201 onako junački štrajkovali glađu?! – logoraši su se sada gurali, hvatali mesta sat pre no što se postave zastori na prozorima, nimalo se ne pitajući da li je film vredan toga. Hleba i igara!... To je tako staro da je neugodno i da se ponovi... Niko ljude nije mogao prekoreti što, nakon toliko gladnih godina, hoće da se najedu. Ali, dok smo se mi ovde zasićivali, onim našim drugovima koji su nas učili da se borimo, ili onima koji su u januaru vikali u barakama: »Nema predavanja!«, ili možda i onima koji ni u šta nisu bili umešani – tim drugovima je sada negde suđeno: jedni su odvođeni na stratište, drugi na izdržavanje nove kazne u zatvorenim izolatorima, treći uništavani novim istragama, radi bolje ubedljivosti ugonjeni u ćelije što su ih pre njih na smrt osuđeni bili išarali krstovima, i nekakav guja–major, dolazeći im u ćeliju, kreveljio im se s puno obećanja: »A, Panin! Sećam se, sećam. Vi se provlačite kroz naše delo, da, da! Mi ćemo vas oformiti!« Oformiti, kako divna reč! Mogu vas oformiti i da pođete na onaj svet, a mogu i na dan i noć stroge ćelije; možeš se oformiti i tako da ti budu izdate polovne pantalone. No, vrata su tresnula za majorom, guja je otišla sve se zagonetno smejuljeći, pa ti sad odgonetaj, celi mesec ne spavaj, celi mesec lupaj glavom о kameni zid: kako te to upravo nameravaju oformiti?... O tome – samo je pričati lako. Iznenada je u Ekibastuzu bila sastavljena etapica od oko dvadesetak ljudi. Čudna neka etapa. Pokupljeni bez žurbe, bez strogosti, bez izolovanja, skoro bi se reklo da se kupe za oslobođenje. Jedino što nikome od njih nije izlazio kraj kazne. Niti je među njima bio iko od onih mrskih zekova koje gospodari tamane strogim ćelijama i režimkama. Ne, svi su oni bili dobri zatvorenici, dobro viđeni od administracije: opet onaj ljigavi i puni sebe brigadir autoremonta Mihail Mihajlovič Generalov, pa brigadir na strojevima Belousov, koji se tako lukavo umeće u prostotinju, pa inženjer tehnologije Guljtjajev, pa vrlo praktični, držanja dostojanstvenog kao da je kakav državnik, moskovski konstruktor Leonid Rajkov, pa »do daske« njihov, strugar Ženjka Miljukov, kome se lice sija kao palačinka, pa još jedan strugar, Gruzijac Koki Kočerava, veliki istinoljubac, vrlo vatren borac za pravdu kad je pred gomilom. Kuda će ih? Po tome kako su sastavljeni, jasno je da neće u disciplinski logor. »Pa, vas će negde gde je dobro! Pa, vas će osloboditi straže« – govorili su im neki. No, radost nijednog od njih nije ni za tren ozarila, oni su mračno vrteli glavom, kao na silu spremali stvari, radije bi ih, reklo bi se, ostavili ovde. Bili su utučeni, ojađeni. Je li moguće da im je Ekibastuz tako omileo? Oni su se i opraštali kao da im je usne smrt zaledila, s izveštačenim intonacijama. Poveli su ih. No, nismo ih imali kad zaboraviti. Kroz tri nedelje čuje se: opet su ih doveli! Natrag? Da. Sve? Da... Samo, oni ostaju u štapskoj baraci, ne žele da se raziđu po svojim barakama. Samo je još to falilo kao poslastica ekibastuskom štrajku tri hiljade ljudi – štrajk izdajnika... Eto zašto im se onako nije išlo! Dok su u kancelarijama islednika cinkarili naše
202 prijatelje i potpisivali Judine zapisnike, oni su se nadali da će sve pokriti grobna tišina. Jer, tako je kod nas desetinama godina: politička prijava smatra se kod nas neosporivim dokumentom, pa se tajni saradnik nikad ne otkriva. No, naš štrajk je izazvao neke posledice: kako bi se opravdali pred višima, naši gospodari su verovatno bili prinuđeni da pokrenu negde u Karagandi veliki sudski proces. I pokupili jednoga dana ove, a oni, pogledavši jedan drugome u nespokojne oči, videli da svi idu kao svedoci na sud. Prosto da je ako je samo za sud. No, oni su znali gulagovsko posleratno uređenje: zatvorenik izveden po privremenoj potrebi obavezno je vraćan u isti logor. Ali, njima je obećano da će oni izuzetno biti ostavljeni u Karagandi! I bila je izdata neka naredba u tom smislu, ali nevaljana, ne prava, i Karaganda je odbila. I tako – tri nedelje puta. Gonjeni iz zatvoreničkog vagona u etapne zatvore, iz etapnih u zatvoreničke vagone, pod kricima: »Sedaj na zemlju!«, lišavani stvari, terani u kupatila, hranjeni haringom bez vode – sve čime se mrcvare obični, nedobronamerni zekovi. Pa pod stražom odvođeni na sud, gde su još jednom morali da pogledaju u oči onima koje su izdali, gde su ovima i zakovali eksere u mrtvačke kovčege, nametnuli katance na samice, namotali im kilometre godina novih kalema1 – pa opet preko svih etapnih zatvora dovedeni i, razobličeni, istreseni u raniji logor. Više ničemu ne služe. Doušnik je kao mlinar... Sada – logor kao da je smiren. Nije li iz njega odvezena skoro hiljada ljudi? Zar sada iko ikome smeta da odlazi u kumovu kancelariju? ... A oni – oni nikako da ostave štab! Oni štrajkuju, neće u zonu! Jedini Kočerava odlučuje da drsko odglumi sebe u koži ranijeg istinoljupca, odlazi u brigade i kaže: – Ne znamo zašto su nas vodili! Vodali – vodali, pa natrag doveli... Međutim, njegova drskost ga štiti samo jednu noć i jednu zoru. Sutradan, on beži u štapsku sobu, kod svojih. Tako, znači, nije zabadava bilo sve ono što je bilo, nisu zaludu pali i legli naši drugovi. Vazduh u logoru ne može se već više vratiti u ranije stanje teške more. Podlost je uspela da se restauriše, samo vrlo labavo. U barakama se о politici može slobodno govoriti. I nijedan rukovodilac radova i nijedan čuvar ne sme više zeka munuti nogom ili podići ruku na njega. Svako sada zna kako se noževi lako prave i kako se lako zarivaju pod rebra. Naše ostrvo se potreslo i – otpalo od Arhipelaga. No, to se osećalo u Ekibastuzu, i možda zericu u Karagandi. A u Moskvi verovatno ništa. Počinjao je raspad sistema specijalnih logora, na jednom, drugom, trećem mestu – a Otac naš i Učitelj pojma о tome nije imao, njega, naravno, niko nije obavestio (a ni on se ni od čega nije odricao, ne bi ni od robija, sve dok mu pod sedalom ne bi počelo goreti). Naprotiv, da li radi novog rata, planirao je za 1953. godinu novi veliki talas hapšenja, zbog čega je 1952. proširio sistem specijalnih logora. I tako, bilo je određeno da ekibastuski logor, 1 Kazna logorom i zatvorom.
203 koji je pripadao čas grupi logora Steplaga čas Peščanlaga, bude pretvoren u čelno odeljenje novog velikog specijalnog logora na Irtišu (privremeno nazvanog Daljlag). Stoga je, mimo već postojećeg mnoštva robovlasnika, u Ekibastuz stigla cela jedna nova Uprava džaboleba, koje smo mi isto tako morali svojim radom da hranimo. Još su nam nedostajali novi zatvorenici, ali ni njih nismo morali dugo čekati. * * * A bacil slobode se, u međuvremenu, prenosio – a kuda bi ako ne po Arhipelagu? Onako kako su ga Dubovčani nama bili doneli, onako su ga naši dalje predavali. Tog proleća u svim klozetima kazahstanskih etapnih zatvora bilo je napisano, ugrebeno, urezano: »Pozdrav borcima Ekibastuza!« I prva etapa od »glavnih buntovnika«, oko četrdeset ljudi, i 250 »najokorelijih« iz velike februarske etape bili su dovedeni do Kengira (naselje Kengir, stanica Džeskazgan), 3. logorskog odeljenja Steplaga, gde je bila i uprava Steplaga, i glavom trbuljati pukovnik Čečev. Ostali disciplinci iz Ekibastuza bili su podeljeni između 1. i 2. odeljenja Steplaga (Rudnik). Da bi se zaplašilo osam hiljada kengirskih zekova, bilo je objavljeno da su kod njih dovedeni banditi. Od same stanice do novog zdanja kengirskog zatvora vođeni su u lisicama. Na taj način je naš pokret ušao u ropski Kengir kao okovana legenda, da i njega probudi. Isto kao i u Ekibastuzu godinu dana ranije, i ovde je vladala pesnica i doušništvo. Pošto je 250 naših držao u zatvoru do aprila, načelnik kengirskog logorskog odeljenja potpukovnik Fedotov odlučio je da su oni dovoljno isprepadani i izdao naređenje da se izvedu na rad. U logoru je iz centralnog snabdevanja bilo 125 pari ganc novih poniklovanih lisica poslednjeg komunističkog modela, taman za 250 ako se u jedne lisice budu stavljala po dvojica (ovo je sigurno i određivalo veličinu sledovanja za Kengir). Jedna ti ruka slobodna – tako se može živeti! U koloni je bilo podosta ljudi sa iskustvom logorskih zatvora, tu su bili i stari vukovi bekstava (i Teno, koji je bio pripojen etapi), koji znaju sve о lisicama, i oni su susedima u koloni objasnili da kad imaš jednu ruku slobodnu, možeš bez po muke skinuti lisice – iglom ili čak i bez igle. Kada se kolona približavala radnoj zoni, čuvari su počeli da skidaju lisice, u isto vreme na raznim mestima kolone, kako ne bi zadržavali početak radnog dana. Namah su znalci krenuli da brzo i spretno skidaju lisice sa sebe i sa drugih i da ih skrivaju pod skutovima. »Nama je već drugi skinuo!« Čuvarima ni na kraj pameti da prebroje lisice pre nego što će raspustiti kolonu, koja se, inače, na ulazu u radni objekat nikada ne pretresa.
204 Tako su naši momci prvog jutra odneli 23 od 125 pari lisica! Ovde, u radnoj zoni, počeli su ih razbijati kamenjem i čekićima ali uskoro su se dosetili boljem: uvijali su ih u uljem premazanu hartiju, kako bi se bolje sačuvale i uziđivali u zidove i temelje kuća koje su postavljali toga dana (20. stambena četvrt, prema Dvorcu kulture, u Kengiru), s ideološki nimalo uzdržanim ceduljicama: »Potomci! Ove zgrade gradili su sovjetski robovi! Evo kakve su lisice oni nosili!« Čuvari su kleli, psovali bandite, a za povratak ipak obezbedili stare zarđale lisice. No, makar koliko da su pazili, na ulazu u stambenu zonu momci su skinuli još šest pari. U toku dva sledeća izlaska na rad – još po nekoliko. A svaki par stajao je 93 rublje. I – kengirski gospodari su se odrekli da ljude vode pod lisicama. Prava se stiču borbom!1 U maju su Ekibastusce počeli postepeno prevoditi iz zatvora u zajedničku zonu. Sada je trebalo Kengirce učiti pameti. Za početak su dali ovakav primer: mangupa koji je po svom pravu ušao preko reda u kantinu zadavili su skoro do smrti. Dosta i to da se pronese: dolazi nešto novo! Došljaci nisu kao mi! (Ne bi se moglo reći da u džeskazganskom logoru dostavljači do tada nisu dirani, ali to nikad nije postalo pravac. Godine 1951, u zatvoru u Rudniku, čuvaru su nekako oduzeti ključevi, otvorena potrebna ćelija i u njoj zaklan Kozlauskas.) Sada su se u Kengiru stvorili ilegalni centri – ukrajinski i »sveruski«. Bili su pripremljeni noževi, maske za seču – i sva priča je počela iz početka. Obesio se о rešetku u ćeliji Vojnilovič. Ubijeni su brigadir Belokopit i »dobronamemi« cinkaroš Lifšic, član revolucionarnog ratnog sovjeta iz građanskog rata na frontu prema Dutovu.2 (Lifšic je bio srećni bibliotekar KVČ u logorskom odeljenju Rudnik, ali je glas о njemu išao ispred njega, i on je zaklan prvoga dana po dolasku.) Mađar–komandant bio je zaklan sekirama blizu kupatila. I, otvarajući put u »ćeliju–garderobu«, prvi je u nju utekao Sauer, bivši ministar sovjetske Estonije. Samo, i logorski gospodari znali su sada šta im valja raditi. Zidovi između četiri logorska punkta ovde su odavno postojali. Sada su se oni domislili da svaku baraku okruže njenim zidom, i osam hiljada ljudi počelo je u slobodno vreme da radi na tome. I još svaku baraku pregradili na po četiri prostorije bez saobraćaja među njima. Pa sve male zone, i svaka prostorija u baraci pod katancem. (Ipak, idealno je bilo da se sav svet ispregrađuje u samice!) Stariji vodnik, upravnik kengirskog zatvora, bio je profesionalni bokser. Na logorašima se vežbao kao na bokserskim vrećama. Kod njega u zatvoru pronađen je i način da se bije čekićem preko šperploče, da se ne bi ostavljalo traga. (Radnici u praksi MVD znali su da se bez batina i ubijanja ne može prevaspitavati; s njima se slagao i svaki tužilac–praktičar. 1 Deviza esera pre revolucije 2 Dutov, Aleksandar Iljič, belogardejski komandant u građanskom ratu. U novembru i decembru 1917. rukovodio kozačkom pobunom u oblasti Orenburga.
205 Međutim, mogao je naleteti kakav teoretičar! Zbog tog malo verovatnog dolaska teoretičara morala se podmetati šperploča.) Jedan Zapadni Ukrajinac, doveden mučenjem do kraja a plašeći se da ne oda drugove, obesio se. Drugi su se gore poneli. Tako su oba centra provaljena. Uz to, među »bojevicima« našle su se i gramzive protuve koje su želele ne da pokret uspe, nego da oni što ušićare. Tražili su da im se daje repete iz kuhinje, i još oduzimali »od paketa«. I to je pomoglo da se pokret ocrni i preseče. Među onima što biraju put nasilja to je, po svoj prilici, neizbežno. Mislim da ni Kamovi provalnici, predajući novac iz banaka u partijsku kasu, nisu svoje džepove ostavljali prazne. Niti je njihov glavni šef Koba ostajao da nema čime platiti vino? Kada je u vreme ratnog komunizma bila širom Sovjetske Rusije zabranjena upotreba vina, on se ni najmanje nije ustručavao da kod sebe u Kremlju drži vinski podrum. I kao da je bio presečen. Ali su se od prve probe primirili i cinkaroši. Kengirska atmosfera se ipak očistila. Seme je bilo bačeno. Svejedno, nije odmah niklo, i niklo je na drugi način. * * * Iako nam se priča da ličnost, eto, ne stvara istoriju, a naročito ako se ona protivi kretanju napred, svejedno za to – nama je četvrt stoleća jedna takva ličnost motala kako je samo htela, a mi se nismo smeli ni živi čuti. A sad pričaju: niko ništa nije razumeo – nije razumeo ni rep, nije razumela ni avangarda, razumela je samo najstarija garda, ali ova je radije izabrala da se ispootruje po budžacima, isposamoubija po stanovima, da ispodočekuje miran penzionerski kraj – sve drugo samo ne da nam se oglasi s govornica. Pa eto, žreb oslobođenja pao je na nas malce. U Ekibastuzu smo podstavili pet hiljada ramena pod te svodove i napregli se – ipak smo stvorili pukotinu. Koliko god da je mala, koliko god da se iz daljine ne uočava, koliko god da smo sami sebe više opučili – a opet: od pukotina se ruše pećine. Bilo je nemira i mimo nas, mimo specijalnih logora, ali je sva krvava prošlost tako zamazana, zaglađena, oprana ribaćim četkama, da mi je sada nemoguće ustanoviti ni makar oskudan pregled logorskih nemira. Slučajno sam saznao da je, 1951, u sahalinskom ITL Vahruševo bio petodnevni štrajk glađu petsto ljudi, koji je izazvao veliko oduševljenje i, potom, brojna hapšenja i odvođenja – a sve to zbog toga što su tri begunca bila iskasapljena bajonetima kod stražare. Zna se za veliki nemir u Ozjorlagu nakon ubistva u stroju kod stražare, 8. septembra 1952. godine.
206 Očigledno je da je početkom 50–tih godina Staljinov logorski system doživljavao krizu, a naročito u specijalnim logorima. Urođenici su još za života Svemogućeg počinjali da kidaju svoje lance. Nemoguće je pretpostaviti kako bi to išlo za njegova života. No, iznenada – nikako po ekonomskim ili društvenim zakonima – spora stara nečista krv u venama sitne rošave ličnosti se zaustavi. I mada se po Avangardnoj Teoriji ništa i ni za nokat nije zbog toga moglo promeniti. Niti su se toga plašile plave šapke, koliko god da su 5. marta plakale iza stražara. Niti su se, pak, zbog toga crne jakne mogle nečemu nadati, koliko god da su, razabravši (toga dana one nisu puštane iz zone) da radio prenosi posmrtne marševe i da se isturaju u crno uokvirene zastave, drndale na balalajkama. – Pa opet, nešto nepoznato se stalo tresti i pomerati, duboko u podzemlju. Doduše, amnestija s kraja marta 1953. godine, nazvana »Vorošilovljeva«, svojim duhom je potpuno oponašala pokojnika: maziti lopove, daviti političke. Tražeći popularnost kod bagre, ona ih je, kao kakve pacove, pustila širom zemlje, pozivajući stanovništvo da trpi, da okiva slobodne prozore rešetkama, a miliciju – da ponovo lovi sve već jednom ulovljene. A Pedeset Osmi je oslobodila u staroj proporciji: u 2. Logorskom punktu Kengira od tri hiljade ljudi oslobođena su... trojica. Ova amnestija robiju je mogla samo u jednom ubediti: Staljinova smrt ništa ne menja. Niko ih požaliti neće, kao što nikad nije. Ako žele da žive na zemlji, moraju se boriti! Tako su se, 1953, logorski nemiri nastavljali na raznim mestima – manje gužve, kao ona na 12. logorskom punktu Karlaga; krupni ustanak u Gorlagu (Noriljsk), о kojem bi ovde bila i zasebna glava kad bismo imali koliko–toliko materijala о njemu. Ali – nemamo. Pa ipak, tiraninova smrt nije prošla zabadava. Ne znamo zbog čega, nešto što se ne vidi pokrenulo se negde, pomerilo i – odjednom, uz klepet gvoždjurije, kao prazna kofa, strmoglavila se još jedna ličnost. Sa samog vrha lestvice u najcrnju osočinu ispod đubrišta! Sada su svi – i Avangarda, i oni na repu, pa čak i izgubljeni urođenici Arhipelaga shvatili: došlo je novo vreme. Ovde, na Arhipelagu, pad Berije došao je kao munja iz vedra neba: zar on nije bio najviši Gazda i Namesnik Arhipelaga! Oficiri MVD bili su smušeni, smeteni, izgubljeni. Kada je već bilo objavljeno preko radija i grozna vest više nije mogla biti udenuta nazad u zvučnike, nego se, naprotiv, moralo posegnuti za portretima voljenog milog Pokrovitelja i skinuti ih sa zidova Uprave Steplaga, pukovnik Čečev je preturio preko drhtavih usana: »Gotovo je sve!« (No, on se prevario. On je mislio da će sutradan svi oni biti izvedeni na sud.1 ) Kod oficira i čuvara rodila se nesamouverenost, pa i beznađe, što su zatvorenici jasno osetili. Komandir disciplinskog režima 3. kengirskog logorskog punkta, koji zekove nikad 1 Kako je zapazio Ključevski, sutradan po oslobođenju plemstva (Ukaz о slobodama od 18. februara 1762. godine), dakle 19. februara – ali tek kroz 99 godina, 1861! – bili su oslobođeni i seljaci.
207 nije blago pogledao, iznenada je došao na rad kod disciplinske brigade, seo i stao čašćavati disciplince cigaretama. (Trebalo mu je da pogleda kakve iskre skaču u toj mutnoj stihiji i kakva se opasnost može od nje čekati.) »A sad šta?« – podrugljivo su ga upitali. – »Vaš glavni šef je neprijatelj naroda?« – »Da, ispalo je tako« – tužno je odgovorio komandir režima. – »Ali on je bio desna Staljinova ruka!« – cerili su se disciplinci. – »Ispada – i Staljin je prevideo?« – »Da–aa...« – prijateljski je cedio oficir. – »E pa, momci, moglo bi početi i sa oslobađanjem, sačekajte malo...« Berija je pao, ali je mrlju »berijanštine« ostavio u nasleđe vermin Organima. Ako do sada nijedan zatvorenik i nijedan slobodni nije, ni u mislima, osim rizikujući život, smeo posumnjati u kristalnu čistotu kog mu drago oficira MVD, sada je bilo dovoljno da se gadu prišije »berijanac«, i on ti ne može ničim uzvratiti! U Rečlagu (Vorkuta), u junu 1953, poklopilo se veliko uzbuđenje od smenjivanja Berije sa dolaskom iz Karagande i Tajšeta kompozicija buntovnika (najvećim delom Zapadnih Ukrajinaca). U to vreme Vorkuta je još bila ropski utučena i novodošli zekovi su ovdašnje zaprepastili svojom nepomirljivošću i smelošću. I sav put što smo ga mi mesecima prevaljivali ovde je bio pređen za samo jedan mesec. Dvadeset drugog jula stupili su u štrajk fabrika cementa, gradilište termocentrale br. 2, okna br. 7, 29 i 6. Objekti su se videli jedan s drugog, videlo se kako se prekida s radom, kako se zaustavljaju točkovi rudarskih dizalica. Više se nije ponavljala greška iz Ekibastuza – nije se štrajkovalo glađu. Čuvari su namah svi udarili van iz zone, ali su morali svakoga dana – šefe, šefiću, ovamo sledovanje! – dovoziti do zone hranu i ubacivati je preko kapije. (Računam da su se tako revnosno odazivali zbog pada Berije, inače bi radije morili glađu.) U zonama u štrajku stvoreni su štrajkački komiteti, uspostavljen »revolucionarni red«, trpezarija je istoga časa prestala da krade i hrana se, sa istim sledovanjem, primetno popravila. Na oknu br. 7 bila je istaknuta crvena zastava, na br. 29 sa strane bliže železničkoj pruzi... portreti članova Politbiroa. A zašto su morali isticati? ... A zašto morali upućivati zahteve?... Tražili su da im se skinu brojevi, da se uklone rešetke i katanci – a što nisu sami trgali, sami uklanjali? Tražili su dopisivanje, posete rodbine, reviziju dela. Štrajkači su samo prvoga dana nagovarani da obustave štrajk. Zatim celu nedelju niko nije dolazio, ali na kulama su postavljeni mitraljezi i zone u štrajku opkoljene stražom. Sigurno je da su glavari snovali u Moskvu i iz Moskve, nije bilo lako odlučiti u novonastaloj situaciji šta je ispravno. Kroz nedelju dana zone je počeo obilaziti general Maslenikov, načelnik Rečlaga general Derevjanko, glavni tužilac Rudenko, uz pratnju mnoštva (i po četrdeset) oficira. Okupili bi sve logoraše kod te blistave svite na logorskom zbornom mestu. Logoraši bi posedali na zemlju, generali ostajali stojeći i psovali ih za sabotažu, za »bezobrazluk«. I u isto vreme ograđivali se da su »neki zahtevi osnovani« (»brojevi se mogu skinuti«, za rešetke je »izdato naređenje«). Ali – bez odlaganja se vratiti na posao: »Zemlji je
208 potreban ugalj!« Na oknu 7 neko je otpozadi doviknuo: »A nama sloboda, goni se ti u krasni!«, i logoraši stali da se dižu i razilaze ostavljajući generalitet sam.1 I tada počinje trganje brojeva, lomljenje rešetaka. No, već je nicao rascep, dah je ponestajao: a šta ako je dosta? Ako više dobiti ne možemo? Noćna smena je delom izišla, jutarnja – sva. Okrenuli su se točkovi dizalica i, videći jedno od drugoga, gradilišta su obnovila rad. A okno br. 29 je za brdom, nije videlo šta drugi rade. Javljeno mu je da su se svi vratili na posao, no ono nije poverovalo i nije stupilo na posao. Nije bilo, razume se, teško da se uzmu s njega delegati i povedu na druga okna. Samo, to bi bilo ponižavajuće baktanje s logorašima – generalima se htelo da proliju malo krvi. Bez krvi pobede nema, bez krvi – kako će ti skotovi biti naučeni pameti? Prvog avgusta, 11 kamiona s vojnicima stiglo je na okno br. 29. Logoraši su pozvani na zborno mesto, kod kapije. S druge strane kapije s kamiona su se iskrcali vojnici. »Izlazite na posao, ili ćemo preduzeti surove mere!« Kakve – to nije trebalo objašnjavati. Automati kazuju sve. Pokret ljudskih molekula u gomili. Zašto ginuti? A napose oni s kratkim kaznama... Kome je ostalo godinu–dve, ti se guraju napred. Ali, odlučnije od njih izlaze napred oni drugi – i uhvativši se u prvom redu rukama, zatvaraju štrajkbrehere u živi lanac. Gomila ne može da se odluči. Oficir pokušava da prekine lanac, njega udaraju železnom šipkom. General Derevjenko odlazi u stranu i komanduje: »Pali!« Pali – po gomili. Tri plotuna, a između njih mitraljeski rafali – 66 ubijenih. (Kо je ubijen? Prednji: najhrabriji, i oni koji su najpre zadrhtali. To je zakon široke primene, on je u poslovice ušao.) Ostali beže. Straža s toljagama i šipkama baca se za njima, bije zekove i izgoni ih iz zone. Tri dana (od 1. do 3. avgusta) – hapšenja po svim punktovima koji su štrajkovali. Samo, šta raditi s njima? Otupeli su Organi od gubitka oca hranitelja, ne razvijaju se u isledničke redove. Opet u kompozicije, opet vozi nekuda, razvozi što dalje klicu zaraze. Arhipelag postaje tesan. Za ostale – disciplinski režim. Na krovovima baraka 29. okna pojavilo se mnogo zakrpa daščicama – to su pokrpljene rupe od vojničkih metaka, ispucanih iznad gomile. Bezimeni vojnici što nisu hteli postati ubice. Ma, dosta je bilo i onih što su pucali u živu metu. Blizu brda jalovine 29. okna, neko je, u Hruščovljevo vreme, postavio na zajedničkoj grobnici krst na visokoj, kao telegrafski stub, banderi. Krst je kasnije oboren. A neko ga ponovo postavio. 1 Po drugim kazivanjima, vešano je i ovo: »Nama slobodu – Domovini ugalj!« Jer, »nama slobodu« samo po sebi je puna zavera, mora se požuriti sa izvinjenjem: »domovini ugalj«.
209 Ne znam da li i sada stoji.
210 Glava 12 ČETRDESET DANA KENGIRA Međutim, Berijin pad imao je za specijalne logore i drugu stranu: on je pružio nadu, i tako robiju skrenuo s puta, pobrkao, oslabio. Rodile su se nade u skore promene, i kod robijaša je presahla volja da jure doušnike, da idu zbog njih u zatvor, da štrajkuju, da se bune. Sve, izgledalo je, ide na najbolje, valja samo sačekati. I još ovu stranu: epolete s plavim porubima (ali bez avijatičarske ptičice), do sada najviše poštovane, najpouzdanije u vascelim Oružanim snagama, odjednom kao da dobiše žig sramote, i to ne samo u očima zatvorenika i njihovih rođaka (kо njih zarezuje) nego možda i u očima vlade. Te kobne 1953. godine oficirima MVD bi oduzeta druga plata (»za zvezdice«), što znači da su odsad počeli dobijati samo platu plus dodatak za staž i za službu u polarnim oblastima, kao i nagrade, razume se. Bio je to težak udarac po džepu, ali još teži po budućnosti: mi postajemo nepotrebni. Upravo zato što je Berija pao, bezbedonosno ministarstvo je moralo bez odlaganja i svima dokazati očigledno svoju odanost i neophodnost. Samo, kako? Nemiri, koji su se do sada našim starateljima činili kao opasnost, sada im se počeše nazirati kao spas: daj bože što više nemira i nereda, tako će se morati preduzimati mere! Tako se neće redukovati ni kadrovi ni plate. Za manje od godine kengirska straža je nekoliko puta pucala u nevine. To se ponavljalo i nije moglo biti bez umišljaja.1 Ubijena je ona devojka Lida s mešalice betona što je bila obesila čarape da se suše na žici predzone. Ranjen stari Kinez – u Kengiru se njegovo ime nije pamtilo, on ruski jedva da je znao, ali su ga svi znali po njegovom gegavom hodu – s licem starog vilenjaka i s lulom u zubima. Stražar gaje prizvao na stražarsku kulu, bacio mu paklicu krdže do same žice predzone i kada je Kinez pošao da je uzme, opalio, ranio ga. Isto takav slučaj, samo što je stražar bacio metke sa stražare, naredio logorašu da ih pokupi i – ubio ga. Pa poznati slučaj paljbe eksplozivnim zrnima po koloni što je dolazila s pogona za oplemenjivanje rude, kada je bilo 16 ranjenih. (I još onih dvadesetak što su svoje lakše rane sakrili iz straha od moguće kazne.) 1 Očigledno, ovakvo ubrzanje događajima davala je logorska vlast i u drugim logorima, na primer u Noriljsku.
211 Ovoga puta zekovi nisu ostali nemi – ponovila se priča iz Ekibastuza: treći logorski punkt Kengire tri dana nije izlazio na rad (ali hranu je primao), zahtevajući da se krivcima sudi. Došla je komisija i ubedila ih da će vinovnici odgovarati (biće, navodno, zekovi pozvani na suđenje, uveriće se!...). Izišli su na rad. Međutim, u februaru 1954. godine, na Drvnom kombinatu bio je još jedan ubijen, neki »jevanđelist«, kako ga je zapamtio ceo Kengir (po svoj prilici, ime mu je bilo Aleksandar Sisojev). Taj čovek je od svoje desetke bio odležao devet godina i devet meseci. Radio je na podmazivanju elektroda za zavarivanje, što je on obavljao u kolibici uz predzonu. Izišao je bio da obavi nuždu uz kolibicu – i ubijen s kule. Stražari su brzo poiskakali iz stražare i počeli vući ubijenoga ka predzoni: prekoračio, tobože, liniju. Zekovi nisu izdržali, latili su krampove i lopate i oterali ubice od ubijenoga. (Za sve to vreme blizu zone Drvnog kombinata stajao je osedlan konj operativnog delegata Beljajeva – »Bradavice«, nazvanog tako po bradavici na levom obrazu. Kapetan Beljajev bio je energičan sadista, insceniranje ovog ubistva je sasvim odgovaralo njegovom karakteru.) U zoni se sve pokrenulo. Logoraši su rekli da će ubijenoga poneti u logor na ramenima. Logorski oficiri nisu dozvolili. »Zašto ste ga ubili?« – vikali su im. Gospodari su imali spreman odgovor: sam ubijeni je kriv – on je prvi počeo da gađa kamenjem na kulu. (Da li su oni bili uspeli da bar ličnu kartu nesrećnika pročitaju: još tri meseca kazne, jevanđelist? ...) Povratak u zonu bio je sumoran, opominjući: neće se sve ovo tek tako završiti. Tu i tamo u snegu bili su zavaljeni puškomitraljesci, spremni da okinu (Kengirci su već vrlo dobro znali da oni neće ni najmanje oklevati...) Puškomitraljesci su dežurali i na krovovima naselja straže. Ovo se dešavalo na istom 3. logorskom punktu na kojem su bili i onih šesnaest ranjenih u jedan mah. Premda je ovoga puta bio samo jedan ubijen – osećanje nezaštićenosti, bezizlaznosti, obrečenosti došlo je do krajnje granice: evo, prošla je godina posle Staljinove smrti, a njegovi psi su ostali kakvi su i bili. I sve drugo je ostalo kako je bilo. Uveče, posle večere, ovako je učinjeno. U sobi bi se najednom isključilo osvetljenje i s ulaznih vrata neko nevidljivi bi progovorio: »Braćo! Do kada ćemo mi graditi a za nagradu dobijati kuršume? Sutra ne izlazimo na rad!« Ovako soba za sobom, baraka za barakom. Preko zida je prebačena ceduljica i u drugi punkt. Iskustvo je već postojalo, о ovakvom nečem se ne jednom mislilo – uspelo se i onamo obavestiti. Na 2. logorskom punktu, koji je bio višenacionalan, bilo je najviše »desetogodišnjaka« i mnogima su kazne isticale – ipak, i oni su se pridružili. Ujutru muški punktovi – treći i drugi – nisu izišli na rad. Ovaj običaj – štrajkovati ali se od državnog hleba i prekrupe ne odricati – logoraši su sve bolje shvatali, ali gospodari – sve gore. Oni su se domislili: čuvar i straža, bi ušli bez oružja u punktove u štrajku, u barake, i uhvativši po dvojica njih jednoga zeka, na silu ga
212 istiskivali iz barake. (Način previše human, tako nežno može se s lopovima, nikako s narodnim neprijateljima. Međutim, posle ubistva Berije niko od generala i pukovnika nije se smeo odvažiti da prvi izda naređenje da se puca iz mitraljeza na zonu.) Ovaj napor se, ipak, nije opravdao: logoraši su se sklanjali u toalete, šmugali po zoni, svuda samo ne na zborno mesto. Dva dana su tako izdržali. Obična stvar – da se kazni stražar što je ubio jevanđelista – gospodarima se nipošto nije činila ni običnom ni ispravnom. Umesto toga, u noći između drugog i trećeg dana štrajka, po barakama je, uveren u svoju sigurnost i budeći sve bez pardona, šetao sa silnom pratnjom jedan pukovnik iz Karagande: »Mislite li vi još dugo tako raspojasano da živite?«,1 i nasumice, s obzirom na to da tu nikoga nije znao, pokazivao prstom: »Ti – izlazi!... Ti – izlazi!... Ti – izlazi!« Tako je ovaj hrabri i energični šef terao u zatvor slučajne ljude, držeći da je to najpametniji odgovor na »raspojasanost«. Vil Rozenberg, Letonac, videći to besmisleno kažnjavanje, rekao je pukovniku: »Idem i ja!« — »Idi!« — rado se saglasio pukovnik. Moguće je čak da on nije ni shvatiо da je to bio protest, ni da se tu ima za šta protestovati. Iste noći objavljeno je da je demokratiji s hranom kraj i oni koji ne budu izlazili na rad dobijaće disciplinsko sledovanje. Drugi punkt je ujutru izišao na rad. Treći nije – ni toga, trećeg jutra. Sada je na njima primenjena ista ona taktika izguravanja ali s uvećanim snagama: bilo je mobilisano sve što je bilo oficira u Kengiru, bilo da su tu na službi, bilo da su došli u pomoć, ili s komisijama. Oficiri su u velikom broju ulazili u određenu baraku zasenjujući logoraše sjajem šubara i bleskom epoleta, probijali se pogureni između vagoneta i sedali, ne zazirući, sa svojim čistim pantalonama na umazane logoraške slamarice napunjene strugotinom: »Da, pomakni se, pomakni se, zar ne vidiš da sam ja potpukovnik!« I tako redom, podbočivši se i nasatice se premeštajući gurali bi vlasnika slamarice u prolaz, gde bi ga čuvari prihvatili za rukave i gurali dalje prema zbornom mestu, a one što bi se i tu previše opirali – u zatvor. (Ograničeni kapacitet dva kengirska zatvora dovodio je oficire u veliku nepriliku – u njih je moglo stati samo oko petsto ljudi.) Na ovaj način, ne obazirući se na oficirsku čast i privilegije, bio je štrajk savladan. Ovakvu žrtvu iziskivala je politička nedefinisanost trenutka. Šta učiniti – nije bilo jasno, a učiniti grešku – opasno! Ako si bio previše revnostan i pucao u gomilu, mogao si postati Berijin i đavolov pomagač. Ali ako nisi bio dovoljno revnostan i nisi logoraše energično isterao na rad, mogao si opet biti pomagač pomenutoga2 . Uz to su oficiri MVD, kao nikada pre, svojim ličnim i masovnim učešćem u gušenju štrajka dokazali i koliko su njihove epolete neophodne za zaštitu svetog poretka, i koliko se u ovaj budžet ne sme dirati, i koliko su lično hrabri. 1 Reč »raspojasanost« [u originalu »волынка«], posle berlinskih nemira u junu 1953, privio je i službeni jezik. Kada običan svet, negde u Belgiji, vodi borbu za povećanje plata, to se naziva »pravednim gnevom naroda«, a kada se kod nas isto takav običan svet bori za koru nasušnog hleba – to je »raspojasanost«. 2 Pukovnik Ćečev, na primer, nije mogao izdržati svu tu gužvu. Posle februarskih događaja otišao je na odsustvo, nakon čega mu gubimo trag, da bismo ga našli kao penzionera u Karagandi. Ne znam koliko je još ostao njegov šef pukovnik Jevstignejev. »Izvrstan rukovodilac... skroman drug«, on je postao zamenik direktora Bratske HE. (Kod Jevtušenka [u poemi о ovoj elektrani] toga nema.)
213 Bile su primenjene i sve ranije proverene metode. U martu i aprilu bilo je upućeno nekoliko etapa u druge logore. (Pošla dalje zaraza.) Sedamdesetak ljudi (među kojima i Teno) bili su oterani u izolovane zatvore, s klasičnom formulom: »iscrpene sve popravne mere, deluje zarazno na logoraše, nije za držanje u logoru«. Spiskovi upućenih u izolatore bili su radi zaplašivanja istaknuti u logoru. A da bi ekonomska računica, kao kakav logorski NEP, logorašima bolje nadomestila slobodu i pravdu, kantine, do tada vrlo siromašne, snabdevene su velikim izborom prehrambenih proizvoda. Pa je još – zar je i to moguće? – logorašima dat avans da bi te proizvode uzimali. (Gulag je verovao u dužničko poštenje urođenika! – Nešto nečuveno!) Tako se ono što se ovde u Kengiru razvijalo po drugi put, ne sazrevši raspalo. Ali, gospodari su ovog puta i prekardašili. Oni su posegli za svojom glavnom batinom protiv Pedeset Osmog – za kriminalcima! (I stvarno – zašto bi oni prljali ruke i epolete kad imaju socijalno–bliske?) Uoči prvomajskih praznika, u pobunjenički logorski punkt broj 3, i sami se odričući principa specijalnih logora, i sami priznajući da je političke nemoguće držati odvojeno a da se oni ne osveste, gospodari su doveli i razmestili 650 lopova, delom i bitovika (a među ovima i mnogo maloletnika). »Pristiže zdravi kontingent!« – zlurado su upozoravali Pedeset Osmi. – Od sada se živi nećete čuti.« A dovedene lopove su pozvali: »Vi ima da zavedete red!« Gospodari su dobro znali kako ovi treba da zavode red: treba da lupežaju, da žive na račun drugih – tako će se useliti opšte nepoverenje i nesloga. I smeškali se gospodari prijateljski, onako kako se oni umeju samo lopovima smeškati, kada su ovi, čuvši da je do ovog punkta i ženski punkt, počeli kukumakati na svoj nametljiv način: »Šefe, ajd’ nam pokaži ženskaće!« Međutim, na scenu izlazi on – nepredvidljivi tok ljudskih osećanja i društvenih kretanja! Ubrizgavši Trećem kengirskom logorskom punktu konjsku dozu tog ispitanog otrova za kojim ostaju leševi, gospodari su dobili – ne pripitomljeni logor, već najveću pobunu u istoriji arhipelaga Gulaga! * * * Koliko i da su ograđena, koliko na izgled razbacana ostrvca Arhipelaga, ona zahvaljujući etapnim zatvorima dišu isti vazduh, isti ih sokovi prožimaju. S tog razloga pokolj doušnika, štrajkovi glađu, štrajkovi, nemiri u specijalnim logorima, sve to lopovima nije ostalo nepoznato. Pa, priča se i da se 1954. godine u etapnim zatvorima zapažalo da su lopovi počeli da uvažavaju robijaše. Ako je to tačno – šta nam je smetalo da »poštovanje« lopova zaslužimo ranije? Svih dvadesetih, svih tridesetih, svih četrdesetih godina mi, Ukropi Pomidoroviči i Fani Faniči,
214 tako zabrinuti za svoju opštesvetsku vrednost i za sadržaj svog zavežljaja, i za svoje još neoduzete cipele ili pantalone, mi smo se pred lopovima ponašali kao komične ličnosti: kada bi oni pljačkali naše susede, isto tako opštesvetske intelektualce, mi bismo postiđeno skretali pogled i sklanjali se u svoj budžak; a kad bi ti podljudi došli da s nama svrše, mi opet, razume se, nismo čekali da nam susedi pomognu, tim smo tipovima davali sve samo da nam glavu ne smaknu. Da, naši mozgovi nisu о takvom nečem mogli mozgati, naša srca nisu na tako nešto bila pripravljena! Mi ni u kom slučaju nismo očekivali još toga surovog niskog neprijatelja! Nas su rastrzala jedino raskršća ruske istorije, i na smrt smo bili spremni samo pod uslovom da je ona uzvišena, javna, naočigled celog sveta i na spas čovečanstva. A za mudrost nam je bila možda dovoljna najprostija stvar. Možda smo od prvog koraka u prvoj ćeliji etapnog zatvora, svi koliko nas je bilo u njoj, morali biti spremni da dobijemo nož u rebra i da izginemo u memljivom uglu po prosutoj ljigi iz kible u nedostojnom rvanju s ovim ljudima– pacovima, kojima su nas, na ogrizanje, bacili Plavi. Tek tako bi, možda, izišli s manje gubitaka i ranije se, možda, probudili i, štaviše ruku pod ruku s tim istim lopovima, razneli u paramparčad staljinske logore? I stvarno – za šta su lopovi imali da nas uvažavaju?... Dakle, lopovi što su pristigli u Kengir već su čuli podosta toga, već su očekivali da će na robiji naći borbeni duh. I pre nego su se oni osvrnuli, pre nego su se spanđali s logorskim vlastima, kod gazda su otišli plećati momci, seli da s njima malo popričaju о životu, i ovako im rekli: »Mi smo predstavnici. Vi ste čuli za seču u specijalnim logorima, a ako niste – mi ćemo vam ispričati. Mi sada noževe umemo praviti ništa gore od vas. Vas je šesto, nas je dve hiljade i šesto. Prema tome, razmislite i birajte. Ako budete hteli da nas davite – sve ćemo vas poklati.« Eto koji je korak bio mudar i koji je odavno trebalo učiniti: okrenuti se na kriminalce čitavom oštricom, videti u njima glavne neprijatelje! Naravno, Plavima je upravo to i trebalo, da se ovakva bitka zametne. Ali, lopovi su nazreli da im ne valja ići jedan na četvoricu protiv Pedeset Osmog, koji se već bio prenuo iz kukavičluka. Pokrovitelji su, posle svega, s onu stranu ograde, a i neka oni, pokrovitelji, idu do vraga! Zar su lopovi njih ikada cenili? Dok je savez što ga ovi ljudi predlažu vesela, dotad neviđena avantura koja, uz to, može otvoriti i put preko ograde u žensku zonu. I lopovi su odgovorili: »Ne, mi smo sada postali mudriji. Hoćemo da budemo skupa s mužicima!« Ovaj sastanak nije ušao u istoriju, imena njegovih učesnika nisu sačuvana u zapisnicima. Šteta. Momci su bili mudri. Još u prvim karantinskim barakama zdravi kontingent je obeležio svoje preseljenje tako što je od noćnih stočića i »vagoneta« zapalio vatre na betonskom podu, puštajući dim kroz prozore. A neslaganje sa zaključavanjem baraka izrazili su zabijanjem ljusaka u otvore za ključ na katancima.
215 Dve nedelje lopovi su se ponašali kao da su u banji: izlazili na rad – a tamo se sunčali, posla se nisu prihvatali. О disciplinskoj porciji administracija, naravno, nije ni mislila, ali uz sve lepe nade platu lopovima nije imala gde naći. Svejedno, kod lopova su se pojavili bonovi, lopovi su dolazili u kantinu i kupovali. Ponadala se vlast da zdravi element, eto, počinje s krađom. Međutim, loše obaveštena, ona se prevarila: među političkima bilo je organizovano skupljanje priloga za pomoć lopovima (to je sigurno, bio deo dogovora, lopove to inače nije interesovalo). Eto odakle su oni imali bonove! Slučaj tako nečuven da bi se gospodari mogli tome dosetiti! Verovatno je novina i neobičnost igre vrlo zabavljala kriminalce, naročito maloletnike: biti odjednom pažljiv prema »fašistima«, ne ulaziti bez odobrenja u njihove sobe, ne sedati bez poziva na vagonete! Pariz je u prošlom veku svoje kriminalce (u kojima očigledno nije oskudevao) uvrštene u gardu nazvao mobilima1 . Odlično pogođen naziv! Ta sorta je tako pokretljiva da ona lomi ljušturu ustajale svakodnevice, ona nikad ne može ostati da miruje u njoj. Bilo je dogovoreno da se ne krade; zapinjati na državnom radu bilo je nemoralno – pa šta onda da se radi?! Lopovski podmladak se zabavljao na taj način što je s čuvara skidao šapke, za vreme večernje prozivke jezdio po krovovima baraka i preko visokog zida iz punkta broj 3 u punkt 2, onemogućujući da se izvede tačan broj logoraša, zviždao, zavijao, prepadao u noćima kule. Oni bi i na ženski punkt tako pošli samo da im na putu nije bilo ekonomsko dvorište pod stražom. Kada bi oficiri discipline, ili vaspitači, ili operativni delegati došli na prijateljske dogovore u baraku kriminalaca, mali lopovi – maloletnici bi vređali njihova najbolja osećanja tako što bi im u toku razgovora vadili iz džepova notese, novčanike, ili bi s gornjih ležajeva kumu iznenada okretali šapku na teme. Nešto nečuveno za Gulag! Ali i situacija koja je nastala bila je u Gulagu neviđena. Lopovi su i ranije uvek držali svoje gulagovske očeve za budale; oni su ih utoliko više prezirali, oduvek, ukoliko su ovi benavije verovali u uspeh prekovavanja; oni bi prsli u smeh kad bi ovi izlazili na tribinu ili pred mikrofon s pričom о početku novog života s kolicima u rukama. Međutim, do sada se s njima nije trebalo svađati. A sada je sporazum s političkima oslobođene snage kriminalaca okretao upravo protiv gospodara. Tako je, s niskom administrativnom pameću, lišena višeg ljudskog rasuđivanja, gulagovska vlast sama pripremila kengirsku eksploziju – najpre besmislenim ubistvima, zatim unošenjem lopovskog goriva u taj usijani vazduh. Događaji su se nepovratno kotrljali. Politički nisu mogli izbeći da lopovima ne predlože ili rat, ili pakt. Lopovi nisu mogli ne prihvatiti ponuđeni pakt. A uspostavljeni pakt nije mogao biti ostavljen da se parloži, tako bi se raspao i pretvorio u unutrašnji rat. 1 Gardes mobiles, fr, bukvalno prevedeno: pokretni čuvari.
216 Trebalo je početi, bilo šta, ali početi! A kako se kolovođama, ako su iz Pedeset Osmog, posle toga namiče petlja, a ako su iz lopova, samo im se na časovima politobrazovanja održi pridika – lopovi su predložili: mi ćemo početi, vi – podržite! Napomenimo da je celo kengirsko logorsko odeljenje bio jedinstven pravougaonik sa zajedničkom ogradom spolja, unutar koje su po širini presecale unutrašnje ograde, najpre punkta br. 1 (ženskog), zatim ekonomskog dvorišta (o njegovoj industrijskoj snazi je bilo reči), zatim punkta br. 2, pa broj 3, pa zatvorskog punkta, u kojem su bila dva zatvora, stari i novi, i u koje su trpani ne samo logoraši nego i slobodni stanovnici iz naselja. Prvi i prirodni cilj bio je zauzeti ekonomsko dvorište, gde su se nalazila i sva skladišta hrane logora. Operacija je počela danju, u slobodnu nedelju, 16. maja 1954. godine. Najpre su se svi mobili popeli na krov svoje barake i pomileli po zidu između 3. i 2. punkta. Nakon toga su na komandu gazda,koji su ostajali na uzvišenim mestima, s batinama u rukama poskakali u 2. punkt, postrojili se u njemu u kolonu i pošli kolonom po centralnom prolazu. Centralni prolaz vodio je po sredini 2. punkta i izlazio na železnu kapiju ekonomskog dvorišta. Sve te ni najmanje skrivene radnje uzele su neko vreme, za koje su čuvari uspeli da se organizuju i dobiju instrukcije. I – vrlo zanimljivo! – čuvari trče po barakama Pedeset Osmog i njih, njih koji su trideset pet godina tlačeni kao skotovi zovu u pomoć: »Momci! Gledajte! Lopovi su pošli da ruše zid prema ženskoj zoni! Oni idu da siluju vaše žene i kćeri! Izlazite u pomoć! Odbijmo ih!« Ali sporazum je sporazum; i kо je krenuo, ne znajući za njega, bio je zaustavljen. Iako je bilo vrlo verovatno da mačori kad se nađu pred krmenadlom neće poštovati uslove sporazuma, čuvari nisu kod Pedeset Osmog našli sebi pomoćnike. Kako bi čuvari štitili žensku zonu od svojih ljubimaca – to je nepoznato, ali pre toga morali su se štititi magacini ekonomskog dvorišta. I kapije dvorišta se širom otvaraju, i u susret napadačima izlazi vod nenaoružanih vojnika, kojima otpozadi rukovodi »Bradavica«– Beljajev, koji se u zoni našao u nedelju ili iz usrdnosti ili zato što je bio dežurni. Vojnici su krenuli da odguruju mobile, da kidaju njihov stroj. Ne upotrebljavajući batine, lopovi su počeli odstupati prema svojem 3. punktu, ponovo se pentrati preko zida, dok je za to vreme njihova rezerva gađala vojnike kamenjem i ciglama štiteći svojima odstupnicu. Razume se, nikakva hapšenja među lopovima nisu usledila. Videći u tome samo ispad nestašluka, vlast je ostavila da logorska nedelja teče slobodno ka počinku. Bez nezgoda bio je dat ručak, a uveče kad je pao mrak, blizu trpezarije punkta broj 2 počeo se, kao u letnjem bioskopu, prikazivati film »Rimski–Korsakov«. Međutim, još hrabri kompozitor nije ni bio došao do toga da zbog protesta protiv povrede sloboda bude otpušten sa Konzervatorija, kad su lampe po zoni zazvečale od kamenja: to su mobili gađali iz praćaka po njima, gasili osvetljenje u zoni. Već ih je mnogo snovalo u mraku po 2 punktu, i njihovi modulirani razbojnički zvižduci parali su vazduh. Gredom su razvalili kapiju ekonomskog dvorišta, provalili tamo i otuda šinom načinili prolom u žensku zonu. (Bilo je s njima i mladića iz Pedeset Osmog.)
217 Na svetlosti od bojevih raketa ispaljenih s kula isti onaj oper kapetan Beljajev upada s vodom automatičara u ekonomsko dvorište spolja, kroz njihovu stražaru i – prvi put u istoriji Gulaga! – otvara vatru na socijalno–bliske! Ima ubijenih i nekoliko desetina ranjenih. I još za njima trče crvene epolete s bajonetima i dokusuruju ranjene. I opet za njima – prema podeli kaznenih radnih zadataka, isprobanoj još u Ekibastuzu, u Noriljsku, na Vorkuti – trče čuvari s gvozdenim štangama kojima do smrti mlate ranjenike. (Te noći u bolnici punkta br. 2 sijala je operaciona sala, hirurg–logoraš, Španac Fuster je operisao.) Ekonomsko dvorište sada je potpuno osvojeno od strane kaznene jedinice, po njemu su postavljeni mitraljezi. A punkt broj 2 (mobili su svoju ulogu odigrali, sada nastupaju politički) sagradio je prema kapiji ekonomskog dvorišta barikadu. Punktovi 2 i 3 su se spojili prolomom i više u njima nema čuvara, nema vlasti MVD. Samo, šta se desilo sa onima što su prodrli u ženski punkt i sada su u njemu odsečeni? Događaji su prevazišli onaj bahati prezir kriminalaca prema ženskaćima. Kada su u ekonomskom dvorištu odjeknuli pucnji, uskoci kod žena nisu više bili požudni napasnici, nego drugovi po zloj sreći. Žene su ih posakrivale. Po njih su došli nenaoružani vojnici, pa za njima i naoružani. Žene su ih ometale u traganju i nastojale da ih odagnaju. Vojnici su tukli žene pesnicama i kundacima, odvlačili ih u zatvor (u ženskoj zoni bio je, za svaki slučaj, zatvor) a na neke muškarce pucali. Videći da joj ponestaje kaznenog osoblja, komanda je u žensku zonu uvela »crne– epolete« – vojnike građevinskog bataljona lociranog u Kengiru. Međutim, vojnici građevinskog bataljona su odbili da uzmu učešća u ovom nevojničkom poslu – i morali su biti odvedeni. No, upravo ovde, u ženskoj zoni, bio je glavni politički adut kojim će se kaznioci moći opravdati pred višima! Oni nipošto nisu naivni! Da li su tako nešto gde pročitali, ili su sami smislili? – tek u ponedeljak su u žensku zonu ubacili fotografe i dvojicu–trojicu svojih dugajlija preobučenih u logoraše. Podmetnuti tipovi počeli su zlostavljati žene, a fotografi snimati. Eto, od kakve samovolje je kapetan Beljajev morao zaštititi te jadne žene, eto zbog čega je morao da otvori vatru. U jutarnje sate, u ponedeljak, napetost nad barikadom i razvaljenom kapijom ekonomskog dvorišta se zgusnula. U ekonomskom dvorištu su ležali nepokupljeni leševi. Mitraljesci – s mitraljezima uperenim na tu istu kapiju. U oslobođenim muškim zonama lomili su se vagoneti za oruđe, pravili štitovi od dasaka, od slamarica. Preko barikade dovikivalo se dželatima, ovi odgovarali. Nešto je moralo pući, situacija je bila odveć nesigurna. Zekovi na barikadi bili su spremni da i sami pođu u napad. Nekoliko do kraja iscrpljenih svukli su košulje, popeli se na barikadu i, pokazujući mitraljescima svoje koščate grudi i ispala rebra, vikali: »De, pucajte, šta čekate! Udrite po očevima! Dokusurite nas!« I najednom u ekonomsko dvorište kod oficira je dotrčao s ceduljicom vojnik. Oficir je naredio da se pokupe leševi, i zajedno s njima crvene epolete su napustile ekonomsko dvorište.
218 Pet–šest minuta na barikadi je nastao tajac i nepoverenje. Zatim su prvi zekovi obazrivo zaglednuli u ekonomsko dvorište. Ono je bilo pusto, samo što su tu i tamo po tlu ležali crni logorski kačketi ubijenih, s našivenim krpicama brojeva. (Kasnije se saznalo da je evakuaciju ekonomskog dvorišta naredio ministar unutrašnjih poslova Kazahstana, koji tek što je bio doleteo iz Alma–Ate. Odneseni leševi bili su zaneti u stepu i zakopani da bi se izbegla ekspertiza ako bi naknadno bila zatražena.) Odjeknulo je: »Ura!... Ura!...« i logoraši su navalili u ekonomsko dvorište i dalje, u žensku zonu. Prolom je proširen. Tamo su oslobodili ženski zatvor, i sve se našlo zajedno! Sve je bilo slobodno unutar velike zone, samo je punkt br. 4, zatvorski, ostao i dalje zatvor. Na svim kulama sada su se našle po četiri crvene epolete – imao je ko da sluša uvrede! Ljudi su se okupljali prema kulama i vikali (žene, naravno, više od svakoga): »Vi ste gori od fašista!... Krvopije!... Ubice!...« Našao se, razume se, u logoru i sveštenik, i ne jedan, i u mrtvačnici se već vršila služba za pokoj duše ubijenima i umrlima od rana. Kakva su osećanja koja ispunjavaju grudi osam hiljada ljudi, koji su oduvek, i donedavno, i do maločas, bili razjedinjeni robovi, a sada, evo, ujedinjeni i slobodni, koliko god ta sloboda i ne bila prava, koliko god da je u granicama četvorougaonika i pod okom učetvorene straže?! I ono kada smo u Ekibastuzu ležali gladni u zaključanim barakama, i to je za nas bio neki susret sa slobodom! A ovde – revolucija! Toliko gušeno, a evo – rodilo se bratstvo među ljudima! I – mi volimo kriminalce! I – kriminalci vole nas! (A kako i da ne bi – bratstvo je krvlju zapečaćeno. Zar se oni nisu odrekli i svoga zakona!) A još više, naravno, volimo mi žene, koje su opet zajedno s nama, kao što se i priliči ljudima, i koje su naše sestre po sudbini! U trpezariji proklamacije: »Naoružavaj se čime možeš i prvi napadaj na vojsku!« Na parčadima novina (druge hartije nema) crnim ili u drugoj boji slovima najvatreniji su već na brzinu ispisali svoje parole: »Drugari, udrite čekiste!«, »Smrt cinkarošima – čekističkim slugama!« Na jednom, drugom, trećem mestu – samo ako možeš svuda dospeti – mitinzi, govornici! I svaki ima svoj predlog! Ti misli – sada ti je dozvoljeno da misliš – uz koga pristaješ. Kakve zahteve treba istaći? Šta mi hoćemo? Beljajeva na sud! – To je jasno. Ubice na sud! – To je jasno. A dalje?... Da se ne zaključavaju barake, da se skinu brojevi! A dalje?... A dalje – ono najstrašnije: zbog čega je ovo počelo, šta mi, u stvari, hoćemo? Naravno, mi hoćemo slobodu, samo slobodu! – Ali, ko će nam je dati? Sudovi što su nas osudili – oni su u Moskvi. I dogod se mi bunimo protiv Steplaga i Karagande, s nama se još i može razgovarati. Međutim, čim mi kažemo da nismo zadovoljni Moskvom – sve će nas sahraniti u ovoj stepi. E pa onda – šta hoćemo? Da porušimo zidove? Da se razbežimo u pustinju?... Sveti trenuci slobode! S naših ruku i ramena spali su deseci kila lanaca! Ne, posle svega nema šta da žalimo – ovakav jedan dan vredan je svojih žrtava.
219 Na smiraj ponedeljka, u uzavreli logor dolazi delegacija od vlasti. Delegacija je sasvim dobronamerna – oni nas ne gledaju kao vukovi, oni su bez automata, pa – i to valja reći – oni nisu izdanci krvavog Berije. Saznajemo da su iz Moskve doleteli generali, general Gulaga Bočkov i zamenik saveznog tužioca Vavilov. (Oni su služili i pod Berijom, ali – zašto staro pominjati?) Oni smatraju da su naši zahtevi potpuno opravdani! (A mi jedva da shvatamo: opravdani? Onda, mi nismo buntovnici? Ne–ne, potpuno opravdani!) »Vinovnici za pucanje biće pozvani na odgovornost.« – »A zbog čega su žene tučene?« – »Tučene žene?« – izbezumljuje se delegacija. — »To je nemoguće.« Anja Mihalevič im privodi kolonu pretučenih žena. Komisija se ražalostila: »Izvidećemo, izvideti!« – »Zveri!« – viče generalu Ljuba Beršadska. Drugi viču: »Da se ne zaključavaju barake!« – »Neće se zaključavati.« – »Da se skinu brojevi!« – »Obavezno ćemo ih skinuti« – uverava general koga mi nikada očima nismo videli (i nikada više nećemo). – »Prolomi između zone da ostanu!« – sve više zahtevamo. – »Mi moramo da se viđamo!« – »U redu, viđajte se« – saglašava se general. – »Neka prolomi ostanu.« E pa, braćo moja, šta dalje da tražimo? Mi smo pobedili! Jedan dan ludovanja i raspojasanosti, jedan dan veselja i praskanja i – pobedili! Koliko god da među nama mnogi vrte glavama i govore: obmana, obmana! – mi verujemo! Mi verujemo našoj uopšte uzev i ne tako lošoj vlasti! Mi verujemo, jer nam je tako najlakše da se izvučemo iz ove situacije... A šta drugo ugnjetenima ostaje do da veruju? Da budu obmanuti – pa opet da veruju. Pa opet da budu obmanuti – i opet da veruju. I u utorak, 18. maja, svi kengirski logorski punktovi izlaze na rad, pomirivši se sa svojim mrtvacima. I još toga jutra sve se moglo mirno završiti. Ali visoki generali okupljeni u Kengiru smatrali bi takav ishod za svoj poraz. Nisu oni mogli ozbiljno priznati da su logoraši u pravu! Nisu oni mogli ozbiljno misliti da kažnjavaju vojna lica MVD! Njihov plitki mozak samo je jednu lekciju izvukao: nedovoljno su bili učvršćeni zidovi među zonama! Tu treba načiniti ograde s vatrom! I toga dana usrdna vlast upregla je u rad one što godinama i desetinama godina nisu rada videli: oficiri i čuvari navlačili su pregače: kо je znao kako se to radi, uzimao je u ruku mistriju; vojnici, slobodni od kula, gurali kolica, nosili; invalidi što su ostali u zonama dovlačili i peli ćerpiče. I do uveče su bili zazidani prolomi, zamenjene po logoru razbijene lampe, duž unutrašnjih zidova obeležene zabranjene zone i na krajevima postavljeni stražari s naređenjem: pucati! A kada su uveče kolone logoraša, pošto su državi bile predale svoj dnevni rad, ponovo ulazile u logor, njih su užurbano gonili na večeru i, ne dozvoljavajući im da dođu sebi, brže– bolje ih zaključavali. Prema instrukciji generala, bilo je potrebno da se dobije to prvo veče, veče tako očigledne obmane posle jučerašnjih obećanja, a potom će se ljudi kako–tako navići i ući u kolosek.
220 Međutim, pre nego će pasti sumrak odjeknuli su isti oni modulirani razbojnički zvižduci kao i u nedelju – njima su se dozivale treća i druga zona, kao na kakvom velikom huliganskom razbojištu (ti zvižduci bili su još jedan uspeli doprinos kriminalaca opštoj stvari). I čuvari se uprpili i, ne obavivši svoje obaveze, utekli iz zone. Samo jedan oficir (stariji poručnik intendantske službe Medvedev) prevario se i zadržao po svom poslu i bio do ujutru zarobljen. Logor je bio u rukama zekova, ali oni su bili razdvojeni. Na one koji su prilazili k unutrašnjim zidovima – kule su otvarale mitraljesku vatru. Nekolicina je bila ubijena, nekolicina ranjena. Lampe su opet polomljene iz praćki, ali kule su osvetljavane raketama. Tu je druga zona zgodno iskoristila intendantskog oficira: pomoću jedne strgnute epolete privezali su ga za ivicu stola, izbacili prema predzoni, i on je vapio prema svojima: »Ne pucajte, ovde sam ja ! Ovde sam ja, ne pucajte!« Dugačkim stolovima udarano je po bodljikavoj žici predzone; samo, zid se, pod vatrom, nije mogao ni prolomiti, ni preskočiti – morao se, znači, potkopavati. Kao i uvek, u zoni nije bilo lopata, osim vatrogasnih. Upotrebljavani su kuvarski noževi, zdele. Te noći, između 18. i 19. maja, nenaoružani ljudi pod mitraljeskom vatrom prošli su potkopima i prolomima kroz sve zidove i opet povezali sve logorske punktove i ekonomsko dvorište. Sada su kule prestale da pucaju, a alata u ekonomskom dvorištu bilo je dovoljno. Sve što su zidari s epoletama za dan gradili otišlo je kao da su ga vile raznele. Pod zaštitom noći, kidane su žice predzona, probijani zidovi i proširivane breše da ne bi postale klopka (sledećih dana one su proširene i do dvadeset metara). Te iste noći provaljen je zid i u punkt broj 4, zatvorski. Čuvari koji su čuvali zatvore razbežali su se, neko na stražaru, neko na kule – ovima su spuštane lestvice. Zatočeni su lomili istražne kancelarije. Ovde su iz zatvora oslobođeni i oni koji će sutradan stati na čelo ustanka: bivši pukovnik Crvene armije Kapiton Kuznecov (pitomac Akademije »Frunze«), već u godinama; po svršetku rata bio je komandant puka u Nemačkoj; neko njegov je bio utekao u Zapadnu Nemačku i on je zbog toga dobio kaznu; u logorskom zatvoru bio je zato što je u pismima poslanim preko slobodnih građana »klevetao logorski život«; bivši stariji poručnik Crvene armije Gleb Slučenkov (on je bio u zarobljeništvu, a kako se od ponekoga moglo čuti, i vlasovac). U »novom« zatvoru ležali su stanovnici naselja Kengira, bitovici. Oni su u početku razumeli da je u zemlji opšta revolucija i likujući prihvatili neočekivano oslobođenje. No, ubrzo saznavši da je revolucija previše lokalnog značaja, bitovici su se lojalno vratili u svoju kamenu vreću i bez ikakve straže proveli u njoj »časno« sve vreme ustanka, odlazeći jedino u trpezariju pobunjenih zekova na obroke. Pobunjenih zekova! – koji su se već triput mučili da odbiju od sebe i tu pobunu, i tu slobodu! Kako da upotrebe te poklone nisu znali, i više su ih se plašili no što su ih želeli. Ali, neumoljivo, kao plima more, njih je bacalo i bacalo na tu pobunu.
221 Šta im je preostajalo? Da veruju obećanjima? Ponovo će ih obmanuti – to su robovlasnici juče odlično pokazali, pokazali su i ranije. Da kleknu? Ma, oni su svih godina klečali, a milost nisu izmolili. Da mole da odmah danas budu kažnjeni? Ali, kazna danas, kao i one kroz mesec dana slobodnog života, biće jednako žestoke pošto je izriču oni čiji sudovi rade mehanički: ako bude 25 godina – biće svima redom bez izuzetka. Begunac utekne da bi makar dan proživeo na slobodi! Tako su i ovih osam hiljada ljudi ne toliko podigli bunu, koliko utekli u slobodu, maker i na kratko! Osam hiljada ljudi najednom su od robova postali slobodni ljudi, i sada im preostaje – da žive! Obično tvrda lica smekšala su se do dobrodušnih osmeha1 . Žene su našle muškarce, a ovi su ih uzeli za ruke. Oni što su se dopisivali lukavim tajnim putevima, nikada ne videvši jedno drugo, sada su se upoznali! One Litvanke čije brakove su fratri sklopili preko zida sada su videle svoje po Crkvi zakonite muževe – njihovi brakovi su sišli od Gospoda na zemlju! Vernicima prvi put u životu niko nije smetao da se okupljaju i mole. Razbacani po svim zonama, usamljeni stranci sada su se našli i progovorili svojim jezikom u toj čudnovatoj azijatskoj revoluciji. Sve namirnice logora našle su se u rukama logoraša. A logoraše niko nije terao na zbor za izlazak i na jedanaestočasovni radni dan. Nad uzrujanim neusnulim logorom, koji je skinuo sa sebe pseće brojeve, osvanulo je jutro 19. maja. Na žicama su visili stubići s razbijenim lampama. Zekovi su se slobodno kretali po ukopanim prolazima i van njih, iz zone u zonu. Mnogi su oblačili svoja građanska odela, uzeta iz magacina za lične stvari. Poneko od momaka bi natukao visoku kavkasku ili nisku kubansku šubaru. (Uskoro će se pojaviti i izvezene košulje, na Azijcima – bojeni ogrtači i čalme, sivo–crni logor će se rascvetati.) Po barakama su obilazili dežurni i pozivali u veliku trpezariju na izbore za Komisiju – komisiju za pregovore s vlastima i za samoupravu (ovako je skromno i ovako bojažljivo ona nazvana). Komisija je birana možda na samo nekoliko sati, ali joj je bilo suđeno da postane četrdesetodnevnom vladom kengirskog logora. * * * Da se sve to desilo dve godine pre, iz čistoga straha da On ne sazna, gospodari Steplaga ne bi odugovlačili, već bi s kula pobili svu tu između zidova steranu gomilu. I kad bi pri tom trebalo podneti na žrtvu svih osam hiljada, ili četiri – okom ne bi trepnuli, od toga su bili imuni. No, složenost situacije 1954. godine primoravala ih je da oklevaju. Isti Vavilov i isti Bočkov osećali su da u Moskvi piri neki novi vetar. Ovde je već prilično poubijano, a sada se 1 To je zapažanje neblagonaklonog Makejeva.
222 tražila mogućnost kako da se to učinjeno podvede pod zakonsku formu. Tako se stvorila pauza, što je i logorašima dalo vremena da počnu svoj novi, nezavisni život. U prvim časovima morala se odrediti politička linija pobune, a to znači da li će je biti ili je neće biti. Da li će ona poći za onim prostodušnim lecima ispisanim na marginama novina: »Drugari, udrite čekiste!« Samo što je izišao iz zatvora i – pod pritiskom samih događaja, ili po vojničkoj navici, ili po nagovoru prijatelja, ili po unutrašnjem nagonu – odlučio da se prihvati rukovođenja, Kapiton Ivanovič Kuznecov je odmah, očigledno, stao uz malobrojne i nezapažene pravoverce u Kengiru: »Prekinuti sa svom tom papazjanijom (s lecima), prekratiti antisovjetski i kontrarevolucionarni duh onih što bi hteli da iskoriste naše događaje!« (Ove izraze citiram na osnovu zapisa drugog jednog člana Komisije, A. F. Makejeva, о razgovoru u užem krugu u magacinu za lične stvari Petra Akojeva. Pravoverci su Kuznecovu klimali: »Za te letke svima nama počeće prišivati nove kazne.«) Prvih sati, još u toku noći, obilazeći sve barake i držeći do promuklosti u njima govore, a ujutru na skupštini u trpezariji i više puta kasnije, pukovnik Kuznecov, nalazeći se pred ekstremnim raspoloženjima i pred ogorčenošču životom, dotle ugnjetenim da se ljudima činilo da nemaju više šta da izgube, ponavljao je i neumorno ponavljao: – Antisovjetizam, to bi bila naša pogibija. Ako bismo mi sada istakli antisovjetske parole, nas bi bez odlaganja smrvili. Oni samo i čekaju izgovor da nas smrve. S ovakvim lecima, oni će imati puno opravdanje za streljanja. Naš spas je u lojalnosti. Mi moramo razgovarati s predstavnicima iz Moskve onako kako i priliči sovjetskim građanima! I još glasnije: »Mi nećemo dozvoliti takvo ponašanje pojedinih provokatora!« (Uostalom, dok je on držao takve govore, na »vagonetima« se cmokalo da svak čuje. Nije se baš mnogo udubljivalo u te govore.) To je ličilo na situaciju kada vas voz vozi tamo kuda ne želite, i vi se odlučujete da iskočite iz njega: morali biste iskakati u smeru kretanja, ne suprotno kretanju. U tome se sastoji inercija istorije. Daleko od toga da se svima tako htelo, ali je razumnost ovakve linije odmah svima bila jasna, i odnela je pobedu. Vrlo brzo po logoru su bile izvešane krupne parole, što su se mogle lako pročitati s kula i sa stražare: »Živeo sovjetski Ustav!« »Živeo Prezidijum CK!«1 »Zivela sovjetska vlast!« »Tražimo da dođe neki član CK. I revizuju naših dela!« »Žene oficira Steplaga! Zar se ne stidite da budete žene ubica?« 1 Od 1952. do 1956. Politbiro je bio preimenovan u Prezidijum.
223 Makar da je većini Kengiraca bilo odlično jasno da su svi milionski akti represije, oni daleki i oni bliski, izvršeni pod kaljužnim suncem toga istog Ustava i odobreni od toga istog sastava Politbiroa, njima ništa drugo nije preostajalo do da požele da žive taj Ustav i taj Politbiro. I sada, iščitavajući te parole, pobunjeni zatvorenici osećali su tvrdo tlo zakona pod nogama i postajali spokojniji: njihov pokret i nije tako beznadežan. A nad trpezarijom, u kojoj tek što su bili izvršeni izbori izdignuta je, daje celo naselje može videti, zastava. Ona je dugo tu visila: belo polje, crni okvir, po sredini crveni sanitetski krst. Prema međunarodnom pomorskom kodeksu, ova zastava znači: »U nevolji smo! Na brodu su žene i deca.« U Komisiju je izabrano dvanaest ljudi s Kuznecovom na čelu. Komisija je bez čekanja podelila konkretne zadatke i stvorila odseke: – agitacija i propaganda (rukovodilac Litvanac Knopkus, disciplinac iz Noriljska nakon tamošnjeg ustanka), – za prehranu, – za uređenje svakodnevnog života i ekonomske poslove, – unutrašnje bezbednosti (Gleb Slučenkov), – vojni – tehnički, svakako i najčudniji u ovoj logorskoj vladi. Bivši major Makejev bio je zadužen za kontakte s vlastima. U sastavu Komisije bio je i jedan od lopovskih gazda, i on je nečim rukovodio. Bilo je u njoj i žena (očigledno: Šahnovska, ekonomist, partijka, već seda; Suprun, učiteljica iz prikarpatskih oblasti; Ljuba Beršadska). Jesu li u tu Komisiju ulazili glavni i stvarni pokretači ustanka? Očigledno, ne. Centri, a napose ukrajinski (u celom logoru Rusa nije bilo više od četvrtine), očigledno su ostali sami za sebe. Mihail Keler, ukrajinski partizan, koji je od 1941. ratovao tek protiv Nemaca, tek protiv sovjetske vlasti, a u Kengiru javno zaklao doušnika, ostajao je na sednicama Komisije ćutljivi posmatrač u ime svoga štaba. Komisija je radila na otvorenim sednicama u kancelariji ženskog punkta, ali je vojni odsek izbacio svoj komandni punkt (poljski štab) u kupatilo punkta broj 2. Odseci su se prihvatili posla. Naročito je prvih dana bilo živo: trebalo je sve smisliti i sve urediti. Pre svega, trebalo se učvrstiti. (Mihejev, koji je očekivao da će neizbežno doći do gušenja vojskom, bio je protiv stvaranja bilo kakve odbrane. Na odbrani su nastojali Slučenkov i Knopkus.) Bilo se nabralo mnogo ćerpiča od širokih breša u unutrašnjim zidovima. Od ovih ćerpiča načinjene su barikade prema svim stražama, to jest izlazima napolje (i ulazima spolja), koji su ostajali u vlasti straža i koji su se svi u bilo kojem času mogli otvoriti da propuste kaznene snage. U ekonomskom dvorištu se našlo dovoljno namotaja bodljikave žice. Od nje su namotavane i razbacivane na opasnim pravcima Brinove spirale. Nije propušteno ni da se tu i tamo pobodu daščice: »Pažnja! Mine!«
224 A to je bila jedna od prvih ideja tehničkog odseka. Oko rada tog odseka stvarala se velika tajnovitost. U okupiranom ekonomskom dvorištu tehnički odsek stavio je neke prostorije pod tajnu, na ulazima u njih bili su nacrtani mrtvačka lobanja, ukrštene kosti i napisano: »Napon 100000 volti«. Ovamo je moglo ući samo nekoliko ovde zaposlenih ljudi. Na taj način, čak ni logoraši nisu mogli znati čime se bavi tehnički odsek. Uskoro se proneo glas da on priprema tajno oružje, hemijsko. Kako je i zekovima i gospodarima bilo znano kakvi pametari–inženjeri ovde izdržavaju kaznu, lako se raširilo sujeverno ubeđenje da oni mogu sve, da mogu i da izmisle takvo oružje kakvo još ni Moskva ne može. A već da načine nekakve tamo nesrećne mine koristeći reaktive iz ekonomskog dvorišta – zašto da ne? Stoga su daščice »minirano« uzimane ozbiljno. Bilo je izmišljeno još jedno oružje: sanduci sa zdrobljenim staklom na ulazu u svaku baraku (da se baca u oči automatičarima). Sve brigade su ostale onako kako su bile, ali su se počele nazivati vodovima, barake – odredima, i bili su određeni komandanti odreda, koji su se potčinjavali vojnom odseku. Rukovodilac svih straža postao je Mihail Keler. Prema tačno određenom grafikonu sva opasna mesta držali su piketi, posebno ojačavani noću. Uzimajući u obzir mušku psihologiju, da muškarac u prisustvu žene neće uteći i da uopšte uzev hrabrije nastupa, piketi su sastavljeni mešovito. A žena se u Kengiru našlo mnogo, ne samo grlatih no i odvažnih, naročito među ukrajinskim devojkama, kojih je, inače, u ženskom punktu bila većina. Ne čekajući više na dobru volju spahije, počeli su sami da skidaju prozorske rešetke s baraka. Prva dva dana, dok se gospodari nisu dosetili da isključe logorsku električnu mrežu, još su radile mašine u ekonomskom dvorištu, i od šipki tih rešetaka napravljeno je mnogo kopalja, sa izvedenim i izoštrenim vrhovima. Kovačnica i radnici na mašinama jedino su i izrađivali oružje prvih dana: noževe, sekire–halebarde i sablje, koje su posebno mamile kriminalce (na balčake bi im obesili praporce od obojene kože). Kod nekih su se pojavili u rukama i bičasti buzdovani. Zametnuvši koplje na ramena, piketi su odlazili da zauzmu svoja noćna dežurstva. I ženski vodovi, koji su upućivani, u toku noći, u mušku zonu u određene za njih sobe, da bi na znak uzbune izjurile u susret napadačima (postojala je naivna pretpostavka da će ubice ustuknuti kad budu morali suzbijati žene), išli su s uperenim vrhovima kopalja. Sve to bilo bi nemoguće, sve bi se raspalo od sprdačine koja bi se s tim vodila, i od pohote, da nije bilo nadahnuto surovim i čistim vazduhom pobune. Koplja i sablje bili su za naš vek tek igračka, ali za ove ljude zatvor prošli i zatvor budući nisu bili igračke. Koplja jesu bila igračke; no, bogu hvala što im je sudbina i njih poslala – dala im tu prvu mogućnost da brane svoju slobodu. U puritanskom vazduhu zore revolucije, onda kada je i prisustvo žene na barikadi jedno od oružja, muškarci i žene držali su se dostojno tog časa i dostojno svojim kopljima upirali u nebo. Ako je ko tih dana i računao na niske putene strasti, bili su to gospodari s plavim epoletama, tamo preko žice. Oni su računali da će se logoraši, ostavljeni nedelju dana sami,
225 podaviti u razvratu. Oni su to sve i predstavljali tako stanovnicima naselja: logoraši su se i pobunili samo da bi pravili razvrat. (Dakako – šta drugo njima i može faliti kad su svim obezbeđeni?)1 Ono na šta su gospodari najpre računali bilo je da će kriminalci početi da siluju žene: politički će stati u njihovu odbranu – i pokolj će početi. Samo, i ovde su se psiholozi MVD prevarili! – I to je jednako dostojno našeg divljenja. Svi svedoče da su se lopovi poneli kao ljudi, ali ne u njihovom tradicionalnom značenju te reči već u našem. Što se političkih i žena tiče, oni su se prema njima odnosili naglašeno prijateljski, s poverenjem. A šta je moglo biti iza toga – to nas ovde ne interesuje. Lopovi su možda sve vreme dobro imali na umu i svoje krvave žrtve od prve nedelje. Ako se kengirskoj pobuni može u nečemu priznati snaga – ona je bila u jedinstvu. Lopovi nisu posezali ni na magacine hrane, što je znalce ništa manje zadivljavalo. Makar da je u magacinima hrane bilo za mnoge mesece, Komisija je, pošto je čula mišljenja о tome, odlučila da ostavi sve ranije norme hleba i druge hrane. Vernopodanički strah da se ne pojede državno, pa da se posle odgovara za rasipanje! Kao da za tolike gladne godine država nije ostala dužna zatvorenicima! Naprotiv, jedan skoro smešan obrt: sva logorska vlast, koja je ostala s druge strane ograde, trebalo je da prima sledovanje iz ekonomskog dvorišta logora – ali kako? Komisija je na njihovu molbu pustila u ekonomsko dvorište starijeg poručnika Boltuškina (bivšeg frontaša, koji nije bio opasan) i on je redovno otpremao namirnice vlastima, na primer suvu hranu, po obračunu normi za slobodne – i zekovi su ih propuštali. Logorsko računovodstvo je izdavalo hranu u ranijim normama, kuhinja je primala i kuvala, ali ona, u novoj revolucionarnoj atmosferi, nije krala, niti se pojavljivao izaslanik od kriminalaca sa zadatkom da nosi za ljude, niti se sipala kutlača više za mangupe. I najednom je ispalo da je od istog sledovanja – hrane dolazilo primetno više! I ako bi kriminalci prodavali stvari (opljačkane ranije na drugom mestu), ne bi se po svojoj navici odmah javili da ih vrate natrag. »Sada nije vreme za to« – govorili su. Čak su kantine lokalnog odeljenja za radničko snabdevanje2 nastavile da prodaju u zonama. Slobodnoj inkasantkinji štab je zagarantovao bezbednost. Ona je puštana u zonu bez čuvara, I tu, uz pratnju dve devojke, obilazila sve kantine i skupljala od prodavača njihov pazar–bonove. (Međutim, bonovi su naravno brzo presahli, a ni novu robu gospodari nisu propuštali u zonu.) U rukama gospodara ostajala su još tri izvora snabdevanja zone: struja, voda, lekovi. Vazduhom, zna se, oni nisu gospodarili. Za četrdeset dana od lekova u zonu nisu pustili nijedan prašak, nijednu kap joda. Struju su kroz tri–četiri dana prekinuli. Vodovod ostavili. 1 Posle pobune, gospodari se nisu nimalo snebivali da izvrše medicinski pregled svih žena redom. I našavši mnoge nevine, nisu se mogli čudu načuditi: kako, gde si ti bila ludice. tolike dane zajedno!? Oni su о događajima sudili sa svog nivoa... 2 U originalu: ORS (Отдел Рабочего Снабжения).
226 Tehnički odsek počeo je borbu za osvetljenje. Najpre su se dosetili da nabacuju kukice na tankoj žici na spoljnji električni vod pored logorskog zida, i tako nekoliko dana krali struju, sve dok pipci nisu otkriveni i prekinuti. Za to vreme tehnički odsek je uspeo da isproba vetrenjaču i da je se okane, te da počne u ekonomskom dvorištu (na skrovitom mestu od pogleda s kula i niskoletećih aviona U–2) instaliranje hidroelektrične centrale koju će pokretati... vodovod! Motor što su ga našli u ekonomskom dvorištu pretvorili su u generator, i tako počeli da napajaju logorsku telefonsku mrežu, osvetljenje Štaba i... razglasnu stanicu! A u barakama osvetljavalo se lučem... Ova jedinstvena hidrostanica radila je do poslednjega dana pobune. U samom početku pobune generali su u zonu dolazili kao gospodari (ne, isto, previše slobodno u samoj zoni, držali su se na oprezu). Istina, oglasio se i Kuznecov: prilikom prvih pregovora, on je naredio da se iz mrtvačnice iznesu ubijeni, i glasno komandovao: »Kape skinite!« Skinuli su kape zekovi – morali su i generali skinuti svoje generalske šapke pred svojim žrtvama. Ali je inicijativu zadržao gulagovski general Bočkov. Odobrivši izbor Komisije (»ne može se sa svima u isto vreme razgovarati!«), on je zatražio da delegati na pregovorima najpre iznesu svoje lično istražno delo (i Kuznecov se dao da naširoko, i s uživanjem možda, izlaže svoje), da zekovi kad uzimaju reč obavezno ustaju. Kada je neko rekao: »Zatvorenici zahtevaju«, Bočkov je Ijutnuto dobacio: »Zatvorenici mogu samo moliti, a ne zahtevati!« I ustalila se formula: »zatvorenici mole«. Na molbe logoraša Bočkov je odgovorio lekcijom о izgradnji socijalizma, о neviđenom porastu narodne privrede, о uspesima kineske revolucije. Samozadovoljno navijanje zavrtnja ukoso u mozak, od čega mi uvek zamremo i utihnemo... On je došao u zonu kako bi objasnio zašto je upotreba oružja bila ispravna. (Uskoro će oni izjaviti da upotrebe oružja uopšte nije bilo, to je laž bandita, nije bilo ni premlaćivanja.) On se prosto raspametio kako ga smeju moliti da naruši »instrukciju о odvojenom držanju zekova«. (Oni о tim svojim instrukcijama govore tako kao da su to zakoni od pre postanja sveta i vremena.) Uskoro su na daglasima doleteli novi i važniji generali: Dolgih (u to vreme, po prilici, glava Glavne uprave), Jegorov (zamenik ministra MVD SSSR). Bila je zakazana konferencija u trpezariji, gde se okupilo i do dve hiljade logoraša. Kuznecov je komandovao: »Pažnja! Ustanite! Mirno!« i s poštom pozvao generale da zauzmu mesto u predsedništvu, dok je sam, kao potčinjeni uzeo mesto sa strane. (Drukčije se ponašao Slučenkov. Kada je neko od generala izustio nešto о neprijateljima u logoru, Slučenkov se gromko oglasio: »A kо оd vas nije ispao neprijatelj? Jagoda – neprijatelj, Ježov – neprijatelj, Abakumov – neprijatelj, Berija – neprijatelj. Odakle da znamo da je Kruglov bolji?«) Makejev je, sudeći po njegovim zapisima, sastavio nacrt sporazuma, prema kojem bi vlast morala obećati da neće nikoga poslati na etapu, da neće preduzimati represalije, isleđenja, dok su se zekovi, zauzvrat, obavezivali da odmah stupe na posao. Međutim, kada su on i njegovi istomišljenici pošli po barakama s predlogom da se nacrt prihvati, zekovi su ih častili pogrdnim imenima »ćelavih komsomolaca«, »izvršilaca obaveznog otkupa«, »čekističkih udvorica«. A posebno neprijateljski bili su dočekani u ženskom punktu i posebno je za zekove bilo neprihvatljivo da se sada saglase na razdvajanje muških zona od ženske.
227 (Rasrđeni Makejev je odgovarao onima što su se protivili: »A ti si se uhvatio za Parasjino vime i sad misliš da je kraj sovjetskoj vlasti? Sovjetska vlast se drži svoga, pa makar mi popucali!«) Dani su prolazili. Ne skidajući sa zone oka – vojničkog s kula, i s istih kula čuvarskog (čuvari, kako su zekove lično poznavali, imali su dužnost da ih prepoznaju i pamte šta kо radi), pa čak ni oka iz aviona (možda i sa fotosnimcima) – generali su morali s ogorčenjem zaključiti da u zoni nema pokolja, ni pogroma, ni nasilja; da se logor sam od sebe ne raspada, ne daje povoda za uvođenje vojske u pomoć. Logor se držao, pregovori su menjali karakter. Zlatne epolete1 su u različitim sastavima i dalje dolazile u zonu radi ubeđivanja i razgovora. Njima svima je dozvoljavan ulazak, ali su morali za to uzimati u ruke bele zastavice, a iza stražare pred ekonomskim dvorištem, sada glavnim ulazom u logor, ispred barikada, podvrći se pretresu, pri kojem bi neka ukrajinska »divčina« u vatiranoj jakni pomuvala generale po džepovima kako ne bi proneli pištolj ili bombe. Zauzvrat, štab pobunjenika im je garantovao ličnu sigurnost!... Generali su odvojeni gde je bilo dozvoljeno (ne, razume se, preko tajne zone ekonomskog dvorišta), dopuštano im da razgovaraju sa zekovima i sazivani za njih veliki skupovi po logorskim punktovima. Blešteći epoletama, gospodari bi se i tu razbaškarili u predsedništvu – kao ranije, kao da se ništa nije desilo. Logoraši su isticali govornike. No – teško li je samo bilo govoriti! Ne samo zato što je svako tim govorom pisao sebi buduću kaznu nego i zato što su se kod sivih i plavih znanja о životu bila toliko razišla da se krupna blaženo–zadovoljna telesa ovih poslednjih skoro ničim nisu mogla prenuti, niti njihova kao lubenica glatka i sjajna lica oseniti. Mnogo ih je, izgleda, naljutio jedan stari lenjingradski radnik, komunist, i učesnik revolucije. On ih je upitao kakav će to biti komunizam ako oficiri haraju u ekonomskom dvorištu; ako od ukradenog olova iz fabrike za obogaćivanje mineral teraju da im se pravi sačma za krivolovstvo; ako im bašte obrađuju logoraši; ako se za upravnika punkta, kada se umiva u kupatilu, prostire ćilim i svira mu orkestar. Da bi se izbegla takva besmislena galama, ovi sastanci su dobijali i oblik direktnih pregovora prema visokom diplomatskom obrascu: u junu je bio namešten u ženskoj zoni dugi sto iz trpezarije, i s jedne strane posedale su na klupi zlatne epolete, a iza njih stali, pušteni kao straža, automatičari. S druge strane seli su članovi Komisije – i oni sa stražom: ova je stajala veoma ozbiljno sa sabljama, kopljima i praćkama. A dalje, s obe strane, u gomili su stajali zekovi, došli da slušaju skupštinu i da viču. (Sto nije bio bez mezeta: iz toplih leja ekonomskog dvorišta doneti su sveži krastavci, iz kuhinje kvas. Zlatne epolete se nisu ustručavale – krastavci su im u slast hrskali među zubima...) Bilo je još i neko polutajno savetovanje Logorske komisije s pet generala MVD u kućici do stražare 3. logorskog punkta. 1 To jest. generali.
228 Zahtevi–molbe ustanika bili su prihvaćeni još prva dva dana i sada su više puta ponavljani: – kazniti ubicu jevanđelista; – kazniti sve krivce za ubistva od nedelje do ponedeljka u ekonomskom dvorištu; – kazniti one koji su tukli žene; – vratiti u logor one drugove koji su nezakonito zbog štrajka upućeni u izolovane zatvore; – ne vraćati više brojeve, ne vraćati rešetke, ne zaključavati barake; – ne obnavljati unutrašnje zidove među punktovima; – osmočasovni radni dan kao za slobodne; – povećanje plate za rad (ovde ni govora о izjednačavanju sa slobodnima); – slobodno dopisivanje s rodbinom i ponekad posete; – revizija dela. I premda nijedan zahtev nije potresao institucije i nije bio protivustavan (a mnogi su bili samo molba da se stvari vrate u pređašnje stanje) – gospodari, ipak, nisu nipošto mogli prihvatiti ni najmanji od njih, jer su ti podšišani debeli vratovi, te ćele i šapke već odavno bili zaboravili da priznaju svoje greške i krivice. Istina je za njih, ako nije dolazila iz tajnih instrukcija nadležnih vlasti već od obične svetine, bila i odvratna i nerazaznatljiva. Pa opet, ovo nekorisno ležanje osam hiljada ljudi u obruču što mu se nije videlo kraja bacalo je mrlju na dobro ime generala, moglo je pokvariti njihov službeni položaj, i oni su obećavali. Obećali su da je zahteve skoro sve moguće ispuniti, samo što će, eto (da im se bolje veruje), teško biti ostaviti otvorenu žensku zonu, to nije dozvoljeno (kao da je u ITL dvadeset godina bilo drukčije!), ali bi se mogli udesiti izvesni dani viđanja. A što se tiče otpočinjanja rada istražne komisije (za ispitivanja ubistava u zoni), tu su se generali odmah složili. (No, Slučenkov je nazreo šta se iza toga krije i nastojao je da do toga ne dođe: doušnici će pod izgovorom svedočenja ocinkariti о svemu što se u zoni dešava.) Revizija dela? Pa dobro, i dela će se, naravno, preispitati, samo treba sačekati. Ali, ono što se ne može odlagati – treba izići na rad! Na rad! Na rad! A to su zekovi već znali: razdvojiti u kolone, silom oružja prostreti po zemlji, pohapsiti kolovođe. Ne, odgovarali su oni preko stola i s bine. Ne! – vikali su iz gomile. Uprava Steplaga se provokatorski ponašala! Mi ne verujemo upravi Steplaga! Mi ne verujemo MVD! – Čak ni MVD ne verujete? – zabezeknuo se zamenik ministra, trljajući čelo da se odbrani od takve zavere. – А kо vam je ulio takvu mržnju prema MVD? Zagonetno. – Člana Prezidijuma CK! Člana Prezidijuma CK! Tada ćemo verovati! – zaorili su zekovi. – Pripazite malo! – pretili su generali. – Biće gore!
229 Ali, na to je ustao Kuznecov. Govorio je skladno, tečno, i držao se ponosito. – Ako uđete u zonu s oružjem, – upozorio je on – ne zaboravite da je ovde polovina onih koji su zauzimali Berlin. Oni će znati da vam preotmu oružje! Kapiton Kuznecov! Budući istoričar kengirske pobune objasniće nam toga čoveka. Kako je on shvatio i preživeo svoje hapšenje? Kako doživljavao sudski proces? Koliko davno je molio obnavljanje procesa? – kad se zna da mu je u toku same pobune iz Moskve stiglo oslobođenje (izgleda s rehabilitacijom)? Da li je samo iz profesionalno–vojničkog ponosa održavao u pobunjenom logoru takav redi? Da li je na čelo pokreta stao zato što ga je on prosto povukao za sobom? (Ja to odbijam.) Ili, znajući svoje komandantske sposobnosti, zato da bi ga umerio, uveo među obale i kao ukroćenu bujicu podveo vlastima pod čizmu? (Ja ovo mislim.) U susretima, u pregovorima i preko drugorazrednih ličnosti, on je imao mogućnost da šefovima kaznene ekspedicije kaže šta želi i da od njih čuje šta treba. Na primer, bio je slučaj u junu kada je van zone na pregovore slat maher Merkosjan s porukama Komisije. Da li se Kuznecov koristio takvim slučajevima? Dopuštam i da nije. Njegov stav mogao je biti samostalan, gord. Dva telohranitelja, dva ogromna ukrajinska momka sve vreme su pratila Kuznecova, s noževima za pojasom. Za njegovu zaštitu? Da se rasprave s njim? (Makejev tvrdi da je, u danima ustanka, Kuznecov imao i privremenu ženu, opet banderovku.) Glebu Slučenkovu bilo je oko trideset godina. Što znači da je u nemačko zarobljeništvo bio pao s devetnaest. Sada se, kao i Kuznecov, on kretao u svojoj ranijoj vojnoj uniformi, sačuvanoj u magacinu ličnih stvari, pokazujući time i naglašavajući svoj vojnički kov. On je malo prihramljivao, ali to je nadoknađivao velikom pokretljivošću. Na pregovorima istupao je jasno, oštro. Namislile vlasti da iz zone pozovu »bivše maloletnike« (uhapšene kad im je bilo manje od 18 godina – sada su imali između 20 i 21) – da ih oslobode. To i nije morala biti obmana; u to vreme, oni su stvarno svuda oslobađani, ili su im smanjivane kazne. Slučenkov je odgovorio: »A jeste li vi bivše maloletnike pitali hoće li oni da pređu iz jedne zone u drugu, ostavljajući drugove u nevolji?« (I pred Komisijom uporno: »Maloletnici su naša garda – mi ih ne možemo pustiti!« U tome se i za generale sastojao delom smisao oslobođenja tih mladića u ustaničke dane Kengira; no, nismo sigurni da ih ne bi rasturili po zatvorima van zone?) Zakonu poslušni Makejev je, ipak počeo da okuplja bivše maloletnike radi »suda za oslobođenje«, i on svedoči: od 409 podložnih oslobođenju, on je uspeo da sabere za izlazak samo trinaestoricu. Imajući u vidu simpatije Makejeva prema vlastima a odbojnost prema ustanku, ovo nas svedočanstvo raspamećuje: 400 mladića u najlepšim godinama, i to još u ogromnoj većini ne–političkih odreklo se ne samo slobode, odreklo se i spasa, ostalo u pobuni, koja je jedino obećavala smrt...
230 A na pretnju da će biti vojnički ugušeni, Slučenkov je odgovarao generalima: »Pošaljite samo! Pošaljite u zonu što više automatičara! Mi ćemo im napuniti oči tucanim staklom, uzeti im automate! Rasturićemo vaš kengirski garnizon! Oteraćemo vaše krivonoge oficire do Karagande, na vašim leđima ćemo ući u Karagandu! A u njoj – u njoj su nama jednaki!«1 Može se verovati i drugim svedočanstvima о njemu: »Ko utekne – toga ćemo u rebra!« – i zamahne finskim nožem2 u vazduhu. U barakama objavljuje: »Ko ne iziđe na odbranu, taj će dobiti nož!« Neizbežna logika svake ratne vlasti i ratne situacije. Novorođena logorska vlada, kao i svaka vlada od iskona, nije znala da opstane bez službe bezbednosti, i Slučenkov je stao na čelo te službe (zauzeo, u ženskom punktu, kancelariju opera). Kako pobede nad spoljnim neprijateljem nije moglo biti, Slučenkov je shvatao da ova dužnost za njega znači neizbežnu kaznu smrću. U toku pobune, on je u logoru pričao daje od gospodara dobio tajni predlog da u logoru isprovocira međunacionalno klanje (zlatne epolete su se u to mnogo uzdale, ali za veliko čudo do njega nije došlo! – dobra praslika naše budućnosti) i tako stvori podesan izgovor za ulazak vojske u logor. Za to su Slučenkovu obećali život. On je predlog odbacio. (A kome još i šta je predlagano? Ti nisu ništa pričali.) Staviše, kada se po logoru proneo glas da se očekuje pogrom Jevreja, Slučenkov je upozorio, da će pronosioce javno seći. Glasine su prestale. Slučenkova je čekao neizbežan sukob s dobronamernima. On se i odigrao. Treba reći da su svih tih godina, u svim robijaškim logorima, pravoverci i bez dogovaranja jednodušno osuđivali klanje doušnika i svaku borbu za zatvorenička prava. Ne pripisujući to neizostavno niskim pobudama (podosta pravoveraca bilo je u službi kod kuma), ovo potpuno možemo objasniti njihovim teorijskim pogledima. Oni su priznavali bilo koji oblik gušenja i uništavanja, pa i masovnog, ali samo odozgo – kao izraz diktature proletarijata. A ovakvi činovi, a uz to iz zanosa, nepovezani, odozdo – bili su banditizam, i to s »banderovskim« licem (među dobronamernima nije bilo nijednog koji bi dopuštao Ukrajini pravo na samoopredeljenje, jer bi to već bio buržoaski nacionalizam). Odbijanje od strane robijaša robovskog rada, negodovanje na rešetke, mučilo je i plašilo pokorne logorske komuniste. Tako je i u Kengiru čitavo gnezdo blagonamernih (Genkin, Apfeljcvejg, Talalajevski, očigledno Akojev, više imena nemamo; zatim još jedan simulant što je godinama ležao u bolnici, pretvarajući se da mu »noga cirkuliše« – oni su dopuštali takav inteligentni način borbe; a u samoj Komisiji javno Makejev, očigledno i Beršadska) – od samog početka prebacivali da »nije trebalo počinjati«, a kada su probijeni zidovi – da nije trebalo da se potkopava; da je sve maslo pošlo od banderovske potkupljenosti, a sada treba što pre popustiti. (Pa – onih šesnaestorica ubijenih nisu bili iz njihovog logora, a jevanđelist – njega je smešno i žaliti.) U zapisima Makejeva, džandrljivo je izbljuvana sva njihova sektaška razdraženost. Sve okolo je loše, svako loš, i sa svake strane opasnost: od vlasti – nova kazna, od banderovaca – nož u leđa. »Hoće sve gvozdenim šipkama da zaplaše i da nateraju da se gine.« Makejev kengirsku pobunu zlurado naziva »krvavom igrom«, »lažnim adutom«, 1 Možda su ove pretnje i uticale na vlasti kada su birale oružje za ugušivanje. 2 Nož s kratkim sečivom.
231 »priredbom amaterske aktivnosti« banderovaca, a najčešće »orgijom«. Nade i ciljeve rukovodstva pobune on vidi kao raskalašnost, bežanje od rada i odlaganja časa rasprave nad logorom. (A rasprava se kod njega podrazumeva kao nešto ispravno i pravično.) Sve to vrlo dobro daje sliku odnosa blagonamernih prema celom logorskom pokretu za oslobođenje 50–tih godina. Samo, Makejev je bio veoma obazriv, on je čak ulazio i u rukovodstvo pobune, dok se Talalajevski ovakvim pokudama javno razmetao, te ga je Slučenkovljeva služba bezbednosti zbog agitacije uperene protiv ustanika bacila u ćeliju kengirskog zatvora. Da, baš tako. Logoraši koji su ustali i oslobodili zatvor sada su osnivali svoj. Poruga koja traje od iskona. Istina, sve u svemu bila su zatvorena za različite greške (povezivanje s gospodarima) četiri čoveka i nijedan od njih nije bio ubijen (nego je, naprotiv, dobio najbolji alibi kod vlasti). A zatvor su, posebice onaj mračni, stari, sagrađen 30–tih godina, uveliko pokazivali: njegove samice bez prozora, s malim otvorom gore; drvene ležajeve bez nogara – obične drvene sastavljene daske položene po betonskoj podlozi, gde je još hladnije i memljivije nego na bilo kojem drugom mestu u hladnoj ćeliji; i, do ležaja na samom tlu, kao za psa, grubu glinenu zdelu. Ovde je Odsek za agitaciju organizovao ekskurzije za svoje – one što nisu imali prilike i neće je možda imati da budu tu. Ovamo su dovodili i generale koji su im dolazili (generali nisu bivali previše zaprepašćeni). Molili su da im se pošalju ovamo na ekskurziju i slobodni stanovnici naselja, oni ionako sada bez logoraša ne rade na gradilištima. Generali su čak i poslali takvu ekskurziju, ne, razume se, od prostih radnika, nego odabrane službenike, koji nisu našli ništa što bi ih revoltiralo. Zauzvrat, i vlast je predložila da logoraši upute ekskurziju na Rudnik (logorsko odeljenje br. 1 i 2 Steplaga), gde je, po glasinama u logoru, takođe izbila pobuna (uzgred da kažemo: tu reč pobuna, a još manje ustanak, izbegavao je svako iz svojih razloga, i robovi i robovlasnici, zamenjujući ih sramežljivo ublaženom rečju sabantuj1 ). Izabrani su pošli i ubedili se da je onamo zaista sve po starom, ljudi odlaze na rad. Tolike nade su polagane na širenje štrajka! Sada su se izabrani ekskurzanti vratili ošamućeni gorčinom. (A oni su vođeni u pravo vreme! Rudnik je, naravno, bio uzbunjen, u njemu se od slobodnih radnika slušalo svega i svačega о kengirskoj pobuni. Tog istog meseca, juna, desilo se da su mnogima, u isto vreme, bile odbijene molbe za reviziju. I neko poluludo derište bilo ranjeno u zabranjenom pojasu. Zato je i na Rudniku počeo štrajk, kapije među ponktovima su bile razvaljene, ljudi se sručili na glavni prolaz. Na kulama su se pojavili mitraljezi. Neko je okačio plakat s antisovjetskim parolama i pozivom: »Sloboda ili smrt!« Ali on je skinut, zamenjen plakatom sa zakonitim zahtevima i obavezom da, čim zahtevi budu ispunjeni, 1 U originalu: сабантуй. Kazaška reč, označava svadbu praćenu konjskim trkama.
232 potpuno budu nadoknađeni gubici od obustave rada. Došli su kamioni da odvoze brašno iz magacina – to im nije dozvoljeno. Štrajk je potrajao, izgleda, oko jedne nedelje, ali mi nemamo nikakve tačne podatke о tome, sve je iz trećih usta i, moguće, preuveličano.) Uopšte uzev, bile su nedelje kada je ceo rat prelazio u rat agitacijom. Radio spolja nije prestajao: nekoliko zvučnika oko logora sipali su za logoraše informacije i dezinformacije i dosađivali, kidali nerve s jednom–dve do kraja pohabanim pločama. Gazi po polju zorno devojče, Njegove mi kose pamet odnesoše. (Uostalom, i za tu, ne preveliku čast – da im se okrenu ploče – trebalo je podići bunu! Sve dok su klečali na kolenima, čak ni to đubre nije puštano.) Ove ploče su se okretale u duhu vremena i kao prigušivač – za ometanje emisija iz logora, namenjenih jedinicama straže. Spoljni radio je čas u crno bojio sav pokret, uveravajući da je nastao s jednim ciljem da se siluju žene i da se pljačka (zekovi u logoru su se na to smejali, ali su zvučnike slušali i slobodni stanovnici naselja. Robovlasnici se ni do kakvog drugog objašnjenja nisu mogli izdići – za njih bi bilo previsoko priznati da je ta fukara sposobna da traži pravdu!). Čas se upinjao da izmisli kakav gadluk о članovima Komisije (štaviše i о jednom gazdi, koji je, tobože, prilikom etapiranja na Kolimu, na skladištu šlepa probio rupu i potopio šlep i trista zekova. Naglasak je bio na tome da je on baš jadne zekove, maltene sve Pedeset Osmi, potopio, ali ne i stražu; i nije jasno kako se sam on spasao). Čas začikavao Kuznecova da mu je došao akt о oslobođenju, ali je već ukinut. I sve s pozivima: raditi, raditi! Zašto bi Domovina morala da vas drži? Ne izlazeći na rad, vi pričinjavate ogromnu štetu državi! (Tek od ovoga mora da su srca obrečena na večito robijanje pucala!) Čitave kompozicije s ugljem stoje, nema kо da ih istovari! (I neka ih, neka stoje! – smejali su se zekovi – pre ćete popustiti. Ali ni njima nije dolazila pomisao da bi zlatne epolete, kad ih tako srce boli, mogle same istovarati.) No, ni tehnički odsek nije njima ostajao dužan. U ekonomskom dvorištu su se našle dve pokretne kinoaparature. Njihova pojačala su i bila iskorišćena za pojačavanje zvuka, slabijeg, ipak, po snazi od onog spolja. A pojačala su natapana iz tajne hidrocentrale. (To što su ustanici imali električnu struju i razglasnu stanicu mnogo je čudilo i uznemiravalo gospodare. Oni su strahovali da pobunjenici ne naprave radio–stanicu i da о ovom ustanku ne krenu da izveštavaju inostranstvo. I u logoru je neko pronosio takve glasine.) U logoru su se pojavili i spikeri (zna se za Slavu Jarimovsku). Predavane su poslednje vesti, radio–novine (osim ovoga bile su i svakodnevne zidne, s karikaturama). Emisija koja je ismejavala kako gospodari liju suze nad sudbinom žena, žena što su ih oni sami pre ispremlaćivali, zvala se »Krokodilove suze«. Bile su emisije i za stražu. Osim toga, о ponoći bi prilazili kulama i pomoću glasnogovornika vikali vojnicima. Ali kapacitet je bio malen da se emituje za one koji su jedini od svih što su se nalazili u Kengiru saosećali s njima – za slobodne stanovnike naselja, od kojih su mnogi bili tu prognani. A baš ove, ne preko radija, nego sredstvima koja su zekovima bila nedostupna,
233 vlasti naselja su zaluđivale glasinama da u logoru kolo vode krvožedni banditi i požudne prostitutke (ta varijanta je imala uspeha kod žena u naselju)1 ; da se stavljaju na muke nevini ljudi i živi bacaju u ložište peći (i nije samo jasno zašto Rukovodstvo ne interveniše!...). Kako bi oni rado viknuli preko zidova kilometar, dva, i tri: »Braćo! Mi tražimo samo pravdu! Nas su nevine ubijali, nas su držali gore od pasa! Evo šta tražimo...«? Misao tehničkog odseka, ne mogući da prestigne savremenu nauku, uzmakla je zato prema nauci prošlih vekova. Od cigarette–papira (čega sve u ekonomskom dvorištu nije bilo, pisali smo već о tome2 , mnoge godine ono je za oficire Džeskazgana bilo: i prestonički ateljei i sve vrste radionica za robu široke potrošnje) izlepljen je, po primeru braće Mongolfje, ogroman vazdušni balon. Za njega je bio privezan snopić letaka, a ispod njega tegar s tinjajućim žarom što je stvarao struju toplog vazduha u unutrašnjoj kupoli balona, otvorenoj s donje strane. Uz veliku radost skupljene mase logoraša (logoraši ako se raduju, raduju se kao deca), ova čudna vazduhoplovna naprava podigla se i poletela. No, na žalost, vetar je bio brži nego što je ona postizala visinu, pa je prilikom preletanja preko ograde tegar zakačio za žicu: lišen tople struje, balon se skupio i izgoreo zajedno s lecima. Posle ovog neuspeha, počelo se s punjenjem balona dimom. Ovi baloni su uz povoljan vetar prilično dobro leteli i pokazivali naselju krupne natpise: – Spasite žene i starce od premlaćivanja! – Mi tražimo dolazak člana Prezidijuma CK! Straže su se dale na gađanje balona. Tada su u tehnički odsek došli zekovi–Čečeni i predložili da prave zmajeve (oni su za to majstori). Počeli su te zmajeve uspešno da prave i izbacuju ih daleko nad naseljem. Na telo zmaja stavljana je sprava na okidanje. Kada bi zmaj dostigao željeni položaj, sprava je rasipala privezani snopić letaka. Oni što su puštali zmajeve sedeli su na krovu barake i gledali šta će dalje biti. Ako bi leci padali bliže logoru, trčali bi da ih kupe čuvari; a ako daleko–jurili bi motociklisti i konjanici. U svakom slučaju, nastojalo se da se ne dozvoli da slobodni građani pročitaju nezavisnu istinu. (Leci su se završavali molbom svakom Kengircu koji ga nađe da ga uputi u CK.) Pucalo se i na zmajeve, samo ovi nisu bili onako ranjivi kao baloni. Uskoro je neprijatelj došao do saznanja da mu je od hajke gomile čuvara jevtinije da pušta protivzmajeve koji će zamrsivati i loviti zmajeve. Rat letećim zmajevima u drugoj polovini XX veka – a sve da se ućutka reč istine!... (Možda će čitaocu biti od koristi, da bi kengirske događaje povezao s ondašnjim vremenom, da se podseti šta se u dane kengirske pobune dešavalo na slobodi. Održavala se 1 Kada je već sve bilo gotovo i ženska kolona povedena preko naselja na rad, duž puta su se okupljale udate ruske žene i dobacivale im: »Kurve! Raščepulje! Teknulo vam, a?...«, i još ružnije. Sledećeg dana ponovilo se isto, ali zekinje su ovoga puta bile ponele sa sobom kamenje i njime odgovorile psovačicama. Straža se smejala. 2 Treći deo, glava 22
234 ženevska konferencija о Indokini. Uručena Staljinova nagrada za mir Pjeru Kotu. Drugi napredni francuski pisac, Sartr, došao u Moskvu da se pridruži našem naprednom životu. Bučno i pompezno proslavljena 300–godišnjica ujedinjenja Ukrajine s Rusijom1 . Trideset prvog maja bila važna parada na Crvenom trgu. USSR i RSFSR nagrađene ordenima Lenjina. Šestog juna otkriven spomenik Juriju Dolgorukovu2 . Od 8. juna držan Kongres sindikata (ali о Kengiru na njemu ništa nije rečeno). Desetoga – raspisan zajam. Dvadesetoga, na Dan vazduhoplovstva, održan veličanstven miting u Tušinu3 . Ti meseci 1954. Godine obeleženi su snažnim prodorom na, kako se veli, književnom frontu: Surkov, Kočetov i Jermilov4 istupili s oporim člancima koji su pozivali na red. Kočetov je čak upitao: kakva su ovo došla vremena? I niko mu nije odgovorio: vremena logorskih ustanaka! Mnogo je nepodobnih komada i knjiga izgrđeno u to vreme. A u Gvatemali imperijalističke Sjedinjene Američke Države naišle na dostojan otpor.) U naselju je bilo prognanih Čečena, ali teško je zamisliti da bi oni pravili one druge zmajeve. Njima ne možemo prebaciti da su ikada bili od ruke ugnjetačima. Oni su odlično shvatili smisao kengirske pobune, i jednom su do zone dovezli kamion pečenog hleba. Razume se, vojska ih je oterala. (Pa i ti Čečeni. Teški su oni za okolno stanovništvo, mislim na Kazahstan, grubi, drski, Ruse otvoreno ne vole. No, samo što su Kengirci pokazali hrabrost, nezavisnost – odmah su i simpatije Čečena bile zadobijene! Kada nam se učini da nas ljudi malo cene, treba da se oglednemo da li živimo kako treba.) U međuvremenu, tehnički odsek je pripremao svoje takozvano »tajno« oružje. Evo šta je to bilo: aluminijumski trouglovi za pojila za krave, koja su bila ostala od ranije proizvodnje, napunjeni sumporom za šibice s kalcijum–karbidom (svi sanduci sa šibicama bili su zaneseni za vratima »100000 volti«). Kada bi se sumpor zapalio i trouglovi izbacili, oni bi, uz šištanje, eksplodirali u komade. Ali, nije tim zlosrećnim domišljanima, niti poljskom štabu u kupatilu zapalo da biraju čas, mesto i oblik obračuna. Nekako dve nedelje od početka, jedne tamne, ničim osvetljene noći, čuli su se potmuli udarci na mnogim mestima u logorski zid. Samo, ovoga puta ga nisu dubili ni begunci ni buntovnici – zid su rušile same jedinice straže! U logoru je nastala uzbuna, jurnjava s kopljima i sabljama, ljudi nisu mogli razumeti u čemu je stvar, čekali su napad. No, vojska nije pošla u napad. Ujutru se ispostavilo da je, mimo postojećih i zabarikadiranih kapija, spoljni neprijatelj probio desetak rupa. (S one strane rupa, da zekovi ne bi kroz njih navalili, bile su postavljene straže s mitraljezima5 .) To je, razume se, bila priprema za ofanzivu kroz prolome i u logorskom mravinjaku sve je uzavrelo od odbrambenih priprema. Ustanički štab je doneo 1 A kengirski Ukrajinci su toga dana proglasili žalost. 2 Jurij Dolgoruki, knez iz XII veka, smatra se osnivačem Moskve 3 Tušino: jedan od moskovskih aerodroma. 4 Sva trojica tipični režimski pisci. 5 Priča se da je iskustvo s brešama preneto iz Noriljska: one su i tamo bile načinjene da bi se kroz njih mamili oni što su posustajali, pujdali apaši i u datom momentu bile uvedene jedinice, pod izgovorom zavođenja reda.
235 odluku: razgrađivati unutrašnje zidove, ćerpične dogradnje i graditi svoj drugi zid oko zone, ojačan posebnim ćerpičnim gomilama prema provaljenim mestima, radi zaštite od mitraljeza. Tako se sve promenilo! – Straža je rušila ogradu a logoraši su je obnavljali; i lopovi su isto tako radili čiste savesti, ne narušavajući svoj zakon. Sada su se morala postaviti dopunska stražarska mesta prema prolomima; odrediti svakom vodu prolom na koji će on biti obavezan da noću na znak uzbune pojuri i zauzme odbrambeni položaj. Udarci u odbojnik vagona i oni isti modulirani zvižduci bili su usvojeni kao znaci za uzbunu. Zekovi se nisu šalili kad su mislili da s kopljima idu na mitraljeze. I kо nije bio na to spreman, postajao je divljan i navikavao se. Sa svojim zlom – i cara u glavu! Jednom je bio dnevni prepad. Kroz prolom prema balkonu uprave Steplaga, na kojem je bila gomila činova visokog ranga pod epoletama – širokim trupe i uskim tužilaštva – s filmskim kamerama i fotografskim aparatima u rukama, kroz taj prolom pokrenuli su se automatičari. Nisu žurili. I samo toliko su pošli u prolom da bi bio dat znak za uzbunu, da bi određeni vodovi pojurili na brešu i, sa zamahnutim kopljima i s kamenjem i ćerpičima u rukama, zauzeli barikadu. U tom momentu (pošto su automatičari uklonjeni iz polja snimanja), s balkona su zazvrjale kamere i zaškljocali fotoaparati. I oficiri discipline, tužioci i politički radnici i kо je još bio tamo, sve članovi Partije, naravno – sve se smejalo divljem prizoru ovih oduševljenih prvobitnih ljudi s kopljima. Siti, bestidni, s visine svojih činova i svoga balkona, oni su terali šegu sa svojim gladnim, obmanutim sugrađanima, bilo im mnogo smešno.1 Još su se brešama prikradali čuvari i sasvim kao na divlje životinje ili na snežnog čoveka pokušavali nabaciti petlje s kukama i ugrabiti »jezika«. Međutim, sada su oni više računali na begunce, na one koji neće izdržati. Radio je treštao: osvestite se! Pređite van zone kroz prolome! Na ta mesta ne pucamo! Onima koji pređu neće se suditi za pobunu! Komisija je preko logorskog radija ovako uzvratila: kо želi da beži – neka ide ako hoće i preko glavne stražare, mi nikome ne branimo! Što je i učinio... član same Komisije, bivši major Makejev, koji je glavnoj stražari prišao kao tobože po poslu. (Kao tobože – ne zato što bi ga zadržali, ili bi imali čime da mu pucaju u leđa, nego zato što je skoro nemoguće biti izdajnik na oči drugova koji te izvikuju!2 ) On se tri nedelje pretvarao i tek sad mogao je dati oduška svojoj žeđi za porazom i zlobi prema ustanicima zato što oni hoće slobodu, koju on, Makejev, neće. Sada je, tražeći oproštaj 1 Ove fotografije mora da sada negde priložene uz izveštaje о kaznenoj ekspediciji. Može se desiti da se ne nađe neko prerevnostan da ih uništi za budućnost... 2 I nakon desetak godina, on se toga tako stidi da u svojim, sigurno radi opravdanja i napisanim uspomenama, piše da je bio slučajno izišao da pogleda iza stražare, a tada su se bacili na njega i svezali mu ruke...
236 za svoje grehove pred gazdama, preko radija pozivao na predaju i psovao sve one što su predlagali da se ne odustaje. Evo rečenice iz njegovog sopstvenog pismenog prikaza te emisije: »Neko je odlučio da se sloboda može izvojevati pomoću sablji i kopalja... Hoće da izlože kuršumima one koji ne uzimaju gvozdene poluge... Nama se obećava revizija dela. Generali strpljivo pregovaraju s nama, a Slučenkov to uzima za njihovu slabost. Komisija je paravan za orgijanje bandita... Pregovarajte kao istinski politički, ne (!!!) spremajte se za besmislenu odbranu.« Dugo su rupe u zidu zijale – duže nego što je zid u vreme pobune bio čitav. I za sve te nedelje iz zone je uteklo samo dvanaestak ljudi. Zašto? Je li moguće da su verovali u pobedu? Ne. Je li moguće da ih nije mučilo ono što ih čeka? Mučilo ih je. Je li moguće da ljudi nisu hteli da preteknu živi za svoje porodice? Žarko su želeli! I mučilo ih je, i ta mogućnost je dolazila potajno u misli možda hiljada. A bivši maloletnici su pozivani potpuno po zakonu. Ali na ovom parčetu zemlje društvena temperatura je toliko bila porasla da su duše postale, ako ne pretopljene, ono bar na novi način otopljene, i odveć prizemni zakoni prema kojima se »život daje jednom«, i: »društveno biće određuje društvenu svest«, i: »strah čoveku kalja obraz često« – za to omeđeno vreme i na tom omeđenom mestu nisu delovali. Zakoni života i logike terali su ljude na predaju ili na pojedinačna bekstva, oni niti su se predavali niti bežali! Oni su se bili uzdigli na onu duhovnu visinu s koje se dželatima viče: – Idite bestraga! Progonite! Mučite! I ova operacija, ovako dobro zamišljena, koja je računala da će se logoraši razbežati kroz breše kao pacovi i da će ostati samo najuporniji, da budu samleveni – ova operacija je propala, jer su je izmislile jude. I u zidnim novinama ustanika – pored crteža što predstavlja ženu kako detetu pokazuje lisice pod staklenim zvonom i legende: »Evo, u ovakvima su držali tvog oca« – pojavila se karikatura: »Poslednji begunac«: crna mačka što beži kroz brešu u zidu. Međutim, karikature su uvek smešne, a ljudima u zoni malo je bilo do smeha. Prolazila je druga, treća, četvrta, peta nedelja... Ono što se po zakonima Gulaga nije smelo produžavati ni jednog jedinog časa potrajalo je i nastavljalo se neverovatno dugo, može se čak reći i mučno dugo – polovinu maja, pa skoro ceo jun. Najpre su ljudi bili pijani od pobede, slobode, susreta i poduhvata; zatim su verovali u glasine da se Rudnik podigao: možda će se za njim podići Čurbaj–Nura, Spask, sav Steplag! Pa onda čekaj na Karagandu! Pa neće dugo potrajati kad će eksplodirati ceo Arhipelag i raspasti se u paramparčad! Međutim, Rudnik je, s rukama na leđima i pognutih glava, i dalje odlazio da jedanaest sati hvata silikozu, ne mareći ni za Kengir, čak ni za sebe. Ostrvo Kengir niko nije podržao. Sad više nije bilo moguće baciti se u pustinju: dolazila je vojska, ona je živela u stepi pod šatorima. Sav logor bio je spolja okružen dvostrukim obručem bodljikave žice. Ostajao je samo tračak nade: doći će dvorjanin (čekali su Maljenkova) i presuditi. Doći će dobri i pravični dvorjanin, uzdahnuti i udariti dlan о dlan:
237 kako su samo oni mogli ovde da žive? Kako ste ih vi ovde držali? Na sud ubice! Na streljanje Čečeva i Beljajeva! Otpustiti ostale iz službe... Samo, tračak je bio previše tračak i previše obećavao... Nije se smela čekati milost. Ostajalo je jedino da se dokrajčuju poslednji slobodni dani i da se preda na milost Steplagu i MVD. Uvek ima duša koje ne mogu izdržati napetost. Nekima je volja već bila ugušena i samo se mučila što se prirodno ugušivanje toliko odlaže. A neki su u sebi računali da nisu ni u šta umešani i, ako budu malo pripazili, neće ni dalje biti. A poneki su bili mladenci (pa i po pravom obredu venčanja, jer Zapadna Ukrajinka pod drugim uslovima neće da se uda, ali zahvaljujući GULagu ovde je bilo sveštenika svih religija): za ove mladence gorčina i slast su se taložili u takvim slojevima za koje ne znaju ljudi u svom sporom življenju. Oni su svaki dan živeli kao poslednji i, kako odmazda nije stizala, svako jutro bilo je za njih poklon neba. A vernici su se molili i, ostavivši Bogu da misli na ishod kengirske zbrke, kao i uvek bili najspokojniji od svih. U velikoj trpezariji obavljane su, po određenom rasporedu, Božje službe svih religija. Učenici Jehove su poslušali svoje kanone i odrekli se uzimanja oružja u ruke, pravljenja utvrda i obavljanja straže. Oni bi dugo sedeli oborene glave i ćutali. (Morali su, ipak, da peru posuđe.) Išao je po logoru nekakav prorok, iskren li, lažan li, pisao po vagonetima krstove i proricao smak sveta. Na ruku mu je došlo jako zahlađenje, kakvo u Kazahstanu može naići i u letnje dane. Starice koje bi on okupio, bez tople odeće na sebi, posedale bi po hladnoj zemlji, drhtale i pružale ruke prema nebu. A i prema čemu bi drugome!... A neki su znali da su nepopravljivo u testu i da im preostaje da žive samo dok vojska ne uđe. U međuvremenu, moraju misliti i raditi tako da se što duže održe. I nisu oni bili najnesrećniji. (Najnesrećniji su bili oni što su ostali po strani i molili Boga da svemu što pre dođe kraj.) No, kada bi se svi okupili na većanja da reše da li da se predaju ili ne, oni bi opet dobijali onu društvenu temperaturu kada su se njihova lična mišljenja rasplinjavala, prestajala da i za njih same postoje. Ili su se podsmeha više plašili no smrti što ih je čekala. – Drugovi! – samouvereno je govorio stasiti Kuznecov, kao da je bio u posedu mnogih tajni i da su sve one bile na strani logoraša. – Mi imamo vatrena sredstva odbrane takva da će pedeset odsto naših gubitaka pretrpeti i protivnik. I još ovako: – Čak ni naša smrt neće biti uzaludna! (U ovom je on bio potpuno iskren. Temperatura mase je delovala na njega.) I kada bi došlo do glasanja da li da se pruža otpor, većina bi glasala za. Tada bi Slučenkov važno upozoravao:
238 – Pazite dobro! S onima koji ostanu u našim redovima a zažele da se predaju mi ćemo se obračunati na pet minuta do predaje! Jednom je spoljni radio objavio »zapovest za GULag«: zbog neizlaska na rad, zbog sabotaže, zbog... zbog... rasformirati kengirsko logorsko odeljenje i sve uputiti u Magadan. (GULagu je očigledno nedostajalo mesta na planeti. A oni što su i bez toga upućeni u Magadan – zbog čega oni?) Poslednji rok za izlazak na rad... Međutim, i taj poslednji rok je prošao, a sve je ostajalo po starom. Sve je ostajalo po starom, i sva fantazija, sve što se samo u snu može desiti, što je bio ovaj nemogući, neviđeni, u praznom prostoru obešeni život osam hiljada ljudi samo je još više upadao u oči svojom organizacijom: obroci tri puta dnevno; kupanje tačno u određeno vreme; pranje, promena veša; brijačke usluge; krojačke i obućarske usluge. Čak i mirovna veća za međusobne sporove. Čak i... puštanje na slobodu! Da, i to. Spoljni radio bi s vremena na vreme pozivao ljude koji su oslobađani: bili su to ili stranci jedne i iste nacije čija je zemlja nečim bila zaslužila da može otkupiti svoje podanike, ili oni kojima je isticao (ili tobože isticao?...) kraj kazne. Možda je Uprava na ovaj način i uzimala »jezike« – bez čuvarskog užeta s kukama? Komisija je zasedala, ali kako nije mogla proveriti – sve je puštala. Zašto se sve ovako odgađalo? Sta su gospodari mogli očekivati? Da nestane hrane? Oni su znali da to neće biti tako skoro. Da li su vodili računa о mnenju naselja? Nisu za to imali potrebe. Možda razrađivali plan napada? Moglo se sve brže uraditi. (Doduše, kasnije se saznalo da je od Kujbiševa posuđen puk »specijalne namene«, to jest kazneni. Jer, svako to ne zna da radi.) Ili je možda gušenje usaglašavano gore? Koliko visoko gore? Nama je nemoguće dokučiti ni kada ni koja stepenica je donela odluku. Nekoliko puta se neočekivano otvarala spoljna kapija ekonomskog dvorišta – da li zato da bi se okušala pripravnost branilaca? Dežurni piket bi oglasio uzbunu i vodovi bi jurnuli u susret. Ali, u zonu niko nije ulazio. Sva obaveštajna služba branilaca logora sastojala se od osmatrača s krovova baraka. I samo ono što se s krova preko zida moglo videti moglo je poslužiti kao osnova za predviđanje. Sredinom juna, u naselju se pojavilo mnoštvo traktora. Oni su radili na prazno ili teglili nešto oko zone. Počeli su čak i noću da rade. Ovo noćno paljenje traktora nije bilo jasno. Za svaki slučaj u logoru su prema rupama u zidu počeli kopati i rovove (koje je, uostalom, U–2 sve snimio i uneo u planove). Zloslutna tutnjava još više je navodila na crne misli. I najednom – na sramotu skeptika, na sramotu posustalih, na sramotu svih što su govorili da milosti neće biti i da se nema za šta moliti, jedini su pravoverci mogli likovati –
239 spoljni radio je 22. juna objavio: zahtevi logoraša su prihvaćeni! U Kengir dolazi član Prezidijuma CK! Tračak se pretvorio u sunce, u nasmejano nebo! Može, znači, čovek nešto da izbori! Ima, znači, pravde u našoj zemlji! U nečemu će oni nama, u nečemu mi njima ustupiti. Na kraju krajeva, može se i s brojevima ići, ne smetaju nam ni rešetke na prozorima, ne pentramo se po prozorima. A da opet nije obmana? Ali, oni ne traže da mi do tada izlazimo na rad! Kao što dodir palice odvodi naboj s elektroskopa i njegovi pobuđeni listići spadnu, tako je i objava spoljnog radija odnela mučnu napetost poslednje nedelje. Čak su i odvratni traktori, upaljeni neko vreme uveče 24. juna, ućutali. Spokojan je bio san četrdesete noći pobune. On će sigurno sutra doći, možda je već i došao...1 Kako su kratke te junske noći, nemaš se kad naspavati, tako ti se u svanuće spava! Kao pre trinaest godina.2 U samo svanuće 25. juna, u petak, nebo su išarale rakete na padobranima, poletele su rakete i s kula – i posmatrači s krovova baraka, pogođeni mecima snajperista, nisu uspeli ni da zinu. Zagrohotali su topovski pucnji! Avioni su se spustili u niskom letu nad logorom, uterujući strah u kosti. Proslavljeni tenkovi T–34, koji su polazne položaje bili zauzeli prikriveni brektanjem traktora, sada su sa svih strana krenuli na prolome. (Ipak je jedan upao u rov.) Jedni su za sobom vukli lance bodljikave žice na jarcima da bi se zona odmah ispregrađivala. Za drugima su trčali jurišnici pod šlemovima i s automatima. (I automatičari i tenkisti su, pre toga, napijeni votkom. Koliko god jedinica bila specijalna, ipak je lakše u pijanom stanju daviti nenaoružane, na spavanju zatečene ljude.) S kolonama u napadu išli su radisti s radio–stanicama. Generali se ispeli na kule kod vojnika (jednu su zekovi zapalili svojim trouglovima, ona je gorela) i odatle na beloj svetlosti od raketa izdavali naređenja: »Zauzimajte tu i tu baraku!... Kuznecov se nalazi tamo i tamo!...« Nisu se kao obično na osmatračkom punktu krili, meci im nisu pretili.3 Iz daljine, s građevina i skela, gušenje su posmatrali slobodni. Logor se probudio u stravi. Jedni su ostajali gde su se zatekli u barakama, zalegali po podu, s nadom da se tako spasu, i ne videći smisla u opiranju. Drugi su ove dizali da idu u okršaj. Treći istrčavali napolje – u bitku, ili jednostavno da ih zrno što pre nađe. Tukao se Treći punkt, onaj koji je sve i počeo (u njemu su bili kažnjenici s dvadeset pet godina kazne, najviše banderovci). Oni su... bacali na automatičare i čuvare kamenje, verovatno i sumporne trougle na tenkove... Tučenog stakla niko se nije sećao. Jedna baraka je dva puta uz »ura« izlazila u protivnapad... 1 A možda je i zaista bio došao? Možda je оn i dao naređenje?... 2 U svanuće 22. juna 1941. i narednih jutara. 3 Samo su se od istorije sakrili. Kо su bile te revnosne vojskovođe? Zašto im zemlja nije svečano čestitala slavnu kengirsku pobedu? Danas s velikom mukom dolazimo do nekih od njih – ne glavnih, istina, ali ne ni do poslednjih: načelnika operčekističkog odeljenja Steplaga, pukovnika Rjazanceva, načelnika političkog odeljenja istog logora, Sjomuškina... Pomognite nam, nastavite!
240 Tenkovi su gazili sve koje su sustizali na putu (Kijevljanki Ali Presman je gusenica prešla preko stomaka). Gazili stepeništa baraka i na njima davili (Estonke Ingrid Kivi i Mahlapu1 ). Pribijali se uz zidove baraka i prštili one što su se privijali uz njih da bi izbegli gusenice. Semjon Rak i njegova devojka bacili su se zagrljeni pod tenk i tako završili. Tenkovi su probijali drvene zidove baraka i čak tukli unutar baraka granatama – ćorcima. Faina Epštejn se seća: kao u snu – odvalio se ugao barake i, iskošen po njemu, po živim telima prošao je tenk; žene su skakale, batrgale se; za tenkom je išao kamion, u njega bacane polunage žene. Topovski hici bili su manevarski, no automati i bajoneti – bojevi. Žene su svojim telom štitile muškarce – klane su i one! Oper Beljajev je toga jutra svojom rukom ubio dvadesetak ljudi. Posle okršaja zapazili su ga kako ubijenima utura u ruke noževe a fotograf snima ubijene bandite. Ranjena u pluća, umrla je član Komisije Suprun, već starica. Neki su se skrivali u toaletima, tu su rešetani rafalima2 . Kuznecova su uhapsili u kupatilu, u njegovom komandnom punktu, primorali ga da klekne. Slučenkova svezanih ruku dizali i bacali о zemlju (kao što rade kriminalci). Zatim se pucnjava utišala. Vikali su: »Izlazi iz baraka, nećemo pucati!« I nisu, stvarno – samo su tukli kundacima. Kako bi koju grupu zarobili, odvodili bi je u stepu kroz prolome i preko spoljnog obruča jedinica straže iz Kengira, pretresali i ostavljali u stepi, ničice s rukama na glavi. Između tako po zemlji raspetih ljudi prolazili su piloti MVD i čuvari i prepoznavali i kupili one što su ih pre toga iz vazduha ili s kula bili dobro zapazili. (Zbog ove zauzetosti, niko nije imao vremena da otvori »Pravdu« toga dana. A ona je bila tematska – jedan dan u našoj zemlji: uspesi metalurga, proširimo mehanizaciju žetve! Istoričaru će biti lako da sagleda kakva je naša Domovina bila toga dana.) Radoznali oficiri sada su mogli da pogledaju tajne ekonomskog dvorišta: odakle struja i šta je »tajno oružje«. Generali–pobednici su sišli s kula i pošli na doručak. Koliko god ne znam kо su oni bili, kladim se da se tog junskog jutra nisu mogli požaliti na apetit za jelo i piće. Ošamućenost od pića ni najmanje nije narušavala ideološku harmoniju u njihovim glavama. A što se tiče njihovih grudi – to što je bilo u njima bilo je spolja našarafljeno. Ubijenih i ranjenih bilo je, po kazivanjima, oko šesto; po materijalima proizvodno– planske službe kengirskog odeljenja, s kojima su se moji prijatelji upoznali kroz nekoliko meseci – više od sedam stotina3 . Logorska bolnica bila je puna ranjenika i njih su počeli da 1 U jednom tenku bila je pijana Nagibina, logorska lekarka. Ne da bi ukazivala pomoć – zanimalo ju je da malo pogleda. 2 O, »Sude za ratne zločine« Žan–Pola Sartra! O, filozofi! Evo vam odličan materijal! Zašto ne zasedate? 3 Devetog maja 1905. godine bilo je ubijeno oko 100 ljudi. A 1912, u čuvenim streljanjima na rudnicima na Leni, koja su uzdrmala svu Rusiju, bilo je ubijeno 270 , a ranjeno 250 ljudi.
241 prebacuju u bolnicu naselja. Slobodnima je objašnjeno da je vojska pucala samo manevarskom municijom, da su se kažnjenici sami među sobom poubijali. Bilo je sablažnjivo ostaviti živima u logoru da kopaju grobnice, ali radi manje razglašavanja to su učinile vojne jedinice: oko trista ljudi je sahranjeno u jednom uglu zone, ostali negde u stepi. Celog dana 25. juna kažnjenici su ležali ničice u stepi na suncu (koje je tih dana nemilosrdno peklo), a u logoru je obavljan temeljan pretres, obijanje i prodrmavanja. Zatim su u polje dovezeni voda i hleb. Oficiri su već imali spiskove. Prozivali su po prezimenima, stavljali znak: živ, davali sledovanje i na licu mesta razlučivali ljude prema spiskovima. Članovi Komisije i drugi sumnjivi stavljeni su u logorski zatvor, koji je prestao da služi za ekskurzije. Više od hiljadu ljudi bilo je izdvojeno za slanje u izolatore ili na Kolimu. (Kao i uvek, ti su spiskovi bili sačinjeni poluslepo: upali su u njega i mnogi ni u šta umešani.) Daj bože da ova slika ugušivanja može vratiti spokoj u duše onih koje su poslednje glave šokirale! Pik! pik! – niko neće morati da se priprema za »ćelije–garderobe«, niti će ikad ugušioce stići odmazda! Dvadeset šestog juna, celoga dana pobednici su gonili da se uklanjaju barikade i zaziđuju breše. Dvadeset sedmoga logoraši su izvedeni na rad. Zelezničke kompozicije su najposle iščekale radnu snagu! Tenkovi što su smirivali Kengir pošli su na Rudnik, gde su prokrstarili neko vreme da ih zekovi vide. Da se dobro daju u pamet... Suđenje kolovođama obavljeno je u jesen 1955. godine, zatvoreno, razume se, i to tako da о njemu ništa sigurnije ne dokučujemo... Priča se da se Kuznecov držao samouvereno, dokazivao da se ne može ništa prigovoriti, da se bolje od njegova vladanja ne može zamisliti. О presudama ništa ne znamo. Verovatno je da su Slučenkov, Mihail Keler i Knopkus streljani. Bolje rečeno, bili bi sigurno streljani, ako slučajno 1955. Godina nije bila nešto milostivija. A u Kengiru se ustanovljava častan trudbenički život. Nije propušteno da se od nedavnih buntovnika stvore udarne brigade. Procvetao je ekonomski račun. Proradile kantine, prikazivane filmske besposlice. Čuvari i oficiri ponovo pohrlili u radionice da naručuju da im se pravi za kuću: blinker, kutija, da im se opravi bravica na ženinoj torbi. Pobunjeni obućari i krojači (Litvanci i Zapadni Ukrajinci) šili su im lake čizme uz nogu i oblačili njihove žene. Isto kao ranije, naređivano je zekovima da u fabrici za oplemenjivanje ruda skidaju s kabla olovni sloj i odnose u logor i pretapaju u sačmu, da bi drugovi oficiri išli u lov na antilope. Opšta zbrka što je bila zahvatila Arhipelag doprla je i do Kengira: rešetke nisu vraćene na prozore, barake nisu zaključavane. Uvedeno je uslovno oslobođenje pre roka, takozvane
242 »dve trećine«, čak i neviđeno dotad po broju oslobađanje zbog invalidnosti – polumrtvi ljudi su puštani na slobodu. Na grobovima trava je posebno gusta i zelena. Kada je 1956. ova zona i sama likvidirana, tamošnji stanovnici, prognanici koji su ostali, ipak su uspeli da saznaju gde su oni sahranjeni i donosili su na to mesto stepske lale. Pobuna nikad srećno ne završava, Ako pobedi – drukčije se krštava. (Berns) Svaki put kad prođete pored spomenika Dolgorukovu, setite se: on je otkriven u dane kengirske pobune, pa ispada kao da je podignut u slavu Kengira. Kraj Petog dela
243 DEO ŠESTI PROGONSTVO I kosti za domovinom plaču. Ruska poslovica
244
245 Glava 1 PROGONSTVO PRVIH GODINA SLOBODE Čovečanstvo je, verovatno, progonstvo izmislilo pre zatvora. Isterivanje iz plemena, naime, bilo je već progonstvo. Ljudi su se rano domislili kako je čoveku teško da živi odvojen od okoline i mesta na koje se navikao. Ništa nije kako treba, ništa ne ide, sve je privremeno, sve izvrnuto, pa i kad je sve oko tebe zeleno, a ne večito smrznuta zemlja. Ni Ruska imperija nije zakasnila s progonstvom: ono je postavljeno na zakonsku osnovu Sabornim zbornikom 1648. godine za vreme Alekseja Mihajloviča. Ali i pre toga, krajem XVI veka ljudi su i bez ikakvog Zbornika proganjani: Kargopoljci1 u nemilosti, pa Ugličani2 , svedoci ubistva carevića Dmitrija. Prostranstva su išla na ruku: Sibir je već bio naš. Tako se, oko 1645. godine nakupilo nekih 1500 prognanih. A Petar je u progonstvo slao po čitave stotine. Govorili smo već da je Jelisaveta smrtnu kaznu zamenjivala večitim progonstvom u Sibir. Međutim, tu se počelo i podvaljivati, podrazumevati pod progonstvom ne samo slobodno naseljavanje nego i robiju, prinudne radove, što već nije progonstvo. Uredba о progonstvu Aleksandra I, iz 1822. godine, ozakonila je tu podvalu. Stoga je očigledno da u brojkama о progonstvu XIX veka treba računati i robijaše. U početku XIX veka progonjeno je od dve do šest hiljada, zavisno od godine. Od 1820, počelo je s progonjenjem i skitnica (parazita, kako bismo mi danas rekli), i tako se nekih godina dostizala i brojka od deset hiljada. Godine 1863. našlo se da je od kopna udaljeno pusto ostrvo Sahalin zgodno za progonstvo i ono je za to adaptirano, te su mogućnosti time postale bolje. Zbir prognanih и XIX veku iznosio je pola miliona ljudi, a krajem veka istovremeno je bivalo po oko 300 hiljada3 . Progonstvo je u Rusiji bilo razvijeno upravo zato što je bilo malo zatvora za izdržavanje kazne, oni se nisu praktikovali. Pri kraju veka, ustanova progonstva se sve više granala i postajala raznovrsnija. Pojavili su se i lakši oblici: »proterivanje preko dve gubernije«, čak i »proterivanje u inostranstvo4 « (što se nije smatralo tako nemilosrdnom kaznom kao posle Oktobra). Puštalo je korena i administrativno progonstvo, koje je bilo dobrodošlo da dopuni progonstvo po odluci suda. Pa i sa svim tim, kazne progonstva izricane su u jasnim i određenim brojkama, a zatim, ni večito progonstvo nije bivalo i stvarno večito. Čehov piše u Sahalinu da je, nakon izdržanih deset godina progonstva (a i nakon šest, ako se »ponašao potpuno zadovoljavajuće« – kriterijum 1 U Kargopolj je bio proteran Ivan Bolotnikov, vođa seljačkog ustanka 1608. godine protiv Vasilija Šujskog, i drugi njegovi saradnici, i tamo zadavljeni. 2 U Ugliču (kod Jaroslavlja), 1591. godine, vršena je istraga u vezi sa smrću carevića Dmitrija Ivanoviča i s narodnim ustankom od 15. maja iste godine. Veliki broj učesnika ustanka bio je prognan u Sibir. 3 Svi ovi podaci uzeti su iz poznate knjige: Semjonov–Tjan–Šanski: Rusija, tom 16 (Zapadni Sibir). Ne samo čuveni geograf nego i njegova braća bili su uporni, samopregorni liberalni poslenici, oni su umnogome doprineli da ideja slobode u našoj zemlji postane jasnija. Sva njihova porodica je uništena u revoluciji, jedan od braće ubijen na njihovom lepom imanju na reci Ranovi, imanje popaljeno, veliki voćnjak sasečen, a jednako i aleje lipa i topola. 4 П.Ф.Яакубович: В мире отверженних [U svetu odbačenih], Moskva, 1964.
246 nije bio definisan, ali je propis, prema svedočenju Čehova, dosta korišćen), kažnjenik dobijao status seljaka i mogao se vratiti kuda hoće, samo ne u rodno mesto. Progonstvo poslednjeg veka carizma odlikovalo se uvek podrazumevanom, onda prirodnom, a za nas danas čudnom, individualnošću: bilo ono po sudskoj odluci, bilo administrativno, progonstvo je uvek dosuđivano svakome pojedinačno, nikada po grupnoj pripadnosti. Iz decenije u deceniju menjali su se uslovi progonstva i stepen njegove težine, pa su nam razna pokoljenja prognanih ostavila i različita svedočenja. Teške su bile etape na putu za progonstvo, ali i od P.F. Jakuboviča, i od Lava Tolstoja, saznajemo da su politički sasvim podnošljivo etapirani. F. Kon dodaje da se, u prisustvu političkih, etapna straža čak i prema kriminalcima dobro ponašala, zbog čega su kriminalci uveliko uvažavali političke. Mnoge decenije sibirsko stanovništvo neprijateljski je dočekivalo prognane: njima su odvajani najgori komadi zemlje, davan najgori i najslabije plaćen posao, seljaci im nisu davali ćerke. Loše smešteni, slabo obučeni, gladni i žigosani, oni su se okupljali u bande i pljačkali – i time još više ljutili stanovnike. No, ništa od toga nije se odnosilo na političke, čiji dotok je postajao sve vidljiviji od sedamdesetih godina. Isti F. Kon piše da su Jakuti i političke prihvatali sa simpatijama, s nadom, kao svoje lekare, učitelje i pravne savetnike protiv vlasti. Politički su u progonstvu, u svakom slučaju, imali takve uslove da su se mnogi od njih istakli kao naučnici (čije je zanimanje naukom upravo i počinjalo od progonstva) – poznavaoci pojedinih oblasti, etnografi, lingvisti1 , prirodnjaci, i isto tako publicisti i književnici. Čehov na Sahalinu nije video političke i nije nam ih opisao2 , ali je F. Kon, recimo, koji je bio prognan u Irkutsk, počeo da radi u redakciji progresivnog lista Istočni pregled, u kojem su sarađivali narodnjaci, narodovoljci i marksisti (Krasin). Nije to bio običan sibirski grad, već sedište general– gubernatora, gde se, po Uredbi о progonstvu, uopšte nisu smeli puštati politički – a oni su radili u bankama, u trgovačkim preduzećima, držali nastavu, sporili se na žurevima s mesnom inteligencijom. A u Stepskom kraju u Omsku, prognanici su proturali takve članke kakve cenzura nigde u Rusiji ne bi propustila. Omski prognanici su čak i štrajkače u Zlatoustu snabdevali svojim listom. Prognanici su još uticali da Krasnojarsk postane radikalan grad. Dok se u Minusinsku, oko muzeja Martjonova, okupila tako cenjena i od strane vlasti nesputana grupa prognanih javnih radnika da je ne samo nesmetano stvarala mrežu utočišta za begunce (a koliko su bekstva onda bila laka, pisali smo već) nego je čak usmeravala delatnost zvaničnog minusinskog »Vitovog« komiteta3 . Ako о režimu na Sahalinu za kriminalce Čehov i uzvikuje da je on »na najbanalniji način sveden na kreposno pravo«, to se ne može reći о progonstvu političkih u Rusiji od davnih vremena pa sve do kraja carizma. Početkom XX veka administrativno progonstvo za političke postalo je u Rusiji ne više kazna nego formalni, 1 Tan–Bogoraz, V. I. Joheljson, L. J. Šternberg. 2 Zato što se nije razumevao u pravo, tačnije, u duhu onog vremena, Čehov nije pošao na Sahalin službeno, kako bi svako od nas pomislio, nije za to imao službene papire. No, to mu nije smetalo da dobije odobrenje za popis prognanika i robijaša, pa čak i za pristup zatvorskoj dokumentaciji! (Pa uporedite sada s nama! Pokušajte vi da samo obiđete gnezdo logora bez odobrenja NKVD!) Jedino se nije mogao sresti s političkima. 3 Feliks Kon: Za pedeset godina, tom 2: Na prinudnom naseljenju (За пятодесят лет, t.2 .: На поселении), Moskva, Всес. общества политкаторжан и ссыльно–поселенцев, 1933.
247 jalovi »zastareli postupak koji je pokazao svoju neefikasnost« (Gučkov). Stolipin je, od 1906, preduzimao mere za njegovo potpuno ukidanje. A kakvo je bilo progonstvo Radiščeva? U naselju Ust–Ilimski Oštrog on je kupio drvenu kuću na sprat (za 10 rubalja, da uzgred kažemo), i bio sa svojom mlađom decom i svastikom, koja mu je zamenila ženu. Da radi niko nije ni pomišljao da ga tera, provodio je život kako mu se sviđalo i mogao se kretati po celom ilimskom okrugu. Kakvo je bilo Puškinovo progonstvo u Mihajlovskom – sada već mnogi koji su ovo mesto obišli kao izletnici mogu zamisliti. Slično ovome bilo je i progonstvo mnogih drugih pisaca i javnih radnika: Turgenjeva u Spaskom–Lutovinovu, Aksakova u Varvarinu (koje je sam izabrao). A Trubeckome je još u ćeliji u Neržinu pravila društvo njegova žena (i sin im se tu rodio); kada je, kroz nekoliko godina, bio preveden u progonstvo u Irkutsku, imali su onamo ogromnu vilu, svoje kočije, sluge, francuske guvernante za decu (tadašnja pravnička misao još nije bila stasala do pojmova »neprijatelj naroda« i »konfiskovanje celokupne imovine«). A u Novgord prognani Hercen je, po svojoj gubernatorskoj dužnosti, primao izveštaje upravnika policije. Takva blagost progonstva važila je ne samo za visoke ličnosti i istaknute ljude. Njom su se koristili u XX veku mnogi revolucionari i nezadovljnici, a posebno boljševici: od njih se vlasti nisu plašile. Staljin, koji je za sobom već imao četiri bekstva, peti put je bio prognan... pravo u Vologdu, u grad. Vadim Podbeljski, za oštre članke protiv vlade bio je prognan... iz Tambova u Saratov1 ! Kakva žestokost! A da ga tu niko nije prisiljavao da radi – to se samo po sebi razume2 . Ali i takvo progonstvo, privilegovano po našim sadašnjim shvatanjima, progonstvo bez pretnje od gladne smrti, progonjeni su katkad teško doživljavali. Mnogi revolucionari se sećaju kako su mučno preživljavali prelazak iz zatvora s njegovim osiguranim hlebom, grejanjem, krovom nad glavom i dokolicom za partijske kurseve i svađe, u progonstvo, gde se čovek mora sam usred nepoznate okoline, starati za hleb i krov. A kada to nisu morali činiti, onda bi, pričaju oni (F.Kon), bilo još gore: »Strahota od nemanja posla... Najstrašnije je kad su ljudi osuđeni na besposličenje«, te ako poneko odlazi u nauku, poneko se daje u šićarenje, u trgovinu, a neki se od očaja i pijančenju predaju. Ali – besposličenje, otkuda ono? Jer mesni stanovnici se ne žale na njega; oni se jedva mogu uveče uspraviti. Bolje će biti ako kažemo: od promene tla, od gubitka korena, živih veza, od raskida s navikama. Samo dve godine progonstva bilo je dovoljno novinaru Nikolaju Nadeždinu da izgubi volju za slobodoumljem i pretvori se u odanog slugu prestola. Plahoviti i razuzdani Menšikov, prognan 1727. godine u Berjozov, sagradio je tu crkvu, predao se razgovorima s mesnim stanovništvom о taštini ovozemaljskog života, pustio bradu, išao u običnom kućnom ogrtaču, i za dve godine umro. Čoveku bi se moglo učiniti: čime bi moglo biti tako teško, čime tako nepodnošljivo Radiščevu njegovo slobodno progonstvo? – Ali, kada mu je u Rusiji 1 U susednu guberniju. 2 Ovaj revolucionar čijim su imenom zamenjeni nazivi ≫poštanskih ulica≪ u mnogim gradovima, bio je očigledno tako nenaviknut na rad da je na prvom subotniku dobio mozolj i od tog mozolja... umro.
248 opet pretilo progonstvo, on je iz straha od njega izvršio samoubistvo. A Puškin je iz sela Mihajlovsko, iz ovoga raja na zemlji, gde bi čovek samo mogao poželeti da mu Bog da da proživi svoj vek, pisao u oktobru 1824. Žukovskom: »Spasi me (od progonstva – A. S.) makar i tvrđavom, makar i Soloveckim manastirom!« A da ovo nije bila tek fraza, svedoči i pismo gubernatoru u kojem moli da mu se progonstvo zameni tvrđavom. Nama koji smo videli šta su Solovke, može sada biti čudno u kakvoj je duševnoj groznici, u kakvom očajanju i neznanju mogao progonjeni pesnik odbacivati Mihajlovsko i tražiti Solovecka ostrva?... U tome i jeste mračna sila progonstva, tog čistog presađivanja sa svezanim nogama, koju su zapazili još antički vlastodršci, koju je još Ovidije okusio. Pustinja. Izgubljenost. Život nimalo sličan životu... * * * Na listi sredstava za ugnjetavanje što ih je svetla revolucija trebalo da zanavek pomete na četvrtom mestu nalazilo se, naravno, i progonstvo. Međutim, tek što je učinila prve korake svojim krivim nožicama, daleko još od zrelosti, revolucija je shvatila: bez progonstva se ne može! Moguće je da je Rusija bila bez progonstva koju godinu, neka bude i tri. A onda su odmah počele, kako se to danas kaže, deportacije – udaljavanje nepoželjnih. Evo reči narodnog heroja, potonjeg maršala о 1921. Godini u tambovskoj guberniji: »Bilo je odlučeno da se organizuje masovno progonjenje banditskih [čitaj: »partizanskih« – A. S.] porodica. Osnovani su masovni konc–logori, u kojima su te porodice prethodno zatvarane« (naglašavanje je moje – A. S.) 1 Jedino je laka mogućnost da se može na licu mesta streljati umesto da se nekuda odvodi i putem čuva i hrani, a potom raseljava i opet čuva –jedino je ta mogućnost odgađala uvođenje regularnog progonstva do kraja ratnog komunizma. Ali već 16. oktobra 1922. godine, pri NKVD je stvorena stalna komisija za progonjenje »društveno–opasnih lica, aktivista antisovjetskih partija«, tj. svih osim boljševika, i obično je to moglo trajati do tri godine.2 Na taj način institucija progonstva je već u rane dvadesete godine radila uhodano i u pravilnom ritmu. Istina, progonstvo kriminalaca nije obnavljano, jer su već bili izmišljeni popravni radni logori, oni su sve i gutali. Zauzvrat, političko progonstvo je više no ikad bilo podesno: u odsustvu opozicionih listova progonstvo je postajalo nemo, a za okolinu i bliske poznanike, nakon streljanja ratnog komunizma, trogodišnje progonstvo, obavljeno bez zlobe i bez prenagljivanja, ličilo je na lirsku vaspitnu meru. 1 Tuhačevski: Borba s kontrarevolucionarnim ustancima, u časopisu Война имир, 1926, br. 7/8, str. 10 2 Zbornik zakonskih propisa RSFSR, 1922. br. 65, str. 844.
249 Međutim, iz tog bolnog sanitarnog progonstva ljudi se nisu vraćali, а kо se i vratio, uskoro je ponovo uziman. Koga bi ale ponele vitlale su ga potom po Arhipelagu, i poslednji nedovršeni krug obavezno se završavao u jami. Zbog naivnosti ljudi, planovi vlasti su tek mnogo kasnije postali jasni: to što svi nepodobni nisu odmah iskorenjeni moglo se zahvaliti samo tome što se vlast još uvek nije bila učvrstila. Ni sami na propast osuđeni još nisu uklanjani iz života nego samo iz uspomene ljudi. Progonstvo se utoliko lakše obnavljalo što staze starih etapa još nisu bile zarasle niti prtine zapuštene, a mesta robija u Sibiru, Arhangelsku i Vologdi čekala su potpuno ista i ničemu se nisu čudila. (Uostalom, državotvorna misao neće na ovome ostati, nečiji kažiprst će nastaviti da se kreće po karti šestog dela kopna i prostrani Kazahstan, tek prislonjen uz Sovjetski Savez,1 dobro će poslužiti svojim prostranstvima za progonstvo, a i u samom Sibiru će se naći mnogo još zaturenijih mesta. Međutim, u tradiciji progonstva zadržavala se i jedna nezgodna stvar: muftaško raspoloženje da je država dužna da hrani prognane. Carska vlast nije smela nagoniti prognane da povećavaju nacionalni proizvod. I profesionalni revolucionari su smatrali poniženjem ako rade. U Jakutiji je useljenik–prognanik imao pravo na 15 desetina2 zemlje (65 puta više od našeg današnjeg kolhoznika). Ne da su revolucionari mnogo navaljivali da obrađuju tu zemlju, ali je do nje bilo mnogo stalo Jakutima: oni su revolucionarima plaćali »ustupninu«, arendu, i otplaćivali je letinom, konjima. Tako bi revolucionar, koji je dolazio praznih ruku, postajao kreditor Jakuta (F. Kоn). I još je uz to carska vlada svojim političkim neprijateljima u progonstvu plaćala: 12 rubalja mesečno za hranu i 22 rublje godišnje za odeću. Lepešinski piše3 da je i Lenjin u progonstvu u Šušinu dobijao (nije se odricao) 12 rubalja mesečno, a sam Lepešinski – 16 rubalja, jer nije bio običan prognanik nego prognanik–činovnik. F. Kon nas ubeđuje da je to bilo vrlo malo. Samo, zna se da su sibirske cene bile 2–3 puta niže od onih po Rusiji, pa je i državno izdržavanje prognanika bilo više nego dovoljno. V. I. Lenjinu, recimo, sve tri godine to je davalo mogućnost da se slobodno odaje teoriji revolucije, ne brinući se kako će preživeti. A Martov piše da je za pet rubalja mesečno dobijao od stanodavca i stan i hranu, dok je ostali novac trošio na knjige i na pripremanje bekstva. Anarhist A.P. Ulanovski piše da je tek u progonstvu (u turuhanskoj oblasti, gde je bio zajedno sa Staljinom) prvi put u životu imao višak novca i on ga je slao devojci na slobodi, s kojom se upoznao negde putem, i od tog viška prvi put mogao kupiti i probati da vidi šta je to kakao. Kod njih su kečige i jelenje meso bili zabadava, dobra kuća od čvrstog materijala stajala je 12 rubalja (mesečno primanje!). Niko od političkih nije znao za oskudicu. Novčane prinadležnosti dobijali su svi administrativni prognanici. I svi su bili dobro odeveni (takvi su i dolazili). 1 Kazahstan je pripojen 1924, pod imenom Autonomne Republike Kirgizije. 2 Više od 16 hektara. 3 П. Л. Лепешинский: На повороте (От конца 80–х годов к 1905.г.), Попутныевпечатления участника револыционной борьбы [Na prekretnici]. Петербург, Госиздат, 1922.
250 Doduše, doživotni naseljenici–prognanici, kako bismo mi danas rekli »bitovici«, novčana primanja nisu imali, ali su od države, dobijali besplatno bunde, svu odeću i obuću. Dok su na Sahalinu, kako je utvrdio Cehov, svi useljenici dve–tri godine, a žene tokom cele kazne, dobijali besplatno izdržavanje u naturi, između ostaloga: 40 zolotnjika (200 grama) mesa na dan, pečenog hleba – 3 funte (tj. »kilo i dvesta«, kao stahanovci naših vorkutskih rudarskih jama za 150% od norme; istina, Cehov smatra da je taj hleb nedopečen i od lošeg brašna – a zar je u logorima bolji?). Svake godine im je davana jedna kratka bunda, ogrtač od grubog sukna i po nekoliko pari obuće. Radilo se i ovo: država da bi podržala proizvodnju prognanih, plaćala je njihove proizvode po namerno visokim cenama. (Čehov je došao do ubedenja da Sahalin–kolonija ne stvara dobit Rusiji, već da Rusija hrani tu koloniju.) Jasno je da se naše sovjetsko političko progonstvo nije moglo zasnivati na ovakvim nezdravim temeljima. Godine 1928, II sveruski kongres administrativnih radnika je izrazio nezadovoljstvo postojećim sistemom progonstva i tražio »organizaciju progonstva u obliku kolonija u udaljenim izolovanim mestima, kao i uvođenje sistema neodređenih kazni« (to jest, neodređenog vremena izdržavanja).1 Od 1929, počelo se sa usavršavanje sistema progonstva povezanog s prinudnim radom. 2 »Ko ne radi, taj ne jede« – to je načelo socijalizma. I jedino na tom načelu moglo se izgrađivati sovjetsko progonstvo. Samo, kako? – Zar nisu baš socijalisti bili naviknuti na besplatno dobijanje hrane? Ne usuđujući se da naprečac prekine tu tradiciju, i sovjetska država je počela da plaća svojim političkim prognanicima – ali ne svima, ne kaerima, razume se, samo politima, praveći i među njima stepenaste razlike: u Čimkentu, recimo, 1927. godine, eserima i socijaldemokratima3 po 6 rubalja mesečno, a trockistima po 30 (ipak su svoji, boljševici). Samo, te rublje više nisu bile one carske, za najmanji sobičak trebalo je platiti 10 rubalja mesečno, a za 20 kopejki dnevno – tek mršavo jesti. Što dalje, to gore. Oko 1933, »politima« je plaćana pomoć u iznosu od 6 rubalja i 25 kopejki mesečno. A te godine, sam se dobro sećam, kilogram ražanog gnjecavog hleba »iz trgovine« (preko onog »na bonove«) stajao je 3 rublje. Sad se vidi da socijalistima nije ostajalo vremena za učenje jezika i pisanje teorijskih radova, da su i oni morali zapinjati. Čim bi se, pak, neko zaposlio, GPU bi odmah ukinuo i tu poslednju mršavu pomoć. No, i kad je neko želeo da radi, prognanik do zarade nije mogao doći lako! Naime, kraj dvadesetih godina je poznat kod nas po velikoj nezaposlenosti, dobiti posao bilo je privilegija ljudi s neumrljanim karakteristikama i članova sindikata, a prognanicima ništa nije vredelo da istaknu svoje diplome ili iskustvo. Nad prognanicima je visila još komandantura, bez čije se dozvole nijedna ustanova nije usuđivala da im da posao. (Pa čak i bivši prognanik imao je malo nade da dobije dobar posao: smetala mu je »šara« na ličnoj karti.) Godine 1934, u Kazanju, kako se seća P.S–va, grupa očajnih obrazovanih prognanika zaposlila se na popločavanju ulica. U komandanturi su im prebacili: zašto takva 1 Centralni državni arhiv oktobarske revolucije, fond 4042, fasc. 38, predm. 8, listovi 34 –35. 2 Na istom mestu, fond 393, fasc. 84, predm. 4, 1. 97. 3 To jest, menjševicima.