"Poričem to!" "Zaista?" pitao je Aron. "To je veoma neobično. Čuo sam te kako o tom parčetu zemlje govoriš gotovo istim rečima..." "Arone, začepi!" "... mnogo puta", mirno je završio Dipno. Čuo se prasak. Edi je poskočio, što je izazvalo nov talas bola iz rupe na potkolenici. Bila je to šibica, Roland je pripalio novu cigaretu. Filter je ležao na stolu pored dva prethodna. Ličili su na male pilule. "Evo šta si mi rekao", rekao je Edi. Najedanput je bio miran. Bes je iščezao, kao otrov isisan iz rane od zmijskog ujeda. Roland ga je pustio da to uradi. Bio mu je zahvalan na tome uprkos krvavom jeziku i dlanovima. "Šta god da sam rekao... rekao sam pod stresom... plašio sam se da ćeš me ubiti!" "Rekao si da imaš kovertu iz marta 1846. Rekao si da je u njoj papir sa nečijim imenom. Rekao si..." "Sad to poričem..." "Rekao si da ćeš mi, ako ti budem rekao ime napisano na tom parčetu papira, prodati plac. Za jedan dolar. Uz sporazum da ćeš dobiti mnogo više, milione, u periode do... 1985, recimo." Tauer se resko nasmejao. "Kad smo kod toga, zašto mi nisi ponudio Bru-klinski most?" "Obećao si. I sad pred očima svog oca pokušavaš da prekršiš dato obećanje." Kalvin Tauer je vrisnuo: "PORIČEM SVE ŠTO SI REKAO?" "Porekni i budi proklet", rekao je Edi. "Reći ću ti nešto Kal, nešto što znam u dubini sopstvenog izmrcvarenog ali još uvek živog srca. Kusaš gorku čorbu. Ne znaš šta jedeš zato što ti je neko rekao da je slatka a tvoje čulo ukusa je umrtvljeno." "Nemam pojma o čemu govoriš! Ti si lud!"
"Nije", rekao je Aron. "Nije. Ti ćeš biti lud ako ga ne poslušaš. Mislim... mislim da ti nudi šansu da vratiš životu smisao." "Predaj se", rekao je Edi. "Bar jednom poslušaj dobrog umesto onog drugog anđela. Taj drugi te mrzi, Kale. Hoće da te ubije. Veruj mi, znam o čemu govorim." U kućici je zavladala tišina. Gnjurčev zov je stigao iz pravca jezera. S druge strane se razlegao manje prijatan zvuk sirena. Kalvin Tauer je liznuo usne i rekao, "Govoriš li istinu o Andoliniju? Da li je zaista u gradu?" "Jeste", rekao je Edi. Čuo je sve bliži zvuk helikoptera. Da li je to helikopter neke TV stanice? Zar nije bar pet godina prerano za takve stvari, pogotovo u ovoj zabiti? Knjižar je pogledao Rolanda. Tauer je bio zatečen i obuzet krivicom, ali je brzo vraćao kontrolu nad sobom. Edi je to zapazio i zaključio (ne po prvi put u životu) kako bi život bio mnogo jednostavniji kad bi ljudi sedeli u kutijama u koje smo ih pedantno razvrstali. Nije hteo da troši vreme misleći o Kalvinu Taueru kao o hrabrom čoveku, niti osobi imalo sličnoj dobrim momcima, ali je on verovatno bio i jedno i drugo. Crko dabogda. "Ti si vaistinu Roland od Gileada?" Roland ga je posmatrao kroz zavesu od duvanskog dima. "Vaistinu, blagodarim." "Roland od loze Eldove?" "Da." "Sin Stivenov?" "Da." "Unuk Alarikov?" U Rolandovim očima blesnula je iskra iznenađenja. I Edi je bio iznenađen, ali je duboko u sebi odahnuo od olakšanje. Pitanja koje je Tauer postavljao mogla su da imaju samo dva značenja. Prvo, da mu je zaveštano više od Rolandovog imena i zanata. Drugo, da se ubrzano vraća u formu.
"Alarikov, jesje", rekao je Roland, "unuk sam crvenokosog." "Ne znam ništa o boji njegove kose, ali znam zašto je otišao u Garlan. A ti?" "Da bi pogubio zmaja." "Da li ga je pogubio?" "Nije, zakasnio je. Poslednjeg u tom delu sveta posekao je drugi kralj, koji je kasnije ubijen." Na Edijevo veliko iznenađenje Tauer se obratio Rolandu na jeziku srodnom engleskom. Čuo je nešto poput Had heet Rol-uh,fa heetgun, fa heet hak, fahadgun? Roland je klimnuo. Polako i pažljivo mu je odgovorio na istom jeziku. Kad je završio, Tauer se naslonio na zid i ispustio knjige na pod. "Ispao sam velika budala", rekao je. Niko mu nije protivrečio. "Rolande, hoćeš li da izađeš sa mnom? Treba mi... ja... treba..." Rasplakao se. Rekao je još nešto na tom neengleskom jeziku, podižući intonaciju na kraju rečenice kao da postavlja pitanje. Roland je ustao ne trudeći se da mu odgovori. Edi ga je pratio, trzajući se zbog bola u nozi. Mogao je da oseti zaglavljeno zrno u mesu. Zgrabio je Rolanda za ruku, povukao ga je dole i šapnuo u revolveraševo uvo: "Ne zaboravi da Tauer i Dipno za četiri godine imaju zakazan sastanak u Tartl Bej vešeraju. Reci mu za Četrdeset sedmu ulicu, između Druge i Prve avenije. Verovatno zna to mesto. Tauer i Dipno su bili... tek će biti... spasioci Dona Kalahana. Gotovo sam siguran u to." Roland je klimnuo i prišao Taueru. On je isprva ustuknuo, da bi se od-mah zatim uz vidljivi napor uspravio. Roland ga je uhvatio za ruku na način uobičajen u Kali. Poveo ga je napolje. Kad su otišli, Edi se obratio Dipnou, "Piši ugovor. Spreman je da proda." Dipno ga je skeptično posmatrao.
"Zaista tako misliš?" "Jašta", rekao je Edi. "Zaista tako mislim." 7 Pisanje ugovora trajalo je kratko. Dipno je našao papir u kuhinji (na vrhu svakog lista bio je nacrtani veseli dabar i slogan VRAŠKI VAŽNE OBAVEZE). Napisao ga je na tom papiru, zastajkujući radi brojnih pitanja. Kad su završili, Dipno se zagledao u Edijevo oznojeno lice rekavši, "Imam nešto perkoset tableta. Hoćeš li neku?" "Još pitaš", odgovorio je Edi. Ako ih sad uzme, ponadao se, biće spreman za ono što će mu Roland na njegov zahtev uraditi kad se vrati. Zrno je bilo još uvek u njemu, moralo je da izade. "Šta kažeš na četiri komada?" Dipno ga je zbunjeno odmerio. "Znam šta radim", rekao je Edi. Zatim je dodao: "Nažalost." 8 Aron je u ormariću za lekove pronašao par dečjih hanzaplasta (na jednom je bila Snežana a na drugom Bambi). Stavio ih je na prethodno dezinfikovanu ulaznu i izlaznu ranu na Edijevoj ruci. Zatim je, dok je punio čašu vodom, neophodnom za gutanje lekova, pitao Edija odakle je. "Iako nosiš taj pištolj sa autoritetom, zvučiš mnogo više kao Kal i ja nego kao tvoj kompanjon." Edi se nacerio. "Postoji jako dobar razlog za to. Odrastao sam u Bruklinu. Ko-Op Sitiju." Pomislio je: Šta ako ti kažem da sam baš sad tamo? Da Edi Din, najnapaljeniji svetski tinejdžer; sad jurca po
ulicama. Tucanje je najvažnija stvar za tog Edija Dina. Stvari poput Mračne Kule i strašnog dase Grimiznog Kralja nećega interesovati još... Način na koji ga je Aron Dipno posmatrao primorao ga je da prekine ovaj sled misli. "Šta je? Da mi ne vise sline iz nosa, ili tako nešto?" "Bruklin nije Ko-Op Siti", rekao je Dipno. Govorio je, kao da razgovara sa malim detetom. "Ko-Op Siti je Bronks. Uvek je bio." "To je..." počeo je Edi, nameravajući da kaže smešno, ali mu je reč zapela u grlu pre no što je stigao da je izgovori. Ponovo ga je obuzeo dobro poznati osećaj krhkosti. Činilo mu se da je čitav univerzum (ili čitav kontinuum univerzuma) načinjen od kristala a ne od čelika. 0 tom osećaju nije se moglo racionalno govoriti, zato što u njemu nije bilo ničeg racionalnog. "Ima više svetova od ovog", rekao je. "To je Džejk rekao Rolandu pre no što je umro. Idi, onda, ima još svetova pored ovih' I nije pogrešio zato što se vratio." "Gospodine Din?" Dipno je izgledao zabrinuto. "Ne znam o čemu govorite, ali vidim da ste prebledeli. Sedite, molim vas." Edi je dozvolio starcu da ga povede u prostoriju koja je bila kombinacija kuhinje i dnevne sobe. Da li je shvatao šta govori? I kako je Aron Dipno, rođeni Njujorčanin, tako opušteno i sigurno tvrdio da je Ko-Op Siti u Bronksu kad je Edi znao da je u Bruklinu? Nije shvatio sve, ali je shvatao dovoljno da bi se silno prestrašio. Postoje drugi svetovi. Možda beskrajni broj svetova, koji kruže oko zajedničke ose, Kule. Svi su slični, ali ima razlika. Različiti političari na novčanicama. Različiti proizvođači automobila, takuro spirit umesto datsuna, na primer, i različiti bejzbol timovi. U tim svetovima, od kojih je jedan desetkovan zarazom zvanom supergrip, možeš da skačeš gore-dole, po prošlosti i budućnosti. Zato što...
Zato što na neki bitan način, to nisu stvarni svetovi. Ako i jesu stvarni, nisu ključni svet. Da, to je već bolje. Bio je ubeđen da potiče iz jednog od tih drugih svetova. Kao i Suzana. Isto važi i za Džejka Jedan i Dva, onog što je pao i onog koji je bukvalno istrgnut iz monstrumovih čeljusti. "Ovaj svet je ključni. Znao je to zato što je izrada ključeva bio njegov zanat: Did-a-čik, did-a-či, ne brini se, imas ključ" Beril Evans? Nije baš stvarna. Klaudija i Ines Bečmen? Stvarna. Svet sa Ko-Op Sitijem u Bruklinu? Nije baš stvaran. Svet sa Ko-Op Sitijem u Bronksu? Stvarniji, ma kako to neverovatno zvučalo. Nešto mu je govorilo da je Kalahan prešao iz stvarnog sveta u neki drugi mnogo pre no što je počeo s lutanjima; da je neopaženo prešao nevidljivu granicu. Spomenuo je opelo na sahrani nekog dečaka, i kako se posle toga... "Posle toga se sve promenilo", rekao je Edi i seo. "Sve se promenilo." "Da, da", rekao je Aron Dipno, tapšući ga po ramenu. "Sedi, odmori se." "Padre je iz Bostonske bogoslovije otišao u Lovel, stvarno mesto. Jerusalimovo nije stvarno. Izmislio ga je pisac po imenu..." "Doneću hladne obloge za čelo." "Dobra ideja", rekao je Edi, zatvarajući oči. Um mu se uskovitlao. Stvarno, nestvarno. Živo, Memoreks. Prijatelj Džona Kelama, profesor u penziji, imao je pravo: I stub istine je šupalj. Edi se pitao da li iko zna kolika je ta šupljina. 9
Petnaest minuta kasnije u kućicu je ušao izmenjeni Kalvin Tauer. Tihi i kreposni Kalvin Tauer. Pitao je Dipnoa da li je napisao kupoprodajni ugovor. Kad je Dipno klimnuo, Tauer nije rekao ništa, samo mu je uzvratio klimoglav. Iz frižidera je izvadio nekoliko konzervi blu ribon piva podelivši ih prisutnima. Edi je odbio. Nije želeo da meša alkohol s lekovima. Tauer nije održao zdravicu. Ispio je pola konzerve u jednom gutljaju. "Ne dešava mi se svakog dana da me đubretom nazove čovek koji obećava da će me načiniti milionerom i da će mi osloboditi srce najtežeg tereta. Arone, da li će se ova isprava održati na sudu?" Aron Dipno je klimnuo. Pomalo tužnjikavo, pomislio je Edi. "U redu je", rekao je Tauer. Nastavio je nakon kraće pauze: "U redu, obavimo to." Ali nije potpisivao. Roland mu se obratio na nepoznatom jeziku. Tauer se trgnuo i potpisao nervoznim pokretom. Toliko je stisnuo usne, da su gotovo nestale. Edi je potpisao u ime Tet korporacije. Držao je pero nenaviknutim rukama kao da se prvi put susreće sa sličnim predmetom.
Sai Tauer se nakon obavljenog posla vratio starom raspoloženju. Pogledao je Edija i zavapio slomljenim glasom, "Eto! Sad sam siromašak! Daj mi moj dolar! Obećao si mi dolar! Prikenjalo mi se pa bih hteo da s njim obrišem dupe!" Prekrio je lice rukama. Sedeo je tako nekoliko sekundi, dok je Roland strpao savijeni ugovor u džep (Dipno je potvrdio ispravnost oba potpisa). Tauer je spustio ruke. Prestao je da plače. Delovao je pribranije. Na posivelim obrazima nazirali su se prvi tragovi rumenila.
"Malo mi je bolje", rekao je. "Osećam se malo bolje." Okrenuo se Aronu "Misliš li da su ovi kokasi u pravu?" "Mislim da je to veoma verovatno", rekao je raspoloženi Aron. Edi je u međuvremenu smislio način da se uveri da li će baš ova dvojica izbaviti Kalahana od Hitlerove braće. Jedan od njih je rekao... "Slušajte", rekao je. "Znam jednu frazu na jidišu, mislim da glasi. Gei koknifan jom. Znate li šta znači? Bilo ko od vas? Dipno je zabacio glavu i prasnuo u smeh. "Znam, to je jidiš. Moja majka nam je to stalno govorila kad bi se naljutila na nas. Znači: Poserite se u okean." Edi je klimnuo Rolandu. Za nekoliko godina će jedan od ove dvojice, najverovatnije Tauer, kupiti prsten sa urezanim tekstom Ex Libris. Možda će, ovo je bio stvarno blesav deo, Tauer, taj sebični, grabežljivi, kukavni Kalvin Tauer spasti život ocu Kalahanu s tim prstenom na ruci samo zato što mu je Edi Din usadio tu ideju u glavu. Usraće se od straha (kao i Dipno, uostalom), ali će ipak to učiniti. I... U tom trenutku pogledao je nalivpero s kojim je Tauer potpisao prodajni ugovor, jeftinu bic clic spravicu. Tek tad je shvatio istinu o veličini obavljenog zadatka. Posedovali su ga. Posedovali su prazni plac. Oni, a ne Sombra korporacija. Posedovali su ružu. Zateturao se kao da je dobio snažan udarac u glavu. Ruža je pripadala Tet korporaciji, preduzeću Desčejn, Diny Diny Čembers i Oj. Sad je bila pod njihovom zaštitom, s dobrim ili lošim ishodom. Dobili su ovu rundu. Što nije uticalo na metak u njegovoj nozi. "Rolande", rekao je, "moraš mi učiniti jednu uslugu." 10 Edi je pet minuta kasnije ležao na linoleumu u smešnim gaćama, dokolenicama iz Kala Brin Stardžisa. U jednoj ruci
je držao kožni kaiš koji je prethodni život proveo pridržavajući pantalone Arona Dipnoa. Pored njega je bila posuda puna tamnosmeđe tečnosti. Rana je bila na sedam centimetra ispod kolena, udesno od cevanice. Meso se uzdiglo formirajući čvrstu kupu. Okrvavljena tkanina pokrivala je minijaturni vulkanski krater. Noga je ležala na dva presavijena peškira. "Hoćeš li me hipnotisati?" pitao je Rolanda. Pogledao je kaiš i prozborio. "O, sranje, nećeš, zar ne?" "Nemam vremena." Roland je preturao po fioci levo od sudopere. Prišao mu je sa kleštima u jednoj i oštrim nožem u drugoj ruci. Bio je to izrazito ružan par, po Edijevom mišljenju. Revolveraš se spustio na koleno pokraj ranjenika. Tauer i Dipno su stajali u dnevnoj sobi, posmatrajući ih razrogačenih očiju. "Kort nam je nešto poverio na obuci", rekao je Roland. "Hoćeš da ti kažem šta nam je rekao, Edi?" "Može, ako će mi to biti od pomoći." "Bol se diže. Diže se od srca ka glavi. Predvostruči Dipnoov kaiš i zagrizi Edi ga je poslušao. Osećao se budalasto i prestrašeno. Koliko puta je u vesternima gledao različite verzije ovakve scene? Ponekad bi Džon Vejn zagrizao štap. Klint Istvud je grizao metak. Učinilo mu se da je u nekoj TV seriji Robert Kalp zagrizao opasač. Nema druge, moramo izvaditi metak, pomislio je Edi. Nijedna ovakva priča ne bi bila kompletna bez barjedne scene u kojoj... Zaslepilo ga je neočekivano sećanje. Kaiš mu je ispao iz usta. Kriknuo je. Roland se spremao da umoči improvizovane operacione instrumente u posudu sa ostatkom dezinfekcionog sredstva. Zabrinuto se zagledao u Edija. "Šta je bilo?"
Nije mogao da odgovori. Bukvalno je ostao bez daha. Pluća su mu bila ispumpana kao stara unutrašnja guma. Setio se filma koji su braća Din gledali na televiziji jednog popodneva u svom stanu, onom u (Bruklinu,Bronksu) Ko-Op Sitiju. Krupniji i stariji Henri je obično birao šta će gledati. Edi nije često ni žestoko protestovao; stariji brat je bio njegov idol. (Kad bi isuviše protestovao dobijao je staru dobru indijansku vatru ili holandsku masažu oko vrata.) Henri je voleo vesterne. Filmove u kojima bi, pre ili kasnije, neki junak morao da zagrize štap, opasač ili metak. "Rolande", rekao je. Glas mu je bio neobično slab i drhtav. "Rolande, slušaj me." "Čujem te veoma dobro." "Postoji jedan film. Pričao sam ti o filmovima, je l’ tako?" "Priče u pokretnim slikama." "Ponekad bi Henri i ja sedeli kući gledajući filmove na televiziji. Televizor je u osnovi kućna bioskopska mašina." "Neki ljudi ga smatraju mašinom za proizvodnju sranja", umešao se Tauer. Edi ga je ignorisao. "Jedan od filmova je priča o meksičkim seljacima, raji, ako ti je tako lakše, koji reše da iznajme revolveraše da ih zaštite od bandidosa koji ih svake godine napadaju otimajući im letinu. Da li te to podseća na nešto?" Roland ga je smrknuto posmatrao. "Da. Svakako." "Ime Tijanovog sela mi je uvek zvučalo poznato, ali nisam znao odakle. Sad znam. Film se zvao Sedmorica veličanstvenih. Kad smo kod toga Rolande, koliko nas je tog dana u rovu čekalo Vukove?" "Hoćete li nam objasniti o čemu govorite?" pitao je Dipno. Roland i Edi su ga ignorisali. Roland je napregnuo pamćenje i rekao: "Ti, ja, Suzana, Džejk, Margaret, Zalija i Roza. Bilo nas je još, blizanci Taverijevih i sin Bena Slajtmena, ali ukupno
sedam boraca." "Veza koja mi je izmakla bila je ime režisera. Kad praviš film, potreban ti je režiser, neko ko upravlja poslom. On je dinh." Roland je klimnuo. "Dinh Sedmorice veličanstvenih je čovek po imenu Džon Stardžis." Roland je za trenutak stajao nepomično, razmišljajući. Zatim je rekao: Edi je prsnuo u smeh. Nije mogao da se uzdrži. Roland je uvek imao spreman odgovor. 11 "Da bi uhvatio bol", učio ga je Roland, "moraš da zagrizeš kaiš čim ga osetiš. Da li me razumeš? Tog trenutka. Uhvati ga zubima, ne daj mu da mrdne." "Ukapirao sam. Samo požuri." "Daću sve od sebe." Roland je potopio klešta a zatim i nož u dezinfekciono sredstvo. Edi je čekao sa kaišem medu zubima. Kad jednom sagledaš glavnu sliku, stvar prosto bode oči. Roland je heroj komada, vremešni ratnik koga bi u holivudskoj verziji glumila neka postarija ali vitalna zvezda kao što je Pol Njumen ili možda Istvud. On bi bio mladić kog bi glumila neka od najpopularnijih mladih zvezda. Tom Kruz, Emilio Estevez, Rob Lou, neko od njih. Tu su i svima poznate kulise. Brvnara u šumi i situacija koju smo videli bezbroj puta ali koja ipak ima moć da nas uzbudi, vađenje metka. Nedostaje samo preteći zvuk dalekih bubnjeva. Edi je shvatio da bubnjeva nema zato što su se već pojavili u epizodi o Zlokobnim bubnjevima: božjim bubnjevima. Javili su se u obliku pesme ZZ Topa emitovane preko zvučnika sa svakog ćoška grada Luda. Bilo je sve teže poreći istinu o njihovoj situaciji: oni su likovi u nečijoj priči. Čitav ovaj svet...
Odbijam da poverujem u to. Odbijam da verujem da sam odrastao u Bruklinu samo zbog greške nekog pisca, koja će biti otklonjena u dorađenoj verziji. Hej, padre, u istom smo sosu, odbijam da verujem da sam prozni junak. Ovo je moj jebeni život. "Hajde Rolande", rekao je. "Vadi ga iz mene." Revolveraš je sipao nešto dezinfekcione tečnosti preko Edijeve potkolenice, zatim je vrhom noža sklonio tkaninu s rane. Spustio je klešta. "Spremi se da zagrizeš bol", promrmljao je. Edi je trenutak kasnije baš to i učinio. 12 Roland je dobro znao šta radi. Radio je to i ranije. Metak nije duboko prodro. Sve je bilo gotovo za devedesetak sekundi. Bili su to najdužih minut i po u Edijevom životu. Roland je konačno lupnuo kleštima po Edijevim stisnutim rukama. Kad je otvorio šaku, revolveraš mu je u njih spustio spljošteno zrno. "Suvenir", rekao je. "Kost ga je zaustavila. Odatle ono struganje." Edi je gledao u deformisano parče olova na dlanu. Zakotrljao ga je preko linoleuma kao da je kliker. "Ne treba mi", rekao je i obrisao čelo. Tauer je, vođen kolekcionarskim refleksom, hitro pokupio odbačeni komadić metala. Za to vreme je preneraženi Dipno ćutke ispitivao otiske zuba na kaišu. "Kal", rekao je Edi, podižući se na laktove. "Jedna knjiga u tvojoj vitrini..." "Očekujem da ih dobijem natrag", presekao ga je Tauer. "Vodi računa o njima, mladiću." "Knjige su sigurno u odličnom stanju", rekao je Edi, spreman da ponovo zagrize jezik ako bude morao. Ili Aronov kaiš akojezik ne bude dovoljan.
"Nadam se da je tako, one su jedino što imam." "Da, ako ne računaš četrdesetak najvrednijih primeraka u sefovima", umešao se Aron Dipno, ignorišući otrovni pogled svog prijatelja. "Potpisani Uliks je verovatno najdragoceniji ali ima i nekoliko predivnih Šekspirovih folija, čitav komplet potpisanih Foknerovih dela. "Arone, molim te prekini." "... i Haklberi Fina kojeg možeš zameniti za mercedesa kad god poželiš", završio je Dipno. "U svakom slučaju, jedna od njih je knjiga Jerusalimovo," rekao je Edi. "Iz pera autora..." "Stivena Kinga", završio je Tauer. Još jednom je osmotrio metak. Ostavio ga je na kuhinjski sto pored posude sa šećerom. "Čuo sam da živi nedaleko odavde. Kupio sam dva primerka Jerusalimova i tri komada njegovog prvog romana, Keri. Planirao sam da skoknem do Bridžtona da bih ga zamolio da ih potpiše. Pretpostavljam da sad od toga nema ništa." "Ne shvatam šta je čini tako vrednom", rekao je Edi i nastavio: "Uh, Rolande, to boli!" Roland je proveravao pouzdanost improvizovanog zavoja oko ranjene noge. "Budi miran", rekao je. Tauer nije obraćao pažnju na njih. Edi mu je skrenuo pažnju na njegovu omiljenu temu, opsesiju, ljubav. Na ono što bi Golum u Tolkinovim knjigama zvao "moj prekrasni." "Pamtiš li ono što sam ti rekao kad smo razgovarali o Hoganu, gospodine Din? Ili Doganu ako ti to više odgovara? Rekao sam ti da knjiga postaje raritetna, isto pravilo važi za retke novčiće i marke, iz različitih razloga. Ponekad je samo potpis dovoljan..." "Tvoj primerak Jerusalimova nije potpisan." "Nije, zato što je autor mlad i ne previše poznat. Možda će jednog dana steći ugled..." Tauer je slegnuo ramenima, kao da želi da kaže da sve to zavisi od ka. "Ali ta knjiga... pa,
prvo izdanje je štampano u sedam i po hiljada primeraka. Skoro čitav tiraž je prodat u Novoj Engleskoj." "Zašto? Zato što je pisac iz Nove Engleske?" "Tako je. Kao što to obično biva, knjiga svoj status rariteta duguje sluća ju. Lokalni knjižarski lanac je odlučio da je snažno promoviše. Napravili su TV reklamu. Što je nezapamćen potez na tom nivou distribucije. Upalilo je. Buklend u Mejnu naručio je pet hiljada primeraka prvog izdanja, gotovo sedamdeset procenata, i prodao gotovo sve do jedne. U knjizi je, kao i kod Hogana, bilo štamparskih grešaka. Ne na naslovnoj strani, već na omotu. Autentično prvo izdanje Jerusalimova se prepoznaje po odštampanoj ceni, Dabldej je u poslednjem času odlučio da podigne cenu sa 7.90 na 8.95 dolara, kao i po imenu sveštenika na omotu." Roland je digao glavu. "Šta je sa imenom sveštenika?" "U knjizi se on zove otac Kalahan. Ali je na omotu neko napisao otac Kodi, što je ime gradskog doktora." "Kad se sve navedeno uzme u obzir cena knjige je sa devet skočila na devetsto pedeset dolara", čudio se Edi. Tauer je klimnuo. "Tako vam je to, mali broj primeraka, preštampana cena, štamparska greška. U skupljanju retkih primeraka postoji i hazarderski element koji smatram... naročito uzbudljivim." "To se i tako može reći", suvo je primetio Dipno. "Na primer, pretpostavimo da taj čovek, King, postane čuven i priznat od strane kritike? Priznajem da su šanse male, ali šta ako se tako nešto dogodi? Primerci prvog izdanja njegovog drugog romana su tako retki da moja kopija od sedam stotina pedeset dolara lako može postati deset puta skuplja." Smrknuto je odmerio Edija. "Očekujem da se o njoj zbilja brižljivo starate." "Siguran sam da neće biti problema", rekao je Edi, pitajući se šta bi Kalvin Tauer mislio da zna kako jedan od
junaka drži tu knjigu na polici svog verovatno imaginarnog parohijskog doma. Pomenuti parohijski dom je u gradu koji je brat blizanac s onim iz starog filma u kom Jul Briner glumi Rolandovog blizanca, a Horst Buholc debituje kao Edijev. Mislio bi da si lud, eto šta bi mislio. Edi je ustao. Malo se zaneo i uhvatio za kuhinjski sto. Svet se, ubrzo, stabilizovao. "Možeš li da hodaš?" pitao ga je Roland. "Ranije sam mogao, zar ne?" "To je bilo pre čeprkanja po rani." Načinio je nekoliko probnih koraka i klimnuo. Bol mu je sevao potkolenicom posle svakog pokreta, ali da, mogao je da hoda. "Daću ti sve perkosete", rekao je Aron. "Ja ću ih lakše nabaviti." Edi je otvorio usta da kaže jašta, naravno, daj, ali je ulovio Rolandov pogled. Ako prihvati Dipnoovu ponudu, revolveraš neće glasno negodovati i obrukati Edija... ali da, njegov dinh je bio na oprezu. Setio se govora koji je upravo održao Taueru. Poetične priče o Kalvinu koji kusa gorku čorbu. Govorio je istinu, bila ona poetična ili ne. Očigledno je da ga slični govori neće sprečiti da pokusa isti obrok. Prvo nekoliko perkodana a zatim nekoliko perkoseta. I jedan i drugi lek su pružali olakšanje kao i heroin. Koliko će vremena proći pre no što mu dosadi igra zamenama i ne posegne za pravim izvorom olakšanja? "Mislim da mi neće trebati", rekao je Edi. "Idemo u Bridžton..." Roland ga je iznenađeno pogledao. "Idemo?" "Idemo. Usput ću uzeti malo aspirina." "Astina", rekao je Roland, sa neskrivenim odobravanjem. "Siguran si?" pitao je Dipno. "Jašta sam", odgovorio je Edi. "Jesam." Zastao je i dodao: "Izvinjavam se."
13 Pet minuta kasnije, njih četvorica su stajali u dvorištu pokrivenom borovim iglicama, slušali su sirene i posmatrali dim koji se već proređivao. Edi se nestrpljivo poigravao ključevima Kelamovog forda. Roland ga je dva puta pitao da li je putovanje do Bridžtona neophodno. Edi mu je dva puta rekao da je gotovo siguran da jeste. Drugi put je dodao (gotovo s nadom) da Roland kao dinh može da ga spreči, ako to smatra neophodnim. "Ne. Ako misliš da bi trebalo da posetimo tog majstorapripovedača, uradićemo to. Bilo bi mi lakše kad bih znao da znaš zašto to radiš." "Mislim da ćemo to shvatiti tek kad dođemo tamo." Roland je klimnuo, ali je još uvek delovao nezadovoljno. "Znam da, kao i ja, jedva čekaš da odeš s ovog sveta, s ovog nivoa Kule. Ako si rešio da to odložiš, sigurno je da si se na to odlučio podstaknut snažnom intuicijom." Bio je u pravu, ali nešto nije znao: Edi je primio nov Suzanin signal. Poruka je ponovo stigla iz njene verzije Dogana. Bila je zarobljenik u sopstvenom telu. Bar je Edi tako shvatio. Nalazila se u 1999. i dobro se osećala. Ovo se dogodilo dok se Roland zahvaljivao Taueru i Dipnou na pomoći. Edi je bio u kupatilu. Hteo je da piša, ali je najedanput zaboravio na sve i seo na klozetsku šolju, ne dižući poklopac. Pognuo je glavu i zatvorio oči. Pokušao je da joj odgovori. Pokušao je da joj kaže da uspori Miju što više može. Od njc je dobio slike dnevnog svetla, njujorškog popodneva, i to nije bilo dobro. Džejk i Kalahan su prošli kroz nepronadena vrata u Njujorku po mraku; Edi je to video sopstvenim očima. Možda će biti u prilici da joj pomognu, ali samo ako uspori Miju.
Potroši dan, rekao je Suzani... ili bar pokušaj. Moraš da ga utrošiš pre no što te odvede tamo gde bi trebalo da se porodi. Čuješ li me? Suz, da li me čuješ? Odgovori mi, ako me čuješ! Džejk i padre Kalahan ti dolaze u pomoć, drž se dotle! Ćuti, odgovorio mu je prigušeni glas. Jun 1999. Devojke idu okolo ogoljenog trbuha i... Prekinulo ga je Rolandovo kucanje na vratima kupatila. Interesovao se da li je Edi spreman da krene. Pre mraka bi trebalo da stignu do Tartlbek Lejna u Lovelu, do mesta na kom se, prema Džonu Kelamu, često javljaju dolazeći i gde je realnost jako tanana, ali prvo moraju da otputuju do Bridžtona gde su se nadali susretu sa tvorcem Donalda Kalahana i grada Jerusalimovo. Biće gadno akoje King u Kaliforniji, gde preraduje knjigu za film ili nešto slično, pomislio je Edi, ali nije verovao da će se to dogoditi. Još uvek su sledili Stazu zraka i put ka. Isto je, po njegovoj pretpostavci, činio i sai King. "Momci, budite veoma oprezni", posavetovao ih je Dipno. "Tamo će biti dosta policajaca. Da i ne spominjemo Džeka Andolinija i ostatak njegove vesele družine." "Kad smo kod Andolinija", rekao je Roland, "mislim da je kucnuo čas da vas dvojica nastavite putešestvije i odete tamo gde ga nećete sresti." Tauer je žestoko reagovao, baš kao što je Edi predviđao. "Zašto baš sad? Mora da se šalite! Imam spisak sa gotovo dvanaest žitelja ove oblasti koji skupljaju knjige, kupuju, prodaju, trampe se. Neki znaju šta rade, ali ostali..." Pravio se da šiša ovce nevidljivim makazama. "I u Vermontu možete nabasati na ljude koji prodaju knjige skinute s prašnjavih tavana", rekao je Edi. "Ne zaboraviti koliko nam je bilo lako da vas pronademo. Ti si nam olakšao posao, Kal." "U pravu je", rekao je Aron videvši kako Kalvin Tauer ćuti, očiju uprtih u vrhove cipela. Dipno se obratio Ediju. "Ja i Kal bar imamo vozačke dozvole. Možemo ih pokazati
lokalnoj ili državnoj policiji ako nas njeni pripadnici zaustave. Nešto mi govori da vas dvojica nemate sličnih isprava." "To je tačno", rekao je Edi. "Iznenadilo bi me da imate dozvole za nošenje tih zastrašujući velikih revolvera." Edi je spustio pogled na golemu, i neverovatno staru, revolverčinu što mu je visila na boku, malo ispod pojasa. Podigao je glavu i smeteno pogledao Dipnoa. "I ta ti je tačna", rekao je. "Morate biti oprezni. Gledajte da što pre napustite Ist Stonhem. Sve će biti u redu ako budete pazili." "Hvala", rekao je Edi pruživši mu ruku. "Dugi dani i prijatne noći." Dipno mu je protresao ruku. "To su lepe želje, sinko. Plašim se da moje noći u poslednje vreme nisu naročito prijatne. Ako stvari na medicinskom frontu uskoro ne krenu nabolje, ni moji dani neće biti naročito dugi." "Biće duži nego što misliš", rekao je Edi. "Imam dobar razlog da verujem da imaš još najmanje četiri godine pred sobom." Dipno je prineo ruku usnama i pokazao ka nebesima. "Iz tvojih usta u božje uši." Edi je prišao Kalvinu Taueru dok se Roland rukovao sa Dipnoom. Za trenutak je mislio da mu vlasnik knjižare neće pružiti ruku, ali ipak jeste. Mada nevoljno. "Dugi dani i prijatne noći, sai Taueru. Uradili ste pravu stvar." "Bio sam prinuđen. Vi to znate", rekao je Tauer. "Ovako bez radnje... i imetka... nema mi druge do da odem na prvi pravi odmor u poslednjih deset godina..." "Majkrosoft", neočekivano je rekao Edi. A zatim: "Limunovi." Tauer je žmirnuo. "Oprostite?"
„.Limunovi" ponovio je Edi i prsnuo u smeh. 14 Krajem svog uglavnom beskorisnog života, veliki mudrac i eminentni džanki Henri Din najviše je uživao u par stvari: drogiranju; drogiranju i pričama o čudu koje će napraviti na berzi. Smatrao je da se na polju investicija može meriti sa E.F. Hatonom.4 "U jednu stvar ni u ludilu neću ulagati, braco", rekao mu je Henri dok su gluvarili na krovu. To je bilo malo pre Edijevog putovanja na Bahame u svojstvu kokainskog kurira. "Apsolutno ne mislim da bacim pare na to kompjutersko sranje, Majkrosoft, Mekintoš, Sanio, Sankio, Pentijum, sve to." "Čini mi se da je to jako popularno", osmelio se Edi. To ga nije naročito zanimalo, ali morali su o nečemu da razgovaraju. "Naročito Majkrosoft. Pred njim je budućnost." Henri se potcenjivački nasmejao praveći se da drka. "Đoka je to, a ne stvar pred kojom je budućnost." "Ali..." "Da, da, znam, ljudi sejate oko tog sranja. Stalno dižu cene. Gledam ih i znaš šta vidim?" "Ne, šta?" "Limunove!" "Limunove?" pitao ga je Edi. Mislio je da prati Henrija, ali se izgleda prevario. Sunčev zalazak je te večeri bio zbilja izvanredan. Sve u svemu bio je žešće sjeban. "Je l’ čuješ šta kažem!" rekao je Henri, zagrevajući se. "Jebeni limunovi! Zar te u školi nisu ničemu naučili, braco? Limunovi su životinjice koje žive u Švajcarskoj ili već tamo negde. Kad
prođe neko vreme, mislim da to rade svakih deset godina, al' nisam siguran, dobiju samoubilački poriv i skaču s litice." "Opa", rekao je Edi, grizući sebe za obraz da ne bi prasnuo u smeh. "Ti limunovi. Mislio sam da govoriš o sirovini za proizvodnju limunade." "Jebeni zevzeku", rekao je Henri. Obratio mu se potcenjivačkim ali dobronamernim tonom kojim veliki i eminentni ponekad komuniciraju sa sitnim i neinformisanim. "Bilo kako bilo, poenta je da će svi ti ljudi što se pale na Majkrosoft i Mekintoš i na ne znam koliko drugih jebenih nervozno nervoznih brzih čipova, samo Bila Jebenog Gejtsa i Stiva Jebenog Džobsa učiniti bezobrazno bogatim. Svi stručnjaci se slažu da će se to kompjutersko sranje obrušiti i sagoreti do 1995. Šta će biti sa ljudima koji su u to investirali? Jebeni limunovi će se baciti preko litice u jebeni okean." "Obični jebeni limunovi", složio se Edi. Ispružio se po još uvek toplom krovu. Strepeo je da Henri ne vidi koliko toga malo razume. Video je milijarde limunova kako klize preko visokih litica, svi su nosili kratke šortseve i male, bele patike, kao m&m čokoladne bombonice u TV spotu. "Baš tako, al’ mi je žao što se nisam uhvatio za taj Majkrosoft 1982.", rekao je Henri. "Shvataš li da se akcije koje su tad vredele petnaest zelembaća danas prodaju za trideset pet? Majčice mila!" "Limunovi", zaneseno je ponovio Edi posmatrajući izbledele boje sunčevog zalaska. Tada mu je ostalo manje od mesec dana života u tom svetu, u kom je Ko-Op Siti bio Bruklin sad i zauvek, a Henriju mesec dana života, u tom i bilo kom drugom svetu. "Da", rekao je Henri, ležeći pokraj njega, "ali, čoveče, voleo bih da sam se uhvatio za njih 1982." 15
Obratio se Taueru ne puštajući mu ruku. "Dolazim iz budućnosti. Znaš to, zar ne?" "Znam samo ono što je on rekao o tebi." Tauer je trznuo glavom ka Rolandu. Zatim je pokušao da oslobodi ruku. Edi ga je čvrsto držao. "Slušaj me, Kal. Ako me saslušaš i učiniš ono što ti savetujem, garantujem ti da ćeš zaraditi petostruku možda i desetostruku vrednost placa." "Velika izjava za čoveka koji po svetu ide bez čarapa", rekao je Tauer i ponovo pokušao da se oslobodi. Edi ni ovaj put nije popustio. Nekada mu to ne bi uspelo, ali su mu ruke u međuvremenu ojačale. Kao i volja. "Velika izjava čoveka koji je video budućnost", ispravio ga je. "Budućnost pripada kompjuterima, Kal. Budućnost je Majkrosoft. Možeš li da zapamtiš to ime?" "Mogu", rekao je Aron. "Majkrosoft." "Nikad čuo", rekao je Tauer. "I nisi", složio se Edi, "mislim da još ne postoji. Ali hoće, uskoro. Biće to nešto veliko. Kompjuteri, je l' važi? Kompjuteri za sve, bar je takav plan. Tako će biti. Na čelu pokreta će biti Bil Gejts. Uvek Bil, nikada Vilijem." Na trenutak je pomislio da je ovaj svet drugačiji od onog u kome su on i Džejk odrasli, svet Klaudije i Ines Bečmen umesto Beril Evans, i da veliki kompjuterski genije možda neće biti Bil Gejts; već neki Čin Ho Fuk. Ipak, to nije bilo verovatno. Ovaj svet je bio veoma blizak njegovom; ista kola, iste marke proizvoda koka-kola i pepsi umesto Noz-ALe, isti ljudi na novčanicama. Mislio je da može da računa da će se Bil Gejts (da i ne spominjemo Stiva Džobsa) pojaviti u pravo vreme. Na izvestan način ga nije bilo briga. Kalvin Tauer je bio prava jajara. S druge strane, Tauer se dovoljno dugo odupirao Andoliniju i Balazaru. Nije prodao prazni plac. Roland je sad imao kupoprodajni ugovor u džepu.
Dugovali su Taueru pravednu naknadu za ustupljenu nekretninu, nezavisno od simpatija koje su gajili prema njemu. To je starom Kalu i te kako išlo u prilog. "Majkrosoftove deonice", rekao je Edi, "1982. godine moći ćeš da kupiš za petnaest dolara po komadu. Do 1987, kada sam je otišao na stalni godišnji odmor, iste deonice će vredeti trideset pet dolara po komadu. To je stoprocentna zarada i malo više od toga." "To ti kažeš", rekao je Tauer, konačno oslobodivši ruku. "Ako on tako kaže", umešao se Roland, "to mora biti istina." "Blagodarim", rekao je Edi. Palo mu je na pamet da će, ako je verovati procenama jednog narkomana, Tauer možda načiniti veliki skok, ali mu je nešto govorilo da mu ipak ne preti velika opasnost. "Hajdemo", reče Roland i napravi kružni gest prstima. "Pođimo, ako zbilja želimo da posetimo tog pisca." Edi je kliznuo u Kelamov automobil. Bio je siguran da više nikad neće videti Tauera ili Arona Dipnoa. Videće ih jedino padre Kalahan. Počeli su sa opraštanjem. "Neka vas sreća prati", poručio im je. "I tebe", rekao je Dipno. "Da", oglasio se Tauer. Ovaj put nije zvučao neraspoloženo. "Obojici želim sreću. Dugi dani i srećne noći, ili već kako to ide." Imali su taman dovoljno mesta da se okrenu bez vožnje u rikverc, što je odgovaralo Ediju - nije bio spreman za rikverc, ne još. Dok se Edi vozio ka Rokit Roudu, Roland se okrenuo i mahnuo. Edi je bio veoma iznenađen tim gestom, što se i videlo na njegovom licu. "Ovo je kraj igre", rekao je Roland. "Dugo godina sam ga čekao i još duže pripremao. Kraj se približava. Osećam to. A ti?" Edi je klimnuo. Sve je podsećalo na ono mesto u muzičkom komadu kad svi instrumenti jure ka neumitnom i
kataklizmičkom klimaksu. "Suzana?" pitao je Roland. "Još je živa." "Mija?" "Još uvek kontroliše situaciju." "Beba?" "Još uvek je na putu." "Šta je sa Džejkom? Ocem Kalahanom?" Edi je stao na raskrsnici, pogledao je u oba pravca i skrenuo. "Ne znam", rekao je. "Iz tog pravca mi ništa ne stiže. Primaš li ti nešto?" Roland je odmahnuo glavom. Iz egzotične budućnosti nije bilo nikakvog glasa od Džejka i bivšeg katoličkog sveštenika. Roland se nadao da je s dečakom sve u redu. Za sada nije mogao ništa da učini. KITICA: Komala-me-mici Moraš da hodaš po ivici Kad konačno dobiješ ono što ti treba Bićeš srećan do neba. ODGOVOR: Komala-kom-devet! Bićeš srećan do neba! Ali ako želiš da dobiješ ono što ti treba Moraš da hodaš po ivici.
Deseta strofa Suzana-Mija, moja podeljena dragana
1 Džon Ficdžerald Kenedi preminuo je jutros u bolnici Parklend memorijal" Taj glas, ožalošćeni glas: glas Voltera Kronkajta, u snu. "Poginuo je poslednji američki revolveraš. O, Nesklade!" 2 Kad je Mija napustila sobu 1919 njujorškog Plaza-Park hotela (koji će uskoro postati Regal UNPlaza, Sombral Nort Central projekat, O Nesklade), Suzana je pala u nesvest. Odatle je pala još dublje u divlji san pun groznih vesti. 3 Sledeći glas je pripadao Četu Hantliju, spikeru HantliBrinkli vesti. To je bio, na način koji nije razumela, i glas Endrua, njenog šofera. "Dijem i Nhu su mrtvi", govorio je glas. "Psi rata sad spavaju, počinjc tužna priča; put odavde do Jerihonskog brda popločan je krvlju i grehom. O, Nesklade! Charyou tree!5 Hajde, sazrelo si!" Gde sam?
Pogledala je unaokolo i ugledala betonski zid ispunjen zbrkanim muu lom imena, slogana i pornografskih crteža. U sredini, tamo gde je svako morao da ga vidi, baškario se pozdrav: ZDRAVO CRNČUGO DOBRO DOŠAO U OKSFORD GLEDAJ DA OVDE NE ZANOĆIŠ! Šorts joj je bio vlažan, a donji veš potpuno mokar. Setila se zašto: iako je garant bio obavešten na vreme, policija je nastojala da ih što duže zadrži u pritvoru. Nehajno su ignorisali horske molbe za upotrebu toaleta. U ćelijama ih nije bilo: nije bilo ni umivaonika; čak ni limene kofe. Nisi morao da budeš pametnjaković iz kviza Dvadeset jedan da bi znao zašto; od njih se očekivalo da pišaju u pantalone, da dođu u dodir sa osnovnim životinjskim potrebama. Na kraju je popustila, onay Odeta Holms... Ne, pomislila je, ja sam Suzana. Suzana Din. Možda sam ponovo zarobljena, utamničena, ali znam ko sam. Iz hodnika s ćelijama dopirali su glasovi, glasovi današnjice. Od nje se očekuje da poveruje da stižu sa televizora u pritvorskoj kancelariji, ali to mora biti neki trik. Ili nečija bolesna šala. Zbog čega bi inače Frenk Mekgi govorio da je brat predsednika Kenedija, Bobi, mrtav? Zašto bi Dejv Gerovej iz Tudeja govorio da je predsednikov mali dečak mrtav, da je DonDžon poginuo u avionskoj nesreći? Kako je grozno slušati slične laži, upišan i utamničen u smrdljivoj ćeliji na dubokom jugu? Zašto „Bufalo" Bob Smit iz Haudi Daudi šoua urla: „Kavabunga, deco, Martin Luter King je mrtav?" Deca vrište odgovarajući, "Komala-hajd-Jea! Sviđa nam se to što veliš! Samo je mrtav crnja dobar crnja, zato ubij čamugu danas." Uskoro će izaći uz kauciju. Tome treba da se nada, tome. Prišla je rešetkama. Zgrabila ih je. Da, ovo je Oksford Taun, u redu, opet Oksford. Dva čoveka su mrtva pod mesečinom. Neophodna je hitna istraga. Ona će izaći i odleteti, odleteti, odleteti kući. Uskoro će se susresti sa potpuno novim svetom. Zavoleće novu osobu
i postaće nova osoba. Komala-hajd-hajd, putovanje je tek počelo. O, ali to je laž. Srce joj veli da se putovanje bliži kraju. U dnu hodnika se otvaraju vrata, približavaju joj se užurbani koraci. Gleda u tom pravcu, s mnogo nade, očekuje garanta ili zamenika sa svežnjem ključeva, ali umesto toga suočava se s crnkinjom u ukradenim cipelama. To je njeno staro ja. Odeta Holms. Nije bila u Morhausu, već na Kolumbiji. I u svim kafeterijama u Vilidžu. I u Zamku nad ambisom, takođe. "Slušaj me", rekla je Odeta. "Niko te ne može izbaviti odavde devojko, niko sem tebe." "Uživaj u tim nogama dok ih imaš, šećeru!" Iz njenih usta je izašao grub i svađalački glas. Ispod agresivnog tona oseća se prisustvo straha. To je glas Dete Voker. "Još malo pa ćeš ostati bez njih! Odseći će ih A voz! Taj čuveni A voz! Čovek po imenu Džek Mort će te gurnuti sa perona stanice Kristofer!" Odeta je hladno odmerila i rekla, "Taj voz ne staje na toj stanici. Nikada nije stajao na njoj." "O čemu to govoriš, kučko?" Odeta se nije dala zavarati agresivnim i prostačkim nastupom. Znala je s kim ima posla. Znala je i o čemu razgovara. I stub istine je šupalj. Ovo nisu glasovi s gramofona već oni mrtvih prijatelja. Duhovi lutaju ruševnim odajama. "Vrati se u Dogan, Suzana. Zapamti šta sam ti rekla: samo ti možeš izbaviti sebe. Samo ti možeš podići sebe iz Nesklada." 4 Sad je to bio glas Dejvida Brinklija. Govorio je kako je neki Stiven King pregažen i ubijen pod točkovima kombija
marke dodž dok se šetao nedaleko od svoje kuće. King je imao pedeset dve. Autor je velikog broja romana od kojih su najpoznatiji Uporište, Isijavanje i Jerusalimovo. 0, Nesklade, rekao je Brinkli, svet postaje sve mračnije mesto. 5 Odeta Holms, nekadašnja Suzana, pokaza kroz zatvorske rešetke na nešto iza nje. Ponovila je: "Samo ti možeš spasti sebe. Put oružja je put prokletstva i spasenja; na kraju nema razlike." Suzana se okrenula, znatiželjna da vidi šta ona pokazuje. Užasnula se videvši to. Krv! Dragi bože, fcrv! Tamo je činija puna krvi. U njoj je neka monstruozna mrtva stvar, mrtva, neljudska beba. Da li je ona ubila? "Nisam!" vrištala je. "Nisam, nikad to ne bih učinila! NIKADA!" "Tada če revolveraš umreti a Mračna Kula pasti", reče grozomorna žena u hodniku. Grozna žena u cipelama Trudi Damaskus. "Nastupiće epoha Nesklada." Suzana je zatvorila oči. Da li može pasti u nesvest? Može li tako napustiti ovu ćeliju, ovaj grozni svet?
Može. Pala je napred, u tamu i tiho pulsiranje mašina. Poslednje što je čula jeste glas Voltera Kronkajta koji javlja kako su Dijem i Nhu mrtvi, astronaut Alen Šepard je mrtav, Lindon Džonson je mrtav, Ričard Nikson je mrtav, Elvis Prisli je mrtav, Rok Hadson je mrtav, Roland od Gileada je mrtav, Edi od Njujorka je mrtav, Džejk od Njujorka je mrtav, svet je mrtav, svetovi su mrtvi, Kula pada, trilioni univerzuma se stapaju i sve postaje Nesklad, sve je ruševina, sve odlazi u bestraga.
6 Suzana je otvorila oči. Usplahireno se obazrela oko sebe. Gušila se, boreći se za vazduh. Gotovo da je ispala iz stolice u kojoj je sedela. Bila je to jedna od onih na točkićima. Mogla je da se kotrlja duž upravljačke konzole pretrpane dugmadima, prekidačima i šarenim lampicama. Iznad njih su bili crno-beli TV ekrani. Vratila se u Dogan. Oksford (Diem i Nhu su mrtvi) je bio samo san. San u snu, ako vam to više odgovara. Ovo je drugačiji i za nijansu prijatniji san. Većina ekrana koji su prilikom njene poslednje posete pokazivali sliku Kale Brin Stardžisa sad su bili prekriveni snegom ili test signalima. Jedan je pokazivao hodnik na devetnaestom spratu Plaza-Park hotela. Kamera je klizila niz hodnik ka liftovima. Snzana je shvatila da posmatra svet Mijinim očima. Mojim očima, ispravila se. Nije bila preterano gnevna, ali nedostajala je kap da prelije čašu. Mora ga hraniti, ako misli da se suoči sa neizrecivom stvari koju je videla u snu. Onoj iz ćoška oksfordske zatvorske ćelije. Nakaznom stvari iz krvlju ispunjene činije. To su moje oči. Ona ih je samo uzurpirala. Drugi TV ekran pokazivao je Miju kako stiže do liftova, razgleda dugmad i pritiska ono sa strelicom nadole. Krenuli smo na sastanak sa babicom, pomislila je Suzana, smrknuto posmatrajući ekran. Nasmejala se kratko i neveselo. O, krenuli smo da vidimo babicu divnu babicu iz Oza. Zato što zato što zato što, zato ŠTOOO... zato što čini tako divne stvaril Pred njom su bili brojčanici koje je velikom mukom namestila, do đavola, po cenu velikog bola. EMOCIONALNA TEMPERATURA je još uvek bila na broju 72. Klizni prekidač sa oznakom MOMČE stajao je na položaju USPAVAN. Na monitoru iznad njega videlo se momče, još uvek crno-beo kao i sve drugo: nije bilo uznemirujuće plavih očiju. Apsurdni šporetski prekidač sa oznakom SNAGA TRUDOVA još uvek je
stajao na broju 2, ali je najveći broj smeđih lampica u međuvremenu pocrveneo. Bilo je više pukotina na podu, a drevni mrtvi vojnik ostao je bez glave: snažne mehaničke vibracije odvojile su lobanju od kičme. Sada se cerila na fluoroscentne lampe na tavanici. Igla na brojčaniku SUZANA-MIJA stigla je do kraja žute zone; pred Suzaninim očima zašla je u crveno. Opasnost, opasnost, Dijem i Nhu su mrtvi. Papa Dok Divalije je mrtav, Džeki Kenedi je mrtva. Pokušala je da ovlada kontrolama, ali se samo uverila u ono što je već znala: bile su blokirane. Mija nije mogla da promeni njihov položaj, ali ili jr zaključala pošto su ionako bile nameštene onako kako njoj odgovara. Tolikn je mogla da učini. Zvučnici na tavanici kreštali su i pištali. Poskočila je od straha. Kroz maglu statičkih šumova čula je Edijev glas. "Suz!...an... uješ me?Potro... an! Učini to preno... uvek... imu. !( ub..li me?" Na ekranu Mija-Vizija vrata srednjeg lifta su se otvorila. Mama, kidnaperska kučka je ušla unutra. Suzana nije obraćala pažnju. Zgrabila je mikrofon i pritisla klizni prekidač sa strane. "Edi!" povikala je. "Ja sam u 1999! Devojke idu okolo ogoljenih trbuha i sa vidljivim bretelama od brushaltera..." Hriste, o čemu to lupetam? Napregla se da očisti um od gluposti. "Edi, ne razumem te! Ponovi šta si rekao, šećeru!" Neko vreme iz zvučnika nije dopiralo ništa sem statike i povremenih talasa jezive mikrofonije. Htela je da ponovo pokuša s odašiljanjem poruke kad se Edijev glas vratio, ovaj put nešto jasniji. "Potroši... dan! Džejk... padre Kal... drž se! Potroši... pre no što ona... gde god da... porodila! Ako... znanje!" "Čujem te, nešto sam razumela!" povikala je. Stezala je srebrni mikrofon tako snažno da je drhtao u njenim rukama.
"Ja sam u 1999! Ali te ne razumem dovoljno dobro, šećeru! Ponovi šta si rekao, da bih se uverila da sam u pravu!" Edi je nestao. Odložila je mikrofon nakon pola tuceta uzaludnih pokušaja da uspostavi kontakt. Nije čula ništa osim statike. Pokušala je da shvati smisao njegove poruke. Pokušala je da uguši radost zbog činjenice da je Edi još bio u stanju da joj bilo šta saopšti. „Potroši dan", ponovila je. Taj deo je čula jasno i glasno. „Potroši dan. Što će reći, ubij vreme." To je bilo to. Edi je hteo da Suzana uspori Miju. Možda zato što joj Džejk i padre Kalahan dolaze u pomoć? U taj deo nije bila sigurna. On joj se nije naročito sviđao. Džejk jeste bio revolveraš, ali je ipak bio dečak. Nešto joj je govorilo da je Diksi Pig prepun veoma neprijatnih likova. U međuvremenu, na ekranu Mija-Vizija, vrata lifta su se ponovo otvorila. Mama, kidnaperska kučka je stigla do hotelskog predvorja. Suzana je za neko vreme potisnula Edija, Džejka i padrea Kalahana u stranu. Sećala se kako je Mija odbijala da istupi, čak i kad su Suzanine-Mijine noge pretile da nestanu pod zajedničkim Suzana-Mijinim telom. Bila je, kako kaže pesnik, sama i uplašena u svetu koji nije načinila. Bila je stidljiva. Situacija u hotelskom predvorju Plaza-Parka se, za divno čudo, promenila otkad je mama kidnaperska kučka požurila u sobu na telefonski razgovor. Promenila se iz osnova. Suzana se nagnula napred i nalaktila na ivicu upravljačke konzole u Doganu. Naslonila je bradu na dlanove. Ovo može biti interesantno. 7
Mija je izašla iz lifta. Odmah je pokušala da se vrati nazad. Udarila je o zatvorena vrata, dovoljno jako da skoro sebi pregrize jezik. Zbunjeno se osvrtala oko sebe, ne shvatajući gde je malena pokretna soba nestala. Suzana! Šta se ovde dešava! Crnoputa žena iza čijeg se lica krila nije htela da joj odgovori. Mija je otkrila da joj odgovor i nije potreban. Videla je mesto na kom su se vrata otvarala i zatvarala. Ako pritisne dugme verovatno će se opet otvoriti. Borila se sa snažnom željom da se vrati u sobu 1919. Tamo nije imala šta da traži. Njen pravi posao je čekao s druge strane hotelskih vrata. Pogledala je na vrata sa krajnjom zbunjenošću koja je pretila da preraste u paniku posle prve grube reči ili prekornog pogleda. U sobi je provela nešto više od jednog sata. Za to vreme, nestao je učmali ranopopodnevni mir hotelskog predvorja. Pred hotel je istovremeno prispelo pola tuceta taksija sa Kenedija i Lagvardije, kao i autobus sa japanskim turistima sa Njuarka. Grupa je stigla iz Saporoa. Sastojala se od pedeset parova sa rezervacijama u Plaza-Parku. Bučna gomila je ispunila predvorje. Većina je imala tamne, izdužene oči i sjajnu crnu kosu. Nosili su četvrtaste predmete na uzicama oko vrata. Svaki čas bi podigli te objekte nišaneći druge ljude. Usledio bi zaslepljujući blesak, smeh i uzviđ Domo! Domo! Tri reda su vijugala ka recepciji. Dva nova hotelska službenika pomagala su predivnoj ženi koja je primila Miju. Radili su mahnitim tempom. Široko i visoko predvorje odjekivalo je od smeha i žive konverzacije na stranom jeziku koji je Miju podsećao na živahno cvrkutanje ptica. Ogledala na zidovima samo su uvećavala zbrku, činilo se da pridošlica ima dvostruko više. Ustuknula je. Nije znala šta da radi. "Napred!" povikao je recepcioner i zazvonio. Zvuk se prolomio Mijinim konfuznim mislima kao srebrna strela.
"Napred, molim vas!" Nasmejani muškarac, s crnom kosom slepljenom uz lobanju, žutom kožom i kosim očima iza okruglih naočara, dotrčao je do Mije, držeći jednu od onih četvrtastih bleštećih stvari. Zauzela je odbrambeni položaj, spremna da ga ubije ako je napadne. "Slikate mene i ženu?" Ponudio joj je sjajnu stvar. Hteo je da je uzme. Ustuknula je, pitajući se da li ispušta radijaciju. Da li blesak može da naudi bebi? Suzana. Šta da radim? Nije bilo odgovora. Odbija saradnju, naravno. Nije mogla očekivati njenu pomoć posle svega što se dogodilo, ali... Nasmešeni muškarac joj je uporno nudio blistavu mašinu. Delovao je pomalo zbunjeno, ali ne i prestrašeno. "Vi slikati, molim?" Gurnuo joj je četvrtasti predmet u ruke. Odstupio je i zagrlio damu koja je izgledala baš kao i on izuzev što joj je sjajna crna kosa bila zabačena preko čela. Imali su iste okrugle naočari. "Neću", rekla je Mija. "neću, oprostiti... neću." Činilo joj se da će je panika nadvladati. Kovitlala se i bleštala pred njom (ti slikati mi ubiti bebu) pa je Mijin prvi impuls bio da baci četvrtasti predmet na pod. Plašila se da se ne polomi i oslobodi đavolsku napravu što proizvodi munje. Pažljivo ga je spustila na pod, ljubazno se smešeći preneraženom japanskom paru (muškarac je još uvek grlio ženu) i požurila preko predvorja u pravcu radnjice. Promenila se i klavirska pratnja; nežne melodije ustupile su mesto nečem zbrkanom i disonantnom, ekvivalentu muzičke glavobolje. Treba mi nova košulja zato što je ova poprskana krvlju. Nabaviću košulju i krenuti za Diksi Pig. Šezdeset prva i Leksingvort... Leksington, hoću reći, Leksington... tamo ću roditi bebu. Rodiću bebupa će se sva ova zbrka okončali. Tada ću se smejati ovom paničnom strahu.
I u radnji je zatekla gužvu. Japanke su razgledale suvenire i cvrkutale jedna s drugom na svom ptičjem jeziku čekajući da muškarci obezbede hotelske sobe. Mija je videla policu punu košulja, ali nije mogla da joj priđe od znatiželjnih žena. Ispred kase protezao se dugačak red. Šta da radim, Suzana? Moraš mi pomoći! Pa, možda i hoće. Ako joj neko ponudi odgovarajući podsticaj, naravno, ali... Jedini podsticaj koji želim je istina, hladno je izgovorila Suzana. Neko se očešao o Miju, na vratima radnje. Okrenula se, spremna na sve. Ako je to neki neprijatelj ili neprijatelj njenog momka, isteraće mu oči. "Žao mi je", rekla je nasmešena, crnokosa žena. Držala je, kao i muškarac pre nje, jednu od onih bleštavih stvari. Okruglo stakleno oko buljilo je u Miju sa sredine tajanstvenog predmeta. Mogla je da vidi sopstveno sitno, tamno i zbunjeno lice. "Slikati, molim? Slikati mene i prijatelja?" Mija nije znala šta žena govori, šta hoće, niti šta bleštava sprava treba da uradi. Znala je samo da je okružena preterano velikom gužvom, da ljudi ima na sve strane i da je ovo jedna velika ludnica. Kroz stakleno pročelje videla je da slična vreva vlada i na ulici. Videla je žuta i velika crna vozila sa neprozirnim prozorima (iako su oni unutra nesumnjivo mogli da vide šta se napolju dešava). Kraj ivičnjaka je grmelo ogromno srebrno vozilo. Negde u blizini digla se stravična buka. Mija nikada nije čula bušilicu pa je pomislila da čuje paljbu iz brze pucaljke. Niko od prolaznika nije zalegao na pločnik; svi su mirno šetali. Kako će sama stići do Diksi Piga? Ričard P. Sajr je rekao da je siguran kako će joj Suzana pomoći da ga nade, ali se Suzana već duže vreme nije oglašavala. Mija je bila na ivici panike.
Suzana je baš u tom trenutku progovorila. Spremna sam da ti se nađem, odvešću te do mirnog mesta gde ćeš povratiti dah i srediti problem s košuljom, ako mi pošteno odgovoriš na neka pitanja? O čemu? O bebi, Mija i o majci. O sebi. Već sam to učinila! Ne bih se složila. Mislim da ne pripadaš redu elementarnih demona baš kao... ni ja. Hoću istinu. Zašto? Hoću istinu, ponovila je Suzana. Zatim se ućutala, odbijajući da odgovori na Mijina pitanja. Mija se slomila kad joj je prišao još jedan nasmešeni čovečuljak sa još jednom bleštećom stvari. Činilo joj se da sama neće moći da prođe hotelskim predvorjem: kako li će tek doći do tog Diksi Piga? Posle toliko godina u (Fediku) (Neskladu) (Zamku nad ambisom), prisustvo tolikog mnoštva je izluđivalo. Kad bolje razmisli, zašto ne bi otkrila ono malo što zna toj tamnoputoj mršavici? Ona, Mija, ničija kći, majka jednoga, čvrsto je držala kontrolu. Kakve štete može imati od otkrivanja istine? U redu, rekla je. Daću ti to što tražiš, Suzana ili Odeta ili kogod da si. Samo mi pomozi. Odvedi me na to mirno, skrovito mesto. Suzana Din je istupila. 8 Pored pijano bara bio je ženski toalet, odmah iza pijaniste. Zatekla je dve žutokože, crnokose, kosooke gospe pored umivaonika. Jedna je prala ruke dok je druga udešavala kosu. Bučno su cvrkutale na svom ptičjem jeziku. Nisu obraćale pažnju na kokudžin gospu koja je prošla kraj njih ka kabinama.
Trenutak kasnije su izašle, ostavivši je u blaženoj tišini narušenoj tihom muzikom iz zvučnika. Mija je shvatila kako brava funkcioniše. Zaključala je vrata. Spremala se da sedne na klozetsku šolju kad joj je Suzana poručila: Prevrni je naopako. Šta? Košulju, ženo. Prevrni je naopako, u ime oca! Mija nije razumela. Bila je preneražena. Košulja je bila grubo tkana kalumka, kakvu su, za hladnijih dana, nosila oba pola na pirinčanim poljima Kale. Odeta Holms bi rekla da ima okruglu kragnu. Nije imala dugmad pa se mogla lako obući naopaku, ali... Suzana se nestrpljivo oglasila: Hoćeš li stajati tako dok se ne smrkne? Obuci je naopako! I uvuci krajeve u farmerke. Z... Zašto? Tako ćeš bolje izgledati, smesta joj je odgovorila Suzana, krijući pravi razlog. Htela je da osmotri telo ispod pojasa. Ako su noge bile Mijine, nije ni čudo što su bile bele. Bila je opčinjena (i pomalo zgađena) idejom da je postala dvobojna mešanka. Mija je oklevala. Prstima je trljala krvave mrlje na izgužvanoj košulji, tačno iznad leve dojke. Iznad srca. Da je obuče naopako! U predvorju joj je kroz glavu prošlo tuce polusvarenih ideja (najupotrebljivija je bila ona o opčinjavanju ljudi u radnji kornjačicom), ali oblačenje košulje naopako nije bila među njima. Što je samo pokazalo, pretpostavila je, razmere panike. Ali sad... Da li joj je Suzana zbilja potrebna u ovom prenaseljenom i zbunjujućem gradu, tako različitom od tihih odaja zamka i još tiših ulica Fedika? Zar ne može sama od Šezdeset prve ulice i Leksingvorta? Leksingtona, rekla je žena zarobljena u njoj. Leksingtona. Stalno to zaboravljaš, zar ne?
Da. Da, baš tako. Nije bilo razloga da zaboravlja tako jednostavnu stvar. Možda nije bila u Morhausu. Ni u Morhausu niti u bilo kojoj kući, ali nije bila glupa. Pa zašto... Šta je? Pitala je. Zbog čega se smeješ? Ništa, odgovorila je žena unutar nje... smejući se. Smeh je ličio na prezrivo cerekanje. Miji se to nije dopadalo. Gore, u sobi 1919, Suzana je vrištala na nju obuzeta mešavinom užasa i gneva, optužujući je za izdaju ljubljenog čoveka i svog vođe. Mija se postidela pred njom. To joj nije prijalo. Ali se bolje osećala kad je žena u njoj bespomoćno urlala i plakala. Smeh je činio nervoznom. Ova verzija tamnopute žene pokušavala je da preokrene situaciju; možda je mislila da je već preokrenula. Što je, naravno, bilo nemoguće, ona je pod kraljevom zaštitom, ali... Reci mi zašto se smeješ! O, to nije tako važno, rekla je Suzana. Samo što je sad zvučala kao ona druga, Deta. Mija je mrzela tu drugu. Malo je zazirala od nje. Setila sam se onog baje Sigmunda Frojday slatkišu. Bio je bleskast, al’ nije bio glup. Reko je da kad neko stalno nešto zaboravlja, možda to radi zato što želi da na to zaboravi. To je glupo, hladno je odgovorila Mija. Otvorila su se vrata nedaleko od kabine u kojoj su njih dve tako lepo razgovarale. Dve nove dame su ušle u toalet, ne, najmanje tri ili čak četiri, cvrkučuči na ptičjem jeziku. Cerekale su se tako da je Mija stisnula zube. Zašto bih želela da zaboravim mesto na kome će mipomoći da seporodim? Pa, taj Frojd, taj inteligentni, bleskasti, bečki ljubitelj cigareta, tvrdi da ispod uma postoji još jedan um, zove ga nesvest ili podsvest, uglavnom je u pitanju neka jebena svest. Ne tvrdim da tako nešto postoji, već on to kaže. (Potroši dan, rekao joj je Edi, to je sigurno. Potrudiće se da ga posluša. Samo se nadala da na taj način neće doprineti Džejkovoj i Kalahanovoj pogibiji.)
Taj bleskasti Frojd, nastavila je Deta , tvrdi da je nesvest ili podsvest često pametnija od one na vrhu. Donji deo uma brže se probija kroz razne naplavine od gornjeg. Možda tvoja podsvest shvata ono što ti stalno govorim, da je tvoj pobro Sajr obična lajava i lažljiva strvina koja će ti na kraju maznuti bebu. Ne znam šta će ondak s njomy možda će je iseći} baciti u onaj sud i njome naraniti vampire kao verne pse. Tvoja beba će mu onda doći ko zamena za one konzerve, nešto kao Alpo ili Purina 6 za vampire... Umukni! Umukni, pogana lažljivice! Oči su joj zaigrale kad su se žene ptice glasno nasmejale pored umivaonika, pribojavajući se da joj ne iscure iz duplji. Htela je da izleti napolje, da ih zgrabi za kosu i da im razlupa glave o ogledala. Htela je da ih lupa sve dok im krv i mozak ne prsnu do tavanice. Mirno, mirno, oglasila se žena unutar nje. Sad je zvučala kao Suzana. Laže! Ta kučka LAŽE! Ne, odgovorila je Suzana tako samouvereno da se ledena strela zebnje zabila u Mijino srce. Samo govori ono što misli, tu nema zbora, ali ne laže. Hajde, Mija, prevrni majicu. Žene ptice su prhnule iz toaleta posle poslednje i najbučnije provale smeha. Mija je svukla majicu preko glave, ogolivši Suzanine grudi. Imale su boju kafe sa primesom mleka. Njene oduvek sitne bradavice sada su bile mnogo veće, vapile su za gladnim usnama. Majica je sa unutrašnje strane imala mnogo sitnije, smeđe mrlje. Obukla je i otkopčala dugmad na farmerkama da bi uvukla majicu. Suzana je opčinjeno posmatrala kožu iznad stidnih dlačica. Koža joj je posvetlela tako da je podsećala na mleko sa malo dodate crne kafe. Ispod njih su bile bele noge žene koju je srela na bedemima zamka. Znala je da bi, kad bi Mija spustila farmerke do članaka, ugledala
izubijane i izgrebane potkolenice koje je već videla kad je Mija, prava Mija, gledala preko Nesklada ka crvenom sjaju iznad kraljevog zamka. Suzana se silno uplašila. Ubrzo je pronašla razloge svog straha. Da je od Mije samo pozajmila deo nogu koji je Odeta Holms izgubila pod kompozicijom podzemne železnice kad je Džek Mort gurnuo na šine, bila bi bela samo od kolena naniže. Medutim i njene butine su pobelele. Isti proces je zahvatio i njeno međunožje. Prolazila je kroz čudesni preobražaj. Krade ti telo, veselo se ubacila Deta. Uskoro ćeš imati i beli stomačić... bele sise... beli vrat... bele obraze... Prestani, upozorila je Suzana, ali kada je Deta Voker slušala njena upozorenja? Njena ili bilo čija? Na kraju ćeš, kao šlag na tortu, dobiti beli mozak, devojko! Mijin mozak! Zar to neće biti zabavno? Sto posto! Bićeš Mija od glave do pete! Niko neće da te dira kad sedneš u prednji deo autobusa! Majica je prešla preko butina; farmerke su bile zakopčane. Mija je sela na šolju. Na vratima ispred nje bio je nažvrljani grafit: BANGO TVOR ČEKA KRALJA! Koje taj Bango Tvor? pitala je Mija. Nemam pojma. Ja mislim... Bilo je teško, ali je Mija nekako skupila snage da to izgovori. Mislim da ti dugujem zahvalnost. Suzanin odgovor bio je hladan i brz. Zahvali mi se istinom. Prvo mi reci zašto si mi uopšte pomogla, posle onog... Mija ovaj put nije završila misao. Volela je da o sebi misli kao o hrabroj osobi, onoliko odvažnoj koliko je to bilo potrebno njenom momku, ali ovaj put nije mogla da završi. Nakon što si izdala čoveka kog volim ljudima koji su ništa drugo do pešadija Grimiznog Kralja? Nakon što si
odlučila daje u redu da oni ubiju mogda bi ti zadržala svog momka? To bi htela da znaš? Mija je teško podnosila ove prekore, ali je trpela. Morala je da trpi. Da gospo, ako baš želite da znate. Ovaj put joj je odgovorila ona druga, za nju karakterističnim, grubim, kreštavim, nasmejanim, trijumfalnim i otrovnim, glasom, gorim od vriskavog smeha žena ptica. Mnogo gorim. Zato što su se moji momci izvukli, eto zašto. Pregazili su tvoje šeprtlje! Digli su u vazduh sve one koje nisu izbušili! Ovo je duboko uzdrmalo Miju. Bez obzira da li je to bilo tačno ili ne, zla i dobro raspoložena žena je verovala da jeste. Ako su Roland i Edi Din još uvek među živima, možda Grimizni Kralj nije baš tako jak i svemoguć kao što joj je rečeno? Zar je moguće da je grešila u pogledu... Prestani, prestani, ne možeš da misliš na taj način! Pomogla sam ti iz još jednog razloga. Zla žena je nestala. Ona druga se vratila. Bar na neko vreme. Iz kog? To je i moja beba, rekla je Suzana. Ne želim da bude ubijena. Ne verujem ti. Ipak je verovala. Zato što je žena unutar nje bila u pravu: Mordred Desčejn od Gileada i Nesklada pripadao je obema ženama. Ona loša nije marila, ali ova druga, Suzana, očigledno je osećala privlačnu moć momka. Ako je imala pravo u pogledu Sajra i onih koji su je čekali u Diksi Pigu.. ako su bili lažovi i prevaranti... Prestani. Prestani. Nemam gde da odem. Imaš gde, brzo je reagovala Suzana. S Crnom trinaesticom možeš otići bilo gde. Ne razumeš. Pratio bi me. Pratio bi je. Imaš pravom ne razumem. Razumela je, ili je bar mislila da razume, ali...
Edi je rekao, Potroši dan. U redu, pokušaću da ti objasnim. Ni ja ne razumem sve, neke stvari su mi nepoznate, ali ću ti reći ono što znam. Hvala t... Suzana nije stigla da završi. Ponovo je propadala, kao Alisa u zečjoj rupi. Kroz šolju, kroz pod, kroz cevi ispod njega, u drugi svet. 9 Na kraju dugog poniranja nije se obrela u zamku, ne i ovaj put. Roland im je ispričao nekoliko priča iz godina lutanja, o vampirskim medicinskim sestrama i malim doktorima Elurije, hodajućim vodama Istočnog Dauna i priču o nesrećnoj prvoj ljubavi. Ovo je pomalo ličilo na pad u jednu od takvih priča. Ili u jednu od instant- opera („vesterna za odrasle", kako su ih zvali) na još relativno novoj televiziji ABC: Šugarfut sa Taj Hardinom, Maverik sa Džejmsom Garnerom i, lični favorit Odete Holms, Čejen, sa Klintom Vokerom. (Odeta je napisala jedno pismo programskom odboru ABC-ja, predloživši im da jednim potezom, snimanjem serije o crnačkom kauboju lutalici smeštenoj u vreme posle građanskog rata, osvoje nove vrhunce i zadobiju novu publiku. Nikad nije dobila odgovor. Zaključila je da je pisanje tog pisma bilo gubljenje vremena, smešan pokušaj.) Videla je štalu sa konjima za iznajmljivanje i tablom JEFTINA OPRAVKA KONJSKE OPREME. Na hotelu je pisalo TIHE SOBE, DOBRI KREVETI. Nabrojala je najmanje pet saluna. Ispred jednog od njih vrteo se zarđali robot na škripavim gusenicama. Tresao je napred-nazad svojom sijaličastom glavom. Iz zvučnika u obliku roga nasred jednostavnog lica širio se glas: "Devojke, devojke, devojkel Neke su humići a neki kubići, al' ko još za to mari, nema razlike, rade šta god hoćete bez zadrške, ne mogu reći ne.
Pružaju sve vrste zadovoljstva! Devojke, devojke, devojke! Neke su kubići a neke su prave, razlike nema kad do onog dođe! Rade šta god poželite! Žele isto što i vi!" Pored Suzane je koračala divna bela žena, nabreklog stomaka, izgrebanih nogu i svilenkaste crne kose. Prošle su pokraj trošne, lažne fasade FEDIK SALUNA MESTA ZA DOBAR PROVOD S BAROM I VODVILJOM. Nosila je izbledelu kariranu haljinu koja je na čudovišan, gotovo apokaliptičan način isticala njenu poodmaklu trudnoću. Izgrebane i iznošene čizmice zamenile su sandale sa bedema zamka. I Suzana je imala istu obuću. Koračale su tupo trupkajući po drvenom šetalištu. Iz jednog od napuštenih barova dopirala je iskidana džez numera. Suzana se setila stare pesme: Gomila mladića podvriskuje u Malamut salunu! Provirila je između dvokrilnih vrata. Nije bila iznenađena kad je ugledala natpis MALAMUT SALUN. Usporila je i pogledala kroz dvostruka vrata. Opazila je hromirani pijano koji je svirao sam od sebe. Prašnjave dirke su se dizale i spuštale. Golema me-hanička muzička kutija je zasigurno izrađena u pogonima Nort Central PozitronikSa. Skalamerija je uveseljavala praznu prostoriju sa mrtvim robotom i dva skeleta u poodmaklom procesu raspadanja, na prelazu iz kostiju u prašinu. Na kraju jedine gradske ulice uzdizao se zid zamka. Bio je tako visok i širok da je zamračio veći deo neba. Suzana se iznenada udarila pesnicom po glavi. Zatim je ispružila ruke i pucnula prstima. "Šta radiš?" pitala je Mija. "Reci mi, preklinjem te." "Hoću da znam da li sam ovde. Da li sam fizički prisutna." "Jesi." "Izgleda. Ali, kako?" Mija je odmahnula glavom, što je značilo da ni ona ne zna. Suzana joj je verovala. Ni Deta nije reagovala.
"Ovo nije ono što sam očekivala", rekla je Suzana, osvrćući se oko sebe. "Ovo ni najmanje ne odgovara mojim očekivanjima." "Stvarno?" pitala je njena družbenica (ne preterano zainteresovanim tonom). Mija se kretala onim nespretnim ali čudnovato simpatičnim pačjim korakom tako karakterističnim za žene u poslednjem stadijumu trudnoće. "Šta si očekivala, Suzana?" "Očekivala sam nešto u većoj meri srednjovekovno. Više kao ono." Pokazala je na zamak. Mija je slegnula ramenima kao da hoće da kaže to ti je to, uzmi ili ostavi. Rekla je, "Je l' ona druga s tobom? Ona gadna?" Mislila je na Detu, naravno. "Ona je uvek sa mnom. Ona je deo mene, baš kao što je momče deo tebe." Umirala je od znatiželje da sazna kako Mija može biti trudna kad se nije pojebala. "Uskoro ću se osloboditi momka", reče Mija. "Hoćeš li se ti ikad nje rešiti?" "Mislila sam da jesam", poverila joj se Suzana. "Vratila se. Najviše zbog tebe." "Mrzim je." "Znam." Suzana je znala i više. Mija se plašila Dete. Plašila se mnogo, mnogo. "Ako progovori, naši pregovori su okončani." Suzana je slegnula ramenima. "Ona dolazi i govori kad joj se svidi. Ne traži odobrenje." Ispred njih je bio luk sa znakom: STANICA FEDIK JEDNOŠINAC PATRICIJA ISKLJUČEN IZ SAOBRAĆAJA ČITAČ OTISAKA PALCA NE RADI POKAŽITE KARTE
NORT CENTRAL POZITRONIKS VAM SE ZAHVALJUJE NA ISKAZANOM STRPLJENJU Znak nije zanimao Suzano koliko dve stvarčice na podu prljave stanične platforme: glava i ručica, ostaci istrulele dečje lutke i iscerena maska pored njih. Iako je izgledalo da je maska od čelika, najveći deo nje istrulio je baš kao da je od mesa. Iscereni zubi podsećali su na mačje čeljusti. Oči su bile staklene. Sočiva, smatrala je Suzana, nesumnjivo delo Nort Central Pozitroniksa. Oko maske je visilo nekoliko traka i krpica zelene tkanine, ostaci nekadašnje kapuljače. Suzani nije bilo teško da u mislima spoji ostatke lutke i Vuka; njena mama, kako je Deta volela da priča (naročito napaljenim dečacima na parkinzima drumskih svratišta), nije odgajala budale. "Ovde ih dovode", rekla je. "Ovde Vukovi dovode blizance otete iz Kala Brin Stardžisa. Gde ih, šta već? operišu." Njena družbenica je pokazala nešto na kraju jedine ulice u Fediku. Poslednja zgrada pre bedema zamka bila je dugačko limeno zdanje od prljavog, talasastog lima, zarđalog, izuvijanog krova. Svi prozori sa njihove strane bili su zatvoreni. Na toj strani je bila duga čelična šipka sa privezanih sedamdesetak konja. Svi su bili sivi. Neki su se prevrnuli. Ležali su sa nogama uperenim u nebesa. Jedan ili dvojica okrenuli su glavu ka ženskim glasovima ukočivši se u tom položaju. To je bilo izuzetno neobično ponašanje za konje, ali oni i nisu bili pravi konji. To su bili roboti ili kiborzi. Ronald je za njih imao mnoštvo termina. Mnogi od njih su se odavno pokvarili ili istrošili. Ispred zgrade bila je zarđala čelična tabla. Na njoj je pisalo: NORT CENTRAL POZITRONIKS, LTD Sedište Fedik
Eksperimentalna stanica luk 16 Režim maksimalne bezbednosti USMENA LOZINKA I OTISAK OKA "To je drugi Dogan, zar ne?" pitala je Suzana. "Pa, jeste i nije", rekla je Mija. "To je, u stvari, Dogan nad Doganima." "Ovde Vukovi dovode decu." "Jašta, i dovodiče ih opet", rekla je Mija. "Kraljev rad će se nastaviti kad problemi koje je prouzrokovao tvoj prijatelj revolveraš budu rešeni. Ne sumnjam u to." Suzana se znatiželjno zagledala u nju. "Kako možeš tako pribrano da govoriš o tako okrutnim stvarima?" pitala je. "Dovode decu i prazne im glave kao... kao tikve. Rade to deci koja nikom nisu naudila! Nazad šalju velike, balave idiote koji porastu do divovske veličine i umru u teškoj agoniji. Da li bi bila tako krvožedna, Mija, da je tvoje dete prebačeno preko jednog od tih sedala. Da vrišti tvoje ime, mašući ručicama?" Mija se zacrvenela, ali je ipak izdržala Suzanin pogled. "Svako mora da sledi put koji mu je ka odredila, Suzano od Njujorka. Moje je da rodim i odgajim momka i tako okončam pohod tvog dinha. I njegov život." "Imponuje mi što svako zna šta mu je ka namenila", oglasila se Suzana. "Zar ne misliš da je to divno?" "Mislim da me zadirkuješ zato što me se plašiš", žustro je odvratila Mija. "Samo napred, ako ćeš se zbog toga bolje osećati." Raširila je ruke i načinila blag, podsmešljiv naklon iznad svog velikog stomaka. Stali su ispred radnje ŠEŠIRI & ŽENSKA ODEĆA, preko puta fedičkog Dogana. Suzana je pomislila: Potroši dan, ne zaboravi daje to drugi deo tvog zadatka. Ubijaj vreme.
Neka to čudnovato telo koje delimo ostane što duže u kabini ženskog toaleta. "Ne zadirkujem te", rekla je Suzana. "Samo želim da se poistovetiš sa svim unesrećenim majkama." Mija je besno zavrtela glavom. Vrana kosa zalepršala joj je preko ušiju, šamarajući je po ramenima. "Ja ne utičem na njihovu sudbinu, gospo, niti one na moju. Prištedeću svoje suze, blagodarim. Hoćeš li da čuješ moju priču?" "Da, molim te." "Hajde da sednemo, pošto su mi noge bolne i otečene." 10 Prošle su pored nekoliko trošnih fasada, dok se nisu skrasile u Džin-Papi salunu. Tamo su pronašle stolice sposobne da izdrža njihovu težinu. Salun im se nije dopao. Mirisao je na prašinu i smrt. Izvukli su stolice na trem. Mija se spustila u svoju uz bučni uzdah olakšanja. "Uskoro", rekla je. "Uskoro ćeš se poroditi, Suzano od Njujorka, a s tobom ću i ja." "Možda, ali mi ništa nije jasno. Ponajmanje zašto se toliko žuriš u naručje tog Sajra ako znaš da služi Grimiznom Kralju." "Ćuti!" rekla je Mija. Sedela je raširenih nogu. Posmatrala je pustu ulicu preko isturenog, golemog trbuha. "Kraljev čovek mi je pružio priliku da ostvarim svoju sudbinu. Ne Sajr već neko mnogo značajniji od njega. Neko kome se Sajr pokorava. Čovek po imenu Valter." Suzana se trgnula na pomen Rolandovog drevnog neprijatelja. Mija je pogledala, počastivši je neprijatnim osmehom. "Vidim da ti je njegovo ime poznato. Pa, možda će to skratiti naš razgovor.
Bogovi znaju da je već bilo previše priče; nisam ja za to stvorena. Stvorena sam da rodim momče i odgajim ga. Ništa više i ništa manje od toga." Suzana je ćutala. Ubijanje je bilo njen zanat, a ubijanje vremena njen trenutni cilj. Mijina jednostranost počela je da joj smeta. Da i ne pominjemo koliko je plašila. Mija je nastavila, kao da joj čita misli: "Ja sam ono što sam i zadovoljna sam sobom. Šta me briga ako drugi nisu? Pljujem ja na njih!" Govori kao Deta Voker u najgorem raspoloženju, pomislila je Suzana, ali nije progovorila. Ćutanje je bilo bezbednija varijanta. Mija je, posle kratke pauze, nastavila. "Lagala bih ako bih rekla da boravak na ovom mestu kod mene ne izaziva izvesna sećanja. Jašta!" Neočekivano se nasmejala. Bio je to predivan i melodičan smeh. "Ispričaj mi svoju priču", rekla je Suzana. "Ovaj put nemoj ništa izostaviti. Imamo dovoljno vremena do obnavljanja trudova." "Imamo li?" "Imamo. Ispričaj mi." Mija je neko vreme posmatrala ulici pokrivenu prašnjavim oganom i tužnom patinom samoće. Suzana je, čekajući početak priče, po prvi put opazila neobično odsustvo senki. Vidljivost je bila dobra uprkos odsustvu meseca. Ipak nije mogla reći da je bio dan. Ovde nema vremena, šapnuo je unutrašnji glas, nepoznati glas. Ovo je mesto između, Suzana; mesto bez senkigdeje vreme zadržalo vazduk Mija je ispričala svoju priču. Trajala je kraće no što je Suzana očekivala (kraće nego što joj je odgovaralo, prekratko da potroši dan), ali je mnogo toga objašnjavala. Više nego što se Suzana nadala. Slušala je sa sve većim besom, što je bilo potpuno razumljivo. Tog kobnog dana u kamenom prstenu nije samo
silovana. Pokradena je, bila je to najčudnija vrsta krađe koju je neka žena doživela. Još uvek je trajala. 11 "Pogledaj tamo, molim te", rekla joj je žena golemog trbuha. "Pogledaj i vidi Miju kakva je bila pre no što se domogla svog imena." Suzana je pogledala na ulicu. Isprva nije videla ništa osim napuštene zaprege, odavno presušenog pojila i bleštavi srebrni predmet, verovatno otpali komad kaubojske mamuze. Pred njom se lagano oblikovala magličasta figura. Uobličila se u formi nage žene. Još pre no što se u potpunosti oblikovala bilo je jasno da je u pitanju žena neuporedive lepote. Nije mogla da proceni njenu dob. Crna kosa joj je milovala ramena. Trbuh joj je bio ravan i gladak. Pupak je podsećao na šoljicu u koju bi svaki muškarac koji je ikad voleo žene rado zavukao jezik. Suzana (ili možda Deta) je pomislila, Do đavola ija bih gurnula svoj. U međunožju prikaze nazirala se sočna pukotina. Sve u svemu, bila je neodoljivi mamac za posmatrače. "Tako sam izgledala kad sam stigla ovamo"? rekla je trudna verzija prikaze iz stolice na tremu. Govorila je tonom žene koja pokazuje fotografije s odmora. Evo mene u Velikom kanjonu. Ovo sam ja kod Velike Kulijeve brane; evo me na glavnoj ulici Fedika. Kako vam se dopadam. I trudnica je bila prelepa, ali ne na isti, jezivi način karakterističan za prikazu na ulici. Trudnici su se mogle odrediti godine, kasne dvadesete, na licu joj se ogledalo proživljeno iskustvo. Uglavnom bolno. "Rekla sam ti da sam jedna od elementarnih, ona koja je vodila ljubav s tvojim dinhom, ali je to bila laž. Jasno mi je