za Hača još veći užas obitavao u otkriću da je neko tako lud kao što je bio Džeremi Nijbern mogao da poseduje takvu složenu pronicljivost. Ako je jedan opasni sociopata mogao da dosegne takvu istinu i shvati njena teološka svojstva, onda i sam postanak mora da je bio ništa više do obična ludnica. Jer, da je univerzum podneblje razuma, nijedan ludak ne bi mogao da pojmi ni najmanji njegov deo. Lindzi je dovezla automobil do prilaznog puta Fentezi Vorlda i tako je brzo i oštro skrenula da je „micubiši" skliznuo u stranu i na trenutak se učinilo da će se prevrnuti. Ali, zadržao se na točkovima. Čvrsto je okrenula volan, vratila ga u prvobitnu poziciju i pritisla gas. Ne Regina. Nema šanse da će Džeremiju biti dozvoljeno da ostvari svoju dekadentnu viziju pomoću tog nevinog jagnjeta. Hač je bio spreman da umre da bi to sprečio. Strah i bes zapljuskivali su ga u podjednakim naletima. Plastična futrola mobilnog telefona je škripala u njegovoj desnoj pesnici kao da će je pritisak njegovog stiska tako lako polomiti, kao da je ljuska od jajeta. Ispred njih su se pojavile kućice naplatne rampe. Lindzi je neodlučno prikočila, a onda kao da je primetila tragove guma na okolnoj peščanoj zemji u istom trenutku kada ih je i Hač ugledao. Naglo je usmerila automobil udesno, te su poskočili preko betonskog graničnika nečega što je nekada bila leja sa cvećem. Morao je da obuzdava svoj bes i ne dozvoli da mu se prepusti kao što je to njegov otac oduvek radio, jer ako ne bude imao kontrolu nad sobom, Regina će umreti. Ponovo je pokušao da pozove hitnu službu policije na 911. Pokušao je da ustraje u tome da ostane pribran. Ne sme da se spusti na nivo hodajućeg smeća kroz čije je oči video svezane ručne zglobove i zastrašene oči svog deteta.
Navala besa koja se slivala u njega putem telepatske spone uzbuđivala je Vasaga, pospešivala njegovu mržnju i uveravala ga da ne sme da čeka da dograbi i ženu. Čak ga je i pomisao na jedno raspeće ispunjavalo takvim obiljem prezira i gnušanja da je znao da je njegov umetnički koncept bio dovoljno snažan. Kada on bude ostvaren putem tela ove sivooke devojčice, njegova umetnost će mu nanovo raskriliti vrata pakla. Morao je da zaustavi ,,hondu“ na ulazu službenog puta, koji je izgledao kao da je preprečen zakatančenom kapijom. Odavno je pokidao ogromni katanac, koji je sada samo visio, čineći da kapija izgleda u savršenom redu. Izašao je iz automobila, otvorio kapiju, prošao kroz nju, ponovo izašao i zatvorio je. Još jedared se našavši za volanom, odlučio je da ne parkira ,,hondu“ u podzemnoj garaži niti da ode u muzej mrtvih kroz katakombe. Za to nije bilo vremena. Usporeni ali istrajni božji vitezovi su mu se opasno približavali. Imao je toliko toga da odradi, mnogo toga, a tako malo vremena. Nije bilo pravedno. Trebalo mu je vreme. Svakom umetniku je bilo neophodno vreme. Ne bi li uštedeo koji minut, moraće da vozi duž širokih trotoara za pešake, između raspadajućih i napuštenih paviljona, i parkira ispred kuće strave, prenese devojčicu preko isušene lagune, pa unutra kroz vrata za gondole, kroz tunel sa šinama od lančanog pogona koje su se još uvek nalazile u betonskom podu, pa dole u „Pakao" direktnijim putem. Dok je Hač telefonom razgovarao sa nekim iz šerifovog odeljenja, Lindzi ih je odvezla na parking. Sa visokih bandera nije dopirala nikakva svetlost. Perspektiva praznog asfalta se protezala i nestajala u svim pravcima. Pravo ispred njih, na nekih stotinak metara, stajao je, nekada blistav a sada mračan i oronuo, dvorac kroz koji su posetioci ulazili u Fentezi Vorld. Nije
videla nikakav trag automobila Džereitdja Nijberna, a bilo je i nedovoljno prašine na tom golemom, nezaštićenom i vetrom šibanom prostoru da bi ga pratila na osnovu tragova guma. Približila se dvorcu koliko god je mogla, a onda se zaustavila ispred dugačkog niza biletarnica i betonskih stubova koji su nekada zaustavljali i usmeravali gomile ljudi. Izgledali su kao ogromne barikade podignute na dobro obezbeđenoj plaži kako bi se neprijatelj sprečio da iskrca svoje tenkove. Kada je Hač žustro zaklopio telefon, Lindzi nije bila sigurna kako da shvati ono što je preko telefona govorio, jer je to zvučalo kao naizmenično preklinjanje i besno insistiranje. Nije znala da li policija dolazi ili ne, ali je hitnost koju je osećala bila ogromna, te nije htela da gubi vreme ispitujući ga. Želela je samo da krenu dalje, dalje. Kada je zaustavila automobil, nije isključila motor niti farove. Volela je svetlost farova, ipak je to bilo nešto u poređenju sa mrklim mrakom. Grubo je otvorila vrata, spremna da krene pešice. Ali, on je odmahnuo glavom, ne, i podigao svoj „brauning“ sa poda kraj nogu. „Šta je?“ zahtevala je da zna. „Nekako je ušao automobilom, negde. Mislim da ću pre pronaći to čudovište ako se držimo njegovog traga, da uđemo unutra tamo gde je i on ušao. Treba da pustim da se ponovo ostvari veza među nama. Osim toga, ovo mesto je đavolski ogromno, brže ćemo ga obići ako se vozimo." Ponovo je sela za volan, pokrenula je „micubišija" i upitala: ,,Kuda?“ Oklevao je samo tren, možda tek delić sekunde – dovoljno da za to vreme mnoge male i bespomoćne devojčice budu ubijene – a onda je rekao: , „Levo, idi levo, duž ograde."
2 Vasago je parkirao automobil kraj lagune, ugasio motor, izašao napolje i obišao vozilo da bi došao do devojčicinih vrata. Otvarajući ih, rekao je: „Evo nas, anđele. Zabavni park, kao što sam ti i obećao. Zar nije super? Zar ti nije zabavno?" Okrenuo ju je u sedištu kako bi joj izbacio noge iz automobila. Izvukao je skakavac iz džepa svog mantila, izbacio sečivo i pokazao joj ga. Čak i uz svetlost najtanjeg mesečjeg srpa, i pored toga što njene oči nisu bile osetljive kao njegove, videla je sečivo noža. On je video da ga je videla, i bio je uzbuđen sve većim užasom na njenom licu i u očima. „Oslobodiću ti noge da možeš da hodaš“, rekao joj je, okrećući sečivo polako, usporeno, kako bi se niz ivicu presijavalo tečno srebro. „Ako si dovoljno glupa da me šutneš, ako misliš da možeš da me muneš u glavu i da me onesposobiš dovoljno dugo da pobegneš, onda si stvarno glupa, anđele. Neće ti poći za rukom, a onda ću morati da te isečem da bih te naučio pameti. Da li me čuješ, blago moje? Da li me razumeš?" Ispustila je prigušen zvuk kroz maramicu kojom su joj bila zapušena usta, a prizvuk koji je imao taj vapaj je jasno pokazivao da je bila svesna njegove nadmoći. ,,Dobro“, rekao je. „Dobra devojčica. Tako mudra. Od tebe će ispasti dobar Isus, zar ne? Jedan zaista dobar mali Isus.“ Presekao je konopac kojim su joj bili svezani nožni članci, a onda joj je pomogao da izađe iz automobila. Bila je nesigurna na nogama, verovatno zato što su joj mišići utrnuli tokom vožnje, ali nije imao nameru da je pusti da se gega. Zgrabio je za ruku, ostavljajući joj svezane ručne zglobove i zapušena usta, i odvukao je oko prednjeg dela automobila u pravcu podupirućeg zida lagune kuće strave.
Podupirući zid je sa spoljašnje strane bio visok nešto više od pola metra, a duplo viši s unutrašnje strane, gde se nekada nalazila voda. Pomogao je Regini da se prebaci preko, na suvi betonski pod široke lagune. Mrzela je što mora da ga pusti da je dodiruje, iako je još uvek nosio rukavice, jer je i preko njih mogla da oseti njegovu hladnoću, ili je barem mislila da može; tu hladnoću i vlažnu kožu, što je činilo da dobije potrebu da vrišti. Znala je da ne može da vrišti, ne sa onom maramicom kojom su joj bila začepljena usta. Ako bi samo pokušala da vrisne, zagrcnula bi se i imala bi problem sa disanjem, tako da je morala da mu dozvoli da joj pomogne da se prebaci preko zida. Čak i kada nije dodirivao njenu golu ruku svojom u rukavici, čak i kada bi joj uhvatio mišicu preko džempera, od samog dodira bi joj se pojavila mučnina u stomaku da je mislila da će povraćati. Borila se protiv tog poriva jer bi se, sa maramicom u ustima, ugušila od sopstvene povraćke. Tokom deset godina zle sreće, Regina je razvila mnoštvo trikova ne bi li preživela teške trenutke. Jedan od tih trikova je bio misli-na-nešto-mnogo-gore, pri čemu je podnosila ono što je snašlo tako što bi zamišljala nešto još gore nego ono što je u tom trenutku doživljavala. Kao, na primer, pomisao da jede mrtve miševe umočene u čokoladu kada je samu sebe sažaljevala što je morala da jede žele od limuna sa breskvama. Zatim, sama pomisao na to da i pored svih deformiteta može da bude još i slepa. Nakon velikog šoka koji je doživela pošto su je odbacili Doterfildsi, prva porodica koja ju je probno usvojila, često je provodila sate zatvorenih očiju kako bi sebi pokazala kako bi se mučila da su joj oči bile oštećene kao i desna ruka. Ali, trik misli-na-nešto-mnogo-gore nije sada bio od koristi, jer nije mogla da zamisli bilo šta gore od toga da se nalazi ovde gde se
nalazila, sa ovim strancem odevenim u crno i sa sunčanim naočarama koje je nosio po mraku, koji je naziva ,,dušo“ i ,,draga“. Nijedan od njenih trikova u ovoj situaciji nije pomagao. Dok ju je nestrpljivo vukao preko lagune, drljala je svoju desnu nogu kao da nije mogla brže da hoda. Morala je da ga uspori i dobije dovoljno vremena da promisli, da iznađe neki novi trik. Ali, ona je bila samo dete, a trikovi nisu navirali tek tako, čak ni tako pametnom detetu kao što je ona bila, toj devojčici koja je provela deset godina smišljajući toliko pametnih trikova da učini da svi pomisle da je mogla sama o sebi da brine, da je bila jaka, da neće nikada zaplakati. Ali, njena vreća sa trikovima je bila prazna, i bila je uplašena više nego ikada do sada. Vukao je pored velikih čamaca nalik na gondole u Veneciji, koje je videla na slikama, s tim što su ove imale zmajeve na krmi, koji su bili odlika vikinških brodova. Dok ju je stranac nestrpljivo vukao za ruku, odšepala je pored zastrašujućeg i režećeg čudovišta čija je glava bila veća od nje. Vetar je naneo mrtvo lišće i raspadajuće papire u prazan bazen. Usled noćnog povetarca, koji je povremeno pomno duvao, to smeće se vrtelo oko njih ispuštajući šumove avetinjskog mora. „Hajde, draga moja“, rekao je svojim slatkim ali neljubaznim glasom, „želim da hodaš do svoje Golgote kao što je i On to učinio. Zar ne misliš da tako treba? Zar mnogo tražim od tebe? Hmmm? Pa, ne insistiram na tome da sama nosiš svoj krst, zar ne? Šta kažeš, draga, hoćeš li mrdnuti to svoje dupe?“ Bila je prestravljena, bez ikakvih trikova koji bi prikrili tu činjenicu, a nije bilo ni drugih trikova koji bi zadržali njene suze. Počela je da se trese i plače, a njena desna noga je sada uistinu oslabila, tako da je jedva uspevala da ostane u stajaćem položaju, a kamoli da hoda onako brzo koliko je on zahtevao.
U prošlosti bi se okrenula ka Bogu u ovakvoj jednoj situaciji, razgovarala bi sa Njim, razgovarala i razgovarala, jer niko nije tako često i otvoreno razgovarao sa njim od nje, i to još od najranijeg doba. Ali, razgovarala je sa njim u automobilu, i nije čula da ju je slušao. Tokom godina, svi njihovi razgovori su bili jednosmerni, da, ali ga je zato barem uvek čula kako sluša, bila je svesna nagoveštaja njegovog dubokog, usporenog i ujednačenog disanja. Ali, sada je znala da nije mogao da je čuje jer da je bio tu, osluškujući njen očaj, ne bi mu promaklo da joj ovog puta odgovori. Nestao je, a ona nije znala gde, i bila je sama kao nikada do tada. Kada su je suze i slabost savladale da više nije imala snage da hoda, stranac ju je poneo. Bio je veoma jak. Nije mogla da odoli a da se ne prepusti, međutim, nije se pridržavala za njega. Samo je pritisla ruke o svoje grudi, šake stisla u malene pesnice i uvukla se u sebe. „Dozvoli mi da nosim svog malog Isusa", rekao je, „moje slatko, malo jagnje, biće mi čast da te nosim." U njegovom glasu nije bilo tophne, bez obzira na ono što je govorio. Osećala se samo mržnja i prezir. Poznavala je taj ton, jer ga je i ranije čula. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopite i budete svima prijatelj, neka bi vas deca mrzela samo zato što ste bili i previše različiti, i u njihovim glasovima bi čuli isto to, od čega biste se stresli. Nosio ju je kroz otvorena, polomljena i raspadajuća vrata u mrak u kojem se osećala tako sićušnom. Lindzi nije marila da izađe iz automobila da vidi da li se kapija otvara. Kada je Hač ukazao na put, do daske je stisnula pedalu za gas. Vozilo se trglo i pojurilo napred. Uleteli su na teritoriju parka, odlomivši kapiju i nanoseći još veću štetu svom
već okrzanom automobilu, uključujući tu i jedan polomljeni far. Prateći Hačova uputstva, krenula je službenim prilazom oko parka. Na levoj strani se nalazila visoka ograda prekrivena čvornovatim i čekinjavim ostacima vinove loze, koja je nekada možda u potpunosti prikrivala ogradu, ali koja je uvenula kada je sistem za navodnjavanje bio isključen. Na desnoj strani su se nalazile zaleđa onih staza za vožnju koje su bile tako čvrsto izgrađene da se nisu mogle lako rasklopiti. Bilo je tu, takođe, i zgrada ispred kojih su bile fantastične fasade poduprte ugaonim podupiračima koji su se videli otpozadi. Ostavljajući za sobom službeni prilaz, vozili su se između dva zdanja po nečemu što je nekada bilo vijugavo šetalište duž kojeg su gomile ljudi išle kroz park. Oštećenu vetrom, suncem i godinama zapuštenosti, videla je najveći panorama-točak u svom životu, koji se uzdizao u noći kao kosti neke grdosije koju su oglodali nepoznati mesožderi. Jedan automobil je bio parkiran kraj nečega što je izgleda bio isušeni bazen ispred nekog ogromnog zdanja. „Kuća strave", rekao je Hač, koji je to već video kroz jedan drugi par očiju. Posedovala je krov sa višebrojnim vrhovima nalik na veliki cirkuski šator i zidove sa kojih se uveliko oljuštio malter. Sa mesta na kojem se nalazila, mogla je da vidi samo jedan manji deo tog zdanja, i to samo onaj koji bi osvetlila farovima. Njoj se, međutim, nije svidelo ništa od onoga što je videla. Po prirodi nije bila sujeverna – iako je takvom ubrzano postajala, kao odgovor na nedavna iskustva – ali je osetila auru smrti oko kuće strave, kao što bi zasigurno osetila hladan vazduh koji izbija iz sante leda. Parkirala se iza onog drugog automobila. Bila je to ,,honda“. Njeni putnici su ga tako brzo napustili da su ostavili prednja vrata sa obe strane otvorena, a i unutrašnja svetla su bila upaljena.
Zgrabivši svoj ,,brauning“ i baterijsku lampu, izašla je iz ,,micubišija“, otrčala do ,,honde“ i pogledala unutra. Nije bilo traga Regini. Spoznala je granicu od koje strah više nije mogao da se povećava. Svaki živac je bio ogoljen. Mozak više nije mogao da primi nove količine straha, tako da je jednostavno održavao ograničeni užas koji je dostigao. Svaki nov šok, ili pak svaka nova užasna misao, nisu dodatno opterećivali strah jer je mozak jednostavno odbacivao stare podatke ne bi li napravio prostor novima. Skoro da nije mogla da se seti ičega što se dogodilo u kući, niti nadrealne vožnje do parka; većina toga je za sada nestala, a ostali su samo tračci pamćenja, pružajući joj mogućnost da se usredsredi na sadašnji trenutak. Na zemlji pred njenim nogama, vidan u svetlu koje je dopiralo sa otvorenih vrata automobila i iz njene baterijske lampe, nalazio se metar i po dugačak debeo konopac. Podigla ga je i videla da je nekada bio svezan u čvor, a kasnije presečen baš na tom delu. Hač je uzeo konopac iz njene ruke. „Bio je svezan oko Regininih zglobova. Želeo je da hoda.“ „Gde su oni sada?“ Pokazao je svojom baterijskom lampom preko isušene lagune, pored tri velike iskrivljene gondole sa čudovišnim pramcima, na dupla drvena vrata u podnožju kuće strave. Jedna strana vrata je visila sa polomljenih šarki, dok je druga bila širom otvorena. Baterijska lampa je bila model sa četiri baterije, jedva dovoljne jačine da baci nejasnu svetlost na udaljena vrata ali ne i da prodre u užasnu tminu iza njih. Lindzi se udaljila od automobila i popela preko zida lagune. Iako je Hač povikao: „Lindzi, sačekaj", nije mogla da časi ni časka – kako je njemu to polazilo za rukom? – pri samoj pomisli na Reginu u
rukama Nijbernovog oživljenog i psihotičnog sina. Dok je Lindzi prelazila preko lagune, strah za Reginu je i dalje u svakom pogledu prevazilazio bojazan za sopstvenu bezbednost. Međutim, spoznavši činjenicu da ona sama mora da ostane živa da bi devojčica dobila makar i majušnu šansu da preživi, bacala je snopove svetlosti tamo-amo, iščekujući napadača iza neke od ogromnih gondola. Staro lišće i oronuli papiri su poigravali na vetru, uglavnom plešući valcer preko poda isušene lagune, ali bi se povremeno uzdizali u kovitlac i okretali u bržem ritmu. Ništa se drugo nije pomicalo. Hač je dospeo do nje kada je pristigla do samog ulaza u kuću strave. Zadržao se samo da bi konopcem koji je pronašla privezao svoju baterijsku lampu za zadžnju stranu raspeća. Sada je oboje mogao da nosi u jednoj ruci, uperivši Isusovu glavu u pravcu bilo čega na šta je usmeravao svetlost. Njegova leva ruka je sada bila slobodna za „brauning" od devet milimetara. Ostavio je „mosberg" u automobilu. Da je zavezao baterijsku lampu za dvanaestokalibarsko oružje, mogao je da ponese i pištolj i sačmaru. Očigledno je smatrao da je raspeće bilo efikasnije oružje od „mosberga". Ona nije znala zašto je uzeo taj krst sa zida u Regininoj sobi. A sumnjala je da nije znao ni on. Gacali su kroz veliku blatnjavu reku nepoznatog koja je dopirala do njihovih kukova, a osim krsta, poželela bi dobrodošlicu i ogrlici od belog luka, flašici svete vodice, nekolicini srebrnih metaka i bilo čemu što bi moglo da pripomogne. Kao umetniku, oduvek joj je bilo poznato da svet pet čula, čvrst i bezbedan, nije bilo sve što čini postojanje, i tu spoznaju je ugradila u svoj rad. Sada ju je samo objedinila i u ostatak svog života, iznenađena samom činjenicom što to nije učinila već odavno. Švrljajućii po mraku obema baterijskim lampama po tami
pred njima, ušli su u kuću strave. Regina, ipak, nije istrošila sve trikove koje je imala. Iznedrila je još jedan. Duboko unutar svog uma je iznašla prostor gde je mogla da ode, zatvori vrata i oseti bezbednost. To je bilo mesto za čije je postojanje samo ona znala, i tu je niko nije mogao pronaći. To je bila lepa prostorija sa zidovima obojenim u boju breskve, blagim osvetljenjem i krevetom sa naslikanim cvetovima. Kada bi u nju ušla, zatvorila bi vrata koja su mogla da se otvore samo sa unutrašnje strane. Nije bilo prozora. Kada bi se našla u tom najtajnovitijem od svih utočišta, nije joj bilo važno šta se činilo sa onom drugom, fizičkom Reginom, koja je obitavala u mrskom spoljašnjem svetu. Stvarna Regina je bila bezbedna u svom skrovištu, izvan straha i bola, daleko od suza, sumnje i tuge. Nije mogla da čuje išta što se odigravalo izvan te prostorije, a naročito ne zli, slađani glas čoveka u crnom. Nije mogla da vidi ništa što se nalazilo izvan te sobe, samo zidove u boji breskve, svoj oslikani krevet i blago svetlo, nikada mrak. Ništa što se nalazilo izvan te sobe je nije moglo uistinu dotaći, a naročito ne njegove blede i hitre ruke sa kojih je nedavno skinuo rukavice. A ono što je bilo najvažnije je da je jedini miris njenog svetilišta bio miris ruža, nalik na one koje su bile osiikane na krevetu, čist i sladak miris. Nikada tu nije osećala smrad mrtvih stvari. Nikada nije mogla da namiriše odvratan, zagušujući vonj raspadanja koji je mogao da proizvede gorušicu u grlu, koja bi vas škoro ugušila kada su vam usta bila ispunjena zgužvanom i pljuvačkom natopljenom maramicom. Ne, ništa se takvo nije osećalo, nikada, ne u njenoj tajnoj i blagosiljanoj sobi, u njenom dubokom i svetom, bezbednom i usamljenom skrovištu.
Nešto se dogodilo sa devojčicom. One jedinstvene životnosti koja ju je činila tako privlačnom je nestalo. Kada ju je spustio na pod ,,Pakla“, leđima okrenutu podnožju visokog Lucifera, pomislio je da se onesvestila. Ali, to nije bilo to. Kao prvo, kada se spustio pred nju i stavio ruku na njene grudi, osetio je njeno srce koje je poskakivalo kao zec čije su se stražnje šape već nalazile u čeljustima lisice. Nije moguće da neko bude onesvešćen a da mu srce tako ludački lupa. Osim toga, oči su joj bile otvorene. Zurile su u prazno, kao da nije mogla da iznađe ništa što bi joj zaintrigiralo pogled. Naravno, ona nije mogla da ga vidi u mraku kao što je mogao on nju a, kada je već o tome reč, nije uopšte ništa mogla da vidi, ali to, svejedno, nije bio razlog što je tako zurila kroz njega. Kada je jagodicom prsta dotakao trepavice njenog desnog oka, nije odreagovala, nije čak ni trepnula. Suze su se sušile na njenim obrazima, a novih nije bilo. Katatonično stanje. Mala kučka se isključila, zatvorila svoj um, postala obična biljka. To mu nikako nije išlo u prilog. Vrednost žrtve se sastojala od njene životnosti. Umetnost je podrazumevala energiju, treperavost, bol i užas. Kakav bi to umetnički izraz mogao da izvede sa svojim sivookim Hristom ako ne bude mogla da iskusi i ispolji svoju agoniju? Bio je tako besan na nju, besan kao furija, da više nije ni želeo da se poigrava sa njom. Držeći jednu ruku na njenim grudima, iznad njenog zečjeg srca, iz džepa svog mantila je izvadio skakavac i otvorio ga. Kontrola. Rasporio bi je u tom trenutku i uživao u neizmernom zadovoljstvu osećajući njeno srce koje umire u njegovim rukama da nije bio Gospodar igre, koji je znao značenje i kvalitet kontrole. Mogao je sebe da liši tih prolaznih zadovoljstava zarad značajnijih i trajnijih nagrada. Oklevao je samo trenutak pre nego što je sklonio nož.
Mogao je on i bolje od toga. Taj propust ga je iznenadio. Možda će izaći iz tog transa do trenutka kada i sam bude spreman da je uvrsti u svoju kolekciju. Ako ne, bio je siguran u to da će je prvi ukucan ekser povratiti k svesti i preobraziti je u blistavo umetničko delo za koje je ona imala potencijala. Skrenuo je pogled sa nje prema alatu koji je bio naslagan tamo gde se njegova kolekcija trenutno završavala. Posedovao je čekiće, klešta, ključeve za odvijanje, klešta za žicu, testere, kutiju sa klinovima, bušilicu na baterije sa raznolikim umecima, šrafove i eksere, konopac i žicu, razne nosače i podupirače, i sve ostalo što bi jednom majstoru moglo da bude od koristi, a sve to kupljeno kod „Sirsa". Kupio je to kada je shvatio da ozbiljno aranžiranje i postavljanje svakog dela njegove kolekcije zahteva građenje domišljato konstruisanih podupirača, a u par slučajeva, i tematskih kulisa. Tehnika kojom je izabrao da se bavi nije bila laka za rad, kao što je to bio slučaj sa uljanim ili vodenim bojama, glinom ili mermerom, jer je sila gravitacije ubrzano izobličavala svako njegovo dostignuće. Znao je da je imao malo vremena, da su mu za petama bili oni koji nisu razumeli njegovu umetnost i da će do jutra učiniti da luna-park postane mesto na kojem više neće biti moguće opstati. Ali, neće mariti za to ako mu pođe za rukom da doda još jedan eksponat svojoj kolekciji koji će je zaokružiti i kojim će zaslužiti odobrenje za kojim je čeznuo. Hitnost, dakle. Prva stvar koju je trebalo da uradi pre nego što pridigne devojčicu na noge i pridrži je u stajaćoj poziciji, bila je da proveri da li će materijal od kojeg je bio sačinjen izdeljen zmijoliki stomak i grudi Lucifera kuće strave moći da primi ekser. Činilo se da je sačinjen od tvrde gume, možda neke vrste mekane plastike. Zavisno od debljine, krhkosti i otpornosti materijala, ekser će ili biti ukucan glatko kao u drvo ili odbijen i
iskrivljen. Ako se ispostavi da je tkivo lažnog đavola i previše otporno, moraće da upotrebi bušilicu na baterije umesto čekića, dugačke šrafove umesto eksera. Ne bi trebalo da se okrnji umetnički integritet đela, ako se pozajmi nešto od modernog senzibiliteta u oživljavanju ovog drevnog rituala. Podigao je čekić. Namestio ekser. Prvim udarcem ga je nabio za jednu četvrtinu u Luciferov trbuh. Drugim ga je ukucao za čitavu polovinu. Dakle, ekseri će biti sasvim odgovarajući. Pogledao je u devojčicu, koja je još uvek sedela leđima oslonjena na podnožje kipa. Nije reagovala ni na jedan udarac čekićem. Bio je razočaran, ali još uvek nije očajavao. Pre nego što će je smestiti na odgovarajuće mesto, hitro je prikupio sve što će mu biti potrebno za tu proceduru. Par žica će poslužiti kao podupirač sve dok postavka ne bude čvrsto fiksirana. Dva eksera. Plus još jedan dodatni, duži i opako oštar, koji se glat mogao prozvati šiljkom. Čekić, naravno. Požuri. Tu su bili i manji ekseri, pravilnije rečeno ekserčići, koji će biti nabijeni u njeno čelo umesto krune od trnja. Skakavac, sa kojim će napraviti ranu od koplja koja se pripisuje zajedljivom centurionu. Još nešto? Misli. Brzo. Nije imao sirće, niti sunđer kojim je mogao da ga upije, tako da nije mogao da ponudi onaj tradicionalni gutljaj umirućim usnama, ali nije smatrao da će nedostatak tog detalja na bilo koji način omesti kompoziciju. Bio je spreman. Hač i Lindzi su se nalazili duboko u tunelu za gondole, napredujući onoliko brzo koliko su smeli, usporavajući hod samo kada je bilo potrebno da baterijskim lampama osvetle najdublje delove svake niše i prostora za izlaganje, koji su bili veličine neke sobe i koji su se prostirali pred njima, iza bočnih zidova. Pokretni svetlosni zraci činili su da crne senke lete i
plešu sa betonskih stalaktita i stalagmita i drugih stenovitih pojava napravljenih čovekovom rukom. Ali, svaki od ovih opasnih prostora je bio prazan. Dva prilično jaka udara, nalik na udarce čekića, odjeknuli su ka njima iz dubine kuće strave, jedan za drugim. Tada je ponovo nastao tajac. ,,On je negde ispred nas“, šapnula je Lindzi, ,,ne previše blizu. Možemo da se krećemo brže.“ Hač se složio. Nastavili su da se kreću niz tunel, svetlom obasjavajući sva duboka udubljenja u kojima su nekada stajala čudovišta koja su se na svojim postoljima vrtela u krug. Negde tokom tog napredovanja, veza između Hača i Džeremija Nijberna se ponovo uspostavila. Osetio je ludakovo uzbuđenje, njegovu skaradnu i titrajuću potrebu. Isto tako je dobijao i nepovezane slike: ekseri, kuka, čekić, žica, sijaset ekserčića, tanko čelično sečivo noža koje iskače iz svojih korica... Zajedno sa strahom, povećavo se i bes, ali je on bio odlučan u tome da ne dopusti da dezorijentišuće vizije utiču na njegov napredak. Dospeo je do kraja horizontalnog tunela i posrnuo nekoliko koraka niz strmu ravan pre nego što je shvatio da se pod njegovim nogama nagib drastično promenio. Tada ga je zapljusnuo prvi nalet vonja. Kretao se nagore nošen prirodnom putanjom vazduha. Zagrcnuo se, začuo Lindzi da radi isto, a onda je stegnuo grlo i progutao pljuvačku. Znao je šta se nalazi ispod. Barem jedan deo toga. Letimični pogledi na kolekciju su bili sastavni deo njegovih vizija koje su ga opsedale tokom vožnje na autoputu. Ako mu ne pođe za rukom da se čvrsto obuzda i spreči gnušanje, nikada neće uspeti da stigne do dubina ove paklene rupe, a tamo je morao da ode ne bi li spasao Reginu. Lindzi je očigledno razumela jer je iznašla način i volju da potisne gađenje, i krenula je za njim niz strm nagib.
Prva stvar koja je privukla Vasagovu pažnju bio je tračak svetlosti visoko prema jednom kraju jame, daleko u tunelu koji je vodio do odvoda. Velika brzina kojom je svetlost postajala sve jača ubedila ga je u to da neće imati dovoljno vremena da devojčicu doda svojoj kolekciji pre nego što ga sustignu uljezi. On je znao ko su oni bili. Video ih je u svojim vizijama, kao što su oni, sasvim očigledno, videli i njega. Lindzi i njen muž su ga pratili sve vreme od lagune Nigel. Tek je počinjao da spoznaje činjenicu da je ovde bilo reči o radu većeg broja sila nego što se to u početku činilo. Razmišljao je da ih pusti da se spuste niz odvod u ,,Pakao“, da im se prikrade otpozadi, ubije muškarca, onesposobi ženu, a onda nastavi rad na dvostrukom raspeću. Ali, nešto u pogledu muža ga je uznemiravalo. Nije mogao da uvidi šta. Sada je shvatao, i pored svog razmetanja hrabrošću, da je izbegavao suočavanje sa mužem. Ranije te večeri u njihovoj kući, kada je stekao prednost pomoću elementa iznenađenja, trebalo je da se prikrade mužu i da ga prvog odstrani, pre nego što se okomi na Reginu ili Lindzi. Da je to uradio, možda bi mu pošlo za rukom da u isto vreme dobije i ženu i dete. Do sada bi možda već bio srećno zaokupljen njihovim unakažavanjem. Daleko iznad, biserni tračak svetlosti se pretvorio u par svetlosnih snopova iz baterijskih lampi na samoj ivici odvoda. Nakon kratkog oklevanja, počeli su da se spuštaju. Pošto je svoje sunčane naočare vratio u džep košulje, Vasago je bio primoran da škilji usled šibanja svetlosnih mačeva. Kao što je to bio i ranije slučaj, odlučio je da se ne ustremljuje na muškarca, već je umesto toga izabrao da se zajedno sa detetom povuče. Ovog puta, međutim, začudila ga je
sopstvena opreznost. Gospodar igre, pomislio je, mora da pokaže čeličnu kontrolu i izabere pravi trenutak da pokaže svoju moć i superiornost. Tačno. Ali, ovog puta mu se ta misao učinila kao kukavičko opravdanje za izbegavanje direktnog suočavanja. Gluposti. On se nije plašio ničega na svetu. Zraci svetlosti su se još uvek nalazili prilično daleko, usmereni na pod odvoda, još uvek ne osvetljavajući središnju tačku dugačkog nagiba. Mogao je da čuje njihove korake, koji su bivali sve glasniji i koji su počeli da odjekuju kada su njih dvoje zakoračili u veliku odaju. Zgrabio je katatoničnu devojčicu, podigao je kao da nije bila teža od običnog jastuka, zabacio je preko ramena i nečujno krenuo preko ,,Pakla“ u pravcu stenovitih formacija, gde je znao da se nalaze skrivena vrata za prostoriju sa mašinerijom. „O, moj bože.“ ,,Ne gledaj", rekao je Lindzi dok je svetlošću iz baterijske lampe prelazio preko jezive kolekcije. ,,Ne gledaj, Isuse. Pokrivaj mi leđa, pazi da nam se ne prikrade otpozadi." Zahvalno je uradila ono što joj je naložio, okrećući se od niza pozicioniranih leševa u raznolikim fazama raspadanja. Bila je sigurna da će njen san, čak i da doživi stotu, biti svakonoćno opsednut tim oblicima i licima. Ali, koga zavarava – naravno da neće doživeti stotu. Čak je počela da razmišlja i o tome da verovatno neće živa dočekati ni jutro. Sama pomisao na to da udiše taj vazduh, smrdljiv i štrokav, kroz usta bila je skoro sasvim dovoljna da joj strašno pozli. Svejedno, disala je na usta, a ne kroz nos, jer je to umanjivalo nesnosan smrad.
Mrak je bio tako gust. Svetlost baterijske lampe se činila jedva sposobnom da ga probije. Ličio je na sirup koji se sliva u uzanu pukotinu koju je nakratko napravio svetlosni zrak. Mogla je da čuje Hača koji se pomerao pored kolekcije tela i znala je šta je verovatno radio – brzo je bacao pogled u svakog od njih kako bi bio siguran u to da se i Džeremi Nijbern nije postavio među njima, kao jedna živa čudovišnost u društvu ovih raspadnutih, iščekujući da ih zaskoči onog trenutka kada prođu pored njega. Gde je bila Regina? Lindzi je neprestano švrljala svojom baterijskom lampom napred-nazad, napred-nazad, u širokom krugu, ne pružajući, ni na tren, tom ubilačkom kučkinom sinu šansu da joj se prišunja pre nego što usmeri snop svetlosti na njega. Ali, o, o, on je bio brz. Videla je svojim očima koliko je bio hitar. Prosto je odleteo niz hodnik do Reginine sobe, zalupivši za sobom vrata, brz kao da je leteo, imao krila, krila slepog miša. I, bio je okretan. Niz puzavicu sa devojčicom preko ramena, neometen padom; poskočio je na noge i zajedno sa njom otperjao u noć. Gde je bila Regina? Čula je Hača kako se odmiče, i znala je kuda ide. On nije samo pratio niz postavljenih tela, već je obilazio visoki kip satane, da bi bio siguran u to da se Džeremi Nijbern ne skriva sa druge strane. Radio je samo ono što je morao. Znala je to, ali joj se, svejedno, nije dopadalo, ni najmanje, jer je sada bila sama sa svim onim mrtvim ljudima iza sebe. Neki od njih bili su osušeni i zašuštali bi da su se kojim slučajem pomerili i nagnuli ka njoj, dok su ostali bili u još grozomornijim fazama raspadanja i sigurno da bi svoje pokrete, za razliku od onih prethodnih, oglasili sočnim i vlažnim coptanjem. ...Kakve su to ludačke misli? Svi su oni bili mrtvi. Nije bilo razloga da ih se plaši. Mrtvi su ostajali mrtvi. Osim što to možda nije uvek bio slučaj, zar ne? Ne, iz ličnog iskustva je
znala da mrtvi nisu uvek ostajali mrtvi. Nastavila je da maše svojom baterijskom lampom napred-nazad, napred-nazad, odupirući se nagonu da se okrene i osvetli gnojave leševe koji su se nalazili iza nje. Znala je da bi pre trebalo da se sažali nad njima nego da ih se plaši, da bude besna što su propatili zlostavljanje i gubitak dostojanstva, ali je u tom trenutku u njoj bilo mesta samo za strah. A sada je čula kako joj se Hač približava, s druge strane kipa, okončavši svoju kružnu navigaciju, hvala bogu. Ali, sa sledećim uzdahom, užasno metaliziranim dok je prolazio kroz njena usta, zapitala se da li je to bio Hač ili pak neko od tela koje se pomeralo. Ili, Džeremi. Naglo se okrenula, pogledavši iznad niza leševa pre nego u njih, i svetlost joj je obelodanila da je to, zaista, bio Hač. Gde je bila Regina? Kao odgovor na to, udaljeno škripanje prolomio se kroz gusti vazduh. Svetovima udaljena vrata proizvela su zvuk zarđalih i nepodmazanih šarki. Ona i Hač su istovremeno okrenuli svoje baterijske lampe u istom pravcu. Preklapanje krajeva njihovih svetlosnih snopova je ukazalo na činjenicu da su oboje utvrdili da je zvuk dolazio sa betonskih stena duž udaljene obale onoga što bi bilo, da je bilo vode, jezero veće nego laguna koja se nalazila napolju. I pre nego što je shvatila, ubrzano je krenula u tom pravcu. Hač je žurnim i usplahirenim tonom prošaptao njeno ime, kojim je želeo da joj kaže skloni se u stranu, pusti mene da idem prvi. Ali, nije mogla da se zaustavi kao što nije mogla ni da se pretvori u kukavicu i povuče se uz odvod. Njena Regina se nalazila među mrtvima, možda je bila pošteđena direktnog pogleda na njih s obzirom na averziju prema svetlu koju je imao njen čudni otimač, ali svejedno je bila među njima i nesumnjivo svesna njihovog prisustva. Lindzi nije mogla da podnese i samu pomisao da to nevino dete u ovoj klanici provede makar još jedan minut. Lindzi više nije razmišljala o svojoj bezbednosti,
već samo o Regininoj. Pošto je stigla do stena i zavukla se među njih, upirući svetlost ovde, pa onda tamo, zatim još dalje, i dok su senke poskakivale, začula je zavijanje udaljenih sirena. Šerifovi ljudi. Hačov telefonski poziv je bio ozbiljno shvaćen. Ali, Regina se nalazila u rukama Smrti. Ako je devojčica još uvek bila živa, neće istrajati tako dugo koliko je policiji bilo potrebno da pronađe kuću strave i spusti se u Luciferovu jazbinu. Lindzi je tako otišla još dublje među stenje, sa ,,brauningom“ u jednoj ruci, a baterijskom lampom u drugoj, nerazborito se zavlačeći u svako ćoše, rizikujući. Hač se nalazio u blizini. Iznenada je nabasala na neka vrata. Metalna vrata išarana rđom. Otvarala su se na gurku pre nego pomoću kakve kvake. Bila su odškrinuta. Gurnula ih je, otvorila i prošla kroz njih čak i bez one veštine koju je mogla da nauči tokom godina gledanja policijskih filmova i televizijskih emisija. Projurila je preko praga kao neka lavica koja lovi grabljivca koji se usudio da odvuče njeno mladunče. Glupavo, znala je da to bilo glupavo, da je mogla tako da pogine, ali lavice sa mladuncima u naletu materinske agresije baš i nisu bile poznate kao razumna bića. Sada je funkcionisala na bazi instinkta, a instinkt joj je govorio da je kopile bežalo od njih, da moraju da ga i dalje teraju u beg jer će ga na taj način sprečiti da sa devojčicom uradi ono što je planirao, i da treba da ga pritisnuti sve više i više, sve dok ga ne sabiju u ćošak. Unutar vrata u stenama, iza zidova ,,Pakla“, nalazilo se sedam metara široko područje koje je nekada bilo ispunjeno mašinama. Sada su po njemu bile razbacane čelične ploče i zavrtnji na kojima su mašine nekada stajale. Složene skele, ovenčane paučinom, izdizale su se nekih dvanaest do petnaest metara uvis; odatle se moglo stići do drugih vrata, tabli i niskih platformi odakle se održavalo kompleksno osvetljenje i uređaji
za specijalne efekte – generatori hladne pare, laseri... Sada svega toga više nije bilo, skinuto je i odnešeno. Koliko mu je vremena trebalo da raspori devojčicu, da joj zgrabi kucajuće srce i oseti zadovoljstvo usled njene smrti? Jedan minut? Dva? Možda ne više od toga. Kako bi obezbedili njen život, morali su da mu dahću tik uz prokleti vrat. Lindzi je uperila svetlost preko tog paučinom opsednutog konglomerata čeličnih cevi, spojnica i ploča. Brzo je zaključila da se gonjena zver nije popela ni na jedno skriveno mesto iznad njih. Hač je bio blizu nje, negde iza, svejedno blizu. Duboko su disali, ne zato što su se izmorili, već zbog toga što su im pluća bila zgrčena od straha. Okrenuvši se ulevo, Lindzi se pomerila prema mračnom otvoru u zidu napravljenom od betonskih blokova na krajnjoj strani te sedam metara široke prostorije. Privukao ju je jer je izgledalo kao da je otvor nekada bio zatvoren daskama, ne ubedljivo, ali sa dovoljno dasaka da bilo koga spreči da bez uloženog napora stupi na zabranjeno mesto koje se nalazilo iza. Neki od eksera još uvek su štrčali iz betonskih zidova sa one strane otvora, ali su sve daske bile istrgnute i odbačene na jedan deo poda. Iako je Hač šaptajem izgovorio njeno ime, upozoravajuči je da se povuče, zakoračila je na samu ivicu te prostorije, uperila u nju svetlo i otkrila da uopšte nije bila reč o sobi već o oknu za lift. Vrata, kabina, kablovi i mehanizam su bili odstranjeni, ostavljajući rupu u zdanju na isti način kao što je i izvađeni zub ostavljao prazninu u vilici. Usmerila je svetlo nagore. Okno se protezalo neka tri sprata uvis, a nekada je služilo za prevoz mehaničara i ostalih radnika do vrha kuće strave. Polako je okrenula svetlosni snop niz betonski zid i spazila gvozdene prečke pomoćnih merdevina. Hač je zakoračio pored nje dok je svetlost sada obasjala
dno okna, samo dva sprata niže, gde je bilo nešto smeća, frižider od plastike, nekoliko praznih limenki bezalkoholnog pića i plastična kesa za đubre skoro ispunjena smećem. Sve je to bilo poređeno oko umrljanog i oronulog dušeka. Na dušeku, šćućuren u samom uglu okna, nalazio se Džeremi Nijbern. Regina je bila u njegovom krilu, čvrsto stisnuta na njegove grudi tako da ga je mogla zaštititi od hitaca. Držao je pištolj i opalio dva metka u trenutku kada ga je Lindzi ugledala. Prvi metak je promašio i nju i Hača, ali je zato sledeći prošao kroz njeno rame. Udarac ju je odbacio o okvir vrata. Nakon što se odbila, nevoljno se nagnula napred, izgubila ravnotežu i stropoštala u okno prateći snop svetlosti koji je dopirao iz njene baterijske lampe, koju je već bila ispustila. Padajući, nije mogla da veruje da se to zaista dešava. Čak i kada je udarila o dno, prizemljujući na levu stranu tela, čitav događaj se činio nestvarnim, možda zato što se još uvek osećala zaprepašćenom od udarca metka da bi osetila posledice koje je napravio, a možda i zato što je većim delom pala pravo na dušek, na potpuno drugi kraj od onog na kojem se nalazio Nijbern, gubeći i ono malo daha koji joj je ostao nakon udara taneta, ali barem bez polomljenih kostiju. I njena baterijska lampa je završila na dušeku, neoštećena. Osvetljavala je jedan sivi zid. Kao u nekom snu, i ne mogavši još da udahne vazduh, Lindzi je polako podigla svoju desnu ruku da uperi svoj pištolj u njega. Ali, ona ga više nije imala pri sebi. „Brauning" je negde odleteo dok je padala. Tokom Lindzinog pada, Nijbern mora da ju je pratio sopstvenim oružjem, jer je sada gledala pravo u njegovu cev, koja je bila tako neverovatno dugačka da se udaljenost između barutne komore i otvora cevi činila kao večnost. Iza pištolja je videla Reginino lice, koje je bilo mlitavo
kao što su joj i oči bile prazne, a iza tog ljubljenog izraza lica se nalazilo ono omraženo, belo kao mleko. Njegove oči, neskrivene naočarima, bile su opake i strane. Videla ih je i pored toga što je snop svetlosti činio da škilji. Susrevši se s njegovim pogledom, osećala je kao da se nalazi suočena licem u lice sa nekom neprijateljskom silom koja je samo izgledala kao čovek, i to ne baš preterano. Auuu, nestvarno, pomislila je, i znala je da se nalazi na granici onesvešćivanja. Ponadala se da će se onesvestiti pre nego što on povuče obarač. Iako, u stvari, nije ni marila. Bila je tako blizu pištolja da neće preživeti ni da začuje pucanj koji će joj razneti lice. Hačov užas, dok je gledao kako Lindzi pada u okno, bio je prevaziđen osećajem iznenađenja onim što je sledeće uradio. Kada je video kako je Džeremi prati svojim pištoljem sve dok nije pala na dušek, cevi udaljene na metar od njenog lica, Hač je odbacio svoj ,,brauning“ na gomilu dasaka koje su nekada bile zakucane preko otvora. Procenio je da neće uspeti da izvede direktan hitac, s obzirom na to da se Džeremi štitio Regininim telom. A znao je da nijedan pištolj neće moći da usmrti tu stvar u koju se Džeremi pretvorio. Nije imao vremena da se iščuđava nad tom neobičnom pomisli, jer čim je odbacio „brauning", premestio je svoje svetlosno raspeće iz leve u desnu ruku i skočio u okno za lift bez ikakvog prethodnog saznanja o tome da će to uraditi. Nakon toga je sve postalo čudno. Učinilo mu se kao da nije padao niz okno, kao što je to trebalo da se dogodi, već je nekako usporeno klizio, kao da je bio nešto malo teži od samog vazduha, i činilo se kao da mu je trebalo nekih pola minute da dospe do dna.
Možda je njegov osećaj za vreme bio jednostavno iskrivljen dubinom užasa koju je proživljavao. Džeremi ga je video kako pristiže, okrenuo pištolj sa Lindzi na njega, i ispalio svih preostalih osam metaka. Hač je bio siguran da je pogođen najmanje tri ili četiri puta, iako nije zadobio nikakve rane. Činilo se nemogućim da je ubica mogao toliko da omaši u jednom tako skučenom prostoru. Možda je bedno nišanjenje moglo da se pripiše panici onoga koji je pucao i činjenici da je Hač bio pokretna meta. Dok je još uvek lebdeo ka dnu nalik na maslačkovo pero, iskusio je ponovno uspostavljanje čudnovate veze između sebe i Nijberna, i na trenutak je sam sebe video kako pada iz perspektive ubičinog pogleda. Ono što je video, međutim, nije bio samo on već i slika nekog – ili nečeg – iznad njega, kao da je svoje telo delio sa nekim drugim bićem. Učinilo mu se da vidi bela krila koja su bila savijena iza njega. Ispod njegovog lica se nalazio odraz nekog stranca – lik nekog ratnika, ako je uopšte i bilo koga, ali to lice ga nije plašilo. Možda je u tom trenutku Nijbem već halucinirao, a ono što je Hač primao od njega nije zapravo bilo nešto što je video, već jednostavno nešto što je uobrazio da je video. Možda. A onda je Hač ponovo gledao svojim očima, još uvek u onom usporenom padu, i bio je siguran da je video da se i nad Džeremijem Nijbemom nešto nadnosi, takođe, oblik i lice koji su jednim delom bili reptilski, a delom insektoidni. Možda je to bio neki svetlosni trik, igra senki i sukobljenih snopovi svetla baterijskih lampi. Nije sebi mogao da objasni ono što je predstavljalo njihov poslednji razgovor, a o tome je često razmišljao u danima koji su usledili: ,,Ko si ti?“, upitao je Nijbern dok se Hač na neki mačkoliki način prizemljio, uprkos spuštanju od deset metara. „Urijel", odgovorio je Hač, iako je to bilo ime koje nikada
ranije nije čuo. ,,Ja sam Vasago“, odgovorio je Nijbern. ,,Znam“, rekao je Hač, iako je to ime, takođe, čuo prvi put. „Samo me ti možeš poslati natrag.“ ,,A kada te natrag pošalje neko kao što sam ja“, rekao je Hač, začuđen izvorom odakle su reči dopirale, „tada se ne vraćaš kao princ. Tamo ćeš biti rob, kao i bezosećajni i glupi dečak sa kojim si proputovao kroz ovaj život." Nijbern se plašio. To je bio prvi put da je prikazao bilo kakvu sklonost ka strahu. ,,A ja sam mislio da sam ja pauk.“ Snažno, okretno i uz ekonomičnost pokreta za koje Hač nije znao da ih poseduje, zgrabio je Reginin kaiš svojom levom rukom, odvukao je od Džeremija Nijberna, spustio je u stranu gde je bila bezbedna i udario raspećem ludakovu glavu, kao da je u rukama držao neku palicu. Staklena pregrada na baterijskoj lampi koja je bila prikačena se razbila, a baterije su ispale iz plastičnog pregratka. Udario je raspećem ubičinu glavu veoma snažno i drugi put, dok je trećim udarcem poslao Nijberna u grob koji je odavno zaslužio. Bes koji je Hač osećao bio je bes pravednika. Kada je ispustio raspeće, kada je svemu došao kraj, nije osećao krivicu niti sramotu. Nije uopšte bio ni nalik svom ocu. Iskusio je čudan osećaj kao da ga neka sila napušta, neka prisutnost za koju nije ni primetio da je tu. Osećao je da je misija bila izvršena, a ravnoteža ponovo uspostavljena. Sada je sve bilo na svom mestu. Regina nije reagovala kada joj se obratio. Fizički gledano, Činilo se da nije ozleđena. Hač nije bio zabrinut za nju, jer je na neki način osećao da nijedno od njih neće patiti bezrazložno zato što su bili upleteni... u šta god da je to biio. Lindzi je bila u nesvesti i krvarila je. Pogledao je njenu
ozledu i video da nije bila opasna po život. Dva sprata iznad njih, začuli su se glasovi. Vikali su njegovo ime. Predstavnici zakona su pristigli. Sa zakašnjenjem, kao i uvek. Pa, ne baš uvek. Ponekad... jedan od njih je bio tu baš kada je bio i potreban. 3 Apokrifna priča o tri slepa čoveka koji ispipavaju slona je naširoko poznata. Prvi slepac opipava samo slonovu surlu da bi, potom, sainouvereno opisao životinju kao veliko zmijoliko biće, slično pitonu. Drugi slepac opipava samo slonove uši, i proglašava da je on ptica koja može visoko da poleti. Treći slepac ispituje dodirom samo slonov tanki rep sa malo šiškaste dlake na kraju, kojim ovaj odagnava muve, i ,,vidi“ životinju koja je slična četki za pranje flaša. Tako je i sa svim drugim iskustvima čoveka. Svaki učesnik poima stvari na različit, sebi svojstven, način i iz svega izvlači drugačiju lekciju nego njegovi ili njeni sunarodnici. Tokom godina koje su usledile nakon događaja u napuštenom zabavnom parku, Jonas Nijbern je izgubio zanimanje za medicinu oživljavanja. Drugi lekari su preuzeli njegov posao i efikasno ga odrađivali. Na aukciji je prodao sva dela religiozne umetnosti iz dve kolekcije koje još nije bio stigao da kompletira, i stavio je novac u banku gde je dobijao veoma lepu kamatu. Iako je neko vreme nastavio da se bavi kardiovaskularnom hirurgijom, više u tome nije nalazio zadovoljstvo. Nedugo zatim se mlad penzionisao i potražio neku novu karijeru kojom će se baviti tokom poslednjih decenija svog
novog života. Prestao je da odlazi na mise. Više nije verovao da je zlo sila sama po sebi, stvarno prisustvo koje je hodilo svetom. Naučio je da je čovečanstvo samo po sebi bilo sasvim dovoljan izvor zla i da je ono bilo to koje je moglo da da svako objašnjenje. Isto tako, smatrao je da je čovečanstvo bilo svoje sopstveno – i jedino – spasenje. Postao je veterinar. Svaki njegov sadašnji pacijent bio je vredan njegovog truda. Nikada se nije ponovo oženio. Nije bio ni srećan ni nesrećan, i to mu je u potpunosti odgovaralo. Regina je ostala u svojoj unutrašnjoj sobi nekoliko dana, a kada je iz nje izašla, na neki način više nije bila ista. Ali niko i nije potpuno isti u proteku vremena. Stalna je jedino promena. A to se zove odrastanje. Obraćala im se sa ,,tata“ i ,,mama“, jer je to želela, a i zato što je tako i osećala. Iz dana u dan im je pružala sreću, isto kao i oni njoj. Nikada nije izazvala lančani pad antikviteta. Nikada ih nije osramotila time što bi bila nepotrebno sentimentalna, plačljiva, i tako aktivirala nekadašnju balavu slinavicu; nepogrešivo je proizvodila suze i slinu samo onda kada je to bilo neophodno. Nikad ih nije ponizila tako što bi slučajno bacila pun tanjir hrane u vazduh u nekom restoranu i na glavu predsedniku Sjedinjenih Američkih Država za susednim stolom. Nikada, čak ni slučajno, nije uzrokovala požar, prdela u učtivom društvu, i nikada nije zastrašivala mlađu decu iz komšilika svojom nožnom protezom ili izopačenom desnom rukom. Još bolje, u potpunosti je prestala da brine o svim tim stvarima (i
mnogo čemu drugom), a vremenom je prestala i da se seća ogromnih količina energije koje je nekada traćila na takve nevažne stvari. Nastavila je da piše. Bila je sve bolja u tome. Kada joj je bilo samo četrnaest godina, dobila je nagradu za tinejdžere na državnom takmičenju u pisanju sastava. Nagrada se sastojala iz prilično lepog ručnog sata i čeka koji je glasio na pet stotina dolara. Deo tog novca je iskoristila da se pretplati na „Pablišers vikli“ i da kupi komplet knjiga Vilijema Mejkpisa Tekerija. Više joj nije bilo zanimljivo da piše o inteligentnim svinjama iz svemira, velikim delom zato što je uvidela da se svuda oko nje nalaze mnogo zanimljiviji likovi, a mnogi od njih su bili Kalifornjani. Više nije razgovarala sa Bogom. Činilo se nekako detinjastim da čavrlja sa njim. Osim toga, nije joj više bila potrebna njegova neprestana pažnja. U jednom trenutku je pomislila da je negde otišao ili da, čak, nikada nije ni postojao, ali je zaključila da je to bilo glupo. Sve vreme je osećala njegovo prisustvo, namigivao joj je iz cveća, pevušio joj kroz ptičji poj, smešio joj se sa dlakavog lica mačeta, dodirivao je blagim letnjim povetarcem. Pronašla je jednu rečenicu u knjizi Dejva Tajsona Džentrija koju je smatrala podesnom: „Iskreno prijateljstvo postoji onda kada dvoje ljudi u drušvu jedno drugog mogu da ćute a da se pritom osećaju prijatno." Pa, ko bi bio bolji prijatelj od Boga, i šta je to što zaista morate da mu kažete, ili On vama, kada oboje već znate najvažniju – i jedinu – važnu stvar, a to je da ćete jedan za drugog uvek biti tu. Lindzi je iz svega što joj se dogodilo izašla iznenađujuće dobro, što nije očekivala. Njene su slike na neki način bile bolje, ali ne preterano. Ona, zapravo, nikada nije ni bila nezadovoljna
svojim radom. Hača je volela ništa manje nego obično, dok je s druge strane, bilo nemoguće voleti ga više nego što je to bio slučaj. Postojala je, međutim, jedna stvar od koje bi se zgrčila, što se ranije nije događalo, a to je kada bi čula da neko kaže „Najgore je sada za nama.“ Ona je znala da najgore nikada nije bilo za nama. Najgore dolazi na kraju. Najgori je, zapravo, i bio sam kraj, a sama ta činjenica je bila sasvim dovoljna. Ništa nije moglo da bude gore od toga. Naučila je da živi sa shvatanjem da najgore nikada nije ostalo za njom – ali joj je i pored toga polazilo za rukom da se raduje svemu lepom. A, što se Boga tiče – nije razmišljala o tome. Reginu je vaspitala u katoličkom duhu i svake je nedelje zajedno sa njom išla na misu. To je bilo obećanje koje je dala u sirotištu „Svetog Tomasa“ kada su im odobrili usvajanje. Ali, to nije radila samo iz dužnosti. Smatrala je da će crkva učiniti dobro za Reginu – a i da će Regina isto tako biti dobra za crkvu. Bilo koja institucija koja je Reginu smatrala svojim članom vremenom bi otkrila da se pod njenim uticajem menja nabolje, isto koliko se menjala i ona. Jedared je rekla da molitve nisu nikad bivale uslišene a da su živi živeli samo da bi umrli, ali je vremenom prevazišla te stavove. Ostalo joj je da sačeka i vidi. Hač je nastavio uspešno da se bavi antikvitetima. Dan po dan, i njegov život je krenuo putem kojim se i nadao da će krenuti. Bio je ležeran kao i nekada. Nikada se nije ljutio. Razlika je bila u tome što u njemu nije bilo ni trunke besa koji bi potiskivao. Njegova blagost je sada bila izvorna. S vremena na vreme, kada bi se činilo da život poprima dodatni značaj koji jedva da je mogao da pojmi, i kada je, dakle, bio filozofski raspoložen, odlazio bi u svoju radnu sobu i vadio
dve stvari iz zaključane fioke. Jedna od njih je bila oprljeno izdanje Arts Amerikana. Druga stvar je bilo parče papira koje je jednog dana doneo iz biblioteke, gde se bavio proučavanjem. Na njemu su bila ispisana dva imena, a iza njih i značenje. „Vasago – po mitologiji, jedan od devet krunisanih prinčeva pakla.“ Ispod toga je bilo ispisano ime za koje je nekada tvrdio da je njegovo: „Urijel – po mitologiji, jedan od arhanđela i ličnih božjih čuvara.“ Zurio je u te stvari i pažljivo ih je razmatrao. Nikada nije dolazio ni do kakvog konkretnog zaključka. Iako je došao do zaključka da, ako biste morali da budete mrtvi čitavih osamdeset minuta i vratite se bez ikakvog sećanja na Drugu stranu, možda je to zato što bi osamdeset minuta takvog znanja bilo više od pukog gvirenja u svetlost na kraju tunela, a samim tim i više nego što bi se od vas očekivalo da savladate. I ako je trebalo da nešto ponesete sa sobom sa Onog sveta, i da nosite u sebi sve dok ne obavi svoj zadatak s ove strane koprene, arhanđel i nije bio tako loš izbor.