala u zglobovima. Ruku joj je krasio niz ožiljaka u različitim etapama isceljenja. „Liče na udovičke brazde“, promrmljala je. Mislila je na rane koje su udovice same nanosile, da bi se oslobodile tuge za izgubljenim muževima. Čela Glojal nije bila zadivljena tim poređenjem. „Ovi su mnogo korisniji“, rekla je. Rajna nije htela da se raspravlja. Čela je bila mlada, a njen muž živ. Šta je ona znala o načinima za oslobađanje od tuge i gubitka? Kad je nekako pričvrstila štitnik za zglob, rekla joj je: „Dodaj mi luk. Odapeću još jednu strelu. Primetila sam da nisi ništa rekla za poslednji pokušaj.“ „Tišina je bila dovoljno glasna.“ Nije mogla da se ne složis njom kad je odapela isledeću strelu. Bile su na pašnjaku, severno od kružne kuće i južno od Severne šume. Mokrenj, rečica koja je prolazila pored kružne kuće, bio im je za leđima.
Meta, kredom nacrtani krug veličine lubenice, gledala ju je s hrastovog stabla. Odapela je dve strele i oba puta promašila. Jedna je bar pogodila hrast. To je bila njena četvrta lekcija iz streljaštva. Čela joj je naložila da gađa metu s razdaljine od deset metara - tri metra dalje nego juče. Oštri istočni vetar otežavao joj je zadatak. „Neka luk sledi tvoje oko, a ne obrnuto. Podigni lakat. Prst treba da ti češe uvo. Zategni tetivu i drži je tako.“ Držala je. Tetiva joj se urezivala u jagodice prstiju. Čitavo telo joj se zateglo kao luk. „Odapni!“ Strela je pohitala ka hrastu. Tetiva ju je opet pljesnula po ruci, ali sad je imala štitnik. Tak. Pogodila je drvo, tridesetak centimetara iznad mete. Čela je nastavila da joj nenametljivo deli savete. Nastojala je da joj ukaže na greške. Mora da spusti ruku s lukom, preterano snažno ga nateže... Rajna je odvratila: „Da meta predstavlja dušmaninovo srce, pogodila bih ga u glavu.“ „Ne bi. Promašila bi je. Glava je mala i oko nje uvek ima više vazduha nego što misliš. Zato se nikad ne gađa u glavu.“ „A srce?“ „I kad ga promašiš, pogodićeš negde u trbuh ili pluća. Promaši glavu, pa će te, kad posegneš za drugom strelom, njegova pogoditi u ruku. Ako budeš imala sreće.“ Čela Glojal joj je, što je više saznavala o njoj, sve manje zvučala kao Klanovka. Da li je Krozer toliko različit od Blekhejla? Ili je Čela nešto više od onog što tvrdi da jeste? Budno će motriti na nju, sigurnosti radi. Krozerka joj je dodala strelu. „Ovog puta nišani samo jednim okom ispusti bradu.“ Poslušala je. Ovog puta je bila pristojno precizna. Očešala je gornjirub mete. „Nije loše“, rekla je Čela. „Verovatno bi trebalo malo da popustimo tetivu. Izgleda da je previše zategnuta za tebe.“
Rajna joj je dodala luk. Pripadao je Anvini Ptici. Pronašla ga je sa već zategnutom tetivom u Anvininoj radionici. Gledala je kako Krozerka, stručno razvezuje složeni splet čvorova na vrhu. „Ko te je naučio da gađaš?“ „Otac. Hteo je dečaka.“ „Obavio je dobar posao.“ Prsti su joj igrali po tetivi. „Mnogo sam vežbala. Lovila sam ribu lukom i strelom u Vuku.“ Osmehnula se susrevši se s Rajninim izrazom neverice. „Ne možeš se nazvati pristojnim strelcem ako ne pogodiš ribu u tekućoj vodi.“ „Prvi put čujem za takvo pecanje.“ „To je krozerski običaj. Našistrelcisu pomalo blesavi.“ Rajna se nasmejala. Počela je da uživa u jutrima s Čelom. Bila je puna iznenađenja. „Da li ti je otac dao luk? Ne izgleda klanovski.“ Čela je bacila pogled na kratki luk koji je prebacila preko ramena. Bio je složene izrade. I Rajna mogla da vidi da je načinjen od nekoliko slepljenih delova, a ne od jednog komada drveta. „Imaš dobro oko“, reče Čela i odgrize tetivu. „Luk je iz Jutarnje Zvezde. Dobila sam ga dok sam živela tamo.“ „Život u gradu sigurno je bio zanimljivo iskustvo. Toliko ljudi. I niko iz klana.“ „To bi trebalo da je to.“ Vratila joj je luk. „Koristio ga je neko ko ima kraće ruke od tebe. Stvarala si previše sile kad bi ga nategla. Probaj sad.“ Uzela je strelu. Zategla je tetivu i nanišanila. Čela je imala pravo, išlo je lakše, a tetiva je manje ujedala za prste. „Diši“, podsetila ju je Krozerka. „Izdahni kad odapneš.“ Izvela je dotad najbolji hitac. Pogodila je gornji levi deo mete. Skakala je od sreće. „Pogodila sam!“ Čela se osmehnula. „Nisam sigurna. Pogodila si negde između gorušice isrcoubistva“ Smeh joj je prijao, baš kao i gađanje u metu. „Pokušaću da ponovim.“