301 A za to vreme s novodošlima, izvlačeći ih, jednog po jednog u kancelariju, počeo se baviti... kо bi drugi – kum, naravno, operativni delegat! On je i u progonstvu, on je i ovde – glavni! Prvi susret je vrlo važan: naša igra mačke i miša s njim neće trajati mesec, trajaće večnо. Sada ću preći preko njegovog praga, i mi ćemo se odmeravati: kо će koga. On je vrlo mlad Kazahstanac, krije se iza zatvorenosti i uglađenosti, ja – iza prostodušnosti. Oba dobro znamo da su naše sasvim neutralne rečenice, kao: »Evo vam list«, »Kojim perom da pišem?« – već dvoboj. Ali, meni je važno da pokažem da meni to nije ni na kraj pameti. Ja sam, kao što se vidi, uvek takav, prost kakvog me bog dao, bez lukavljenja. Utuvi ti, bronzani vilenjače, da ovaj pred tobom nije za naročita posmatranja, došao je čovek da mirno živi, zatvor mu ispao na dobro. Šta to treba da ispunim? Anketni list, šta drugo. I autobiografiju. Ovo će biti prvi dokumenti u novom dosijeu, koji je već tu, na stolu. Zatim će se tu prilagati prijave na mene, karakteristike od zvaničnog lica. I čim se pokupe konture novog dela, biće iz centra dat signal: strpati, i ja ću biti strpan (evo tu, uz zadnje dvorište je zatvor od ćerpiča) i biće mi odalamljena nova desetka. Predajem te prve papire; oper ih iščitava i nabada ih u patent–korice. – Možete li mi reći gde je ovde rejonsko odeljenje narodnog obrazovanja? – pitam ja najednom, kao onako uzgred, ali učtivo. I on učtivo objašnjava. On ne trza obrvama od čuđenja. Odakle ja izvodim zaključak da mogu ići da tražim posao, MGB neće imati ništa protiv. (Razume se, kao stari zatvorenik, ja se nisam jevtino prodao, nisam ga naprečac upitao: a mogu li ja da radim u narodnom obrazovanju?) – Recite, kada ću moći tamo bez straže? On sleže ramenima: – Znate, danas, dok su s vama tu... bilo bi poželjno da ne prelazite preko praga. Ali, službeno – možete. I – ja idem! Može li svako razumeti tu veliku slobodnu reč? Ja sam idem! Ni sa strana, ni otpozadi, nemam uperene automate. Osvrćem se: nema nikoga! Ako mi se ćefne, mogu poći desno, uz školsku ogradu, gde se u bari valja velika svinja. Ako me volja – levo, gde šepaju i kljucaju kokoške, uz samo Odeljenje narodnog obrazovanja. Prolazim dvesta metara do ONO i moja pogrbljena leđa već su se malčice poispravila a pokreti za nijansu postali slobodniji. Duž tih dvesta metara preskočio sam u viši, građanski stalež. Ulazim, u staroj vunenoj frontaškoj fiskulturnoj bluzi, u davnim, pradavnim čakširama od dijagonala. A cipele – logorske kondure, obojci vire iz njih.
302 Unutra – dva debela Kazahstanca, dva inspektora Odjeljenja narodnog obrazovanja, ako je suditi po natpisima na vratima. – Ja bih želeo da stupim na rad u školi, govorim sve samouverenije, rekao bih čak i slobodno, kao da ih pitam gde im je bokal s vodom. Oni bivaju oprezni. Ne dolazi u aul, usred pustinje, svakog sata novi nastavnik da traži posao. Pa iako je rejon Kok–Tereka prostraniji od Belgije, ovde se sve osobe sa sedmogodišnjom školom lično znaju. – A šta ste vi završili? – dosta dobrim ruskim pitaju me oni. – Fizičko–matematički fakultet. Oni su načuljili uši. Zgledaju se. Brkljaju nešto na kazaškom. – A... odakle dolazite? Pošto tobože ne znaju, moram im sve reći. Koja bi druga budala ovde tražila posao, i to u martu! – Pre jednog sata sam došao u progonstvo. Oni navlače izraze ljudi koji su posisali majčino mleko i jedan za drugim nestaju u kancelariji načelnika. Kad sam ostao sam, vidim na sebi pogled daktilografkinje, žene od oko pedeset godina, Ruskinje. Susret očima – iskra: mi smo zemljaci s Arhipelaga! Odakle je, zbog čega, od kada? Nadežda Nikolajeva Grekova je iz kozačke porodice iz Novočerkaska, uhapšena trideset sedme, obična daktilografkinja, svim sredstvima Organa ubeđena da je bila član nekakve fantomske terorističke organizacije. Deset godina, a sada – ponavljač, pa večito progonstvo. Spustivši ton i osvrćući se na pritvorena načelnička vrata, ona me znalački obaveštava: dve desetoletke, nekoliko sedmoletki, rejon nema matematičara, nijednog s visokim obrazovanjem, a fizičara bilo koje spreme – takvoga ovde niko nikada nije video. Zvonce iz kancelarije. Bez obzira na svoju punoću, daktilografkinja skače, živo trči sva predana službi, i na povratku me glasno zvanično poziva. Crveni stolnjak na stolu. Na kauču ona dva debela inspektora, zavalili se, razbaškarili. U velikoj fotelji pod Staljinovim portretom – načelnica: mala vitka prijatna Kazahstanka s pokretima mačke i zmije. Staljin mi se zloslutno smeška sa zida. Nude mi stolicu do vrata, podalje, kao da sam na istrazi. Započinju prazan mučan razgovor, koji se posebno duži jer na rečenicu – dve razmenjenu sa mnom na ruskom dolazi deset minuta dogovaranja na kazaškom, a za to vreme ja sedim kao budala. Podrobno me ispituju gde sam i kada predavao, izražavaju sumnju da slučajno nisam zaboravio predmet ili metodiku. Pa posle svakakvih prenemaganja i uzdaha – te nema mesta, matematičara i fizičara škole su pune, teško bi bilo čak i pola norme nekako skrpiti, te vaspitanje mladih u naše vreme je odgovoran posao, oni prelaze na glavno: zbog čega sam ležao? U čemu je
303 upravo moj prestup? Mačka–zmija unapred spušta trepavice na pretvorne oči, kao da purpur moga zločina već šiba njeno partijsko lice. Gledam preko nje u zlokobno lice Satane koji mi je upropastio sav moj život. Šta da pred njegovim likom ispričam о odnosima između njega i mene? Ja ih prepadam, ove prosvetitelje, koristim se zatvoreničkim lukavstvom: to što me pitaju je državna tajna, nemam prava da pričam. Čemu dužiti – primaju li me ili ne primaju? I oni se opet i opet dogovaraju na svom jeziku. Kо je taj drznik koji bi na sopstveni rizik primio na rad zločinca protiv države? No, izlaz postoji: daju mi da napišem autobiografiju, da popunim upitnik u dva primerka. Stara stvar! Hartija sve podnosi. Zar nisam sat pre sve to popunjavao? Popunivši još jednom, vraćam se u MGB. Sa zanimanjem obilazim njihovo dvorište, njihov unutrašnji zatvor amaterske izrade, gledam kako su, podražavajući odrasle, i oni bez ikakve nužde probili u ogradi od nabijene zemlje prozorče za prijem ponošaka zatvorenicima, iako je ograda toliko niska da se i bez. njega korpa može predati. Ali, bez prozorčeta – kakav bi to bio MGB? Švrljam po njihovom dvorištu i hvatam samoga sebe da ovde dišem daleko slobodnije nego u zagušljivom ONO: iz njega MGB liči na zagonetku, inspektore probija hladan znoj. A ovde – ništa strašno: moje rođeno ministarstvo. Tri pampleka – tri komandanta (od kojih dva oficira) koji su otvoreno postavljeni da nas nadziru, mi smo – njihov hleb. Nikakve zagonetke. Komandanti se našli neki popustljivi – dozvoljavaju nam da noć ne provodimo u zatvorenoj sobi, možemo u dvorištu, na senu. Noć pod otvorenim nebom! Mi smo zaboravili šta to znači!... Uvek katanci, uvek rešetke, uvek četiri zida i tavanica. Kakvo ti spavanje! Ja hodam i hodam po mesečinom nežno okupanom domaćinskom dvorištu, uz zatvor. Ispregnuta zaprega, bunar, korito za pojenje, naviljak sena, crne senke konja pod nastrešnicom – sve je tako mirno, starinsko, ničeg surovog zato što pripada MVD. Treći je mart, a noć nije nimalo hladnija, gotovo isti letnji vazduh kao danju. Nad razbacanim Kok–Terekom njakanje magaraca – duga, strasna melodija koja dolazi u talasima – to oni svom lepšem polu izjavljuju ljubav, saopštavaju da im se nagomilala snaga; a možda i magarice prilažu u opštu njaku svoje odzive. Ne razlikujem glasove najbolje, možda su ovi niski, moćni, od kamila. Čini mi se da bih i sam kad bih nešto bio grlatiji ovoga časa zarikao na Mesec: ima da se ovde nadišem, ima da se ovde nahodam! Nemoguće je da neću uspeti da probijem tu zavesu od anketa! U ovoj noći simfonije truba osećam nadmoć nad preplašenim činovnicima. Držati časove! Ponovo se osetiti čovekom! Ustremiti se u razred, preći munjevito preko dečjih lica! Kažiprst prema crtežu – tajac u razredu! Odgonetka dopunske naprave – i ceo razred s olakšanjem odahne. San neće na mene! Hodam i hodam i hodam po mesečini. Njaču magarci! Poju kamile! Poje i u meni sve: slobodan sam, slobodan!
304 Na kraju, ležem do drugova na senu pod nastrešnicom. Na dva koraka od nas stoje konji uz jasle i svu noć spokojno drobe seno pod zubima. Reklo bi se da se miliji zvuk u celoj vasioni ne može zamisliti za ovu prvu našu poluslobodnu noć. Krčkajte samo, pitomi moji! Žvaćite samo, konjčadi zlatna! Sutradan nam dozvoljavaju da unajmimo privatne stanove. Prema svojim mogućnostima, nalazim kućicu–kokošarnik s jednim jedinim malenim okancetom, tako nisku da se ni na sredini, gde je krov najviši, ne mogu ispraviti do kraja. »Da mi je kućica, poniža neka...« – pisao sam nekada razneženo u zatvoru о progonstvu. Svejedno, nije baš prijatno kad ne možeš podići glavu. Zauzvrat, ima čergu, svoju čergu! Poda mnom – zemlja, na nju – logorsku vatiranu jaknu, eto mi postelje! Ali uskoro mi prognani inženjer, predavač na Akademiji Bauman1 , Aleksandar Klimentjavič Zdanjukevič, posuđuje dva drvena sanduka, na kojima se smeštam s punim komforom. Petrolejke još nemam (nemam ništa! – sve što ti treba moraš izabrati i kupiti, kao da si, evo, sada, nastao na zemlji), ali ja i ne žalim što je nemam. Sve ove godine u ćelijama i barakama paralo mi je dušu državno osvetljenje, sada sam blažen u tami. I tama može biti sastavni deo slobode! Ležim jednostavno na sanducima u tami i tišini (radio bi mogao dopreti sa zvučnika na trgu, ali on u Kok–Tereku evo već tri dana ne radi) – i uživam. Šta bih je više hteo!... Ipak, jutro, 6. marta, pruža mi više nego što sam ikada mogao da poželim! Moja gazdarica, prognana baba iz Novgoroda, Čadova, šapuće mi, glasnije ne sme: – Pođi, poslušaj šta kažu na radiju. Nešto sam načula, ne smem ni da ponovim. I stvarno, radio je progovorio. Idem na glavni trg. Gomila od oko dvesta ljudi – masa Kok–Terek – nabila se pod sivim nebom oko stuba sa zvučnikom. U gomili mnogo Kazahstanaca, starih. Skinuli sa ćelavih glava raskošne riđe kape od bizarna2 i drže ih u rukama. Vrlo su tužni. Mladi – ravnodušniji. Dva–tri traktorista su ostala pod kačketima. Neću ga ni ja skinuti, to je jasno. Još nisam razabrao šta spiker kaže (njegov glas krešti u dramatičnoj muzici), ali mi razum, ipak, došaptava sadržinu. Trenutak što smo ga moji prijatelji i ja zvali još kao studenti! Trenutak što ga zovu svi zekovi Gulaga (osim pravoveraca)! Umro je azijatski satrap! Iskekečio se zlikovac! O, kako se sada tamo kod nas u specijalnom logoru likuje!3 A ovde stoje učiteljice, ruske devojke, i zacenile se od ridanja: »Kako ćemo sada?...« Izgubile devojke najdražega svoga!... Kako bih im sada viknuo preko trga: »Lako ćete sada! Neće vam više očeve ubijati! Neće vam momke trpati iza brave! Nećete ni vi biti ČS!« 1 Visoka tehnička škola u Moskvi. 2 Bizam: krzno od bizamskog pacova. 3 U Kamišlagu je u jednu baraku navratio kum i strogo obavestio: »Partija ponosno saopštava da je umro Josif Visarionovič Staljin.«
305 Hteo bih da zaurlam pred zvučnikom, čak i da otplešem neku igru divljaka! Na žalost, reka istorije sporo promiče. Moje lice, za sve istreni rano, navlači grimasu tužnog saučešća. Još uvek se moram pretvarati, pretvarati se kako sam naučio. Pa opet, divno li je obeležen početak mog progonstva! Proći će desetak dana i – u borbi za portfelje i iz straha jednog pred drugim – boljarski septemvirat će potpuno ukinuti MGB! Bio sam, znači, u pravu kad sam posumnjao: da l’ je večan MGB?1 I šta je onda večito na zemlji – osim nepravdi, nejednakosti i ropstva?... 1 Istina, za pola godine će nam vratiti KGB, sa istim kadrovima.
306 Glava 6 BLAGODETI PROGNANIČKOG ŽIVOTA 1. Ekseri od bicikla 1/2 kg 2. Cipela 5 3. Fijoka za šporet 2 4. Čaše 10 5. Hutija za olovke 1 6. Glopus 1 7. Šipica 50 komada 8. Lampa slepi miš 2 9. Zubni past 8 kom. 10. Medenjak 34 kg 11. Votka 156 flaša 1/2 1. Ovo je bio spisak inventara za promenu cena sve zatečene robe prodavnice u aulu Ajdarli. Sastavio ga je inspektor i poznavalac robe Rejonske potrošačke zadruge, a ja sam sada sve vrteo na aritmometru i spuštao cene – nekom artiklu 7,5%, nekom – 1,5%. Cene su katastrofalno bile snižene, moglo se očekivati da će za novu školsku godinu i »hutija« i »glopus« biti prodati, »ekseri« naći sebi mesto na biciklima, samo je velika zaliha medenjaka, sigurno od pre rata, morala ići u otpisanu robu. A votka – ona bi mogla i poskupeti a da, ipak, ne dočeka 1. maj. Sniženje cena, proglašeno uoči 1. aprila, kako je to Staljin bio zaveo, i od kojeg su radni ljudi dobijali tolike i tolike milione rubalja (sva dobit je bila unapred izračunata i objavljena), meni je zadalo težak udarac. Već je mesec dana da živim u progonstvu i tokom svih tih dana jedem svoje logorske zarade livca od »ekonomskog obračuna« – živim na slobodi od logorskog novca! – i stalno idem u Odeljenje narodnog obrazovanja da mi kažu hoće li me i kada primiti? Ali načelnica– zmija prestala je da me prima, dva debela inspektora nalazila sve manje vremena, samo toliko da mi štogod frknu, a na kraju meseca bilo mi je pokazano rešenje Oblasnog odeljenja narodnog obrazovanja da su škole kok–terečkog rejona popunjene matematičarima i da nema nikakve mogućnosti da mi se nađe posao. Za to vreme sam pisao dramu (o kontraobaveštajnoj službi 1945. godine), slobodan od nekadašnjeg svakodnevnog jutarnjeg i večernjeg pretresa, oslobođen nužde da često uništavam ono što sam napisao. Nikakav drugi posao nisam imao, i to mi se nakon logora dopadalo. Jednom dnevno sam odlazio u »čajdžinicu«, gde sam za dva rublja srkao vruću čorbu, onu istu što su je sipali u kofu i za zatvorenike ovdašnjeg zatvora. Crni hleb se prodavao slobodno u prodavnici. A krompira sam već bio kupio, čak i komad slanine. Doneo sam na magarcu saksaula1 iz šikare, mogao sam i peć da založim. Moja sreća nije bila daleko 1 Sitno drvo
307 od toga da bude potpuna, i ja sam ovako razmišljao: kad ti ne daju posao – i ne treba ti, dok se povlači koja para, pisaćeš dramu, gde da nađeš takvu slobodu! Iznenada, jednoga dana, na ulici me jedan od komandanata pozva kažiprstom. Povede me u Potrošačku zadrugu, u kancelariju predsednika, jednog kao vreća debelog Kazaha i značajno reče: – Matematičar. I – kakvo čudo! Niko me i ne pita zbog čega sam bio u zatvoru, niti mi dade da popunim upitnik i pišem autobiografiju; istog časa, njegova sekretarica, prognana devojka Grkinja, lepa kao s filma, otkuca jednim prstom rešenje о mom imenovanju za ekonomistu– planera, s platom od 450 rubalja mesečno. Istog dana i s istom lakoćom, bez ikakvih upitnika, bila su primljena u Potrošačku zadrugu još dva nezaposlena prognanika: kapetan duge plovidbe Vasilenko i meni još nepoznati, vrlo tajnoviti Grigorij Samojlovič M – z. Vasilenko se već nosio s projektom produbljivanja korita r. Ču (nju su u letnjim mesecima krave brodile) i davanja saopštenja motornim čamcima, i molio komandanturu da mu dozvoli da ispituje korito. Njegov školski drug iz pomorske škole, s jedrenjaka »Drug«, kapetan Man, tih dana pripremao je »Ob« za Antarktik, dok je Vasilenko teran u magacionere Potrošačke zadruge. No, nismo postali ni planer, ni magacioner, ni računovođa – sva trojica smo bili bačeni na hitnu mobu: na promenu cena robe. U noći između 31. marta i 1. aprila, Potrošačka zadruga je svake godine padala u groznicu, nikada nije imala, niti je mogla imati dovoljno ljudi. Trebalo je sve artikle popisati (i otkriti prodavce–lopove, ali ne da se daju na sud), promeniti cene – i već od sutradan ujutru prodavati po novim cenama, vrlo probitačnim za radne ljude. A ogromna pustinja našeg rejona imala je od puteva i pruga – nulu kilometara, tako da su se u udaljenim prodavnicama te za radne ljude vrlo probitačne cene mogle ostvariti tek 1. maja: čitav april prodavnice uopšte nisu radile jer su za to vreme u Potrošačkoj zadruzi sastavljane i utvrđivane popisne liste i dostavljane na kamilama. Ali, u rejonskom centru, makar uoči majskih praznika, trebalo je otvoriti prodavnice! Kad smo stigli u Potrošačku zadrugu, nad tim poslom je već sedelo petnaestak ljudi – iz Zadruge i sa strane. Po svim stolovima bile su kao čaršavi razastrte liste na lošem papiru i čulo se samo kuckanje računaljki na kojima su iskusne računovođe i množile i delile, i radno dobacivanje i psovke. Odmah smo i mi dobili posao. Meni uskoro dosadi da množim i delim na hartiji i zatražih aritmometar. U Zadruzi nije bio nijedan, niko nije ni znao da radi s njim, ali se neko priseti da je u ormaru rejonske statističke uprave video nekakvu mašinu s ciframa, samo ni onde niko nije radio na njoj. Pozvoniše, pođoše, donesoše. Počeh da treštim i brzo nižem kolone, a stare računovođe – da me dušmanski gledaju ispod oka: da nisam konkurent? Ja sam vrteo i mislio u sebi: kako samo brzo zek postaje bezočan ili, da se izrazim književno, kako brzo narastaju ljudske potrebe! Meni se sada ne sviđa što su me odvojili od drame što je sačinjavam u mračnoj kućici za pse, meni se ne sviđa što me nisu primili u školu; ne sviđa mi se što su me nasilno uzeli da... prevrćem smrznutu zemlju, da nogama mešam
308 zemlju za ćerpiče u ledenoj vodi – ne, što su me nasilno seli za čist sto da bih okretao ručicu aritmometra i upisivao cifre u stupce. Da su mi u početku izdržavanja kazne u logoru predložili da ovaj blaženi posao obavljam sve do kraja po dvanaest časova dnevno i besplatno – bio bih presrećan! A sada, kada mi za ovo plaćaju 450 rubalja, sada kada ću moći piti i po litar mleka svakog dana – ja se durim: da nije malo? Ovako se Zadruga nedelju dana batrgala u menjanju cena (trebalo je pri tom tačno za svaki artikal odrediti njegovu grupu u opštem sniženju, pa grupu za poskupljenja za selo) – i za sve to vreme nijedna prodavnica se nije mogla otvoriti. Tada nas usaljeni predsednik, sam najveći neradnik, okupi sve u svojoj luksuznoj kancelariji, i reče: – Znate šta. Poslednji zaključak medicina da čovek sasvim nepotreban spavati osam sati. Sasvim dosta četiri sati. Zato naređujem: početak rada u sedam ujutru, kraj – dva poponoći, odmor za ručak jedna sat i za večeru jedna sat. Izgledalo je da niko od nas u toj bučnoj tiradi nije našao ništa smešno, samo strašno. Svi uvukoše glave u ramena, bez ijedne reči, samo se usudiše da prodiskutuju u koje vreme treba da padne odmor za večeru. Da, to je znači ta sudbina prognanika, koja mi je predočavana; iz ovakvih se, znači, naređenja ona sastoji. Svi su ovde prognanici, svi dršću za mesto: ako budu otpušteni, dugo neće u Kok–Tereku naći drugo. Pa na kraju, to i nije za direktora, to je za zemlju, to je – potrebno. I poslednji zaključak medicine čini im se dosta podnošljivim. Kad bih mogao sada ustati i ovog bahatog krmka izvrći ruglu! Da bar jednom olakšam duši! Samo, to bi bila čista »antisovjetska agitacija« – poziv na nesprovođenje najvažnije mere. Ovako celog života ideš iz jednog političkog položaja u drugi: učenik, student, građanin, vojnik, zatvorenik, prognanik – i uvek vlast ima pravo po pravu jačega, a ti si dužan da ugneš ramena i ćutiš. Samo da je rekao: do deset uveče, ja bih ostao. Ali on nam je predložio – suvo streljanje, a meni lično: iako si na slobodi – nećeš pisati! Ne, neće to biti, neka si proklet, i sniženje cena zajedno s tobom! Logor mi je već šaputao kako da nađem izlaz: ne govoriti protiv, samo ćutke raditi protiv. Saslušah pokorno sa svima naređenje, a u pet uveče ustadoh od stola i pođoh. I vratih se tek u devet ujutru. Kolege su već bile za stolovima, računale, ili se pravile da računaju. Zgledaše se na mene kao da sam došao iz šume. M–z, koji je u sebi odobravao moj postupak, ali se sam na njega nije odvažio, saopšti mi potajno da se sinoć predsednik drao nad mojim praznim stolom da će me oterati sto kilometara u pustinju. Priznajem, to me lecnu: MVD, razume se, može sve. I učinio bi to! I sto kilometara – zaboravio bih na rejonski centar! Međutim, ja sam, ipak, bio srećne ruke: na Arhipelag sam stigao posle rata, to jest kad je najstrašniji period već bio prošao; sada sam u progonstvo stigao posle Staljinove smrti. Za ovaj mesec je i do nas, do naše komandanture, iako kao na pužu, bilo ponešto došlo. Neprimetno je počinjalo novo doba – najblaže tri godine Arhipelaga.
309 Predsednik niti me pozva, niti sam dođe. Odradivši dan, svež usred svih ostalih koji su dremali ili se pretvarali da rade, ja odlučih da opet u pet popodne pođem. Neka bude šta bude, samo što pre. Koliko puta u životu zapažam da čovek može mnogošta da žrtvuje, samo ne ono glavno. Svoj komad sam proneo kroz pretrese i robije specijalnog logora i nisam ga žrtvovao, pobedio sam. Drugi su cele nedelje radili po noći i po danu i navikli se na moj prazan sto. A predsednik bi, kad bi se sreo sa mnom u hodniku, sklanjao pogled. Međutim, da sredim stanje u ovoj seoskoj zadruzi u Kazekstanu nije mi uspelo. Jednoga dana, u Rejonsku potrošačku zadrugu banu mladi stručni rukovodilac škole. Pre mog dolaska, on je bio jedini fakultetski obrazovan čovek u Kok–Tereku i mnogo se time ponosio. Ipak, moja pojava nije kod njega izazvala zavist. Da li je uoči završetka školovanja prve generacije u školi hteo da poboljša nastavu, da li da udari klin guji–načelnici Rejonskog odeljenja narodnog obrazovanja, to ne znam, tek on mi reče: »Brzo donesite diplomu!« Ja otrčah kao kakvo poslušno dete i donesoh. On je spremi u džep i ode u Džambul, na sindikalnu konferenciju. Za tri dana opet navrati i stavi pred mene izvod iz odluke Oblasnog odeljenja narodnog obrazovanja. Isti potpis ispod nje koji je u martu onako bezočno tvrdio da su škole u rejonu popunjene nastavnim kadrom postavljao me je sada za matematičara i fizičara u oba završna razreda, i to tri nedelje pre završnih ispita! (On je upadao u rizik, moj stručni rukovodilac. Ne toliko politički, koliko time što nije bio siguran da ja u logoru nisam zaboravio svu moju matematiku. Na dan pismenog ispita iz geometrije i trigonometrije, on mi ne dopusti da koverat otvorim pred učenicima, nego dovede sve nastavnike u kancelariju, i dogod sam ja rešavao zadatke ostade mi iza leđa. Istovetnost moga rešenja i datih rešenja dovede i njega i ostale matematičare do pravog likovanja. Kako je ovde čovek mogao lako biti Dekart! Ja još nisam znao da svake godine, u vreme završnog ispita 7. razreda1 , telefoni u aulu zvone, ne prestaju: rešenje ne ispada, postavka nije ispravna! Ovi nastavnici ni sami nisu imali više od sedam razreda...) A da li i da govorim о svojoj sreći kad sam ušao u razred i uzeo kredu u ruke! To je bio pravi dan mog oslobođenja, povratka u građane. Progonstva za mene više kao da nije bilo. Kada sam bio u Ekibastuzu, našu kolonu su često vodili pored tamošnje škole. Gledao sam na dečurliju što je jurcala po školskom dvorištu kao na nedostupan raj, osvrtao sam se na svetle haljine učiteljica, dok mi je sitno zvonjenje sa stepeništa prosto otvaralo rane. Toliko sam bio okopneo od logorskih godina bez ijednog zračka svetlosti, od logorskih opštih. Činilo mi se da bi me stigla sreća nad srećama, da bi mi srce puklo od radosti, samo da u toj ekibastuskoj rupi mogu živeti kao prognanik i na znak školskog zvona ući s dnevnikom pod rukom u razred i sa zagonetnom pozom koja navešćuje važno otkriće otpočeti čas. (U ovoj žudnji ispoljavala se, prirodno, ljubav prema pedagoškom pozivu, no sigurno i glad za samovrednovanjem kao kontrast dugogodišnjem ponižavanju sebra, a isto tako i samosvest о sposobnostima koje nikome nisu od koristi.) 1 Posle sedmog razreda polagao se završni ispit.
310 No, usredsređen na život Arhipelaga i države, bio sam smetnuo s uma najprostiju stvar – da je u ratnim i posleratnim godinama naša škola bila umrla, da škole više nije bilo, da je ostala jedino šuplja bačva što prazno tandrče. Škole više nije bilo ni u prestonicama, ni u provinciji, ni kod ćesara ni kod tesara. Kada se duhovna smrt, kao kakav otrovni gas, povuče po zemlji – kо će se prvi ugušiti ako ne deca, ako ne škola? Svejedno, toga sam postao svestan tek neku godinu kasnije, pošto sam se vratio iz zemlje progonstva u rusku metropolu. U Kok–Tereku se čak ničemu nisam ni dosetio: mračnjaštvo jeste vodilo u smrt, no deca prognanika su još bila živa, još ih nije bio ugušio otrov. Bila su to posebna deca. Rasla su sa svešću svog potlačenog položaja. Na sednicama nastavničkog veća i na drugim brbljivim savetovanjima о njima, a i njima samima govorilo se kako su ona sovjetska deca, kako rastu za komunizam i kako su samo privremeno ograničena u pravu na kretanje, i ništa više. Ali su ona, svako od njih, osećala lanac na vratu, osećala ga od malih nogu, otkako se pamte. Sav onaj zanimljivi, bogati, prepun života svet (iz ilustrovanih magazina i s filma) bio je nedostižan za njih, nisu čak ni momci kad bi pošli u armiju mogli dospeti do njega. Malo je bilo nade, retko kome se ostvarivala, da se od komandanture dobije dozvola za odlazak u grad, da se u gradu bude primljen na ispit, a tek da se upiše na fakultet, a tek da se fakultet završi! Sve što su о velikom, večnom svetu mogla saznati, samo ovde su mogla dobiti, ove škole su za njih bile prvo i poslednje obrazovanje. S druge strane, zbog siromaštva pustinjskog života, ona su bila lišena onih provoda i razonoda koji, od Lenjingrada do Alma–Ate, tako kvare gradsku mladež. U metropoli, deca su se već bila odvikla od učenja, izgubila interesovanje za njega, učila kao na kuluk, tek da su na broju, sve dok godine za školu ne prolete. Dok je našoj prognaničkoj deci, ako im se valjano predavalo, ovo bilo jedino vredno u životu, bilo sve. Žedno se predajući učenju, ona kao da su se izdizala iznad svoje drugorazrednosti i izravnavala s decom iz višeg reda građana. Njihovo samoljublje se zadovoljavalo samo u tom istinskom učenju. (Ne, još u nečemu: u izbornim školskim dužnostima; u komsomolu; počev od šesnaeste godine – u glasanju na opštim izborima. Toliko su, jadna ona, žudela za ravnopravnošću, ma i iluzornom! Mnoga su s ponosom ulazila u Komsomol, iskreno davala političke informacije na petominutnim moralno–političkim razgovorima. Jednu malu Nemicu, Viktoriju Nus, upisanu na pedagoškoj akademiji, pokušao sam da ubedim da nema razloga da je njen prognanički položaj muči, naprotiv, treba da se njime ponosi. Nije nego! Pogledala me je kao da sam s uma sišao. Bilo je, naravno, i onih kojima se nije žurilo u Komsomol; onda su ih vukli na silu: možeš a nećeš – ima tu nečega! I u Kok–Tereku su neke male Nemice, pripadnice tajne sekte, bile primorane da stupe, da im porodice ne bi bile proterane dublje u pustinju. O, vi koji sablazniste ove mališane – vama bi trebalo žrvanj na šiju!...) Do sada sam govorio о »ruskim« razredima kok–terečke škole. (Međutim, pravih Rusa ovde skoro i da nije bilo, to su bila nemačka, grčka, korejska deca, nešto kurdske i čečenske i ukrajinske iz porodica iseljenika s početka veka, i nešto kazaške iz porodica »odgovornih radnika« koje su svoju decu davale u »ruske« razrede.) Većina kazaške dece u školi bila su u kazahstanskim »razredima«. Bila su to, iskreno rečeno, još divlja deca, većina od njih
311 (ukoliko su neiskvarena počinovničenim porodicama) vrlo otvorena, iskrena, sa starim čvrstim predstavama о dobru i zlu, sve dok im ih lažno i bahato vaspitanje ne bi pokvarilo. A skoro sva nastava na kazaškom jeziku bilo je opšte reprodukovanje neznanja: najpre je nekako bila izvučena do diplome prva generacija; zatim su se ovi polutani razišli kao nedoučeni nastavnici mlađima od sebe; devojke su dobijale ocenu »dovoljan«, izlazile iz škola i pedagoških fakulteta kao puke neznalice. Ali, čim bi ti mali primitivci videli svetlost istinske nastave, upijali bi je – i ušima, i očima, pa i ustima. S takvim razumevanjem od strane dece, u Kok–Tereku sam se prosto zadavio nastavom, i tri me je godine (a možda bi i mnogo više) jedino ona usrećivala. Bili su mi malo redovni časovi da popravim i popunim ono što su bila ispustila, zakazivao sam im večernje dopunske časove, kružoke, časove u prirodi, astronomska posmatranja, i ona su se odazivala u tolikom broju i s tolikim oduševljenjem s kolikim nisu išla ni u bioskop. Dobio sam i razredno starešinstvo, premda u čisto kazahstanskom razredu, ali mi se i ono ubrzo dopalo. Pa ipak, sva svetlost je ostajala s one strane praga škole i zvona. U nastavničkoj zbornici, u direktorovoj kancelariji, u Odeljenju narodnog obrazovanja, vladala je svakodnevna svedržavna mora zagorčena još i prognaničkim položajem republike. Među nastavnicima bilo je i pre mene Nemaca i administrativnih prognanika. Položaj svih nas bio je težak: nije se ispuštala prilika da nam se stavi do znanja da smo za predavače primljeni iz milosti i da nas vrlo lako mogu lišiti te milosti. Nastavnici–prognanici su više od drugih (isto tako, uostalom, zavisnih) drhtali da ne naljute visoke rejonske šefove niskom ocenom njihovoj deci. Drhtali su i da direkciju ne razjare nedovoljno visokim opštim uspehom škole – i delili ocene, pomažući na ovaj način opštekazahstanskoj pojavi reprodukcije neznanja. No, osim toga, nastavnici–prognanici (i mladi Kazahstanci) morali su izvršavati i neke feudalne dužnosti i plaćati harače: od svake plate im je zadržavana četvrtina bog sveti zna za koga; ili bi direktor (Berdenov) najavio da mu je ćerkici danas rođendan, i nastavnici su bili dužni da pokupe po 50 rubalja za poklon; ili bi se moglo desiti da se pozove čas jedan čas drugi u kancelariju direktora ili načelnika Odeljenja narodnog obrazovanja i zatraži se od njih po 300–500 rubalja »na zajam«. (Uostalom, to je bila zajednička crta tamošnjeg načina života, i sveukupnog poretka. Od učenika Kazahstanaca se iznuđavalo za polumatursko veče po ovna ili pola ovna, što im je obezbeđivalo dobijanje svedočanstva, pa i neznalicama; to veče se pretvaralo u pravu pijanu terevenku partijske organizacije.) Još i to da su svi rejonski šefovi negde vanredno polagali, i sve njihove pismene kontrolne zadatke morali su im raditi nastavnici naše škole (ovo im se predavalo kao begovima, preko stručnih rukovodilaca škole, obična raja – nastavnici nisu čak ni udostojavani da vide svoje vanredne đake). Ne znam da li zbog moje čvrstine, zasnovane na »nezamenjivosti«, koja se brzo ispoljila, ili zbog blažih vremena što su nailazila, ili zbog oboje, tek ja nisam pristajao da mi se takav jaram nametne na šiju. Deca su samo s pravičnim ocenama mogla rado da uče, i ja sam ih tako i davao, ne mareći za sve sekretare rejonskog komiteta. Ni harače nisam davao, niti vlastima »posuđivao« (guja iz ONO nije se libila da mi traži »na zajam«), dosta je bilo što nas je svakoga maja finansijski sve tanja država drala za po jednu mesečnu platu (privilegiju
312 slobodnih, davanje zajma, koja nam je bila oduzeta u logoru, progonstvo nam je vraćalo). Samo, moja principijelnost se na tome i završavala. Sa mnom je bio i nastavnik biologije i hemije Đorđe Stepanović Mitrović, Srbin, koji je odležao na Kolimi deset godina za KRTD1 , i koji je već bio ušao u godine i bio bolestan. On se neumorno borio za pravdu u Kok–Tereku. Otpušten iz Rejonske uprave za poljoprivredu, pa primljen u školu, on je svoju borbu preneo ovde. A u Kok–Tereku je na svakom koraku vladalo bezakonje, upotpunjeno neznanjem, primitivnom bahatošću i tradicionalnim zbijanjem bratstva. Bezakonje – svih, koje se ne može urazumiti, koje se ne može razbiti, ali se Mitrović samopregorno i nesebično borio s njim (doduše, ne ispuštajući Lenjina s usta), razobličavao ga na nastavničkom veću, na rejonskim savetovanjima prosvetnih radnika; obarao na ispitima nespremne činovnike – vanredne učenike i »ovnujske« polumaturante; pisao predstavke u oblast, u Alma–Atu, slao telegrame na ime Hruščova (u njegovu zaštitu bi se skupilo i po 70 roditeljskih potpisa, i takav jedan telegram bi bio predat u drugom rejonu, kod nas ne bi bio propušten.) Zahtevao je provere, inspektore, ovi bi došli i okrenuli se protiv njega samoga; on bi ponovo pisao, njegov slučaj bi dolazio na za to sazvane sastanke nastavničkog veća, i on bi bio okrivljen za antisovjetsku propagandu pred decom (dlaka jedna do hapšenja!) i, podjednako ozbiljno, za grubo ponašanje prema kozama što su harale pionirske zasade; on je isključivan iz kolektiva, vraćan, pa bi tražio naknadu za prinudno odsustvovanje; prevodili bi ga u drugu školu, on ne bi otišao, pa bi ga opet isključili – žestoko se taj tukao! Da sam mu se i ja pridružio, dobro bismo ih prodrmali! Međutim, ja mu nisam pružio nikakvu pomoć: držao sam jezik za zube. Sklanjao se od odlučujućih glasanja (da ne bih bio protiv njega, izmaglio bih na nekakav kružok, na nekakvu konsultaciju. Istim tim partijskim vanrednim đacima nisam smetao da dobiju trojke: kad su vlast – neka ih, svoju sopstvenu vlast lažu. Tajno sam obavljao svoj zadatak: pisao, samo pisao. Čuvao sam se za drugu vrstu borbe, za kasnije. Međutim, pitanje se može i šire postaviti: da li je ispravna, da li je potrebna Mitrovićeva borba? Sva njegova bitka bila je unapred osuđena na propast, Kok–Terek se nije mogao popraviti. Recimo i da bi on odneo potpunu pobedu, ovo opet ne bi ispravilo sistem, vascelo uređenje. Tek što bi na ovom pročišćenom ograničenom mestu zasvetlucala svetla tačka, odmah bi se preko njega navukla siva boja. I kad bi recimo pobedio, to ne bi iskupilo novo hapšenje, koje je rizikovao (od toga je Mitrovića jedino Hruščovljevo vreme spasavalo). Beznadežna je bila njegova borba, ali – bila je ljudsko nemirenje s nepravdom, koliko god ga ono vodilo u propast! Njegova borba je vodila samo porazu, ali nipošto je ne možemo nazvati nekorisnom. Da nismo svi blagorazumni ovako kako jesmo, da jedan drugog ne savetujemo: neće pomoći, nema koristi od traženja pravde – sasvim druga bi nam bila zemlja! Mitrović uz to nije bio građanin, bio je prognanik, ali su se od bleska njegovih naočara pribojavale sve rejonske vlasti. Da se nisu pribojavale – jesu, samo kad bi došao svetli dan izbora, izbora voljene narodne vlasti, skupa bismo isparadirali – i neumorni borac Mitrović (čemu je onda vodila 1 Kontrarevolucionarna trockistička delatnost.
313 njegova borba?), i ja koji sam se držao po strani, i još skrovitiji, na izgled najpopustljiviji od sve trojice Grigorij S. M–z, sva trojica, tajeći mučnu odvratnost, gurali smo pravo na to svečano ačenje s nama. Izbori su dozvoljavani skoro svim prognanima, toliko je to vlasti malo koštalo. Čak i lišeni građanskih prava su najednom nalazili sebe u spiskovima, požurivani su i oni da glasaju, bolje reći, terani. Kod nas, u Kok–Tereku, nije čak ni bilo kabina za glasanje, sasvim po strani bila je jedna s razmaknutim zavesama, ali je do nje trebalo svraćati s normalnog pravca, što bi ispalo nekako nezgodno. Izbori su se sastojali u tome da se glasački listić što pre prenese do glasačke kutije i baci u nju. Ako bi se neko zaustavio i pažljivo pročitao imena, to je već bilo sumnjivo: kao da Partija ne zna koga ističe, šta tu ima da se pita?... Pošto bi glasali, svi su imali zakonsko pravo da pođu na piće (uoči izbora uvek su davani ili plata, ili avans). Odeveni u najbolja odela, svi (i prognani) svečano su se pozdravljali i jedan drugome čestitali praznik... O, koliko puta ćeš s dobrom pominjati logor, u kojem nije bilo nikakvih izbora! Jednom je Kok–Terek – jednoglasno, naravno – izabrao narodnog sudiju, nekog Kazahstanca. Kok–Terečani su, kao i uvek, čestitali jedan drugome praznik. Ali, kroz nekoliko meseci, na sudiju je, iz rejona u kojem je pre toga sudio (i u kojem je isto tako jednoglasno bio izabran), stigla krivična prijava. Ispostavilo se da je on i kod nas uspeo da nagrabi mita od individualnih lica. Morao se, na žalost, ukloniti, pa je trebalo raspisati nove, pojedinačne izbore. Kandidat je opet bio došljak, svima nepoznati Kazahstanac. I – u određeni nedeljni praznik svi su se uparadili, glasali jednoglasno pre podne, i opet oni isti ljudi čestitali na ulici jedan drugome ... praznik! U robijaškom logoru smo se nad takvom komedijom barem otvoreno smejali, dok u progonstvu nemaš s kim da razmeniš misli: život se upriličava životu slobodnih, i prvo što se od slobode uzima jeste zatvorenost. Ja bih sa M–zom kao jednim od retkih popričao о tome. On je kod nas bio poslat iz Džeskazgana – bez kopejke, novac mu je negde usput bio zadržan. Komandanturu to ni najmanje nije zabrinulo – jednostavno ga je skinula sa zatvorskog sljedovanja i pustila na ulicu Kok–Tereka: pa kradi, ili umri! Tih dana ja sam mu dao deset rubalja i time zaslužio njegovu večitu zahvalnost, dugo potom on mi je pominjao kako sam ga spasao. Ta osobina – pamćenje dobra bila je kod njega čvrsta i postojana. (Ali i – pamćenje zla. Tako dobro je pamtio zlo što mu ga je naneo Hudajev, isti onaj čečenski dečak koji je umalo postradao od krvne osvete. Sve se.na ovome svetu izokrene, takav je život: spaseni Hudajev je iznenada, bez povoda, svoju mračnu zlobu surovo iskalio na sinu M–za.) Prognanik a bez profesije, M–z nije u Kok–Tereku mogao naći priličan posao. Najbolje što je našao bilo je da postane školski laborant u našoj školi, i do toga je mnogo držao. Samo, mesto je zahtevalo da prema svakom bude uslužan, nikome da se ne protivi, nigde živ da se ne čuje. I on se nije ni čuo. Bio je neproziran ispod spoljašnje ljubaznosti. Čak ni tako prostu stvar – zašto s pedeset godina nema zanimanja, ni to niko nije znao. Ja sam se s njim nekako zbližio, nikada se nismo sukobljavali a često se uzajamno pomagali; dodajte tome i
314 istovetnost logorskih reakcija i rečnika. Tako sam, posle dugog skrivanja, ja saznao njegovu skrivenu spoljnu i intimnu istoriju. Ona je poučna. Do rata, on je bio sekretar rejonskog komiteja partije uŽ*, u toku rata bio određen za rukovodioca šifrantskog odeljenja divizije. Uvek je bio na visokoj dužnosti, važna persona, i nije znao šta su svakodnevne ljudske nevolje. Ali, 1942, nekako se desilo da jedan puk njihove divizije krivicom šifrantskog odeljenja ne dobije na vreme naredbu о povlačenju. Trebalo je to ispraviti, no desilo se tako da su se svi njegovi potčinjeni bili negde zaturili po drugim poslovima, ili izginuli, i general je poslao lično M–za tamo, na prednje linije, u klešta što su se već stezale oko puka, da ponese naredbu, da spase puk! M–z je odjahao na konju, ni živ ni mrtav, usput se našao u takvoj opasnosti da dalje nikuda nije smeo, štaviše nije bio siguran da li će i tu ostati živ. On je svesno stao – ostavio, izdao puk, sjahao s konja, zagrlio jedno drvo (ili se zaklonio za njim od parčadi granate) i... zakleo se Jehovi da će, ako ostane živ, biti usrdan vernik, da će u dlaku ispunjavati sveti zakon. I sve se završilo srećno: puk je izginuo ili zarobljen a M–z ostao u životu, dobio deset godina logora po članu 58, izdržao ih, i evo ga sada sa mnom u Kok–Tereku. Kako je samo nepokolebljivo ispunjavao svoj zavet! – u njegovim grudima i glavi nije bilo ništa ostalo od Partije. Žena ga je samo na prevaru mogla nahraniti nečistom ribom, bez krljušti. Subotom nije smeo da ne dođe na posao, ali je ispunjavao sve obaveze i molitve – tajno, kako je jedino kod nas mogao. Prirodno je što je to о sebi malo kome otkrio. Meni se sve ovo i ne čini baš običnim. Obično je ovde samo jedno, ono što se kod nas najmanje sme priznati: da je najdublji koren našeg života – religiozna svest, a nikako partijsko–ideološka. Kako suditi о tom čoveku? Po svim zakonima – krivičnim i vojnim, po načelima časti, patriotizma i komunizma, ovaj čovek bi bio dostojan smrti ili prezira, zar nije ceo jedan puk upropastio da bi spasao svoj život, da i ne govorimo da u tom času nije našao dovoljno mržnje prema najljućem neprijatelju Jevreja što su ga oni ikada imali. A opet, i M–z se mogao pozvati na neka još viša načela: svi ti vaši ratovi – ne počinju li oni zbog slaboumlja najviših političara? Zar Hitler nije upao u Rusiju zbog svoje sopstvene slaboumnosti, pa slaboumnosti Staljina, pa Čemberlena – a vi šaljete mene u smrt? Da mi, slučajno, niste vi dali život? Neko će primetiti: on (a onda i svi ljudi toga puka!) bio je dužan da to izjavi u vojnom komesarijatu, onda kada je oblačio lepu uniformu, a ne onom drvetu tamo. Logički gledano, trebalo bi da ga ni ja ne branim, bio bih obavezan da ga mrzim ili prezirem, da mi se gadi da mu pružim ruku. Ipak ništa slično ne osećam prema njemu! Možda samo zato što nisam bio u onom puku i nisam iskusio posledice njegovog čina? Možda i zato što naslućujem da je sudbina onog puka mogla zavisiti još od sto drugih uzroka? Možda i zato što M–za nikad nisam video dok je bio ohol, samo kad je postao skrušen? Mi smo svakoga dana pružali jedan drugom ruku i iskreno i čvrsto se pozdravljali i ja to nikada nisam osetio kao nešto zazorno.
315 Koliko se jedan te isti čovek može u životu promeniti. I koliko postati nov i za sebe i za druge! A mi nekoga od tih – nije važno što je on sada sasvim drugi čovek – po naređenju, iz načela, iz nagona, iz slepila – bez ustezanja i s uživanjem bacamo pod prokletu gomilu. A – ako ti tvoj kamen ispadne iz ruke? A – ako si sam prošao kroz bedu i u tebi se rodio nov pogled na krivicu, na krivca? Na njega, na sebe? Među koricama ove knjige dati su već oproštaji. I već mi se s negodovanjem postavlja pitanje: a gde je granica? Nećemo valjda svima i svakome praštati! Ja – svima i ne mislim! Ja – samo onima koji su posrnuli. Sve dok se idol penje uz stepenice vlasti nad ljudima i sa zapovedničkom borom na čelu bezosećajno i samozadovoljno uništava i truje naše živote – dajte mi kamen, što teži! Dajte gredu da je udesetoro latimo i da ga njome tresnemo! No, od momenta kada se stropoštao i pao na zemlju, kad mu se od udara rodila prva bora savesti na licu – sklanjajte kamenje! On se sam vraća ljudima. Nemojte ga lišiti toga božanskog puta! * * * Posle progonstava što su gore opisana, naše progonstvo u Kok–Tereku, a i ono u južnom Kazahstanu i Kirgiziji, moramo smatrati za privilegovano. Ovde su ljudi dolazili u nastanjena mesta, dakle gde ima vode i koliko–toliko plodne zemlje (u dolini reke Ču i u rejonu Kurdaj čak i štedre). Vrlo mnogo ih je došlo u gradove (Džambul, Čimkent, Talas, pa i u Alma–Atu i Frunze) i njihovo bespravlje nije se osetno razlikovalo od bespravlja ostalih građana. U gradovima prehrambeni proizvodi nisu bili skupi, lako se nalazio posao, naročito u industrijskim naseljima, imajući u vidu ravnodušnost mesnog stanovništva prema industriji, zanatima i intelektualnim zanimanjima. Pa i oni što su upućivani u seoska naselja nisu svi i ne tako surovo sterani u kolhoze. Kod nas, u Kok–Tereku, bilo je četiri hiljade ljudi, od kojih većina prognanika, ali u kolhoz su ulazila samo kazaška naselja. Svima ostalima je uspevalo ili da se zaposle kod mašinsko–traktorske stanice ili na nekom drugom mestu, ma i s nikakvom platom, dok su živeli od po 25 ari bašte koja se morala ručno zlivati, od krave, svinja, po koje ovčice. Karakterističan je primer grupe Zapadnih Ukrajinaca kod nas (administrativnih prognanika nakon petogodišnjih kazni logora) koji su radili na teškim poslovima, na proizvodnji ćerpiča kod ovdašnjeg građevinskog preduzeća i živeli od ovdašnjeg glinenog tla kojeg su retkim polivanjem, jedva uspevali da odbrane od pucanja, ali
316 su na tim nekolektiviziranim parčadima živeli daleko bolje nego, kao kolhoznici, u voljenoj, bogatoj Ukrajini, te su, kad su oslobođeni, svi ostali ovde zauvek. Lenjo je u Kok–Tereku bilo i operativno odeljenje: jedan vid nacionalne lenjosti koji je bio – spasonosan! Imali smo i mi cinkaroše, ali ih nismo osećali, nisu nam bili teški. No, glavni uzrok nerada operativaca i ublažavanja režima bio je u dolasku Hruščovljeve epohe. Iako oslabljeni prelaženjem preko mnogih stepenica, njeni talasi i udari su se, ipak osećali kod nas. Najpre, u vidu obmane – »Vorošilovljeve« amnestije (ovo joj je ime dao Arhipelag, i pored toga što ju je izdao Septemvirat). Staljinova sprdačina s političkima, od 7. jula 1945, bila je loša i brzo zaboravljena lekcija. I u progonstvu, isto kao u logoru, nisu prestajale da kruže šapatom prenošene »vesti« о amnestiji. Strašna je ta sposobnost slepe vere! N. N. Grekova, na primer, posle 15 godina lutanja po zatvorima i Arhipelagu, i ponavljanja, na zidu od ćerpiča svoje uboge kolibice držala je portret bistrookog Vorošilova, i verovala da će čudo doći od njega. E pa – i došlo je: upravo s potpisom Vorošilova, vlada se još jednom posprdala s nama – na dan 27. marta 1953. godine. Pravo govoreći, osim ako se proniknemo osećanjem prolaznosti života, drukčije se nije moglo razumno objasniti zašto su baš u martu 1953. godine, u tugom obavijenoj zemlji, njeni tugom potreseni vladari morali pustiti na slobodu njene zločince.1 Kad su sahranili Staljina, tražili su popularnost za sebe, a objavili su: »zločin je iskorenjen u našoj zemlji« (pa kо to onda leži, koga to onda oni puštaju?!). Pa ipak, još uvek pod Staljinovim naočnjacima i ropski podražavajući njegovu misao, oni su amnestiju pružili ološu i banditima, a Pedeset Osmom – samo »do pet godina«. Neko sa strane, gledajući to s tačke gledišta normalne države, pomislio bi da »do pet godina« znači: tri četvrtine političkih odoše kući. A stvarno je samo 1–2 % od nas imalo tu dečju kaznu. (Zauzvrat, lopovi su kao oblak skakavaca bili pušteni na mesno stanovništvo; na sreću, nije mnogo potrajalo kada je milicija, s mnogo nevolje, vratila amnestirane bandite u stari tor.) Bio je interesantan eho amnestije u našem progonstvu. Baš ovde su se odavno nalazili oni što su svojevremeno bili odležali dečju petogodišnju kaznu, ali nisu bili pušteni kući, nego bez suda upućeni u progonstvo. U Kok–Tereku ovakve su bile usamljene starice i starci iz Ukrajine, iz novgorodskog kraja – sve neki miran i nesrećan narod. Oni su posle amnestije, prosto živnuli, čekali su da budu vraćeni kući. Ali kroz mesec–dva dana stiglo je, kao i uvek, surovo tumačenje: pošto su dobili večito progonstvo (preko kazne, bez suda) a ne petogodišnje, sudska kazna od pet godina koja je izazvala ovo progonstvo se ne broji, zato oni ne ulaze u amnestiju... – A Tonja Kazačuk je bila pre progonstva potpuno slobodna, kao slobodna došla iz Ukrajine kod prognanog muža, i tu, radi jednoobraznosti, zapisana u prognane iseljenike. Nakon amnestije 1 U prvom izdanju, u nastavku sledi: »No, i u staroj Rusiji, kako svedoči Kotošin, postojao je običaj da se na dan careve sahrane puštaju zločinci, što je, uzgred da kažemo, donosilo opštu pljačku: ’A moskovski ljudje ne sut bogobojazlivi, s mužeska pola i s ženska po ulicam grabet što je na nih i do smerti ih bijut.’ (Citiram prema Plehanovu: Istorija ruske društvene misli, Moskva, 1919, t. I, deo 2, gl. 9.)«
317 pojurila je u komandanturu gde su joj predočeni vrlo mudri protivrazlozi: pošto niste imali pet godina kao muž, kazna vam je neodređena, amnestija ne može da se na vas odnosi. Srce bi prepuklo i Drakonu, i Solonu, i Justinijanu, zajedno s njihovim zakonodavstvima!... Tako, amnestija nikome ništa nije pružila. Ali se tokom meseci, posebno posle pada Berije, nezapaženo, tiho potkradalo u zemlji prognanih istinsko popuštanje stega. I oni »petogodišnjaci« su bili pušteni kući. Počelo je s puštanjem dece prognanika u obližnje više škole. I na radu su sve manje kvocali: »Ti si prognanik!« Sve je postajalo nekako mekše. Prognanici su počeli da napreduju na poslu. Počele su da se ispražnjuju i komandanture. »A gde je onaj komandant?« – »Ne radi više.« Brzo su se proređivali i nestajali kadrovi. Obraćanje postajalo pitomije. Neprikosnoveno prijavljivanje prestajalo da bude tako neprikosnoveno. »Ko se do podne nije prijavio – ništa, sledeći put!« Nacijama, čas jednoj, čas drugoj, vraćana su neka prava. Kretanje po rejonu postalo je slobodno, putovanja u drugu oblast slobodnija. Sve češće se čulo: pustiće nas kući, pustiće nas! I stvarno, evo su Turkmeni pušteni (bili su u progonstvu zbog zarobljeništva). Zatim Kurdi. Počela je Prodaja kuća, cene im naglo pale. Pušteno je i nekoliko staraca, administrativnih prognanika: neko se u Moskvi zauzeo za njih i – oni su rehabilitovani. Uzbuđenje je šibalo, žestoko remetilo mir prognanika: može biti da i mi krenemo? Može l’ to biti?... Smešna stvar! Kao da je ovaj režim sposoban da postane bolji. A mene je logor naučio da u to ne verujem, vere u njega da nemam. A pravo reći nisam ni imao velike potrebe da se zanosim: ja tamo u velikoj metropoli nisam imao ni rodbine ni rođaka, dok sam ovde, u progonstvu bio gotovo srećan. Činilo mi se prosto da nikada tako dobro nisam živeo. Istina, prve prognaničke godine me je davila smrtna bolest, reklo bi se saveznica tamničara. Cele godine niko u Kok–Tereku nije mogao odrediti koja je ona bila. Obavljao sam nastavu jedva se držeći na nogama; već sam loše spavao i loše jeo. Sve što sam ranije bio zapisao u logoru i držao u pameti, i sve novo iz progonstva, morao sam što pre zabeležiti i zakopati. (Tu noć uoči odlaska u Taškent, poslednju noć pedeset treće, pamtim odlično: rečeno zakopavanje kao daje stavljalo tačku i na moju književnost i na moj život. Prerano, prerano!) Svejedno – bolest popusti. Naiđoše dve godine moga zaista Divnog Progonstva, sreće samo jednim okrnjene, samo jednim pomućene – time što nisam smeo da se oženim: nije bilo takve žene kojoj bih mogao poveriti svoju usamljenost, svoje pisanije – njihova tajna skloništa. Međutim, svaki dan mi je prolazio blaženo, poneseno, kao da sam bio potpuno slobodan. U školi sam imao toliko časova koliko sam hteo, u obe smene, i ti časovi su mi donosili sreću, nijedan me nije zamarao, nijedan bio dosadan. I svakoga dana mi ostajalo nešto vremena za pisanje i za to vreme nije mi bila potrebna nikakva duhovna priprema: čim sednem – redovi izlaze li, izlaze ispod pera. A u nedeljne praznike, kada nas ne bi poterali na kolhoznu repu, ja bih zaseo od zore do mraka – ceo dan! Sada sam počeo i roman
318 (konfiskovan kroz deset godina) i imao još puno toga u planu da ispišem. A što se objavljivanja tiče – ono će ionako doći posle moje smrti. I novac je počeo da pretiče – i ja kupih zasebnu kućicu od ćerpiča, naručih čvrst sto za pisanje, a za krevet mi i dalje ostaše goli sanduci. Kupih i radio–aparat s kratkim talasima: u večeri bih navukao zavese na prozore, prislonio uvo uz sami zvučnik i kroz vodopade zvukova ometanja lovio nama zabranjenu a tako željenu informaciju, i logikom vaspostavljao ono što ne bih dočuo. Desetinama godina nas je mučilo mlaćenje prazne slame, duša nam je iskopnela za svako parče ma i istrzane istine – pa opet, spajanje odlomaka u mozaik nije nekako vredelo izgubljenog vremena: infantilni Zapad nas, povratnike s Arhipelaga, nije više mogao naučiti ni mudrosti ni postojanosti. Moja kućica je bila na samoj istočnoj periferiji naselja. Iza ograde – kanal za navodnjavanje, pa stepa. Svakog jutra – izlazak sunca. Samo što zaćarlija u stepi – pluća se ne mogu nadisati. Kad padne mrak i u noćima, i mesečinastim i tamnim, usamljenički skitam i sumanuto grabim vazduh. Oko mene ni sa koje strane nema prebivališta bližeg od sto metara. Potpuno sam se pomirio s tim da ću ovde živeti, ako ne i »večito«, a ono bar dvadesetak godina (ja nisam verovao u raniji dolazak opšteg oslobođenja, i nisam se mnogo prevario). Kao da mi se nikuda nije išlo (premda bi mi srce nad kartom srednje Rusije svagda zalupalo). Osećao sam svet ne kao nešto spoljašnje, nešto što bi me moglo pozvati k sebi, nego kao doživljen, sav u meni – i sav moj zadatak se svodio na to da ga opišem. Bio sam pun, kipeo! Radiščevljev prijatelj, Kutuzov, pisao je ovome: »Teško mi je, dragi moj, da ti kažem, ali... tvoj položaj ima svoje prednosti. Odvojen od svih ljudi, daleko od svih stvari što nas zaslepljuju – utoliko više mogućnosti imaš da putuješ... u samoga sebe; možeš hladnokrvno zagledati u samoga sebe, pa prema tome i s manje pristrasnosti suditi о stvarima na koje si ranije gledao kroz veo častoljublja i svetske taštine. Može se desiti da ti mnogo šta ugledaš u potpuno novom vidu.« Upravo tako. Držeći mnogo do te očišćene tačke gledišta, potpuno sam svesno držao mnogo do svog progonstva. A ono se sve više uzdrmavalo i kolebalo. Komandantura se i dalje tanjila i, prosto rečeno, postala ljubazna. Za bekstvo je davano tek pet godina, pa ni toliko. Jedna, pa druga, pa treća nacija prestajale su da se prijavljuju, zatim dobijale pravo da se vraćaju. Uznemirenost od radosti i nade potresala je naš prognanički mir. Odjednom, kad joj se niko nije nadao, prišunjala se još jedna amnestija– »Adenauerova«, septembra 1955. godine. Pre toga, Adenauer je bio došao u Moskvu i izdejstvovao kod Hruščova oslobođenje svih Nemaca. Nikita je naredio da se puste, ali se odmah videlo da se ovim stvari zapetljavaju: eto Nemce su pustili, a njihovi pomoćnici, Rusi, ostaju s dvadesetogodišnjim kaznama. Međutim, kako su to sve bili policaji, pa staroste, pa
319 vlasovci, nije se moglo javno izlaziti s tom amnestijom. I jednostavno – po našem opštem pravilu informisanja: о besposlicama – udarati na sva zvona, о važnom – jedva prozboriti, ili ćutke preći, najveća politička amnestija posle Oktobra bi »poklonjena« u »nikakav« dan – 9. septembar, na ne–praznik, i objavljena isključivo u Izvestijama, i to na unutrašnjoj strani, bez ijedne reči komentara, bez ijednog članka о njoj. Pa kako da ostaneš miran? Čitam tada: »O amnestiji lica koja su sarađivala s Nemcima«. Kako to sad – a ja? Ispada da se na mene ne odnosi: ja sam od početka do kraja bio u Crvenoj armiji. A posle svega – idite bestraga, ovako sam još mirniji. Uskoro dobijam pismo iz Moskve od moga prijatelja L. Z. Kopeljeva: on je moskovskoj miliciji podneo pod nos ovu amnestiju i dobio privremeno pravo na boravak. Ali uskoro je bio pozvan: »Zašto vi terate šegu s nama? Vi niste sarađivali s Nemcima?« – »Ne.« – »Služili ste, znači, u Crvenoj armiji?« – »Da.« – »Onda za 24 časa da vas ne vidimo u Moskvi!« On je, naravno, ostao, ali: »Oh, jezivo je posle deset uveče, na svako zvonce u stanu: to je za mene!» I ja sam bio zadovoljan: kako je meni lepo! Sakrijem rukopise (svake večeri) i spavam kao anđeo. Iz moje čiste pustinje zamišljao sam tašti glavni grad, u kojem sve vrvi, sve jedno drugo glođe – i ništa me u njega nije vuklo. A moskovski prijatelji su navaljivali: »Da nisi rešio da ostaneš tamo?... Traži reviziju dela! Sada se vrše revizije!« A zašto?... Ovde mogu ceo sat da gledam kako mravi kroz rupicu u ćerpičnim temeljima moje kućice, bez brigadira, bez čuvara i upravnika logorskog punkta, u dugoj koloni nose svoje tovare – unose semenke za rezervu za zimu. Neočekivano, nekog od jutara oni se ne pojave, iako pred kućom ima nanesenog semenja. Ispada da su oni mnogo ranije predvideli, da znaju da će danas padati kiša iako nasmejano sunčano nebo ništa o tome ne kaže. A posle kiše oblaci su još crni i gusti, a oni su već napolju i rade: tačno znaju da kiše neće biti. Ovde, u mojoj prognaničkoj tišini, sasvim sam neosporno video kako je uistinu mogao teći Puškinov život: prva sreća – progonstvo na jug, druga i najveća – progonstvo u Mihajlovsko. Eto gde je trebalo da živi i živi, nikud da ne mrda. Kakva ga je zla kob zvala u Petrograd? Kakva nesreća terala da se ženi? Pa ipak, teško je ljudskom srcu da ostane na razumnom putu. Teško je slamičici da ne plovi tamo kuda sva voda teče. Počeo je XX kongres. О Hruščovljevom referatu mi dugo vremena ništa nismo znali (kada se on i počeo čitati u Kok–Tereku, to je rađeno tajno od prognanih, saznavali smo od Bi–Bi–Si–ja). Ali meni je i iz prostih novina bilo dovoljno da pročitam Mikojanove reči: »To je prvi lenjinski kongres« za ne znam koliko godina. Shvatio sam da je moj dušmanin Staljin pao, što je značilo da sam se ja dizao. I – napisao sam zahtev za reviziju.
320 Na proleće je počelo s oslobađanjem od progonstva celog Pedeset Osmog. I ja, slabić, napustih svoje svetlo progonstvo. I pođoh u tamni svet. Šta oseća bivši zek kada s istoka na zapad pređe Volgu i ceo dan zatim dok sedi u vozu što tutnji – to ne ulazi u ovu glavu. Na leto pozvonih u Javno tužilaštvo: šta je s mojom žalbom? Zamoliše me da ih pozovem drugi put i druželjubiv prostački glas islednika pozva me da navratim u Lubjanku za objašnjenja. U čuvenoj kancelariji za propusnice, na Kuzneckom mostu, narediše mi da čekam. Podozrevajući da me nečije oči već prate, da već proučavaju izraz mog lica, ja, iako napet u sebi, navukoh masku dobrodušnog umornog čoveka i stadoh da tobože posmatram kako se neko dete igra nasred prijemne prostorije, bez obzira što se ono nije ni najmanje zanimljivo igralo. Tako je i bilo! Moj novi islednik je stajao u civilnom odelu i motrio na mene! Uverivši se dovoljno da nisam zakleti neprijatelj, on mi priđe i vrlo ljubazno me odvede u Veliku Lubjanku. Još usput žalio je što mi je život uništen (a ko je to učinio?), što sam lišen žene, dece. Ali, zagušljivi hodnici, isti kojima su me nekada vodili – ošišanog, gladnog, neispavanog, bez dugmadi, s rukama na leđima. – »Imali ste nesreću da vam za islednika dopadne takva zver kao taj Jezepov! Sećam se, bio je jedan takav, sad je otpušten.« (Sedi, sigurno, u sobi do ove i psuje ovoga moga...) 1 »Ja sam, znate, služio u mornaričkoj kontraobaveštajnoj službi, u Smeršu, kod nas takvih nije bilo!« (Od vas je Rjumin potekao. Kod vas su bili Levšin, Libin.) No, ja mu prostodušno klimam: da, naravno. On se, štaviše, smeje mojim žaokama, iz 1944, na račun Staljina: »Vi ste ono tačno pogodili!« Sve mu je jasno, sve odobrava, samo jedno ga je onespokojilo: u »Rezoluciji br. 1« vi pišete: »Izvršenje svih ovih zadataka nije moguće bez organizacije.« Znači li to da ste vi hteli da stvarate organizaciju? – Ma, kako?! – već odranije sam ja predviđao takvo pitanje. – »Organizacija« nema tu smisao skupa ljudi, već skupa mera što bi ih sprovela država. – A tako, tako, znači, u tom smislu! – sav radostan odobrava islednik. Prošla je opasnost. On hvali moje priče s fronta, pripojene dosijeu kao materijal protiv mene. – »U njima nema ništa antisovjetsko. Ako želite, možete ih uzeti, pokušajte da ih objavite.« Ali ja glasom bolesnika, kao da ću ovog časa umreti, odbijam: »Šta je vama, odavno sam se batalio pisanja. Ako poživim još koju godinu – maštam da se bavim fizikom.« (Moda vremena! Tako ćemo odsad ja i vi igrati.) Lud plače kad ga biju, mudar – pre nego ga biju. Zatvor nam je bar nešto morao pružiti. Bar umeće da se znamo držati pred ČKGB. 1 Kasnije mi je jedan zek napisao: oko 1950, Jezepov je bio potpukovnik i načelnik odeljenja, 1978. godine sam iz jedne gebeovske knjižice doznao da je u zasluženoj penziji i zasluženo se odmara.
321 Glava 7 ZEKOVI NA SLOBODI U ovoj knjizi bila je glava »Hapšenje«. Da li je nužna sada glava »Oslobođenje«? Jer, od onih na koje se nekada sručilo hapšenje (govorimo isključivo о Pedeset Osmom) – mnogo bi bilo ako kažemo da je »oslobođena« petina, dosta je ako je i osmina. Pa, i to oslobođenje! – kо ne zna za njega? Toliko je izopisivano u svetskoj književnosti, toliko prikazivano u bioskopskim dvoranama! Otvara se tamnica, sunce sija, gomila likuje, zagrljaji rodbine. Ali tvoje »oslobođenje« pod sumornim nebom Arhipelaga je ukleto, a nebo nad glavom na slobodi biće ti još sumornije. Tvoje hapšenje je bilo munjevito; oslobođenje je sporo, sa zadrškom (Zakonu se sada ne žuri, zašto bi?) – to je jedina razlika među njima. Što se ostaloga tiče, oslobođenje je isto što je bilo i hapšenje, isti onaj ubitačni prelaz iz jednog stanja u drugo, prelaz koji ti pršti svu tvoju nutrinu, sav način tvoga života, tvojih shvatanja, a ništa ti zauzvrat ne nudi. Ako je hapšenje naglo smrzavanje tečnosti, oslobođenje je njeno stidljivo otapanje do novog zamrzavanja. Do novog hapšenja. Zato što te u ovoj zemlji, iza svakog oslobođenja, vreba negde novo hapšenje. Čekanje novog hapšenja – eto šta je bilo oslobođenje svih četrdeset godina do Hruščova. Bačen ti je pojas za spasavanje između dva ostrva – pokoprcaj se malo između ovih bodljikavih žica ovde i onih onamo!... Izdržavanje kazne – to je: od jednog zvonceta do drugoga; oslobođenje – to je: od jednih bodljikavih žica do drugih. Tvoja lična karta zatvorenomaslinaste boje, kojoj je Majakovski toliko pozivao da se zavidi, zamrljana je crnom mrljom člana 39 zakona о ličnoj karti. Zbog nje ni u jednoj varošici nećeš dobiti pravo stanovanja, ni na bolji posao nećeš biti primljen. U logoru si bar sledovanje dobijao; ovde – ni to. I skupa s tim – varljiva sloboda kretanja... Lišeni progonstva, nikako »oslobođeni« – tako treba nazvati te nesrećnike. Lišeni dobročinskog kobnog progonstva, oni nemaju hrabrosti da sebe nateraju da otputuju u krasnojarsku tajgu ili u kazahstansku pustinju, tamo gde bi našli mnogo svojih, bivših! Ne,
322 oni odlaze u džunglu začarane slobode, gde se od njih svako uklanja, gde postaju žigosani kandidati za novo hapšenje. Natalija Ivanovna Stoljarova oslobođena je iz Karlaga 27. aprila 1945. Da odmah pođe nije mogla: treba dobiti ličnu kartu; bonova za hleb nema, stana nema, posao što joj se nudi – to je spremanje drveta za ogrev. Pošto je pojela ono nekoliko rubalja što su joj drugovi iz logora bili prikupili, Stoljarova se vratila u logor, slagala straži da ide po stvari (običaji kod njih su bili patrijarhalni) i – pravo u svoju baraku! Kakva radost! Drugarice donele supe iz kuhinje (o, slatka li je!), okupile se oko nje, smeju se, slušaju kako se na slobodi nema kud: ne, stvarno, kod nas je spokojnije. Prozivka. Jedna je više... Dežurni ju je izgrdio, ali joj i dozvolio da do ujutru, 1. maja, prenoći u zoni, a tada – oči više da ti se ne vide! Stoljarova je u logoru valjano radila, zapinjala koliko god je mogla. (Ona je kao mlada doputovala iz Pariza u Sovjetski Savez, uskoro bila zatvorena, i sada je jedva čekala da ide na slobodu, da vidi malo Domovinu!) Za »dobro zalaganje« bila je oslobođena uz olakšice: bez naznačenja bilo kakvog mesta obaveznog boravka. Oni koji su dobijali određeno naznačenje ipak su uspevali da se snađu, milicija nije nikuda mogla da ih protera. A Stoljarova, sa svojom potvrdom о »čistom« oslobođenju, postala je progonjeno pseto. Milicija joj nigde nije dozvoljavala da se prijavi. U kućama bliskih poznanika dali bi joj čaj, ali na konak je niko nije pozivao. Noćivala je na stanicama. (Nevolja nije samo u tome što milicija tokom noći obilazi i budi ljude da ne bi spavali i pred zoru sve isteruje da čiste ulice, nego – kо se od novooslobođenih zekova koji su morali proći kroz neku veliku stanicu ne seća kako mu je svaki put kad bi mu se približio milicioner srce zamiralo! Kako samo ovaj strogo gleda! On, naravno, u tebi nazire bivšeg zeka! Evo, ovoga časa će upitati: »Vaša dokumenta!« Uzeti ti potvrdu о oslobođenju – i gotovo, ti si opet zek! Jer, kod nas nema prava, nema zakona, nema ni čoveka – ima samo dokument! Uzeće ti potvrdu – i gotovo... Tako mi zekovi to doživljavamo...) U Lugi, Stoljarova je htela da se zaposli kao pletilja rukavica, i to ne za radni narod već za nemačke zarobljenike – malo je što je nisu primili, nego ju je šef, u prisustvu svih, izružio: »Mislila je ona da se kod nas uvuče. Znamo mi dobro njihova pretvaranja! Čitali smo mi Sejnina!« (O, i taj zasopljeni Sejnin! Hoće li ga ikad salo ugušiti!) Krug bez izlaza: zaposlenje ti bez dozvole za boravak ne daju, a ni dozvolu – bez zaposlenja. A ako nisi zaposlen, nemaš ni bonova za hleb. Bivši zekovi nisu znali da je MVD bio obavezan da im nađe posao. A i kо je znao – nije se smeo obratiti: mogu me strpati... Nađeš se na slobodi – i proliješ gorke suze. Na Rostovskom univerzitetu, još u vreme kad sam bio student, imali smo čudnog profesora, N. A. Trifonova: on je glavu uvek držao uvučenu u ramena, bio je uvek napet, uplašen, u hodniku mu se ne obraćaj glasno. Tek kasnije smo saznali: on je već ležao, i svaki poziv u hodniku mogao je za njega biti od operativca. A posle rata, u istom Rostovu, na medicinskom fakultetu, oslobođeni lekar, držeći da ga obavezno čeka novi zatvor, izvršio je samoubistvo. Ništa neobično – kо je jednom upoznao logore, kо ih zna, može lako to da izabere. I izbor mu neće ni najmanje biti pogrešan.
323 Nesrećni oni što se u nevreme oslobodiše! Aveniru Borisovu usud podari oslobođenje 1946. godine. Došao je u svoje rodno naselje – naselje, ne neki veći grad. Svi stari znanci, vršnjaci i školski drugovi gledaju da se na ulici ne sretnu s njim, da ne stanu s njim (a svi donedavno neustrašivi frontaši!), a kad razgovor baš nikako ne mogu izbeći, onda promrse nešto neodređeno i izvrdaju. Niko ga nije priupitao kako mu je bilo tih godina (iako mi о Arhipelagu znamo manje no о Centralnoj Africi. Da li će ikada naši potomci shvatiti kako je naša sloboda bila dresirana?). Ipak ga je jedne večeri, pošto je pao mrak, jedan drug iz studentskih dana pozvao na čaj. Kakva druželjubivost! Kakva toplina! Jer samo toplina na srcu može čoveka zagrejati i raskraviti! Avenir je zatražio da pogleda stare fotografije,i drug mu je dao album. Drug je zaboravio, i sada se začudio kad je Avenir iznenada ustao i otišao, ne čekajući čaj. A kako je Aveniru bilo kad je video da mu je na svim fotografijama lice premazano mastilom?!1 Avenir je kasnije napredovao – postao je direktor dečjeg doma. Kod njega su negovana siročad palih boraca, i ona bi plakala od uvrede kada bi im deca viđenih roditelja nazivala direktora »tamniČARem«. (Kod nas kao da nema niko kо bi objasnio: »tamniČARi« su pre mogli biti njihovi roditelji, a Avenir, on je bio – utamniČENIK. Ruski narod u prošlom veku nikada ne bi mogao do te mere da izgubi smisao za jezik!)2 Kartelj je 1943, iako kažnjen po članu 58, bio oslobođen zbog tuberkuloze pluća. Lična isprava – s beleškom о nepodobnosti. S njom se ne može živeti u jednom gradu, nigde naći posla, čeka te lagana smrt – i svi se odbijaju od tebe. No, evo, vojna komisija traži borce, hitno je. S otvorenim kavernama, Kartelj se proglašava za zdravoga: ako propadaš, propadaj pre, ali kao jednak među jednakima. I skoro do kraja rata ratovao. Tek u bolnici je budno oko Trećeg odeljenja videlo da je ovaj samopožrtvovani vojnik – narodni neprijatelj. Četrdeset devete bio je na redu za hapšenje kao ponavljač, ali su mu pomogli neki dobri ljudi iz vojnog komesarijata. U Staljinovo vreme najbolji način oslobođenja bio je: izići preko kapije logora i tu ostati. Na gradilištima pri logoru ove su već poznavali i uzimali su ih na rad. I enkavedeovci, kad bi ih sreli na ulici, gledali su na njih kao na proverene. Ipak, nije uvek tako. Godine 1938, Prohorov–Pustover ostao je nakon oslobođenja kao slobodni inženjer Bamlaga. Načelnik operativnog odeljenja Rozenblit mu je rekao: »Vi ste oslobođeni, no imajte na umu da ćete ići po zategnutoj žici. I najmanja greška – opet postajete ze–ka. Za to nikakav sud neće trebati. Zato – pamet u glavu, i ne mislite da ste Slobodan građanin.« Mudrih zekova koji su dobrovoljno izabrali zatvor kao jedan od oblika slobode ima i sada po razbačenim mestima, u rejonima sličnim onima u Nirobu ili u Narimu, na stotine hiljada. Za njih bi i nova ćorka bila nekako lakša: sve je odmah tu. 1 Kroz pet godina prijatelj je sve svalio na ženu: ona je premazala. A kroz deset godina otada (1961) žena je došla lično kod Avenira u rejonsko sindikalno veće da traži sindikalni uput za odmor u Sočiju. On joj ga je dao, a ona počela nadugo i naširoko о starom druženju. 2 Igra nastavcima u »тюремЩИК« i »тюремНИК.«
324 A na Kolimi nekog izbora nije ni bilo. Ljudi su onamo zadržavani. Prilikom samog oslobođenja, zek je potpisivao da dobrovoljno pristaje da će nastaviti da radi u Daljstroju (dozvola da se iziđe na »kopno« teže se dobijala i od samog oslobođenja). Evo, na njenu nesreću, istekla je kazna N. V. Surevcevoj. Ona je još juče radila u dečjem gradu – u toplom i sita; danas je teraju na poljske radove, nema ništa drugo. Još juče je imala garantovan ležaj i parče hleba, danas – nema hleba, nema krova nad glavom. Ona pronalazi zapuštenu i razvaljenu kolibu s istrulelim podovima (na Kolimi!). Neka je hvala drugaricama iz dečjeg grada: one joj još dugo »doturaju« sledovanja na slobodu. »Jaram slobodnog statusa« – eto kako je ona nazvala svoja nova osećanja. No, malo–pomalo uspeva da stane na noge i čak postane vlasnica kuće. Evo nje kako ponosito stoji uz svoju krovinjaru, na koju ni svako pseto ne bi pristalo (Sl. 5; str. 325). (Da čitalac ne bi pomislio da se to može desiti samo na kletoj Kolimi, prebacimo se na Vorkutu i pogledajmo tipičnu baraku VGS (privremenog građanskog naselja),1 u kojoj, odlično smešteni, žive slobodni ljudi – bivši zekovi, razume se (Sl. 6; Str. 325). Tako, oslobođenje М. P. Jakuboviča i nije ispalo baš najgore. Kod Karagande, zatvor je bio pretvoren u invalidski dom (»Dom Tihonova«) – eto, u tom domu, pod nadzorom i bez prava na odlazak, bio je on »oslobođen«. Rutkovski, koji nigde nije bio primljen (»video sam ništa manje jada no u logorima«, otišao je na ledine Kustanaja (»tu si mogao sresti koga ti volja«), – I. V. Šved je ogluveo sastavljajući kompozicije po svim mećavama u Noriljsku; zatim je radio kao ložač, po dvanaest sati dnevno. A potvrde о radnom stažu nema! U Socijalnom sležu ramenima: »Dajte svedoke.« Morski konji – eto ko su mu svedoci... I. S. Karpunič je odležao dvadeset godina na Kolimi, iznuren je i bolestan. I – u šezdeset godina starosti – nema 25 godina radnog staža, a to znači ni penzije. Ukoliko više je neko bio u logorima, utoliko je bolesniji i ima manje staža i manje nade na penziju. Jer, kod nas nema, kao u Engleskoj, »Društvo za pomoć bivšim kažnjenicima«. Takvu jeres bilo bi strašno i zamisliti.2 Pišu i ovako: »U logoru je bio jedan dan Ivana Denisoviča, na slobodi – drugi.« Ma, čekajte ljudi moji! Zar vi ne znate da se od onoga vremena rodilo sunce slobode?! I da su nesrećnicima pružene ruke: »To se neće ponoviti!« Da su čak, izgleda, na tribinama Kongresa3 i suze prolivane? 1 VGS, od: временное гражданское строительство. 2 Danas se to dešava i bitovicima. А. I. Burleka je u rejonskom komitetu u Ananijevu dočekan sa: »Mi nismo odeljenje za kadrove«; u tužilaštvu: »Mi se time ne bavimo«; u gradskom sovjetu: »Čekajte!« Bio je bez posla pet meseci (1964). Od Р. K. Jegorova je (1965) u Novorosijsku zatraženo da se hitno potpiše da će napustiti grad u roku od 24 sata. On je u Gradskom izvršnom komitetu pokazao diplomu iz logora »za posebno isticanje na poslu« – diploma ih je dobro nasmejala. Sekretar Gradskog komiteta ga je prosto izjurio. Onda se on odlučio da da mito, i ostao je u Novorosijsku. 3 Dvadesetog
325 Slika 5 – Surovceva pored krovinjare – Str. 324 Slika 6 – Baraka VGS – Str.324
326 Žukov (iz Kovrova): »Ja sam stao – ne na noge, tek malo na kolena.« Ali: »Žig logoraša ostaje na nama, i na prvo otpuštanje s posla mi ćemo biti prvi.« – P. G. Tihonov: »Rehabilitovan sam, radim u naučnoistraživačkom institutu, ali logor se od mene nikako ne odlepljuje. Isti oni dripci koji su bili šefovi u logoru« i sada mu zapovedaju. – G. F. Popov: »Štogod se pričalo, štogod se pisalo, moje kolege, čim dočuju da sam bio onamo, odmah mi, sve kao da neće, okrenu leđa.« Ne, nečastivi je moćan, nečastivi je silan! Naša otadžbina je takva: da je gurneš tri aršina prema tiraniji, treba ti samo da čelo nabereš, da se nakašlješ. A da je za nokat okreneš prema slobodi – moraš upregnuti sto volova, i za svakoga po toljagu: »U brazdu, voko! U brazdu, pusniče!« A tek način kako se rehabilituje! Starici Č–noj stiže neotesan poziv: »... da se sutra u 10 sati pre podne javite u miliciju.« Ništa više. Njena ćerka trči to isto veče: »Plašim se da neće izdržati. О čemu se radi? Kako da je pripremim?« — »Ne plašite se, to je nešto prijatno, rehabilitacija njenoga pokojnog muža.« (A to što bi ona mogla postati gorka kao čemer, to dobročiniocima ne pada na pamet.) Ako nam je milost takva, kakva nam je tek nemilost? Kolika je samo bila lavina rehabilitacija! No ni tolika kolika je bila, ona nije razbila kameno čelo našeg nepogrešivog društva! Jer se nije sručivala tamo kuda treba čelo nabirati, već tamo kuda treba uprezati sto volova. »Rehabilitacija – to je farbanje!« – otvoreno kažu partijski radnici. – »Toliko toga je iznarehabilitovano!« Voljdemar Zarin (Rostov na Donu) odležao je petnaest godina i otada osam mudro ćutao. A 1960. se osmelio da drugovima na poslu ispriča kako je bilo mučno u logorima. Odmah je pokrenuta istraga protiv njega, a major KGB mu je rekao: »Rehabilitacija ne znači nepostojanje krivice, ona znači samo da su prestupi bili mali. Međutim, ponešto zauvek ostaje!« U Rigi, te 1960. godine složni kolektiv službenika tri meseca zaredom je trovao život Petropavlovskom zato što je ovaj bio prikrio da mu je otac streljan... 1937. godine! Zato je Komogor u nedoumici: »Ko je danas prav, a ko kriv? Šta da misliš, šta da radiš kada ti siledžija odjednom počne о bratstvu i jednakosti?« Markelov je posle rehabilitacije postao – ništa manje! – predsednik sovjeta osiguranja industrijskih radnika ili, jednostavnije, sindikalnog odbora svoje zadruge. Direktor zadruge, međutim, nimalo se ne libi da ovog narodnog izabranika ni na minut ne ostavlja samoga u kancelariji! A partijski sekretar, Bajev, koji u isto vreme »leže na kadrovima,« zadržava, za svaki slučaj, svu sindikalnu prepisku Markelova. »Da nije slučajno došao kod vas dopis о izborima za sindikalni odbor?« – »Pa, bilo je nešto tako ima jedan mesec.« – »On mi upravo treba.« – »Evo, pročitajte, ali požurite, sad će izlazak!« – »Pa to je ionako na moje ime! Vratiću vam ga sutra ujutru!« – »Šta je vama, znate li vi da je to dokument?« Stavite se u
327 kožu ovog Markelova, gledajte nad sobom takvog jednog silnika, takvog nekog Bajeva, pa još i da vam plata i dozvola za boravak zavise od tog Bajeva – da vidimo onda da li ćete biti kadri da udahnete vazduha u veku slobode! Učiteljica Dejeva je otpuštena »zbog moralnog pada« – zato što je unizila zvanje učitelja udavši se za... bivšeg zatvorenika (kojem je predavala u logoru)! Ovo se već ne dešava za Staljina, to se dešava za Hruščova. Od svega što je minulo ostaje vam jedna jedina opipljiva realnost – potvrda. Mali komadić papira 12 x 18 centimetara. Ko je živ – da je rehabilitovan. Ko je mrtav – da je mrtav. A kad si umro – to proveriti ne možeš. A gde si umro – velika tajna. Dijagnoza? Prelistaj i sto papira – na svima ista, uniformisana.1 Ponekad – imena svedoka (izmišljenih). A pravi svedoci – svi odreda ćute. Mi smo onemeli. I kako onda da sledeća pokoljenja išta saznaju? Zapretano, zaboravljeno, izbrisano. »Čak i omladina« – žali se Verbovski – »gleda na rehabilitovane s podozrenjem i prezirom.« E pa, kad smo na omladini – ne sva, ne sva omladina. Velikoj većini mladeži se jednostavno fućka jesmo li mi, ili ne, rehabilitovani, leži li sada dvanaest miliona ili ne leži, sve to za nju je – bez veze. Važno je da su sami oni na slobodi, s kasetofonima i razbarušenim curama. Jer, riba se ne bori protiv ribolova, ona se samo muči da pogodi kroz okce. * * * Onako kako ista rasprostranjena bolest kod različitih ljudi različito teče, isto tako i mi, kad se pobliže pogleda, vrlo nejednako doživljavamo oslobođenje. I fizički. Jedni su uložili toliko napora da bi preživeli logor. Preneli ga kao da su od čelika: deset godina bez ičega što traži telo grbili i radili; poluodeveni na ljutom mrazu kamen bušili – i nikad se nisu prehladili. A samo što je kazna završena, samo što je izostao spoljni tiranski pritisak, popustio je i unutrašnji potisak. Njih taj pad pritiska i, na koncu, uništi. Džin Čuljpenjov, koji za sedam godina na seči šume nije dobio ni lakšu prehladu, na slobodi je počeo da pati od mnogih bolesti. G. A. Sorokin je »posle rehabilitacije nezamenjivo gubio ono duševno zdravlje na koje su mu drugovi u logoru bili ljubomorni. Napale su me neuroze, 1 Mlada Č–na je neku naivnu devojku u kancelariji zamolila da joj dozvoli da pregleda svih 40 kartona što je što je ova bila zahvatila. U svih četrdeset jednim istim rukopisom bila je upisana ista bolest: oboljenje jetr e!... A može i ovako: »Vaš muž (Aleksandar Petrovič Maljavko–Visocki) umro je pre suđenja i istrage, te se ne može rehabilitovati.«
328 psihoze...« – Igor Kaminov: »Na slobodi sam oslabeo i jako popustio; čini mi se da mi je na slobodi mnogo teže.« Veli drevna poslovica: čuvajte me u srećni dan, u crni – čuvaću se sam. Nekima su za jednu godinu svi zubi poispadali. Jedan – brzo grunuo i postao starac. Drugi — jedva se kući dovukao, oslabeo, istopio se i umro. A neki drugi – tek od oslobođenja procvatu. Tek sada se isprave, podmlade. Oslobođenje prenesu kao da su od čelika. (Ja, recimo, i sada izgledam mlađi nego na prvoj fotografiji iz progonstva.) Odjednom ti pukne: kako je samo živeti na slobodi! Tamo na Arhipelagu je sasvim druga sila teže, tamo su ti noge kao od olova; ovde njima prebiraš kao vrabac. Sve što se slobodnima čini teško i nesavladljivo mi rešavamo dok si trepnuo. Jer, mi imamo dobru meru za podsticanje: »Bilo je i gore!« Bilo je i gore – ovo sada, dakle, nije ništa. I nikad nam nije dosta da ponavljamo: bilo je i gore, bilo je i gore! Međutim, duševni preobražaj što se zbiva u čoveku pri oslobođenju još određenije ocrtava njegovu novu sudbinu. Ovaj preobražaj je vrlo raznolik. Ti tek na pragu logorske stražare počinješ da osećaš da majčicu–robiju ostavljaš za sobom. Duhovno si se ovde rodio, a skriveni deo tvoje duše ostaje ovde uvek, dok ti noge grabe nekuda u nemušta i negostoljubiva prostranstva slobode. Čovek se otkriva u logoru, ali – otkriva se i prilikom oslobođenja. Evo kako se, 1951, rastala od specijalnog logora Vera Aleksejevna Kornejeva, koju smo već imali prilike da sretnemo u ovoj knjizi. »Zatvorila se za mnom kapija od pet metara širine, i ja ni sama sebi nisam poverovala da plačem dok izlazim na slobodu. Plačem – zbog čega? Prosto, takvo osećanje kao da sam iščupala iz srca sve što mi je najdraže i najbliskije – moje drugarice po nesreći. Zatvorila se kapija – i gotovo je sa svim. Nikada više neću videti te ljude, niti ću dobiti vest da su živi. Isto kao da sam otišla na onaj svet...« Na onaj svet! Oslobođenje kao oblik smrti. Zar smo se mi oslobodili? Mi smo umrli i prešli u neki posve nov zagrobni život. Pomalo avetinjski. U kojem predmete pažljivo opipavamo, nastojeći da ih prepoznamo. Mi smo oslobođenje na onaj svet sasvim drukčije zamišljali. Ono nam se predstavljalo u Puškinovoj varijanti: »I braća će vam mač pružiti.« Ali, takva sreća može pripasti samo retkim pokolenjima zatvorenika. A ovo nije bilo ono pravo oslobođenje, ovo je bilo ukradeno oslobođenje. I ko god je to osećao, taj je s parčetom te ukradene slobode žurio da utekne u usamljenost. Još u logoru »skoro svako od nas, moji bliski drugovi i ja, mislili smo: ako nam Bog da da vidimo živi slobodu, nećemo živeti ni u gradu, ni na selu, no negde duboko u šumi. Poći ćemo u šumare, u čuvare šumskih zabrana, što da ne i u čobane, i biti što dalje od ljudi, od politike, od celog ovog prolaznog sveta« (V. V. Pospelov). Avenir Borisov se u prvo vreme na slobodi uvek držao po strani od ljudi, sklanjao se u prirodu. »Bio sam spreman da grlim i ljubim svaku brezu, svaku topolu. Šuštanje lišća što pada (ja sam oslobođen u jesen) bilo je za mene muzika, i suze su mi navirale na oči. Baš me bilo briga što sam dobijao 500 grama hleba, zato
329 sam mogao satima slušati tišinu, i knjige još čitati. Svaki posao na slobodi izgledao mi je lak, prost, dani su prolazili kao časovi, života se nisam mogao nasititi. Ako uopšte ima sreće na ovom svetu, ona obavezno stiže zeka u prvoj godini njegova života na slobodi!« Ovi ljudi dugo ne žele da nešto imaju: oni se sećaju da se imetak lako gubi, kao vatra da ga ponese. Oni skoro sujeverno izbegavaju nove stvari; oni iznašaju staro, dolomljavaju slomljeno. Teno i žena mu dugo su imali neki rasklimani nameštaj – nigde ni da se sedne, ni da se nasloni. – »Živimo ovako – smeju se – od jednog logora do drugog!« L. Kopeljev se vratio u Moskvu 1955. i otkrio: »Teško je s ljudima koji su srećni! Družim se samo s onima od starih poznanika koji su na bilo koji način nesrećni.« Pa, istinski ljudski zanimljivi su jedino oni koji su se odrekli pravljenja karijere. Oni koji je prave, oni su užasno dosadni. I pored svega, ljudi nisu svi isti. Mnoštvo je prelazak na slobodu doživelo sasvim drukčije (naročito u vreme kada bi ČKGB pao kao u neki dremež): ura, slobodan si! Sada se dobro u pamet: ne pusti se više tamo! Sada – požuri da nadoknadiš propušteno! Neko trči da nadoknadi položaj, neko – zvanje (naučno ili vojničko), neko – zarade i ušteđevine (kod nas nije lepo govoriti о tome, no ništa zato, kad ih niko ne vidi – ima ih i koji broje...). Neko – decu. Neko... Valentin M. nam se kleo u zatvoru da će na slobodi nadoknađivati propuštene devojke; tako je i bilo: nekoliko godina zaredom on je provodio dane na radu, a večeri, bio praznik ili ne, s devojkama, uvek s novima; spavao je po četiri–pet sati, osuo se, ostareo. Neko nadoknađuje u jelu, u nameštaju, u oblačenju (zaboravljaju se pokidana dugmad, zaboravljaju predsoblja kupatila u kojima su nestajale najbolje stvari!). Izlazak u kupovinu opet postaje najomiljenije zanimanje. A kako i da ih prekorimo: koliko toga im je bilo uskraćeno, za koliko život prikraćen! Prema dva različita shvatanja slobode – i dva su različita odnosa prema prošlosti. Ti si preživeo strašne godine. I očekivalo bi se – nisi crni ubica, nisi odvratni podvaljivač – da nemaš razloga da nastojiš da zatvor i logor zaboraviš. Zašto bi se stideo toga? Zar ne bi bilo bolje da smatraš da su te oni obogatili? Ispravnije – da se njima ponosiš? Pa ipak, koliko njih (i to ne slabića, i ne glupaka, to od njih niko ne bi očekivao) nastoji da zaboravi. Da što pre zaboravi! Da izbriše iz sećanja! Kao da ničega nije bilo! J. G. Vendeljštejn: »Obično se staraš da se ne sećaš, reakcija odbrane.« Pronman: »Iskreno da kažem, nisam želeo da se viđam s bivšim logorašima, da se ne bih podsećao.« S.A.Lesovik: »Kad sam se vratio iz logora, borio sam se da se prošlosti ne sećam. I da znate, skoro da sam uspevao!« (Do Jednog dana.) S. A.Bondarin (odavno znam da je on, 1945, bio pre mene u mojoj lubjanskoj ćeliji, ja se mučim da mu navedem ne samo naše zajedničke drugove po ćeliji, nego i one s kojima je on bio pre mene, koje ja nikako nisam mogao znati, a za odgovor dobijam ovo što sledi): »A ja sam se postarao da zaboravim sve s kojima sam ležao.« (Nakon čega mu ja, naravno, i ne odgovaram.)
330 Ja razumem pravoverce kada izbegavaju stara logorska poznanstva: njima je dosadilo da laju jedan protiv stotine, uspomene su vrlo mučne. Uostalom, šta je njima važan taj nečisti, nesvesni deo naroda? Kakvi bi oni bili pravoverci ako ne bi zaboravili, oprostili, ako se ne bi vratili u prvobitno stanje? Zar upravo s tim ciljem nisu četiri puta godišnje slali molbe s poklonima do zemlje: vratite me, vratite me! Ja sam bio dobar i biću dobar.1 U čemu se za njih sastoji povratak? Pre svega, u ponovnom dobijanju partijske knjižice, u vraćanju u partijsku kartoteku, u vraćanju staža i zasluga. I topli dah od partijske knjižice Dunuće na opravdanu glavu A logorsko iskustvo, ono je zaraza od koje se treba što pre odlepiti. Zar se u logorskom iskustvu – čak i kad ga dobro istresemo i isperemo – može naći i najmanje zrnce plemenitog metala?! Poslušajte starog lenjingradskog boljševika Vasiljeva. On je odležao dve desetke (i s obe po pet godina brnjice). Dobio je republičku nacionalnu penziju. »Potpuno sam obezbeđen. Neka je slava mojoj Partiji i mome narodu!« (Vrlo karakteristično! Ovako je svog Boga slavio jedino Jov iz Biblije. Za gubu, za kugu, za smrt, za sva poniženja – slava Tebi! Hvala Tebi!) Uz to, on, ovaj naš Vasiljev, nije od onih što se izležavaju i čekaju da im sve samo dođe. »Član sam komisije za borbu protiv parazita.« To jest, on delje, koliko mu staračka snaga dozvoljava, jedno od današnjih glavnih bezakonja! Eto, to je lik našeg Zdravomislećeg!... Razumem i cinkaroše kada ne žele da se sećaju i da se sretaju: oni se plaše prekora i razobličavanja. Ali drugi? Nije li to previše duboko ropstvo? Dobrovoljno odricanje, iz straha da se opet ne nađu onamo? »Zaboraviti kao rđav san, zaboraviti, zaboraviti aveti uklete logorske prošlosti« – pritiska pesnicama na slepoočnice Nastenjka V., koja je zatvora dopala ne prosto onako, već s ranom od vatrenog oružja. Zašto bi filolog–klasik A.D., čija je profesija da se udubljuje u likove i epizode iz drevne istorije, zašto bi i on morao pošto–poto »sve zaboravljati«? Šta će on onda shvatiti u celoj ljudskoj istoriji? Jevgenija D., pričajući mi, 1965.godine, о svom zatvaranju u Lubjanku 1921, pre nego što se bila udala, dodala je: »A pokojnom mužu ja о tome nisam ništa govorila, bila sam zaboravila na to.« Zaboravila? Za najbližeg čoveka, s kojim je život provela? Nas još premalo drže u zatvoru! A možda se i ne bi smelo biti tako strog prema njima? Možda je ovo odlika prosečnog čoveka. Jer – za koga su inače poslovice: Kad se vilan najede, misli da nikad više neće gladovati. Dan dobrovah – sva zla zaboravih. 1 S ovakvim su stavom oni i nagrnuli 1956: doneli, kao iz kakvog zagušljivog kovčega, vazduh 30–tih godina, misleći da nastave od onoga dana kada su zatvoreni.
331 Dobrovanje – eto šta je čoveku najvažnije!... Moj prijatelj, i kažnjenik po istom delu, Nikolaj Vitkevič, koji je zajedno sa mnom dospeo iza brave zbog dečačkog jurišanja, doživeo je svoju prošlost kao glupost koje treba da se stidi. I – bacio se na nauku, na najbezopasniji od svih poslova, da bi u njoj napredovao. Pedeset devete, onda kada je Pasternak još bio živ ali odasvud napadan, ja mu počeh о Pasternaku. On odmahnu: »Sta ima da se priča о tim starim krpama! Bolje slušaj kako se ja borim na mojoj katedri!« (On se neprekidno bori s nekim – da bi napredovao.) A u ono vreme, sud mu je bio odrezao deset godina. Zar nije bilo dosta i predosta da mu je opalio jednu brojanicu po turu?... A evo oslobodio se i Grigorij M–z – oslobodio se, kazna mu brisana, rehabilitovan, vraćena mu partijska knjižica (niko te ne pita da ti možda za to vreme nisi za boga–oca uzeo Jehovu ili Muhameda, nikome ne pada na pamet da bi možda makar jedno zrnce tvojih ranijih nazora moglo ostati u glavi – jednostavno: na ti knjižicu!). I on se vraća iz Kazahstana u svoj Ž*, prolazi kroz moj grad. Ja izlazim na stanicu. О čemu on sada razmišlja? Možda da se vrati u neko Tajno ili Specijalno odeljenje, ne bih se smeo zakleti u protivno! Razgovor nam ispada nekako previše rasejan. Evo i R. Reca. On je sada šef stambenog odeljenja jednog bloka, pa još i družinik. О svom sadašnjem životu priča kao о nečem vrlo važnom. А о starom – nije ga, istina, zaboravio, ko da zaboravi osamnaest godina Kolime? – sve nekako suvo, sve kao da nije siguran da se to stvarno zbilo, da je to moguće... Staro je otpalo s njega, sada je on gladak i sjajan, svim zadovoljan. Onako kako lopov zaveže1 tako i nazovipolitički zaboravi. Svet mu postaje u svemu komotan, nigde ga ništa ne žulja, nigde ne bije. Kao što im se ranije činilo da svi leže, sada im se čini da niko ne leži. Sada ih ozaruje i ona davna dirljiva simbolika Prvoga maja i oktobarske godišnjice – nisu to više oni surovi dani u kojima su nas namerno uvredljivo pretresali na mrazu i namerno gusto nabijali u ćelije logorskog zatvora. Zašto, uostalom, i ići tako visoko? Dovoljno je da je glavu porodice pohvalio šef na poslu pa da о ručku zavlada prava praznična atmosfera, pravo slavlje. Bivši mučenik jedino u porodici dozvoljava sebi da malo pogunđa. Jedino ovde se on ponekad seti – da bi ga više voleli i poštovali. Čim preko praga – sve je zaboravio. Ne budimo, ipak, tako isključivi. To je osobina opšteljudska: vratiti se od neprijatnog iskustva svome »ja«, svojim mnogim starim (i ne najboljim, nije važno) osobinama i navikama. U tome se i sastoji stabilnost naše ličnosti, naših gena. Moguće je da čovek bez te osobenosti ne bi ni bio čovek. Isti Taras Sevčenko, čiji su zbunjeni reci već navođeni,2 kroz deset godina sav radostan piše: »Nijedna crta moje unutrašnje ličnosti nije se promenila. Od 1 To jest, istupi iz podzemlja, uz njegov pristanak. 2 Deo III, glava 19.
332 sve duše blagodarim svemogućem Tvorcu što nije dozvolio da se surovo iskustvo dotakne svojim železnim kandžama mojih ubeđenja.« Ali kako se zaboravlja? Gde da to naučimo?... »Ne« – piše М. I. Kalinina – »ništa se ne zaboravlja, i ništa ti u životu ne polazi za rukom. I sama sam nezadovoljna što sam ovakva. Neka je i na radu sve u redu, i u životu sve glatko – u duši me opet tišti i tišti, davi me večiti umor. Nadam se da vi nećete napisati da su oslobođenici sve zaboravili i da su srećni ljudi!« Raisa Lazutina: »Ne treba se sećati zla? A šta ako se nemamo setiti čega dobrog?...« Tamara Pritkova: »Bila sam u zatvoru dvanaest godina, od tada sam već jedanaest na slobodi, no nikako da shvatim – zašto živeti, gde je pravda? Dva veka Evropa ne skida s usta jednakost, a mi smo i dalje – oh, koliko nejednaki! Kako su različite brazde što ih život ostavlja na našim dušama: jedanaest godina i ništa ne zaboraviti; i – sve za dva dana zaboraviti... Ivan Dobrjak: »Sve je ostalo za mnom, a opet – nije sve. Rehabilitovan jesam, a mira nemam. Retko prođe nedelja s mirnim snom – logor ne prestaje da me pohodi. Skočim sav u suzama, ili me prestravljenog bude.« Ansu Bernštajnu i posle jedanaest godina dolaze u san samo logorska snoviđenja. I ja sam se pet godina u snu video samo kao sužanj, nikad kao slobodan. L. Kopeljev se četrnaest godina nakon oslobođenja razboleo – i stalno buncao о zatvoru.1 A tek reči »kabina« i »soba«2 – one nam se nikako ne daju na jezik, uvek ispadne »ćelija«. Savirin: »Ovčarske pse ni danas ne mogu mirno da gledam.« Čuljpenjov hoda po šumi, ali ne može više da jednostavno diše, da uživa: »Gledam: borovi – dobri, grana malo, neupotrebljivih otrupaka skoro da nema, sve sami čisti kubici... Kako da zaboraviš ako si se naselio u selu Miljcevo, a u njemu je skoro polovina žitelja prošla kroz logore, većina zbog krađe, istina. Dolaziš na Rjazanjsku stanicu i vidiš tri polomljene proške u ogradi. Njih niko nije zamenio, kao da se ne sme. Jer se baš ovde zaustavljaju – i danas, i danas! – zatvorenički vagoni i uz brešu se zadnjim delom prigone crne marice i kroz nju nagone zekovi (nije ih zgodno voditi kroz masu na peronu). Pedeset sedme, Svesavezno društvo za borbu protiv neznanja uputi me na službeni put da održim predavanje, i evo me u ITK–2 – ženskoj koloniji pri zatvoru. Idem na stražaru, kroz šalter me gleda poznata šapka. Prolazim s građaninom vaspitačem preko dvorišta zatvora i snuždene loše odevene žene nas pozdravljaju pre nego mi njih, molećivo. Sedim u kancelariji načelnika političkog odeljenja i znam: dok me on ovde zabavlja, tamo isteruju iz ćelija, dižu one što su zadremale, oduzimaju porcije iz ruku na individualnoj kuhinji: ’ajde, ’ajde, brzo na 1 Na Zapadu, dobio sam pismo od Frenka Diklera iz Brazila: on piše da i tamo i već punih trideset godina pošto je oslobođen ima logorske košmare, da u njima još uvek moli načelnika trećeg odeljenja (operativnog) da ga pusti iz Zapolarja. 2 U originalu: палата, bolnička soba.
333 predavanje, brzo! I – sterano ih puna sala. Memljiva sala, memljivi hodnici, još memljivije, sigurno, ćelije, i nesrećne žene–argati tokom celoga mog predavanja сера hronični, duboki, glasni, čas suvi, čas parajući kašalj. Nisu odevene kao žene no kao karikature žena; mlade su, koštunjave, kosti im izbijaju kao da su sve same starice; izmučene su, jedva čekaju da završim. Ja sam postiđen. Kako bih se rado pretvorio u dim i odlelujao! Kako bih želeo da im umesto »dostignuća nauke i tehnike« viknem: »Žene! do kada će sve ovo trajati?...« Moje oko odmah zapaža nekoliko svežih, dobro odevenih, čak i u džemperima. To su mangupke. Ako bih pogled zaustavio na njima i zaboravio na kašalj, mogao bih glatko održati predavanje. One ne spuštaju oka, slušaju li slušaju... No, ja znam: one se nisu udubile u reči, njima nije potreban kosmos – one retko viđaju muškarce, sada su se u jednog upiljile... I ja zamišljam: kad bi mi sad nešto oduzeli propusnicu i ja ostao ovde... zidovi, koji su na samo nekoliko metara od poznate mi ulice i trolejbuske stanice, pregradili bi sav moj život, postali bi ne više zidovi nego godine... Ne, ne! – ja ću časa ne časeći poći i za četrdeset kopejki stići trolejbusom kući, i slatko ručati. Samo, da bar ne zaboravim: one, one će ovde ostati. I dalje ovako kašljati. Godinama kašljati. Na godišnjice moga hapšenja je zavodim kod sebe »dan zeka«: odrežem ujutru 650 grama hleba, stavim dve kockice šećera, nabijem vruće vode bez ičega u njoj. A za ručak molim da mi se skuva čorbuljak i kutlača žitke kaše. I ja tako ubrzo nađem u sebi staroga zeka da pri kraju dana već skupljam svaku mrvicu i ližem činiju. Staro se živo budi! Da dodam da sam iz logora izvukao i čuvam krpice s brojevima. Da li samo ja? Logorski brojevi će ti kao kakva svetinja biti pokazani u ne jednoj kući. Prolazim tako jedanput Novoslobodskom ulicom. Preda mnom – zatvor Butirke! »Prijem paketa«. Ulazim. Puno žena, pokoji muškarac. Neko predaje korpe, neko razgovara. Odavde su nam, znači, dolazili ponošci? Vrlo zanimljivo. Najnevinije koliko mogu odglumiti, prilazim da pročitam pravila prijema. Ali me orlovskim okom ošacovao stariji vodnik snažnih vilica i ustremio se na mene. – »A vi, građanine, šta vi želite?« Nanjušio bez greške da se ne radi о ponošku, daje posredi čista podvala. To jest – ja još uvek mirišem na zeka! A posetiti umrle? One svoje, tamo gde si i ti mogao ostati da počivaš, proboden bajonetom. A. J. Olenjev, sada već starčić, pošao je 1965. u takvu jednu posetu. S rancem na leđima i štapom u ruci, dobauljao je do bivšeg sanitarnog grada, odatle – na brdo (nadomak naselja Kerki), gde je obavljano sahranjivanje. Brdo je puno kostiju i lobanja, stanovnici ga sada zovu Kosturno. A Galja V. živi u dalekom gradu na Severu, tamo gde je pola godine noć, pola dan. Nema nikog na ovom svetu, a ono što zove »domom« je bučni odvratni ugao. Njen odmor: da pođe s knjigom u restoran, naruči vino, popije, popuši cigaretu, »potuguje malo za Rusijom«. Njeno omiljeno društvo – muzičari i vratari. – »Mnogi koji su se vratili odonud skrivaju svoju prošlost. A ja se ponosim svojom biografijom.«
334 Tu i tamo okupe se jednom godišnje društva bivših zekova, popiju, podsete se. – »Čudno,« – kaže V. P. Golicin – »sećanja su daleko od toga da su uvek mučna i teška, mnoga su ispunjena toplinom i dobrotom.« Još jedna crta ljudske prirode. I ne od najgorih. »U logoru sam imao slovo Ы – ushićeno saopštava V.L. Ginzburg. – A ličnu kartu dobih sa serijom 3K!1 Pročitaš – i nekako ti toplo oko srca. Ne, na časnu reč, pisma bivših zekova izdvajaju se – o, koliko! – od drugih pisama! Kakva neobična privrženost životu! I koliko pregnuća – ako je cilj jasan! U naše vreme, ako dobiješ pismo u kojem nema kuknjave, pismo ispunjemo optimizmom – ono može biti jedino od bivšeg zeka. On se na sve na ovom svetu navikao, ništa ga ne može rastužiti. Ponosan sam što pripadam tom moćnom plemenu! Pleme nismo bili, plemenom su nas drugi načinili. Ti su nas tako združili kako se mi sami, u sumraku i rasulu slobode, gde se svako svakoga plaši, nikada ne bismo zbližili. Pravoverci i špijuni su se na slobodi od nas, kako bismo rekli, automatski odvojili. Nama nije potrebno da se dogovaramo oko međusobne podrške. Ne moramo se više opipavati. Sretnemo se, pogledamo se u oči, promenimo reč–dve – i sve je jasno! Spremni smo da jedan drugome pomognemo. Svako od nas ima svuda svoje ljude. A nas – milioni! Rešetke su nam dale novu meru stvari i ljudi. Skinule nam s očiju svakodnevnu farbu, kojom su premazane oči ljudi što ih nikada ništa nije zakačilo. A bez nje – kakvi neobični zaključci! N. Stoljarova, koja je 1934. došla dobrovoljno iz Pariza u ovu našu kljusu i ostavila u njenim čeljustima svoje najbolje godine, ne samo da ne jadikuje zbog toga, ne samo da ne proklinje čas kada je došla, nego: »Ja sam bila u pravu kada sam, uprkos okolini i glasu razuma pošla u Rusiju! Ja koja Rusiju uopšte nisam znala, utrobom sam je spoznala.« Vatreni, uspešni, netrpeljivi komandant brigade iz građanskog rata, I. S. Karpunič– Braven, nije se u ono vreme unosio mnogo u spiskove što mu ih je podnosio načelnik Specijalnog odeljenja, pre no će tupom olovkom, kao da je to čista besposlica, kao da se to može staviti i na dno lista iako bi trebalo da bude na vrhu, kao da se može napisati i malim slovima i bez tačaka iako bi trebalo velikima i s tačkama – pre no će šarnuti v m (to jest: smrtna kazna svima). Zatim su došli rombovi na našivkama, zatim dvadeset i po godina Kolime – i evo ga posle svega kako živi usred šume na usamljenom salašu, zaliva baštu, hrani kokoši, delje ponešto od drveta; ne podnosi molbu za rehabilitaciju, psuje Vorošilova koliko može, piše srdito u svojim sveskama utuk za utukom na svaku radio–emisiju i na svaki novinski članak. Prolaze godine, a naš filozof sa salaša prepisuje ubeđeno, kao pronalazak, iz knjige aforizama: 1 ы, jedno od poslednjih slova azbuke, u normalnoj upotrebi ne stoji samo, ne pojavljuje se na početku reči i ne može biti veliko. Otuda komičnost ovakve njegove upotrebe. ZK se čita kao: ze–ka.
335 »Nije dovoljno da ljude voliš – treba ih znati podnositi.« A uoči smrti, svojim rečima, ali takvima da te strah od njih uhvati (mistika?, starac Tolstoj?): »Živeo sam i о svemu sudio po sebi. Ali sada sam drugi čovek i više ne sudim po sebi.« Divni V. P. Tarnovski ostao je, nakon izdržane kazne, na Kolimi. Piše stihove, koje nikome ne šalje. On je razmišljao, i došao do zaključka: Zapade me ova pokrajina. Na ćutanje osudi me Bog, Zato što poznah Kaina, Ali hulju ubiti ne mogoh.1 Jedno je za žaljenje: svi mi ćemo, jedan po jedan, nestati i ne učinivši ništa vredno. * * * I ovo: na slobodi bivšim zekovima predstoje susreti. Očeva sa sinovima. Muževa sa ženama. Ti susreti često ne donose ništa dobro. Za deset, za petnaest godina života odvojenog od našeg sinovi nam nisu mogli porasti tako da ostanu duša u dušu s nama; katkad su nam jednostavno stranci, katkad i neprijatelji. I žene – tek pokoja će biti nagrađena za dugogodišnju vernost mužu: toliko toga su oni doživeli svako za sebe, toliko toga se promenilo u njima, samo je prezime ostalo zajedničko. Životna iskustva su im previše različita da bi se ponovo mogli sroditi. О ovome ima mnoštvo građe za filmove i romane, a sve ne može stati u ovu knjigu. Dajmo reč bar Mariji Kadackoj. »Za prvih deset godina napisao mi je 600 pisama. Sledećih deset – jedno, i to takvo da mi je život od njega postao teret. Posle 19 godina, za svoj prvi odmor, on nije pošao kod nas no kod svojte; kod mene i sina navratio je usputno na četiri dana. Voz kojim smo ga očekivali bio je toga dana izbačen iz saobraćaja. Nakon besane noći, legla sam da se odmorim. Čujem zvonce, pa nepoznat glas: Tražim Mariju Venediktovnu.’ Otvaram. Ulazi punačak čovek u poodmaklim godinama, u kišnom mantilu i šeširu. Ulazi naglo, bez reči. Ja iza sna kao da sam zaboravila da iščekujem muža. Stojimo. – ’Nisi me poznala?’ – ’Ne.’ I sve mislim da je to neki od rođaka, kojih imam dosta i s kojima se isto tako nisam dugo viđala. Pa pogledam na njegove stisnute usne – i setim se da čekam muža! Pala sam u nesvest. Uto dolazi sin, tih dana, na nesreću, nešto bolestan. Ostajemo četiri dana u našoj jedinoj sobi, ne izlazeći. 1 Da bi bilo sve do kraja rečeno, dodaću i ono što se zbilo kasnije: on je otišao s Kolime, oženio se nesrećno, izgubio duhovni polet i više ne zna kako da se ispetlja.
336 Suzdržanost je i među njim i sinom, a što se mene tiče, skoro da nismo ni razgovarali, a i kad jesmo – sve о opštim temama. Pričao nam je о svom životu, ni najmanje se ne interesujući kako je nama bilo bez njega. Otišao je opet u Sibir i ne pogledavši mi u oči na oproštaju. Rekla sam mu da mi je muž poginuo u Alpima (on je bio u Italiji, oslobodili su ga Saveznici).« Ima i drugih, manje tužnih susreta. Može ti se desiti da sretneš čuvara, ili upravnika logora. Neočekivano u Teberdi prepoznaš u fiskulturnom instruktoru Slavi – ključara iz Noriljska. Ili: Miša Bakst u jednoj lenjingradskoj prehrambenoj prodavnici vidi poznato lice; prepoznaje i onaj njega. Kapetan Gusak, upravnik logorskog punkta, sada u civilnom. – »Čuj, čekaj malo, čekaj! Gde si ti ono ležao kod mene?... Ah, da sećam se, lišili smo te prava na prijem paketa, zbog lošeg vladanja.« (Seća se! Njima se, ipak, sve to čini prirodno, oni kao da su nam postavljeni za večito nad glavom, ovo sada je samo mala pauza!) Možeš sresti (kao Beljski) komandanta jedinice, pukovnika Rudika, koji je brže–bolje dao saglasnost za tvoje hapšenje, samo da izbegne neprijatnosti. I on je u civilu i sa šubarom, izgleda maltene kao naučnik, uvažena persona! Srešćeš možda i islednika – onog što te je tukao i stavljao kod stenica. Sada taj živi od dobre penzije, kao, recimo, Hvat, islednik i ubica Vavilova, koji živi u ulici Gorkoga. Sačuvaj te bože od takvog susreta: potrešćeš se samo ti, on – ni za dlaku! A možeš – i onoga kо te prijavio, bacio u zatvor, a sada živi da bolje biti ne može. Na njega se nebeske munje neće sručiti. Oni koji se vrate u rodno mesto, oni će obavezno naći svoje cinkaroše. – »Slušaj« – nagovaraju te oni napadniji – »tuži ih! Tek da se društveno razobliče!« (Ništa više, svi se slažu da se više ne može...) – »Znaš šta... pust’ đavola...« – odgovaraju rehabilitovani. Jer bi to suđenje bilo na onoj strani kuda treba s volovima vući. »Neka ih život sam kazni!« – odmahuje Avenir Borisov. To jedino i ostaje. Kompozitor H. rekao je Šostakoviču: »Evo ova dama, ova L., član našeg Saveza, svojevremeno me je strpala iza brave.« – »Napišite izjavu« – predložio je Šostakovič bez mnogo premišljanja – »mi ćemo je isključiti iz Saveza.« (Samo ti čekaj!) H. je počeo da se i rukama i nogama brani: »Hvala velika, mene su, vidiš, za ovu bradu vukli po podu, ne bih to opet želeo.« Ili bi neko možda da se sveti? Žali se G.Polev: »Ista ološ koja me strpala, zamalo me posle oslobođenja opet strpala, i učinila bi to da nisam ostavio i porodicu, i rodni grad.« Tako mi radimo! Tako se to radi u zemlji sovjeta! Mučan san. Fatamorgana s močvarama – da li je to prošlost ili sadašnjost?...
337 Godine 1955. došao je kod zamenika vrhovnog tužioca, Salina, Efroimson i doneo mu ceo tom krivičnih prijava protiv Lisenka. Salin mu je rekao: »To ne ulazi u našu kompetenciju, obratite se u CK.« Od kada su oni to nekompetentni? Ili: zašto oni to nisu postali trideset godina pre? Oba svedoka koja su Čuljpenjova bacila u mongolsku jamu – Lozovski i Serjogin – žive kao bubreg u loju. Pošao Čuljpenjov s njihovim zajedničkim poznanikom iz jedinice kod Serjogina u njegovu kancelariju u Moskovsku gradsku upravu za snabdevanje. – »Upoznajte se. Naš drug s Halhin–Gola, ne sećate ga se?« – »Ne, ne sećam se.« – »Ne sećate se nekog kо se zove Čuljpenjov?« – »Ne, ne sećam se, rat nas je sve izrasturao« – »A ne znate kako se ono s njim zbilo?« – »Pojma nemam.« – »Ah, podlac si ti, veliki podlac!« Jedino to ti i preostaje – da ga opsuješ. U rejonskom komitetu partije, koji je Serjoginu partijska vlast: »Nemoguće! On je tako dobar radnik.« Dobar radnik!... Sve je na svome mestu, svi su na svojim mestima! Tresla se gora, rodio se miš. Toliko je sve na svom mestu da se J. A.Krejnovič, poznavalac severnih jezika1 , vratio u isti institut, u isto odeljenje, kod istih onih koji su ga sredili, koji ga ne podnose – da s njima svakoga dana veša bundu о isti klin i seda za isti sto. To je isto kao kad bi žrtve Aušvica zajedno s bivšim komandantima ortački osnivale galanterijsku radnju. Svoje obergrupen–cinkaroše imaju i književnici. Koliko je samo ljudi na duši J. Eljsberga? Na duši Lesjučevskoga? Svi ih dobro znaju a niko ih ne sme dirnuti. Pokušavalo se da se izbace iz Saveza pisaca – uzaman! A tek s posla. A tek, a tek iz Partije! Kada se pravio naš Zakonik (1926), predviđeno je da je ubistvo klevetom pet puta lakše i oprostivije od ubistva nožem. (Kako se moglo i pretpostaviti da će se neko u državi proletarijata usuditi da se koristi tim buržoaskim sredstvom – klevetom?) Po članu 95, očigledno lažna prijava, svedočenje: a) ako optužuju za teško zločinstvo, b) ako se donose iz koristoljublja, c) ako se daju s izmišljenim dokazima – kažnjavaju se lišenjem slobode do... dve godine. A može i šest meseci. Ovaj član su sastavljali ili pravi tikvani, ili ljudi što daleko vide. Meni se čini – ovi drugi. I od tada nijedna amnestija (Staljinova 1945, Vorošilovljeva 1953.godine) nije ispuštala ovaj član, uvek se brinulo za svoj aktiv. 1 O njemu je oštroumno rečeno: ako su narodovoljci, zahvaljujući slobodnom progonstvu, nekada postajali poznati lingvisti, Krejnovič je, bez obzira na to što je bio u Staljinovom logoru, ostao lingvist: čak je i na Kolimi pokušavao da se bavi jukagirskim jezikom. [Jukagirski jezik je paleoazijski jezik kojim govore Jukagiri na jugoistoku Jakutije i u magadanskoj oblasti. – Prev.]
338 Pa – zastarelost. Ako si lažno optužen (po članu 58), zastarelosti nema. A ako si ti lažno optužio – zastarelo je, nećemo te dati. Delo porodice Ane Čebotar–Tkač u celosti je skrojeno od lažnih svedočenja. Četrdeset četvrte, ona, njen otac i dva brata uhapšeni su zbog tobožnjeg i tobože političkog ubistva snahe. Sva tri muškarca su umrla pod mukama (nisu priznavali). Ana je odrobijala deset godina. A snaha ispala – živa i zdrava! Ništa zato – Ana je još deset godina tražila rehabilitaciju! Čak i 1964. Tužilaštvo je odgovorilo: »Vi ste osuđeni ispravno, nema osnova za obnavljanje procesa.« Kada je, na kraju, bila rehabilitovana, neumorna Skripnikova je u Anino ime napisala tužbu: pozvati lažne svedoke na odgovornost. Vrhovni tužilac SSSR, G.Terehov, odgovorio je: nije moguće, zbog zastarelosti . . . Dvadesetih godina iskopani su nekako i streljani neprosvećeni mužici što su četrdeset godina pre toga izvršili smrtnu presudu carskog suda nad narodovoljcima. Da, ali ovi mužici nisu bili naši. A naši cinkaroši su naša krv i naše meso. Eto, to je sloboda na koju su pušteni bivši zekovi. Ima li u istoriji neki drugi primer da toliko očiglednog zločina ostane van domašaja suda, van domašaja zakonske odmazde? Kakvo dobro onda da čekamo? Šta iz tog smrada može porasti? Kako se veličanstveno okrunio zatvorski naum Arhipelaga. Kraj Šestog dela
339 DEO SEDMI STALJINA VIŠE NEMA Niti se pokajaše zbog ubistava svojih Otkrovenje svetoga Jovana Bogoslova, 9:21
340
341 Glava 1 KAKO SADA SVE TO ZABORAVITI Prirodno, nismo gubili nadu da će se о nama jednom progovoriti: ranije ili kasnije biće rečena istina о svemu što se zbilo u istoriji. No mi to nismo nazirali u skoroj budućnosti, svakako ne pre smrti većine nas. I u sasvim izmenjenim uslovima. Ja sam se smatrao letopiscem Arhipelaga, pisao sam i pisao, ali se ni sam nisam mnogo nadao da ću svoj letopis videti za života. Tek, istorija nas, i najvidovitije među nama, iznenadi kakvim neočekivanim obrtom! Nismo mogli predvideti kako će se to dogoditi: da će se, bez ikakvog vidljivog povoda što bi prisiljavao na to, sve uzdrmati i pokrenuti, da će se ambisi života otvoriti, istina, na kratko, koliko da dve–tri tičice–glasnice istine uspeju da prhnu, pre nego se grotlo ponovo i na dugo zatvori. Koliko mojih prethodnika nije uspelo da dopišu, da sačuvaju napisano, da se izvuku, da se kako tako dovuku! A ja, ja sam bio te sreće, ja sam uspeo da između odškrinutih železnih vrata, pre nego su se ona ponovo zalupila, proturim prvi pregrštić istine. I, kao neka materija u oklopu antimaterije, ona je istoga časa eksplodirala! Eksplodirala je i izazvala eksploziju pisama ljudi, što se, uostalom, moglo i očekivati. Ali – i eksploziju novinskih članaka – preko volje, kroz mržnju, uz škrgut zuba; eksploziju zvaničnih uniformisanih pohvala, od kojih me obuzimala mučna oporost. Kada su bivši zekovi, po galami truba svih novina odreda i istovremeno, čuli da je izišla nekakva priča о logorima i da se novinarski svet ubio kо će više u hvalu, jednoglasno su zaključili: »Još jedno laprdanje! Još jedno prosipanje laži!« Da naše novine, koliko god da su čuvene po preterivanju, mogu tako da se bace na hvaljenje istine – to se, ipak, nije moglo zamisliti! Neki nisu želeli da moju priču ni u ruke uzmu. Međutim, kada su počeli da čitaju, istrgao se, reklo bi se, opšti uzdah, uzdah radosti i – bola. Poletela su pisma. Ta pisma čuvam. Naši sugrađani imaju premalo prilika da iskažu svoja mišljenja о društvenim pitanjima, a tek bivši zekovi! Koliko god bili varani i razočaravani, ovoga puta su poverovali da, ipak, počinje era pravde, da će se odsad moći otvoreno govoriti i pisati! I prevarili se, razume se – po koji put!... »Istina je na kraju pobedila, ali kasno!« – pisali su oni. I još kasnije od kasnoga, jer uopšte i nije pobedila...
342 Bilo je, prirodno, i trezvenih; ti se nisu potpisivali (»Čuvam zdravlje i ovo dana što mi preostaje«) ili su u samom jeku novinarske galame pitali: »Sve se pitam kako ti je Volkovoj1 dozvolio da objaviš ovu priču? Odgovori, sve se plašim da ti već nisi u buru...«, ili: »Kako to da obojicu vas, tebe i Tvardovskoga, nisu sklonili?« E pa, ovoga puta im kljusa nije sklapala, negde je kačila. I šta je Volkovima onda preostajalo? – da se i oni late pera, da i oni pišu pisma. Ili utuke u novinama. Pa, bogami, njih ima i vrlo pismenih, kо se tome nadao! Iz ove druge lavine pisama mi saznajemo i kako se oni zovu, kako oni sami sebe nazivaju. Mi se ubili tražeći im ime, te logorski gospodari, te tamničari, a ono ništa od toga – praktički radnici, to im je ime! Krasno, zaista! »Čekisti« – to po svoj prilici nije ono pravo, pravo je praktički radnici, tako su oni sami izabrali. Pišu: »Ivan Denisovič je podlac.« (V.V. Olejnik, Aktjubinsk) »Za Suhova ne osećaš ni saučešća ni poštovanja.« (J. Matvejev, Moskva) »Suhov je pravilno osuđen... A šta bi zekovi mogli raditi na slobodi?« (V.I. Silin, Sverdlovsk) »Ovi čovečuljci podle duše su preblago osuđivani. Mračne ličnosti otadžbinskog rata... ja uopšte ne žalim.« (J.A. Ignatovič, grad Kimovsk) Šuhov je »pravi pravcati prepredeni i nemilosrdni šakal. Tipični egoist koji živi samo za svoj trbuh.« (V.D. Uspenski, Moskva)2 »Umesto da da sliku propasti najodanijih ljudi 1937. godine, autor je izabrao 1941, godinu u kojoj su u logore odlazili uglavnom samoživci3 . Trideset sedme nije bilo Šuhovih4 , u smrt se išlo mračno i ćutke, s pitanjem: kome je sve to potrebno?« 5 (P.A. Pankov, Kramatorsk) О logorskom režimu: »A zašto bi se davalo mnogo hrane onima koji ne rade? Gde bi potrošili snagu... S delinkventima se još i blago ophodi.« (S.I. Golovin, Akmolinsk) 1 Lik iz Jednog dana Ivana Denisoviča, komandir disciplinskog režima. 2 Da ovaj penzioner ne bi slučajno bio onaj Uspenski sto je ubio svoga oca, sveštenika, i na tome načinio logorsku karijeru? 3 Da, da, obični nepartijci, ratni zarobljenici. 4 I te koliko! – više no vas. 5 Kakva visoka inteligencija! Kad smo tu, pa i ne baš previše ćutke: s neprekidnim kajanjem i molbama za pomilovanje.
343 »A što se normi ishrane tiče, ne treba zaboraviti da oni nisu u banji. Oni samo poštenim radom moraju iskupiti krivicu. Ova priča vređa vojnike, podoficire i oficire MVD. Narod je tvorac istorije – a kako je pokazan taj narod?... – kao »sovuljage«, »pampleci«, »kreteni«. (Vodnik Bazunov, Ojmjakon, 55 godina, ostareo u logorskoj službi) »U logorima je manje zloupotreba no u bilo kojoj drugoj sovjetskoj ustanovi (!). Tvrdim da je sada u logorima strožije. Straža nije znala ko za šta leži.« 1 (V.Karahanov, Podmoskovlje) »Mi izvršioci, i mi smo ljudi, i mi smo činili herojska dela: one što bipali nismo svaki put ubijali, pa smo tako rizikovali da ostanemo bez posla.« (Grig. Trofimovič, Železnjak)2 »Ceo ovaj dan u priči je krcat negativnim vladanjem zatvorenika, a nigde se ne vidi uloga administracije... Ali, držanje zatvorenika nije uzrok3 perioda kulta ličnosti, već je u vezi s izvršenjem sudske odluke.« (А. I. Grigorjev) »Solženjicin opisuje sav rad logora tako kao da u njemu nije bilo nikakvog partijskog rukovodstva. A zna se da su onda, kao i sada, postojale partijske organizacije, koje su sav rad savesno usmeravale.« [Praktički radnici] »su samo izvršavali ono što su zahtevala pravila, instrukcije i naređenja. Isti oni ljudi koji su radili tada, rade i sada, 4 novih tek ako deset od sto, i oni su ne jednom pohvaljivani za rad i sada važe kao dobri radnici.« »Duboko negodovanje svih saradnika MVD... Prosto da čovek ne može shvatiti koliko je žuči u ovom delu... On namerno podstiče narod protiv MVD!... Zašto naši Organi dozvoljavaju da se neko isprdava s radnicima MVD? ...To je nepošteno!« (Ana Filipovna Zaharova, irkutska oblast, u MVD od 1950, u Partiji od 1956.) Čujte, ljudi, počujte! »To je nepošteno!« – viče nam ona iz same utrobe. Četrdeset pet godina su urođenici mučeni, i to je bilo pošteno! Jedna priča objavljena – i to je nepošteno! »Ovakvog gadluka još nismo imali prilike da žvaćemo... Ovo nije samo moje mišljenje, ja imam dosta društva, ime nam je legion.«5 I još kraće: »Priča Solženjicina mora pod hitno biti izbačena iz svih biblioteka i čitaonica.« (A. Kuzmin, Orel) To je, malo–pomalo, i učinjeno.1 1 Mi? – »mi smo samo izvršavali naređenja«, »mi nismo znali«. 2 Železnjak se i mene lično seća: »Stigao je u etapi pod okovima, isticao se time što je bio džangrizalo; kasnije upućen u Džeskazgan i bio skupa s Kuznecovom na čelu ustanka...« 3 U originalu: причина; pre bi se očekivalo: последствие, posledica. 4 Vrlo važno svedočanstvo! 5 Tačno, tačno – legion. Jedino što u žurbi niste proverili citat iz Jevanđelja. Tamo je legion – zlih duhova.
344 »Ova knjiga se nije smela objaviti, već je trebalo materijal predate u organe KGB.« (Anonim2 , vršnjak Oktobra) To se uskoro i dogodilo, Oktobrovo vršnjače je pogodilo. I još jedan anonim, ovaj već pesnik: Čuješ li nas, о Rusijo! Na savesti našoj Nijedne mrljice nema! Opet ono »prokleto inkognito«! Tako bismo rado hteli znati je li ovaj lično streljao, ili jedino slao u smrt, ili je samo običan pravoverac. Zaludu sve, čovek je anonim! Anonim bez mrljice... I, na kraju, široki filozofski pogled: »Istoriji prošlost nikada nije bila potrebna (?), utoliko manje je potrebna istoriji socijalističke kulture.« (A Kuzmin) Istoriji prošlost nije potrebna! – evo dokle su dogurali Zdravomisleći. A šta joj je potrebno! Budućnost, šta li?... I evo, oni je pišu, tu istoriju... I šta sada da im kažemo, svima koliko ih je, šta da odgovorimo ovom horu neznalica? Kako da im sad objasnimo? Istina je uvek nekako stidljiva, ona uvek ustukne pred drskim nasrtajem laži. Dugotrajno odsustvo slobodne razmene informacija u zemlji stvorilo je provaliju nerazumevanja među celim grupama stanovništva, između miliona i miliona. Mi jednostavno prestajemo biti jedan narod, jer, u stvari, govorimo različitim jezicima. * * * A prolom je, ipak, bio učinjen! Koliko god da je zid laži bio moćan, koliko god da je podignut za vekove, koliko god da je ulivao poverenje – breša se razjapila, informacija pokuljala. Koliko juče, kod nas nikakvih logora nije bilo, nikakvog Arhipelaga, a danas – ceo narod, sav svet vidi: logori, pa još fašistički! 1 A konačno – tajnim naređenjem Glavne uprave za čuvanje državnih tajni u štampi 10, za službenu upotrebu, od 14.2.1974: izbaciti i uništiti Ivana Denisoviča, Matrjonino domaćinstvo i druge objavljene priče (potpis: Romanov). 2 Krije se za svaki slučaj. Đavo će ga znati otkuda još može početi da duva...
345 I šta sada? Vi dugogodišnji majstori izvrtanja, vi stari farbari! – zar ćete vi to podnositi? Zar ćete se prepasti? Zar ćete se pokoriti?... Pa ne, naravno ne! Majstori izvrtanja prvi su navalili na brešu. Oni kao da su godinama samo to i čekali, samo se spremali da bi tu brešu zakrčili svojim sivokrilim telesima, i radosnim – da, radosnim! – mahanjem krila zaklonili Arhipelag od izbezumljenih gledalaca. Njihov prvi krik, instinktivan, u tili tren iznađen, bio je: to se neće ponoviti! Hvala Partiji – to se neće više ponoviti! Ah, domišljani! Ah, majstori za zamazivanje! Jer, ako se »to neće ponoviti«, onda je samo po sebi jasno da danas toga nema! U budućnosti ga neće biti – danas ga, to svako zna, nema! Tako su vešto bili krilima u breši da je Arhipelag, tek što se bio nazreo, već postao puka opsena: njega nema i neće ga biti, jedno je samo moguće – da je bio... Zato što je bio kult ličnosti! (Kako li je samo podesan taj »kult ličnosti« – samo ga izustiš, a on sve objasni!) A ono što stvarno postoji, što ispunjava brešu i što će večno živeti – to je: »Neka je slava Partiji!« (Slava najpre za to što se ono »neće ponoviti«, pa zatim, i skoro istovremeno, slava joj i za sam Arhipelag, to ide zajedno, to se ne može razlučiti: časopis s pričom još nije ni stigao u ruke, a sa svih strana se prolomilo: »Slava Partiji!« Još se s čitanjem nije došlo do onog mesta gde se seče kamdžijom, a sa svih strana se ori: »Neka je slava Partiji!« Tako su se anđeli laži, čuvari Zida, predivno snašli u prvom šoku. No, breša je, ipak, ostajala. Stoga se njihova krila nisu mogla umiriti. Sledeći njihov pokušaj je – zamena. Kao što mađioničar, koji, skoro i ne skrivši maramicom ono što radi, zameni kokošku pomorandžom, može zameniti isto tako i sav Arhipelag i umesto onog što je opisan u priči podmetnuti gledaocima sasvim drugi, mnogo plemenitiji. U početku su pokušaji oprezni (pretpostavlja se da je autor priče blizak prestolu), podmetanje se mora vršiti uz neprekidno hvaljenje priče. Tako, na primer, upušta se u priču о Arhipelagu »iz usta očevidaca«, о komunistima u logoru, koji, doduše, »nisu skupljali partijsku članarinu, ali su po noći održavali tajne partijske sastanke (?), pretresali političke novosti. Za pevanje šapatom Internacionale, dostavljani od strane cinkaroša, trunuli su u strogim ćelijama... Banderovci, vlasovci, iživljavali su se na pravim komunistima i zajedno (!) s vlastima pretvarali ih u invalide... Samo, Solženjicin nam ništa od toga nije pokazao. On neke stvari u tom strašnom životu nije umeo da vidi.« Autor recenzije nije bio u logoru – a video ih je! Ali je nevešto ispalo! Ispalo: logori nisu bili delo sovjetske vlasti, ni Partije. (Nisu, sigurno, ni sudovi bili sovjetski.) U logorima su kolo vodili vlasovci i banderovci zajedno s vlastima. (Eto ti sad! A mi poverovali Zaharovoj da logorski upravljači imaju partijske knjižice i da su ih uvek imali!)
346 Samo, moskovske novine ne primaju svako ime! Naš rjazanjski literarni četobaša, N.Šundik, predložio je u intervjuu za APN1 za Zapad (koji mu nije objavljen, i APN je možda zajedno?...) ovakvu varijantu ocene Arhipelaga: »Neka je proklet međunarodni imperijalizam, koji je i isprovocirao sve te logore!« Pametno, to se ne može poreći! I jezgrovito! Šteta samo što nije upalilo... To jest, uopšte govoreći, logori nisu bili naše, već strano, doneseno sa strane, Berijino li, vlasovsko li, nemačko li testo, đavo će ga znati; jedino su u njima naši ljudi ležali i patili. Pa, i ti »naši« nisu svi naši, za sve naše nema novinskih stubaca, naši – to su samo komunisti! Prošavši skupa s nama kroz sav svakodnevni život Arhipelaga, može li čitalac sada naći mesto i vreme za pevanje šapatom Internacionale? Da je nećeš, plašim se, zapojati posrćući u koloni pošto si ceo dan obarao šumu? Jedino možda ako si ceo dan proveo u magacinu... Pa – о čemu noćni partijski sastanci (i oni moraju biti u magacinu ili u ambulanti, a to znači danju, prirodno, zašto bi noću)? Da se izrazi nepoverenje CK–u? Jeste li vi pri čistoj svesti?! Nepoverenje Beriji? Nipošto, on je član Politbiroa! Nepoverenje GB–u? Nemoguće, njega je stvorio Đeržinski lično! Nepoverenje našim sovjetskim sudovima? To bi bilo isto što i nepoverenje Partiji, strašno je i pomisliti. (Jer, greška se desila samo s tobom, društvo bi morao birati s više opreza, svi drugi su pravilno osuđeni!) Obični šofer, A. G. Zagorujko, koga udaranje krilima nije moglo ubediti, piše mi: »Nisu svi bili kao Ivan Denisovič? A kakvi su onda bili? Nepokorni, šta li? Možda su u logorima delovali ’odredi otpora’ na čelu s komunistima? A protiv koga bi se oni borili? Protiv Partije i vlade?« Kakve li strašne zavere! Kakvi mogu biti »odredi otpora«?!... E pa, о čemu onda sastanci? О neuplaćivanju članarine? Ona nije, vidimo, ni skupljana... Da se razmatraju političke novosti? Zašto bi se zbog toga moralo sastajati? Sretnu se dva pouzdana nosa (samo, dobro razmisli ko je pouzdan) i – šapatom... Evo šta je isključivo moglo biti predmet partijskih sastanaka u logoru: kako da se za naše uhvate sva mangupska mesta, da bi se živi izvukli, a ne–naši, ne–komunisti da se izguraju, neka oni mrznu u ledenoj banji goroseče, neka se oni guše u gasnoj komori rudnika bakra! Ništa drugo pametno ne možeš zamisliti о čemu bi oni pričali na takvim sastancima. Ovako je 1962. pre nego je priča i došla do čitaoca, bila usmerena linija krivotvorenja Arhipelaga. Malo–pomalo, međutim, saznajući da autor nema nikakve veze s tronom, da nema nikakve zaštite, da je i on sam – fatamorgana, majstori izvrtanja postajali su sve smeliji. Osvrnuli se oni na priču – pa kojeg đavola smo se mi prepali? Što smo mu udarili u himnu (po navici slugeranjstva)? »Njemu [Solženjicinu] čovek nije uspeo... On se nije usudio da zagleda u dušu čoveka. Virnuli malo bolje u junaka – pa, bogati, on je idealni neheroj!« Šuhov je – i »usamljen«, i »daleko od naroda«, ništavna ličnost koja živi trbuhom, koja se ne bori! Evo šta je najviše od svega izazivalo negodovanje: zašto se Šuhov ne bori? Da li bi trebalo da svrgava logorski režim, ili da se uputi nekud s oružjem – о tome se ne piše, piše se samo: zašto se ne bori? (A ja sam već imao spreman scenario о kengirskom ustanku, ali se nisam usuđivao da odmotam svitak...) 1 Novinska agencija Novosti.
347 Oni koji nisu pokazali ni trunčicu borbenosti – oni su je od nas tražili na tone! Kao i uvek. Posle boja sve sami junaci. »Interesovanja Šuhova su, pošteno govoreći, sitničava. A najstrašnija tragedija kulta ličnosti bila je u tome što su se iza bodljikave žice našli istinski napredni sovjetski ljudi, so naše zemlje, pravi junaci vremena«, koji »se ni sami nisu odricali da ćornu zdelu čorbuljka... ali je nisu kao sluge iskamčivali.« (A kako inače? Mnogo bi nas zanimalo da saznamo kako su oni to radili.) »Solženjicin je stavio naglasak na teške, mučne uslove. On se udaljio od surove istine života.« Istina života, ona se sastoji u tome što su onamo bili »prekaljeni u vatri borbe«, »odgojeni lenjinskom partijom«, koji su – šta? borili se? ne! – »duboko verovali da će mračno vreme samovlašća proći«. »Neki autori su dali ubedljive slike muka od gladovanja. Ali, kо može poreći da su muke od misli stoput teže od gladi?« (A naročito ako ne znaš šta je glad.) A njihove muke od misli su u ovome: šta će biti, kako će se sve ovo svršiti, kada će me pomilovati, kada će me opet pozvati da rukovodim? Pa i sav XXII kongres bio je о tome kome će se podići spomenik. Nestalim komunistima! A običnim Ivanima koji se nisu vratili? О njima nije bilo zbora, kо mari za njih. (U tome i jeste bila mina Ivana Denisoviča – podmetnut je jedan prosti Ivan.) Mahali, bili krilima u breši, neumorno dve godine zaredom. A ko je mogao paučinom legende prekrivati – prekrivao. Kao, na primer, Izvestija (25.4.1964), koja su se bila pokrenula još i da nas uče kako se trebalo boriti: elem, trebalo je bežati iz logora! (Naši begunci nisu znali adresu autora članka N. Jermoloviča – da nađu utočište!... Samo, savet nikako ne ide: zaboga, pa bekstvo bi podrivalo MVD!) U redu, da uteknemo – a dalje? Izvesni Aleksej – pričaju Izvestija, no prezime tome Alekseju, bogzna zašto, ne navode – pobegao, kobajagi, u proleće 1944. iz logora u Ribinsku na front, gde ga je major–politički komesar, i ovaj major bez prezimena, iz istih stopa i vrlo rado (»tresao živo glavom odgoneći sumnje«) uzeo u jedinicu. I to ne bilo gde – pravo u pukovsku obaveštajnu službu, pa u izviđanje! (E pa, oni što su bili na frontu neka kažu: zar tome majoru epolete nisu ništa predstavljale? Zar mu partijska knjižica ništa nije predstavljala? Četrdeset prve ovako nešto se još i moglo rizikovati, ali četrdeset četvrte, sa svim onim obaveznim izveštavanjima, sa Smeršom?) Junak je dobio Orden Crvene zastave (a kako je izdat i prosleđen, na osnovu kojih dokumenata?), i posle rata »požurio da se demobiliše«. A drugog nam daju s punim imenom: nemački komunist Ksaver Švarcmiler. Utekao je kod nas od Hitlera 1933. godine, uhapšen 1941. kao Nemac (sve to je sasvim verodostojno). No, mi tek sada saznajemo kako treba da se bori pravi komunista u logoru! Zvanični izveštaj: umro u Čistopolju, 4. juna 1942 (posustao na prvom koraku u logoru, vrlo moguće, posebno kad se radi о strancima), posmrtno rehabilitovan 1956. Pa gde se on to borio? A evo šta: priča se da je on 1962, kao, viđen (videla ga neka seljanka) u Rigi. A to znači: on je svojevremeno utekao! Pojurili ljudi da provere »logorsku smrtovnicu« (list iz bloka pocepan ukoso) – i zamislite: fotografije nema! Čuste li što dosad niko ne ču: umrli logoraš (pošto je bajonetom proburažen) nije fotografisan! Neviđeno nešto! Znači, jasno je: on je utekao i sve vreme zatim se borio! Kako se borio? To niko ne zna. Protiv koga? To niko ne zna. A zašto se sada ne otkrije? To nikome nije jasno. Eto kakve nam laže veze glavni vladin organ!
348 Ovakvom paučinom legende hoće da zaklone od nas ždrelo Arhipelaga! Evo još jedne legende iz istih Izvestija: u novije vreme sin saznaje za posmrtnu rehabilitaciju oca. I šta on najpre oseća? Gnev, valjda, što mu je otac ni kriv ni dužan ucmekan? Ma, ne! Radost, olakšanje: kakva je to sreća kad saznaš da ti je otac bio nevin pred Partijom! Svako je lučio iz sebe paučinu koju je mogao. Paučina na paučinu, mreža na mrežu – božje svetio se, ipak, zaklanja, Arhipelag se, ipak, sve mutnije vidi. I dok se sve to snovalo i tkalo, dok se krilima sve jače u breši udaralo, otpozadi, s one strane zida, dizali su skele i peli se prema vrhu glavni zidari za ovu stvar: oni koji su malčice pisci, ali koji su i propatili malo, koji su i sami videli trunku logora, bez toga ni budala ne bi poverovala – peli se Boris Djakov, Georgij Šelest, Galina Serebrjakova i Aldan–Semjonov. Da nisu bili žustri, to im se ne može poreći: oni su se još od prvih dana nagonili na brešu, naskakivali odzdo sa tla, bez ikakvih skela, i šlipali malter na nju, ali nisu dosezali. Serebrjakova je donela gotovu ploču da njome zapuši brešu. I više još od toga: donela je roman о užasima istrage nad komunistima – kako su oči vađene, kako se nogama gazilo, ali bilo joj je objašnjeno da kamen ne odgovara, nije za brešu, samo će otvoriti novu rupu. A Šelest, bivši komandant brigade VČK–e, još i pre je Izvestijama predlagao svoj Zlatni grumen, ali tema još nije bila dozvoljena, šta taj hoće? A na dvanaest dana do otvaranja breše, no znajući već gde će ona biti, Izvestija su zalepila Šelestov flaster. Ipak, nije izdržao – probilo ga kao da ga nije bilo. Na mestu se još dimilo, a priskočio je Djakov, stao da nabacuje svoje Zapise »mangupa«. Ali mu je cigla Lakšinove recenzije pala pravo na glavu: Djakov je bio razobličen da je samo svoju kožu spasavao u logoru i ništa više. Ne, ovako neće ići. Ne, trebaće čvršće nastupati. I oni se rešiše da dižu skele. Na to je otišlo pola godine, kojekako ispunjeno novinskim člancima, treperenjem opnastim krilcima. A čim su skele bile sagrađene i dizalica dovučena, zid je krenuo svom dužinom: u julu 1964 – Priča о doživljenom Djakova, Bareljef na steni Aldan–Semjonova, u septembru – Zapisi s Kolime. Iste te godine u Magadanu izlazi i knjižica Vjatkina Čovek se rađa dva puta. I – gotovo. I – breša bi zapušena. I – spolja na mestu gde je zakrpa, bi nacrtano nešto posve drugo: palme, urme, urođenici u kupaćima kostimima. Arhipelag? Jeste, po svoj prilici. A da nije krivotvoren? Jeste, krivotvoren... Svih sam se ovih knjiga doticao govoreći о dobronamernima i, ako bi se moje razilaženje s njima svodilo na čisto literarno, ne bih imao potrebe ni da se oglašavam о njima. Međutim, kako su se oni upregli u oblagivanje Arhipelaga, smatram se dužnim da ukažem gde je upravo njihova dekoracija. Iako bi čitalac koji je savladao svu ovu moju knjigu verovatno i sam sve uočio. Prva i osnovna njihova laž je u tome što na njihovom Arhipelagu ne leži narod, naši Ivani. Bilo kako da su došli do »istine« – svako za sebe ili sporazumno – svi kao jedan lažu kad logoraše dele na:
349 1) poštene komuniste (s posebnom kategorijom nepartijaca no vatrenih komunista) i 2) belogardejce– vlasovce–policaje–banderovce (sve na jednu gomilu trpaj). Svi nabrojani, svi skupa, činili su u logoru ne više od 10 do 15%. Svih ostalih 85% – seljaci, inteligencija i radnici, upravo sav Pedeset Osmi i svi nebrojeni zlosrećni »dekretaši« zbog kalema konca i skuta klasova – svih njih kod ovih pisaca nema, svi su se načisto izgubili. A izgubili su se zato što nisu iskreno zapažali stradanja svoga naroda! Za njih ova marva ne postoji, ona u povratku sa seče ne peva šapatom Internacionalu. Šelest jedva šta da zucne о pripadnicama sekti (o pripadnicima ama baš ništa, on ih u muškim logorima, eto, nije video!), promakao je negde jedan jedini štetočinac (dat upravo kao štetočinac), pa jedan kukavni bitovik – i to je sve! Kod njih su ispale i sve periferne nacionalnosti. Djakov bi barem, s obziroma na vreme kad je robijao, mogao zapaziti ljude s Baltika? Ne – njih nema! (Sakrili bi oni i Zapadne Ukrajince da se ovi nisu onoliko glasili.) Sav urođenički spektar iščezao je kod njih, ostale su samo dve linije s krajeva! Samo ono što treba za šemu, bez čega nema šeme. Kod Aldan–Semjonova – kо je u brigadi jedina prodana duša? Jedini seljak u njoj, Devjatkin. Kod Šelesta, u Zlatnom grumenu – kо je prosta prostotinja? Jedini u brigade seljak Golubov. Eto kakav je njihov stav prema narodu! Njihova druga laž je u tome što kod njih logorskog rada ili uopšte nema, njihovi junaci su obično mangupi, koji su oslobođeni od pravog rada i provode dane u magacinima, ili za stolovima knjigovođa, ili u ambulanti (kod Serebrjakove se u jednoj bolničkoj sobi »nazvanoj komunistička« našlo u isto vreme dvanaest ljudi. Kо ih je skupio? Zašto baš sve komunisti? Da nisu preko veze došli na odmor?...); ili je to nekakav nimalo strašan, nimalo iscrpljujući, nimalo ubitačan posao s kartonima. A sablast logora, to je deseto–dvanaestosatno dirinčenje. Ono ispunjava ceo dan i sve dane Arhipelaga. Treća njihova laž je što u njihovom logoru glad ne škrguće zubima, ne guta svakoga dana desetine pelagrika i distrofičara. Niko ne kopa po đubrištima. Niko, ama baš niko ne mora da mozga kako će ostati živ do kraja dana. (»ITL je logor s ublaženim režimom« — ofrlje nabacuje Djakov. Dao ti bog, tebi, da malo poboraviš u tom ublaženom režimu!) I te tri laži dosta pa da se izvrnu sve razmere Arhipelaga – nema više stvarnosti, nema pravog trodimenzionalnog prostora. Sada možeš praviti, sklapati od kockica, crtati, vesti i plesti sve što hoćeš, sve što izlazi iz tvojih pogleda na svet i iz tvoje mašte – u ovako izmišljenom svetu sve se može. Sada možeš naširoko raspredati о uzvišenim razmišljanjima junaka (o tome kada će prestati samovolja, kada će oni biti pozvani da rukovode u Partiji, o tome kako su odani Partiji i kako će Partija sve ispraviti). О sveopštoj radosti zbog upisivanja zajma (što daješ za zajam umesto da ti novac ostane za kantinu). Može se uvek nemi zatvor ispuniti razgovorima (lubjanski brica jedva čeka da sazna da li je Djakov komunista... Trtara–vrtara!) Mogu se u prozivke zatvorenika umetati pitanja koja niko nikada nije postavljao (»Partijac?... Kakvu si dužnost obavljao?...«) Sklapati anegdote, koje ne izazivaju smeh, nego pre proliv: zek se žali slobodnom partijskom sekretaru na nekog slobodnog koji gaje oklevetao, njega, člana Partije! (Djakov) Za koje je magareće uši to namenjeno?... Ili: zek iz kolone pod stražom (dobronamerni Petrakov, saborac Kirova) primorava svu kolonu da svrati do spomenika Lenjinu i da skinu kape. A s njom i stražari! (A automati – u čijoj su oni ruci?...) (Aldan–Semjonov) Kod Vjatkina kolimska lopužarija u stroju za izlazak na rad s pijetetom skida kape u počast Lenjinu. Puka koještarija. (A i kad bi bilo istina – mala dika za Lenjina.)
350 Šelestov Zlatni grumen je anegdota od prvog do poslednjeg reda. Da li da se logoru preda ili ne preda nađeni zlatni grumen – za to pitanje je pre svega potrebna luda smelost: za pogrešno rešenje čeka te streljanje! (A zar te to isto ne čeka i za samo pitanje?)... Oni su ga na kraju predali – a general je još zahtevao da se grupa pretrese. A šta bi bilo da nisu?... Sam autor navodi primer njima susedne »Letončeve grupe«, koja je pretresena i na radu i u baraci. Problem se, prema tome, nije postavljao da li pomoći ili ne pomoći Domovini, nego – da li za grumen zlata staviti na rizik četiri života. Sva situacija je izmišljena samo da bi se istakla njihova komunistička i patriotska svest. (Drugo su slobodnjaci. Kod Aldan–Semjonova zlatno grumenje kradu i major milicije, i zamenik narodnog komesara za naftu.) No, Šelest ipak nije pogodio duh vremena: on pregrubo, čak i s mržnjom govori о logorskim gospodarima, što je za jednog pravoverca krajnje nedopustivo. Dok Aldan–Semjonov о očiglednom zločincu, upravniku rudnika zlata, ovako piše: »On je bio dobar organizator.«(!) Sve njegovo naravoučenije je u ovome: ako je upravnik dobar, rad u logoru je zadovoljstvo, život maltene slobodan.1 Isto tako i Vjatkin: kod njega dželat Kolime, šef Daljstroja, Karp Pavlov, čas »nije znao«, čas »nije shvatao« da čini velika zla, da bi se na kraju i – prevaspitao. U naslikanu dekoraciju autori su, ipak, verodostojnosti radi, uneli i istinite detalje. Kod Aldan– Semjonova: stražar prisvaja nađeno zlato; nad onima koji ne izlaze na posao iživljavaju se ne poštujući nikakvo pravo ni zakon; radi se na minus 53 stepena; lopovi piruju u logoru; penicilin je ćornut za administraciju. Kod Djakova: grubo ponašanje prema logorašima; scena u Tajšetu pored voza, kada sa zekova nisu bili blagovremeno skinuti brojevi, i putnici im bacali hranu i duvan, a stražari to hvatali i zadržavali za sebe; opis pretresa uoči praznika. No, ovi redovi služe samo da bi se autoru više verovalo. Dok je glavno za njih nešto drugo. Dajmo reč prikazima: »U Jednom danu Ivana Denisoviča logorska straža – to su zamalo pa zveri. Djakov pokazuje da među njima ima mnogo onih koji su doživljavali mučna razmišljanja« (od kojih ništa nije ispalo). »Djakov je sačuvao surovu istinu života... Za njega bespravlje u logorima je samo...drugi plan (!), u prvom planu je da sovjetski čovek nije povio kičmu pred samovoljom... Djakov nalazi i poštene čekiste, koji su se odvažavali i na podvig, da, na podvig!« (Taj podvig oni razumeju tako da se komunisti nameštaju na dobra mesta. Uostalom, za njih je podvig i kad logoraš–komunist Konokotin, koji iako »uvređen teškom optužbom... lišen slobode... nastavlja da radi« kao preparator! Podvig je, znači, što nije dao povoda da bude isteran iz ambulante na opšte.)2 A šta je kruna Djakovljeve knjige? »Sve mučno je prošlo« (on se umrlih i ne seća), »sve dobro se povratilo«. »Ništa nije precrtano.« Aldan–Semjonov: »Bez obzira na sve, mi se ne osećamo pogođenima.« Neka je slava Partiji – ona je ta koja je uništila logore! (Stihovani epilog.) 1 Stiče se utisak da Aldan–Semjonov poznaje život slobodnih šefova, kao i ta mesta, ali zato život logoraša – slabo. Kod njega malo–malo pa nekakvo grdno preterivanje: baptisti mu »besposliče«, Tatarin–stražar dodaje hranu Tatarinu–zeku, zbog čega zekovi zaključuju da je mladić cinkaroš! A to nikako nisu mogli zaključiti, jer se straža menja svakog dana i nema potrebe da drži cinkaroše. 2 M.Čarni: »Komunisti ostaju komunisti«, Literaturna gazeta, 15. avg. 1964.