Završetak Stranice piščevog dnevnika
Dvanaesti jul 1977. Čoveče, fino je vratiti se u Bridžton. Uvek nas dobro primaju u mestu koje Džo još uvek zove „Nanogradom", ali Oven neprestano diže dževu. Bolji je otkad smo se vratili kući. Stali smo samo jednom, u Vetervilu da nešto gricnemo kod Tihe žene (moram da kažem da se tu nekad bolje jelo). Bilo kako bilo, održao sam sebi dato obećanje i odmah po povratku krenuo u veliki lov na Mračnu Kulu. Tražio sam dugo i skoro digao ruke. Izgubljene stranice sam konačno pronašao u najdaljem uglu garaže, ispod kutije Tabitinih kataloga. U tom uglu je bilo mnogo „prolećne vlage", ali su nestandardne plave stranice, uprkos budavom mirisu, bile savršeno čitljive. Pročitao sam materijal i uneo malu izmenu u delu sa postajom (u kojoj revolveraš sreće dečaka Džejka). Prohtelo mi se da dodam vodenu pumpu koja radi na atomske baterije, što sam odmah učinio. Doterivanje starih priča je najčešće ugodno koliko i konzumiranje buđavih sendviča, ali sam se radeći ovo osećao dobro... kao da obuvam stare cipele. O čemu govori ta priča? Zaboravio sam. Znam samo da je ideja veoma stara. Jedanput smo se vraćali kolima sa severa, čitava porodica je patila od prehlade, što me je podsetilo na moje i Dejvidovo bekstvo od ujna Etlin. Mislim da smo planirali povratak u
Konektikat. Matorci (tj. odrasli) su nas, naravno, pohvatali i poslali u ambar, da po kazni sečemo drva. Ujka Oren je to zvao kaznenim zadatkom. Izgleda da mi se tamo nešto strašno dogodilo, ali proklet bio ako se danas ičega sećam. Znam samo da je bilo crveno. Izmislio sam heroja, magičnog revolveraša, da me brani od zla. To je imalo veze veze sa magne tizmom, zracima moći. Prilično sam siguran da je to geneza ove priče, ali mi sad sve izgleda krajnje maglovito. Pa dobro, ko se još seća svih nelagodnosti iz detinjstva? Ko bi to uopšte želeo? Inače, ništa specijalno. Džo i Naomi su otišli na igralište. Tabi je gotovo dovršila planiranje puta u Englesku. Ta priča o revolverašu mi ne izlazi iz glave! Znam šta fali starom Rolandu: prijatelji! Devetnaesti jul 1977. Večeras sam se odvezao motociklom do bioskopa i odgledao Ratove zvezda. Mislim da neču sesti na motocikl dok ne mine omorina. Pojeo sam tonu buba. Toliko o proteinima! Vozim se i stalno mislim na Rolanda, revolveraša iz poeme Roberta Brauninga (ne zaboravimo pozdrav Serđu Leoneu). Rukopis je nesumnjivo prerastao u roman, ili deo većeg romana, ali može biti čitan kao zasebno delo. Gotovo sam siguran da može. Da li ga mogu prodati nekom od gospodara fantazije? Možda čak i Fantasv and Science Fiction, svetom gralu žanra. To je verovatno glupa ideja. Inače, nemam mnogo obaveza ako ne računam ol-star meč (Nacionalna liga 7, Američka liga 5). Kraj prenosa sam dočekao pijan. Tabi se to njje dopalo... Deveti avgust 1978.
Kirbi Mekoli je prodao prvo poglavlje moje Mračne Kule Fantasv and Science Fictionul Čoveče, teško mi je da u to poverujem! Strava! Kirbi kaže da je Ed Ferman (taj ti je tamo glavni) najverovatnije spreman da objavi sve što imam o MK. Prvi deo će nazvati („Čovek u crnom bežao je kroz pustinju, a revolveraš ga je pratio", itd. Itd. bla-bla, bengbeng) „Revolveraš", što ima smisla. To uopšte nije loše za staru priču koja je doskora buđala u vlažnom ćošku garaže. Ferman je rekao Kirbiju da Roland "ima stvarnu težinu" tako često odsutnu iz fantastičnih pripovesti. Interesovao se za nastavak njegovih avantura. Siguran sam da takvih ima (ili ih je bilo ili će ih biti, kakvo glagolsko vreme odgovara nenapisanim pričama?), ali još uvek ne znam njihov sadržaj. Znam samo da će se Džon „Džejk" Čembers jednog dana vratiti. Danas je na jezeru svanuo kišni, turobni dan. Nema igrališta za klince. Večeras će Edni Falčer čuvati veliku decu. Tab, ja i Oven idemo u bridžtonski drajv in. Tabi misli da je film (Druga strana ponoći... iz prošlogodišnje produkcije) sranje, ali sam prečuo njene molbe za povratak kući. Moje misli su odlutale u pravcu tog prokletog Rolanda. Ovaj put sam se bavio njegovom izgubljenom ljubavlju, „Suzanom, divnom devojkom na prozoru". Ko je zapravo ona? Deveti septembar, 1978. Dobio sam primerak oktobarskog broja sa Revolverašem. Čoveče, baš lepo izgleda. Danas me je zvao Bart Haton. Pitao me je da li bih pristao da godinu dana na Univerzitetu Mejn budem gostujući pisac. Samo je Bart dovoljno blesav da piskaralu poput mene ponudi takav posao. To je jako privlačna ideja.
Dvadeset deveti oktobar 1979. Sranje, opet sam se napio. Jedva vidim proklete stranice, al' sam rešio da bar nešto našvrljam, pre no što se oteturam u krevet. Danas mi je stiglo pismo od Eda Fermana iz F&SF. Spreman je da objavi drugo poglavlje Mračne Kule, deo u kom Roland sreće dečaka, pod naslovom Postaja. Raspoložen je da objavi čitav ciklus priča, što i meni odgovara. Šteta što ih nema više. U meduvremenu se moram posvetiti Uporištu i Zoni smrti, naravno. Sve to mi sad ne znači mnogo. Mrzim Orington, strašno je što mi imanje gleda na tako prometan put. Oven danas zamalo što nije završio pod točkovima jednog od tih cianbro šlepera. Na smrt sam se preplašio. Dobio sam i ideju za priču. Imaće veze sa malim grobljem za kućne ljubimce iza kuće. Na dasci piše GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA, zar to nije otkačeno? Zabavno, ali i jezivo. Nešto dostojno Vault of Horror. Devetnaesti jun, 198O. Upravo sam okončao telefonski razgovor sa Kirbijem Mekolijem. Njega je zvao Donald Grant, izdavač specijalizovan za fantastične sadržaje (Kirbi voli vic u kome je Don Grant „čovek zahvaljujući kome je Robert Hauard izašao na loš glas"). Bilo kako bilo, Robert je raspoložen da objavi moje revolveraške priče pod prvobitnim naslovom, Mračna Kula (podnaslov Revolveraš). Zar to nije lepo? Tako će knjiga izaći u „ograničenom tiražu od 1O.OOO primeraka, plus 5OO potpisanih i numerisanih knjiga. Rekao sam Kirbiju da nastavi s radom do potpisivanja ugovora. Moja predavačka karijera se, kako izgleda, bliži kraju. Raspoložen sam za slavlje. Pregledao sam rukopis knjige Groblie kućnih ljubimaca. Dobri bože, knjiga je zbilja
mračna! Mislim da če me čitaoci linčovati ako je objavim. Takve knjige najčešće nikad ne ugledaju svetlost dana... Dvadeset sedmi juli, 1983. U Pablišers vikliiu (naš sin Oven ne greši mnogo kad ga zove Padlišers viknis) pojavio se prikaz poslednjeg dela Ričarda Bečmena... bebice, ponovo sam kuvan i pečen. Navode kako je dosadno, što, dragi prijatelju, sigurno nije. Pa dobro, razmišljanje o prikazu mi je olakšalo odluku da skoknem do Nort Vindhema i pokupim ona dva burenceta piva za zabavu. Kupio sam ih u podrumu pića. Ponovo sam propušio, tužite me ako smete. Obećavam da ću se okaniti tog zla kad napunim četrdesetu. O, Groblje kućnih Ijubimaca izlazi za tačno dva meseca. To će biti kraj moje karijere (to je šala... bar se nadam da jeste). Posle kraćeg oklevanja sam spisku objavljenih dela na prednjim koricama dodao i Mračnu Kulu. Pomislih, zašto da ne? Da, znam da je tiraž rasprodat, štampana je u samo 1O.OOO primeraka, bogamu, ali je to bila knjiga na koju sam ponosan. Ne verujem da ću se ikada vratiti matorom Rolandu, viteški nastrojenom pistoleru, ali sam ponosan na to delo. Lepo sam predosetio nestanak piva. Dvadeset prvi februar, 1984. Čoveče, ovog popodneva sam dobio totalno blesav poziv od Sema Vona iz Dabldeja (on je uredivao Groblje, sećate se). I meni stižu pisma, pa znam da ima fanova koji bi rado pročitali Mračnu Kulu i besne zbog toga što je nema u prodaji. Sem mi reče da su dobili preko TRI HILJADE!!!
pisama. I zašto, pitate se? Zato što sam bio dovoljno glup da uvrstim Mračnu Kulu na spisak objavljenih dela. Mislim da se Sem malo naljutio na mene. Mislim da se ne ljuti bez razloga. Kaže da ga navođenje knjige koju fanovi žele a ne mogu da kupe podseća na nudenje mesa izgladnelom psu i povlačenje istog uz komentar: "Ne, ne, ne možeš ga imati, ha-ha". S druge strane, bože i čoveče Isuse, ljudi su danas tako jebeno razmaženi! Misle da imaju potpuno pravo na neku knjigu ma gde ona na svetu bila samo zato što je žele. To bi bilo nezamislivo ljudima u srednjem veku od kojih je većina samo čula glasine o postojanju knjiga, a da ih nikad nisu videli; papir je u to doba bio dragocen (ne bi bilo loše da to upotrebim u sledećoj „Revolveraš/Mračna Kula" noveli, ako je ikad napišem). Knjige su tad bile pravo blago koje se branilo životom. Dopada mi se ideja da živim pišući priče, ali svako ko kaže da u tom poslu nema tamne strane, sere. Jednog dana ću napisati roman o psihotičnom trgovcu retkim knjigama! (Šala). Danas je Ovenov rodendan. Napunio je sedmu! Ušao je u doba razuma! Teško mi je da poverujem kako moje najmlađe dete ima sedam a da mi je kćerka, ta divna mlada žena, napunila trinaestu. Četrnaesti avgust 1984. (Njujork) Stižem sa sastanka s Elen Koster u NAL i mojim agentom, starim Kirbom. Pržili su me da objavim Revolveraša u mekom povezu, što sam odbio. Možda jednog dana, ali sad ne nameravam da velikom broju ljudi omogućim pristup nedovršenom materijalu, bar dok se ne vratim toj priči. To se verovatno nikad neće dogoditi. Upravo mi je sinula ideja o romanu o klovnu koji je u stvari najgori monstrum na
svetu. Biće veoma dug. Ideja nije loša; klovnovi su strašni. Bar meni. (Klovnovi i kokoške, ako me neko pita.) Osamnaesti novembar, 1984. Prošle noći sam usnio san koji je, kako mislim, razbio kreativni zastoj u pisanju knjige To. Šta ako postoji zrak koji drži Zemlju na njenom mestu (ili možda više Zemalja)? Šta ako generator zraka počiva na leđima kornjače? Mogu da od toga napravim vrhunac knjige. Znam da zvuči ludo, ali sam siguran da sam negde pročitao da hindu mitologija propoveda o grdnoj kornjači koja nosi svet na svom oklopu, i da ona služi Ganu, kreativnoj sili nad silama. Prisetio sam se anegdote u kojoj neka dama govori nekom čuvenom naučniku, "Ova priča o evoluciji je obična budalaština. Svako zna da kornjača drži vaseljenu na leđima." Naučnik (voleo bih da mogu da se setim njegovog imena, ali ne mogu) ovako odgovara: "To je moguće, gospođo, ali na čemu stoji kornjača?" Gospođa se potcenjivački nasmejala i rekla, "O, ne možete me namagarčiti! Kornjače su sve do dna." Ha! Odgovori na to racionalni naučniče! Bilo kako bilo, vazda držim praznu svesku pored kreveta. Tako sam uspeo da zapišem dosta snova i delića snova nakon buđenja. Jutros sam napisao: Seti se kornjače! I ovo: Gle KORNJAČE koliko ie grdna! Na oklopu svom Zemlju nosi trudna. Razmišlja sporo al’ uvek blago; Da o nama svima misli njoj je drago. Znam, nije to velika poezija, ali nije ni loše za momka koji je bio pospan kad je to napisao! Tabi opet diže frku oko mog opijanja. Pretpostavljam da ima pravo, ali... Deseti jun, 1986. (Lovel/Tartlbek Lein)
Čoveče, drago mi je što smo kupili ovu kuću! Trošak je pomalo zastrašujući, ali nikada nisam bolje pisao. I, strašno, ali istinito, izgleda da hoću da se vratim Mračnoj Kuli. Duboko u srcu sam mislio da to nikad neću učiniti. Prošle noći sam išao u prodavnicu po pivo. Učinilo mi se da sam čuo Rolanda kako govori, "Ima mnogo svetova i mnogo priča, ali nema dovoljno vremena." Okrenuo sam se i vratio kući. Ne pamtim kad sam trezan zaspao, ali je ovo bilo jedno od tih, sve ređih večeri. Osećao sam se jebeno zato što nisam sjeban. Sve u svemu, jad i beda. Trinaesti jun, 1986. Probudio sam se usred noći, mamuran i željan pišanja. Nišanio sam šolju kad mi se učinilo da vidim Rolanda od Gileada. Govprio mi je da počnem sa jastogovištima. Poslušaću ga. Znam kakva su. Petnaesti jun, 1986. Danas sam počeo novu knjigu. Ne mogu da verujem da opet pišem o starom, dugom, visokom i ružnom, ali mi dobro ide još od prve strane. Do đavola, od prve reči. Odlučio sam da po strukturi bude nalik klasičnim bajkama: Roland hoda duž plaže Zapadnog mora, sa svakim korakom biva sve bolesniji. Nailazi na nekoliko vrata što vode u drugi svet. Kroz njih će dovući nove likove. Prvi će biti urađeni narkoman Edi Din... Šesnaesti jul 1986.
Ne mogu da verujem. Hoću reći, rukopis je na stolu ispred mene pa bih morao verovati, ali još ne mogu. Napisao sam !!!3OO! STRANA prošlog meseca, primerak je tako čist da škripi pod prstima. Nikad nisam pripadao autorima koji sebi pripisuju sve zasluge za napisano delo. Nisam od onih koji tvrde da su unapred smislili svaki potez i događaj, ali nikada nisam radio na knjizi koja je ovako isticala iz mene. Od Prvog Dana je gotovo u potpunosti preuzela moj život. Još gore, čini mi se da je većina stvari koje sam dosad napisao (naročito To) bila samo „uvežbavanje" za ovu priču! Jedno je sigurno, ovo je prvi put da se vraćam poslu od kog sam pre petnaest godina digao ruke! Hoću reći, malčice sam radio na pričama koje je Ed Ferman objavio u F&SF i još malo više kad je Don Grant objavio Revolveraša, ali to nije bilo ni nalik ovome. Čak sam i sanjao ovu priču. Bilo je dana kad sam pomislio da ostavim piće, al' ću ti nešto reći: plašim se da prestanem. Znam da inspiracija ne ističe iz flaše, ali ima tu nečeg... Plašim se, u redu? Osećam kao da postoji nešto, nešto što ne želi da završim ovu knjigu. Što nije želelo ni da je počnem. Znam da je to ludo („Podseća na odlomak iz romana Stivena Kinga", ha-ha), ali je istovremeno i te kako stvarno. Nadam se da niko nikada neće čitati ovaj dnevnik; nakon toga bi me verovatno zatvorili. Da li neko hoće da kupi polovnog ludaka? Mislim da ću je nazvati Tri tarot karte. Devetnaesti septembar 1986. Završio sam. Završio sam Tri tarot karte. Taj uspeh sam proslavio opijanjem. Malo sam se ufiksao. Šta sledi? Pa, biće objavljena za mesec dana. Za dva dana ću napuniti trideset devetu. Čoveče, ne mogu da verujem. Kao da smo pre samo nedelju dana živeli u Bridžtonu sa bebicama.
O, jebiga. Vreme je da prekinem. Preterujem s emocijama. Devetnaesti jun, 1987. Danas sam dobio prvu autorsku kopiju Karata od Donalda Granta. Divno je upakovana. Dozvoliću NAL-u da objavi obe Mračne Kule u mekom povezu, daću narodu ono što želi. Do đavola, zašto da ne? To sam, naravno, proslavio pijankom... sad cugam po navici. To je dobra knjiga, iako mi se često čini da uopšte nisam napisao tu prokletinju, nego da je samo istekla iz mene, kao iz pupčane vrpce na bebinom stomaku. Hoću da kažem da vetar duva, kolevka se ljulja dok se meni ponekad čini da ništa od ovog nije moje, da sam običan sekretar Rolanda od Gileada. Znam da je to glupo, ali jedan deo mene veruje u to. Možda i Roland ima svog gazdu. Ka? Razmišljanje o sopstvenom bivstvovanju me čini depresivnim: piće, droge, cigarete. Kao da pokušavam da se ubijem. Ili nešto... Devetnaesti oktobar, 1987. Prenoćio sam u Lovelu, u kući na Tartlbek Lejnu. Došao sam da promislim o načinu na koji živim svoj život. Nešto se mora promeniti, čoveče. Ako ne uspem, prekinuću ovo mučenje i prosvirati sebi metak kroz glavu. Nešto se mora promeniti. U piščevom dnevniku nalazimo i sledeči isečak iz Planinskog uveta Nort Konveja (N.H.), sa datumom dvanaesti april, 1988:
LOKALNI SOCIOLOG ODBACUJE PRIČE O „DOLAZEĆIM" Iz pera Logana Meril planine već najmanje deset godina odjekuju od priča o "dolazećim", bićima koja su mozda vanzemaljci, vremenski putnici, ili čak „bića iz drugih dimenzija". N a sinoćnjem zanimljivom predavanju održanom u javnoj biblioteci Nort Konveja, lokalni sociolog Hanri K. Verdon, autor knjige Vodaće grupe i stvaranje mitova, istakao je fenomen „dolazećih" kao primer stvaranja i narastanja mitova. Rekao je da su „dolazaće" najverovatnija stvorili dokoni tinejdžeri u graničnim oblastima između Mejna i Nju Hempšira. Predstavio je hipotezu po kojoj su najveću ulogu u potpirivanju ovog rasprostranjenog mita odigrali susreti sa ilegalnim imigrantima koji prelaze kanadsku granicu da bi dospeli do država Nova Engleska. "Mislim da svi znamo", izjavio je profesor Verdon, ng postoji Božić-Bata, vila Zubićka niti bića zvana dolazeći. Ove priča…. Ostatak članka nedostaje. Nema objašnjenja zbog čega ga je King uvrstio u svoj dnevnik. Devetnaesti jun, 1989 Upravo sam se vratio sa proslave „rođendana", prve godine članstva u Anonimnim alkoholičarima. Čitava godina bez droge i pića! Ne mogu da verujem. Ne žalim se; otrežnjenje mi je nesumnjivo spaslo život (i verovatno brak), ali mi od tada pisanje prilično teško ide. Ljudi iz „Programa" kažu: Ne požuruj, samo će doći. Ali tu je još jedan glas (smatram ga glasom kornjače) koji mi poručuje da se požurim i krenem, zato što je vremena malo, a ja moram da izbrusim alate. Zbog čega? Zbog Mračne Kule, naravno. Ne samo zbog brojnih pisama čitalaca Tri tarot karte nestrpljivih da saznaju buduće događaje. Nešto u meni želi da ponovo
otpočne rad na toj priči. Nek sam proklet ako znam kako da joj se vratim. Dvanaesti jul 1989. Na knjižarskim policama u Lovelu naišao sam na čudesna blaga. Znate li šta sam jutros našao, tražeći nešto za čitanje? Šardika, Ričarda Adamsa. To nije priča o zečevima već o džinovskom mitskom medvedu. Mislim da ću je ponovo pročitati. Još uvek ne pišem ništa interesantno... Dvadeset prvi septembar, 1989. Okej, spremite se, sledi nešto zbilja otkačeno. Oko deset ujutro, dok sam pisao (i buljio u program za obradu teksta sanjajući burence ledeno hladnog bada) zazvonilo je zvono. Na vratima je bio momak iz Bangorske kuće cveća, sa dvanaest ruža. Nisu stigle za Tab, već za mene. Na karti je pisalo Srećan rođendan od Mensfildovih, Dejva, Sendi i Megan. Sasvim sam zaboravio, ali danas punim okruglo četrdeset dve. Bilo kako bilo, izvadio sam jednu ružu i uspeo da se nekako izgubim u njoj. Znam koliko to čudno zvuči, verujte mi. Učinilo mi se da čujem slatko brujanje te počeh da padam dole, dole niz krivine ruže, kupajući se u kapljicama rose velikim poput jezera. Zvuk je bio sve glasniji i slađi, a ruža... pa, ružičastija. Uhvatih sebe kako mislim na Džejka iz prve priče o Mračnoi Kulu Edija Dina i knjižaru. Setio sam se i imena: Menhetnovska gostionica uma. Zatim, bum! Osetio sam ruku na svom ramenu, okrenuo sam se i susreo s Tabi. Htela je da zna ko mi je poslao ruže i da proveri da li sam zaspao. Rekao sam da nisam, ali ipak jesam, i to nasred kuhinje.
Znaš li na šta je to ličilo? Na scenu u postaji u Revolverašu u kojoj Roland hipnotiše Džejka metkom. Ja sam imun na hipnozu. Kad sam bio mali, neki iluzionista me je izveo na scenu na Topšamskom vašaru. Pokušao je da me hipnotiše, ali bezuspešno. Moj brat Dejv je, koliko se sećam, bio prilično razočaran. Želeo je da me vidi kako kokodačem kao kokoška. Želim da se vratim radu na Mračnoi Kuli. Ne znam da li sam spreman za nešto tako komplikovano, malo sam neodlučan posle niza neuspeha u poslednjih par godina, ali ću ipak probati. Osećam zov tih izmišljenih likova. I ko zna? U njoj se može naći mesta i za džinovskog medveda, kao što je Šardrik iz romana Ričarda Adamsa! Sedmi oktobar 1989. Danas sam počeo rad na sledećoj knjizi iz serijala o Mračnoi Kulu i, kao i kod Tri tarot karte, na kraju dana sam se pitao zašto sam toliko odlagao početak posla. Druženje sa Rolandom, Edijem i Suzanom je pravi gutljaj hladne vode, susret sa starim prijateljima nakon dugog odsustvovanja. Ponovo imam osećaj da ne pišem priču već da predstavljam puki provodnik. I znate šta? To mi nimalo ne smeta. To je sasvim prihvatljivo. Jutros sam proveo četiri sata za mašinom za obradu teksta a da nijednom nisam pomislio na neku psihoaktivnu supstancu. Mislim da će se ova zvati Pustare. Deveti oktobar, 1989. Ne. Puste zemlje, (knjiga je kod nas prevedena kao Pustare, prevodilac tada nije mogao da zna za ovu autorsku opservaciju, napisanu mnogo kasnije) dve reči, kao u T.S. Eliotovoj poemi (mislim da se pesma zove „Pusta zemlja").
Devetnaesti januar, 1990. Noćas sam završio Puste zemlje, posle maratonske petosatne sesije. Ljudi će mrzeti kraj, prekinuo sam je usred takmičenja zagonetkama. Hteo sam da završim priču, ali nisam mogao. U glavi mi se javio neki glas i saopštio (zvučao je kao Rolandov) sledeće, "Završio si, zasad, zatvori knjigu, revolverašu." Ako zanemarimo kraj bez kraja i radnju prekinutu na najzanimljivijem mestu priča mi se učinila dobrom, ali kao i uvek, slabijom od ostalih radova. Rukopis je cigletina od preko 8OO strana. Načinih tu cigletinu za manje od tri meseca. Jebeno neverovatan poduhvat. Pregledao sam tekst, opet je bilo veoma malo prepravki i izmena. Pronašao sam nekoliko nepravilnosti u redosledu zbivanja, ali je teško poverovati koliko malo s obzirom na veličinu knjige. Još teže je prihvatiti kako mi prava knjiga uleti u pravo vreme kad god tragam za inspiracijom. U Ouincunxu, Čarlsa Palisera naišao sam na pravi rudnik sedamnaestovekovnog slenga: „Jašta, tako ti je to" i „pravo veliš" i „beno moja". Taj argo bi savršeno odgovarao Gašeru (tako mi se bar čini). Pronašao sam divan način za Džejkov povratak u priču! Brine me ono što će se dogoditi Suzani Din (nekadašnjoj Deti/Odeti). Trudna je, ne znam ko ili šta može biti otac. Da li je to neki demon? Ne bih rekao. Možda ću se time pozabaviti kasnije, posle par knjiga. Iskustvo mi kaže da kad god žena u dugoj knjizi zatrudni sa nepoznatim, priča odlazi do đavola. Ne znam zašto ali trudnoća kao dodatak radnji jednostavno ostavlja loš ukus! Dobro, možda to i nije važno. Umorio sam se od Rolanda i njegovog kateta. Mislim da im se skoro neću vratiti, iako će fanovi dići grdnu halabuku oko knjige prekinute na
najinteresantnijem mestu, u vozu koji napušta Lud. Zapamtiita sam ti rekao. Drago mi je da sam je napisao. Kraj je ispao baš kako treba. Puste zemlje na mnogo načina predstavljaju vrhunac mog dosadašnjeg spisateljskog rada. Možda su bolje i od Uporišta. Dvadeset sedmi novembar, 1991. Je l’ se sećate da sam reko da će se dići grdna dževa oko kraja Puste zemlje. Pročitajte ovo! Pismo je od Džona T. Spija iz Lorensa, Kanzas: 16. novembar '91. Dragi gospodine King, Ili da zanemarim pravila pristojnosti i kažem „Dragi seratoru"? Ne mogu da verujem da sam istresao tolike pare iz džepa za Grantovo izdanje REVOLVERAŠKE knjige Puste zemlje i dobio ovo, daje naslov dobro pogođen, u pitanjuje prava PUSTINJA. Nemoj me pogrešno shvatiti, priča je dobra, čak odlična, ali kako si mogao da onako „smuvaš kraj? Nije to nikakav kraj. Umorio si se i reko sebi. „Dobro ,jebi ga, ne moram da zamaram mozak i napišem valjan kraj, oni mamlazi eto kupuju moje knjige ionako će sve progutati." Hteo sam da ti je pošaljem natrag, ali ću je zadržati zato što su mi se dopale slike (naročito Oj). Ovo je prevara. Znate li da napišete PREVARA, gos’n King? M-E-S-E-C, tako se piše PREVARA. Vaš odani kritičar, Džon T. Spi Lorene, Kanzae Dvadeset treći mart 1992.
Od ovog pisma mi je bilo još gore. Pismo od gospođe Korete Vel, iz Stoua, Vermont. Šesti mart, 1992 Dragi gospodine King, Ne znam da li će ovo pismo stići do vas, ali nada umire poslednja. Pročitala sam najveći broj vaših knjiga, sve su mi se dopale. Ja sam sedamdeset-šestogodišnja „bakica" iz „sestrinskog" Vermonta. Pogotovo su mi se dopale pripovesti o Mračnoj Kuli. Pa, vreme je da pređem na ono glavno. Prošlog meseca sam imala susret sa onkološkim timom u bolnici Mae. Rekoše mi da je moj moždani tumor ipak zloćudan (prvo su mi rekli "Ne sekiraj se, Koret, dobroćudan je). Znam da vi radite ono što morate, gospodine King, i da ste prinuđeni da „sledite vašu muzu, ali mi oni kažu da ću biti veoma srećna ako dočekam ovogodišnji četvrti juli. Izgleda da sam pročitala poslednju Mračnu Kulu. Da li bi mogli da mi saopštite kraj serijala ili da mi bar kažete da li će Roland sa svojim ka-tetom doći do Mračne Kule? I šta će tamo naći ako dotle stignu? Obećavam da nikom neću ništa reći. Vama se pruža prilika da silno obradujete ženu na samrti. Iskreno vaša, Koreta Vel Stou, Vt. Osećam se kao pravi serator zbog načina na koji sam okončao Puste zemlje. Želeo bih da odgovorim na pismo Koret Vel, ali ne znam kako. Kako da je uverim da o sudbini Rolandovog postanja znam koliko i ona? Sumnjam da ću uspeti, a opet "to je istina", baš kako Džejk kaže u završnom radu. Što se tiče unutrašnjosti te proklete Kule... o tome ne znam ništa više od Oja! Nisam ni znao da je smeštena usred golemog ružičnjaka, dok mi se taj opis nije oteo ispod tastature novog mekintoša. Da li bi Koreta to shvatila? Šta bi rekla da sam joj saopštio,
"Kori, slušaj: Vetar dune i donese priču. Zatim prestane da duva, a meni ostaje da čekam, baš kao i ti." Svi, od najpametnijih kritičara do najinteligentnijih čitalaca, misle da ja upravljam paradom. Tu leži koren zablude. To nije istina. Dvadesetdrugi septembar, 1992. Grantovo izdanje Puste zemlje rasprodato je i meki povez veoma dobro ide. Trebalo bi da sam srećan, što i jesam, ali još uvek dobijam tone pisama s prekorima zbog nesrećno prekinute knjige. Podelio sam ih u tri glavne kategorije: na ljude koji su pobenavili, na one koji žele da znaju kada će se sledeća knjiga pojaviti, i na one koji su pobenavili i žele da znaju kada će se sledeća knjiga pojaviti. Blokirao sam. Vetar iz tih krajeva više ne duva. Tako je bar zasad. Dobio sam ideju za roman o dami koja kupuje sliku u zalagaonici i zatim propada u nju. Hej, mogla bi pasti u Srednji svet i sresti Rolanda! Deveti jul 1994. Tabi i ja se retko svađamo otkad sam ostavio piće, ali čoveče, jutros smo se dobro dohvatili. Sve se dešava u Lovelu, naravno. Pokazala mi je priču iz današnjeg levistonskog Sana, baš kad sam se spremao da pođem u jutarnju šetnju. Izgleda da je nepoznati vozač pregazio i na mestu ubio žitelja Stonhema, Čarlsa „Čipa" Mekoslenda dok se ovaj šetao putem broj 7. Tim se putem i ja šetam, naravno. Tabi je pokušala da me ubedi da se držim Tartlbek Lejna. Morao sam da je ubedujem da mi put broj 7 pripada
koliko i svakom drugom (pobogu, odšetam samo šestotinak metara do uzvišenja), ali su odonda stvari krenule nizbrdo. Konačno me je zamolila da bar izbegavam šetnju na Slab Siti Hilu, gde je vidljivost slaba i gde ne mogu da skočim s puta u slučaju opasnosti. Rekao sam joj da ću razmisliti o tome (ako nastavimo s pričom neću izaći iz kuće do podneva), ali sam uistinu duboko rešen da ne živim život povodeći se za tuđim strahovima. Sem toga, taj nesretnik iz Stonhema je sveo moje šanse da budem pregažen u šetnji na milion prema jedan. Evo šta mi je Tabi odgovorila kad sam je suočio s tim razmišljanjem, "Šanse da ikad postaneš uspešan pisac bile su još manje. Sam si to rekao." Na to, bojim se, nisam imao odgovor. Devetnaesti jun, 1995. (Bangor) Tabi i ja smo se upravo vratili iz Bangorskog auditorijuma gde je naše najmlađe dete (skupa sa četiri stotine vršnjaka) konačno dobilo diplomu. Sad je i zvanično završio srednju školu. Bangor haj i Bangor ramsi su stvar proš-losti. Na jesen polazi na koledž. Nakon toga ćemo se Tab i ja uhvatiti u koštac sa tako popularnim sindromom praznog gnezda. Svi kažu da sve prođe dok trepneš i lupiš dlanom o dlan... Ja kažem jebi ga. Osećam se izgubljeno. Čemu sve ovo? (U čemu je stvar, Alfi, ha-ha?) Čemu ta golema papazjanija od kolevke pa do groba? „Čistina na kraju puta?" Isuse, baš je mračno. Popodne idemo u Lovel u kuću na Tartlbek lejnu, Oven mi reče da će nam se pridružiti za dan-dva. Tabi zna da želim da pišem u kući kraj jezera, ume da bude zastrašujuće intuitivna. Na povratku sa dodele diploma pitala me je da li vetar ponovo duva.
Zaduvao je, silno kao bura. Nestrpljiv sam da počnem s radom na sledećem tomu MK serijala. Kucnuo je čas da se sazna rezultat nadmetanja u zagonetkama (Edi će razneti Blejnov kompjuterski mozak „zaglupljujućim pitanjima", tj. zagonetkama, to znam već nekoliko meseci), ali to neće biti glavni pripovedni tok. Hoću da pišem o Suzani, Rolandovoj prvoj ljubavi. Smestiću njihovu „kaubojsku romansu" u izmišljeni deo Srednjeg svet, Mehis (tj. Meksiko). Vreme je da skočim u sedlo i krenem u pohod sa Divljom hordom. I drugoj deci ide dobro, iako Naomi ima neku alergiju, možda na rakove... Devetnaesti jul 1995. (Tartlbek Lejn, Lovel) Osećam se kao neko ko je upravo proveo mesec dana na sankama na raketni pogon, baš kao i prilikom ranijih izleta u Srednji svet. Izdrogiranim halucinogenim srećnim gasom pomislih da će mi biti mnogo teže da zaronim u ovu knjigu. Pokazalo se da je zadatak bio lak, kao obuvanje dobro razgaženih cipela, ili kratkih kaubojki koje sam kupio u njujorškom Bejlisu pre tri ili četiri godine. Od tada sam ih retko skidao. Već imam preko 200 strana. Sa zadovoljstvom sam zatekao Rolanda i prijatelje kako čeprkaju po ruševinama sveta posle supergripa; pronašli su tragove Randala Flega i majke Ebigejl. Mislim da će se ispostaviti kako je Fleg u stvari Valter, Rolandov stari neprijatelj. Njegovo pravo ime je Valter O'Dim. Nekad je bio obični seoski momak. To na neki način ima smisla. Sad mi je manje-više jasno da sve priče koje sam ikad napisao imaju veze s ovom. I znate šta, to mi ne smeta.
Osećam se kao povratnik u rodno mesto, kad god počnem da pišem ovu priču. Zbog čega uvek imam i taj osećaj opasnosti? Zašto sam ubeđen da ću, ako ikad budem bubnuo o pisaći sto, pogođen srčanim udarom (ili ako me neko počisti sa harlijem na putu broj 7), to učiniti dok budem radio na mom otkačenom vesternu? Možda je to zbog tolikog broja ljudi koji se nadaju završetku serijala. Želim da ga dovršim! Ne bih želeo da za sobom ostavim Kenterberiiske priče ili Misteriiu Edvina Droda, ne hvala. Ipak, oduvek sam imao osećaj da me vreba neka antistvaralačka sila i da sam izloženiji progonu dok radim na tim pričama. Pa, dosta naklapanja. Idem u šetnju. Drugi septembar 1995. Očekujem da će knjiga biti gotova za četiri nedelje. Rad na ovoj je bio veliki izazov, ali sam ipak satkao priču prepunu bogatih detalja. Sinoć sam gledao Kurosavinih Sedam samuraia. Pade mi na pamet da bi to mogao biti vodič ka sižeu šestog toma, Kuriaci s Kraja sveta (tako nešto). Probaću da u nekom od usputnih video-klubava pronađem Sedmoricu veličanstvenik američku verziju Kurosavinog filma. Kad govorimo o putevima, ovog popodneva sam morao da skočim u jarak da bih izmakao baji s kombijem. Lelujao je sa jedne na drugu stranu puta, očigledno pijan. To se desilo na putu broj 7 neposredno pre skretanja u relativnu sigurnost Tartlbek Lejna. Mislim da neću ništa reći Tabi; eksplodirala bi. Bilo kako bilo, sad imam „pešačku fobiju", drago mi je da se to nije desilo na SlabSiti Hilu. Devetnaesti oktobar, 1995.
Potrajalo je duže no što sam očekivao, ali sam večeras dovršio knjigu Čarobnjak i staklo... Devetnaesti avgust 1997. Tabi i ja smo se upravo oprostili sa Džoom i njegovom dobrom ženicom; krenuli su za Njujork. Sa zadovoljstvom sam im dao primerak knjige Čarobnjak i staklo. Danas sam dobio prvu gomilu odštampanih knjiga. Šta izgleda i miriše bolje od nove knjige, naročito ako ima vaše ime na naslovnoj strani? Imam najbolji posao na svetu; pravi ljudi mi plaćaju prave pare da bi lutali predelima iz moje mašte, u kojima su, moram priznati, jedine stvarne ličnosti Roland i njegov ka-tet. Mislim da će se ova zbilja dopasti SČ (stalnim čitaocima), ne samo zbog toga što nudi kraj priče o Blejnu jednošincu. Pitam se da li je bakica iz Vermonta sa tumorom na mozgu još uvek živa? Pretposlavljam ili nije. .ili ću joj sa zadovoljstvom poslati primerak... Šesti jul 1998. Tabi, Oven, Džo i ja smo večeras u Oksfordu gledali Armagedon. Sviđao mi se više no što sam očekivao, delom i zbog prisustva porodice. I film je naučnofantastična saga o propasti sveta. Podsetio me na Mračnu Kulu i Grimiznog Kralja. To i nije neko čudo. Jutros sam malo radio na vijetnamskoj priči, neko vreme sam ostavio laptop i prešao na obično kucanje, što je znak da mislim ozbiljno. Sviđa mi se povratak Sali Džon. Pitanje: Da li će Roland Desčejn i njegovi prijatelji ikada sresti Garfildovog ortaka, Teda Bratigana? I ko su, do đavola, ti nišči ljudi što gone starog Tedstera? Sve sam sigurniji da je
moj celokupni rad usmeren u istom pravcu i da sve na kraju završava u Srednjem svetu i Kraju sveta. Mračna Kula je nesumnjivo moja priča nad pričama. Planiram da spustim loptu kad je jednom završim. Možda ću se zauvek odreći pisanja. Sedmi avgust 1998. Popodne sam proveo u uobičajenoj šetnji. Večeras sam odveo Freda Hauzera na sastanak Anonimnih alkoholičara u Frajburg. Na povratku me je zamolio za sponzorstvo. Prihvatio sam; čini mi se da je napokon rešio da se otrezni. Divno. Bilo kako bilo, pričao je o takozvanim „dolazećim". Rekao je da ih oko Sedam Gradova ima više no ikad ranije i da narod stalno priča o njima. "Zašto ja o njima ništa nisam čuo?" pitao sam ga. Umesto odgovora složio je neobično čudnu facu. Bio sam uporan i nekako naterao Fredija da progovori. "Ljudi izbegavaju da u tvom prisustvu govore o njima, Stive, zato što je u poslednjih osam meseci viđeno dva tuceta dolazećih na Tartlbek Lejnu a ti navodno, nisi video nijednog." Nisam odgovorio zato što mi se njegova priča '75 činila potpuno nelogičnom. Tek posle sastanka sam shvatio šta hoće da kaže: ljudi ne govore o „dolazećima" u mom prisustvu zato što, iz nekog ludog razloga, misle da sam ja ZA NJIH ODGOVORAN. Mislio sam da sam se navikao na ulogu „Američkog bauka", ali je ovo previše... Drugi januar 1999. (Boston) Oven i ja večeras odsedamo u Hajat Harborsajdu. Sutra idemo na Floridu.
(Tabi i ja razmatramo kupovinu nekretnine u tim krajevima, ali deci nismo ništa rekli. Hoću reći, imaju samo 27,25 i 21 godinu, možda nisu dovoljno zrela da shvate takve stvari, ha-ha.) Ranije smo sreli Džoa i pogledali film Harlibarlu na osnovu komada Dejvida Reba. Veoma neobično delo. Kad govorimo o neobičnom, pre odlaska iz Mejna sam imao neku vrstu novogodišnje noćne more. Ne sećam se pojedinosti, ali sam posle ustajanja zapisao dve napomene u svesku za snove. Jedna je bila beba Mordred, kao nešto iz Adamsovog crtaća. To sam delimično shvatio; sigurno se odnosi na Suzaninu bebu u Mračnoi Kuli. Zbunjuje me ono drugo. Piše 6/19/99. O, Nesklade. I Nesklad vuče na nešto iz MK priča, ali to još nisam izmislio. Što se 6/19/99, tiče, to je zasigurno datum? Šta on znači? Devetnaesti jun ove godine. Tada ćemo Tabi i ja biti u kući pored jezera na Tartlbek Lejnu. Koliko me pamćenje služi, to nije ničiji rođendan. Možda ću tog dana sresti svog prvog dolazećeg! Dvanaesti jun, 1999. Divno je biti na jezeru! Odlučio sam da uzmem deset dana odmora. Zatim ću se u potpunosti posvetiti radu o pisanju knjiga. Kopkalo me je Srca u Atlantisu; da li će narod hteti da zna da li će Bobi Garfildov prijatelj Ted Bratigan zaigrati ulogu u pripovesti o Kuli7. Istina je da na to pitanje nemam odgovor. Čitalačka publika sklona Kuli u poslednje vreme se osetno proredila, brojke su zbilja razočaravajuće, pogotovo u poređenju sa drugim knjigama (izuzev RouzMeder, koja je bila pravi čabar, bar kad je o prodaji reč). Ali nije važno, bar meni. Prodaja bi mogla krenuti ako ikad završim serijal. Opet sam se posvađao sa Tabi zbog uobičajene pešačke maršrute; ponovo je tražila da ne izlazim na glavni drum.
Pitala me je "Da li je vetar skoro duvao?" Mislila je na nastavak priče o Mračnoj Kuli. Rekao sam ne, komala-hajdhajd, priča još nije počela. Ali hoće, u njoj će biti ples, komala. Jasno ga vidim: Roland pleše. Ne znam zašto i za koga. Pitao sam Tabi zašto je to zanima. Rekla mi je, "Sigurniji si u društvu revolveraša." Verovatno se šalila, ali je to čudna šala za Ti. Ne liči na nju. Sedamnaesti jun 1999. Večeras sam razgovarao sa Rendom Holstenom i Markom Kalinerom. Obojica su zvučala uzbuđeno zbog prelaska sa Oluie veka na Rouz Red (ili Kimdom Hospital, nešto od toga će mi sigurno napuniti tanjir. Sinoć sam sanjao da šetam. Probudio sam se vrišteći. Kula će pasti, pomislio sam. O, Nesklade, svet će utonuti u tamu. ???? Naslov iz Portland pres-heralda, od osamnaestog juna, 1999. FENOMEN „DOLAZEĆIH" U ZAPADNOM MEJNU OSTAJE BEZ ODGOVARAJUĆEG OBJAŠNJENJA Devetnaesti jun, 1999. Ovo je jedan od onih trenutaka u kom se sva nebeska tela poredaju. Ne govorim o nebeskim telima već o svojoj porodici na Tartlbek Lejnu. Džo je stigao s porodicom oko podneva; njihov mališa je zbilja sladak. Vaistinu! Ponekad pogledam sebe u ogledalo i kažem. "Ti si deda." Stivi u ogledalu se samo nasmeje, zato što mu ideja zvuči krajnje blesavo. Stivi u ogledalu zna da sam ja još
uvek student druge godine koledža, da danju pohađam predavanja i proteste protiv rata u Vijetnamu, a noću pijem pivo u Patovoj Pici sa Flipom Tompsonom i Džordžom Meklaudom. Šta radi moje predivno unuče, Itan? On se samo smeje i vuče balon privezan za nožni palac. Moja kći Naomi i sin Oven su sinoć stigli. Priredili smo svečanu večeru za Dan očeva; o meni su govorili tako lepo da sam morao da se uštinem da vidim da nisam mrtav! Bože, koliko sam srećan što imam porodicu, srećan što imam još neispričanih priča, srećan što sam živ. Najgora stvar koja me ove nedelje može zadesiti je, nadam se, pucanje ženinog kreveta pod težinom sina i snajke, ti idioti se zbilja žestoko rvu. Znate šta? Razmišljam o povratku Rolandovoj priči. Učiniču to čim završim knjigu o pisanju (O pisanju uopšte nije loš naslov, jednostavan je i nedvosmislen). Sunce sija, dan je veličanstven, pa sam rešio da krenem u šetnju. Možda kasnije pribeležim još koju reč. Iz portlandskog nedeljnog Telegrama, od dvadesetog juna, 1999: STIVEN KING POGINUO NEDALEKO OD S VOJE KUĆE U LOVELU POPULARNI PISAC IZ MEJNA NASTRADAO U POSLEPODNEVNOJ ŠETNJI. IZVOR SA LICA MESTA TVRDI DA JE VOZAČ KOMBIJA-UBICE „SKRENUO POGLED S DRUMA TRENUTAK PRE NO ŠTO JE UDARIO KINGA NA PUTU BROJ 7. Iz pera Reja Rutijera . LOVEL, MEJN. (Ekskluzivno) Najpopularniji pisac iz države Mejn juče popodne izgubio je život u šetnji kad ga je, nedaleko od letnjikovca, pregazio kombi. Kombi je vozio Brajan Smit iz Frajburga. Prema izvorima upoznatim sa detaljima nesreće, Smit je priznao "da je skrenuo pogled s
druma" pošto je jedan od rotvajlera krenuo da njuška po frižideru iza vozačkog sedišta. "Nisam ga ni video", navodno je izjavio Smit odmah nakon incidenta, koji se dogodio na mestu koje meštani zovu Sleb Siti Hil. King, pisac rado čitanih romana kao što su To, Jerusalimovo Isijavanje i Uporište, prebačen je u bolnicu Nordern Kamberlend memorijal u Bridžtonu, gde je proglašen mrtvim u 18:02 u nedelju uveče. Imao je pedeset dve godine. Bolnički izvori saopštavaju da je smrt nastupila zbog ozbiljnih povreda glave. Kingova porodica, inače okupljena zbog proslave Dana očeva, večeras je na bdenju... Komala-hajd hajd, Bitka sad počinje! Svi neprijatelji čoveka i ruže Digoše se nakon zalaska sunca.
Revolveraševa zabeleška Još jednom moram da istaknem neprocenjivi doprinos Robin Fert. Ona je pročitala roman u rukopisu, i one pre njega, sa velikom posvećenošću i smislom za detalje. Ako ova sve komplikovanija priča deluje smisleno i povezano, najveće zasluge pripadaju Robin. Ako mi ne verujete, proveriti njene zabeleške o Mračnoj Kuli, izuzetno zanimljivo štivo. Zahvalnost dugujem i Čaku Verilu, uredniku poslednjih pet romana u ciklusu i trima izdavačima, dvema velikim kućama i jednoj maloj koje su zajedničkim snagama iznele ovaj golemi projekat: Robertu Vineru (Donald M. Grant, Pablišer), Suzan Peterson Kenedi i Pameli Dorman (Viking), Suzan Moldov i Nan Graham (Skribner). Naročito se zahvaljujem Suzani Moldov. Uspela je da svojom ironijom i hrabrošću osvetli niz turobnih dana. Ima i drugih, gomila njih, ali vas neću mučiti celokupnom listom. Ovo nije jebena dodela Oskara, zar ne? Neki geografski podaci u knjizi i u poslednjem romanu o Kuli su izmišljeni. Stvarni ljudi spomenuti na ovim stranama su upotrebljeni kao književni likovi. Koliko ja znam, u Svetskom trgovinskom centru nikad nije postojao hol sa pretincima za ostavljanje prtljaga. Što se tebe tiče, Stalni Čitaoče... Još jedna krivina na putu i stižemo do čistine. Hoćeš li krenuti za mnom? 28. maj, 2003. (Reci, hvala ti Bože.) CEO SERIJAL Leta 1999. Suzana Din, tela posednutog demonskom majkom Mijom, uz pomoć Crne trinaestice biva
transportovana iz Kale Brin Stardžis u Njujork da bi rodila svoje „momče". Dok se Džejk, padre Kalahan i Oj trude da prekinu Suzanin sastanak sa sudbinom u Diksi Pigu, Roland i Edi pomoću „istrajnosti magije" stižu do Istočnog Stonhema u državi Mejn, u leto 1977. U njemu obitava i pisac romana Jerusalimovo. Autor će biti šokiran njihovom pojavom baš kao i oni njegovom. Legije odanih Kingovih čitalaca sa zadovoljstvom će preći pretposlednji korak ovog veličanstvenog epa, uživajući u otkrivanju veza između univerzuma Mračne Kule i ostalih njegovih dela. Sa engleskog preveo Vladan Stojanović
Endnotes 1 Gospodin ludak (fr.) 2 Duh poslovnog partnera Ebenezera Skrudža u Dikensovoj Božićnoj pesmi. 3 Igra reči, Mor-haus, house - kuća na eng. Morhaus ovde ima značenje ugledne obrazovne ustanove. Morhaus je koledž, u početku samo za crnce, sa dubokog juga, Atlanta, Džordžija. Jedan od polaznika je bio i Martin Luter King 4 Edvard Frensis Haton 1904. osniva brokersku firmu koja je sledećih nekoliko decenija druga poveličini u SAD 5 Ritualno žrtvovanje pri žetvenim svečanostima uz poklik „Smrt za tebe i useve!" 6 Vrsta hrane za pse 7 Ništa na španskom jeziku 8 Zajedničko ime za spikere nacističkog propagandnog radio-programa „Nemačka zove"