Mija nije negodovala. Suzana je imala nejasan osećaj da druga žena pretura po pamćenju, proučava dosijea, odbacuje ih, proučava, odbacuje, u potrazi za nečim što bi joj moglo poslužiti. Kako ćemo otići tamo? nezainteresovano je upitala Mija. Crnkinja koja se (ponovo) podelila na dve žene sela je na krevet prekrstivši ruke u krilu. Biće kao na sankama, rekla je Suzana. Ja ću gurati, a ti ćeš upravljati. Ne zaboravi, Suzana-Mija, ako želiš moju saradnju, moraš davati poštene odgovore. Hoću, odgovorila je druga. Ne očekuj da će ti se oni svideti. Niti da ćeš ih razumeti. Šta hoćeš da... Nije važno! Bogovi, nikada nisam upoznala radoznaliju osobu! Nemamo vremena! Kad telefon zazvoni, pregovori se završavaju! Ako uopšte stigneš da pregovaraš... Suzana nije dala Miji da završi. Zatvorila je oči i pala unazad na postelju. Krevet nije ublažio pad; prošla je kroz njega. Padala je kroz prazan prostor. Čula je udaljena i prigušena zvona Todaša. Opet padam, pomislila je. I: Edi, volim te. KITICA: Komala-džin-dživ Zar nije lepo biti živ? Posmatrati nesklad u noćima demonskog meseca. ODGOVOR: Komala-hajd-pet! Čak i dok se sen uzdiže, hodaš i posmatraš svet, srećan što si živ.
Šesta strofa Bedem zamka
1 Pala je u sopstveno telo. Vratilo joj se zaslepljujuće jasno sećanje: Odeta Holms u šesnaestoj, sedi na krevetu u gaćicama, okupana sjajnim sunčevim zrakom i navlači svilenu čarapu. Sećanje je opstalo, mirisalo je na vajt šolders parfem i majčin bjuti bar pond sapun. Zbog sapuna i pozajmljenog parfeme smatrala se dovoljno odraslom: Večeras je prolećna igranka! Izlazim sa Nejtanom Frimenom. Sećanje je iščezlo. Slatki miris pond sapuna ustupio je mesto čistom i hladnom (ali pomalo memljivom) večernjem povetarcu. Ostalo joj je samo čudno i savršeno osećanje ulaska u novo telo jako slično navlačenju čarape preko mladalačkih listova i kolena. Otvorila je oči. Vetar je duvao, zasipajući joj lice finom prašinom. Žmirkala je, podižući desnicu kao da se brani od udarca. "Ovamo!" pozvao je ženski glas. Suzana to nije očekivala. Nije očekivala prodorno, trijumfalno kreštanje. "Ovamo, sklanjaj se s vetra!" Mahala joj je visoka, otresita žena. Prenerazila se, videvši Miju u telesnom obličju. Bila je bela. Očigledno je da je Odeta sad stekla i kavkazoidnu stranu ličnosti. Koliko je to vređalo rasno preosetljivu Detu Voker! Ostala je bez nogu. Sedela je na grubo načinjenim kolicima, parkiranim u niši na niskom tvrđavskom zidu. Sa
zida je pucao pogled na najstrašniji, najpustiji predeo koji je ikad videla. Goleme stenovite formacije stremile su ka nebu, gubeći se u daljini. Blistale su kao čudne kosti ispod divljeg polumeseca. Milioni zvezda blistali su oko lunarnog osmeha. Usamljena staza vijugala je među izlomljenim stenjem i zjapećim pukotinama gubeći se u nigdini. Suzana je zaključila da bi se hipotetična grupa putnika tom uskom putanjom morala kretati u nizu. Morali bi poneti dosta provijanta. Uz put neće naći pečurke; niti borovnice. U daljini, tik iznad linije horizonta, opazila je kolebljivo, čas jače čas slabije grimizno svetlo. Srce ruže, pomislila je i odmah zatim: Ne, nije to. Kraljeva kovačnica. Bespomoćno i užasnuto je posmatrala to grozomorno, pulsirajuće svetlo. Jačalo je... i slabilo. Raslo... i opadalo. Kao nebeska najava preteće infekcije.
"Dođi k meni, ako zbilja to želiš, Suzano od Njujorka," rekla je Mija. Nosila je teški serape i nešto nalik kožnim pantalonama. Dopirale su do ispod kolena, otkrivajući izubijane i izgrebane potkolenice. Na nogama je imala sandale od kože sa debelim đonovima. "Kralj može da očara i iz velike daljine. Sada smo na bedemu zamka s pogledom na Nesklad. Hoćeš li da skončaš na šiljatom stenju podno ovih zidina? Ako te očara i naredi ti da skočiš, poslušaćeš ga. Tvoj zapovednički nastrojen revolveraš sad nije ovde, zar ne? Jok, jok. Ovde si ostavljena sama sebi, baš tako."
Suzana je pokušala da odvrati pogled od pulsirajućeg sjaja. U početku nije imala uspeha. U glavi joj je procvala panika, (ako te očara i naredi ti da skočiš), zgrabila je, rešena da od nje napravi oruđe oštrih ivica s kojim će zaseći kroz slojeve straha i neodlučnosti. Izgledalo je da se ništa neće desiti. Snažno se bacila natrag u nejakim kolicima, morala se uhvatiti za ivice da se ne bi prevrnula i pala na šljunak. Vetar je snažno dunuo. Zasuo joj je lice prašinom i sitnim kamenčićima, kao da joj se posmeva. Ali to kobno privlačenje... fascinacija... glamer... ma o čemu da se radilo, prosto je nestalo. Pogledala je na pasja kolica (tako ih je u mislima zvala, ne znajući da li je to njihovo pravo ime) i shvatila kako funkcionišu. Jednostavna sprava. Nije bilo mazge koja bi ih vukla, ona će je zameniti. Bila su kilometrima daleko od slatke, lake stolice koju su pronašli u Topeki i nekoliko svetlosnih godina od šetnje na zdravim i snažnim nogama koje su je upravo odnele od parkića do hotela. Bože, noge su joj nedostajale. Već su joj nedostajale. Ipak će uspeti. Uhvatila se za drvene točkove. Povukla ih je, ali se ništa nije dogodilo. Povukla je jače. Točkovi su se okrenuli uz resku, suvu škripu, baš kad je bila nadomak odluke da ustane i nedostojanstveno prepuzi do mesta na kom je Mija čekala. Kotrljala se ka Miji koja je stajala iza zdepastog kamenog stuba. Mnoštvo sličnih je u krivoj liniji marširalo u tamu. Pretpostavljala je da su, nekada davno, iza njih stajali strelci, zaklanjajući se od projektila i vatrenih kugli koje su iz katapulta ispaljivale napadačke armije. Zatim bi hitro stupili u razmake da bi ispalili svoje strelice. Kad je to bilo? Kakav je ovo svet? Koliko je blizu Mračne Kule? Nešto joj je govorilo da je veoma blizu. Gurala je glomazna, škriputava, nezgrapna kolica u susret vetru ne skidajući pogled sa žene u serapeu. Stidela se što je ostala bez daha posle samo desetak metara,
nemoćna da kontroliše ubrzano disanje. Uvlačila je velike količine vlažnog i nekako okamenjenog vazduha. Stubovi, odnekud je znala njihovo ime, merloni, bili su sa desne strane. Na levoj strani je bio kružni tamni bazen opkoljen trošnim kamenim zidovima. Preko puta su se uzdizale dve kule, nad-visujući spoljni zid. Jednu je srušila munja ili neka snažna eksplozija. "Stojimo na bedemu," obratila joj se Mija. "Na zidinama Zamka nad ambisom, nekada znanom i kao Zamak Nesklada. Rekla si da hoćeš svežeg vazduha. Nadam se da te ovo zadovoljava, kako bi rekli u Kali. Ovo mesto je daleko od nje. Smešteno je na Kraju sveta, nedaleko od tačke na kojoj će se vaš pohod okončati, sa dobrim ili lošim ishodom." Nastavila je posle kraće pauze, "Gotovo je sigurno da će biti loš. Iako se zbog toga ni najmanje ne brinem. Ja sam Mija, ničija kći, majka jednoga. Brinem samo za svoje momče. On će mi biti dovoljan, nego šta će! Hoćeš da pregovaraš? Dobro. Reći ću ti šta god budem mogla, vaistinu. Zašto da ne? Meni to ionako ništa ne znači." Suzana se osvrnula oko sebe. Okrenula se ka središtu zamka, ka dvorištu, kad je zapahnuo miris drevne truleži. Mija se osmehnula videvši kako njena gošća s gadenjem nabire nos. "Jašta, odavno ih nema. Mašine koje su stari ostavili odavno su prestale da rade, ali miris smrti opstaje, zar ne? Miris smrti uvek ostaje. Pitaj svog prijatelja revolveraša, pravog revolveraša. On poznaje njen miris, zato što se često druži s njom. Odgovoran je za bezbroj smrti, Suzano od Njujorka. Oko vrata mu visi teška krivica svetova kao leš u raspadanju. Stigao je daleko gonjen suvom i vatrenom rešenošću, dovoljno daleko da skrene pažnju velikana. Biće uništen, jakako, kao i svi oni koji se zateknu s njim. Nosim njegov usud u stomaku i ne brinem zbog toga." Govorila je dok joj se isturena brada ocrtavala pod svetlošću zvezda. Grudi su joj se dizale i spuštale ispod
serapea... Suzana je konačno ugledala njen zaobljeni stomak. Mija je, bar u ovom svetu, izgledala trudno. Činilo se da će svakog časa eksplodirati. "Postavi svoja pitanja. Zaspi me njima ", rekla je Mija. "Ne zaboravi da postojimo i na drugom svetu. Na onom u kome smo vezane zajedno. Ležimo na postelji u krčmi, kao da spavamo... ali ne spavamo, zar ne, Suzana? Jok. Kad telefon zazvoni, kad moji prijatelji pozovu, napuštamo ovo mesto i odlazimo k njima. Biće dobro ako stigneš da postaviš svoja pitanja i dobiješ odgovore. Dobro će biti i ako ne stigneš. Pitaj. Oklevaš li... zar nisi revolveraš?" Usne su joj se iskrivile u prezrivom osmehu. Nastupala je drsko, veoma drsko. I previše za osobu nesposobnu da bez pomoći pređe put od Četrdeset šeste do Četrdeset sedme ulice u Suzaninom gde i kada. "Pucaj! Šta čekaš." Suzana se ponovo zagledala u mračni, urušeni bunar u središtu zamka, opkoljen kulama i bedemima, parapetima i kapijama i bog te pita kakvim još čudima. Nekada davno položila je semestar iz srednjovekovne istorije. Zahvaljujući njemu poznavala je neke termine. Negde je morala postojati i svečana trpezarija. Ona u kojoj je utolila apetit, bar za neko vreme. Dani njenih kulinarskih izleta su prošli. Mija će to saznati ako samo pokuša da je opet na to natera. U međuvremenu je rešila da počne sa relativno lakim pitanjem. "Ako je ovo Zamak nad ambisom," rekla je, "gde je ambis? Gde god pogledam ne vidim ništa sem groznog stenja i crvenog sjaja na horizontu." Mija je pokazala na drugi kraj dvorišta, na udaljeni zid, načičkan brojnim kulama. Vetar joj je talasao tamnu, do ramenu dugu kosu (u toj kosi nije bilo nijedne kovrdže, bila je ravna i glatka kao svila).
"Ovo je središnje utvrđenje," rekla je. "Iza zida je selo Fedik. Sada je napušteno, njegovi žitelji su pomrli od Crvene smrti pre više od hiljadu godina. Posle toga..." "Crvene smrti?" pitala je Suzana. Bila je preneražena (i pomalo uplašena). "Poova Crvena smrt? Kao u priči?" Zašto da ne? Zar već nisu stigli i otišli iz Oza Frenka Bauma? Šta je sledeće? Beli zec i Crvena kraljica? "Ne znam, gospo. Mogu ti reći da je iza napuštenog sela spoljnji zid, a iza spoljnjeg zida velika pukotina u zemlji puna monstruma koji rastu, divljaju i kuju zavere kako da se iz nje izbave. Nekada se preko nje pružao most, ali je odavno pao. 'U vreme pre računjanja vremena. Tamo prebivaju užasi sposobni da običnog čoveka ili ženu oteraju u ludilo ako ih ma i za trenutak ugleda." Odmerila je Suzanu izuzetno podsmešljivim pogledom. "Ali ne i revolveraša. Sigurno ne nekog od te sorte." "Zašto mi se podsmevaš?" tiho je upitala Suzana. Mija je zvučala iznenađeno i snuždeno. "Da li je dolazak na ovo mesto bio moja ideja? Jesam li ja htela da stojim na ovom jadnom, hladnom zidu s kog se pruža pogled na kraljevo oko što prlja horizont i vređa mesečev obraz svojim ogavnim svetlom? Jok, gospo! Bila je to tvoja ideja, pa me nemoj grditi tim bezobraznim jezikom!" Suzana je mogla reći da nije htela da zatrudni s demonom, ali ovo nije bilo pravo vreme za otpočinjanje da ti si to uradila i ne nisam rasprave. "Nisam te grdila," pomirljivo je reagovala Suzana , "samo sam pitala." Mija se nestrpljivo okrenula od nje, odmahnuvši rukom kako da joj poručuje Ne budi cepidlaka. Jedva čujno je procedila, "Nisam išla u Morhaus 3 niti u bilo koju drugu kuću. Rodiću moje momče, ma šta se dogodilo, čuješ li me? Ma
kako se karte otvorile. Rodiću ga i nahraniti!" Suzana je razumela dosta toga. Mija joj se podsmevala zato što se plašila. Uprkos svemu što je znala, jedan veliki deo nje bio je Suzana. 'Nisam išla u Morhaus niti u bilo koju drugu kuću,' na primer; to potiče iz Nevidljivog čoveka, Ralfa Elisona. Kad je Mija nahrupila u Suzanu, pazarila je najmanje dve ličnosti po ceni jedne. Mija je, više nego iko, uticala na to da se Deta vrati iz penzije (ili duboke hibernacije). Deta je jako volela tu rečenicu. Izražavala je duboko usađenu mešavinu prezira i sumnje prema takozvanom „finom, posleratnom, crnačkom obrazovanju". "Ni u Morhausu niti u bilo kojoj drugoj kući; drugim rečima, nisam gulila klupu, prošla sam životne škole. Čula sam od drugih, šapnula mi je ptičica, stiglo mi je majmunskom poštom." "Mija," obratila joj se. "Momče je tvoje i čije još? Znaš li koji demon je bio njegov otac?" Mija se nacerila. Suzani se to ni najmanje nije dopalo. Bilo je isuviše Dete u tom osmehu; isuviše gorke podsmešljivosti. "Jesje, gospo, znam. Imaš pravo. Od demona potiče, od velikog demona, vaistinu! Od ljudske je vrste! Moralo je tako biti, jer su zbiljski demoni, oni zaostali na obalama svetova što se vrte oko Kule otkad se Prim povukao, sterilni. Iz opravdanog razloga." "Kako si onda..." "Tvoj dinh je otac mog momka, rekla je Mija. Roland od Gileada, jesje. Stiven Desčejn će konačno dobiti unuka, iako neće saznati za to, pošto leži truleći u grobu" . Suzana je zurila u nju širom otvorenih očiju, nesvesna vetra koji je duvao iz pustolina Nesklada. "Roland...? To ne može biti! Bio je pored mene kad je demon bio u meni, izvlačio je Džejka iz kuće na Holandskom
brdu i jebačina mu sigurno nije bila na pameti..." Ućutala se. Mislila je na bebu koju je videla u Doganu. Mislila je na njene oči. Te krupne plave oči. "Ne. Ne. Odbijam da poverujem u to." "Svejedno, Roland je njegov otac," ubeđeno je ponovila Mija. "Kad se momče rodi, nazvaću ga imenom izlovljenim iz tvog uma, Suzano od Njujorka; imenom za koje si saznala kad i za merlone, bedeme, parapete i katapulte. Zašto da ne? To je dobro i lepo ime." Govori o uvodu u srednjovekovne studije kod profesora Mareja. "Nazvaću ga Mordred", rekla je. "Moj mili dečačić će brzo porasti, brže nego ljudska mladunčad, zbog svoje demonske prirode. Izrašće u snažnog čoveka. Objediniće duh svakog revolveraša koji je ikada postojao. Zatim će, kao Mordred iz tvoje priče, pogubiti sopstvenog oca." Mija, ničija kći, nakon toga je podigla ruke k zvezdanim nebesima i zavrištala. Suzana nije znala da li je to bio vrisak tuge, užasa ili zadovoljstva. 2 "Hej", reče Mija. "Imam ovo." Ispod serapea je izvukla grožđe i papirnu kesu punu narandžastih ribizli nabreklih kao njen stomak. Suzana se pitala, gde je nabavila to voće? Da li je njihovo zajedničko telo mesečarilo u Plaza-Park hotelu? Da li je u sobi bila korpa s voćem koju nije primetila? Ili su to bili plodovi čiste mašte? To sad nije važno. Mijine tvrdnje su je lišile svakog apetita. To što su bile neverovatne samo je pridodalo njihovoj monstruoznosti. Stalno je mislila na bebu koju je videla na jednom od onih ekrana. Na njene plave oči. "Ne. To ne može biti, čuješ li me? To ne može biti!" Drhtala je pod udarima hladnog vetra koji se provlačio između merlona.
Skliznula je iz kolica smestivši se na zid pored Mije. Slušala je zavijanje vetra i posmatrala nočno nebo istačkano nepoznatim zvezdama. Mija je punila usta grožđem. Sok joj je curio sa jednog kraja usana dok je sa drugog pljuckala semenke brzinom mitraljeza. Progutala je grozdove, obrisala bradu i rekla: "Može. Može biti. I još nešto: Tako je. Da li ti je još uvek drago što si ovamo došla, Suzano od Njujorka, ili bi više volela da ti je znatiželja ostala nezadovoljena?" "Ako već treba da rodim, saznaću sve što je moguće o bebi koju nosim. Shvataš li to?" Mija je zatreptala, iznenađena njenom neposrednošću, zatim je klimnula. "Kako hoćeš." "Reci mi kako može biti Rolandovo. Ako želiš da ti poverujem, počni tako što ćeš mi to objasniti." Mija je zarila nokte u kožu otrovne vinoboje, strgla je brzim pokretom i pohlepnim zalogajima proždrala voćku. Htela je da otvori još jedan plod. Protrljala ga je među dlanovima (uznemirujuće belim dlanovima), da bi ga zagrejala. Suzana je znala da će se voćka uskoro sama raspući. Počela je da priča. 3 "Koliko ima zraka, Suzano od Njujorka?" "Šest", rekla je Suzana. "Toliko ih je bar nekad bilo. Verujem da ih sad ima samo dva..." Mija je nestrpljivo odmahnula rukom, kao da hoće da kaže, Ne traći moje vreme. "Šest, jesje. Kad su zraci stvoreni iz velikog Nesklada, kaše stvaranja koju neki (uključujući i Manije) zovu Prelaz a neki Prim, šta ih je stvorilo?" Ne znam", rekla je Suzana. "Šta misliš, da nije bog?"
"Možda ima boga, ali su se zraci uzdigli iz Prima na krilima magije, Suzana, istinske magije koja je odavno nestala. Da li je bog stvorio magiju, ili je magija stvorila boga? Ne znam. To je pitanje za filozofe, majčinstvo je moj posao. Nekada davno sve je bio Nesklad. Iz njega su se izdvojili zraci, njih šest, snažni i usredsređeni na jedinstvenu tačku. Magije je bilo dovoljno da ih večno drži na istom mestu, ali je magija nestala iz sveg postojećeg izuzev Mračne Kule, koju su neki zvali Kan Kaliks, Dom Produženja. Ljudi su očajavali. Prošlo je vreme magije, zamenilo ga je vreme mašina." "Nort Central Pozitroniksa," promrmljala je Suzana. "Bipolarnih kompjutera. Trans motora." Zastala je. "Blejna jednošinca. Ali ne u našem svetu." "Ne? Hoćeš da kažeš da je on izuzet? Šta je sa znakom u hotelskom predvorju?" Vinoboja se rascepila. Mija je skinula kožu, proždravši je. Sok joj je curio preko usana, zalivajući njen nadmoćni smešak. "Mislila sam da ne znaš da čitaš", rekla je Suzana. To nije bila suštinska primedba ali je to bilo sve što '6Ae mogla reći. U glavi se stalno vraćala na sliku bebe; na blistave, plave oči. Revolveraševe oči. "Jakako, ali znam brojeve, a kad podaci dođu do tvog mozga, čitam veoma dobro. Da li hoćeš da kažeš da ne pamtiš znak iz hotelskog predvorja? Hoćeš li to da kažeš?" Naravno, da ga se seća. Na njemu je pisalo da će PlazaPark već narednog meseca postati deo organizacija zvane Sombra Nort Central. Kad je rekla Ne u našem svetu, mislila je na 1964, na svet crno-belih televizora, apsurdno golemih kompjutera veličine sobe i policajaca iz Alabame spremnih da pujdaju pse na crne borce za ljudska prava. Stvari su se značajno promenile, u proteklih trideset pet godina. Evroazijatkinja za recepcijom se na primer služila kombinacijom televizora i pisaće mašine, kako je Suzana
mogla znati da to nije bio bipolarni kompjuter pokretan nekim transmotorom? Nikako. "Nastavi," rekla je Miji. Ona je slegnula ramenima. "Osudila si samu sebe, Suzana. Naklonjena si tome, a uzrok je uvek isti: vera ti je oslabila, zamenila si je racionalnom mišlju. U mislima nema ljubavi, ona ne opstaje u dedukciji, racionalizam sadrži isključivo smrt." "Kakve to veze ima s tvojim momčetom?" "Ne znam. To ni meni nije poznato". Podigla je ruku, ućutkujući Suzanu pre no što je stigla da progovori. "I ne, ne otežem da prođe vreme, ne pokušavam da te skrenem s misaonog toka; govorim ono što mi srce kaže. Hoćeš li da me slušaš?" Suzana je klimnula. Slušaće ovo... bar još neko vreme. Ako ubrzo ne skrene temu na bebu, sama će upraviti razgovor u tom pravcu. "Magija je nestala. Maerlin se povukao u pećinu na jednom svetu, Eldov mač je ustupio mesto pištoljima revolveraša na drugom, tako da je magija nestala. Tokom dugog niza godina, veliki alhemičari, naučnici i velikani... tehničari, zar ne? Velikani misli, uglavnom, velikani dedukcije, udružili su se i stvorili mašine koje održavaju zrake. To su bile divne mašine, ali smrtne mašine. Zamenili su magiju mašinama, koje se sad kvare. Velike zaraze su u nekim svetovima potamanile čitavu populaciju". Suzana je klimnula. "Upoznali smo se s jednom od njih", tiho je rekla. "Zvala se supergrip." "Rušioci Grimiznog Kralja samo ubrzavaju već poodmakli proces. Mašine su poludele. I sama si to videla. Velikani su verovali da će uvek biti ljudi poput njih da prave još mašina. Niko nije predvideo budućnost. Ovu... sveobuhvatnu iscrpljenost." "Svet je krenuo dalje."
"Jesje, gospo. Krenuo je. Nije ostavio nikog ko bi se brinuo o zameni i održavanju mašina koje održavaju poslednju magiju. Prim se odavno povukao. Magija je nestala, mašine se kvare. Mračna Kula će uskoro pasti. Pre no što tama zauvek zavlada možda ćemo prisustvovati trenutku univerzalnog trijumfa racionalne misli. Zar to ne bi bilo divno?" "Zar Grimizni Kralj neće pasti s Kulom? Zar se ne boji da će propasti s čitavom svitom? Zajedno sa momcima sa krvavim rupama na čelu?" "Obećano mu je sopstveno kraljevstvo u kom će vladati zauvek uživajući u njemu tako dragim zadovoljstvima." U Mijinom glasu opažao se prizvuk gađenja. Možda i straha. "Obećano mu je? Ko mu je to mogao obećati? Ko je moćniji od njega?" "Ne znam, gospo. Možda je obećao samom sebi." Slegnula je ramenima. Izbegavala je da pogleda Suzanu u oči. "Zar ništa ne može sprečiti pad Kule?" "Čak se ni tvoj prijatelj revolveraš ne nada da će ga sprečiti", rekla je Mija, "hoće da ga uspori oslobađanjem Rušilaca i, možda, pogubljenjem Grimiznog Kralja. Spasavanje! Spasavanje, o kako divna ideja! Da li ti je ikad objasnio suštinu svog pohoda?" Suzana je razmišljala o tome i odmahnula glavom. Ako je Roland ikada i pričao o tome, nije se mogla setiti. To sigurno ne bi zaboravila. "Nije", nastavila je Mija, "zato što mu ponos nalaže da nikad ne laže katetu, izuzev kad je to neophodno. Što se Mračne Kule tiče, on samo želi da je vidi" Nastavila je posle kraće pauze, snuždenim glasom: "Možda hoće da uđe u nju i popne se u sobu na vrhu. Možda njegove ambicije dotle sežu. Možda sniva da stane na njen bedem kao što mi stojimo na ovom i izdeklamuje imena palih drugova i svoje loze sve
do Artura Elda. Ali da je spase? Ne, dobra gospo! Samo povratak magije može da je spasi. I sama znaš da tvoj dinh trguje isključivo olovom." Otkad je prešla jaz između svetova Suzana nije čula da se neko o Rolandovom poslu izražava s toliko nipodaštavanja. Rastužila se i razbesnela ali nije dozvolila osećanjima da izbiju na videlo. "Objasni mi kako tvoje momče može biti Rolandov sin. Zbilja bih volela da znam." "Jašta, to je dobar trik. Ne sumnjam da je poznat ljudima iz Rečnog Prelaza." Suzana nije ravnodušno otrpela ovu opasku. "Otkud znaš toliko toga o meni?" "Zato što si posednuta", odgovorila je Mija, "ja sam te posela. Imam uvid u sve delove tvog pamćenja. Znam da čitam zahvaljujući tebi. Sad ćuti i slušaj ako želiš da nešto saznaš. Nešto mi govori da nemamo mnogo vremena za razgovor." 4 Evo šta je Suzana čula od svog demona. "Postoji dvanaest zraka i dvanaest Stražara, po jedan na svakom kraju. Ovo je, još uvek smo na njemu, Šadrikov zrak. S druge strane kule postaje Maturin zrak. Ona je velika kornjača na čijem oklopu počiva čitav svet. Slično tome, postoji šest demonskih elemenata, po jedan za svaki zrak. Ispod njih je nevidljivi svet, carstvo stvorenja zaostalih na obalama postojanja nakon povlačenja Prima. Postoje bučni demoni, demoni kuća koje neki zovu duhovima i demoni bolesti koje neki, tvorci mašina i obožavaoci velikog lažnog boga racionalnosti, ako znaš o čemu govorim, zovu zaraze. Ima mnogo sitnih demona ali samo šest elementarnih. Šest znakova čuva dvanaest Stražara, shodno
tome postoji dvanaest demonskih aspekata. Svaki demonski element je muške i ženske prirode." Počela je da shvata kuda ovo vodi. Osetila je iznenadnu teskobu u grudima. Iz gole, kamene pustoline ispod bedema, iz Nesklada je dopro grozničavi, histerični smeh. Nevidljivi šaljivdžija je dobio društvo, javio se i drugi, treći, peti. Za nekoliko sekundi joj se čitav svet smejao. Možda ne bez razloga, jer je to bila dobra šala. Ali, kako je mogla znati? Dok su se hijene, ili šta su već bile, cerekale, rekla je: 75 "Kažeš da su demonski elementi hermafroditi. Zato su sterilni, zato što mogu biti i jedno i drugo." "Jesje. Tvoj dinh je opštio u prostoru Proročišta sa jednim od tih demonskih elemenata da bi se domogao informacija, onog što na uzvišenom govoru zovemo proročanstvo. Nije imao razloga da sumnja da Proročište nije obična utvara, na kakve se ponekad može naići na usamljenim mestima..." "Jasno mi je", rekla je Suzana, "mislio je da je nabasao na stanište seksualnog demona." "Tako nešto", rekla je Mija. Suzana je ovaj put prihvatila ponudenu vinoboju. Valjala je po dlanovima, zagrevajući opnu. Nije bila gladna, ali su joj usta bila suva. Izuzetno suva. "Demon je primio revolveraševo seme kao žensko, predao ga je tebi kao muško." "Dok smo bili u Krugu koji govori", smeteno je izgovorila Suzana. Sećala se pljuska na licu, nevidljivih ruku na ramenima i onog što je ispunilo razdirući je iznutra. Ogromni hladni ud bio je najneprijatniji, kao da se tucala sa ledenim bregom. Kako je savladala to iskušenje? Prizvala je Detu, naravno. Prizvala je kučku, pobednicu u stotinu prljavih seksualnih okršaja po parkinzima drumskih svratišta i krčmi sa kantri muzikom. Deta, ga je zgrabila... "Pokušao je da se otme", rekla je Miji. "Pokušao je da se iščupa, kad je shvatio da mu je ud zarobljen u prokletoj
kineskoj spravi za stezanje prstiju." "Iščupao bi se on", tiho je rekla Mija, "da je hteo da se iščupa." "Zašto bi gubio vreme obmanjujući me?" pitala je Suzana iako je na to pitanje i sama znala odgovor. Bila sam mu potrebna, naravno. Bio mu je potreban neko da nosi bebu... Rolandovu bebu. Rolandov usud. "Saznala si sve što ti je potrebno o momčetu", rekla je Mija. "Zar ne?" Suzana je pretpostavljala da jeste. Demon je prikupio Rolandovo seme u ženskom obličju; nekako ga je sačuvao; zatim ga je usadio u Suzanu Din u muškom obličju. Mija je imala pravo. Znala je sve što treba da zna. "Održala sam obećanje", rekla je Mija. "Vratimo se nazad. Hladnoća ne prija momčetu." "Samo još malo", rekla je Suzana. Držala je vinoboju. Zlatasti sadržaj voćke izvirivao je kroz pukotine na kori. "Kora je pukla. Hoću da je pojedem. Imam još jedno pitanje." "Pojedi je i pitaj bez otezanja." "Ko si ti? Ko si zaista ti? Da li si ti taj demon? Da li ona ima ime? Ona i on, da li imaju ime?" "Nisam", rekla je Mija. "Elementarni nemaju potrebu za imenima; oni su to što su. Da li sam ja demon? To hoćeš da znaš? Da, pretpostavljam da jesam. Ili sam nekad bila. Sad je to nejasno, kao san." "Ti nisi ja... ili jesi?" Mija nije odgovorila. Suzana je shvatila da verovatno ne zna. "Mija?" Oslanjala se o merlon sa serapeom izmedu kolena. Suzana je videla njene otečene zglobove. Sažalila se na nju. Skršila je to osećanje. Ovo nije vreme za samilost, lišenu istinskog sadržaja. "Ti si samo obična bebisiterka, devojko."
Reakcija je prevazišla sva njena očekivanja. Mija je iskazala zaprepašćenje, a potom i bes. Do đavola, gnev. "Lažeš! Ja sam njegova majka! Kad se moje momče pojavi prestaće prečešljavanje '73veta u potrazi za Rušiocima, zato što je on najveći od svih, sposoban da sam samcijat skrši preostala dva zraka!" Glas joj je zvonio od ponosa opasno bliskog ludilu. "Moj Mordred! Čuješ li me?" "O, da", odgovorila je Suzana. "Čujem te. Ti ćeš znači da pohrliš u susret rušiocima Kule, zar ne? Pozvaće te, a ti ćeš potrčati." Napravila je kratku pauzu i završila, hotimično tihim glasom. "Kad stigneš do njih, uzeće ti momče, zahvaliće ti se i poslati nazad u kašu iz koje si došla." "Nikako! Poveriće mi njegovo odgajanje, tako su mi obećali!" Zaštitnički je sklopila ruke oko stomaka. "Moj je, ja sam njegova majka i ja ću ga odgajiti!" "Devojko, zašto se ne uozbiljiš. Da li zaista misliš da će održati reč? Oni. Kako možeš videti toliko toga, a prevideti nešto tako očigledno?" Suzana je znala odgovor, naravno. Bila je zaslepljena materinstvom. "Zbog čega mi to ne bi dopustili?" ljutito je upitala Mija. "Ko je bolji od mene? Ko je bolji od Mije, stvorene za dve stvari, da rodi sina i podigne ga?" "Ali, ti nisi samo ti", opomenula je Suzana. "Uveliko podsećaš na decu Kale i na sve što smo ja i moji prijatelji susreli na putu. Ti si bliznakinja, Mija! Ja sam tvoja druga polovina, tvoja veza sa svetom živih. Gledaš mojim očima i dišeš mojim plućima. Moram da nosim momče, zato što ti ne možeš, je 1' da? Sterilna si kao i tvoji naredbodavci. Jednom kad se dočepaju tvog deteta, Rušioca nad Rušiocima, rešićete se, ako ništa drugo ono da bi se mene ratosiljali." "Imam njihovu reč", rekla je s krajnjom tvrdoglavošću. "Sagledaj to iz moje perspektive", rekla je Suzana. "Preklinjem te da sagledaš situaciju iz mog ugla. Da sam ja
na tvom mestu a ti na mom, da li bi mi verovala dok pričam o takvom obećanju?" "Rekla bih ti da začepiš brbljivu gubicu!" "Ko si ti, u stvari? Odakle su te, do davola, iskopali? Da li si se javila na novinski oglas, 'Traži se surogat majka, dobri uslovi, privremeno zaposlenje?' Ko si zapravo ti?" "Zaveži!" Suzana se uspravila na patrljke. Bio je to veoma neudoban položaj. Zanemarila je neugodnost i polupojedenu ribizlu u ruci. "Hajde!" rekla je, glasom koji je podsećao na Detu Voker. "Hajde, skini taj povez s očiju, kučkice, baš kao što si me naterala da skinem svoj! Kaži istinu, makar pljunula samom đavolu u oči! Ko si, jebote, ti?" "Ne znam!" vrisnula je Mija. Pridružili su joj se šakali skriveni među stenama, samo što su oni vrištali od smeha. "Ne znam, ne znam ko sam, da li si sad zadovoljna?" Nije bila. Htela je da je pritera u ćošak novim pitanjima kad je progovorila Deta Voker. 5 Ovo su reči drugog Suzaninog demona. Lutkice, moraš malčice da razmisliš. Ona ne može. Mlogo je tupava. Ne zna da čita, teško se snalazi s brojevima. Vidi se da nije bila u Morhausu niti u nekoj drugoj kući. A ti jesi. Gospojica Odeta Holms je bila na Kolumbiji, opa bato, jednoj od najboljih kuća, je l’ tako. Misli prvo o načinu na kojije zatrudnela. Reče da je pokupila spermu kresnuvši se s Rolandom. Ondak se premetnula u muško, napumpavši te u Demonskom prstenu. Zatrudnela si pa te je naterala na noćne izlete i ždranje kojekakih gadosti. Deta bi volela da zna kakvo je njeno mesto na ovoj slici. Otkud ona na bedemu, naduvena trbuha ispod štrokavog ćebeta?
To verovatno ima veze sa... kako se ono zvaše... tehnikom vizuelizacije? Suzana nije znala šta da kaže. Znala je da je Mija mrko posmatra. Verovatno je čula deo ovog monologa. Koliko? Suzana se mogla kladiti da je uhvatila samo malo, tek poneku reč, ostalo joj je moralo zvučati kao nerazgovetna buka. Mija se, u svakom slučaju, ponašala kao bebina majka. Bebe Mordreda! To ime je bilo dostojno nekog lika iz crtaća Čaka Adamsa. Tako je, mozgala je Deta. Izigrava mamicu, zgrabila ga je rukama i nogama, imaš pravo. Suzana je pomislila da je to bilo u prirodi tog stvorenja. Možda Mija ne bi postojala, lišena materinskog instinkta. Hladna ruka je zgrabila Suzanu za zglob. "Ko je to? Da li je to ona s otrovnim jezikom? Ako jeste, oteraj je. Plaši me." Istini za volju i Suzana se pomalo plašila Dete. Manje je strahovala otkad je prihvatila njeno postojanje. Nisu se sprijateljile i verovatno nikad neće, ali joj je bilo jasno da Deta Voker može biti moćan saveznik. Bila je đavolski opasna. Kad se jednom probijete kroz idiotski akcent Baterflaj Mekvina, shvatite da je i te kako pametna. I Mija bi mogla biti moćna saveznica, ako bi je samo pridobila za sebe. Teško da na svetu ima nečeg zajebanijeg od razgoropadene majke. "Idemo nazad", rekla je Mija. "Odgovorila sam na sva pitanja. Ovde je vraški hladno i opasno. Pregovori su gotovi." Suzana se otela iz njenog stiska i koraknula unazad, dalje od Mije. Ledeni vetar je urlao između merlona, probijajući se kroz tanku košulju. Pomagao joj je da razbistri misli. Ona je deo mene, zato što ima pristup mom sećanju. Edijevom prstenu, ljudima iz Rečnog Prelaza, Blejnu jednošincu. Ali ona mora biti više od mene, zato... zato...
Hajde, devojko, dobro ti ide, samo si malo spora. Zato što zna i dosta drugih stvari. Zna za demone, velike i male. Zna kako su nastali zraci, otprilike, i poznaje magičnu kašu stvaranja Prim. Prim je, što se mene tiče izraz koji opisuje devojčice koje uvek navlače haljine preko kolena. To drugo značenje nije pokupila od mene. Sinulo joj je da razgovaraju kao roditelji koji govore o novoj bebi. Novom momčetu. Ima tvoj nos. Da, ali ima tvoje oči i o, bože, odakle mu ta kosa? Deta je rekla: Ne zaboravi na njene prijatelje u Njujorku. Bar ih ona smatra prijateljima. Ona je i neko ili nešto drugo. Neko iz nevidljivog sveta kućnih demona i njihove sabraće, prenosilaca zaraze. Ali ko? Da li je zbilja jedna od elementarnih? Deta se nasmejala. Tako kaže, a laže, šećeru. Znam da laže. Pa, šta je onda? Šta je bila, pre no što je postala Mija? Crna glumica, glumila sluškinju Skarlet O'Hare u filmu Prohujalo sa vihorom. U tom trenutku je čudovišno glasno zazvonio telefon. Zvuk je odudarao od sablasnog okruženja pa Suzana u prvi mah nije shvatila šta se dešava. Nevidljivi stanovnici Nesklada šakali, hijene ili nešto sasvim drugo su se taman malo utišali. Novi zvuk je izazvao lavinu cerekanja i krikova. Mija, ničija kći, Mordredova majka, smesta je prepoznala zvonjavu. Istupila je. Svet oko Suzane je zadrhtao i oslabio. Kao da se smrzao, nalikovao je golemoj slici. Nimalo lepoj, dabome. "Ne!" povikala je, bacivši se na Miju. Mija je, trudna ili ne, napeta ili ne, otečenih zglobova ili ne, lako savladala. Roland im je pokazao nekoliko trikova za blisku borbu (Deta se silno radovala tome), ali joj u ovoj situaciji nisu bili
od pomoći; parirala je svakom od njih pre no što ih je Suzana valjano započela. Nije ni čudo, tako mora biti. Ona zna tvoje trikove baš kao što zna za ujna Talitu u Rečnom Prelazu i Topsija mornara u Ludu. Ima pristup tvom sećanju, zato što je, bar donekle, istovetna s tobom... Nepodnošljivi bol joj je razvejao misli. Mija joj je savila ruke na leđima. Ti si obična cmizdrava pička, rekla joj je Deta sa nepatvorenim, bolnim prezrenjem. Htela je da odgovori ali je preduhitrilo istinsko čudo: svet se rascepio kao krto parče papira. Pukotina je sezala od prljavog, šljunkom pokrivenog tla, preko zida i najbližeg merlona ka nebu. Cepala je zvezdana nebesa, pokidavši polumesec napola. Suzana je na trenutak pomislila da je stigao Strašni sud i da su oba preostala zraka popustila rušeći Mračnu Kulu. Zatim je kroz poderotinu videla dve žene kako leže na jednom od dva spojena kreveta u sobi broj 1919 Plaza-Park hotela. Ležale su zagrljene i zatvorenih očiju. Nosile su identične, krvlju poprskane bluze i farmerke. Delile su iste crte sem što je jedna imala noge ispod kolena, ravnu, svilenkastu kosu i belu kožu. "Ne igraj se sa mnom!" prostenjala joj je Mija u uvo. Suzana je osećala fin, golicavi potočić pljuvačke. "Ne igraj se sa mnom ili mojim momčetom. Jača sam, čuješ li me? Jača sam!" U to ne treba sumnjati, pomislila je Suzana propadajući ka sve široj rupi. Bar zasad. Gurnuta je kroz pukotinu u stvarnosti. Na trenutak joj se učinilo da joj koža gori i istovremeno mrzne pod ledom. Čula je zvona Todaša, da bi se već sledećeg trenutka.. 6
...uspravila na krevetu. Bila je ponovo jedna žena, s nogama. Naterana je da se okrene pozadi. Mija je komandovala. Posegla je za telefonom. Prvo ga je uhvatila sa pogrešne strane, zatim ga je obrnula. "Halo? Halo!" "Halo, Mija. Zovem se..." Prekinula ga je. "Hoćeš li mi dopustiti da zadržim bebu? Kučka u meni kaže da nećeš!" Usledila je pauza. U početku joj se činila dugom, a zatim i predugom. Suzana je osetila Mijin strah, prvo uski potočić a zatim i reku bujicu osećanja. Htela je da joj kaže, Ne moraš da se tako osećaš. Zar ne vidiš da imaš ono što im treba, za čim žude? "Halo, jesi li još tu? Bogovi, jesi li još tu? MOLIM TE RECI MI DA SI JOŠ TU!" "Ovde sam", mirno je odgovorio muški glas. "Hoćemo li početi iz početka, Mija, ničija kćeri? Ili da nazovem kasnije... kad se malo središ?" "Ne! Ne, nemojte, ne činite to, preklinjem vas!" "Nećeš me više prekidati? Nema razloga za tako nevaspitano ponašanje." "Dajem reč!" "Zovem se Ričard P. Sajr." Odakle je Suzana znala ovo ime? "Znaš gde treba da ideš, zar ne?" "Da!" Smesta je odgovorila. Trudila se da ugodi. "Diksi Pig, Šezdeset prva i Leksingvort." "Leksington", ispravio je Sajr. "Odeta Holms će ti pomoći da nađeš to mesto, siguran sam." Suzana je htela da vrisne To nije moje ime! Umesto toga je ćutala. Sajr bi voleo da čuje njen vrisak, zar ne? Voleo bi da izgubi kontrolu. "Jesi li tu, Odeta?" Blago je začikivao. "Jesi li tu, ti bezobrazna kučko?" Ćutala je.
"Negde je unutra", rekla je Mija. "Ne znam zašto ne odgovara. Ne sprečavam je u tome." "O, naslućujem razloge njene rezervisanosti", nastavio je Sajr snishodljivim tonom. "Kao prvo, ne voli to ime." Počastio je citatom koji nije razumela: "'Ne zovite me Klej, Klej je ropsko ime, zovite me Muhamed Ali.' Je li tako, Suzana? Ili je to ispred tvog vremena? Malo ispred, rekao bih. Izvini. Vreme zna biti varljivo, zar ne? Nije važno. Imam nešto da ti kažem, draga. Bojim se da ti se to neće mnogo svideti, ipak mislim da bi trebalo da znaš." Suzana je ćutala. Igra je postajala sve grublja. "Što se tiče neposredne budućnosti tvog momka, Mija, iznenađuje me tvoje pitanje", govorio je Sajr. Izražavao se bez napora, sa znalački doziranim negodovanjem. "Kralj uvek drži obećanja, za razliku od nekih koje sad neću pominjati. Zanemarimo na časak pitanja njegovog integriteta i pomislimo na praktične aspekte! Kome bi se inače poverilo čuvanje najvažnijeg deteta ikad rođenog... uključujuči Hrista, uključujući Budu, uključujući proroka Muhameda? Oprostite mi na bezobrazluku, ali čijim bi grudima moglo biti povereno njegovo dojenje?" Toje prava muzika za njene uši, smeteno je pomislila Suzana. Baš ono što žudi da čuje. A zašto. Zato što je majka. "Poverićeš ga meni!" kriknula je Mija. "Samo meni, naravno! Hvala ti! Hvala ti!" Suzana je konačno progovorila. Rekoh ti da mu ne veruješ. I bi ignorisana. "Ne bih te lagao, kao što ne bih prekršio obećanje dato majci", poručio je glas s druge strane slušalice ( Jesi li imao majku, šećeru? htela je da zna Deta). Jako istina ponekad ume da zaboli, laži nam se pre ili kasnije vrate da nas ujedu za srce, zar ne? Istina je da nećeš dugo uživati u društvu
svog momčeta, Mija, njegovo detinjstvo neće biti kao detinjstvo druge dece, obične dece..." "Znam! O, znam!" "...dobićeš ga na pet godina... ili možda sedam, možda celih sedam... od svih će dobiti najbolje. Od tebe, naravno, ali i od nas. Mešaćemo se što je manje moguće..." Deta Voker je preuzela komandu, brza i neprijatna kao opekotina od vrele masti. Na trenutak je ovladala glasnim žicama Suzane Din, ali je to bio dragocen i do kraja iskorišćen trenutak. "Tako je, draga, tako je", cerekala se, "neću ti svršiti u usta ni u kosu!" "Ućutkaj tu kučku!" eksplodirao je Sajr. Suzana je osetila udar kojim je Mija zbrisala Detu, poslavši je u zadnji deo zajedničkog uma. Ona ipak nije prestajala da kvoca. Vratila se u ćuzu. Rekoh ti šta sam imala, crkla bi da nisam, povikala je Deta. Pogani mamojepcu! Iz slušalice je dopirao Sajrov hladan i jasan glas. "Mija, kontrolišeš li situaciju?" "Da! Da, kontrolišem!" "Ovo ne sme da se ponovi." "Neće!" Negde se, učinilo joj se da zvuk dopire odnekud iznad nje, iako je orijentacija unutar uma bila otežana, nešto uz tresak zatvorilo. Čula je zvuk gvozdenih rešetki. Stvarno smo u ćuzi, rekla je Deti, ali je ova samo nastavila da se smeje. Suzana je pomislila: Prilično sam sigurna da znam ko je ona. Izuzev mene, naravno. Istina je bila očigledna. Deo Mije koji nije bio Suzana ili nešto prizvano iz praznine da služi Grimiznom Kralju... ta treća strana je bila Proročište, možda elementarni demon; ženska sila koja je isprva pokušala da zgrabi Džejka da bi se zatim okrenula Rolandu. Što će reći, pohotni duh.
Konačno je dobila telo za kojim je čeznula. Sposobna da nosi momče. "Odeta?" Sajrov glas je bio okrutan i podsmešljiv. "Ili Suzana, ako ti se to više dopada? Obećao sam ti novosti, zar ne? Ima ih i dobrih i loših. Hoćeš li da ih čuješ?" Suzana je ćutala. "Loša vest je da Mijino momče možda neće biti u prilici da ispuni ono za šta je sudbinski predodređeno svojim imenom i ubiti svog oca. Dobra vest je da će Roland za nekoliko minuta gotovo sigurno poginuti. Što se Edija tiče, mislim da tu nema dileme. On nema reflekse ni borbeno iskustvo dinha. Draga moja, uskoro ćeš biti udovica. To je loša vest." Više nije mogla da ćuti, pa joj je Mija dozvolila da progovori. "Lažeš! Lažeš od početka do kraja!" "Nikako", pribrano je odgovorio Sajr. Suzana se setila otkud zna to ime: pojavljuje se na kraju Kalahanove priče. U Detroitu. Tamo gde je prekršio najsvetiju zapoved svoje crkve počinivši samoubistvo, da ne bi pao u ruke vampirima. Skočio je sa vrha oblakodera da bi izbegao takvu sudbinu. Dočekao se u Srednjem svetu i pomoću nepronađenih vrata otišao u pograničnu oblast Kala. Padre im je poverio ono što mu je bilo na umu, ponavljao je, Neće pobediti, neće pobediti. Imao je pravo. Bio je u pravu, prokletstvo. Ali, ako Edi pogine... "Znali smo gde će se tvoj dinh i suprug pojaviti, ako prođu kroz izvesna vrata", rekao je Sajr. "Pozvali smo nekolicinu ljudi, predvođenih izvesnim Enrikeom Balazarom... Uveravam vas, Suzana, da to nije bio težak posao." Glas iz slušalice je odisao iskrenošću. Ako nije mislio ono što je govorio, bio je najbolji lažov na svetu. "Kako si saznao tako nešto?" pitala je Suzana. Nije dobila odgovor pa je otvorila usta da ponovo pita. Bubnula
je leđima o tlo pre no što je izustila i glasa. Šta god da je Mija nekad bila, u međuvremenu je silno ojačala. "Da li je otišla?" pitao je Sajr. "Da, otišla je pozadi." Govorila je servilnim tonom. Trudila se da mu ugodi. "Dođi kod nas Mija. Što pre dođeš, pre ćeš pogledati momče u lice!" "Da!" kriknula je Mija, delirična od oduševljenja. Suzana je nazrela neki sjaj. Kao da je ispod cirkuske šatre ugledala obrise nekog sjajnog Ili mračnog čuda. Videla je nešto toliko prosto koliko je bilo i strašno: padrea Kalahana kako kupuje parče salame od prodavca. Jenki prodavca. Koji vodi izvesnu bakalnicu u gradu Ist Stonhemu, Mejn, 1977. godine. Kalahan im je u parohijskom domu potanko ispripovedao svoje dogodovštine... Mija je slušala. Razumevanje je obasjalo kao rumeno sunce iznad bojnog polja sa hiljadama mrtvih telesa. Suzana je nahrupila napred, ne vodeći računa o Mijinoj moći. Vrišteći je ponavljala: "Kučko! Izdajnička kučko! Ubico! Rekla si im gde če ih vrata poslati! Gde če poslati Edija i Rolanda! O, KUČKO!" 7 Mija je bila snažna, ali nepripremljena za novi napad. Bio je izuzetno žestok zato što je Deta udružila ubilačku energiju sa Suzaninim razumom. Uljez je na trenutak posrnuo, raširenih očiju. Telefon je ispao iz Mijinih ruku. Pijano se zateturala po tepihu. Umalo se spotakla o krevet. Obišla ga je kao pripiti igrač. Suzana joj je opalila šamar. Na obrazu su ostali tragovi prstiju kao niz crvenih znakova uzvika. Ošamarila sam samu sebe, eto šta sam postigla, pomislila je Suzana.
Udaram po nameštaju, zar to nije glupo? Ipak, nije se mogla zaustaviti. Gonio je gnev zbog Mijinog čina, gnušanje nad njenom izdajom... Unutar sebe, u ringu koji nije baš bio fizički (niti u potpunosti mentalni), Mija je konačno uspela da zgrabi Suzanu/Detu za gušu poguravši ih nazad. Mijine oči su još uvek bile raširene zbog šoka izazvanog žestinom napada. Možda i zbog stida. Suzana se nadala da je sposobna da oseća stid, da još nije prešla tu granicu. Uradila sam ono što sam morala, ponovila je Mija dok je gurala Suzanu natrag u ćuzu. Momče je moje. Svi su protiv mene, uradila sam ono što sam morala. Trampila si Edija i Rolanda za svog monstruma, eto šta si uradila! vrisnula je Suzana. Sajr je, na osnovu onog što si čula, zaključio da će upotrebiti vrata da bi pošli za Tauerom, zar ne? Koliko ljudi je poslao na njih? Škljocanje gvozdenih rešetki bio je jedini odgovor. Samo je ovaj put čula dva škljocaja, a zatim i treći. Mija je osetila domaćicine ruke oko vrata. Nije htela da rizikuje. Ovaj put su vrata na ćuzi triput zaključana. Ćuzi? Do đavola, ovo je Crna rupa u Kalkuti. Kad se izvučem odavde, vratiću se u Dogan i onesposobiti sve prekidače! povikala je. Ne mogu da verujem da sam pokušala da ti pomognem! Jebi se! Rodi ga na ulici, što se mene tiče! Ne možeš napolje, odgovorila je Mija, kao da joj se izvinjava. Kasnije ću te pustiti na miru, ako uzmognem! U kakvom ću miru živeti ako Edi pogine? Nije ni čudo što si htela da skineš njegov prsten! Znala si šta si uradila pa nisi mogla da podneseš njegov dodir na koži. Mija je podigla telefon, prinevši ga uvu, ali je Ričard P. Sajr prekinuo vezu. Suzana je pomislila da mu se žuri. Ima još mesta koje mora obići i zaraza koje treba proširiti.
Vratila je slušalicu na mesto. Osvrnula se po praznoj sterilnoj sobi ona-ko kako to ljudi rade pre napuštanja nekog mesta u kom su duže boravili, kad žele da provere da nisu nešto važno ostavili. Potapšala je džep farmerki i napipala mali svežanj novčanica. Dodirnula je drugi i napipala nabreklinu, kornjaču, skoldpadu. Žao mi je, rekla je. Morala sam da se pobrinem za momče. Svi su protiv mene. To nije tačno, rekla je Suzana iz zaključane prostorije u koju je Mija bacila. Gde je zapravo bila? U najdubljoj, najmračnijoj tamnici Zamka nad ambisom? Verovatno. Da li je to bilo važno? Bila sam na tvojoj strani. Pomagala sam ti. Zaustavila sam proklete trudove kad je to bilo neophodno. Vidi šta si uradila. Kako si mogla biti tako kukavička i niska? Mija je zastala s rukom na kvaki, obrazi su joj pulsirali od stida. Da, stidela se, tačno je. Ali je stid neće zaustaviti. Ništa je neće zaustaviti. Sve dok ne bude izdana od strane Sajra i njegovih ortaka. Suzana je razmišljala o toj neumitnosti ne nalazeći u tome nikakvog zadovoljstva. Prokleta si, rekla je. Znaš to, je l' da? "Baš me briga", rekla je Mija. "Večnost u paklu je odgovarajuća cena za jedan pogled na lice mog momčeta. Poslušaj me, preklinjem te." Otvorila je vrata hotelske sobe i ušla u hodnik noseći Suzanu i Detu sa sobom. Načinila je prve korake ka Diksi Pigu, gde će uz pomoć grozomornih hirurga doneti na svet jednako grozomorno stvorenje. KITICA: Komala-moks'niks! Ovo je gadan fiks! Uhvatiš li ruku u izdajničkoj rukavici Uhvatićeš snop štapova! ODGOVOR: Komala-kom-šest!
Samo trnje i štapovi! Kad ti se ruka nađe u izdajničkoj rukavici U gadnom si fiksu!
Sedma strofa Zaseda
1 Roland Desčejn nije zalud bio poslednji preživeli iz poslednje velike družine ratnika Gileada; kombinacija osobene romantične prirode, nedostatka mašte i smrtonosnih ruku vazda ga je činila najboljim. Napao ga je artritis, ali ga nije imao u ušima i očima. Čuo je udarac Edijeve glave u stranicu nepronađenih vrata (sagnuo se i u poslednjem deliću sekunde izbegao da slomi lobanju o gornji dovratak). Čuo je s početka tajanstven i dalek ptičji cvrkut, kao u snu. Već sledećeg trenutka bio je blizak, prozaičan i sasvim prisutan. Sunce mu je obasjalo lice, očekivalo bi se da će ga zaslepiti pošto je dolazio iz mraka pećine. Roland je stisnuo oči u proreze, čim je video jasnu svetlost dana. Učinio je to bez razmišljanja. Da nije, prevideo bi blesak nečeg okruglog, nisko sa leve strane. Zapazio ga je dok su padali na tvrdu uljem natopljenu zemlju. Edi bi sigurno poginuo. Možda bi obojica izgubili glave. Rolandovo iskustvo je govorilo da samo dve stvari sijaju tim savršeno bleštavim, okruglim tragom: naočari i cev revolvera. Revolveraš je bez razmišljanja poduhvatio Edija ispod ruke, baš kao što je, trenutak ranije, stisnuo očne kapke pred nastupajućim suncem. Osetio je napetost mladićevih mišića dok su napuštali kamenito i kostima prekriveno tlo Pećine vrata i opuštanje, nakon sudara sa dovratkom
nepronađenih vrata. Edi je mumlao. Pokušavao je da govori što je bio znak da je bar delimično svestan. "Edi, za mnom." Riknuo je Roland, skačući na noge. Neverovatan bol eksplodirao mu je u desnoj butini sevnuvši sve do kolena, ali revolveraš to ničim nije pokazao. Jedva da ga je registrovao. Povukao je Edija sa sobom ka zgradi, prolazeći pored nečeg što je čak i Roland prepoznao kao pumpe za benzin. Na njima je pisalo MOBIL umesto CITGO ili SUNOCO, dva imena sa kojima se već upoznao. Edi je u najboljem slučaju bio polusvestan. Krv iz posekotine na glavi slivala mu se niz obraz. Ipak je žurio. Teturao se uz tri drvena stepenika ka onom što je Roland prepoznao kao bakalnicu. Bila je manja od Tukove, ali inače prilično sl... Suvi prasak stigao je otpozadi i malo zdesna. Strelac je bio dovoljno blizu da Roland na osnovu pucnja proceni da je promašio. Nešto mu je proletelo na par centimetara od uva, uz savršeno jasan zvuk: Mizzzzz! Staklo na vratima bakalnice raspršilo se i poletelo unutra. Znak koji je visio iza njih ( OTVORENO JE, UĐITE, POSETITE NAS) je poskočio, okrenuvši se u vazduhu. "Rolan..." Edi je govorio tihim i prigušenim glasom kao da su mu usta puna kukuruzne kaše. "Rolan šta... ko... UF!" Poslednji uzdah iznenađenja ispustio je kad ga je revolveraš gurnuo kroz vrata skočivši preko njega. Čuo je još jedan suvi prasak; vrebao ih je strelac sa izuzetno moćnim oružjem. Roland je čuo kako neko viče "Auh, jebi ga, Džek!" Trenutak kasnije progovorila je brza pucaljka, ono što Edi i Džejk zovu mašinkom. Prljavi izlog sa obe strane vrata bučno se srušio, proizvodeći kišu sjajnih krhotina. Poleteli su papiri prilepljeni sa zadnje strane stakla, gradske objave, bez ikakve sumnje. Dve žene i gospodin u poodmaklim godinama bili su jedine mušterije u radnji. Sve troje je gledalo ka izlogu, ka
Rolandu i Ediju, lica im je krasio vanvremeni, zbunjeni izraz nenaoružanih civila uhvaćenih u unakrsnoj vatri. Roland je ponekad mislio da se taj izraz stiče žvakanjem trave, pošto su takvi ljudi, oni u Kali Brin Stardžis nisu bili izuzetak, bili ovce a ne ljudi. "Dole!" zaurlao je Roland povrh polusvesnog kompanjona koji je sad ostao i bez daha. "Za ljubav bogova, lezite DOLE!" Čovek u poodmaklim godinama, kome vrućina nije smetala da nosi zakopčanu flanelsku košulju, ispustio je
konzervu (na njoj je bila slika paradajza) i spremno polegao po zemlji. Dve žene nisu. Pokosio ih je drugi rafal iz brze pucaljke. Metak je probio grudi jedne i oduvao vrh lobanje drugoj. Žena pogođena u grudi sručila se kao vreća krompira. Ona sa ranom na glavi napravila je dva slepa koraka ka Rolandu, dok joj je krv prštala iz glave kao lava iz eruptirajućeg vulkana. Negde oko radnje zapucale su još dve mašinke ispunjavajući dan bukom, a vazduh pljuskom smrtonosne tanadi. Žena bez temena se dvaput okrenula kao da izvodi plesne korake, mahnula rukama i pala na pod. Roland je posegao za svojim revolverom. Smirio se kad ga je napipao u futroli; uživao je u ohrabrujućem dodiru drške od sandalovine. Bar je nešto bilo kako treba. Rizik se isplatio. On i Edi nisu bili u Todašu. Strelci su ih videli, videli su ih veoma dobro. Još više od toga. Čekali su ih. "Upadajte unutra!" neko je vrištao. "Upadajte, upadajte, ne dajte im vremena da dohvate oružje, upadajte, calzarosi." "Edi!" riknuo je Roland. "Edi, moraš mi pomoći!" "Štaa...?" Bio je ošamućen. Zbunjen. Gledao ga je jednim, desnim okom. Levo mu se kupalo u krvi iz posekotine na glavi. Roland ga je ošamario tako snažno da mu se krv razletela iz kose. "Grabljivci! Dolaze da nas pobiju! Pobiće sve živo!" Edijevo desno oko se razbistrilo. To se desilo veoma brzo. Roland je znao kakav napor je za to potreban, ne za sam povratak svesti već za povratak izveden takvom brzinom, uprkos monstruoznom bolu u glavi, ponosio se Edijem. Bio je to novi Kutbert Olgud, njegova reinkarnacija. "Šta je, do đavola, ovo?" pitao je neko praskavim, uzbuđenim glasom. "Šta je ovo, do đavola?" "Dole", rekao je Roland, bez osvrtanja. "Ako hoćeš da živiš, lezi na pod."
"Poslušaj ga, Čipe", odgovorio mu je neko drugi, verovatno čovek koji je držao konzervu sa slikom paradajza. Roland je puzao kroz krhotine slomljenog stakla. S vremena na vreme osetio bi peckanje i bolne ubode, ali nije mario. Metak mu je prozujao pored slepoočnice. I to je ignorisao. Napolju je bio veličanstveni letnji dan. U prvom planu su bile dve benzinske pumpe sa znakom MOBIL. Video je i stara kola. Verovatno su pripadala nekoj od žena (njima više neće biti potrebna) ili gospodinu Flanelskoj Košulji. Iza pumpi i uljem umazanog parkinga bio je asfaltirani seoski put, a na drugoj strani puta grupica zgrada ofarbanih u sivo. Na jednoj je pisalo GRADSKA KANCELARIJA, na drugoj STONHEMSKI VATROGASNI DOM. Treća i najveća bila je GRADSKA GARAŽA. I parking ispred ovih zgrada bio je asfaltiran (Roland je koristio reč metalizovan). Na njemu je bilo nekoliko vozila. Jedno od njih je bilo veličine krupnih zaprežnih kola. Iz pravca tog auta na njih je jurišalo pola tuceta ljudi. Jedan se držao pozadi. Roland je prepoznao Džeka Andolinija, Balazarovog ružnog poručnika. Revolveraš je gledao kako ovaj čovek umire, prostreljen metkom i živ proždran od strane jastogovišta, sa priobalja Zapadnog mora. Ali evo ga opet. Bezbrojni svetovi kruže oko ose sa središtem u Mračnoj Kuli. Ovo je bio jedan od njih. Ipak, samo je jedan stvaran; samo u jednom su stvari ostajale završene kad bi jednom bile završene. To bi mogao biti ovaj; a možda i nije. 0 tome, u ovom trenutku, svakako neće razmišljati. Otvorio je vatru iz čučećeg položaja, zapinjao je otponac revolvera otvrdlim rubom desnog dlana, gadajući prvo momke sa brzim pucaljkama. Jedan je pao na seoski put dok mu je krv liptala iz prostreljenog grla. Drugi je odbačen nazad sve do ruba druma s rupom između očiju. Edi se stvorio kraj njega. Klečao je na kolenima, zapinjući otponac velikog revolvera. Promašio je bar dve
mete, što nije bilo čudo s obzirom na okolnosti. Još troje se prostrlo po tlu. Dva su bila mrtva dok je jedan urlao: "Pogođen sam. O, Džek, pomozi mi. Pogođen sam u trbuh!" Neko je zgrabio Rolanda za rame, neko ko nije znao koliko je opasno hvatati revolveraša za rame pogotovo usred vatrenog okršaja. "Gospodine, šta se dođavola ovde..." Roland je bacio hitar pogled ka nametljivcu. Video je čoveka četrdesetih godina sa kravatom preko mesarske kecelje. Imao je vremena da razmisli o njemu Dućandžija, verovatno onaj kojije padreu pokazao put do pošte. Potom ga je snažno odgurnuo. Pao je i udario glavu, zaradio je posekotinu, pa mu je krv krenula niz glavu. Ozleda još uvek nije bila ozbiljna. Da ga Roland nije odgurnuo... Edi je punio oružje. Roland je radio isto. Trebalo mu je više vremena zbog manjka prstiju na desnoj ruci. Za to vreme su dva preostala grabljivca našla zaklon iza starih kola na ovoj strani druma. Prišli su isuviše blizu. To nije valjalo. Roland je čuo tutnjavu motora. Pogledao je unazad ka momku koji je bio dovoljno pametan da se baci na tlo kad mu je Roland to naredio, izbegavši sudbinu nesrećnih dama. "Ti!" obratio mu se. "Imaš li pištolj?" Čovek u flanelskoj košulji je odmahnuo glavom. Oči su mu bile sjajnoplave. Bio je uplašen, ali ne i uspaničen. Dućandžija je sedeo ispred mušterije, raširenih nogu. Sa gađenjem i zaprepašćenjem posmatrao je kako crvene kapljice padaju i šire se po beloj kecelji. "Dućandžijo, držiš li oružje?" pitao je Roland. Pre no što je ovaj mogao da odgovori, ako je uopšte bio sposoban za to, Edi je zgrabio Rolanda za rame. "Juriš lake konjice", rekao je. Iz usta mu je izašla zbrkana kaša od reči, riš i njice, ali ga je Roland lako razumeo. Edi je video još šest ljudi kako jurišaju preko druma. Ovaj put su jurili raštrkani, trčeći u cikcak.
"Vaji, vaji, vaji!" urlao je Andolini, mašući obema rukama. "Hriste, Rolande, to je Trik Postino", rekao je Edi. Trik je opet nosio golemo oružje, Divnu Rambo mašinu. Edi nije bio načisto da li je to predimenzionirana M-16. U svakom slučaju, ovde nije imao više sreće nego u okršaju kod Krivog tornja: Edi je zapucao, Trik je pao povrh momka koji je već ležao na drumu. Onako ležeći nastavio je da puca po njima. Ovo najverovatnije nije bio herojski gest već grč, poslednji refleks umirućeg mozga, ali su Roland i Edi morali da se bace na tlo, što je omogućilo preostaloj petorici odmetnika da potraže zaklon iza starih kola na ovoj strani druma. Situacija nije obećavala. Uz podršku ljudi zaklonjenih iza automobila preko ulice, Roland je bio prilično siguran da su se njima dovezli, moći će da izbuše radnjicu bez velikog rizika. Sve ovo je jako podsećalo na događanja sa Jerihonskog brda. Došlo je vreme za povlačenje. Tutnjava motora bila je sve bliža, velikog motora, koji je, sudeći po zvuku, vukao teški teret. Na vrhu uspona, levo od radnje, pojavio se gigantski kamion pun ogromnih trupaca. Roland je video kako se vozačeve oči šire i usta otvaraju. Kako i ne bi. Ispred radnjice pred kojom je nesumnjivo mnogo puta zastajao zbog piva na kraju dugog, vrelog dana provedenog u šumama, sad je ležalo pola tuceta krvavih telesa. Bila su razbacana po putu kao leševi vojnika poginulih u bici. To su po revolveraševom mišljenju i bili. Zavrištale su prednje kočnice velikog kamiona. Otpozadi im je odgovorio besni, zmajevski urlik vazdušnih kočnica. Ogromne gume su urlale, ostavljajući crn trag po površini druma. Tovar težak nekoliko tona počeo je da se zanosi u stranu. Iverje je i dalje letelo sa stabala. Roland je na osnovu toga zaključio da odmetnici i dalje naslepo pucaju na bakalnicu. Prizor je imao hipnotičko dejstvo, ličio je na
obrušavanje jedne od Poslednjih Eldovih zveri plamtećih krila s plavih nebesa. Prednji kraj kočije bez konja prešao je preko prvog tela. Utroba se razletela u crvenim konopcima, pljeskajući po prljavom tlu. Veliki točkovi su kidali ruke i noge. Jedan je zdrobio glavu Trika Postina. Pucanje lobanje ličilo je na prasak kestena na vrelom žaru. Kamionski tovar se nagnuo i nakrivio. Točkovi su se ukopali, podižući oblake krvave prašine. Radnja i svi u njoj su za trenutak bili zaklonjeni od hitaca nadmoćnih napadača. Dućandžija Čip i preživeli kupac, gospodin Flanelska Košulja, zblanuto i bespomoćno su posmatrali načeti kamion. Dućandžija je odsutno brisao krv s glave. Razmazivao je po podu kao da je voda. Rana mu je bila ozbiljnija od Edijeve, procenio je Roland, iako nije bio svestan toga. Možda je to bilo dobro. "Idemo napolje", rekao je Ediju. "Smesta." "Dobra ideja." Roland je zgrabio čoveka u flanelskoj košulji za ruku. Ovaj je smesta preselio pogled sa kamiona na revolveraša. Roland je klimnuo u pravcu zadnjeg dela radnje, džentlmen u poodmaklim godinama je uzvratio klimoglav. Njegova pribranost i brzina reagovanja bili su neočekivani i dobrodošli poklon sudbine. Kamionski tovar se konačno prevrnuo, mrveći jedan od parkiranih automobila (Roland se najiskrenije nadao da je ispod stabala skončao i poneki grabljivac). Prvo su pali balvani s vrha, a zatim i ostali. Razlegla se grozomorna, zaglušujuća škripa smrvljenog metala. Pucnji su u poređenju s njim zvučali nežno i milozvučno. 2
Edi je zgrabio dućandžiju, baš kao što je Roland prethodno zgrabio postarijeg čoveka, ali Čip nije pokazao ništa od mušterijine snalažljivosti ili nagona za samoodržanjem. Nastavio je da bulji kroz prazne izloge, dok je kamion s balvanima prolazio kroz poslednju fazu samoubilačkog baleta. Kabina odvojila od pretrpane prikolice otkotrljavši se niz brdo, pored radnje u šumu. Tovar je i dalje padao postrance stvarajući veliki oblak otpadaka i prašine. Stabla su za sobom ostavila udubine, spljeskani ševrolet i dva izmrcvarena grabljivca. Znao je da takvih ima još mnogo, tamo odakle su ovi došli. Pucnjava se nastaviia. "Hajde, Čipe, vreme je za polazak." Dućandžija ga je ovaj put poslušao. Neprestano se osvrtao za sobom brišući krv s lica. Iza prodavnice je bila dogradena trpezarija sa šankom, nekoliko drvenih stolica, tri-četiri stola i stari lonac za kuvanje jastoga na novinskom štandu, pretrpanom starim porno-časopisima. Vatra se pojačala kad su begunci stigli do ovog dela radnje. Zatim se utišala, zbog eksplozije. Edi je pretpostavio da je to bio rezervoar kamiona. Čuo je zujanje metka i uočio okruglu rupu na slici svetionika na zidu. "Ko su ovi ljudi?" pitao je Čip savršeno mirnim glasom. "Ko ste vi? Da li sam pogođen? Znate, moj sin je služio u Vijetnamu. Da li ste videli taj kamion?" Edi nije odgovorio ni na jedno od postavljenih pitanja, samo se smešio, klimao glavom i gurao Čipa Rolandovim tragom. Nije imao pojma gde idu niti kako će se izvući iz ove gužve. Bio je siguran da Kalvin Tauer nije ovde. To je najverovatnije bilo dobro. Tauer možda nije uzrokovao ovu poplavu paklene vatre i sumpora, ali je stari Kal imao i te kakve veze sa paklenom vatrom i sumporom, Edi u to nije sumnjao. Kad bi stari Kal samo... Vrela igla mu se iznebuha zari u rame. Kriknuo je od bola i iznenađenja.
Druga mu se zarila u list. Ispustio je još jedan krik kad mu je strašni bol eksplodirao u donjem delu leve noge. "Edi!" Roland je ugrabio priliku da se osvrne. "Da li..." "Jesam, dobro mi je, idi, idi!" Ispred njih je bio tanki jeftini zid sa troja vrata. Na jednim je pisalo DEČACI, na drugim CURE, a na trećim SAMO ZA ZAPOSLENE. "SAMO ZA ZAPOSLENE!" urliknuo je Edi. Spustio je pogled i opazio krvlju oivičenu rupu u farmerkama, otprilike sedam centimetra ispod desnog kolena. Metak nije razneo koleno, što je bilo dobro, ali o, bože, kako je đavolski bolelo. Iznad njega je eksplodirala sijalica. Staklići su ga zasuli po glavi i ramenima. "Osiguran sam, ali bog sveti zna da li premija pokriva ovo", rekao je Čip savršeno pribranim glasom. Obrisao je još krvi s lica. Otresao je na pod gde je napravila neku vrstu Roršahove mrlje. Meci su leteli svuda oko njih. Edi je video kako jedan prolazi kroz Čipov okovratnik. Džek Andolini, Stari Duplo Ružni je negde pozadi urlao na italijanskom. Nešto mu je govorilo da ne naređuje povlačenje. Roland i mušterija u flanelskoj košulji su prošli kroz vrata SAMO ZA ZAPOSLENE. Edi ih je pratio u stopu. Lučio je adrenalin i vukao Čipa za sobom. Našao se u prilično velikom skladištu. Edi je namirisao raznovrsne žitarice, tragove nane i pre svega kafu. Gospodin Flanelska Košulja je preuzeo vođstvo. Roland ga je sledio grabeći kroz centralni prolaz skladišta između paleta s konzervama. Edi je mučno šepao za njima, vukući dućandžiju. Stari Čip je izgubio mnogo krvi zbog rane na glavi. Edi je očekivao da će se svakog časa onesvestiti, ali je Čip bio... žilav. Upravo je pitao Edija šta se desilo sa Rut Bimer i njenom sestrom. Ako je mislio na dve žene koje je pucnjava zatekla u radnji (Edi je bio prilično siguran da jeste) biće bolje da mu se pamćenje skoro ne povrati. Na zadnjem delu skladišta bila su druga vrata. Gospodin Flaneiska Košulja ih je otvorio i pošao napolje. Roland ga je
uhvatio za košulju i povukao nazad. Meci su rešetali vrata SAMO ZA ZAPOSLENE, otvarajući svetle otvore u njima. "Edi!" zarežao je Roland. "Ovamo!" Edi je išepao napolje. Našao se na platformi za istovar robe. Na njenom kraju je počinjala ružna, zapuštena poljana. Desno od platforme bili su nasumice poređani kante za đubre i dva velika kontejnera. Ediju Dinu se činilo da se, uprkos silnim kantama i kontejnerima, niko nije preterano trudio da dubre baca gde treba. Video je nekoliko gomila praznih pivskih konzervi, dovoljno visokih da su se mogle kvalifikovati za arheološka smetlišta. Ništa bolje od dremkanja na zadnjoj verandi posle teškog dana u radnji, pomislio je Edi. Roland je pokazao pištoljem na još jednu benzinsku pumpu, zarđalu i stariju od one ispred bakalnice. Na njoj je pisala samo jedna reč. „Dizel", rekao je Roland. "Da li to znači gorivo? U pravu sam, zar ne?" "Da", rekao je Edi. "Čipe, da li ova pumpa radi?" "Naravno, naravno", odgovorio je Čip nezainteresovanim tonom. "Veliki broj ljudi puni automobile sa ove strane." "Ja znam da rukujem tom pumpom, gospodine", progovorio je gospodin Flanelska Košulja. "Pustite mene malo je pipavo. Možete li me vi i vaš kompanjon štititi?" "Možemo", odgovorio je Roland. "Sipaj ovamo." Pokazao je prstom u pravcu skladišta. "Ej, ne može to!" rekao je, preneraženi Čip. Koliko je ovo potrajalo? Edi nije mogao sa sigurnošću reći. Samo jednom u životu je svet video ovako jasno: dok se vozio Blejnom jednošincem. Taj osećaj je sve zatomio, čak i bol u donjem delu noge gde je zrno možda a možda i nije načelo kost. Uhvatio je neprijatni miris ovog mesta, istrulelo meso, ubuđalu robu, odvratni miris hiljada bačenih pivskih konzervi, zadah baš me briga lenjosti, i nebesku aromu slatkaste borovine iz šume koja je počinjala na kraju ružne poljane iza bakalnice. Čuo je zujanje aviona u nekom dalekom kvadrantu neba. Znao je da voli gospodina
Flanelsku Košulju samo zato što je gospodin Flanelska Košulja bio ovde, s njima. Zato što se za samo nekoliko minuta s Rolandom i Edijem vezao najjačim vezama. Ali vreme? Ne, ne, izgubio je osećaj. Od trenutka kad je Roland počeo povlačenje nije prošlo više od devedeset sekundi inače bi bili savladani sa ili bez slupanog kamiona. Roland je pokazao levo i sam krenuo desno. On i Edi su stajali leđa uz leđa, s oružjem u visini obraza kao da se spremaju za dvoboj. Gospodin Flanelska Košulja je skočio sa platforme, okretan kao cvrčak i zgrabio ručku na staroj pumpi. Brzo je okretao. Brojevi na malom izlogu obrtali su se unazad. Umesto da se okrenu do nule, zamrzli su se na 0 0 1 9. Gospodin Flanelska Košulja je pokušao da je zavrti. Slegnuo je ramenima kad je odbila da se pokrene i skinuo crevo. "Džone, nemoj!" kriknuo je Čip. Još uvek je stajao u dovratku skladišta s podignutim rukama, jednom čistom, a drugom okrvavljenom do lakta. "Sklanjaj se Čip, ili ćeš..." Dvojica su protrčala s Edijeve strane bakalnice na Ist Stonhemu. Nosili su farmerke i flanelske košulje. Za razliku od Čipijeve košulje ove su bile potpuno nove s neispeglanim rukavima. Edi nije sumnjao da su kupljene specijalno za ovu priliku. Dobro je znao jednog od gorila; poslednji put ga je video u Tauerovoj knjižari, Menhetnovskoj gostionici uma. Već ga je ubio. Deset godina u budućnosti, ako u to možete poverovati. Pao je u Krivom tornju, Baltazarovoj jazbini baš s ovim pištoljem u ruci. Setio se odlomka iz Bob Dilanove pesme, nešto o ceni koja se plaća da ne bi dvaput prolazili kroz ista iskušenja... "Hej, Veliki Nosu!" povikao je Edi (kao i uvek kad bi video ovaj interesantni primerak crevne flore). "Kako si, ortak?" Džordž Bjondi nije izgledao bogzna kako dobro. On ni svojoj majci, u najboljim danima, nije izgledao lepo (uglavnom zbog goleme nosine). Ponajmanje je to bio sada
onako naduvenog i modrog lica. Modrice su tek počele da blede. Najgore su bile ispod očiju. Ja sam ga udesio, pomislio je Edi. Iza Tauerove knjižare. To je bila sušta istina, ali je istovremeno delovalo kao davnašnji događaj. "Tf, rekao je Džordž Bjondi. Bio je toliko iznenađen da nije podigao pištolj. Ji. Ovde." "Ja, ovde", složio se Edi. "Što se tebe tiče, trebalo je da ostaneš u Njujorku." Zatim je razmrskao lice Džordža Bjondija. I lice njegovog prijatelja. Flanelska Košulja je stisnuo ručku na vrhu pištolja za gorivo, tamni dizel je potekao u gustom mlazu. To je probudilo Čipa. S negodovanjem je zakreštao, zateturavši se po platformi. "Boli!" povikao je. "Boli me i krvarim! Prestani Džone!" Džon nije prestao. Još trojica su istrčala s Rolandove strane bakalnice. Suočili su se s revolveraševim groznim, smirenim licem i pokušali da se povuku. Bili su mrtvi pre no što su stigli da podbruse pete novih planinarskih cipela. Edi je pomislio na pola tuceta automobila i veliki vinebago kombi parkiran preko puta ulice, imao je dovoljno vremena da se zapita koliko ljudi je Balazar poslao na ovaj izlet. To nisu bili samo njegovi momci. Odakle mu pare za uvoznu robu? Nije mu trebao investicioni kapital, pomislio je Edi. Neko muje napunio džepove rekavši mu da slobodno kupuje. Mogao je iznajmiti koliko god je hteo pomagača. Nekako su ga ubedili da momci na koje idu zaslužuju takav tretman. Iz radnje se čuo tup, kuckavi zvuk. Garež je pokuljala iz dimnjaka utopivši se u tamniji, masniji oblak iz zapaljenog kamiona. Edi je pomislio da je neko bacio granatu. Vrata na skladištu su izleteia iz šarki i prešla pola skladišta, jašući na oblaku dima pre no što su pala na tlo. Momak koji je bacio granatu uskoro će baciti i drugu, pravo u skladište natopljeno dizelom...
"Uspori ga ako možeš", poručio je Roland Ediju. "Unutrašnjost još nije dovoljno vlažna." "Da usporim Andolinija?" pitao je Edi. "Kako to zamišljaš?" "Upotrebi svoj lajavi jezik." Povikao je Roland. Edi je prisustvovao retkoj i plemenitoj pojavi: Roland se smešio. Skoro pa se nasmejao. Istovremeno je pogledao Flanelsku Košulju, Džona, i načinio kružni pokret desnicom: Nastavi da pumpaš. "Džek!" povikao je Edi. Nije znao gde je Andolini pa se razdrao koliko ga je grlo nosilo. Vikao je prilično snažno, glasom dečaka odraslog na opasnim bruklinskim ulicama. Usledilo je zatišje. Pucnjava se proredila, a zatim i sasvim utišala. "Hej", oglasio se Džek Andolini. Zvučao je iznenađeno, ali na veseloopušteni način. Edi je sumnjao da je bio iznenađen i nije sumnjao da je Džeku stalo do osvete. Povredio ga je u skladištu iza Tauerove knjižare, ali to nije bilo najgore. Ponizio ga je. "Hej, Svileni! Da li si ti onaj momak koji me je tresnuo u glavu poslavši moj mozak u Hobeken da bi mi zatim nabio cev pištolja ispod brade? Čoveče, ostao mi je beleg!" Edi je zamišljao kako vođa grabljivaca drži cmizdravi govor gestikulirajući i razmeštajući preostale trupe na polazne pozicije. Koliko ih još ima? Osam? Možda deset? Već su skinuli nekoliko, nije znao koliko. Gde je ostatak? Par njih sa leve strane bakalnice. Još par na desnoj strani. Ostali su bili sa sinjoreom Rokom Granatom. Ti momci će jurnuti na Džekov signal. Pravo u svežu, plitku baricu dizela. Edi se baš tome nadao. "Poneo sam isti pištolj!" doviknuo je Džeku. "Ovaj put ću ti ga sjuriti u bulju. Kako će ti se to dopasti?" Džek je odgovorio smehom, lakim, opuštenih smehom. Glumio je i to prvorazredno. Andolini je iznutra kipteo: srčani ritam preko sto trideset, krvni pritisak preko sto osamdeset.
Ovo nije bio okršaj sa lokalnom barabom već najveći posao u njegovoj usranoj zločinačkoj karijeri, njegov Superbol. Nesumnjivo je da je Balazar izdao naređenje, ali je Džek Andolini bio na licu mesta, u ulozi feldmaršala. Ovaj put posao nije bio prebijanje šankera sa nameštenim kockama nespremnog da ustupi deo svojih prihoda, niti ubeđivanje jevrejskog juvelira u Lenoks aveniji da mu je potrebna zaštita; ovo je bio pravi rat. Džek je bio pametan, bar u poređenju sa najvećim brojem gradskih baraba koje je upoznao bazajući po ulicama sa bratom Henrijem, ali je Džek bio glup na neki temeljni način koji nije imao ništa sa rezultatima na testu inteligencije. Izazivao ga je momak koji ga je već jednom pobedio, pokazavši silnu veštinu, ali se Džek Andolini iz sve snage trudio da to potisne u zaborav. Dizel je tiho kuljao po platformi za utovar i sve brže tekao po starim daskama u priručnom skladištu. Džon, ili sai Jenki Flanelska Košulja, pogledao je u Rolanda upitnim pogledom. Roland je odgovorio odmahujući glavom i vrteći desnom rukom: još. "Gde je knjižar, Svileni?" čuo se Andolinijev glas, prijatan kao i ranije samo nešto bliži. Prešao je put. Edi ga je zamišljao ispred radnje. Šteta što dizel nije eksplozivniji. "Gde je Tauer? Dajte nam ga pa ćemo tebe i tvog drugara pustiti da odete na miru, do sledećeg puta." Sto posto, pomislio je Edi, sećajući se onog što je Suzana ponekad govorila (nastojeći da imitira režanje Dete Voker) da bi istakla nevericu: Reko sam ti da neću da ti svršim u usta i ulepim kosu. Edi je bio gotovo siguran da je zaseda postavljena gostujućim revolverašima. Loši momci su možda a možda i nisu znali gde je Tauer (nije verovao Džekovim rečima), ali je neko očigledno tačno znao gde i kada će nepronađena vrata ispljunuti Edija i Rolanda. Taj neko je preneo informacije Balazaru. Hoćeš li da se dočepaš dečka koji je osramotio tvog dečka, gospodine Balazar? Dečka koji je oterao Džeka
Andolinija i Džordža Bjondija od Tauera pre no što si od Tauera dobio ono što si želeo? Dobro. Evo gde će se pojaviti. On i još jedan. Kad smo već kod toga, evo ti nešto novca da kupiš armiju plaćenika u dvobojnim cipelama. Trebaće ti brojna ekipa, dečko je gadan a njegov ortak još gori, ali ti se možda posreći. Ako i ne uspeš, ako se onaj po imenu Roland izvuće ostavivši za sobom gomilu mrtvaca... pa, neće biti loše i ako za početak skinemo dečka. Danas je lako unajmiti plaćenika, zar ne? Svetovi su ih puni. Šta je sa Džejkom i Kalahanom? Da li i njih čeka ovakav odbor za doček. Da li će se naći dvadeset dve godine u budućnosti, u odgovarajućem kada? Pesmica naškrabana na ogradi oko izvesnog praznog placa je baš to nagoveštavala, pisalo je: SUZANA-MIJA, MOJA PODELJENA DEVOJKA, PARKIRALA JE SVOJ KAMION PRED DIKSIPIGOM GODINE 1999. Da li su još živi, ako su zatekli sličan odbor za doček? Edi se držao jedne ideje: ako neki član ka-teta umre, Suzana, Džejk, Kalahan, čak i Oj, on i Roland će to znati. Možda je samo obmanjivao samog sebe, predajući se romantičnoj fantaziji. 3 Roland je presreo pogled čoveka u flanelskoj košulji. Povukao je rukom ispod vrata. Džon je klimnuo i odmah prekinuo pumpanje goriva. Dućandžija Čip je sedeo pored platforme za utovar. Okrvavljeno lice mu je posivilo na mestima gde nije bilo krvi. Roland je pomislio da će se uskoro onesvestiti. To i neće biti velika šteta. "Džek!" povikao je revolveraš. "Džek Andolini!" Sa zadovoljstvom je slušao revolverašev precizni i milozvučni izgovor italijanskog imena.
"Ti si Svilenkov stariji bata?" pitao je Andolini. Zvučao je raspoloženo. Zvučao je bliže. Roland ga je zamislio ispred radnje, možda na mestu na kome su se on i Edi prebacili. Neće dugo čekati na njegov sledeći potez; ovo je seoska sredina, ali je okolo ipak bilo ljudi. Golemi crni oblak iz prevrnutog kamiona je morao biti primećen. Uskoro će se oglasiti sirene. "Ti bi me verovatno nazvao poslovođom", rekao je Roland. Pokazao je revolverom na Edijevu ruku, zatim je pokazao na skladište, a potom i na sebe: Čekaj na moj signal Edi je klimnuo. "Zašto ga ne pošalješ na čistinu, mi amigo? To ne mora biti tvoja briga. Zadovoljiću se njime, a tebi dopustiti da odšetaš živ i zdrav. Moram da popričam sa Svilenim. Biće mi pravo zadovoljstvo da iz njega izvučem potrebne informacije." "Nećeš nas pohvatati", rekao je Roland prijatnim glasom. "Zaboravio si lice svog oca. Ti si vreća govana na dve noge. Ližeš štrokavo dupe tvom kadediju Balazaru. Ljudi ti se zbog toga smeju iza leđa. 'Gledajte Džeka, kažu, 'to silno lizanje dupeta čini ga još ružnijim." Usledila je kraća pauza. Zatim: "Imaš zbilja otrovan jezik, gospodine." Andolinijev glas je bio ujednačen i bez trunke veselosti. Revolverašev komentar je izbrisao sve tragove dobrog raspoloženja. "Je l’ znaš onu o štapovima i kamenju." Konačno se u daljini oglasila sirena. Roland je prvo klimnuo Džonu (koji ga je budno pratio pogledom) a zatim i Ediju. Klimanje je značilo, Uskoro. "Balazar će praviti kule od karata dugo nakon što ti postaneš gomila kostiju u neobeleženom grobu, Džejk. Nekim snovima je suđeno da se ostvare, ali ne i tvojim. Tvoji će ostati samo snovi." "Zaveži!" "Čuješ li sirene? Tvoje vreme je na..."
"Vai!" povikao je Džek Andolini. "Vai! Drzte ih! Želim glavu togjebenog čiče, čujete li me? Želim njegovu glavu." Okrugli, crni predmet je lenjo dolebdeo kroz rupu na kojoj su nekad bila vrata s natpisom SAMO ZA ZAPOSLENE. Još jedna granata. Roland je to očekivao. Pucao je jednom, s boka. Granata je eksplodirala u vazduhu, pretvarajući tanki zid između trpezarije i skladišta u gomilu iverja. Razlegli su se uzvici iznenađenja i agonije. "Sad, Edi!" povikao je Roland i zapucao u dizel. Edi mu se pridružio. Revolveraš je pomislio da se ništa neće dogoditi, ali se u centralnoj oblasti ipak pojavio drhtavi, plavi plamičak. Zapalacao je ka mestu na kome se nekad uzdizao pregradni zid. To nije bilo dovoljno! Bogovi, kako je žalio što nema onog što ovde zovu benzin! Udario je po burencetu revolvera. Izbacio je prazne čaure i počeo da puni oružje. "Sa vaše desne strane, gospodine", upozorio ga je Džon, gotovo nehajnim tonom. Roland se bacio ničice. Jedan metak je proleteo preko mesta na kome je do malopre stajao dok ga je drugi gotovo pomilovao po krajevima duge kose. Imao je vremena da napuni tri od šest otvora na burencetu, jedan metak više od potrebnog broja. Dva grabljivca su pala na leđa sa identičnim rupama u središnjem delu čela, odmah ispod linije kose. Još jedan hohštapler je izjurio iza ugla sa Edijeve strane. Video je kako ga mladani revolveraš vreba sa opakim osmehom na okrvavljenom licu. Odmah je odbacio pištolj i podigao ruke. Edi mu je smestio metak kroz grudi pre no što je grabljivac digao ruke do ramena. Uči, pomislio je Roland. Božey pomozi mu da nauči što više. "Ta vatra je malo spora za moj ukus, momci" rekao je Džon, čas pre no što je skočio na platformu za utovar. Radnja se jedva videla kroz uskovitlani dim eksplodiranih granata, ali je kroz taj zastor prolazilo dosta metaka.