"Ako se to dogodi, ta šteta neće biti važna", završio je Džejk umesto njega. Kalahan je klimnuo. "Jedino što me muči... pa, znaš gde idemo. Znaš i na koga ćemo tamo naići." Naići će na vampire, nišče ljude, a možda i druge sluge Grimiznog Kralja. Verovatno će tamo biti i Valter, čoveka u crnom koji ponekad uzima drugi oblik predstavljajući se kao Randal Fleg. Verovatno i kao sam Grimizni Kralj. Da, Džejk je znao. "Ako te dodir još služi", nastavio je Kalahan, "moramo pretpostaviti da neki od njih imaju isti dar. Možda mogu iščeprkati ovo mesto, čak i broj pretinca, iz naših umova. Upašćemo tamo i pokušati da je izbavimo, ali moramo priznati da nam šanse nisu bogzna kakve. Ja nikad nisam pucao iz pištolja, a ni ti Džejk, izvini što to moram da ti kažem, nisi u borbi očvrsli veteran." "Nisam ja bez iskustva", napomenuo je Džejk. Mislio je na vreme provedeno sa Gašerom i Vukovima, naravno. "Ovo će biti drugačije", rekao je Kalahan. "Hoću da kažem da ne bi bilo dobro da nas zarobe žive, ako baš dođe do toga. Razumeš li me?" "Ne brini", rekao je Džejk ledenim, samouverenim tonom. "Ne brini se padre. Neće nas pohvatati žive." 15 Stajali su na ulici. Vrebali su taksi. Džejk se nadao da će ih sobaričine napojnice odvesti do Diksi Piga. Nešto mu je govorilo da im novac, kad jednom predu njegov prag, neće biti potreban. Ni novac niti bilo šta drugo. "Evo jednog", rekao je Kalahan. Mahnuo je rukom kao da stopira. Džejk je, za to vreme, posmatrao zgradu koju su upravo napustili.
"Siguran si da će ovde biti bezbedna?" pitao je Kalahana dok je taksi žurio ka njima. Sirena je tulila požurujući sporaće da bi taksi što pre stigao do mušterija. "Ovo je najsigurnije mesto za deponovanje stvari na Menhetnu, ako je verovati mom starom prijatelju sai Magruderu", rekao je Kalahan. "Pedeset puta bezbednije od pretinaca na Pensilvanija i Grand central stanicama.. ovde imaš i opciju dugoročnog uskladištenja. Ima i drugih sličnih mesta u Njujorku, ali ćemo mi već biti daleko kad se ona otvore, iz ovog ili onog razloga." Taksi se zaustavio kraj njih. Kalahan je pridržao vrata Džejku, Oj je neprimetno uskočio za njim. Padre je bacio poslednji pogled na kule bliznakinje Svetskog trgovinskog centra pre no što je i sam ušao u vozilo. "Sad smo mirni do juna 2002. godine, osim ako neko ne provali unutra i ukrade je." "Ne zaboravi da se zgrada može obrušiti na nju", napomenuo je Džejk. Kalahan se nasmejao, uprkos tome što se Džejk nije šalio. "To se nikad nije dogodilo. Ako se baš i desi... kakve šanse ima staklena kugla sahranjena pod težinom sto deset spratova betona i čelika? Čak i staklena kugla puna duboke magije? Tako bi je se zauvek rešili." 16 Džejk nije hteo da rizikuje, zamolio je taksistu da ih odbaci do Leksingtona i Pedeset devete. Ostavio mu je sav novac izuzev dva dolara, nakon što je pogledom zatražio i dobio Kalahanovo odobrenje. Dečak je na uglu Leksingtona i Šezdesete pokazao na gomilu pikavaca na pločniku. "Ovde je bio", rekao je. "Čovek sa gitarom."
Nagnuo se i podigao opušak. Držao ga je na dlanu. Klimnuo je glavom s turobnim osmehom. Zabacio je torbu na rame, pa su orize tiho zazvečale. Izbrojao ih je po izlasku iz taksija. Nije se iznenadio što ih je bilo tačno devetnaest. "Nije ni čudo što je zastala", rekao je Džejk. Bacio je pikavac i obrisao ruku o košulju. Zapevao je, tiho ali skladno: "Stalni sam... družbenik tuge... iskusih samo... teške dane... suđeno mi je da se zaputim... železnicom na sever... možda ću se ukrcati... na prvi sledeći voz." Kalahan je sad bio još nervozniji. Prepoznao je pesmu. Nju je Suzana otpevala one noći u Paviljonu, s jednom sitnom izmenom, iste noći je Roland osvojio veliki broj srca u Kali igrajući najžešću komalu koju su oni ikad videli, reč „družbenik" je zamenila „družbenicom". "Dala mu je novac", sneno je saopštio Džejk. "Rekla je..." Stajao je oborene glave. Grizao je usnu, grozničavo razmišljajući. Oj ga je znatiželjno posmatrao. Kalahan ga nije prekidao. Shvatio je: on i Džejk će izginuti u Diksi Pigu. Pašće u časnoj i žestokoj borbi, ali će tamo izginuti. Pomisao na smrt mu nije smetala. Roland će nastaviti slomljenog srca nakon dečakove pogibije. Nastaviće dalje. Revolveraš će nastaviti dok god Mračna Kula bude stajala na svom mestu. Džejk je podigao glavu. "Rekla je, 'Seti se borbe." "Suzana?" "Da. Istupila je. Mija joj je to dozvolila. Pesma je duboko dirnula Miju. Zaplakala je." "Vaistinu?" "Vaistinu. Miju, ničiju kći, majku jednoga. Dok je ona bila zauzeta... zaslepljene suzama..." Džejk je gledao okolo. Oj, takođe. Bambur nije ništa tražio, samo je imitirao voljenog Ejka. Kalahan se setio one
noći u Paviljonu. Svetala. Oja uspravljenog na zadnje noge, koji se klanja raji. Suzanine pesme. Svetala. Plesa. Roland pleše komalu pod raznobojnim svetlima. Roland pleše u belom. Uvek Roland; na kraju će svi članovi ka-teta pasti u krvavim okršajima, ali ostaće Roland. Mogu to da prihvatim, pomislio je Kalahan. Mogu umreti s tom mišlju. "Bacila je nešto ali toga ovde nema!" rekao je Džejk, odsutnim, gotovo plačnim glasom. "Neko je pronašao... možda je i gitarista video kako nešto ispušta i odneo... ovaj jebeni grad! Svi kradu šta stignu! O, sranje." "Pusti sad to." Bledi, umorni i zaplašeni Džejk se zagledao u Kalahana. "Nešto nam je ostavila. To nam je potrebno. Zar ne shvataš koliko su nam male šanse?" "Znam to. Sad je vreme da odustaneš, ako želiš Džejk." Dečak je odmahnuo glavom bez i najmanjeg oklevanja. Kalahan je bio izuzetno ponosan na njega. "Idemo, padre", rekao je. 17 Opet su se zaustavili na uglu Leksingtona i Šezdeset prve. Džejk je pokazao na drugu stranu ulice. Kalahan je ugledao zelenu tendu i klimnuo. Sa nje se blaženo kezio prasac koji očito nije mario za činjenicu da je bio hrskav i reš ispečen. Na tendi je pisalo DIKSIPIG. Na parkingu ispred lokala bilo je pet dugih crnih limuzina. Pokazivači pravca su sijali mutnom, žućkastom svetlošću u mraku. Kalahan je po prvi put primetio gmizavu maglu na Drugoj aveniji. "Evo", rekao je Džejk, predajući mu ruger. Dečak je pretražio džepove i izvadio dve šake metaka. Tupo su blistali pod ružičastim svetlom ulične rasvete. "Stavi ih u gornji džep na košulji, padre. Tako ćeš ih lakše dohvatiti."
Kalahan je klimnuo. "Da li si ikada pucao iz pištolja?" "Nisam", rekao je Kalahan. "Da li si ti ikad bacao poslužavnike?" Džejk se nasmešio. „Beni Slajtmen i ja smo poneli nekoliko poslužavnika za vežbanje na izlet do obale. Ogledali smo se jedne večeri. Nije bio naročito dobar, ali..." "Pusti me da pogađam. Ti jesi." Džejk je slegnuo ramenima i klimnuo. Poslužavnici su mu, od samog početka, dobro ležali u ruci. Tako je sazdan. Suzana je brzo i lako ovladala orizama. I padre Kalahan se u to osvedočio. "U redu, kakav je pian?" pitao je Kalahan. Odlučio je da ide do kraja i bio više nego spreman da dečaku prepusti vođstvo. Džejk je bio revolveraš. Dečak je odmahnuo glavom. "Nemamo ga", rekao je, "ne baš. Ja idem prvi. Ti odmah iza mene. Razdvajamo se, odmah po ulasku. Moramo održavati rastojanje od najmanje tri metra. Tri metra razmaka u svakom trenutku, padre, razumeš? Tako niko neće moći da nas napadne istovremeno bez obzira na njihov broj i raspored." Kalahan je odmah prepoznao Rolandovu školu. Klimnuo je. "Pratiću je dodirom. Oj će je pratiti po mirisu", rekao jc Džejk „Štiti nas. Pucaj u sve što traži metak, bez oklevanja, jasno?" "Ako ubiješ nešto što ima korisno oružje, uzmi ga. Ali samo ako moraš da ga dohvatiš u pokretu. Moramo se kretati. Moramo jurišati na njih. Moramo biti nemilosrdni. Umeš li da vrištiš?" Kalahan je razmislio i klimnuo. "Vrišti na njih", rekao je Džejk. "I ja ću. Kretaću se. Možda i trčati, iako je brzi hod bolje rešenje. Postaraj se da te vidim kad god pogledam udesno."
"Videćeš me", rekao je Kalahan i pomislio: Dok me neko ne smakne. "Da li ću postati revolveraš ako je izbavimo odavde?" Džejk se nasmejao vučjim osmehom. Videlo se da su svi strahovi i brige iza njega. "Khef, ka, i ka-tet", rekao je. "Na semaforu je znak HODAJ. Hajdemo." 18 Vozačko sedište na prvoj limuzini bilo je prazno. Za volanom drugog automobila sedeo je momak u uniformi i kapom na glavi. Padreu Kalahanu je sai izgledao dremljivo. Uz treću limuzinu stajao je još jedan čovek s kapom i uniformom. Užareni vrh njegove cigarete prešao je lučni put od boka do usta i natrag. Odmerio je pridošlice, ali bez primetnog interesa. Šta je mogao da vidi? Čoveka na pragu starosti i dečaka na pragu tinejdžerskog doba s čupavim psom. Čudna mi čuda. Kad su stigli na drugu stranu Šezdeset prve, Kalahan je video hromirani znak ispred restorana: Zatvoreno iz privatnih razloga Šta bi bio pravi naziv priredbe u Diksi Pigu? pitao se Kalahan. Kupanje bebe? Proslava rođendana? "Šta ćemo s Ojem?" pitao je tihim glasom. "Oj ostaje sa mnom." Džejk je u četiri reči pokazao Kalahanu da zna šta radi; ovo je bila njihova noć za umiranje. Padre nije znao da li će njihov odlazak biti slavan i spektakularan, ali je bio siguran da će otići. Samo jedna krivina ih je delila od čistine na kraju puta; još malo pa će izbiti na nju. Iako mu se nije žurilo da umre s čistim plućima i nepomućenog vida, Kalahan je znao da je moglo biti i mnogo gore. Crna trinaestica je snevala,
zatočena na mračnom i bezbednom mestu. Ako Roland ostane na nogama kad se prašina slegne a bitka izgubi i nanovo dobije može je pronaći i postupiti s njom prema sopstvenom nahođenju. U međuvremenu... "Džejk, slušaj me, molim te. Ovo je izuzetno važno." Džejk je klimnuo, ne skrivajući nestrpljenje. "Znaš li da si u smrtnoj opasnosti, tražiš li oproštaj za svoje grehe?" Dečak je shvatio da prima poslednju pričest. "Da", rekao je. "Da li se istinski kaješ zbog učinjenih greha?" "Da." "Da li ih se odričeš?" "Da, padre." Kalahan je iscrtao znak krsta pred dečakom. "Nomine Patris, nomini Filiy nomine..." Oj je zalajao. Kratko, ali uzbuđeno. U gubici je držao nešto što je pronašao u slivniku, pa je lajao prigušeno. Dečak se sagnuo i podigao predmet. "Šta radiš?" pitao je Kalahan. "Šta je to?" "To je ono što nam je ostavljeno", rekao je Džejk. Osetio je olakšanje pomešano s nadom. "Ono što je Suzana ispustila dok je uplakana Mija slušala pesmu uličnog svirača. O, čoveče, možda ipak imamo šanse, padre. Možda ipak nismo bez šanse." Gurnuo je predmet u padreovu ruku. Kalahana je bio iznenađen njegovom težinom. Umalo je ostao bez daha zbog njegove lepote. Osetio je iskru nade. To je verovatno bilo glupo, ali je osećaj bio snažan i neporeciv. Prineo je kornjačicu licu i prešao vrhom prsta preko zareza nalik znaku pitanja na oklopu. Zagledao se u njene mudre i spokojne oči. "Kako je divna",prostenjao je. "To je kornjača Maturin? Ona je, je l’ tako?" "Ne znam", rekao je Džejk. "Verovatno. Ona je zove skoldpada. Može nam biti od pomoći ali neće pobiti
razbojnike koji nas unutra čekaju." Klimnuo je ka Diksi Pigu. "Samo mi to možemo učiniti, padre. Hoćemo li?" "O, da", pribrano je izgovorio Kalahan. Stavio je kornjaču, skoldpaduy u prednji džep. "Pucaću dok ne istrošim metke ili ne poginem. Ako ostanem bez municije pre no što me ubiju, udaraću ih drškom revolvera." "Dobro. Vreme je da im podelimo poslednju pričest." Prošli su pored znaka ZATVORENO na hromiranom postolju. Oj je kasao između njih, dignute glave i zubatog osmeha. Bez oklevanja su prešli tri stepenice do dvokrilnih vrata. Džejk je na vrhu posegnuo u torbu i izvadio dva poslužavnika. Udario je poslužavnikom o poslužavnik, oslušnuo tupi zveket i rekao: "Pokaži svoje oružje." Kalahan je podigao ruger. Prislonio je cev uz desni obraz kao učesnici dvoboja iz devetnaestog veka. Potapšao se po prednjem džepu, nabreklom od municije. Džejk je zadovoljno klimnuo. "Jurišamo unutra i ostajemo zajedno. Uvek zajedno. Oj će biti između nas. Polazimo na tri. Kad krenemo, ne stajemo dok nas smrt ne zaustavi." "Ne stajemo." "U redu. Jesi li spreman?" "Jesam. Bog te voli, dečače." "I tebe, padre. Jedan... dva... tri." Džejk je otvorio vrata, pa su zajedno jurnuli unutra. Dočekalo ih je prigušeno osvetljenje i slatkast, oštri miris pečene prasetine. KITICA: Komala-hajd-rt, Postoji vreme za život i smrt. Oslonićeš se leđima o poslednji zid. Dok meci lete unaokolo. ODGOVOR: Komala-haj-ki! Pusti ih neka letel
Ne žal'te za mnom, momci Svanuo je moj dan za umiranje.
Trinaesta strofa „Zdravo, Mijo, zdravo majčice"
1 Možda je ka postavila gradski autobus ispred Mijinog taksija, a možda se radilo o pukoj slučajnosti. To je jedno od pitanja o kojima se naširoko raspravlja od skromnog nivoa uličnih propovednika (možeš li mi reći aleluja) pa do visova koje zauzimaju najugledniji filozofi i teolozi (recite mi sokratovsko amin). Nekima može izgledati beznačajno, ali u njegovoj senovitoj pozadini vrebaju moćni i suprotstavljeni interesi. Reč je o polupraznom, gradskom autobusu. Da se nije našao tu, na uglu Leksingtona i Šezdeset prve, Mija verovatno nikad ne bi uočila čoveka sa gitarom. Ko zna kako bi budućnost izgledala da se nije zaustavila da posluša njegovu muziku? 2 "Auuuh, čoveče, gledaj ovo!" povikao je taksista i bespomoćno podigao ruku sa volana. Na uglu Leksingtona i Šezdeset prve stajao je gradski autobus. Dizel motor je grmeo a pokazivači pravca žmirkali ritmom koji je Miju podsećao na alarmni kod. Vozač je stajao pored jednog od zadnjih točkova, proučavajući zlokobni tamni oblak izduvnih gasova.
"Gospođo", rekao je taksista, "da li biste mogli da izađete na ćošku Šezdesete? Je l’ to u redu?" Da li je? pitala je Mija. Šta da mu kažem? Naravno, odsutno je odgovorila Suzana. Šezdeseta je u redu. Mijino pitanje je dozvalo iz njene verzije Dogana, gde je pokušavala da stupi u kontakt s Edijem. Nije imala sreće. Mesto je bilo u jadnom stanju. Na podu su zjapile duboke pukotine. Jedna od krovnih ploča se obrušila, razbijajući fluorescentne lampe i čupajuči brojne kablove. Nekoliko upravljačkih konzola su potamnele. Iz drugih su se izvijali oblačići dima. Igla na brojčaniku SUZANA-MIJA stigla je do kraja crvenog polja. Pod joj je vibrirao ispod nogu, a nevidljiva podzemna mašinerija vrištala. Pogrešila bi ako bi insistirala na stavu da je ovo samo vizuelizacija, ništa stvarno. Zaustavila je izuzetno moćne procese pa je njeno telo plaćalo žestoku cenu. Glas Dogana je upozorio da su njeni postupci opasni; da nije (da se poslužimo rečnikom TV reklama) lepo igrati se s majkom prirodom. Suzana nije znala koji od nje-nih organa podnosi najveći teret, ali je znala da su njeni. Nisu Mijini. Došlo je vreme da prekine ovo ludilo pre no što sve ode u vazduh. Prvo je pokušala da stupi u kontakt s Edijem. Neumorno je izvikivala njegovo ime u mikrofon sa oznakom NORT CENTRAL POZITRONIKS. Ništa. Ni izvikivanje Rolandovog imena nije donelo nikakve rezultate. Znala je da nisu mrtvi. Bila je sigurna u to. Šta je mogla značiti ta nemogućnost da stupi u kontakt s njima? Znači da si u grdnom sosu, srculence. Rekla joj je Deta, kikoćući se. Eto šta se dešava kad se muvaš sa bledolikima. Mogu li da izađem ovde? pitala je Mija, stidljivo kao devojka na prvoj igranci. Bez problema?
Lupila bi se po čelu da ga je imala. Bože, kučka je bila tako prokleto sramežljiva u svemu što nije imalo veze s bebom! Da, samo napred. To je samo jedan blok. Blokovi su kraći na avenijama. Vozač... koliko da mu dam? Daj mu deseticu i ne traži kusur. Hajde, pokaži mi ih... Osetila je Mijino oklevanje i besno odreagovala. Slušaj me, srećo, odsad perem ruke od tebe. U redu? Daj mu koju god hoćeš novčanicu. Ne, ne, u redu je. Zvučala je pokorno. Uplašeno. Verujem ti, Suzana. Poređala je preostale Matsove novčanice ispred sebe, kao karte. Suzana umalo nije odbila saradnju, ali kakve bi to imalo svrhe? Istupilaje i preuzela kontrolu nad crnoputim rukama sa novcem. Odabrala je deseticu i predala novac taksisti. "Zadržite kusur", rekla je. "Hvala, gospođo!" Otvorila je suvozačka vrata. Prenerazio je robotski glas, obe su se prenerazile. Neka Vupi Goldberg ih je podsetila da ponese prtljag. Suzana-Mija nije mnogo razmišljala o tome. Nosila je samo jedno parče prtljaga, kog će se Mija uskoro ratosiljati. Čula je gitaru. Istovremeno je osetila kako gubi kontrolu nad rukom koja je gurala novac u džep i nogom koja se nadvijala nad pločnikom. Mija je preuzimala kontrolu, odmah nakon što je Suzana rešila još jednu njujoršku dilemu. Usprotivila se uzurpaciji (ovo je moje telo, prokleta bila, moje, bar odpojasa nagore, što značiglava i mozak u njoj!) i prestala. Kakva korist od toga? Mija je snažnija. Iako Suzana nije znala zašto je to tako. Suzana Din je postala žrtva otkačenog, bušido fatalizma. Mira koji obuzima vozače koji bespomoćno klize preko ivice nadvožnjaka, pilote aviona kad ugašenih motora kreću u poslednje poniranje... i revolveraše pri poslednjem
potezanju pištolja. Boriće se docnije, ako joj se borba učini opravdanom i časnom opcijom. Boriće se da sačuva sebe ili bebu, ali ne i Miju, čvrsto je odlučila. Ona je u Suzaninim očima prokockala i poslednju šansu da bude spasena. Odsad neće moći ništa da uradi, izuzev da vrati SNAGU TRUDOVA na desetku. Nadala se da će biti u stanju da to učini. Ali pre toga... muzika. Gitara. Znala je tu pesmu i to veoma dobro. Otpevala je nešto izmenjenu verziju pred rajom u Kala Brin Stardžis. Posle svega što je preturila preko glave, otkad se srela s Rolandom, nije smatrala slučajnim što je na njujorškom uglu čula „Stalnu družbenicu tuge". Bila je to divna pesma, zar ne? Možda istočnik svih folk pesama koje je volela da sluša kao devojka. Pesama koje su je, korak po korak, odvele u politički aktivizam i do Oksforda u Misisipiju. Ti dani su prošli, osećala se znatno starijom, ali je ova pesma još plenila svojom jednostavnošću. Diksi Pigje bio veoma blizu. Naći će se u zemlji Grimiznog Kralja, kad je Mija prevede preko njegovog praga. U to nije sumnjala, niti je gajila ikakve iluzije. Nije očekivala da će odande izaći, niti da će ikad videti prijatelje i voljenog čoveka. Mislila je da će umreti slušajući krike izneverene Mije... ali joj to nije smetalo da uživa u ovoj pesmi. Da li je to njena posmrtna pesma? Ako jeste, dobra je. Suzani, Danovoj kćeri, palo je na pamet da je moglo biti i mnogo gore. 3 Ulični svirač je razastro šatru ispred kafića Blekstrep molases. Pred njim je bila otvorena kutija za gitaru. Novčanice i sitnina u kutiji od purpurnog baršuna (tepih u sai Kingovoj bridžstonskoj spavaćoj sobi je bio iste nijanse,
recite amin) poručivale su svakom dokonom prolazniku šta mu je činiti. Svirač je sedeo na čvrstom drvenom sanduku, blizancu onog na kom je stajao i propovedao prečasni Herigan. Neki znaci su govorili da se veče bliži kraju. Obukao je jaknu, sa znakom njujorških Jenkija na rukavu. Na glavi je imao kačket sa sloganom DŽON LENON ŽIVI. Natpis koji je doskora stajao ispred njega ležao je u kutiju okrenut naopako. Mija ionako ne bi mogla da ga pročita. Osmehnuo se pridošlici, prekinuvši sa dokonim prebiranjem po žicama. Mija je podigla jednu od preostalih novčanica i rekla, "Daću ti ovo ako ponovo otpevaš tu pesmu. Celu, bez skraćenja." Mladić je imao oko dvadeset godina. Na njemu nije bilo ničeg naročito lepog, ali je uprkos bledom, pegavom tenu, zlatnom prstenu u nozdrvi i cigareti u uglovima usana bio na neki način privlačan. Iznenadio se kad je shvatio čije je lice na novčanici. "Gospođo, za pedeset dolara ću vam odsvirati sve Stenlijeve pesme koje znam... a znam ih prilično." "Ova poslednja će biti dovoljna", rekla je Mija i bacila novčanicu. Banknota je lagano sletela u kutiju za gitaru. Sa nevericom je posmatrao ovaj čarobni prizor. "Samo požuri", rekla je Mija. Suzana je ćutala ali je Mija znala da sluša. "Nemam mnogo vremena. Sviraj." Ulični gitarista je sedeći na drvenom sanduku ispred kafea zasvirao pesmu koju je Suzana prvi put čula u Hangriju. Pesmu koju je pevala na bog te pitaj koliko sedeljki, pesmu koju je pevala u motelu u Oksfordu, Misisipi, noć pre no što će svi završiti u zatvoru. Trojica mladih volontera na poslu registracije glasača tad su se već mesec dana vodili kao nestali. Iščezli su u crnoj zemlji Misisipija negde u blizini Filadelfije (biće pronađeni u gradu Longdejlu, reci aleluja, molim te reci amin). U primitivnim sredinama
ponovo se osećalo njihanje znamenitog Belog Malja, ali su oni ipak pevali. Odeta Holms, Det, kako su je tada zvali, zapevala je baš tu pesmu. Ostali su je prihvatili. Momci su pevali družbenik a devojke družbenica. Suzana je slušala istu pesmu sa usana mladića, rođenog nakon tog vremena, zatočena u Doganu, privatnom gulagu. Brana njenih sećanja je pukla pa je Mija zaplovila na tom talasu, zatečena njegovom žestinom. 4 U Zemlji sećanja, vreme je vazda sadašnje. Sred Kraljevstva negdašnjeg, satovi kucaju... al' kazaljke miruju. Postoje nepronađena vrata (O, izgubljena) otvaraju se ključem sećanja. 5 Zvali su se Čeni, Gudmen i Šverner; pali su pod zamahom Belog Malja devetnaestog juna, 1964. O, Nesklade! 6 Odseli su u Blu Mun Motor hotelu u crnačkom delu Oksforda, Misisipi. Vlasnik Blu Muna bioje Lester Bambriy njegov brat Džonje bio pastor Prve afroameričke metodističke crkve Oksforda, reci aleluja, reci amin. Bilo je to devetnaestog jula 1964. tačno mesec dana posle nestanka Čenija, Gudmena i Švernera. Tri dana nakon njihovog nestanka u okolini Filadelfije, u crkvi Džona
Bambrija sazvanje sastanak na komje lokalni crni aktivist obavestio četrdesetak preostalih belih severnjaka da u svetlu najnovijih dešavanja mogu slobodno da odu kući. Neki su otišli, hvaljen nekjegospod, alije Odeta Holms sajoš osamnaestoro Ijudi ostala. Da. Stanovali su u Blu Mun Motor hotelu. Ponekad bi se noću skupili u hotelskom dvorištu. Delbert Anderson bi doneogitaru pa bizapevali. Pevali su, „Oslobodiću se" i „Džon Henri" pevali su, zbaciću lance (veliki bogo, reci bogobomba), pevali su „Odneseno vetrom" pevali su „Oklevajući bluz" prečasnog Geri Dejvisa, svi su se smejali dopadljivim stihovima: Dolarje dolar i novčićje novčić imam kuću punu dece a nijedno nije moje, pevali su: „Dosta mi je marširanja" i pevali su u Zemlji sećanja i Kraljevstvu negdašnjem pevali su u žaru mladosti, u snazi svojih tela, u samopouzdanim umovima, pevali su da bi porekli Nesklad da bi porekli ka, to i u slavu Gana stvoritelja, Gana pobedonosca nisu znali sva ova imena znali su sva ta imena srcejepevalo ono štoje moralo pevati krvje znala ono štoje krv morala znati naša srca su znala sve tajne na stazi zraka pevali su pevali Odeta je zapevala, Delbert Anderson je svirao; pevala je: "Stalna sam družbenica tuge... iskusih samo teške dane... opraštam se.. sa starim Kentakijem..." 7 Mija je provedena kroz nepronađena vrata u Zemlju sećanja, prebačena je u zakorovljeno dvorište iza Lester Bambrijevog Blu Mun Motor hotela, tamo je čula... (čuje). 8
Čuje ženu koja će postati Suzana dok peva svoju pesmu. Čuje i ostale koji joj se postepeno priključuju, sve dok ne zapevaju složno kao jedan veliki hor. Iznad njih je mesec Misisipija. Prosipa zrake po mladim licima, neka su crna, a neka bela, i po hladnim čeličnim šinama iza hotela, šinama što vode na jug do Longdejla, grada u kome će petog avgusta 1964. biti pronađena raspadnuta tela njihovih amigosa, Džejmsa Čenija, (21); Endrua Gudmena, (21); Majkla Švernera, (24); O, Nesklade! Tebi što stremiš tami, nudim radost crvenog oka što onde sija. Čuje kako pevaju. Suđeno mi je da lutam zemljom... po oluji, vetru, snegu i kiši... suđeno mi je da krenem železnicom na sever... Pesma najlakše otvara oči duše. Odetina sećanja su podigla i ponela Miju dok je Det sa svojim ka-prijateljima pevala pod srebrnim mesecom. Mija ih je gledala kako hodaju isprepletanih ruku pevajući (o duboko u srcu... verujem...) drugu pesmu, onu koja ih mnogo jasnije definiše. Idu niz ulicu punu ljudi koji ih posmatraju s mržnjom. Prete im stisnutim pesnicama. Vidi napućene usne žena koje ih zasipaju pljuvačkom što im se cedi niz obraze i prlja im kosu i odeću. Bezbojne su, bose u iscepanim cipelama koje slabo pokrivaju stopala puna oteklina. Tu su i ljudi u pantalonama na tregere (Oškošbaj-goš, neko reče aleluja). Tu su i tinejdžeri u čistim belim džemperima i sa urednim frizurama. Jedan od njih urla na Odetu, pažljivo artikulišući svaku reči: Ubićemo Sve Proklete Crnje! Koji kroče nogom na tlo Univerziteta! Spaja ih prijateljstvo uprkos strahu, zbog straha. Nosi ih osećaj da čine nešto neverovatno značajno: nešto za vekove. Promeniće Ameriku, ako to moraju platiti krvlju, platiće. Vaistinu, reci aleluja, hvali gospoda, reci gromko amin.
Zatim stiže Deril. Isprva od tog ne beše ništa. Čopao je i nije mogao, ali je ipak uspeo, pa Odetino skriveno ja, vrišteće, cerekajuće, ružno ja, više ne prilazi. Deril i Det leže zajedno do jutra, spavaju zagrljeni ispod meseca Misisipija. Slušaju cvrčke. Slušaju sove. Slušaju meko i glatko brujanje Zemlje što se okreće oko svoje ose, okreće i okreće sve dalje u dvadeseti vek. Mladi su, krv im je vrela i ne sumnjaju u svoju sposobnost da sve promene. Opraštam se s tobom, ljubavniče... Ovo je njena pesma iz korova iza Blu Mun Motor hotela; ovo je njena pesma pod mesečinom. Nikada više neću videti tvoje lice... To je Odeta Holms na životnom vrhuncu i Mija je tu. Vidi, oseća, izgubljena je u toj veličanstvenoj i, neki će reći, glupoj nadi (ali ja kažem aleluja, svi kažemo bogo-bomba). Shvata da strah osnažuje prijateljstva; da zaslađuje svaki zalogaj i obrok; da rasteže vreme dok svaki dan ne postane naizgled beskrajan. Gleda ih kako pevaju u baršunastoj noći, iako znaju da je Džejms Čeni mrtav, (vaistinu), znaju da je Endru Gudmen mrtav, (reci aleluja), znaju da je Majkl Šverner, najstariji od njih, ali još uvek bebica od dvadeset četiri, mrtav, (uskliknite gromko amin!) Znaju da svako od njih može završiti u blatu Longdejla ili Filadelfije. Bilo kad. Noć nakon ove sedeljke iza Blu Muna, najveći broj njih, uključujući i Odetu, završiće u zatvoru. Počeće njeno poniženje. Ali je noćas sa prijateljima, sa ljubavnikom. Oni su jedno i Nesklad je prognan. Večeras pevaju zagrljeni. Devojke pevaju družbenica, momci pevaju družbenik. Mija je svladana sveprožimajućom ljubavlju; uzneta je jednostavnošću njihovih uverenja. Isuviše je zatečena da bi se smejala ili plakala, može samo da sluša. 9
Suzana se pridružila uličnom sviraču u četvrtoj strofi, isprva oprezno, a posle njegovog ohrabrujućeg osmeha, s mnogo volje. Ubrzo je nadjačala mladićev glas: Večeras jedemo buldogovu moču Ručasmo pasulj i hleb Rudari su bez večere polegali Na pregršt slame zvanu krevet... 10 Ulični svirač je prekinuo pesmu posle te strofe. Posmatrao je Suzanu-Miju sa neskrivenim uzbuđenjem. "Mislio sam da samo ja znam tu strofu", rekao je. "Tako su je pevali Jahači slobode..." "Ne", tiho je rekla Suzana. "Nisu oni. Stih sa buldogovom močom su pevali dobrovoljci na registrovanju glasača. Oni što su stigli dole u Oksford, leta 1964. Tog leta su ubijena trojica momaka." "Šverner i Gudmen", rekao je. "Ne mogu da se setim..." "Džejms Čeni", tiho je rekla. "Imao je tako lepu kosu.a "Govoriš kao da si ga lično poznavala", rekao je, "a nemaš više od...trideset?" Suzana je mislila da izgleda mnogo starije od trideset, pogotovo večeras, ali ovaj mladić ima pedeset dolara više u kutiji za gitaru. Novac je mogao uticati na njegov sud. "Moja majka je provela leto 1964. u Nešoba Kauntiju", rekla je Suzana. Dve slučajne izgovorene reči, moja majka, pričinile su njenoj otmičarki više štete no što je mogla zamisliti. One su širom otvorile vrata Mijinog srca. "Imaš strava mamu!" uzviknuo je nasmejani mladić. Osmeh je brzo izbledeo.
Izlovio je pedeseticu iz kutije za gitaru. Pružio joj je novac. "Uzmite je nazad. Bilo mi je zadovoljstvo da pevam s vama, gospojo." "Ne mogu, zaista", rekla je Suzana, smešeći se. "Pamtite borbu, to će mi biti dovoljno. Setite se Džimija, Endija i Majkla, kad god možete. To će biti sasvim dovoljno." "Molim vas", mladić nije odustajao. Ponovo se smeškao ali pomalo zbunjeno. Mogao je biti bilo ko od mladih ljudi iz Kraljevstva negdašnjeg koji su pevali na mesečini između daščanih bungalova Blu Muna i hladnih, srebrnkastih, železničkih šina; mogao je biti bilo ko od tih mladih, lepih ljudi u naponu životne snage. Mija ga je silno zavolela. Čak je i njen momak bledeo pred njegovim sjajem. Znala je da je u pitanju uglavnom lažni sjaj, izazvan sećanjima njene domaćice, ali je duboko u srcu znala da je ipak stvaran. Samo je biće poput nje, koje se odreklo besmrtnosti, moglo ceniti sirovu hrabrost potrebnu za suprotstavljanje silama Nesklada. Znala je koliko borba za uverenja i neobaziranje na rizik ugrožavaju tu krhku lepotu. Uzmi novčanicu, usreći ga, rekla je Suzani, ali nije istupila i naterala Suzanu na to. Prepustila joj je izbor. Suzana nije stigla da odgovori. U Doganu se razlegao alarm preplavljujući njihov zajednički um bukom i crvenim svetlom. Suzana je krenula u tom pravcu, ali je Mija zaustavila, čvrsto je zgrabivši za rame. Šta se dešava? Šta nije u redu? Pusti me! Suzana se oslobodila. Nestala je pre no što je Mija mogla ponovo da je zgrabi. 11 Suzanin Dogan je pulsirao, obasjan zlokobnim crvenim svetlom. Sirene su zavijale iz zvučnika na tavanici. Na TV
ekranima nije bilo slike. Radila su samo dva. Jedan je prikazivao uličnog svirača na Leksingtonu i Šezdesetoj, a drugi uspavanu bebu. Iz pukotina pod Suzaninim nogama dopiralo je brujanje praćeno povremenim erupcijama prašine. Lampice na jednoj upravljačkoj konzoli su zgasle, druga je svetlela. Situacija nije obećavala. Razlegao se glas Dogana, kao potvrda njenih strahovanja, veoma sličan Blejnovom. " UPOZORENJE!" zagrmeo je. " PREOPTEREĆENJE SISTEMA! BEZ UŠTEDE U ENERGIJI U SEKTORU ALFA, ČITAV SISTEM ĆE PRESTATI DA RADI ZA 40 SEKUNDI!" Prilikom ranijih poseta Doganu, Suzana nije opazila nikakav sektor Alfa, ali se nije iznenadila kad je ugledala baš takav znak. Jedna od susednih konzola eruptirala je u kiši narandžastih varnica, zahvatajući plamenom obližnju stolicu. Sa tavanice je palo još nekoliko ploča, sa dosta pokidanih žica. " BEZ UŠTEDE ENERGIJE U SEKTORU ALFA, ČITAV SISTEM ĆE PRESTATI DA RADI ZA 30 SEKUNDI!" Šta je sa kontrolom EMOCIONALNE TEMPERATURE? "Ne diraj ga", poručila je samoj sebi. Dobro, a momče? Šta ćemo s njim? Suzana je, posle kraćeg razmišljanja, pomerila prekidač sa položaja USPAVAN na BUDAN. Uznemirujuće plave oči su se odmah otvorile. Posmatrale su je sa divljom radoznalošću. Rolandovo dete, pomislila je, obuzeta čudnom i bolnom mešavinom osećanja. I moje. Gde je tu Mija? Devojko, ti si obična ka-mai. Žalim te. Ka-mai, tako je. Ne samo budala, već budala ka, sudbinska budala. " BEZ UŠTEDE ENERGIJE U SEKTORU ALFA, ČITAV SISTEM ĆE PRESTATI DA RADIZA 25 SEKUNDI!"
Znači buđenje bebe nije pomoglo, bar ne u zaustavljanju pada sistema. Vreme je za plan B. Posegnula je za kontrolnim dugmetom, apsurdnog izgleda, namenjenom kontroli SNAGE TRUDOVA. Strašno je podsećalo na dugme za rernu sa majčinog šporeta. Vraćanje brojčanika na 2 bio je težak i đavolski bolan poduhvat. Okretanje na drugu stranu bilo je znatno lakša, gotovo bezbolna radnja. Duboko u glavi je osetila olakšanje, kao da se posle nekoliko sati veliki broj napetih mišića napokon opustio. Oteo joj se prigušeni krik oduška. Zaglušujuća sirena se utišala. Okrenula je SNAGU TRUDOVA do 8. Zaustavila se i slegnula ramenima. Do đavola, vreme je da se ide do kraja, da sa ovim napokon završi. Okrenula je dugme sve do 10. U trenu je zapljusnuo snažni talas bleštavog bola. Okamenio joj je stomak i sjurio niže, grabeći je za karlicu. Stisnula je usne, gušeći krik. " U SEKTORU ALFA JE POSTIGNUTA UŠTEDA ENERGIJE", objavio je glas. Zatim se utišao i preobrazio u Suzani dobro poznato džonvejnovsko otezanje. " HVALA LEPO, MALA KAUBOJKO." Stisnula je usne, boreći se sa sledećim krikom, ne od bola već od čistog užasa. Vrlo dobro je znala da je Blejn jednošinac mrtav i da ovaj glas pripada nekom gnusnom šaljivdžiji sa stalnim boravkom u njenoj podsvesti, ali se svejedno plašila. " TRUDOVI... SU POČELI", razlegao se glas iz zvučnika, napuštajući imitiranje Džon Vejna. " TRUDOVI SU POČELI." Zapevao je, stravičnim (nazalnim) glasom Boba Dilana od kog je zaškrgutala zubima: " SREĆAN TI ROĐENDAN... BEBO!... SREĆAN TI... ROĐENDAN! SREĆAN TI ROĐENDAN... DRAGI MORDREDE... SREĆAN TI... ROĐENDAN!" Suzana je zamislila protivpožarni aparat na obližnjem zidu. Okrenula se, bio je na zamišljenom mestu (mali znak s
natpisom SAMO VII SOMBRA MOŽETE ZAUSTAVITI POŽARE NA UPRAVLJAČKIM PANELIMA nije bio tvorevina njene mašte. Natpis i crtež Šardika čuvara zraka sa šeširom medveda Smokija bili su doprinos neznanog šaljivdžije). Žurila je ka aparatu za gašenje požara po ispucalom, neravnom podu, izbegavajući otkinute krovne ploče, kad je prostrelio novi napad bola. Sevnuo je kao plamen u stomaku i butinama, terajući je da se presavije i svom snagom pritisne taj grozni kamen u utrobi. Neće to dugo trajati, pomislila je glasom koji je delimično pripadao Suzani a delimično Deti. Ne, gospoja. Ovaj momak stiže ekspresnim vozom. Bol je malo popustio. Iskoristila je to da skine aparat za gašenje požara. Uperila je kraj crnog creva na plamteću upravljačku konzolu i pritisnula obarač. Pena je pokuljala preko plamenova. Čula je zlokobno šištanje i osetila smrad spaljene dlake. " VATRA JE... UGAŠENA", objavio je glas Dogana. " VATRA JE... UGAŠENA. " Zatim se, u hipu, preobrazio u laki britanski lord HauHau 8 akcent: "REKAO BIH, ĐAVOLSKI DOBRA PREDSTAVA, SUZANA, AP-SO-LUT-NO SJAAAJNO!" Nastavila je hod po minskom polju Dogana. Zgrabila je mikrofon i pritisnula prekidač za emitovanje. Na jednom od dva ispravna ekrana iznad nje videla je Miju u pokretu, prelazila je Šezdesetu. Suzana se obeshrabrila opazivši zelenu tendu sa nacrtanim prasetom. Nije bila na Šezdesetoj već na Šezdeset prvoj. Kidnaperska kučka je stigla na odredište. "Edi!" povikala je u mikrofon. "Edi, Rolande!" Do davola, vreme je da isproba sve mogućnosti. "Džejk! Padre Kalahane! Stigli smo do Diksi Piga.
Rodićemo tu prokletu bebu! Dođite po nas, ako možete, ali budite oprezni!" Bacila je pogled na ekran. Mija je bila na drugom kraju ulice pored Diksi Piga. Zurila je u zelenu tendu. Oklevala je. Da li je mogla da pročita DIKSI PIG? Verovatno nije, ali je razumela crtež. S tende se smešilo pečeno prase. Trudovi su počeli pa nije imala vremena za oklevanje. "Edi, moram da idem. Volim te, srculence! Ne zaboravi to, šta god da se desi! Ne zaboravi! Volim te! Ovo je..." Pogled joj je pao na polukružni brojčanik iza mikrofona. Igla je napustila crveno polje. Pomislila je da će se zaustaviti na žutom dok se trudovi ne završe, pa će zatim krenuti ka zelenom. Ukoliko nešto ne pode po zlu, naravno. Shvatila je da još uvek steže mikrofon. "Ovo je Suzana-Mija. Odjavljujem se. Neka bog bude s vama, dečaci. Bog." Spustila je mikrofon i sklopila oči. 12 Suzana je osetila promene na Miji. lako je stigla do Diksi Piga, iako su je trudovi iz korena potresali, njen um je bio daleko odatle. Okrenula se Odeti Holms i onom što je Majkl Šverner zvao Misisipi letnjim projektom. (Oksfordske seljačine su njega zvali Jevrejčićem.) Suzana je po povratku zatekla preopterećenu emocionalnu atmosferu, podsetila je na zatišje pred nastupajuću septembarsku oluju. Suzana! Suzana, kćeri Danova! Da, Mija. Prihvatila sam smrtnost. Tako ti tvrdiš. Mija je izgledala veoma smrtno u Fediku. Smrtno i strahovito trudno.
Ipak, propustila sam većinu onog što kratkotrajni život čini vrednim. Zar ne? Glas joj je bio prožet nepodnošljivim bolom; iznenađenje je bilo još gore. Nemaš vremena da mi o tome pričaš. Ne sad. Hajdemo na drugo mesto, rekla je Suzana, iako je znala da nema nade. Zaustavi taksi, pođi u bolnicu. Porodićemo se, Mija. Možda bi mogle odgajiti... Ako se porodim bilo gde drugde, umreće. I mi ćemo otići s njim. Govorila je spotpunom ubeđenošću. Rodiću ga. Svi su me izneverili izuzev momka. Rodiću ga. Ali... Suzana... pre no što uđemo... pričala si o svojoj majci. Lagala sam. Ja sam bila u Oksfordu. Bilo mi je lakše da lažem nego da objašnjavam vremensko putovanje iparalelne svetove. Pokaži mi istinu. Pokaži mi svoju majku. Pokaži je, preklinjem te! Nije bilo vremena za valjano razmatranje ovog zahteva, za vaganje svih za i protiv; mogla ga je prihvatiti ili odbiti. Odlučila je da ga prihvati. Pogledaj, rekla je. 13 U Zemlji sećanja vreme je uvek sadašnje. Tamo su nepronađena vrata. (O, izgubljena) Kad ih je Suzana pronašla i otvorila, Mija je ugledala ženu tamne kose začešljane unazad, očaravajućih sivih očiju. Njen vrat je krasio poveći broš. Sedela je za kuhinjskim stolom, obasjana večitim sunčanim zrakom. U ovom sećanju je uvek bilo dva i deset, popodne, oktobra 1946. Veliki rat je završen. Irena Dej je na radiju, uvek se oseća miris kolača s dumbirom.
"Odeta, dođi i sedi pored mene", kaže žena za stolom, majka. "Uzmi nešto slatko. Izgledaš dobro, devojčice." Nasmešila se. O, izgubljena i vetrom oplakana utvaro, vrati se! 14 Prozaično, moglo bi se reći, jako prozaično. Devojčica stiže kući iz škole sa torbom u jednoj i opremom za fizičko u drugoj ruci. Nosi belu bluzu, naboranu tartansku suknjicu i dokolenice sa vrpcama (narandžastim i crnim, školskim bojama). Zatiče majku za kuhinjskim stolom. Ona diže glavu i poslužuje kćer parčetom kolača s đumbirom, upravo izvađenim iz rerne. Jedan od milion sličnih trenutaka, pojedinačni atom života sastavljenog od bezbroj sličnih događaja. Ipak je Miji oduzeo dah (izgledaš dobro, devojčice) pokazavši joj na očiglednom primeru bogatstva kojim obiluje materinstvo... ako mu se dozvoli da nesmetano ide svojim tokom. Nagrada? Neizmerna. Na kraju i ti možeš biti žena obasjana sunčevim zrakom. Možeš biti ona što posmatra dete što neustrašivo isplovljava iz luke detinjstva. Možeš biti vetar u njegovim punim jedrima. Ti. Odeta, dođi i sedi pored mene. Dah joj je zatreperio u grudima. Uzmi nešto slatko. Zamaglilo joj se pred očima. Nasmešeno, nacrtano prase na tendi se udvostručilo, a zatim i učetvorostručilo. Izgledaš dobro, devojčice. Malo vremena je bolje od nimalo vremena. Čak i pet godina, ili tri, je bolje od nimalo vremena. Nije znala da čita, nije bila u Morhausu, niti u bilo kojoj kući, ali je ovo mogla
izračunati bez problema: tri je bolje nego nijedna. Čak je i jedna bolja nego nijedna. O... O, ali... Mija je pomislila na plavookog dečaka koji stupa preko praga, pronađenog a ne izgubljenog. Maštala je kako će mu reći Izgledaš dobro, sine! Zaplakala je. Šta sam učinila, bilo je to užasno pitanje. Šta sam drugo mogla učiniti je možda bilo još gore. O, Nesklade! 15 Ovo je bila Suzanina jedina prilika da nešto učini: sad, dok Mija stoji u podnožnju stepenica što vode ka njenoj sudbini. Uvukla je ruku u džep farmerki i dotakla kornjaču, skoldpadu. Sklopila je tamne prste oko nje. Od Mijine bele noge je delila samo tanka postava. Izvukla je i bacila iza sebe u slivnik. Iz njene ruke u krilo ka. Prešla je tri stepenika i stigla do dvokrilnih vrata Diksi Piga. 16 Unutra je vladala pomrčina. Mija isprva nije videla ništa izuzev mutnih, crvenkastonarandžastih svetala. Bile su to električne baklje kakve još gore u nekim odajama zamka Nesklada. Čulo mirisa je radilo bolje, njemu nije bilo potrebno prilagođavanje. Ni novi napad trudova nije mogao sprečiti reakciju stomaka na aromu pečene prasetine. Vapio je za hranom. Momče je tražilo da bude nahranjeno. Vrata su se zatvorila za njom, pa joj se vid izoštrio. Na svakom krilu je stajao po jedan čovek (ili čovekoliko biće).
Našla se na početku duge, uske trpezarije. Videla je bele prekrivke. Na svakom stolu je sijala sveća u narandžastom svećnjaku. Sijale su kao lisičje oči. Pod foajea je bio od crnog mermera. Od pijedestala šefa sale pružao se tamnocrveni tepih. Za pijedestalom je stajao sai od nekih šezdeset godina. Seda kosa mu je bila začešljana unazad, otkrivajući vitko i pomalo grabljivo lice. Odavao je utisak inteligentnog čoveka, ali je njegova odeća, drečavožuti sako, crvena košulja, crna kravata, odgovarala prodavcu polovnih automobila ili kockaru specijalizovanom za pelješenje palanačkih amatera. Nasred čela je imao crvenu rupu, veličine manjeg novčića, kao da je upucan sa bliskog odstojanja. Bila je puna krvi. Životodarna tečnost je kružila ne prosipajući se preko blede kože. Oko trpezarijskih stolova se tiskalo pedesetak ljudi i dvostruko manje žena. Većina je nosila odeću podjednako drečavu ili još drečaviju od one na sedokosom džentlmenu. Krupno prstenje se sijalo na zdepastim prstima, bleštale su dijamantske naušnice, odražavajući narandžastu svetlost baklji. Bilo je tu i skromnije odevenih pojedinaca. Ta manjina je za kostim izabrala džins i neupadljive majice. Ovu raju su činili bledi i oprezni likovi, proširenih zenica. Tela su im okruživale titrave, nežne, plavičaste aure koje su se često gubile iz vida. Miji su ovi bledi, aurama okruženi likovi, delovali ljudskije od niščih ljudi i žena. To su bili vampiri, nije morala da vidi izoštrene očnjake, koje su bez zazora pokazivali, da bi to znala, ali su ipak izgledali ljudskije od Sajrove ekipe. Možda zato što su nekad bili ljudi. Ostali, međutim... Njihova lica su samo maske, shvatila je. Ispod vučjih obrazina su vrebali elektronski ljudi, roboti, šta se krilo ispod ovih?
U trpezariji je vladala napeta tišina, ali su iz neposrednog susedstva dopirali zvuci tečne konverzacije, smeha, zveckanje čaša i udarci escajga o porcelan. Čula je pljuskanje tečnosti, vina ili vode, pretpostavila je, i glasne provale smeha. Nišči muškarac i nišča žena, on u smokingu sa kariranim reverima i crvenom, baršunastom leptir mašnom, ona u večernjoj haljini od srebrnog lamea, oboje začuđujuće gojazni, okrenuli su se (s očiglednim neodobravanjem) ka izvoru buke, koja je dopirala iza kitnjaste tapiserije sa prikazom vitezova i gospi na gozbi. Mija je opazila kako se obrazi debelog para nabiraju kao opuštene krpe. Za trenutak je ispod mlohavih čeljusti ugledala nešto tamnocrveno i čupavo. Suzana, da li je to koža?, pitala je Mija. Dobri bože, da li je to njihova koža?. Suzana nije odgovorila. Nije kazala: Rekla sam ti ili Zar te nisam upozorila? Bilo je kasno za to. Bilo je prekasno za ozlojeđenost (ili neko blaže osećanje). Suzana je iskreno žalila ženu kidnaperku. Da, Mija je lažov i izdajica; da, učinila je sve što je mogla da Edi i Roland izgube život. Ali, kakvog je izbora imala? Suzana je sa ogorčenjem shvatila da je sposobna da pruži savršenu definiciju kamaia: to je neko ko ima nade ali nema izbora. Kao kad slepcu date motor, pomislila je. Ričard Sajr, vitak, sredovečan, zgodan tip čulnih usana i širokog čela, počeo je da tapše. Prstenje na rukama mu je bleštalo. Drečavi žuti sako se sijao i pod prigušenim osvetljenjem. "Živela Mija!" povikao je. "Živela Mija!" odgovorili su ostali. "Živela majka!" "Živela majka!" vikali su i aplaudirali vampiri, nišči muškarci i nišče žene. Publika je raspoloženo pljeskala, ali je loša akustika prostorije otupela zvuk učinivši ga sličnim lepetu šišmišovih
krila. Bio je to gladan zvuk od kog je Suzanu spopala mučnina u stomaku. Sveža kontrakcija joj je oduzele svu snagu u nogama. Zateturala se napred. Iskoristila je bol da delimično prikrije drhtavicu. Sajr je uspeo da je prihvati za nadlaktice, pre no što je pala. Očekivala je hladni dodir, ali su njegovi prsti bili vreli kao kod bolesnika od kolere. Iz senki se iskrala izdužena figura, nešto što nije bilo nišči čovek niti vampir. Nosila je farmerke i belu košulju, ali je iz okovratnika virila ptičja glava, pokrivena tamnožutim perjem. Imala je crne oči. Stvorenje je ljubazno aplaudiralo. Na rukama je imalo kandže umesto prstiju.
Ispod jednog stola je izmilelo pola tuceta buba. Ogavna stvorenja su je posmatrala očima posađenim na dugim izraštajima. Zastrašujuće inteligentnim očima. Škljocale su vilicama proizvodeći zvuk nalik smehu. Živela Mija! odjeknulo je u njenoj glavi. Bilo je to insektoidno zujanje. Živela majka! Bube su brzo nestale u senkama. Okrenula se vratima. Tamo je stajao par niščih ljudi. Da, to su bile maske; vampiri na vratima su bili tako blizu da je morala videti da je njihova sjajno-11 na kosa naslikana. Okrenula se Sajru. Bilo je suviše kasno. Isuviše kasno za otpor. 17 Sajrov stisak je popustio kada se okrenula. Sad je ponovo zgrabio za levu i uku. U isto vreme je neko uhvatio za desnu. Okrenula se i videla debelu ženu u srebrnoj haljini od lamea. Njena bogata bista pretila je da se prelije preko luljine koja se hrabro odupirala toj navali. Izborano meso na nadlaktici se Ifiiljalo, odajući zagušljivi miris pudera. Na čelu je imala crvenu ranu, punu krvi koja nikad nije isticala. Tako dišu, pomislila je Mija. Tako dišu kad nose... Onako smetena je gotovo zaboravila na Suzanu Din i u potpunosti zanemarila Detu. Kad je Deta Voker istupila, do đavola, kad je skočila napred Mija je nije mogla zaustaviti. Posmatrala je kako joj ruke lete, kao bića vodena sopstvenom voljom i kako se prsti zarivaju u zdepaste obraze žene u srebrnoj haljini od lamea. Žena je vrisnula, al su ostali, na njeno iznenađenje, prsnuli u urnebesni smeh kao da su upravo videli nešto najsmešnije u životu. Maska ljudskosti na licu nišče žene se pokidala i popustila. Suzanu je to podsetilo na poslednje trenutke na
bedemu zamka, kad se svet zamrznuo pre no što se nebo rascepilo kao da je od papira. Deti je uspelo da iskida gotovo čitavu masku. Na prstima su joj ostale krpe slične lateksu. Ispod maske se ukazala glava ogromnog, crvenog pacova. Mutantu su žuti zubi divlje rasli iz krastavih obraza. Neki beli crvi su mu virili iz nosa. "Nestašna devojčica", rekla je pacovka, mašući čvornovatim prstom prema Suzana-Miji. Drugom rukom je još uvek čvrsto držala. Njen mužjak, nišči muškarac u drečavom smokingu, smejao se tako glasno da se presamitio u struku omogučivši Miji da vidi kako mu nešto štrči na zadnjem delu pantalona. Bilo je isuviše koščato da bi bio rep, ali nije znala šta bi drugo moglo biti. "Hajde, Mija", rekao je Sajr. Uneo joj se u lice. Posmatrao je brižnim pogledom ljubavnika. "Ili si to ti, Odeta? Jesi, zar ne? To si ti, dosadna, prepametna, problematična crnkinjo." "Ne, to sam ja, pacoliki, kilavi mamojepcu!" viknula je Deta, pljunuvši Sajru u lice. Sajr je, na časak, zinuo od zaprepašćenja. Zatim se gorko iscerio. U prostoriji je zavladao tajac. Obrisao je pljuvačku s lica, s maske na licu, posmatrajući je s nevericom. "Mija?" pitao je. "Mija, dozvolila si joj da mi ovo uradi? Meni, bebinom kumu?" "Ti si smrdljivo brdo govana!" povikala je Deta. "Sisaš ka-očev kurac i šetaš mu kožicu. Samo to znaš! Ti..." "OTARASI je se", zagrmeo je Sajr. Mija je to učinila pred probranom publikom vampira i niščih ljudi u trpezariji Diksi Piga. Rezultat je bio izuzetan. Detin glas je počeo da se gubi, kao da je izvode iz restorana (kao da je izbacivač odvlači sve dalje stiskajući je oko vrata). Govor je ustupio mesto raskalašnom smehu, ali je uskoro i on prestao. Sajr je stajao s rukama na grudima. Smrknuto je posmatrao Miju. I ostali su zurili u nju. Tihi smeh i razgovor i
dalje su dopirali iza tapiserije sa vitezovima i gospama na gozbi. "Otišla je", konačno se oglasila Mija. "Ona loša je otišla." Govorila je na granici šapata, pa je jedva čula sebe u tihoj sobi. Stidljivo je oborila oči. Obraze je prekrilo samrtno bledilo. "Molim vas, gospodine Sajr... sai Sajr...molim vas, recite mi da ste govorili istinu i da mogu odgajiti mog momka pošto sam ispunila svoj deo pogodbe. Molim vas, recite to! Ako mi to budete rekli, nikad više nećete čuti onu drugu, kunem se očevim licem i majčinim imenom." "Nisi imala ni jednog ni drugog", rekao je Sajr. Govorio je šupljim tonom. U njegovom pogledu nije bilo mesta za saosećanje i milost koju je tražila. Posred čela je imao crvenu mrlju. Neprestano se punila ali se nikad nije prelivala. Spopao je novi nalet bola, najjači do sad. Zateturala se, ali Sajr ovaj put nije pokušao da je pridrži. Pala je na kolena pred njim i obgrlila grube, sjajne čizme od nojeve kože. Zagledala se u njegovo bledo lice. Posmatrao je preko napadno ljubičastog sportskog sakoa. "Molim vas", rekla je. "Molim vas, preklinjem vas: održite obećanje." "Možda ću ga održati", rekao je, "a možda i neću. Znaš li da mi dosad niko nije olizao čizme. Ima li to smisla? Proživeo sam tolike godine a da mi niko nije dao jezikom po čizmama." Neka žena se zakikotala. Mija se nagnula napred. Ne, Mija, ne smeš, zaječala je Suzana, ali Mija nije odgovorila. Ni parališući bol u utrobi je nije zaustavio. Isplazila je jezik i počela da liže grubu površinu Sajrovih čizama. Suzana je, iz velike daljine, osetila njihov ukus. Bile su hrapave, prašnjave, kožne, imale su ukus jada i poniženja.
Sajr je nakon nekog vremena rekao: "Prestani. Dovoljno je." Grubo je podigao na noge zagledavši joj se u lice sa daljine od sedam-osam centimetara. Kad ih je jednom videla, nije mogla da ne vidi maske koje su nosili. Zategnuti obrazi su bili dobrano providni. Ispod njih su se nazirale tamnocrvene dlake. Možda je u pitanju krzno, pošto dlake pokrivaju čitavo lice. "Ovo prenemaganje ti neće pomoći", rekao je, „iako je osećaj bio izuzetan." "Obećao si!" povikala je, pokušavajući da se istrgne iz njegovog zagrljaja. Pogodila je nova kontrakcija. Savila se u struku, gušeći se od bola. Nastavila je, čim je bol malo popustio. "Rekao si pet godina... ili možda sedam... da, sedam... za mog momka sve najbolje, rekao si..." "Da", rekao je Sajr. "Nisam to zaboravio, Mija." Namrštio se kao osoba suočena sa komplikovanim problemom, da bi se odmah zatim oraspoložio. Maska je kliznula nagore otkrivajući niz žutih zuba izraslih na mestu susretanja gornje i donje usne. Pustio je Miju da bi podigao prst u prekornom gestu. "Sve najbolje, svakako. Pitanje je, da li ti odgovaraš tim zahtevima?" Ova replika je izmamila bučni smeh odobravanja. Mija se setila kako su je zvali majkom i klicali živela, ali je to sada bio dalek događaj, besmisleni delić sna. Bila si dobra nosilja, zar ne? pitala je Deta, odnekud iz velike dubine, iz ćuze, u stvari. Naravski! Za to si bila dobra, nego kako! "Bila sam dobra dok sam nosila plod, zar ne? Dobra dok sam terala onu drugu da puže po močvari i proždire žabe, misleći da se gosti kavijarom... za to sam bila dobra, je 1' tako?"
Sajr je žmirnuo, vidljivo zbunjen ovako odlučnim nastupom. Nastavila je, nešto tišim glasom. "Sai, pomislite na sve čega sam se odrekla!" "Pih, nisi ti ništa imala!" odgovorio je Sajr. "Bila si tek bezlični duh što luta okolo tucajući se sa lakomislenim skitnicama. Kurva vetrova, zar Roland ne zove tako bića tvoje vrste?" "Pomisli na onu drugu", rekla je Mija. "Onu što sebe naziva Suzanom. Na tvoj nagovor i za ljubav mog momka sam joj ukrala život." Sajr je samo prezrivo odmahnuo rukom. "Mija, ta priča ti nimalo ne pomaže. Najbolje je da zatvoriš usta." Klimnuo je nalevo. Prišao mu je nišči čovek širokog, pasjeg lica i bogate, talasaste, sede kose. Crvena rupa na njegovom čelu bila je blago iskošena, po kineski. Za njim je krenulo još jedno pticoliko biće. Iz okruglog okovratnika majice Djuk Blu Devilsa štrčala je glava sokola prekrivena tamnosme-đim perjem. Zgrabili su je. Stisak pticolike stvari bio je odvratan, ljuskav i stran. "Bila si izuzetan čuvar", rekao je Sajr, "u tome se svi slažemo. Ali ne smemo zaboraviti da je dete u utrobi nosila kurvica Rolanda od Gileada, zar ne?" "To je laž!" Urliknula je. "O, to je prljava... LAŽ!" Nastavio je, kao da ništa nije čuo. "Za različite poslove su potrebne različite veštine. Različiti ljudi, različiti prilazi, tako se kaže." "MOLIM TE!" zavapila je Mija. Čovek-soko je stavio kandžaste ruke na glavu. Zaljuljao se levo-desno kao da je iznenada ogluveo. Ova duhovita pantomima je izmamila dosta smeha i poneki uzvik odobravanja. Suzana je kao kroz maglu osetila topli mlaz između nogu, Mijinih nogu.
Farmerke su joj potamnele u međunožju i na butinama. Vodenjak joj je konačno pukao. "Vremeeee je... da se PORODIMO!" uzviknuo je Sajr manirom vrsnog sportskog komentatora. U njegovo osmehu je bilo previše zuba, po dva reda gore i dole. "Posle toga ćemo videti. Obećavam ti da će tvoj zahtev biti najozbiljnije razmotren. U međuvremenu... Živela Mija! Živela majka!" "Živela Mija! Živela majka," povikali su ostali. Povukli su je ka zadnjem delu sobe, psoglavi nišči čovek držao je za levu a čovek-soko za desnu ruku. Čovek-soko je tiho i neprijatno zujao pri svakom izdisaju. Jedva da je doticala tepih dok su je nosili ka pticolikom biću žutog perja; čoveku-kanarincu, pomislila je. Sajr ih je zaustavio jednim pokretom ruke. Porazgovarao je s čovekomkanarincem pokazujući na ulazna vrata Diksi Piga. Mija je čula Rolandovo i Džejkovo ime. Čovekkanarinac je klimnuo. Sajr je žustrim pokretom pokazao vrata i odmahnuo glavom. Niko ne sme ući, govorio je taj klimoglav. Niko! Čovek-kanarinac je ponovo klimnuo. Govorili su zujećim cvrkutom od kog se Miji vrištalo. Skrenula je pogled na tapiseriju vitezova i gospi. Sedeli su oko njoj poznatog stola. Takvih je bilo mnogo u trpezariji zamka Nesklada. Artur Eld je sedeo na čelu sa krunom na glavi i gospom s desne strane. Oči su mu bile plave kao i njenim snovima. Ka je iskoristila taj trenutak i poslala vazdušnu struju preko trpezarije Diksi Piga, pomerivši tapiseriju. To je trajalo samo sekund-dva. Dovoljno dugo da Mija vidi drugu trpezariju, privatnu trpezariju, iza nje. Za dugim drvenim stolom, ispod kristalnog lustera sedelo je dvanaestak ljudi i žena, okruglih, lutkastih lica, iskrivljenih i upalih od starosti i zla. Usne su im se povukle unazad otkrivajući velike, krive zube; ovi monstrumi već odavno nisu mogli zatvoriti usta. Iz crnih očiju im je curila neka vrsta gnusne smolaste tvari.
Imali su žućkastu kožu, načičkanu zubima i pokrivenu krpama bolesnog krzna. Šta su oni? Vrištala je Mija. Šta su, za ime bogova, oni? Mutanti, rekla je Suzana. Ili je prava reč hibridi. To nije važno, Mija. Videla si ono što je važno, zar ne? Jeste, sad je znala. Iako je baršunasta prekrivka zalepršala samo na tren, to je bilo dovoljno dugo da vide ražanj na sredini stola i obezglavljeni leš koji se na njemu okretao. Koža mu je tamnela dok su se sa njega cedili gusti sokovi. Ne, u vazduhu se nije osećala prasetina. Na ražnju se okretala dobro ispečena ljudska beba. Bića oko nje su hvatala masne kapi porculanskim šoljama. Nazdravljali su jedni drugima... ispijajući ih. Promaja je prestala da duva. Tapiserija se vratila na svoje mesto. Pre no što je žena u trudovima uhvaćena za ruke i odvučena iz trpezarije dublje u zgradu koja se protezala preko mnogih svetova duž zraka, opazila je neobične detalje na slici. Artur Eld nije, kako se isprva moglo zaključiti, ustima prinosio batak; već bebinu nogu. Čaša koju je kraljica Rovena podigla nazdravljajući nije bila puna vina već krvi. "Živela Mija!" uskliknuo je Sajr. Bio je u sjajnom raspoloženju, kao zalutali golub koji je pronašao svoje jato. "Živela Mija!" uzvratili su ostali. Uzvik je ličio na otkačeni navijački slogan. Pridružilo im se i društvo iza tapiserije, iako su njihovi glasovi podsećali na nerazgovetno režanje. Usne su im bile pune krvi. "Živela majka!" Sajr se, ovaj put, potcenjivački naklonio, u skladu s podsmešljivim tonom poruke. "Živela majka!" Odgovorili su vampiri i nišči Ijudi. Odnesena je na sarkastičnom talasu aplauza, prvo u kuhinju, potom u ostavu, i konačno na stepenište iza nje. Na kraju stepenica su je čekala vrata.
18 Suzana je prepoznala kuhinju Diksi Piga po mirisu opscene hrane: ne prasetine, već onoga što su pirati iz osamnaestog veka zvali duga prasetina. Koliko godina je ova ispostava služila vampirima i niščim ljudima Njujorka? Da li od Kalahanovog vremena u sedamdesetim i osamdesetim? Ili od njenog doba, šezdesetih? Sigurno i ranije. Suzana je pretpostavljala da je neka verzije Diksi Piga postojala još u vreme Holanđana koji su otkupili ostrvo za pregršt staklenih perli i posadili smrtonosno hrišćansko verovanje dublje od svoje zastave. Holandani bejahu praktični ljudi, ljubitelji svinjskih rebaraca, neskloni magiji, crnoj ili beloj podjednako. Ambijent joj se učinio poznat. Nalazila se u kuhinjiblizancu one u utrobi zamka Nesklada. U njoj je Mija ubila pacova koji je pokušao da odbrani poslednji komad hrane, praseču pečenku u rerni. Izuzev što rerna i pečenka nisu postojale, pomislila je. Do đavola, nije bilo ni kuhinje. Postojalo je prase u svinjcu iza ambara Tijana i Zalije Džafords. Ja sam ga ubila i polaptala njegovu vruću krv, a ne ona. Tada me je već kontrolisala, iako ne mogu biti sigurna. Pitam se da li je Edi... Dok je Mija posedala poslednji put, oslobađajući je od svih misli i bacajući je u mrkli mrak, Suzana je shvatila u kojoj meri je grabljiva, strašna kučka zagospodarila njenim životom. Znala je zašto je Mija to uradila, zbog momka. Pitala se zašto je ona, Suzana Din, dozvolila da se to dogodi. Zato što je i ranije zaposedana? Zato što je bila zavisna od stranog prisustva u sebi koliko i Edi od heroina? Plašila se da to može biti istina. Mrkli mrak. Kad je ponovo otvorila oči, ugledala je divlji mesec Nesklada i crveni pulsirajući sjaj na (kraljevu kovačnicu) udaljenom horizontu.
"Ovamo!" zvao je ženski glas, baš kao i ranije. "Ovamo, u zavetrinu!" Suzana je spustila pogled. Bila je bez nogu. Sedela je na grubo načinjenim kolicima, kao prilikom prve posete bedemu. Ista visoka i predivna crnokosa žena je prizivala sebi. Bila je to Mija naravno. Prizor oko nje nije bio stvarniji od Suzaninih snenih sećanja na trpezariju. Pomislila je: Fedik je stvaran. Mijino telo, kao i moje, u ovom trenutku vuku kroz kuhinju iza Diksi Piga, u kojoj spravljaju gnusna jela za neljudske mušterije. Zamak je Mijino izmaštano mesto. Njeno utočište. Dogan. "K meni, Suzano od Srednjeg sveta, dalje od vatre kraljevih kovačnica! Dođi u zavetrinu, u zaštitu merlona!" Suzana je odmahnula glavom. "Reci šta imaš i završi s tim, Mija. Treba da se porodimo zajedničkim snagama. Kad beba izađe nastavljamo različitim putevima. Dovoljno si trovala moj život." Mija je posmatrala očajničkim intenzitetom. Stomak joj se nadimao ispod serapea dok joj je vetar zanosio kosu unazad. "Prihvatila si otrov, Suzana! Progutala si ga! Još dok je dete bilo samo seme, posađeno u tvojoj utrobi!" Da li je to istina? Ako je to tačno ko je pozvao Miju, tog vampira, da uđe? Suzana ili Deta? Ni jedna ni druga. Sumnjala je na Odetu Holms. Odetu koja nikad ne bi razbila dragoceni tanjir. Odetu koja voli lutke, iako je većina bela kao njene pamučne gaćice. "Šta hoćeš od mene, Mijo, ničija kćeri? Govori, da ovo što pre okončamo?" "Uskoro ćemo biti zajedno, zbilja zajedno. Ležaćemo u istom krevetu. Sve što tražim je da mi pomogneš ako mi se ukaže šansa da umaknem sa svojim momkom."
Suzana je razmišljala o predlogu. Hijene su se cerekale po zlokobnoj, pukotinama prošaranoj kamenoj pustinji. Vetar je šibao, ali je bol u središtu njenog tela bio gori. Isti bol se ogledao i na Mijinom licu, nateravši je da pomisli da je čitav njen život samo pustinja prepuna ogledala. Na koji način bi joj to obećanje moglo nauditi? Takva šansa joj se najverovatnije neće ukazati. Ako se i ukaže zašto bi dozvolila da stvar koju Mija želi da nazove Mordred padne u ruke kraljevih ljudi? "Da", rekla je. "U redu. Pomoći ću ti da pobegneš s njim, ako budem mogla." "Bilo gde!" prošaptala je Mija hrapavim glasom. "Čak..." Zastala je i progutala knedlu. Naterala je sebe da nastavi. "Čak i u tamu Todaša. Večno bauljanje u tami ne bih smatrala osudom, ako bih bila sa svojim detetom." Možda ti ne bi, sestro, pomislila je Suzana. Ćutala je. Bilo joj je dosta Mijine mušičavosti. "Ako nam se ne ukaže prilika za slobodom", rekla je Mija, "pobij nas." Iako ovde gore nije bilo zvukova izuzev vetra i cerekanja hijena, Suzana je osećala kako njeno fizičko telo vuku preko stepenica. Stvarnost je bila tu, iza veoma tanke membrane. To što je Mija usred trudova uspela da je prebaci u svoj svet značilo je da je ona biće izuzetnih moći. Šteta što se ta moć nije dala zauzdati. Mija je Suzaninu ćutnju protumačila kao oklevanje. Jurnula je po kružnom bedemu u grubim sandalama i gotovo naletela na Suzanu u sklepanim, škripavim kolicima. Uhvatila je za ramena i žestoko prodrmala. "Baš takor mahnito je povikala. "Pobij nas! Bolje da zajedno odemo u smrt nego..." Ućutala je i nastavila tupim, ogorčenim glasom: "Od početka sam obmanuta. Zar ne?" Kad je dugo očekivani trenutak došao, Suzana nije osetila osvetoljubivost, simpatiju ili tugu. Samo je klimnula. "Da li će ga pojesti? Da li će njegovim telom nahraniti te grozomorne starce?"
"Gotovo sam sigurna da neće", rekla je Suzana. Srce joj je šaputalo da sve neće proći bez nekog oblika kanibalizma. "Ne brinu oni za mene", rekla je Mija. "Ja sam samo bebisiterka, tako su me nazvali, zar ne? Neće mi ni to dopustiti, je F tako?" "Tako je", rekla je Suzana. "Možda ćeš dobiti šest meseci, ali ni u to..." Odmahnula je glavom, zatim se ugrizla za usnu pod naletom sveže kontrakcije koja je sve mišiće u stomaku i butinama preobrazila u staklo. Završila je rečenicu, tek kad je nalet malo popustio, "nisam sigurna." "Pobij nas onda, ako do tog dođe. Reci da hoćeš, Suzana. Reci, preklinjem te!" "Šta ćeš ti učiniti za uzvrat, Mija? Pod pretpostavkom da mogu verovati obećanjima iz tvojih lažljivih usta?" "Oslobodiću te, ako mi se za to ukaže prilika." Suzana je razmislila. Loša pogodba je bolja od nikakve pogodbe. "U redu. Prihvatam." Nebo, merlon i vazduh iznad i između njih su se, kao prilikom ranijih pregovora, rascepili. Suzana je kroz pukotinu ugledala hodnik. Bila je to nejasna, zamagljena slika. Posmatrala je svet sopstvenim, gotovo zatvorenim očima. Bila je u rukama psoglavog i čoveka-sokola. Vukli su je ka vratima na dnu hodnika. Obilazila je pragove još otkad je Roland stupio u njen život. Pomislili su da se onesvestila. Na izvestan način su bili u pravu. Vratila se u hibridno telo belih nogu... ko zna koliko njene kože je u međuvremenu pobelelo? S radošću je pomislila da će se taj proces prekinuti. Rado bi menjala bele noge, ma kako snažne bile, za nešto duševnog mira. Malo mira u svom umu. 19
"Dolazi sebi", neko je zarežao. Psetoliki, pomisli Suzana. Nije se zbog tog brinula; ispod obrazina su svi bili humanoidni pacovi obrasli krznom izraslim iz tvrdog, krastavog mesa. "Dobro je." To je bio Sajr. Osvrnula se za sobom i videla da se njena pratnja sastoji od šest niščih ljudi, čoveka-sokola i trilinga vampira. Nišči ljudi su nosili pištolje u dokerskom vezu... izuzev što bi u ovom svetu rekli u futrolama pod pazuhom. Kad si u Rimu, draga, radi isto što i Rimljani. Dvojica vampira su imali samostrele, oružje tako drago žiteljima Kale. Treći je nosio šljašteći i zujeći elektronski mač kakvim su mahali Vukovi. Šanse su deset prema jedan, hladno je razmislila Suzana. Nisu baš neke... ali je moglo biti i gore. Možeš li, čula je Mijin glas, odnekud iznutra. Ućuti, prekinula je Suzana. Nema više priče. Primicali su se vratima na kojima je pisalo: NORT CENTRAL POZITRONIKS, LTD Njujork/Fedik Zona maksimalne bezbednosti USMENA ŠIFRA NEOPHODNA To joj se učinilo poznatim. Odmah je shvatila zašto. Videla je sličan znak tokom kratke posete Fediku. Fediku, u kom je prava Mija, biće koje je prigrlilo smrtnost u možda najgoroj pogodbi u istoriji univerzuma, bila utamničena. Stigli su do vrata pa se Sajr progurao kraj čoveka-sokola. Nagnuo se ka vratima i prozborio nešto iz dubine grla, neku čudnovatu reč koju Suzana nikad ne bi mogla izgovoriti. Nije važno, šapnula je Mija, mogu je izgovoriti. Ako bude potrebno pomoći ću ti da naučiš još jednu. Suzana... moram ti reći da mi je žao zbog svega. Želim ti najbolje.
Otvorila su se vrata Eksperimentalne stanice luka 16 u Fediku. Suzana je čula isprekidano zujanje i namirisala ozon. Ovo nisu bila magična vrata izmedu svetova; već delo starog naroda, podložno zubu vremena, tvorevina onih koji su izgubili veru u magiju i Kulu. Magiju su zamenili ovom zujećom, umirućom stvari. Glupom smrtnom stvari. Iza njih je bila golema soba ispunjena krevetima. Stotinama postelja. Ovde cede dečicu. Ovde od njih uzimaju supstancu neophodnu Rušiocima. Samo je jedan krevet bio popunjen. U njegovom podnožju je stajala žena sa jednom od onih grozomornih pacovskih glava. Verovatno medicinska sestra, pored nje je bio muškarac. Nije ličio na vampira, ali nije mogla biti sigurna, pošto je pogled s ove strane vrata bio nejasan i titrav kao pogled preko upaljene peći. Podigao je glavu i opazio pridošlice. "Ura!" povikao je. "Brže s tim teretom! Moramo da ih povežemo i obavimo posao ili će umreti! Obe!" Doktor, niko sem doktora ne bi mogao biti tako ozlojeđen i arogantan u prisustvu Ričarda P. Sajra, izveo je niz nestrpljivih gestova. "Uvedite je ovamo! Kasnite, prokleti bili!" Sajr je nemilosrdno gurnuo preko praga. Duboko u glavi čula je brujanje i kratki nalet zvona Todaša: prekasno je spustila pogled; ostala je bez pozajmljenih Mijinih nogu; završila je na podu pre no što su čovek-soko i psoglavi stigli da pređu prag i pridrže je. Uzdigla se na laktove i pogledala gore. Po prvi put nakon dugo vremena, još otkad je bila silovana u kamenom krugu, u potpunosti je pripadala sebi. Mija je otišla. Suzanina kidnaperka je vrisnula, kao da želi da dokaže suprotno. Suzana je tom kriku dodala sopstveni, bol je prevazilazio ćutanje, na trenutak su savršeno harmoničnim glasovima oglašavale skori bebin dolazak na svet.
"Hriste", reče jedan od Suzaninih stražara, nije znala da li je to bio vampir ili neko od niščih ljudi. "Da li mi uši krvare? Osećam kao da..." "Podigni je, Habere!" zarežao je Sajr. "Džej! Drži je! Dignite je s poda, u ime vaših očeva!" Psoglavi i čovek-soko, ili Haber i Džej, ako vam se to više sviđa, poduhvatili su je ispod pazuha i žurno poneli kroz prolaz između praznih kreveta. Mija se okrenula Suzani, počastivši je slabim, iscrpljenim osmehom. Lice joj je bilo mokro od znoja a kosa prilepljena uz vrelu kožu. "Dobro došla... u zlo doba," uspela je da prozbori. "Približite susedni krevet!" povikao je doktor. "Požurite, prokleti bili! Zašto ste zaboga, tako spori?" Dvojica niščih ljudi iz Suzanine pratnje prišli su najbližem praznom krevetu. Odgurali su ga do Mijinog. Haber i Džej su je čvrsto držali. Na krevetu je bilo nešto što je ličilo na kombinaciju haube za kosu iz frizerskog salona i svemirskog šlema iz starinskog Flaš Gordon serijala. Suzana nije mnogo marila za dizajn gnusne skalamerije. Znala je njenu namenu. To je naprava za isisavanje mozga. Medicinska sestra s pacovskom glavom nagnula se između Mijinih raširenih nogu i virnula ispod zadignute bolničke odežde. Potapšala je Mijino desno koleno dlakavom rukom, proprativši taj gest mjaukanjem. Suzana se stresla, iako je medicinska sestra očigledno nastojala da smiri pacijenta. "Ne stojte okolo skrštenih ruku, idioti!" povikao je doktor. Bio je to čvrsto građen muškarac smeđih očiju, rumenih obraza i proređene crne kose priljubljene uz lobanju, rasporedene u jalovom pokušaju da pokrije velike praznine. Nosio je belu najlonsku bluzu preko odela od tvida. Na grimiznoj kravati je imao motiv oka. Suzanu nije iznenadilo prisustvo ovog sigula. "Čekamo tvoja uputstva", rekao je Džej, čovek-soko. Govorio je neljudskim, monotonim glasom, rogobatnim
koliko i mjaukanje medicinske sestre, ali sasvim razumljivim. "Ne treba da čekate moje naredbe!" planuo je doktor. S gađenjem je odmahnuo rukama. "Zar vaše majke ne rađaju živu decu?" "Ja..." zaustio je Haber, ali ga je doktor prekinuo. Bio je u zaletu. "Otkad na ovo čekamo, aaa? Koliko puta smo uvežbavali postupak? Zašto ste pobogu tako jebeno, spori? Spustite je na..." Sajr se pokrenuo brzinom na kojoj bi mu i Roland pozavideo. Stajao je pored Habera, niščeg čovek psetolikog lica. Već sledećeg trenutka se stvorio pored doktora. Udario ga je laktom u rame i zgrabio za ruku zavrnuvši mu je iza leda. Doktorov ozlojeđeni i drčni stav se očas istopio. Vrisnuo je otegnuto i drhtavo kao ozleđeno dete. Pljuvačka mu je pocurila niz bradu, medunožje mu se zatamnelo od urina. "Prestani!" zaječao je. "Neću ti biti od koristi sa slomljenom rukom! O, prestani, to BOLI!" "Ako se to slučajno desi, Skouteru, lako ću naći drugog delioca pilula. Dovući ću ga s ulice da obavi ovaj posao, pa ću ga kasnije pogubiti. Zašto da ne? Žena se porađa, za to mi ne treba neurohirurg, Gana mi!" Ipak je malo otpustio stisak. Skouter je zastenjao kao da vodi ljubav usred užarenog klimatskog pojasa. "Kad sve bude gotovo i ne budem imao potrebe za tobom..." nastavio je Sajr, "baciću te njima" Mahnuo je glavom ka vratima. Suzana je pogledala u tom pravcu. Videla je gnusne insekte s kojima se susrela u Diksi Pigu. Bube su milele sve od vrata pa do Mijinog kreveta. Gutale su punačkog doktora inteligentnim, alavim očima i škljocale majušnim čeljustima. "Šta... sai, moram učiniti?" "Zamoli me za oproštaj."
"M-molim za oproštaj!" "Sad i ove druge, zato što si i njih uvredio." "Ser, ja... ja... molim..." "Doktore!" prekinula ga je pacovska medicinska sestra. Govorila je promuklim, ali razgovetnim glasom. Još uvek je virila između Mijinih nogu. "Beba se pomalja!" Sajr je pustio Skoutera. "Hajde, doktore. Obavite vašu dužnost. Pobrinite se da mali dođe na svet." Sajr se nagnuo napred i pomilovao Miju po obrazu sa izuzetnom nežnošću. "Potrudite se i ne gubite nadu, gospa-sai", rekao je. "Neki od vaših snova mogli bi se i ostvariti." Pogledala ga je s umornom zahvalnošću, duboko dirnuvši Suzanu. Uzaludno je pokušala da joj pošalje misao Nemoj mu verovati, onje nezamislivi lažov. Više nisu bile u kontaktu. Bačena je kao džak krompira na krevet do Mijinog. Nije mogla da se brani dok su joj navlačili haubu na glavu; spopao je novi talas trudova. Obe žene su ponovo uglas kriknule. Čula je kako Sajr nešto mrmlja s ostalima. Ispod i iza njih su tapkale ogavne bube. Okrugli, metalni pipci iz šlema su je snažno pritisli po slepoočnicama. Prijatni ženski glas je rekao, "Dobro došli u svet Nort Sombra grupe! 'Sombra, izvor nezaustavljivog napona za uspostavljanje veze." Počelo je glasno brujanje. Prvo se javilo u Suzaninim ušima, prosvrdlalo sebi put unutar lobanje. Zamislila je par sjajnih tanadi koji idu jedno drugom u susret. Čula je Mijin vrisak, prigušen i dalekkao da ne dolazi sa susednog kreveta već s drugog kraja sobe, "Ne, nemojte, to boli!" Levo i desno brujanje susreli su se u središtu Suzaninog mozga, stvarajući prodorni telepatski ton sposoban da uništiti njenu sposobnost da misli ako bi potrajao dovoljno
dugo. Suočila se s tegobnim iskustvom rešena da ne pusti ni glasa. Neće vrištati. Videće tek pokoju suzu ispod spuštenih kapaka, ona je revolveraš, neće je naterati da vrisne. Činilo joj se da bol traje čitavu večnost. Nastupio je par trenutaka blažene tišine. Predah je prekinut svežim naletom trudova, tajfunom bola u donjem delu trbuha. Dozvolila je sebi da krikne. Ovaj bol je bio nekako drugačiji; bilo je časno vikati na porađaju. Okrenula je glavu i ugledala sličnu čeličnu haubu na Mijinoj divnoj crnoj kosi. Člankovita čelična cev je spajala dva šlema. Ova aparatura je korišćena na otetim blizancima. Sad je služila drugačijoj svrsi. Kojoj? Sajr se nagnuo ka njoj. Prišao joj je toliko blizu da je osećala njegov parfem. Pomislila je da koristi Englesku kožu. "Ova fizička veza je od vitalnog značaja, bez nje beba ne bi izašla napolje", rekao je. "Tvoj dolazak u Fedik je bio neophodan." Potapšao je po ramenu. "Srećno. Neće dugo trajati." Dražesno se osmehnuo. Maska se pomakla gore, otkrivajući delić crvenog užasa ispod nje. "Zatim ćemo te ubiti." Osmeh mu je bio slađi. "Poješćemo te, naravno. U Diksi Pigu se ništa ne baca, pa ni tako arogantne kučke." Suzana nije stigla da odgovori. Ženski glas se nanovo oglasio njenoj glavi. "Molim vas da lagano i razgovetno izgovorite vaše ime." "Jebi se!" zarežala je. "Jebi se ne postoji u spisku ispravnih neazijskih imena", rekao je prijatni ženski glas. "Detektovali smo neprijateljstvo, unapred se izvinjavamo zbog predstojećeg postupka." Na trenutak se ništa nije dogodilo. Zatim je Suzanin um preplavio bol jači od bilo čega što je dotad iskusila. Nezamisliv bol. Uprkos tome, nije pustila ni glasa. Mislila je
na pesmu, čula je kroz tutnjavu bola: Stalna sam.... družbenica tuge... iskusih samo teške dane... Tutnjava je konačno utihnula. "Molim vas da lagano i razgovetno izgovorite vaše ime", progovorio je prijatni ženski glas usred njene glave, "ili će prethodni postupak biti ponovljen, uvećan za deset puta." Nema potrebe, oglasila se Suzana unutar svog uma. Ubedili ste me. "Suuu-zaaa-naaa", rekla je. "Suuu-zaaa-naaa..." Stajali su okolo posmatrajući je. Svi izuzev pacolike gospođice koja je ushićeno posmatrala bebinu kosicom obraslu glavicu između raširenih usmina Mijine vagine. "Miii-jaaaa..." "Suuuu-zaa..." "Miii..." "aann-aaa..." Doktor Skouter je sledeći nalet kontrakcija dočekao sa kleštima u rukama. Glasovi žena su se slili u jedan. Vrištale su ime koje nije bilo ni Suzana ni Mija, već neka kombinacija oba. "Veza je", začuo se prijatan ženski glas, "uspostavljena." Tiho klik. "Ponavljam, veza je uspostavljena. Hvala na saradnji." "To je to, ljudi", rekao je Skouter. Zaboravio je na bol i strah; zvučao je uzbuđeno. Obratio se medicinskoj sestri. "Možda će zaplakati, Alija. Ako se to dogodi, pusti ga da plače, oca ti! Ako ne zaplače, smesta mu obriši usta!" "Razumem, doktore." Razvukla je usne otkrivajući dvostruki red oštrih zuba. Da li je to bila grimasa ili osmeh? Skouter je osmotrio prisutne, u tom postupku je bilo tragova pređašnje arogancije. "Ostanite gde ste, dok vam drugačije ne kažem", rekao je. "Ne znamo šta će se dogoditi. Jedino što znamo je da dete pripada Grimiznom Kralju..." Mija je reagovala vriskom. Žustro je negodovala.
"Prokleti idiote", rekao je Sajr. Ošamario je Skoutera dovoljno snažno da mu kosa poleti s glave, a kiša krvavih kapljica poprska obližnji, belim pločicama prekriveni zid. "Ne!" povikala je Mija. Pokušala je da se podigne na laktove. Nije uspela, pala je nazad u krevet. "Ne, rekao si da ću ga odgajati! O, molim te... hoću ga bar nakratko, preklinjem..." Suzanu je obuzeo dotad najžešći talas bola, prelio se preko obe žene, sagorevajući ih iznutra. Urlale su u duetu. Suzana nije morala da sluša Skoutera koji je vikao guraj, guraj, SAD! "Evo ga, doktore!" Sestra je ispustila ekstatički krik. Suzana je zatvorila oči. Osećala je kako bol ističe iz nje kao voda koja se vrtloži kroz tamni odvod. Osetila je i najdublju tugu za kakvu ranije nije znala. Beba je uticala u Miju; slala je poslednjih nekoliko redova žive poruke. Bio je to kraj. Šta god da se u budućnosti dogodi, ovaj deo je bio gotov. Suzana Din je ispustila krik, mešavinu olakšanja i tuge; krik koji je bio pesma za sebe. Mordred Desčejn, sin Rolanda (i neke druge. O, možeš li reći Nesklade), nošen tom pesmom stigao je na svet. KITICA: Komala-hajd-vet! Dete je došlo na svet! Pevaj svoju pesmu, pevaj je kako valja. Dete je došlo na svet ODGOVOR: Komala-hajd-vet! Najgore je došlo na svet. Kula se trese iz temelja; Dete je došlo na svet.