"Šta se dešava dok stvarate priču?" pitao je Roland. "Moju priču, na primer?" "Stvori se odnekud", rekao je King. Govorio je tihim, smetenim glasom. "Nahrupi u mene, to je dobar deo, i zatim izlazi dok je pomeram prstima. Nikada ne stiže iz glave. Izlazi iz pupka, odnekud. Poznavao sam jednog urednika... mislim da se zvao Maksvel Perkins... pozvao je Tomasa Vulfa..." Edi je znao šta Roland radi. Pomislio je da ne bi bilo dobro da ga prekida, ali nije mogao da se uzdrži. "Ruža", rekao je. "Ruža, kamen i nepronađena vrata." Kingovo lice je zasjalo od zadovoljstva, ali njegov pogled ni za tren nije napuštao razigrani metak na revolveraševim zglobovima. "U stvari, reč je o kamenu, listu i vratima", rekao je. "Ruža mi se više dopada." Bio je u potpunosti zaokupljen metkom. Ediju se pričinilo da čuje povlačenje svesnog dela piščevog uma. Palo mu je na pamet da bi slučajni zvuk, poput zvonjave telefona, u ovom kritičnom momentu mogao da promeni pravac njihovog postojanja. Ustao je, kretao se tiho, uprkos natečenoj i bolnoj nozi, i prišao aparatu na zidu. Uvijao je i natezao žicu sve dok nije popustila. "Ruža, kamen i nepronađena vrata", složio se King. "To bi mogao biti Volfi, tako je. Maksvel Perkins ga je zvao 'daškom božanskog vetra. O izgubljeni i vetrom ožaljeni! Sva zaboravljena lica! O, Nesklade!" "Kako dolazite do priče, sai?" tiho je upitao Roland. "Ne volim nju-ejdžere... sve to nije važno, aktivirajmo pejdžere... ali oni to zovu kanalisanje i to... baš tako izgleda... kao nešto usmereno, u kanalu..." "Ili na zraku?" pitao je Roland. "Sve stvari služe zraku", odgovorio je pisac i uzdahnuo. Bio je to strahovito tužan zvuk. Edi je osetio žmarce i
kostrešenje svake dlačice na telu. 11 Stiven King je stajao pod zrakom popodnevnog sunca. Osvetljavao je njegov obraz, krivinu levog oka i boru u uglu usana. Pretvarao je svaku sedu vlas na levoj strani brade u svetlosnu liniju. Stajao je na svetlu, koje je naglašavalo tamu oko njega. Disanje mu se usporilo na tri-četiri udisaja u minutu. "Stivene", obratio mu se Roland. "Da li me vidiš?" "Živeo, revolverašu, vidim te veoma dobro." "Kada si me prvi put video?" "Ne pre današnjeg dana." Roland je delovao iznenađeno i pomalo razočarano. To nije bio odgovor koji je očekivao. Nastavio je. "Video sam Kutberta, a ne tebe." Pauza. "Ti i Kutbert ste lomili hleb, mrveći ga ispod vešala. Taj deo sam već napisao." "Jašta, baš tako je bilo. Kad su obesili kuvara Haksa. Bili smo derani. Da li ti je Bert ispričao tu priču?" King nije odgovorio. "Video sam Edija. Video sam ga veoma dobro." Pauza. "Katbert i Edi su blizanci." "Rolande..." Edi je počeo tihim glasom. Roland ga je utišao divljim odmahivanjem glave. Spustio je metak s kojim je hipnotisao Kinga na sto. King je nastavio da posmatra mesto na kom je bio, kao da ga još vidi. Verovatno ga je video. Čestice prašine poigravale su oko njegove tamne i neuredne ćube. "Gde si bio kad si video Katberta i Edija" "U ambaru." Kingov glas se spustio do nivoa šapata. Usne su mu drhtale.
"Ujna nas je tamo poslala zato što smo pokušali bekstvo." "Koga?" "Mene i mog brata Dejva. Uhvatili su nas i vratili natrag. Rekli su nam da smo loši, loši dečaci." "Morao si da odeš u ambar." "Tako je, i da sečem drva." "To je bila tvoja kazna." "Da." Suza mu je zaiskrila u uglu levog oka. Kliznula je niz obraz do ivice brade. "Pilići su pocrkali." "Pilići u ambaru?" "Da, oni." Suze su krenule u nizu. "Šta ih je pobilo?" "Ujka Oren kaže da su pocrkali od ptičjeg gripa. Oči su im izbuljene. Oni su... malčice zastrašujući." Mnogo više od malčice, pomislio je Edi, posmatrajući piščevo uplakano i bledo lice. "Ne smeš da izađeš iz ambara?" "Ne dok ne isečem svoj deo drva. Dejvid je svoja isekao. Na mene je red. U pilićima ima paukova. Paukovi su im u utrobi. Male crvene tačkice. Liče na čestice crvenog bibera. Ako padnu na mene, zaraziču se gripom i umreti. I ne samo to, vratiću se." "Zašto?" "Postaću vampir. Biću njegov rob. Možda i njegov pisar. Njegovo ljubimče, pisac." "Čiji?" "Gospodara paukova. Grimiznog Kralja, Kulator." "Hriste, Rolande", prošaputao je Edi. Drhtao je. Šta su pronašli? Čije gnezdo su uznemirili? " Sai King, Stive, koliko si tad imao, imaš godina?" "Imam sedam." Pauza. "Upiškio sam se u pantalone. Ne želim da me paukovi ujedu. Crveni paukovi. Tada si ti došao, Edi, Izbavio si me." Široko mu se osmehnuo, obrazi su mu blistali od suza. "Spavaš li, Stivene?" pitao je Roland.
"Jašta." "Idi dublje." "Dobro." "Brojaću do tri. Na tri ćeš prodreti do najdubljih dubina." "Dobro." "Jedan... dva... tri." Kingova glava je pala napred na tri. Brada mu je počivala na grudima. Iz usta mu je pocurila srebrnkasta nit pljuvačke, njihala se kao klatno. "Nešto smo saznali", Roland se obratio Ediju. "Možda nešto od najveće važnosti. Grimizni Kralj ga je dodirnuo u ranom detinjstvu, ali mi se čini da smo ga pridobili na našu stranu. Bolje reći, ti si ga pridobio, Edi. Ti i moj stari prijatelj, Bert. To ga čini izuzetnim." "Više bih se ponosio iskazanim heroizmom kad bih ga se sećao", rekao je Edi. Zatim: "Shvataš li da se ja nisam ni rodio kad je ovaj momak imao sedam?" Roland se nasmejao. "Ka je točak. Odavno ga okrećeš pod različitim imenima. Katbert je jedno od njih, čini mi se." "Šta je s onom pričom da je Grimizni Kralj 'Kulator?" "Nemam pojma." Roland se obratio Stivenu Kingu. "Koliko puta je, po tvom mišljenju, Gospodar Nesklada pokušao da te ubije, Stivene? Da te ubije i zaustavi tvoje pero? Da zatvori tvoja problematična usta, posle prvog pokušaja u ujkinom ambaru?" King je neko vreme brojao i odmahnuo glavom. "Delah", rekao je. Edi i Roland su izmenjali poglede. "Da li te je uvek neko spasavao?" pitao je Roland. "Jok, sai, nije tako bilo. Nisam ja bespomoćan. Ponekad se sklonim u stranu." Roland se nasmejao, suvim smehom, sličnom prasku grančice prelomljene preko kolena. "Znaš li ko si ti?"
King je odmahnuo glavom. Napućio je donju usnu kao obesno dete. "Znaš li ko si ti?" "Otac na prvom mestu. Muž na drugom. Pisac na trećem. Zatim brat. Posle toga nemam šta da kažem. Dobro?" "Ne. Nije dobro. Znaš li ko si ti?" Usledila je duža pauza. "Ne. Rekao sam vam sve što znam. Prestanite da me zapitkujete." "Prestaću kad mi kažeš istinu. Znaš li..." "Da, dobro, znam na šta ciljate. Zadovoljni?" "Ne još. Reci mi ko..." "Ja sam Gan, ili neko posednut Ganom. Ne znam šta je od toga tačno, možda i nema razlike." Zaplakao se. Lio je gorke i velike suze. "Ali nisam Dis, okrenuo sam leđa Disu, odbacio sam Dis. To je trebalo da budedovoljno, ali nije. Ka nikada nije zadovoljna, pohlepna stara ka, to je ona rekla, zar ne? To je rekla Suzan Delgado pre no što si je ubio ili sam je ja ubio, ili je Gan ubio. 'Pohlepna stara ka. Oh, kako je mrzim.' Naterao sam je da to kaže bez obzira na to ko je ubio, zato što je mrzim, istina je. Odupirem se pritisku i nalozima ka i činiću to dok ne stignem do čistine na kraju puta." Roland je seo za sto. Prebledeo je na pomen Suzaninog imena. "Ka ne prestaje da me opseda, da me traži. Sprovodim je, stvoren sam za to. Ka izlazi iz mog pupka kao traka. Ja nisam ka, niti sam ta traka, ona samo prolazi kroz mene. Mrzim je, mrzim je! Pilići su bili puni paukova, shvataš li, puni paukova!"
"Prekini da cmizdriš", rekao je Roland (sa čudesnim odsustvom simpatije, po Edijevom mišljenju), pa se King ućutao. Revolveraš je razmišljao i podigao glavu. "Zašto si prestao da pišeš priču nakon mog izlaska na Zapadno more?" "Jesi li gluv? Zato što nisam hteo da budem Gan. Okrenuo sam leđa Disu, hteo sam da učinim isto u odnosu na Gan. Volim ženu. Volim decu. Volim da pišem priče, ali ne želim da pišem tvoju priču. Živim u strahu. Traži me. Kraljevo oko."
"Ali ne otkad si prestao", rekao je Roland. "Ne, od tada me ne traži, od tada me ne vidi." "Ipak moraš da nastaviš." Lice mu se iskrivilo u ružnu grimasu. Činilo se da trpi veliki bol. Zatim se izravnalo, povrativši pređašnji, sneni izraz. Roland je podigao unakaženu desnicu. "Kad počneš, ispripovedaćeš kako sam ostao bez prstiju. Hoćeš li zapamtiti?" "Jastogovišta", rekao je King. "Odgrizla su ti prste." "Otkud znaš?" King se blago nasmejao. Imitirao je blago šuštanje vetra. "Vetar mi je šapnuo", rekao je. "Gan je porodio svet i otišao dalje", odgovorio je Roland. "To želiš reći?" "Jašta, svet bi pao u ambis da ne beše kornjače grdne. Završio je na njenim leđima, umesto da padne." "Tako smo čuli, blagodarimo. Počećeš sa jastogovištima koja će mi otfikariti prste." "Dad-a-džam, dad-a-džing, prokleti jastozi ti otfikariše prste", reče King. "Da." "Uštedeo bi mi silan trud da si umro, Rolande, sine Stivenov." "Znam. Isto važi i za Edija i ostatak mog društva." Daleki nagoveštaj osmeha dotakao je revolveraševe usne. "Zatim, posle jastogovišta..." "Stiže Edi, stiže Edi", prekinuo ga je King. Načinio je blagi, sneni pokret desnicom, kao da poručuje da sve zna i da Roland ne treba da traći vreme. "Zatvorenik, Diler i Gospa od Senki. Pekar, lekar, apotekar." Nasmejao se. "Tako pevuši moj sin Džo. Kada?" Roland je iznenađeno žmirnuo. "Kada, kada, kada," King je podigao ruke. Edi je zaprepašćeno posmatrao kako se toster, mala pekara i
kutija sa osušenim sudovima dižu i lebde u vazduhu. "Da li me pitaš kad možeš da ponovo počneš?" "Da, da, da." Iz lebdeće kutije sa osušenim posuđem izdigao se nož. Preleteo je čitavu sobu. Završio je let podrhtavajući u zidu. Ostali predmeti su se nežno vratili na svoja mesta. Roland je rekao, "Slušaj pesmu kornjače, krik medveda." "Pesmu kornjače, krik medveda. Maturin iz romana Patrika O'Brajena. Šardik iz romana Ričarda Adamsa." "Da. Kad ti kažeš." "Čuvari zraka." "Da." "Mog zraka." Roland ga je pomno posmatrao. "Zbilja to kažeš?" "Da." "Neka ti bude. Vratićeš se pisanju kad god čuješ pesmu kornjače ili krik medveda." "Vidi me kad god otvorim oko ka tvom svetu." Pauza. "O..o." "Znam. Pokušaćemo da te zaštitimo u tim trenucima, baš kao što nameravamo da zaštitimo ružu." King se nasmejao. "Volim ružu." "Da li si je video?" pitao ga je Edi. „Naravno da jesam, u Njujorku. Posle UN Plaza hotela. Nekada je tu bila poslastičarnica. Tom i Džeri. Ruža je rasla pozadi. Sada je na praznom placu, gde je nekad bila poslastičarnica." "Pripovedaćeš našu priču dok se ne umoriš", rekao je Roland. "Kad više ne budeš mogao, kad pesma kornjače i krik medveda oslabe, odmorićeš se. Produžićeš, kad budeš u stanju da produžiš. Ti..." "Rolande?"
"Sai King?" "Poslušaću vas. Slušaću pesmu kornjače. Nastaviću s pisanjem kad je čujem. Ako budem živ. Ali i ti moraš slušati. Njenu pesmu." "Čiju?" "Suzaninu. Beba će je ubiti ako ne požurite. Moraš pažljivo osluškivati." Edi je preplašeno odmerio Rolanda. Revolveraš je klimnuo. Bilo je vreme da pođu. "Slušaj me, sai King. Dobro nam je u Bridžtonu, ali sad moramo poći." "Važi", rekao je King. Izgovorio je to sa tako primetnim olakšanjem da se Edi umalo nasmejao. "Ostaćeš ovde, tu gde si se zatekao,sledećih deset minuta. Razumeš li me?" "Da." "Zatim ćeš se probuditi. Divno ćeš se osećati. Nećeš se sećati naše posete, osim u najdubljim dubinama uma." "U glibu." "U glibu, nego šta. Na površini ćeš misliti da si malo odremao. Da si usnio okrepljujući, divni san. Pokupićeš sina i otići tamo gde si naumio. Divno ćeš se osećati. Nastavićeš sa svojim životom. Napisaćeš mnoštvo priča, ali će sve imati manje ili više veze sa ovom. Shvataš li?" "Jašta", rekao je King. Glasom je tako podsećao na neraspoloženog i umornog Rolanda da su niz Edijeva leđa ponovo jurnuli žmarci. "Ono što je viđeno može biti izbrisano. Ono što je poznato može postati nepoznato." Zastao je. "Izuzev u slučaju smrti." "Jašta. Kad god čuješ kornjačinu pesmu, ako je tako doživljavaš, obnovićeš rad na našoj priči. Jedinoj priči koju moraš ispripovedati. Mi ćemo pokušati da te zaštitimo." "Bojim se." "Znam, ali ćemo pokušati..." "Ne od toga. Bojim se da neću moći da je završim." Spustio je glas. "Bojim se da će Kula pasti i da ću ja biti
odgovoran zbog toga." "To zavisi od ka, a ne od tebe", rekao je Roland. "Ili mene. To mi je jasno. A sad..." Klimnuo je Ediju i ustao. "Čekaj", rekao je King. Roland ga je odmerio, uzdignutih obrva. "Imam pravo na poštanske privilegije, ali samo jednom." Zvuči kao zatvorenik u logoru za ratne zarobljenike, pomislio je Edi. Rekao je: "Ko je zadužen za odobravanje tvojih poštanskih privilegija, Stive?" Kingovo čelo se nabralo. "Gan?" pitao je. "Da li je to Gan° Čelo mu se ispeglalo, na usnama mu se pojavio širok osmeh nalik sunčevom zraku koji se probio kroz omotač jutarnje magle. "Mislim da sam to ja!" rekao je. "Mogu poslati pismo samom sebi... možda i mali paket... ali samo jednom." Osmehnuo se još šire i toplije. "Sve ovo... liči na neku bajku, zar ne'° "Da, naravno", rekao je Edi, misleći na staklenu palatu na koju su nabasali na kanzaškom autoputu. "Šta ćeš?" pitao ga je Roland. "Kome ćeš poslati poštu?" "Džejku", smesta je odgovorio King. "Šta ćeš mu reći?" Kingov glas se preobrazio u Edijev glas. Nije to bila imitacija, već do tančina tačna kopija. Edi se sledio, slušajući ga. "Did-a-čam, did-a-či", pevušio je King, "na brini, imaš ključ!" Čekali su nastavak, ali ga nije bilo. Edi je pogledao Rolanda. Sad je na mlađeg došao red da izvede požurujući gest rukom. Roland je klimnuo, pa su pohrlili ka vratima. "To je bilo jebeno jezivo", rekao je Edi. Roland nije odgovorio. Edi ga je uhvatio za ruku. "Nešto mi je palo na pamet, Rolande. Mogao bi mu, dok je pod hipnozom, naložiti da ostavi duvan i piće. Pogotovo
cigarete. Isuviše često se druži s njima. Jesi li video tu kuću? Svuda ima jebenih pepeljara." Roland nije zvučao zabrinuto. "Edi, ako sačekaš da ti se pluća formiraju duvan ne skraćuje život već ga produžava. Zbog toga u Gileadu puše svi izuzev najsiromašnijih. Čak se i oni ponekad ogrebu za neki dim. Duvan štiti od svih loših isparenja. Veliki broj opasnih insekata izbegava njegov miris. To je opšte poznato." "Zdravstvene vlasti Sjedinjenih Država s radošću bi saslušale ono što zna svako živi u Gileadu", suvo je rekao Edi. "Šta je s pićem? Šta ako se posle neke pijanke prevrne džipom ili izbije na autoput vozeći u pogrešnom pravcu i napravi čeoni sudar?" Roland je kratko razmišljao i odmahnuo glavom. "Petljao sam po njegovom umu i ka, koliko sam nameravao. Koliko sam se usuđivao. Povremeno ćemo ga proveravati... zašto odmahuješ glavom? On stvara priču!" "Možda, ali nećemo moći da ga proveravamo za dvadeset dve godnu osim ako ne napustimo Suzanu... a to nikada neću učiniti. Kad jcdnom skočimo napred u 1999, nema nam povratka. On stvara našu priču." Roland nije odgovorio. Samo je posmatrao domaćina naslonjenog leđima na kuhinjski element. Spavao je na nogama, otvorenih očiju, dok mu je kosa pala po čelu. King će se probuditi za sedam-osam minuta. Neće se sećati Rolanda i Edija... uz uslov da dotle odu, naravno. Edi nije verovao da će revolveraš ostaviti Suz u nevolji... ali, zar nije već pustio da Džejk propadne u ambis? Dečaka je nekada davno progutala tama. "U tom slučaju, moraće da se sam snalazi", rekao je Roland. Edi je ispustio uzdah olakšanja. "Sai King." "Da, Rolande." "Zapamti, kad čuješ pesmu kornjače, moraš dići ruke od svih drugih stvari i pripovedati ovu priču." "Hoću. Bar ću pokušati."
"Dobro." Pisac je nastavio: "Kugla mora biti uništena." Roland se namrštio. "Koja kugla? Crna trinaestica?" "Ako se probudi, postaće najopasnija stvar u univerzumu. Budi se. Na nekom drugom mestu. U nekom drugom gde i kada." "Zahvaljujem se na vašem proročanstvu, sai King." "Did-a-tu, did-a-tuš. Odnesite loptu do dvostruke Kule." Roland je samo odmahnuo glavom, ne krijući zbunjenost. Edi je stavio pesnicu na čelo, blago se sagnuvši. "Živeo, revolverašu." King se mlako nasmešio, kao da mu sve zvuči besmisleno. Nije progovorio ni reč. "Dugi dani i prijatne noći", rekao mu je Roland. "Prestani da brineš zbog pilića." Srceparajuća iskra nade osvetlila je piščevo bradato lice. "Zbilja to kažete?" "Zaista. Nadam se da ćemo se sresti na putu pre no što se sretnemo na čistini." Revolveraš se okrenuo na petama i izašao iz piščevog doma. Edi je poslednji put osmotrio visokog, malčice zdepastog muškarca koji je stajao gurajući kuhinjski element uskom zadnjicom. Pomislio je: Kada ta budem video sledeći put, Stivi, ako se to ikada desi, brada će ti biti uglavnom seda, lice izborano... a ja ću još uvek biti mlad. Kakav ti je krvni pritisak, sai? Da li je dovoljno dobar da izdržiš sledećih dvadeset dvegodine? Nadam se. Šta je s tvojom čukom? Da li je bilo obolelih od raka u tvojoj porodici. I ako ih je bilo, da li su uspeli da se izbore s njim? Ovo nije bilo vreme za slična pitanja. Ili bilo koja druga. Pisac će se uskoro probuditi i nastaviti svoj život. Edi je krenuo za dinhom u kasno popodne, zatvorivši vrata za
sobom. Ka je, izgleda, znala šta radi, kad ih je poslala ovamo umesto u Njujork. 12 Edi je zastao pored vozačkog sedišta Kelamovih kola i pogledao preko krova na revolveraša. "Da li si zapazio onu stvar oko njega? Crnu izmaglicu?" "Todanu, svakako. Hvala ocu što je još slaba." "Šta je todana? Zvuči kao Todaš." Roland je klimnuo. "To je varijacija te reči. Znači mrtvačka vreća. Žigosan" "Isuse", rekao je Edi. "Slaba je, kažem ti." "Ali je tu." Roland je otvorio vrata. "Mi tu ništa ne možemo. Ka određuje vreme svakom muškarcu i ženi. Hajdemo, Edi." Sad, kad su bili spremni da krenu na put, Edi je bio čudnovato neodlučan. Osećao je da nije završio sa sai Kingom. Mrzeo je pomisao na tu mračnu auru. "Šta je sa Tartlbek Lejnom i dolazećima? Hteo sam da ga pitam..." "Naći ćemo ga." "Siguran si? Mislim da moramo da posetimo to mesto." "Slažem se. Hajdemo. Imamo mnogo posla." 13 Stiven King otvorio oči odmah nakon što su zadnja svetla starog forda skrenula sa prilaznog puta. Prvo je pogledao na sat. Bilo je skoro četiri.
Trebalo je da pođe po Džoa još pre deset minuta, ali se uspavao. Bila je to prijatna dremka. Divno se osećao. Okrepljeno i neobično pročišćeno. Pomislio je, Ako bi svaka dremka imala ovakav učinak, spavanje bi trebalo propisati zakonom na nacionalnom nivou. Možda. Beti Džons će se ozbiljno zabrinuti ako ne vidi čiroki džip na prilaznom putu do četiri i trideset. King je dohvatio telefon u nameri da je pozove, ali mu se pogled zadržao na notesu ispod njega. Na svakom listiću je pisalo PAŽNJA SVIM PUVADŽIJAMA. Sitna pažnja od svastike. Pobledeo je. Uzeo je notes i olovku. Pribeležio je: Did-a-čam, did-a-či, ne brini imaš ključ. Zastao je, osmotrio napisano i dodao: Did-a-čady did-a-čed, pogledaj Džejk! Ključ je crven! Nastavio je, posle kraće pauze: Did-a-čamy did-a-čiy daj dečaku plastični ključ. Osmotrio je svoje delo s dubokom naklonošću. Gotovo ljubavlju. Svemogući bože, kako se lepo osećao! Stihovi nisu značili ništa, ali je njihovo pisanje izazvalo zadovoljstvo na rubu ekstaze. King je pocepao papiriće. Zgužvao ih je. Pojeo. Na trenutak su mu se zaglavili u grlu i zatim, blup!, odoše. Dobro je! Zgrabio je ključeve džipa sa drvenog nosača za ključeve (u obliku ključa) i požurio napolje. Pokupiće Džoa. Vratiće se ovamo i spakovati. Zatim će večerati u Miki-Kioovom Južnom
Parizu. Ispravka, Miki-Diovom. Bio je u stanju da sam smaže dva poveća hamburgera i krompiriće. Prokletstvo, kako se dobro oseća! Stigao je do Kanzas rouda i skrenuo ka gradu. Upalio je radio i uhvatio Mekojse i njihovu „Hang On, Sloopy", vazda sjajnu numeru. Misli su mu odlutale. To mu se često događalo dok sluša radio. Uhvatio je sebe kako razmišlja o likovima stare priče, Mračna Kula. Nije ih mnogo ostalo; većinu je pobio. Čak je i dečak stradao. Verovatno nije znao šta će s njim. Zbog toga se najčešće ratosiljavate likova, jednostavno ne znate šta ćete s njima. Kako se ono zvaše, Džek? Ne, to je opsednuti tata iz Isijavanja. U Mračnoj Kuli se pojavljuje Džejk. Odličan izbor imena za priču za vestern motivima, nešto nalik Vejnu D. Overholzeru ili Reju Hoganu. Da li je moguće da se Džejk vrati u priču, možda kao duh? Naravno da jeste. Dobra stvar kod priča o natprirodnom, mozgao je King, jeste što niko ne mora zauvek da umre. Mogu se uvek vratiti, kao onaj momak Barnabas u Mračnim senkama. Barnabas Kolins je bio vampir. "Klinac može postati vampir", rekao je King, nasmejavši se. "Pazi, Rolande, ručak je poslužen, to ćeš biti ti!" Ta ideja mu se nije dopala. Šta, onda? Ništa mu nije palo na pamet, ali se nije brinuo. Nešto će već smisliti. Verovatno kad to najmanje očekuje; dok hrani mačku, presvlači bebu ili dok se dokono šeta, baš kao što je Oden rekao u toj pesmi o patnji. Danas neće patiti. Danas se odlično oseća. Jašta, zovite me Tigar Toni. Mekojse je zamenio Troj Šondel. Pevao je „This time". Ta Mračna Kula je bila zanimljiva stvar. Pomislio je, Mogao bih je iskopati, kad se vratimo sa severa. Pogledaću je. To nije loša ideja. KITICA: Komala-haj-forca
Pozdravljamo našeg tvorca Što načini muškarca i ženu Što načini velike i male ODGOVOR: Komala-hajd fon al Načinio je velike i male! A velika ruka Ipak upravlja svim njima.
Dvanaesta strofa Pisac Džejk i Kalahan
1 Don Kalahan je često sanjao o povratku u Ameriku. Snovi bi obično počinjali šetnjom ispod visokog, kristalnog pustinjskog neba punog mekih oblaka koje bejzbol igrači zovu „anđeli" ili u njegovom krevetu u parohijskom domu Jerusalimova u Mejnu. Bez obzira na lokaciju, preplavilo bi ga olakšanje, javila bi mu se želja za molitvom. O, hvala ti bože. Hvala ti bože, ovoje bio samo san, konačno sam budan. Bio je budan, nesumnjivo. Napravio je pun krug u vazduhu i video kako Džejk ispred njega čini to isto. Izgubio je sandalu. Čuo je Ojev lavež i Edijev gromki protest. Čuo je trube taksi vozila, tu uzvišenu njujoršku uličnu muziku, i nešto drugo: propovednika. Ako je suditi po glasu, bio je usred propovedi, u trećoj brzini. Možda i na preteranom broju obrtaja... Kalahan je člankom zapeo o ram nepronađenih vrata. Iz te tačke je nahrupila plima strahovitog bola. Zatim je članak (i oblast oko njega) utrnuo. Usledila je brza paljba todaških zvona, kao kad ploču od trideset tri obrtaja pustite na četrdeset pet. Našao se usred sukobljenih vazdušnih struja. Miri-sao je benzin i izduvne gasove, umesto ustajalog vazduha Pećine vrata. Prvo ulična muzika; potom i ulični parfem.
Na trenutak su postojala dva propovednika. Henčik iza njega je grmeo "Čuvaj se vrata se otvaraju!", a onaj ispred: "Reci BOGO, brate, takoje, reci BOGO na Drugoj aveniji!" Još blizanaca, pomislio je Kalahan, imao je vremena za to, zatim su se vrata zatvorila pa je jedini bukač u službi božjoj bio onaj na Drugoj aveniji. 2 Imao je vremena da pomisli, Dobro došao kući, kučkin sine, dobrodošao u Ameriku, pre no što je aterirao. Bio je to jak udarac, ali se dočekao uglavnom na ruke i kolena. Farmerke su donekle (iscepale su se) zaštitile ova poslednja, ali je na pločniku ostala velika količina kože sa dlanova. Čuo je moćni i nepokolebljivi poj ruže. Prevrnuo se na leđa i pogledao ka nebu. Ječao je od bola, dižući krvave, bolne ruke ispred lica. Kapljica krvi sa levog dlana skliznula je niz sveštenikov obraz kao grimizna suza. "Jebote. Odakle si ti stigo, prijatelju?" pitao je zaprepašćeni crnac u sivoj radnoj odeći. Samo je on zapazio Kalahanov dramatični povratak u Ameriku. Zurio je u čoveka na pločniku razrogačenih očiju. "Iz Oza", rekao je Kalahan, uspravivši se u sedeći položaj. Šake su ga žestoko bolele. Javio se i povređeni članak. Žustro je negodovao, odašiljući talase bola u savršenom sazvučju sa ubrzanim radom srca. "Produži, čoveče. Idi. Dobro mi je, ne sekiraj se." "Šta god ti kažeš, brate. Do viđenja." Čovek u sivom radnom odelu, pazikuća na kraju smene, nagađao je Kalahan, produžio je dalje. Osmotrio je sveštenika po poslednji put, još uvek smeten ali već u
procesu racionalizacije, i obišao malenu skupinu oko uličnog propovednika. Već sledećeg trenutka iščezao je u gomili. Kalahan se uspravio na noge i stao na jednu od stepenica što vode ka Hamaršeld plazi. Pogledom je tragao za Džejkom. Nije ga video. Osvrnuo se, tražeći nepronađena vrata, ali su i ona nestala. "Slušajte me, prijatelji! Slušajte, kažem bog, kažem božja Ijubav; kažem recite aleluja." "Aleluja", ponovi jedan od okupljenih, s mlakim entuzijazmom. "Kažem amiti, hvala ti brate! Slušajte me sad zato što Amerika u ovom času polaže TEST i Amerika PADA na tom TESTU! Ovoj zemlji treba BOMBA, ali ne nu-kle-arna več BOGO-BOMBA, recite mi aleluja?" "Džejk!" povikao je Kalahan. "Džejk, gde si? Džejk!" "Oj." To je bio Džejk. Vrištao je. "Oj, PAZI SE!" Čuo se iskidano, nervozno lajanje koje bi Kalahan svuda prepoznao. Zatim vrisak škripećih guma. Pisak sirene... Udarac. 3 Kalahan je zaboravio na povređeni članak i bolne dlanove. Trkom je zaobišao propovednikovo maleno stado (svi su okrenuli leđa svešteniku koji je prekinuo govor) i ugledao Džejka na Drugoj aveniji ispred žutog taksija koji se zaustavio ukoso na par centimetara od njegovih nogu. Plavičasti dim se još uvek dizao oko zadnjih guma. Vozačevo lice bilo je bleda zevajuća rupa u obliku slova O. Bambur je čučao među Džejkovim nogama. Životinja je izgledala prestrašeno ali neozleđeno. Udarac se ponovio. To je bio Džejk. Udarao je stisnutim pesnicama po haubi taksija. "Govnaru," urlao je na prebledelog vozača sa druge strane stakla. Bup!
"Zašto nisi." Bup!„... gledao gde..." BUP! „... jebeno VOZIŠ!" BUP-BUP! "Ne daj se, Čoli!" povikao je neko od preko puta, gde se već okupilo tridesetak radoznalaca, željnih zabave. Vrata na taksiju su se otvorila. Iz vozila je izašao dugi, visoki čovekhelikopter. Nosio je dašiki preko farmerki i goleme patike sa znakom bume ranga. Na glavi je imao fes. Taj odevni predmet pojačavao je utisak izuzetnr visine, ali nije bio u potpunosti zaslužan za njega. Kalahan je procenio da bradonja ima skoro dva metra. Žestoko je grdio Džejka. Kalahan se uputio ka njima. Žurno je šljapkao po pločniku ne obraćajući pažnju na bosu nogu I ulični propovednik se zaputio prema tački sukoba. Još jedan automobil se zaustavio iza taksija. Vozač je isključivo vodio računa o ličnom, prebukiranom, večernjem rasporedu. Legao je na trubu i spustio prozor urlajući "Pomu i Abdula, blokiro si put!" Džejk nije obraćao pažnju na tu buku. Ključao je od besa. Udario je obema rukama o haubu taksija kao RakoRizo u Ponoćnom kauboju BUP! "Zamalo što nisipregazio mogprijatelja, govnaru, da li si i za trenutak POGLEDAO..." BUP! "...gde VOZIŠ7." Vozač ga je uhvatio za desni zglob sprečivši ga da ponovo udari po haubi. Dečak je očigledno bio spreman da lupa sve dok ne zadovolji povređenu dušu. "Prestani s tim, mala barabo!" povikao je ogorčenim i iznenađujuće visokim glasom. "Kažem ti..." Džejk je koraknuo unazad, oslobodivši se stiska. Zatim je tečnim pokretom, isuviše hitrim za Kalahanovo oko, potegao ruger iz futrole ispod pazuha uperivši ga vozaču u lice. "Šta ćeš sad da mi kažeš?" povikao je Džejk. "Šta? Da si vozio prebrzo i umalo pregazio mog prijatelja? Da ne želiš
da umreš na ulici sa rupom u glavi? ŠTA ćeš sad da mi kažeš?" Neka žena na drugoj strani Druge avenije videla je pištolj ili zapazila ubilački bes u Džejkovom glasu. Vrisnula je i počela da beži. Nekolicina posmatrača se povela za njenim primerom. Ostali su namirisali krv i prišli pločniku. Jedan od radoznalaca, mladić sa prevrnutim kačketom, povikao je: "Ajde, momče! Izluftiraj mozak prokletom goniču kamila!" Vozač je ustuknuo par koraka. Podigao je ruke u visinu ramena. "Nemoj da pucaš, dečače! Molim te!" "U tom slučaju se izvini!" besneo je Džejk. "Izvini se ako želiš da živiš! I njemu! I njemu!" Dečak je bio bled kao smrt, ako izuzmemo nekoliko crvenih tačka na jagodicama. Oči su mu bile široke i vlažne. Donu Kalahanu se najmanje dopalo lelujanje revolverske cevi. "Izvini se zbog svoje vožnje, bezočni mamojepcu! Odmah! Odmah" Oj je žalobno zacvileo, "Ejk!" Džejk je oborio pogled ka bamburu. Taksista je to iskoristio i skočio da mu oduzme pištolj. Kalahan ga je pogodio pristojnim aperkatom pa se dugajlija prostro po haubi. Fes mu se otkotrljao s glave. Vozač iza taksije je imao obe strane slobodne za preticanje, ali je ipak ostao na mestu pritiskajući sirenu i urlajući "Pomeri se ortak, pomeri se!" Neki od gledalaca sa druge strane ulice aplaudirali su kao da prisustvuju dobrom boks meču u Medison skver gardenu. Kalahan je pomislio: Bože, ovo mesto je ludnica. Da li sam to i ranije znao pa zaboravio ili sam tek sad shvatio? Ulični propovednik, bradonja s dugom sedom kosom koja mu se spuštala do ramena, stajao je sad iza Džejka. Kad je dečak podigao oružje, sveštenik je nežno položio ruku na njegov zglob.
"Vrati ga u futrolu, dečače", rekao je. "Odloži ga, nek je hvaljen Isus." Džejk ga je pogledao i video ono što je nedugo pre toga videla i Suzana: čoveka jezivo sličnog Henčiku od Manija. Poslušao ga je. Sagnuo se i prihvatio Oja. Bambur je zacvileo, istegao je dugi vrat i počeo da liže dečakov obraz. Kalahan je prihvatio vozača za ruku, povevši ga ka automobilu. Iz džepa je izlovio novčanicu od deset dolara, polovinu prikupljenog kapitala za ovaj mali safari. "Gotovo je", rekao je vozaču. Nadao se da mu se obraća umirujućim glasom. "Nema povreda, nema štete. Najbolje je da svako pođe svojim putem..." Zaurlao je u pravcu neumornog trubača: "Sirena ti radi, kretenčino, zašto ne isprobaš svetla?" "Mali kopilan mi je zapretio pištoljem", rekao je taksista. Rukom je pipao po glavi, tražeći fes. "To je samo igračka", nastavio je Kalahan pribranim tonom. "Dobija se u kompletu i sklapa iz nekoliko komada. Ne ispaljuje ni kapisle. Uveravam te..." "Hej, ortak!" povikao je uliči propovednik. Taksista je pogledao u nje govom pravcu. Sveštenik je držao crveni fes. Vozač ga je vratio na glavu, slo mu je pomoglo da dođe sebi. Pribrao se još više kad mu je Kalahan gurnuo deseticu u ruku. Momak iza taksija je vozio golemi, vremešni linkoln. Ponovo je zatrubio. "Možeš da mi ga posisaš, majmune?" izdrao se taksista. Kalahan je zumalo lo prsnuo u smeh. Krenuo je ka momku u linkolnu. Kad je taksita pokušao mali mu se pridruži, Kalahan ga je zaustavio, spustivši mu ruku na rame. "Pusti me da ovo sredim. Ja sam čovek vere. Mogu da nateram lav.i jagnje gnje da zajedno spavaju." Ulični propovednik im je prišao dovoljno blizu da čuje ovaj razgovor Džejk se povukao u drugi plan. Stao je pored propovednikovog kombija komhin , proveravao Ojeve noge, tragajući za povredama.
"Brate!" ulični propovednik se obratio Kalahanu. "Mogu li da te pitam mi kojoj veri pripadaš? Za tvoje, aleluja, videnje svemogućeg?" "Ja sam katolik" odgovorio je Kalahan. "Prema tome, svemogućeg smatram muškarcem." Ulični propovednik mu je pružio veliku, izboranu šaku. Stegao ga je izuzetno snažno, baš kao što je Kalahan očekivao. Čovekov način govora kombinovan sa blagim južnjačkim akcentom podsetio je Kalahana na petla Sofronija junaka starih crtaća. "Ja sam Erl Herigan", rekao je propovednik, nastavljajući da mrvi Kalahanove prste. "Iz Crkve svetog boga-bombe, Bruklin, Amerika. Drago mi je što smo se upoznali, oče." "Ja sam u nekoj vrsti samonametnute penzije", rekao je Kalahan. "Ako baš želite, zovite me padre ili samo Don. Don Kalahan." "Hvaljen Isus, oče Done!" Kalahan je uzdahnuo. Moraće da se navikne na oca Dona. Prišao je linkolnu. Taksista je, u međuvremenu, nestao u saobraćaju. Vozač linkolna izašao je iz kola pre no što mu se Kalahan obratio. Po visini je odgovarao Kalahanovoj predstavi visokog čoveka. Imao je skoro dva metra i poveći stomak. "Gotovo je", rekao je Kalahan. "Predlažem ti da se vratiš u automobil i odeš odavde." "Ništa nije gotovo, dok ja ne kažem", zarežao je gospodin Linkoln. "Pribeležio sam Adbulin broj; sad hoću da mi ti, Sparki, kažeš ime i adresu tog klinca s psom. Hoću da vidim pištolj koji je, uh, uh! JAO! JAAAO! Pusti!" Prečasni Erl Herigan zgrabio je jednu od gospodin Linkolnovih ruku, zavrnuvši mu je izaleda. Izvodio je nešto maštovito s njegovim palcem. Kalahan nije mogao da vidi šta. Palac je, uglavnom, stajao pod neobičnim uglom. "Bog te mnogo voli", rekao je Herigan. Šaptao je gospodinu Linkolnu u uvo. "Ono što želi za uzvrat, brbljivi
seronjo, jeste da kažeš aleluja i nastaviš svojim putem. Hoćeš li reći aleluja?" "JAO, JAAAO, pusti me! Policija! POLICIIIJA!" "Jedini policajac koji bi mogao naići je pozornik Benčik. Već mi je napisao kaznu i otišao. Sad verovatno sedi kod Denija i ždere pirošku sa dvostrukim sledovanjem slanine, neka je hvaljen Gospod. Bolje ti je da razmisliš o mom predlogu." Kalahan je stegnuo zube, reagujući na praskavi zvuk odnekud iza gospodin Linkolnovih leđa. Nije hteo da zna da li je palac gospodina Linkolna odgovoran za taj zvuk, ali nije znao šta bi drugo moglo biti. Gospodin Linkoln je nakrivio glavu put neba ispustivši otegnuti vapaj čistog bola. "Jaoooooooj" "Hoću da čujem aleluja, brate", posavetovao ga je prečasni Herigen, "ili ćeš, neka je hvaljen Gospod, odneti palac kući u prednjem džepu košulje." "Aleluja", procedio je gospodin Linkoln. Lice mu je poprimio oker nijansu. Kalahan je pomislio da se bar nešto od tog efekta može biti pripisati narandžastim uličnim svetlima koje su zamenile fluorescentne lampe njegove epohe. Njima se ipak nije moglo sve pripisati. "Dobro! Sad reci amin. Posle toga ćeš se bolje osećati." "A-amin." "Hvaljen gospod! Hvaljen Isss-sss-sss- us!" "Pusti me... pusti moj palac." "Hoćeš li da se izgubiš odavde i okončaš blokadu raskrsnice, ako te poslušam?" "Da!" "Bez idi mi, dođi mi ili 'oću-neću, nek je hvaljen Isus?" Dar Herigan se nagnuo još bliže gospodinu Linkolnu, usne su mu se zaustavile tik pored velikog žutonarandžastog masnog čepa zaglavljenog u gospodin Linkolnovom uvu. Kalahan ih je posmatrao s nepodeljenom pažnjom. Zaboravio je na sva nerešena pitanja i
nepostignute ciljeve. Padre je napola poverovao da bi se Isusova priča drugačije završila da je Erl Herigan igrao u njegovom timu. Tog dana bi Pilat visio na krstu. "Prijatelju, uskoro će početi da padaju bombe: božje bombe. Moraćeš da izabereš da li ćeš biti među onima koji će, neka je hvaljen Isus, s nebesa bac.iu te bombe ili ćeš u selima ispod, biti raznesen u komadiće. Znam da ovo nije vreme i mesto da prideš Hristu. Hoćeš li mi obećati da ćeš bar razmislih oovome, ser?" Izgleda da je gospodin Linkoln bio malčice prespor za prečasnog Heregina na. Uvaženi je uradio nešto zarobljenoj šaci iza Linkolnovih leđa. Gsopodin Linkoln je ispustio još jedan, nemi vrisak. "Rekoh, hoćeš li razmisliti o ovim stvarima?" "Da! Da! Da!" "Ulazi u kola i beži odavde. Bog te blagoslovio." Herigan je pustio gospodina Linkolna. Ovaj se žurno udaljio od njega i ušao u svoj automobil. Trenutak kasnije, jurio je Drugom avenijom, velikom brzinom. Herigan se obratio Kalahanu, "Katolici će otići u pakao, oče Don. Oni su idolopoklonici, bez izuzetka. Klanjaju se Marijinom kultu. I papi! Ne pokušavajte da sa mnom raspravljate o rijemul Poznavao sam neke fine katolike. Ne sumnjam da ste vi jedan od njih. Možda bih vas snagom molitve mogao navesti na preobraćenja. Ako omanem, ispratiću vas molitvom u plamenove." Osvrnuo se ka pločniku ispred onog što se danas zove Hamaršeld plaza. "Ostadoh bez pastve." "Žao mi je", rekao je Kalahan. Harigan je slegnuo ramenima. "Ljudi leti retko prilaze Isusu", hladno je primetio. "Malo razgledaju izloge, da bi se odmah zatim vratili grehu. Zima je pravo vreme za krstaški pohod... u hladnim noćima moraš imati mestašce sa toplom supom i još toplijom božjom reči." Pogledao je na Kalahanove noge i rekao: "Izgleda da si ostao
bez jedne sandale, moj žgoljavi prijatelju." Nova truba zapištala je na njih iz taksija neverovatnog izgleda. Podsećao je Kalahana na novu verzija starog Folksvagenovog mini-busa. Putnici su gnevno urlali, pokazujući na njih. Sigurno im nisu čestitali rođendan. "Vera nas neće još dugo štititi, moramo se pomeriti s kolovoza." 4 "Bambur je neozleđen", rekao je Džejk, spuštajući Oja na pločnik. "Otkačio sam, zar ne? Žao mi je." "To je u potpunosti razumljivo", uveravao ga je prečasni Herigan. "Kako zanimljiv pas! Nikad nisam video sličnog, nek je hvaljen Isus!" Nagnuo se ka Oju. "On je mešanac", tvrdo je izgovorio Džejk, "ne voli strance." Oj je smesta pokazao koliko ne voli i zazire od stranaca. Podigao je glavu i priljubio uši uz lobanju da bi ga Herigan lakše pomazio. Iscerio se na propovednika kao da su stari prijatelji. Kalahan se za to vreme osvrtao okolo. Bili su u Njujorku. Njegovi stanovnici su razvili sklonost ka gledanju svog posla. Džejk je, ipak, potegao pištolj. Kalahan nije znao koliko ljudi ga je videlo, ali je znao da je samo jedan dovoljan. Neko je sigurno javio gde treba, možda baš pozorniku Benčiku kog je pomenuo Herigan. To bi ih uvalilo u nevolju za koju nisu imali vremena. Pogledao je Oja i pomislio, Učini mi uslugu i ne govori ništay važi? Džejk će možda uspeti da te provuče kao novu vrstu korgija ili hibrid border kolija, ali čim progovoriš, ode mast u propast. Učini mi uslugu i ćuti. "Dobra kuca", rekao je Herigan. Propovednik se uspravio, a Džejkov prijatelj nekim čudom nije odgovorio glasnim „Oj!" "Imam nešto za tebe, oče Don. Samo trenutak." "Ser, stvarno se..."
"Imam nešto i za tebe, sinko, nek je hvaljen Isus, dragi bože! Ali prvo... brzo ću ja to..." Herigan je otrčao do otvorenih vrata nepropisno parkiranog dodža. Ušao je u kombi i krenuo da pretura. Kalahan je neko vreme čekao, ali ga je ubrzo savladala panična žurba. "Ser, žao mi je, ali..." "Evo ih!" povikao je Herigan. Izašao je iz kombija, noseći iznošene braon mokasine. "Ako nosiš manji broj od dvanaestice, gurni novine unutra. Ako nosiš veći, nemaš sreće." "Dvanaestica je moj broj", rekao je Kalahan uz 'Hvaljen nek je Bog i 'Blagodarim’ Najbolje se osećao u jedanaest i po, ali je i ovo bilo sasvim prihvat-ljivo. Obuo ih je sa iskrenom zahvalnošću. „Sad stvarno..." Herigan se obratio dečaku, "Žena za kojom tragate je pre pola sata ušla u taksi, baš na mestu na kom ste se svadali." Nasmejao se, posmatrajuči brzu smenu raspoloženja na Džejkovom licu, prvo zaprepašćenje, a zatim radosl. "Rekla je da ona druga ima kontrolu, da ćete vi znati na koga mislim i dn znate gde se zaputila." "Naravno, u Diksi Pig," rekao je Džejk. "Leksington i Šezdeset prvi. Padre, možda još uvek možemo da je stignemo, ali samo ako odmah poctciuo Ona..." "Ne", rekao je Herigan. "Žena koja je razgovarala sa mnom, čuo sam je unutar moje glave jasno kao zvonjavu zvona, neka je hvaljen Isus, reče da prvo morate da posetite hotel." "Koji hotel?" pitao je Kalahan. Herigan je pokazao ka Četrdeset šestoj i Plaza Park Hajatu. "To je jedini u okolini... i ona je došla iz tog pravca." "Hvala ti", rekao je Kalahan. "Da li je objasnila zašto moramo ići tamo?" Nije", iskreno je odvratio Herigan, "verujem da ju je ona druga dohvatila i ućutkala. Ušla je u taksi i otišla svojim
putem!" "Kad govorimo o odlasku.." počeo je Džejk. Herigan je klimnuo ali je istovremeno preteći podigao prst. "Kako god, ali ne zaboravite da će božje bombe pasti. Zaboravite na priču o kiši blagoslova, smišljena je za metodističke mlakonje i episkopalne ljigavce! Bombe će padati! Pa, momci?" Okrenuli se se k njemu. "Namirisao sam vaš znoj, nek je hvaljen Isus, i znam da ste božja deca baš kao i ja. Ali šta ćemo s damom? Damama ako ćemo pravo. Verujem da ih je bilo bar dve. Šta ćemo s njima?" "Žena koju si sreo je s nama", rekao je Kalahan posle kraćeg oklevanja. "Ona je u redu." "Nisam baš siguran", rekao je Herigan. "Knjiga nas uči, hvalite gospoda i njegove svete reči, da se čuvamo nepoznate žene, čak i kad s njenih usana teče med, zato što su joj stopala ukorenjena u smrti, a njeni koraci vode u pakao. Sklanjaj joj se s puta i noću ne prilazi vratima njenog doma." Govorio je, blagosiljajući ga mlitavo podignutom rukom. "Ne citiram baš tačno. Pamćenje me ne služi kao u mladosti kad sam sa tatom obilazio jug i izvikivao reč božju, ali ste shvatili suštinu." "Knjiga izreka", rekao je Kalahan. Herigan je klimnuo. "Peto poglavlje." Okrenuo se i pogledao zgradu koja se iza njegovih leđa uzdizala u noćno nebo. Džejk je krenuo dalje, ali ga je Kalahan zaustavio dodirom. Dečak je podigao obrve, ali je sveštenik samo odmahnuo glavom. Nije znao šta da mu kaže. Bio je siguran da još uvek nisu završili sa Heriganom. "Ovaj grad je pun greha i zasićen porokom", konačno je progovorio propovednik. "To je Sodoma na polovini školjke,
Gomora na graham krekeru, spremna za božje bombe koje će sigurno pasti s nebesa, aleluja, slatki Isuse, amin. Ovo je dobro mesto. Kažem dobro mesto. Osećate li tu dobrotu, momci?" "Da", rekao je Džejk. "Čujete li je?" "Da", uglas su rekli Džejk i Kalahan. "Amin! Mislio sam da će utihnuti kad su nekada davno srušili malu poslastičarnicu. Ali nisu. Ti anđeoski glasovi..." "Tako govori Gan duž zraka", rekao je Džejk. Kalahan se okrenuo prema njemu. Dečak je nakrenuo glavu na jednu stranu, učinilo mu se da je dečak u transu. Džejk je rekao: "Tako govori Gan, glasom kan kalaha, koje neki zovu anđelima. Gan poriče kan toi; radosnim srcem bezgrešnih poriče Grimiznog Kralja i sam Nesklad." Kalahan ga je zaprepašćeno posmatrao uplašenim očima. Herigan je mirno klimnuo kao da je već slušao slične stvari. Možda i jeste.
"Na tom mestu je ostao prazan plac posle rušenja poslastičarnice. Na njemu je izgradeno ovo. 2 Hamaršeld plaza. Pomislih, 'Utihnuće, pa ću se preseliti zato što je Satanin zagrljaj prejak i njegova kopita ostavljaju preduboke tragove u zemlji. Gde on stane cveće više ne cveta a usevi ne rastu' Možete li reći selah?" Podigao je ruke. Izborane, staračke šake tresle su se nagoveštavajući Parkinsonovu bolest. Ispružio ih je ka nebu u prastarom gestu slave i predaje. "Ali ona i dalje poje", rekao je, spustivši ih. "Selah", promrmljao je Kalahan. "Vaistinu, blagodarimo."
"To je cvet", rekao je Herigan, „jednom sam ušao unutra da ga vidim. Bio je u predvorju, nek neko kaže aleluja, ja kažem u predvorju između uličnih vrata i liftova što vode na gornje spratove gde se obavi bog te pita koliko finansijskih prljavština. Tamo je baštica koja raste na suncu što prodire sa visokih prozora. Baštica zaštićena baršunastim konopcima i znakom na kom stoji DAR TET KORPORACIJE, U ČAST PORODICE ZRAKA I U ZNAK SEĆANJA NA GILEAD." "Zaista?" rekao je Džejk. Širok osmeh mu je zasjao na licu. "Zbilja je tako kao što kažete, sai Hering?" "Dabogda crko ako lažem. Bogo bomba! Sred raznolikog cveća raste samotna divlja ruža. Tako je divna da se zaplakah kao oni pored vode Vavilona, velike reke što teče pored Siona. Ljudi što odande izlaze i ulaze, oni sa aktovkama punim satanskih papira, mnogi od njih takođe zaplakaše. Zaridaše i odjuriše za svojim poslovima kao da za bolje ne znaju." "Znaju", tiho je rekao Džejk. "Znate šta mislim, gospodine Herigane? Mislim da je ruža tajna koju čuvaju u srcu. Ako je neko ugrozi, većina će ustati da je zaštiti. Boriće se do smrti." Pogledao je Kalahana. "Padre, moramo poći." "Da." "Nije loša ideja", složio se Herigan, „moje oči vide pozornika Benčika. Ide pravo ovamo. Ne bi bilo loše da nestanete pre no što stigne. Drago mi je da tvoj mali krzneni prijatelj nije povređen, sinko." "Hvala, gospodine Herigan." "Hvaljen nek je Gospod, al' je on pas koliko i ja, zar ne?" "Tako je, ser", rekao je Džejk, široko se osmehnuvši. "Pazite se te žene, momci. Utisnula mi je misao u glavu. Ja to zovem veštičarenjem. Bilo ih je dve." "Bliznakinje kažeš, jašta", reče Kalahan. Zatim je (ne znajući šta radi dok sve nije bilo gotovo) opisao znak krsta u vazduhu ispred propovednika.
"Nevernik ili ne, tek hvala na tvom blagoslovu", rekao je očigledno dirnuti Erl Herigan. Obratio se njujorškom patroldžiji veselim glasom, "Pozorniče Benčik! Lepo je videti vas. Imate nešto džema na okovratniku, nek je hvaljen Gospod!" Džejk i Kalahan su se neopaženo iskrali dok je pozornik Benčik tražio ostatke džema na okovratniku uniforme. 5 "Vidiii", rekao je Džejk upola glasa dok su šetali ka sjajno osvetljenoj platnenoj nadstrešnici iznad hotelskog ulaza. Nasmejani muškarci u smokinzima i žene u večernjim haljinama iskrcavali su se iz bele limuzine, dvaput veće od svake koju je Džejk ranije video (video je priličan broj, otac ga je jednom vodio na dodelu nagrade Emi). Putnici su izlazili u naizgled beskrajnoj povorci. "Da, naravno", rekao je Kalahan. "Kao da smo na rolerkosteru, zar ne"' Džejk je rekao, "Ne znam šta tražimo ovde. Ovo je bio Rolandov i Edijev posao. Nas dvojica trebalo je da posetimo Kalvina Tauera." "Neko je očigledno imao drugačije mišljenje." "Pa, trebalo je da dvaput razmisli", neraspoloženo je prokomentarisao Džejk. "Dečak i sveštenik sa jednim pištoljem? To je neka šala. Kakve su nam šanse ako je Diksi Pig pun vampira i niščih ljudi koji se dosađuju ubijajući slobodno vreme?" Kalahan nije komentarisao, iako se užasavao od same pomisli na spasavanje Suzane iz Diksi Piga. "O kakvom Ganu si malopre bulaznio?" Džejk je odmahnuo glavom. "Ne znam, ne sećam se najbolje svojih reči. Mislim da to ima veze s dodirom, padre. Da li znaš od koga potiču te reči?"
"Od Mije?" Dečak je klimnuo. Oj je poslušno grabio iza njega, njuškajući Džejkovlist. "Hvatam i nešto drugo. Stalno vidim crnca u zatvorskoj ćeliji. Uključen je radio, obaveštavajući ga da su svi ti ljudi mrtvi, Kenedijevi, Merlin Monro, Džordž Harison, Piter Selers, Jicak Rabin, ma o kome da se radi. Mislim da je to zatvor u Oksfordu, Misisipi, u kom je neko vreme ležala Odeta Holms." "Ali ti vidiš muškarca. Ne Suzanu, već muškarca." "Tako je. Ima brčiće i smešne male naočari sa zlatnim okvirom, kao čarobnjak iz bajke." Stali su ispred sjajnog hotelskog ulaza. Vratar u zelenoj šljaštećoj uniformi snažno zviznu u malu srebrnu zviždaljku, zaustavljajući žuti taksi. "To je Gan, šta misliš? Da li je crnac u ćeliji Gan?" "Ne znam." Džejk je nemoćno odmahnuo glavom. "Hvatam i nešto u vezi s Doganom, ali veoma zbrkano." "I to dolazi od dodira." "Da, ali ne od Mije ili Suzane, ili tebe ili mene. Mislim..." glas mu se utišao. "Neophodno je da saznam ko je taj crnac i šta nam znači, zato što ono što vidim dolazi od Mračne Kule." Zagledao se u Kalahana s ozbiljnim izrazom na licu. "Na neki način smo joj sve bliži. Jako je opasno da ka-tet bude ovako razbijen." "U neku ruku smo nadomak cilja." 6 Džejk je, odmah po prolasku kroz pokretna vrata, u celosti i neosetno preuzeo kontrolu. Spustio je bambura na pod predvorja. Kalahan je zaključio da dečak nije svestan transformacije, što je bilo dobro. U suprotnom, samopouzdanje bi ga moglo napustiti...
Oj je nežno njuškao sopstveni odraz na zelenom staklu predvorja. Zatim je pošao za Džejkom ka recepciji, tiho kuckajući kandžama po crno-belim mermernim pločama. Kalahan je išao iza njega svestan da se nalazi u budućnosti. Pokušavao je da ne bude previše upadljiv. "Bila je ovde", rekao je Džejk. "Padre, gotovo da je vidim. Obe, nju i Miju." Džejk je stigao do recepcije pre no što je Kalahan odgovorio. "Izvinite, gospoja", rekao je. "Zovem se Džejk Čembers. Da li imate neku poruku ili paket za mene? Najverovatnije od Suzane Din ili od gospođe Mije." Žena je sumnjičavo gledala Oja. Bambur je uzvratio pogled uz široki osmeh, koji je otkrio brojne zube. Možda je to uznemirilo službenicu. Okrenula se i smrknuto osmotrila ekran kompjutera. "Čembers?" pitala je. "Tako je, gospoja." Govorio je najboljim hoću da se dobro slažem sa odra slima tonom. Dugo ga nije upotrebljavao, pa je strahovao da ga neće pronaći. Ipak, našao ga je bez problema. "Imam nešto za vas. To nije ostavila žena već neki Stiven King." Nasmešila se. "To verovatno nije onaj čuveni pisac? Poznajete li ga?" "Ne, gospoja", rekao je Džejk. Bacio je hitar pogled na Kalahan.Niko od njih doskora nije čuo za Stivena Kinga. Znao je da pominjanjc tog imena n.i može izazvati nervozu kod njegovog saputnika. Kalahan nije pokazao nervozu. Stisnuo je usne u tanku liniju. "Pa", rekla je, "pretpostavljam da je to često ime, zar ne? Sigurna sam da širom Sjedinjenih Država ima dosta normalnih Stiven Kingova koji bi želeli da onaj poznati...ne znam...malo oladi." Izveštačeno se nasmejala. Kalahan se pitao šta je tako uznemirilo. Možda Oj, koji što ga duže gledate, sve manje liči na psa? Padre nije u to verovao, smatrao je da je
verovatno reč o Džejku. Imao je nešto što ga je odvajalo od drugih dečaka. Nešto ga je činilo veoma različitim. Setio se kako poteže ruger i nišani nos nesrećnog taksiste. Reci mi da si vozio prebrzo i umalo pregazio mog prijatelja! vrištao je, s pobelelim prstom na obaraču. Reci mi da ne želiš da umreš na ulici sa rupom u glavi! Da li je to reakcija prosečnog dvanaestogodišnjaka na zamalo izbegnutu saobraćajnu nesreću? Nikako. Službenica ima pravo da bude nervozna. Što se njega tiče, shvatio je da su im šanse u Diksi Pigu veće nego što je mislio. Nešto veće. 7 Džejk je, osetivši krizu, počastio službenicu najboljim hoću da se dobro slažem sa odraslima osmehom. Kalahanu je taj osmeh izgledao kao Ojev: previše zubato. "Samo trenutak", rekla je. Dečak je pogledao Kalahana kao da želi da mu kaže, Ne znam šta je s njom. Padre je slegnuo ramenima i nemoćno raširio ruke. Recepcionerka je prišla ormanu iza nje. Otvorila ga je i pregledala sadržaj kutije. Vratila se stolu sa kovertom na kojoj je bio logotip hotela. Na prednjoj strani je bilo Džejkovo ime, i još nešto. Izdaleka je ličilo na mešavinu rukopisa i štampanog teksta: Džejk Čembers Ovo je istina Gurnula mu je koverat preko recepcije pazeći da ne dodirne dečaka. Džejk ga je uzeo i opipao prstima. Unutra je bilo parče papira i još nešto.
Čvrsta, uska, traka. Razderao je omot i izvukao papir. Unutra je bila i tvrda, pravougaona, hotelska kartica za otvaranje vrata. Poruka je bila ispisana na starom papiriću sa natpisom PAŽNJA SVIM PUVADŽIJAMA. Imala je samo tri reda: Did-a-čam, did-a-či, ne brini imaš ključ. Did-a-čad, did-a-čed, pogledaj Dzejk, Ključ je crven! Kartica je pred njegovim očima promenila boju. Sad je bila crvena kao krv. Pocrvenelaje tek kad sam pročitao poruku, pomislio je Džejk. Taj neobični događaj ga je malo razveselio. Podigao je pogled. radoznao da sazna da li je službenica videla preobražaj kartice, ali se ona posvetila nečemu s druge strane recepcije. Kalahan je posmatrao par žena koje su došle s ulice. Možda je sveštenik, mozgao je Džejk, ali nije izgubio poštovanje prema lepoti. Pogledao je papir na vreme da pročita poslednji red. Did-a-čam, did-a-či, daj dečaku plastični ključ. Roditelji su mu pre par godina za Božić poklonili Tiko komplet za mlade hemičare. Uz pomoć knjižice s instrukcijama napravio je bočicu nevidljivog mastila. Reči napisane tom tečnošću bledele su isto tako brzo kao ove na poruci. Poruka se ipak mogla pročitati ako biste veoma pažljivo pogledali papir ispisan mastilom iz božićnog kompleta. Ovo je, pak, nestajalo bez traga. Džejk je znao zašto. Poslužilo je svojoj svrsi. Za njom više nije bilo potrebe. Pogledao je red o crvenom ključu. I on je bledeo, u skladu s njegovom pretpostavkom. Odslužio je svoje. Samo je prvi red opstao, kao neka vrsta podsetnika: Did-a-čam, did-a-či, ne brini imaš ključ.
Da li je Stiven King poslao ovu poruku? Džejk je sumnjao u to. To su najverovatnije uradili drugi akteri, možda Roland ili Edi. Piščevo ime su upotrebili da bi mu privukli pažnju. Od dolaska ovamo susreo se sa dve stvar i koje ga izuzetno ohrabrile. Prva je bila neprekinuti poj ruže. Bio je jači no ikad iako je na praznom placu izgrađen golemi oblakoder. Druga je bilo saznanje da je Stiven King očigledno živ, dvadeset četiri godine nakon što je stvorio Džejkovog saputnika. Više nije bio samo pisac već čuveni pisac. Odlično. To je značilo da događaji kloparaju ispravnim kolosekom, Uhvatio je oca Kalahana za ruku. Poveo ga je u pravcu prodavnice i raspevanog klavira. Oj ih je sledio tapkajući pored Džejkovog kolena . Pored zida........su naišli na red hotelskih telefona. "Kad se operaterka javi, reci joj da želiš da razgovaraš sa prijateljicom, Suzanom Din, ili njenom prijateljicom, Mijom." "Pitaće me za broj sobe", rekao je Kalahan. "Reci joj da si ga zaboravio, ali da je negde na devetnaestom spratu." "Otkud..." "Biće devetnaesti, veruj mi." "Dobro", reče Kalahan. Službenica se javila posle drugog zvona. Pitala je kako može pomoći. Kalahan joj je rekao. Telefon je zazvonio u nekoj sobi na devetnaestom spratu. Padre je progovorio. Ubrzo je ućutao. Slušao je nešto sa zbunjenim osmehom. Uskoro je prekinuo vezu. "Automatska sekretarica!" rekao je. "Imaju mašinu koja prima pozive i snima poruke! Kako čudesan izum!" "Jašta", rekao je Džejk. "Bilo kako bilo, znamo da nije tu i da najverovatnije nije ostavila nikog da čuva stvari. Ali, za svaki slučaj..." Potapšao je prednji džep košulje koja je skrivala ruger.
Kalahan ga je pitao, dok su koračali ka liftovima: "Zašto idemo gore?" "Ne znam." Padre ga je dodirnuo po ramenu. "Mislim da znaš." Vrata srednjeg lifta su se otvorila, Džejk je stupio unutra sa Ojem. Kalahan ih je sledio. Dečak je zapazio da njegov saputnik malo šepa. "Možda", rekao je Džejk, dok su polazili. "A možda i ti znaš." Kalahanov stomak je najednom otežao, kao da se upravo poslužio obilnim obrokom. Dodatnu težinu pripisao je strahu. "Mislio sam da sam je se rešio", rekao je. "Stvarno mi je laknulo kad je Roland odneo iz crkve." "Baksuzni novčići se stalno pojavljuju", rekao je Džejk. 8 Bio je spreman da isproba crveni ključ na svim vratima devetnaestog sprata. Džejk je, međutim, znao da je soba 1919 prava i pre no što su stigli do nje. Isti osećaj je imao i Kalahan. Na čelu mu se pojavila vrela kapljica znoja. Grozničavo vrela. Čak je i Oj znao. Bambur je uznemireno cvileo. "Džejk", rekao je Kalahan. "Moramo dobro razmisliti. Ta stvar je opasna. Još gore od toga, ona je zla." "Zbog toga je i moramo uzeti", strpljivo je govorio Džejk. Stajao je ispred 1919, kuckajući po kartici. S druge strane vrata, ispod njih, kroz njih, dopiralo je gnusno brujanje slično pesmi nekog apokaliptičnog idiota. Sadržalo je tragove zvonjave neusklađenih zvona. Džejk je znao da iopta može da ih pošalje u Todaš. U tim mračnim i zlokobnim predelima mogli ste se zanavek izgubiti. Čak i ako bi našli put do neke verzije Zemlje, to bi bio tamni vilajet, obasjan nejakim suncem na umoru.
"Jesi li je video?" pitao je Kalahan. Džejk je odmahnuo glavom. "Ja jesam", tupo je rekao Kalahan, brišući znoj s čela. Lice mu je bilo olovno sivo. "U njoj je oko. Mislim da je to oko Grimiznog Kralja. Sumnjam da je u njoj zauvek zatočen jedan deo njega, žarište ludila. Džejk, odnošenje te kugle na mesto prepuno vampira i niščih ljudi, kraljevih slugu, isto je što i poklanjanje atomske bombe Hitleru za rođendan. Džejk je znao da je Crna trinaestica sposobna da načini veliku, možda bezgraničnu štetu. Ali je znao još nešto. "Padre, ako je Mija ostavila Crnu trinaesticu u ovoj sobi i krenula njima u susret, uskoro će saznati gde je. Pohitaće ovamo u velikim, sjajnim limuzinama pre no što stigneš da kažeš keks." "Zar je ne možemo ostaviti Rolandu?" turobno je prozborio Kalahan. "Da", rekao je Džejk. "To je dobra ideja, kao što je odnošenje iste do Diksi Piga loša. Jedno je sigurno, ne možemo je ovde ostaviti." Džejk je, pre no što je Kalahan stigao da išta izgovori, gurnuo karticu u prorez iznad kvake Vrata su se otvorila uz glasni škljocaj. "Oj, ostani ispred vrata." "Ejk!" Bambur je seo dole, obavivši razbarušeni rep oko šapa, zabrinuto gledajući u Džejka. Pre no što je ušao u sobu Džejk je spustio hladnu ruku na Klahanovv zglob i izrekao stravično upozorenje. "Čuvaj zdrav razum." 9 Mija je ostavila upaljena svetla, ali se uprkos tome u sobu 1919 ušunjala jeziva tama. Džejk je odmah prepoznao: Todaš tama. Iz ormana je dopiralo idiotsko brujanje i prigušena zvonjava zvona.
Budna je, zbunjeno je pomislio. Ranije je snila, ili bar dremala, ali je ovo seljakanje probudilo. Šta da radim? Da li su kutija i torba za kuglanje dovoljni garant sigurnosti? Raspolažemo li nekim sredstvom odbrane? Nekim talismanom ili sigulom? Kad je Džejk otvorio vrata ormana, Kalahan je sabrao svu snagu volje, priličnu, da ne bi pobegao. Disonantno brujanje i povremena zvonjava parali su mu uši, um i dušu. Prisetio se postaje i trenutka u kom je uzmakao pred čovekom pod kapuljačom kad je ovaj otvorio kutiju. O, kako je stvar u njoj bila odvratnal Počivala je na crvenom baršunu... kotrljala se. Posmatrala ga je. U tom bestelesnom, jezivom pogledu sabrala se sva zloba i mahnitost univerzuma. Neću pobeći. Neću pobeći. Ako dečak može da ostane, mogu i ja. Da, ali dečak je bio revolveraš, a to iz osnove menja stvar. Bio je više od deteta ka; bio je dete Rolanda od Gileada, njegov usvojeni sin. Zar ne vidiš koliko je bled? Uplašenje koliko i ti, za ime božje! Priberi se čoveče! Možda je u tome bilo nečeg perverznog ali ga je Džejkovo bledilo umirilo. Smirio se još više kad je počeo da pevuši besmislenu pesmicu koja mu je zbog nečeg pala na pamet. "Okolo, naokolo dudovog žbuna", šapatom je pevušio, "majmun juri lasicu.. majmun se lepo zabavlja..." Džejk je otvorio orman. Tamo je bio sef. Pokušao je sa 1919, ali se ništa nije desilo. Sačekao je da se mehanizam sefa vrati u početno stanje i drhtavim rukama obrisao znoj sa čela. Pokušao je ponovo. Ovaj put je otkucao 1999. Sef se otvorio. Pesma Crne trinaestice i zvonjava Todaš zvona su se pojačali. Gnusni zvuci su palacali kao hladni prsti unutar njihovih glava.
Može te poslati na razna mesta, pomislio je Kalahan. Samo malo spusti gard... otvori torbu... otvori kutiju... i onda... o, gde sve možes otići! Opa, ode lasica! Iako je znao sve što je trebalo da zna, deo njega je hteo da otvori kutiju. Ludeo je za tim. Nije bio jedini; Džejk je, pred njegovim očima, kleknuo pred sefom kao idolopoklonik pred oltarom. Kalahan je digao ruku, u želji da ga spreči da izvadi torbu. Ruka mu je bila beskrajno teška. Nije važno da li će je izvaditi, šaptao je glas u njegovoj glavi. Taj glas je prizivao san, beskrajno ubedljivim tonom. Kalahan je ipak nastavio da poseže ka dečaku. Uhvatio ga je za okovratnik utrnulim prstima. "Ne", rekao je. "Nemoj." Zvučao je neodlučno, malodušno, depresivno. Povukao je Džejka u stranu. Dečak se kretao kao na usporenom snimku ili pod vodom. Učinilo mu se da je soba obasjana mučnom žućkastom svetlošću koja se ponekad spusti po zemlji pred straho'vitu oluju. Kalahan je pao na kolena pred otvorenim sefom (učinilo mu se da je ceo minut propadao kroz vazduh pre no što je dodirnuo pod). Čuo je zov Crne trinaestice, glasniji no ikad. Govorila mu je da ubije dečaka, da raspara njegov grkljan i napoji kuglu osvežavajućim gutljajem tople, životodarne krvi. Zatim će moći da skoči kroz prozor. Slavićeš me ćitavim putemy sve do trotoara Četrdeset šeste ulice, ubeđivala ga je Crna trinaestica veoma razumnim i lucidnim glasom. "Učini to", uzdahnuo je Džejk. "O, da, koga je briga." "Ejk!" zalajao je Oj na vratima. "Ejk!" Obojica su ga ignorisali. Kalahan je posegnuo za torbom. Baš tad se prisetio poslednjeg susreta sa Barlouom, kraljem vampira, krvopijom prvog reda u Kalahanovom žargonu, kad je ovaj došao u gradić Jerusalimovo. Setio se kako se suočio sa Barlouom u kući Marka Petrija. Setio se beživotnih tela Markovih roditelja
pod vampirovim nogama i njihovih smrskanih lobanja sa nekada racionalnim mozgovima preobraženim u neprepoznatljivu kašu. Dozvoliću ti da, dok budeš padao, šapćeš ime mog kralja, šaptala je Crna trinaestica. Grimiznog Kralja. Posmatrao je kako njegove ruke hvataju torbu, s onim što je u njoj bilo, SAMI PUNI POGOCI NA STAZAMA SREDNJEG SVETA, i pomislio na raspeće koje je isprva gorelo nezemaljskom svetlošću, od kog je Barlou ustuknuo... da bi odmah zatim pobledelo. "Otvori je!" žudno je povikao Džejk. "Otvori je, želim da je vidim!" Oj je snažno lajao. Neko je u hodniku vikao "Ućutkajte tog psa!" ali je i taj povik prošao nezapaženo. Kalahan je izvadio kutiju od sablasnog drveta iz torbe, torbe koja je provela blagosloveno dug period ispod propovedaonice u njegovoj crkvi u Kala Brin Stardžisu. Otvoriće je. Pogledaće Crnu trinaesticu u svoj njenoj gnusnoj veličini. Umreće. Zahvalan. 10 Tužno je gledati opadanje nečije vere, rekao je vampir Kurt Barlou pre no što je oteo tamni i beskorisni krst iz Kalahanovih ruku. Kako je to bilo moguće? Tako što je, čuvaj se paradoksa, razmišljaj o zagonetki, otac Kalahan propustio da sam odbaci krst. Propustio da prihvati da je krst samo simbol mnogo veće sile, one što teče kao reka ispod univerzuma, možda ispod hiljada univerzuma... Ne treba mi nikakav simbol, pomislio je Kalahan; i odmah zatim: Zar me je bog zato poštedeo? Da li mije dao drugu priliku da bih to naučio? Moguće je, pomislio je dok su mu ruke dočepale poklopac kutije. Druge prilike su bile božja specijalnost.
"Momci, morate da umirite vašeg psa." Glas ozlojeđene hotelske sobarice dopirao je iz velike daljine. Nastavila je. "Madre de Dios, zašto je ovde tako mračno? Šta je to... kakva je to... b... b..." Možda je pokušavala da kaže buka. Nikad neće saznati da li je to tačno, pošto nije završila rečenicu. Čarobno brujanje iz raspevane kugle opčinilo je i Oja. Prestao je da protestuje (i stražari na vratima) i trkom uleteo u sobu Kalahan je pretpostavio da zver hoće da bude kraj Džejka kad dode kraj. Padre se borio da obuzda samoubilačke ruke. Stvar u kutiji je pojačala snagu idiotskog pojanja, vrhovi sveštenikovih prstiju su se grčili odgovara jući na taj zov. Zatim su se umirili. Izvojevao sam sitnu pobedu, pomislio jc Kalahan. "Ja ću, ako vi nećete." Bio je to daleki, drogirani glas sobarice. "Hoću da je vidim. Diosl Hoću da je držiml" Džejkoye ruke su težile čitavu tonu, ali je naterao sebe da zgrabi sobaricu, sredovečnu gospođu hispanoameričkog porekla, tešku svega pedesetak kila Kalahan se borio da se pomoli, baš kao što se do malopre trudio da ovlad.i sopstvenim rukama. Bože nek bude volja tvoja a ne moja. Ne grnčareva već grnčarske gline. Ako nema druge, pomozi mi da je zgrabim u naručje, skočim kroz prozor i jednom zauvek uništim tu od boga prokletu stvar. Ali ako je volja tvoja da mi umesto toga, pomogneš da je umirim, da je uspavam, pošalji mi svoju snagu. Pomozi mi da se setim... Možda je Džejk bio omamljen Crnom trinaesticom, ali još nije ostao bez dodira. Izvukao je ostatak misli iz padreovog uma glasno je izgovorivši, izmenio je samo jednu reč, upotrebivši drugu, naučenu od Rolanda. "Ne treba mi nikakav sigul", rekao je Džejk. "Ne grnčar već grnčum glina i ne treba mi sigul!" "Bože", rekao je Kalahan. Ta reč mu se odvalila s usana kao najteža strela ali su ostale lakše išle. "Bože, ako si još
uvek tu, ako me još uvek čuješ ovo je Kalahan. Molim te, umiri ovu stvar, gospode. Molim te pošalji je na spavanje Molim te u ime Isusovo." "U ime Belog", dodao je Džejk. "Log!" lanuo je Oj. "Amin", rekla je sobarica drogiranim, ravnim glasom. Brujanje idiotske pesme se na trenutak pojačalo. Kalahan je shvatio beznadežnost situacije. Čak ni svemogući ne može da stane na put Crnoj trinaestici. Zatim je prestalo. "Hvala ti bože", prošaptao je dok mu se telo kupalo u znoju. Džejk je briznuo u plač i podigao Oja. Sobarica je zaridala, ali nju nije imao ko da teši. Otac Kalahan je strpao kutiju od sablasnog drveta u meku (i čudnovato tešku) torbu za kuglanje. Džejk se obratio sobarici, "Odremajte malo, sai." Ništa drugo mu nije palo na pamet. Upalilo je. Sobarica je prišla krevetu. Uspuzala se na postelju, navukla haljinu preko kolena i utonula u san. "Hoće li spavati?" pitao je Kalahana tihim glasom. "Odmor joj je... padre... zbilja potreban." Kalahanov um je bio slobodan, u meri u kojoj nije bio godinama. Možda mu se i srce oslobodilo. Spustio je torbu za kuglanje na kese za hemijsko čišćenje na vrhu sefa. Mislio je jasnije nego ikad pre. Setio se razgovora u sokaku iza Doma. On, Frenki Čejs i Magruder na pušpauzi. Priča je skrenula na temu zaštite dragocenosti u Njujorku, naročito za vreme dužeg odsustvovanja. Magruder je rekao da je najbezbednije mesto za držanje dragocenosti u Njujorku... apsolutno bezbedno mesto... "Džejk, u sefu je i torba s poslužavnicima." "Orizama?"
"Da. Uzmi ih." Dok se dečak bavio poslužavnicima, Kalahan je prišao sobarici i zavukao ruku u levi džep uniforme. Izvukao je nekoliko plastičnih kartica za otključavanje, obične ključeve i kutijicu njemu nepoznatih bombona - altoida. Prevrnuo je. Kao da prevrće leš. "Šta radiš?" prošaptao je Džejk. Spustio je Oja da bi prebacio torbu od trave preko leđa. Bila je teška, ali mu je ta težina prijala. "Pljačkam je, zar ne vidiš šta radim?" brecnuo se padre. "Otac Kalahan, sin svete rimokatoličke crkve, pljačka sobaricu. Pokušava da je opljačka, pošto ona nema... ah!" Tek u drugom džepu je pronašao tanki smotuljak novčanica. Ojev lavež je prekinuo pri pripremi soba za nove goste. Povlačila je vodu u toaletu, navlačila zastore, presvlačila krevete i skupljala ono što su njene koleginice zvale „slatko pod jastukom". Imućni ponekad dele napojnice. Ova sobarica je imala dve desetke, tri petice i četiri novčanice od po jednog dolara. "Vratiću ti novac, ako nam se staze ikad ukrste", obratio se Kalahan onesvešćenoj sobarici. Inače smatraj ovo delom božje službe." "Bellllo", izgovorila je sobarica bunovnim šapatom karakterističnim za osobe koja govore u snu. Kalahan i Džejk su izmenjali poglede. 11 Lift je propadao ka predvorju. Kalahan je nosio torbu sa Crnom trinaesticom a Džejk onu s orizama. Kod njega je bio novac. Imali su četrdeset osam dolara. "Hoće li to biti dovoljno?" Nije imao drugih pitanja nakon upoznavanja s padreovim planom da se oslobode kugle. Plan je zahtevao još jedno zaustavljanje.
"Ne znam i nije me briga", odgovorio je Kalahan. Govorili su zavereničkim šapatom iako u liftu nije bilo nikog sem njih dvojice. "Za čoveka sposobnog da opljačka usnulu sobaricu, otimanje od taksiste predstavlja mačji kašalj." "Jašta", rekao je Džejk. Razmišljao je kako je Roland na svom putu do Kule učinio više od pljačkanja nekoliko nevinih ljudi; pobio je nemali broj. "Obavimo to i pronađimo Diksi Pig." "Ne brini", rekao je Kalahan. Ako Kula padne, bićeš među prvima koji će to saznati." Džejk ga je proučavao. Kalahan nije istrpeo dečakov pogled, nacerio se. Morao je. "To nije smešno, sai", ukorio ga je Džejk. Zašli su u mračnu noć godine. 12 Bilo je petnaest do devet kad su stigli do prvog odredišta. Iznad Hadsona je još lebdeo trag dnevnog svetla. Taksimetar je pokazivao devet ddolara i pedeset centi. Kalahan je vozaču dao jednu od sobaričinih desetica. "Čoveče, pazi da se ne pretrgneš", dobacio mu je taksista sa snažnim jamajčanskim akcentom. "Strah me da ne zatražiš kusur." "Zahvali bogu i na ovome, sinko", ljubazno mu je odvratio Kalahan. "Obilazimo Njujork sa striktno ograničenim budžetom." "I moja žena ime budžet, čoveče", dobacio je taksista pre no što je otišao. Džejk je za to vreme gledao gore. "Opa", otelo mu se. "Izgleda da sam zaboravio veličinu ovog mesta." Kalahan je sledio njegov pogled i rekao:
"Hajde da obavimo posao." Po-žurili su unutra: "Primaš li išta od Suzane?" "Čoveka s gitarom", rekao je Džejk. "Peva... ne znam šta. Trebalo bi da znam. To je još jedna od čestih slučajnosti koje nisu slučajne, kao kad se vlasnik knjižare zove Tauer ili kad se Balazarovo svratište zove Krivi toranj. Neka pesma... trebalo bi da je znam." "Još nešto?" Džejk je odmahnuo glavom. "To je poslednje što sam primio od nje i to još kad smo ušli u taksi ispred hotela. Mislim da je već stigla u Diksi Pig i da je tamo van mog domašaja." Kalahan se uputio ka tabli sa informacijama u središtu ogromnog predvorja. "Ne puštaj Oja iz vida." "Ne brini." Kalahan je brzo pronašao ono za čim su tragali. 13 Na tabli je pisalo: DUGOROČNO USKLADIŠTENJE 10-36 MESECI KORISTITE ŽETONE PONESITE KLJUČ UPRAVA NE ODGOVARA ZA IZGUBLJENE STVARI! Pažljivo su pročitali spisak pravila i uputstava ispod table. Odozdo je dopirala tutnjava podzemne železnice. Kalahan nije bio u Njujorku više od dvadeset godina pa nije znao o kom se vozu radi, gde ide, niti koliko je duboko u utrobi grada. Već su bili na drugom nivou ispod zemlje, na prvom su bile prodavnice a na drugom skladišta. Stanica podzemne železnice bila je još niže.
Džejk je premestio torbu sa orizama na drugo rame i pokazao na poslednje u nizu uramljenih obaveštenja. "Da smo stanari, dobili bismo popust", rekao je. "Pust!" nepokolebljivo je zalajao Oj. "Jašta, momče", složio se Kalahan, "da su želje konji i prosjaci bi jahali. Ne treba nam popust." I nije im trebao. Prošli su pored metalnog detektora (nije registrovao orize) i pored dremljivog čuvara za stolom, Džejk je ocenio da će torba sa STAZAMA SREDNJEG SVETA stati u jedan od manjih pretinaca, na kraju dugačke odaje. Najam pretinca na maksimalni vremenski period koštao je dvadeset sedam dolara. Otac Kalahan je gurao novčanice u različite otvore na velikoj mašini. Činio je to polako, plašeći se kvarova: od svih čuda i užasa koje je video za kratkog boravka u gradu (u ova druga spada i obaveznih dva dolara za taksistu) ovo je bilo najteže za prihvatiti. Automat koji guta papirne novčanice? Iza neupadljivo smeđe mašine i znaka UBACITE NOVČANICE SHODNO UPUTSTVU! morala je stajati izuzetno napredna tehnologija. Na slici je bio Džordž Vašington s glavom okrenutom nalevo. Primetio je da mašina prihvata sve novčanice, dok god je predsednik bio okrenut nagore bez obzira na koju stranu gleda. Kalahanu je malo laknulo kad je mašina odbila jedan stari i izgužvani dolar. Relativno nove petice progutala je bez roptanja, ispljunuvši kišu sjajnih žetona. Kalahan je skupio žetone u vrednosti od dvadeset sedam dolara i krenuo ka Džejku. Ipak se vratio da nešto proveri. Obišao je automat za plaćanje i pronašao niz pločica smeštenih sa strane, pri d'nu ove (bar za njega) čudesne mašine. Sadržale su potrebne informacije. To je bio Change-Mak-R 2000, napravljen u Klivlendu, Ohajo. Mnogo kompanija je sarađivalo na tom poslu: Dženeral Elektrik, De Velt Elektroniks Šovri l'lektrik, Panasonik i na dnu najmanja, ali ipak prisutna pločica, Nort Central Pozitroniks.
Zmija u vrtu, pomislio je Kalahan. Taj momak Stiven King, moj navodni tvorac, možda postoji samo u jednom svetu, ali Nort Central Pozitroniks postoji u svima njima. Kladio bih se da je tako zato što je to smicalica Grimiznog Kralja baš kao i Sombra korporacija. On želi isto što i svi despoti gladni moći: da budu svuda, da poseduju sve. Želi da upravlja vaseljenom. "Ili da je gurne u tamu", promrmljao je. "Padre!" nestrpljivo ga je pozvao Džejk. "Padre!" "Stižem", rekao je, i požurio prema Džejku s rukama punim sjajnih žetona. 14 Ključ se pomolio iz pretinca 883 nakon devet ubačenih žetona, ali je Džejk ipak nastavio da ih ubacuje sve do poslednjeg, dvadeset sedmog. Tada je malo stakleno prozorče ispod broja pretinca pocrvenelo. "Nahranili smo ga", zadovoljno je rekao Džejk. Još uvek su govorili tihim ne smemo da probudimo bebu glasovima. Dugačka odaja slična pećini bila je neobično tiha. Džejk je pokušao da zamisli metež koji je ovde morao vladati radnim danima u osam ujutru i pet popodne. Tada su gomile užurbanih putnika hitale ka terminalu podzemne železnice. Neki od njih su deponovali stvari u pretincima za kratkotrajni najam. Sad su čuli samo odjek konverzacije iz malobrojnih otvorenih prodavnica na gornjem nivou i tutnjavu voza. Kalahan je gurnuo torbu za kuglanje u uski otvor. Džejk je zabrinuto posmatrao sveštenikova nastojanja da je gurne što dublje. Zatvorio je pretinac pa je Džejk okrenuo ključ. "Bingo", rekao je dečak, vraćajući ključ u džep. Zabrinuto je upitao: "Hoće li spavati?" "Mislim da hoće", rekao je Kalahan. "Baš kao u mojoj crkvi. Možda će se probuditi i napraviti nešto štete ako još jedan zrak popusti..."