i Tod se brzo pomerao, odgurujući se furiozno o prepreku. „Hajde, hajde”, požurivao ga je Džeremi. „Skoro smo na vrhu.” Tod je počeo da prelazi preko preklopne šipke, u rupu za noge gde je Džeremi stajao. Noga mu je zapela o tu mehaničku prepreku i umalo nije ispao iz vagona. Džeremi ga je zgrabio i povukao ga nazad. Ovo nije bilo mesto za Todov pad. Nisu se dovoljno brzo kretali. U najgorem slučaju bi zaradio nekoliko modrica. I onda su stajali jedan pored drugog, nogu široko ukopanih u pod vagona, naslanjajući se unazad na šipku ispod koje su izašli, sa rukama iza sebe, šakama se čvrsto držeći za preklopnu šipku, cereći se jedan na drugog dok je voz dolazio na vrh nagiba. Proleteo je kroz pokretna vrata u sledeći odsek osvetljenog tunela. Deo staze je ostao ravan dovoljno dugo da podigne vozačima tenziju za par stepeni. Iš-če-kiiii-vaaanjeeeee. U trenutku kad Džeremi više nije mogao da zadržava dah, prednji vagon se nagnuo preko ivice, i ljudi u njemu su zavrištali u tami. Onda su munjevito usledili i drugi i treći i četvrti i peti vagon – „Jahači rakete!” viknuli su Džeremi i Tod u jedan glas – i poslednji vagon voza ispratio je ostale u strmom survavanju, podižući brzinu u sekundi. Vetar je prozviždao pored njih i zavijorio im kosu iza glave. Onda je, potpuno neočekivana, usledila krivina nadesno, mali dodatak dizanju stomaka, još jedna krivina nadesno, staza je odskakivala tako da su se vagoni nagnuli na stranu, brže, brže, a onda pravac pa još jedan nagib, voz je koristio ubrzanje da ode više nego ikad, usporavajući u penjanju na vrh, sporije, sporije. Iš-če-kiiiiivaaaaa-njeeee. Prešli su preko ivice i dole, dole, dole, puuuuunoooo dole, tako žestoko i brzo da je Džeremi osetio kao da je stomak ispao iz njega, ostavljajući rupu nasred njegovog tela. Znao je šta sledi, ali to ga je i pored toga ostavljalo bez daha. Voz je napravio petlju, okrećući se naopačke. Čvrsto je
pritisnuo stopala na pod i zgrabio preklopnu šipku iza sebe kao da pokušava da spoji meso i čelik, zato što je imao osećaj kao da će da ispadne pravo dole na deo staze koji ih je vodio na drugi kraj petlje, i da će razbiti lobanju na šine ispod. Znao je da će ga centripetalna sila držati na mestu iako je stajao gde nije trebalo da bude, ali ono što je znao nije bilo od važnosti, ono što osećaš uvek je mnogo važnije od onog što znaš, emocija je važnija od intelektc. Onda su izašli iz petlje, prolećući kroz još jedan par pokretnih vrata na drugi osvetljeni nagib, koristeći svoju ogromnu brzinu da dostignu visinu za sledeći niz survavanja i oštrih krivina. Džeremi je pogledao u Toda. Stari jahač rakete je bio malo zelen. „Nema više petlji”, viknuo je Tod preko kloparanja točkova na vozu. „Najgore je prošlo.” Džeremi je prasnuo u smeh. Pomislio je: Najgore te tek čeka, šupčino. A za mene najbolje tek dolazi. Iš-če-kiii-vaaanjeeeee. Tod se takođe smejao, ali iz potpuno različitih razloga. Na vrhu drugog nagiba, zvečeći vagoni prošli su kroz treći niz pokretnih vrata, vraćajući se u zagrobno mračan svet koji je uzbuđivao Džeremija zato što je znao da je Tod Lederbek upravo video poslednje svetlo svog života. Voz je jurnuo levo pa desno, naleteo gore i sjurio se dole, i prevrnuo se na stranu u seriji oštrih krivina. Kroz sve to Džeremi je mogao da oseti Toda pored sebe. Njihove gole ruke kako se češu jedna o drugu, njihova ramena kako se udaraju sa svakim ljuljanjem voza. Svaki kontakt je slao talas intenzivnog zadovoljstva kroz Džeremija, činio da mu se naježe dlake na rukama i na potiljku, ježio mu kožu. Znao je da ima apsolutnu moć nad drugim dečakom, moć života i smrti, i bio je drugačiji od ostalih kukavičkih stvorova sveta zato što se on nije bojao da upotrebi tu moć.
Čekao je deo staze koji je bio pri kraju vožnje, gde je znao da će talasasto kretanje dovesti do najvećeg nivoa nestabilnosti za smelu vožnju. Do tada će se Tod osećati sigurno – najgore je prošlo – i biće ga lakše iznenaditi. Približavanje mestu za ubijanje je najavljeno jednim od najneobičnijih trikova u vožnji, krivinom od trista šezdeset stepeni pri velikoj brzini, sa vagonima na unutrašnjoj strani. Kada su završili taj krug i još jednom se ispravili, momentalno su ulazili u seriju od šest uzvišenja, sva niska ali blizu jedno drugom, tako da se voz kretao kao drogirani crv, odskakujući gore-dole-gore-dole-goredole-gore-dole prema poslednjem nizu pokretnih vrata, koji ih je uvodio u pećinu i komoru za iskrcavanje, odakle su i krenuli. Voz je počeo da se naginje. Ušli su u krivinu od trista šezdeset stepeni. Voz se potpuno iskrivio na stranu. Tod je pokušao da ostane krut, ali nalegao je malo na Džeremija, koji je bio sa unutrašnje strane vagona kada je ovaj skrenuo na desno. Stari jahač raketa je vikao kao sirena za vazdušni napad, dajući sve od sebe da se ludo provede i izvuče najviše od vožnje sada kad je najgore prošlo. Iš-če-kiiii-vaaaaa-njeeee. Džeremi je procenio da su bili na trećini kruga... na polovini... na dve trećine... Staza se poravnala. Voz je prestao da se bori protiv gravitacije. Sa iznenadnošću koja je skoro oduzela Džeremiju dah, voz je naleteo na prvo od šest uzvišenja i krenuo na gore. Pustio je preklopnu šipku desnom rukom, onom koja je bila dalje od Toda. Voz se sjurio dole. Skupio je desnu ruku u pesnicu. Skoro u isto vreme kad se spustio, voz je ponovo krenuo nagore, prema vrhu drugog uzvišenja.
Džeremi je zamahnuo pesnicom u kroše, verujući da će instiktivno pronaći Todovo lice. Voz je propao. Pesnica je pogodila cilj, udarajući Toda snažno u lice, i on je osetio kako se dečakov nos lomi. Voz je ponovo jurnuo nagore, sa Todom koji je vrištao, iako niko nije mogao naslutiti ništa posebno u vezi toga među vriscima svih ostalih putnika. Za delić sekunde, Tod je verovatno pomislio da je udario u ispust gde je, po legendi, dečak ostao bez glave. Mogao je, u panici, da pusti preklopnu šipku. Tome se bar Džeremi nadao, tako da je, čim je udario starog jahača rakete i čim je voz počeo da se spušta niz treće brdo, Džeremi pustio preklopnu šipku i bacio se na svog najboljeg drugara, hvatajući ga, podižući i gurajući ga najjače što je mogao. Osetio je kako Tod pokušava da mu počupa šakom kosu, ali on je furiozno zatresao glavom i gumuo ga još jače, šutnuvši ga u kuk... ...voz je krenuo uz četvrto uzvišenje... ...Tod je poleteo preko ivice, u mrak, dalje od vagona, kao da je ispao u duboki svemir. Džeremi je počeo da pada za njim, izbezumljeno se hvatajući za šipku u dubokoj tami, našao je, zadržao se... ...dole, voz se sjurio niz četvrto brdo... ...Džeremiju se učinilo da je čuo Todov poslednji vrisak i onda jedno solidno tup! kada je ovaj udario u zid tunela i odbio se nazad dole na stazu iza voza, mada je to mogla biti i mašta... ...gore, voz se ispalio uz peto uzvišenje sa veselim pokretom koji je terao Džeremija da poželi da vrisne... ...Tod je bio ili mrtav tamo negde u tami ili ošamućen, polusvestan, u pokušaju da ustane na noge... ...dole niz peto brdo, i Džeremi je bio šiban napred i nazad, umalo je ispustio preklopnu šipku, onda se ponovo vinuo, uz šesto, i poslednje uzvišenje...
...i ako nije bio mrtav tamo negde, Tod je možda tek počinjao da shvata da drugi voz dolazi... ...dole, dole niz šesto brdo i na poslednju ravninu. Čim je shvatio da je na stabilnom delu, Džeremi se prebacio iza šipke i ugnezdio se na sedištu, prvo leva noga, pa onda desna. Poslednji niz vrata je jurcao prema njima u mraku. Iza je bilo svetlo, glavna pećina, i čuvari koji bi mogli da vide njegovu smelu vožnju. Izbezumljeno se skvrčio da bi provukao kukove kroz prostor između naslona sedišta i preklopne šipke. Nije baš bilo previše teško. Bilo je lakše vratiti se iza šipke nego pobeći iz njenog zaštitnog zagrljaja. Udarili su u pokretna vrata – bam! – i krenuli umirujućom i opadajućom brzinom prema platformi za iskrcavanje, trideset metara sa ove strane kapije kroz koju su ušli na rolerkoster. Ljudi su napravili gužvu na platformi za ukrcavanje, i dosta njih je gledalo nazad na voz dok je ovaj izlazio iz usta tunela. Za trenutak, Džeremi je očekivao da će pokazati na njega i povikati: „Ubica!” Tek što je voz došao do kapija za iskrcavanje i potpuno se zaustavio, crvena svetla za uzbunu su se popalila po celoj pećini, pokazujući put do izlaza. Kompjuterski glas je odjekivao kroz zvučnike postavljene visoko u lažnim stenama: „Ovo je zaustavljanje u slučaju opasnosti. Svi putnici se mole da ostanu na svojim mestima..” Kad se preklopna šipka automatski podigla na kraju vožnje, Džeremi je ustao iz sedišta, uhvatio se za ogradu i izašao na platformu za iskrcavanje. „...svi putnici se mole da ostanu na sedištima dok ne dođu čuvari da vas sprovedu kroz tunele...” Uniformisani čuvari na platformi su se zgledali očekujući dalje instrukcije jedan od drugog, pitajući se šta se desilo.
„...svi putnici da ostanu u svojim sedištima...” Sa platforme, Džeremi je bacio pogled na tunel iz kojeg je voz upravo ušao u pećinu. Video je drugi voz kako udara u pokretna vrata. „...svi ostali gosti se mole da u miru produže do najbližeg izlaza...” Nadolazeći voz se nije više kretao brzo ili glatko. Poskakivao je i pokušavao da iskoči sa staze. Džeremi je, pri drmusanju voza, video šta je ometalo prednje točkove i teralo prvi vagon da se izdiže iz šina. Ostali ljudi na platformi mora da su to isto videli, zato što su odjednom počeli da vrište, ne sa mi-se-prokleto-dobro-zabavljamo vriscima, koji su mogli da se čuju po celom parku, nego sa vriscima užasa i gađenja. „...putnici, ostanite u sedištima...” Voz se zatreskao i zgrčio do potpunog zaustavljanja mnogo pre platforme za iskrcavanje. Nešto se zaljuljalo iz surovih usta insektove glave koja je štrčala iz prednjeg dela prvog vagona, uhvaćeno u zamku zupčaste donje vilice. Bio je to ostatak starog jahača raketa, lepo parče veličine ugriza tog čudovišnog insekta. „...svi ostali gosti se mole da produže u miru do najbližeg izlaza...” ,,Ne gledaj, sinko”, rekao mu je čuvar saosećajno, okrećući Džeremija od jezivog prizora. ,,Za ime božije, izađi odavde.” Šokirani čuvari su se dovoljno oporavili da počnu da upućuju gomilu prema vratima za izlazak obeleženim svetlećim crvenim znacima. Shvatajući da puca od uzbuđenja, ceri se kao budala, previše savladan radošću da bi glumio ucveljenog najboljeg prijatelja pokojnika, Džeremi se pridružio ljudima na izlasku, koji su se kretali u paničnoj žurbi, uz opšte guranje. Na noćnom vazduhu, gde su božićna svetla nastavila da
trepere, laserski zraci parali crno nebo, a neonske duge se talasale na sve strane, gde je na hiljade mušterija nastavljalo svoju potragu za zadovoljstvom bez i najmanje svesti da Smrt šeta među njima, Džeremi je otrčao od Stonoge. Vrludajući kroz masu, zamalo izbegavajući sudare sa ljudima, nije imao pojma gde ide. Samo je nastavio da se kreće sve dok nije bio daleko od pocepanog tela Toda Lederbeka. Napokon je stao pored veštačkog jezera, naspram kojeg je par gumenih glisera zujalo noseći putnike do i od Ostrva Mars. On se osećao kao da je baš na Marsu, ili na nekoj drugoj tuđinskoj planeti gde je gravitacija bila manja nego na Zemlji. Bio je radostan, spreman da otplovi dalje i dalje. Seo je na betonsku klupu da se smiri, leđima okrenut jezeru, licem prema cvećem oivičenom šetalištu, duž kojeg je prolazila beskonačna kolona ljudi, i predao se vrtoglavom smehu koji je uporno ključao u njemu kao “pepsi-kola“ u promešanoj flaši. Šiknuo je iz njega, tako živahan kikot u tako dugačkim piskovima da je morao da se obgrli i legne na klupu da bi izbegao da padne. Ljudi su ga gledali, i jedan par je zastao da ga pita da li se izgubio. Njegov smeh je bio tako intenzivan da se davio u njemu, suze su mu curile niz lice. Oni su mislili da plače, dvanaestogodišnji upišanko koji se odvojio od porodice i bio prevelika kukavica da bi to podneo. Njihovo neshvatanje ga je samo još više zasmejavalo. Kada je smeh prošao, seo je uspravno na klupu, gledajući u svoja stopala, smišljajući sranja koja će da servira gospođi Lederbek kad dođe da pokupi njega i Toda u deset sati, pretpostavljajući da službenici parka neće identifikovati telo i stupiti u kontakt sa njom pre toga. Bilo je osam sati. „Hteo je da se smelo vozimo”, mrmljao je Džeremi svojim patikama, ,,i ja sam pokušao da ga odgovorim od toga, ali on nije hteo da sluša, nazvao me je šupkom kad nisam hteo da idem sa njim. Žao mi je gospođo Lederbek, doktore Lederbek, ali on je ponekad tako
pričao. Mislio je da tako zvuči kul.” Za sada je dovoljno dobro, ali trebalo mu je više podrhtavanja u glasu. ,,Ja nisam hteo da idem na smelu vožnju, pa je on otišao na Stonogu sam. Čekao sam ga na izlazu, i kada su svi oni ljudi istrčali napolje, pričajući o iscepanom i krvavom telu, znao sam ko je to morao biti i ja... i ja... sam, znate, na neki način, pukao. Prosto sam pukao.” Radnici na ukrcavanju se neće setiti da li je Tod ušao na vožnju sam ili sa drugim dečakom; imali su posla sa hiljadama putnika na dan, i neće se setiti ko je bio sam i ko je bio sa kim. „Žao mi je, gospođo Lederbek, trebalo je da ga odgovorim od toga. Trebalo je da ostanem sa njim i da ga nekako sprečim. Osećam se tako glupo, tako... tako bespomoćno. Kako sam mogao da ga pustim na Stonogu? Kakav sam ja to najbolji prijatelj?” Nije loše. Trebalo je da se još malo poradi na tome, i moraće da pazi da ne izdramatizuje previše. Suze, glas koji se slama. Ali ne i divlji jecaji, ne bacakanje okolo. Bio je siguran da može to da izvede. Sada je bio Gospodar igre. Čim je postao siguran u vezi svoje priče, shvatio je da je gladan. Da umire od gladi. Bukvalno se tresao od gladi. Otišao je do štanda sa hranom i kupio hot-dog sa dodacima: crnim lukom, začinima, čilijem, senfom, kečapom, i smazao ga. Zalio ga je sokom od narandže. Još se tresao. Uzeo je sladoledsendvič napravljen od ovsenih kolačića posutih čokoladom koji su služili kao ,,hleb“. Vidljivo trešenje je prestalo, ali još uvek je drhtao iznutra. Ne od straha. Bilo je to predivno drhtanje, nalik lepršanju u stomaku koje je iskusio tokom prošlih godina kad god bi pogledao neku devojku i pomislio da bude sa njom, ali neopisivo bolje od toga. Bilo je malo slično i uzbudljivom drhtanju koje mu je prolazilo niz kičmu kada se provukao ispod zaštitne ograde i stao na samu ivicu peščane litice u Laguna Bič
parku, gledajući dole na talase koji se razbijaju o stene i osećajući zemlju kako se polako mrvi pod njegovim nožnim prstima i kotrlja se ka podnožju litice... čekajući, čekajući, pitajući se da li će izdajnička zemlja pod njim naglo popustiti i baciti ga na stene u dubini pre nego što on stigne da skoči nazad i uhvati se za zaštitnu ogradu, ali još čekajući... čekajući. Ali ovo uzbuđenje je bilo bolje nego sva ta zajedno. I raslo je iz minuta u minut pre nego se smanjivalo – senzualna unutrašnja toplota koju ubistvo Toda nije gasilo, već palilo. Njegova mračna želja je postala neophodnost. Lutao je parkom, tražeći zadovoljenje. Bio je malo iznenađen što je Fentezi Vorld nastavio da radi kao da se na Stonogi ništa nije desilo. Očekivao je da se sve zatvori, ne samo ta staza. Sada je shvatao da je novac bio važniji od žaljenja jedne mrtve mušterije. A i ako su oni koji su videli Todovo rastureno telo širili priču drugima, to je verovatno odbačeno kao prežvakavanje stare legende. Nivo frivolnosti u parku nije primetno opadao. Jednom se usudio da prođe pored Stonoge, iako je ostao na distanci zato što još uvek nije dovoljno verovao sebi da može da sakrije uzbuđenje zbog svog dostignuća i svoje uživanje u novom statusu koji je postigao. Gospodar igre. Lanci su visili od stuba do stuba ispred paviljona, da spreče bilo koga ko bi pokušao da uđe. Na ulaznim vratima je bio znak ZATVORENO ZBOG POPRAVKI. Ne za popravku starog Toda. Jahač raketa je bio nepopravljiv. Kola hitne pomoći, za koja su možda mogli da misle da im trebaju nisu bila na vidiku, a ni mrtvačkih kola nije bilo nigde. Ni policije, takođe. Čudno. Onda se setio priče sa TV-a o podzemnom svetu ispod Fentezi Vorlda; katakombe servisnih tunela, magacina, obezbeđenja i centar za kontrolu kompjutera, kao i u Diznilendu. Da bi izbegli uznemiravanje mušterija i privlačenje pažnje
morbidno znatiželjnih, verovatno su sada koristili tunele da bi uveli policajce i istražitelje, koji su došli iz odeljenja za istragu smrtnih slučajeva. Drhtaji u Džeremiju su se povećali. Želja. Potreba. Bio je Gospodar igre. Niko mu nije mogao ništa. Mogao bi da dâ policajcima i islednicima još posla, da ih još malo zabavlja. Nastavio je da se kreće, tražeći, spreman za svaku priliku. Pronašao je tamo gde se najmanje nadao, kada se zaustavio u muškom WC-u da se olakša. Momak, tridesetih godina, bio je za jednim od lavaboa, gledajući se u ogleđalu, češljajući svoju gustu plavu kosu, koja se živahno presijavala. Naređao je niz ličnih stvari na obodu ispod ogledala: novčanik, ključeve od kola, malecnu flašicu “binaka” osveživača daha, poluprazno pakovanje “dentina” (ovaj momak je imao fiksaciju smrada iz usta) i upaljač. Upaljač je momentalno privukao Džeremijevu pažnju. Nije to bio običan ,,bicov“ plastični upaljač, već jedan od onih čeličnih modela, oblikovan kao minijaturno parče hleba, sa zatvaračem sa šarkom koji se lako otvarao, otkrivajući točkić sa kremenom. Način na koji je gornji kraj upaljača glatkih oblika fluorescentno blistao, činio je da on izgleda kao neki natprirodni predmet, pun neke svoje jezive blistavosti, svetionik samo za Džeremijeve oči. Oklevao je za trenutak, a onda otišao do pisoara. Kada je završio i zakopčao se, plavokosi momak je još bio za lavaboom, doterujući se. Džeremi je uvek prao mke posle korišćenja WC-a pošto je to bilo nešto što pristojni ljudi rade. To je bilo jedno od onih pravila koje dobri igrači poštuju. Otišao je do lavaboa pored plavušana. Dok je sapunao ruke sa tečnim sapunom iz flaše sa pumpom, nije mogao da skine oči sa upaljača na polici nekoliko centimetara dalje. Rekao
je sebi da treba da skloni pogled. Momak bi mogao da shvati da on razmišlja da mazne prokletu stvar. Ali njegove uglađene srebrnaste konture su ga držale zanesenim. Gledajući u njega dok je spirao sapun sa ruku, zamislio je da bi mogao da čuje hrskavo pucketanje sveobuhvatajućeg plamena. Vraćajući svoj novčanik u džep, ali ostavljajući sve ostale predmete na obodu, momak se okrenuo od lavaboa i otišao do pisoara. Baš kad se Džeremi spremao da posegne za upaljačem, otac i sin tinejdžer su ušli. Oni su mogli sve da upropaste, ali su ušli u dve kabine i zatvorili vrata za sobom. Džeremi je znao da je to znak. Uradi to, govorio je znak. Uzmi to, idi, uradi to, uradi to. Džeremi je bacio pogled na čoveka za pisoarom, uzeo upaljač sa police, okrenuo se i otišao bez sušenja ruku. Niko nije potrčao za njim. Stiskajući upaljač čvrsto u desnoj ruci, krstario je parkom, tražeći savršeno mesto za potpalu. Želja je u njemu bila tako žestoka da su mu se drhtaji proširili od prepona do stomaka i kičme, ponovo se javljajući u rukama, i nogama, takođe, koje su ponekad postajale gumaste od uzbuđenja. Potreba... Završavajući poslednje parče „risove” pice, Vasago je uredno umotao praznu kesu u tanki fišek, fišek vezao u čvor da bi napravio najmanji mogući predmet od njega, i to sve bacio u plastičnu kesu za đubre koja je stajala levo od nezaleđenog hladnjaka. Urednost je bila jedno od pravila u svetu živih. Uživao je u tome da se izgubi u sećanjima na to posebno veče pre osam godina, kada mu je bilo dvanaest godina i kada se promenio zauvek; ali sada je bio umoran i hteo je da spava. Možda će sanjati ženu po imenu Lindzi. Možda će imati još jednu viziju koja će ga odvesti do nekog ko je povezan sa njom, jer je izgledalo da je ona na neki način deo njegove sudbine; bio je privučen njoj silama koje nije u potpunosti razumevao, ali ih
je poštovao. Sledeći put neće napraviti grešku koju je napravio sa Kuperom. Neće dopustiti da ga potreba savlada. Prvo će postavljati pitanja. Kad bude dobio sve odgovore, i samo onda, oslobodiće divnu krv, i sa njom još jednu dušu da se pridruži beskonačnim gomilama izvan ovog mrskog sveta. 4 U utorak ujutru, Lindzi je ostala kod kuće da završi neke poslove u ateljeu, a Hač je usput odveo Reginu u školu na putu na sastanak sa jednim upravnikom imanja u severnom delu Tustina koji je tražio ponude za kolekciju antikvitetnih „vedžvud” urni i vaza. Posle ručka imao je sastanak sa doktorom Nijbernom da bi saznao rezultate testova koje je imao u subotu. Dok ne pokupi Reginu i ne vrati se kući kasno poslepodne, Lindzi je računala da će završiti platna koja je radila nekoliko prošlih meseci. To je bio plan, u svakom slučaju, ali sudbina i zli patuljci – i njena sopstvena psiha – zaverili su se da spreče ispunjenje istog. Prvo je mašina za pravljenje kafe počela da šišti. Lindzi je morala da se petlja sa mašinom sat vremena da bi našla i popravila kvar. Dobro je razmišljala i, srećom, kuvalo je bilo popravljivo. Nije mogla da započne dan bez udara kofeina da joj prodrma srce. Znala je da je kafa za nju loša, ali loše su bile i kiselina iz baterije i cijanid, a ona nije pila ništa od toga, što je bio dovoljan dokaz da je imala sasvim dovoljnu samokontrolu kad su u bile pitanju destruktivne navike u ishrani; do đavola, bila je čvrsta kao stena! Do trenutka kada se popela u njen atelje na drugom spratu sa šoljom kafe i punim termosom pride, svetlo koje je dolazilo kroz severni prozor bilo je savršeno za njene namere. Imala je sve što joj je bilo potrebno. Imala je svoje boje, četkice i palete.
Imala je svoj ormančić-magacin. Imala je svoju prilagodljivu hoklicu, štafelaj i stereo sa gomilama CD-ova Garta Bruksa, Glena Milera i Van Halena, što je nekako izgledalo kao pravi miks muzičke pozadine za slikara čiji stil je bio kombinacija neoklasicizma i nadrealizma. jedino što nije imala bilo je zanimanje za rad i sposobnost da se koncentriše. Nekoliko puta je bila ometana od strane sjajnog crnog pauka koji je istraživao gornji desni ugao njoj najbližeg prozora. Nije volela pauke, ali se svejedno ustezala da ih ubija. Kasnije će morati da ga uhvati u teglu i pusti ga napolje. Uspuzao se naglavačke preko prozora do levog ugla, momentalno izgubivši interes za tu teritoriju, i vratio se u desni ugao, gde je drhtao i savijao svoje dugačke udove i izgledao kao da uživa u nekom kvalitetu baš tog ćoška koji je bio osetljiv samo za pauke. Lindzi se vratila svojoj slici. Skoro gotova, to je bila jedna od njenih najboljih slika, i nedostajalo joj je samo par suptilnih detalja. Ali, ona je oklevala da otvori boje i uzme četkicu zato što je svakim delom svog bića bila podjednako posvećena brizi kao i umetnosti. Bila je zabrinuta za Hačovo zdravlje, naravno, i za fizičko i za mentalno. Bila je takođe uplašena i zbog nepoznatog čoveka koji je ubio plavušu, i zbog sablasne veze između divljeg ubice i njenog Hača. Pauk je puzao nadole niz okvir prozora do desnog ugla prozorske daske. Posle korišćenja svojih paukovskih čula, koja god to bila, odbacio je i taj ćošak, takođe, i još jednom se vratio do gornjeg desnog ugla. Kao i većina ljudi, i Lindzi je medijume smatrala za dobar materijal za filmove strave, ali u stvarnom životu za šarlatane. Ipak je požurila da predloži vidovitost kao objašnjenje za ono što se dešavalo Haču. Navalila je na tu priču još upornije kad je on izjavio da nije medijum. Sada je, okrećući se od pauka i buljeći frustrirano u
nezavršeno platno ispred nje, shvatila zašto je postala ozbiljan advokat realnosti medijumske moći u kolima u petak, kada su pratili ubičin trag do puta za kanjon Laguna. Ako je Hač postao medijum, jednom će početi da dobija slike od raznih vrsta ljudi, i njegova veza sa ovim ubicom neće biti jedinstvena. Ali ako nije postao medijum, ako je veza između njega i ovog čudovišta bila dublja i beskrajno čudnija od slučajne vidovnjačke vizije, kao što je on insistirao da jeste, onda su stvarno duboko zagazili u nepoznato. A nepoznato je bilo mnogo strašnije od nečega što može da se opiše i definiše. Pored toga, ako je veza između njih bila misterioznija i intimnija od medijumske, posledice po Hača bi mogle biti psihološki katastrofalne. Kakva mentalna trauma bi mogla da proistekne iz toga da budeš, makar i kratko, unutar uma nemilosrdnog ubice? Ja li je veza između njih bila izvor zaraze, kao što bi to bila svaka tako intimna biološka veza? Ako jeste, možda bi virus ludila mogao da se proširi kroz etar i zarazi Hača. Ne. Smešno. Ne njenog muža. On je bio pouzdan, razborit, zreo, razumno ljudsko biće kao i bilo ko na zemlji. Pauk je zauzeo poziciju u gornjem desnom uglu prozora. Počeo je da plete mrežu. Lindzi se setila Hačovog sinoćnjeg besa kad je video priču o Kuperu u novinama. Dubine gneva na njegovom licu. Nemirnog grozničavog pogleda u njegovim očima. Nikad ga nije takvog videla. Njegovog oca da, ali njega nikad. Iako je znala da se on brinuo da nema nešto od svog oca u sebi, ona nikada pre nije videla dokaz za to. A možda ni sinoć nije videla dokaz za to. Ono što je videla moglo bi biti nešto od besa ubice koji se preliva nazad u Hača kroz vezu koja je postojala između njih. Ne. Nije imala zašto da se boji Hača. On je bio dobar čovek, najbolji kojeg je upoznala. On je bio tako dubok izvor
dobrote da bi sve ludilo ubice one plavuše moglo da padne u njega, i on bi ga razblažio dok ne postane bezopasno. Blistavo svileno vlakno izlazilo je iz paukovog stomaka, kao da je pauk tim svojim radom polagao pravo na ugao prozora kao na svoju jazbinu. Lindzi je otvorila fioku u svom ormanumagacinu i uzela odande malo uveličavajuće staklo, koje je upotrebila da posmatra pletača pažljivije. Njegove pokretljive nožice su bile načičkane stotinama finih dlačica koje se nisu mogle videti bez pomoći sočiva. Njegove strašne saćaste oči gledale su na sve strane odjednom, a njegove hrapave čeljusti neprestano su radile kao da iščekuju prvu živu muvu da se upetlja u zamku koju je on pleo. Iako je shvatala da je on deo prirode kao što je bila i ona, te zato nije zao, ta stvar je svejedno revoltirala. On je bio onaj deo prirode koji je ona više volela da ne vidi; deo koji je bio vezan za lov i ubijanje, sa stvarima koje se nezajažljivo hrane živima. Stavila je uveličavajuće staklo na prozorsku dasku i sišla dole da uzme teglu iz kuhinjske ostave. Htela je da uhvati pauka i izbaci ga iz svoje kuće pre nego što se ovaj sigurno smesti. Dolazeći do podnožja stepeništa, bacila je pogled na prozor pored ulaznih vrata i videla poštanska kola. Pokupila je poštu iz sandučeta na ivičnjaku; par računa, uobičajeni minimum od dva kataloga za naručivanje poštom i poslednje izdanje Arts Amerikana. Bila je raspoložena da ugrabi svaki izgovor da ne radi, što je za nju bilo neuobičajeno zato što je volela svoj posao. Prilično zaboravivši da je sišla dole da bi uzela teglu za prenos pauka, odnela je poštu nazad gore u svoj atelje i smestila se u svoju staru fotelju u uglu sa šoljom sveže kafe i Arts Amerikanom. Primetila je članak o sebi čim je bacila pogled na sadržaj. Bila je iznenađena. Magazin je i pre pratio njen rad, ali uvek je
unapred znala da će članak da izađe. Obično bi autor članka imao bar nekoliko pitanja za nju čak i ako nije radio pravi intervju. A onda je videla potpis i trgla se. S. Stiven Honel. I pre nego što je počela da čita znala je da je bila na meti dželata. Honel je bio priznati književnik koji je, s vremena na vreme, pisao i o umetnosti. Bio je u šezdesetim godinama i nije se nikad ženio. Pošto je bio flegmatik, još kao mlad čovek je odlučio da odustane od udobnosti imanja žene i porodice u interesu svog pisanja. Da bi dobro pisao, govorio je, čovek mora da ima monaške sklonosti ka usamljenosti. U izolaciji, čovek je prisiljen da se suoči sa samim sobom direktnije i iskrenije nego u gužvi sveta ljudi, i kroz samog sebe se suoči i sa prirodom svakog ljudskog srca. On je živeo u divnoj izolaciji prvo u severnoj Kaliforniji, onda u Novom Meksiku. Skoro se smestio na istočnoj ivici razvijenog dela okruga Orandž, na kraju Silverado kanjona, koji je bio predeo pun žbunjem prekrivenih brda i zaravni načičkanih brojnim kalifornijskim hrastovima i malobrojnim rustičnim brvnarama. U septembru prethodne godine, Lindzi i Hač su otišli u restoran u civilizovanom delu Silverado kanjona, u kome su se služila jaka pića i dobre šnicle. Jeli su za jednim od stolova u točionici, čiji su zidovi bili obloženi čvornovatom borovinom i sa belim stubovima koji su podupirali krov. Pijani sedi čovek je držao slovo o književnosti, umetnosti i politici. Imao je čvrste stavove i zajedljivo se izražavao. Zbog ljubazne trpeljivosti koju je čangrzalo dobijao od šankera i ostalih gostiju za šankom, Lindzi je pretpostavila da je redovna mušterija i lokalni lik koji nije ispričao ni pola priča i onih koje se o njemu pričaju. Onda ga je Lindzi prepoznala. S. Stiven Honel. Pročitala je neke od njegovih radova i svideli su joj se. Divila se njegovoj nesebičnoj posvećenosti svojoj umetnosti; jer ona nije mogla da žrtvuje ljubav, brak i decu svom slikarstvu, iako joj je
istraživanje svog stvaralačkog talenta bilo važno kao i hrana i voda. Slušajući Honela, poželela je da su ona i Hač otišli negde drugde na večeru zato što nikad više neće moći da čita njegova dela bez sećanja na neke od zlobnih komentara koje je izrekao na račun pisanja i ličnosti svojih savremenika. Sa svakim pićem je postajao sve gorči, sve jetkiji, sve popustljiviji prema svojim najmračnijim instiktima, i primetno govorljiviji. Piće je otkrilo brbljivu budalu skrivenu unutar legende uzdržanosti; bilo ko ko bi želeo da ga ućutka bi trebao konjsku veterinarsku injekciju punu „demerola” ili „magnum .357“. Lindzi je brzo jela, odlučivši da preskoči desert i napusti Honelovo društvo što je brže moguće. Onda je on prepoznao nju. Uporno je bacao pogled na nju preko ramena, trepćući svojim sluzavim očima. Napokon je nesigurno prišao njihovom stolu. „Izvinite me, da li ste vi Lindzi Sparling, umetnica?” Znala je da je on ponekad pisao o američkoj umetnosti, ali nije mogla da zamisli da bi mogao da poznaje njen rad i njeno lice. ,,Da, jesam”, rekla je, nadajući se da neće reći da mu se sviđa njen opus i da neće reći ko je. „Veoma mi se sviđaju vaši radovi”, rekao je, „neću vam ništa više reći.” Ali taman što se opustila i zahvalila mu, rekao joj je svoje ime, i ona je bila obavezna da kaže da se i njoj sviđaju njegova dela, takođe, što je i bila istina, iako je to sve sada videla u drugačijem svetlu nego što joj je to pre izgledalo. Izgledao joj je manje čovek koji je žrtvovao ljubav porodice za svoju umetnost, a više kao neko ko je za tu ljubav nesposoban. Možda je u izolaciji pronašao veću stvaralačku moć, ali takođe je našao i više vremena da se divi samom sebi i smišlja beskrajan broj stvari u kojima je superioran u odnosu na običnost svojih sugrađana. Pokušala je da ne pokaže svoju nenaklonost, pričajući vatreno samo o njegovim romanima, ali činilo se da je on osetio njeno neodobravanje. Brzo je prekinuo susret i vratio se za bar.
Nije više nijednom pogledao u njenom pravcu to veče. I nije više držao slovo okupljenim pijancima ni o čemu, pažnje usmerene uglavnom na sadržaj svoje čaše. Sada je, sedeći u fotelji u svom ateljeu, držeći primerak Arts Amerikana, i gledajući u Honelovo ime, osetila kako joj se stomak grči. Videla je velikog čoveka u njegovom pijanstvu, kako se otkriva više nego što je bilo u njegovoj prirodi da pokaže. Još gore, bila je uspešna osoba, koja se kreće u krugovima koji bi je mogli dovesti u kontakt sa ljudima koje je i Honel poznavao. Video ju je kao pretnju. Jedan način da je neutrališe bio je da napravi jedan dobro napisan, iako nepravedan, članak u kojem kritikuje njen rad; tako bi mogao da tvrdi da je bilo koja priča koju bi ona o njemu ispričala motivisana pakošću, i da je sumnjive verodostojnosti. Znala je šta da očekuje od njega u tekstu, i Honel je nije iznenadio. Nikad pre nije pročitala tako zlobnu, ali lukavo sročenu kritiku koja može da ospori optužbu da je netrpeljiv na ličnoj osnovi. Kada je završila sa čitanjem, zatvorila je magazin i nežno ga spustila na stočić pored njene fotelje. Nije htela da ga baci preko sobe zato što je znala da bi takva reakcija zadovoljila Honela kad bi mogao da je vidi. Onda je rekla: ,,Ma, do đavola sa tim”, uzela magazin i bacila ga preko sobe Iz sve snage. Snažno je udario o zid i zaklepetao na pod. Njen rad joj je bio važan. Intelekt, emocije, talenat i umešnost su uloženi u to, pa čak i u onim prilikama kad slika ne ispadne dobro kao što se ona nadala, nijedno delo nikada nije lako nastalo. Muka je uvek deo toga. I više samootkrivanja nego bi obazrivost nalagala. Oduševljenje i očaj u jednakim razmerama. Kritičar ima svako pravo da mu se ne svidi umetnik ako mu je sud baziran na promišljenom razmatranju i razumevanju onoga što umetnik želi da postigne. Ali ovo nije bila istinska kritika. Ovo je bio bolestan napad. Žuč. Njen rad
joj je bio važan, i on se na to posrao. Ispunjena energijom od besa, ustala je i počela da šeta. Znala je da time što se predaje besu dopušta da Honel pobedi; ovo je bio odgovor koji se on nadao da će iščupati iz nje svojom ’razbij zube protivniku’ kritikom. Ali nije mogla da se odupre. Poželela je da je Hač tu da bi mogla svoj gnev da podeli sa njim. On je imao na nju veći umirujući efekat nego čašica burbona. Njeno besno šetanje ju je na kraju odvelo pred prozor, gde je sada debeli crni pauk već napravio složenu mrežu u gornjem desnom uglu. Shvatajući da je zaboravila da donese teglu iz ostave, Lindzi je uzela uvećavajuće staklo i pregledala svilene filigrane ribarske mreže osmonogog ribara, koja je svetlucala pastelnim sedefnim prelivom. Zamka je bila tako delikatna, tako privlačna. Ali živi razboj koji ju je istkao bio je sama srž svih predatora, snažan za svoju veličinu, uglađen i brz. Njegovo loptasto telo se presijavalo kao kap guste crne krvi, a njegova iskrzana donja vilica je radila po vazduhu u iščekivanju mesa još neuhvaćene žrtve. Pauk i Stiven Honel su bili od iste vrste, njoj apsolutno strani i van razumevanja bez obzira koliko dugo ih posmatrala. Obojica pletu svoje mreže u tišini i samoći. Obojica su nepozvani uneli svoju zlobu u njenu kuću, jedan preko reči u časopisu, a drugi preko majušne naprsline u okviru prozora ili vrata. Obojica su bili otrovni, podli. Spustila je uvećavajuće staklo. Povodom Honela nije mogla ništa da uradi, ali bar je sa paukom mogla da se obračuna. Izvukla je dve maramice iz kutije na vrhu ormana i u jednom brzom pokretu obrisala je i prelca i njegovu mrežu, smrskavajući oboje. Bacila je zgužvane maramice u kantu za smeće. Iako bi inače uhvatila pauka, ukoliko je to moguće, i pažljivo ga vratila napoije, nije osećala nimalo griže savesti
zbog načina na koji se ponela prema ovom. U stvari, da je Honel bio prisutan u tom trenutku, kad je taj odvratni napad još bio svež u njenom umu, možda bi bila u iskušenju da se prema njemu ponese na isti, brz i nasilan, način kao i prema pauku. Vratila se na svoju hoklicu, naspram nedovršenog platna, i odjednom je bila sigurna kakvo dorađivanje mu je potrebno. Otvorila je tube sa bojama i latila se četkica. Ovo nije bio prvi put da je motivisana nekim nepravednim napadom ili detinjastom uvredom, i ona se pitala koliko je umetnika, svih vrsta, napravilo svoja najbolja dela sa odlučnošću da nabiju to u lica negativaca koji su pokušali da ih potkopaju ili omalovaže. Pošto je bila u poslu oko slike već deset-petnaest minuta, Lindzi je pala na pamet uznemiravajuća misao koja ju je podsetila na brige koje su je okupirale pre dolaska pošte i Arts Amerikana. Honel i pauk nisu bili jedina stvorenja koja su joj upala u kuću nepozvana. Nepoznati ubica sa sunčanim naočarama je takođe upao, na neki način, kroz povratni signal misteriozne veze između njega i Hača. I šta ako je bio svestan Hača kao što je Hač bio svestan njega? Mogao bi da nađe način da prati Hača i stvarno navali na njihov dom, sa namerom da uradi mnogo gore stvari nego što bi pauk ili Honel ikada mogli. 5 Hač je ranije posetio doktora Jonasa Nijberna u njegovoj kancelariji u Opštoj bolnici okruga Orandž, ali ovog utorka su imali sastanak u medicinskoj zgradi pored puta Džambori, gde je psihijatar držao svoju privatnu praksu. Čekaonica je bila izvanredna, ne zbog svog kratkodlakog sivog tepiha i standardnog nameštaja, već zbog umetničkih radova na zidovima. Hač je bio iznenađen i impresioniran kolekcijom visokokvalitetnih antikvitetnih ulja na platnu koja su prikazivala religiozne scene sa katoličkim motivima: Judino
stradanje, Raspeće, Sveta Majka, Blagovesti, Uskrsnuće i mnoga druga. Najzanimljivija stvar nije bila ta što je kolekcija vredela dosta novaca. Naposletku, Nijbern je bio ekstremno uspešan kardiovaskularni hirurg, koji je dolazio iz porodice sa natprosečnim zaradama. Ali je bilo čudno to što je pripadnik medicinske profesije, koja je sve više zauzimala agnostički javni stav u poslednjih par decenija, izabrao religijsku umetnost bilo koje vrste za zidove svoje kancelarije, a da ostavimo po strani da je reč o tako očigledno orijentisanoj religioznoj umetnosti, koja bi mogla da uvredi nekatolike ili ateiste. Kada je medicinska sestra ispratila Hača iz čekaonice, otkrio je da se kolekcija nastavlja duž hodnika iz kojeg se ulazilo u sve sobe. Smatrao je čudnim što vidi fino urađeno ulje na platnu koje prikazuje Isusovu agoniju u Getsimanskom vrtu, okačeno levo od bele emajlirane vage od nerđajućeg čelika a pored grafikona koji daje spisak idealnih težina u zavisnosti od visine, godina i pola. Nakon merenja težine i merenja krvnog pritiska i pulsa, čekao je Nijberna u maloj zasebnoj sobi, sedeći na kraju stola za preglede koji je bio prekriven sanitarnim papirom. Na jednom zidu je visila tabla za pregled očiju i izvrsna slika Vaznesenja na kojoj je umetnikova veština sa svetlom bila tako dobra da je scena postala trodimenzionalna i figure u njoj su se činile skoro kao žive. Nijbern ga je pustio da čeka samo minut ili dva, i ušao je sa širokim osmehom. Dok su se rukovali, doktor je rekao: „Neću vas držati u neizvesnosti, Hač, svi testovi su vam negativni. Potpuno ste zdravi.” Ove reči nisu bile tako dobro primljene kao što je trebalo da budu. Hač se nadao nekim nalazima koji bi pokazali put za shvatanje njegovih noćnih mora i mistične veze sa čovekom koji je ubio plavokosu pankerku. Ali ovakav ishod ga barem nije ni
iznenadio. On je već podozrevao da odgovori koje traži neće moći da se pronađu tako lako. „Znači, vaše noćne more su samo to”, rekao je Nijbern, ,,i ništa više, samo noćne more.” Hač mu nije ispričao za viziju ubistva plavuše koja je kasnije stvarno pronađena mrtva na autoputu. Kao što je već objasnio Lindzi, nije želeo da dozvoli sebi da ponovo dođe na naslovne strane, bar ne dok ne bude video ubicu dovoljno jasno da može da ga identifikuje u policiji, jasnije nego što ga je okrznuo pogledom sinoć u ogledalu, u kom slučaju više neće imati izbora i moraće da se suoči sa pažnjom medija. „Nema pritiska u lobanji”, rekao je Nijbern, „nema nikakve hemijsko-električne neuravnoteženosti, nikakve promene u epifizi, što ponekad može da dovede do opakih noćnih mora, pa čak i do halucinacija u budnom stanju...” Pregledao je testove, jedan po jedan, metodično kao i uvek. Dok je slušao, Hač je shvatio da je doktora uvek pamtio starijim nego što jeste. Jonas Nijbern je imao sedu kosu i ozbiljnost koja je ukazivala na priličnu starost. Visok i mršav, povio je svoja ramena i sagnuo se malo da bi umanjio svoju visinu, što je rezultiralo time da mu figura više izgleda kao kod starijeg čoveka nego kao kod čoveka njegovih godina, a to su pedesete. S vremena na vreme kod njega se, takođe, osećao neki dašak tuge, kao da je doživeo neku veliku tragediju. Kada je završio pregledanje testova, Nijbern je pogledao nagore i ponovo se osmehnuo. Bio je to topao osmeh, ali ga taj dašak tuge nije napuštao uprkos svemu. „Problem nije fizičke prirode, Hač.” ,,Da li je moguće da ste nešto zaboravili?” „Moguće je, pretpostavljam, ali čisto sumnjam. Mi...” „Strašno mali deo oštećenog tkiva mozga, par stotina ćelija, mogao bi da se ne pokaže na vašim testovima, ali da ima ozbiljne posledice.”
„Kao što sam rekao, čisto sumnjam. Mislim da možemo sa sigurnošću da pretpostavimo da je ovo isključivo emocionalni problem, savršeno razumljiva posledica traume kroz koju ste prošli. Hajde da pokušamo malo klasične terapije.” „Psihoterapije?” ,,Da li bi vam to bio problem?” ,,Ne.” Osim što, pomislio je Hač, neće pomoći. Ovo nije emocionalni problem. Ovo je stvarno. „Znam pravog čoveka, prvoklasnog, svideće vam se”, rekao je Nijbern, uzimajući olovku iz džepa na grudima bele uniforme i zapisujući ime psihologa na praznom belom listiću od recepta. „Popričaću sa njim o vašem slučaju i reći ću mu da ćete ga nazvati, da li je to u redu?” ,,Da, naravno. To je dobro.” Želeo je da može da kaže Nijbernu celu priču. Ali onda bi definitivno zvučao kao da mu treba terapija. Nerado se suočio sa shvatanjem da mu ni klasičan doktor ni psihoterapeut ne mogu pomoći. Njegovo oboljenje je bilo previše čudno da bi se podvrglo standardnoj terapiji bilo koje vrste. Možda mu je trebao vrač. Ili egzorcist. On je skoro osećao da je u crno obučeni ubica sa sunčanim naočarima demon koji iskušava njegov odbrambeni sistem da bi utvrdio da li ima smisla da pokuša da ga zaposedne. Par minuta su ćaskali o temama koje nisu imale veze sa medicinom. A onda, dok je Hač ustajao da krene, pokazao je na sliku Vaznesenja. „Prelepo delo.” „Hvala vam. Izuzetno je, zar ne?” „Italijansko.” „Tako je.” „Rani osamnaesti vek?”
„Ponovo tačno”, rekao je Nijbern. „Razumete se u religioznu umetnost?” ,,Ne baš tako dobro. Ali mislim da je cela kolekcija italijanska i da je iz istog perioda.” „Tako je. Još jedno delo, možda dva, i kompletiraću je.” „Čudno je to ovde videti”, rekao je Hač, prilazeći bliže slici pored tabele za pregled očiju. ,,Da, znam na šta mislite”, rekao je Nijbern. „Ali nemam dovoljno mesta na zidovima kod kuće za sve ovo. Tamo sastavljam kolekciju moderne religijske umetnosti.” „Zar to uopšte postoji?” ,,Ne baš puno toga. Religijske teme nisu u modi u ovim vremenima kod istinski talentovanih umetnika. Većina toga je napravljena po porudžbini. Ali tu i tamo... neko sa istinskim talentom potraži prosvetljenje starim stazama, slikajući ove teme savremenim očima. Ovde ću premestiti modernu kolekciju kad ovu završim i kad je se rešim.” Hač se okrenuo od slike i pogledao doktora sa profesionalnim interesovanjem. „Planirate da prodate?” „O, ne”, rekao je doktor, vraćajući olovku u svoj džep na grudima. Njegova ruka, sa dugačkim elegantnim prstima, koje bi i očekivali kod hirurga, zadržala se na džepu, kao da se zaklinjao na istinu u vezi onoga što je pričao. ,,To ću pokloniti. To će biti šesta kolekcija religijske umetnosti koju sam sastavio u poslednjih dvadeset godina pa onda poklonio.” Zato što je mogao da proceni vrednost umetničkih dela koje je video na zidovima medicinske ordinacije, Hač je bio zapanjen stepenom filantropije pokazanim u Nijbernovoj jednostavnoj izjavi. ,,Ko je srećni primalac?” ,,Pa, obično Katolički univerzitet, ali u dva slučaja druge crkvene institucije”, rekao je Nijbem.
Hirurg se zagledao u prikaz Vaznesenja, odsutnog pogleda u očima, kao da je gledao u nešto izvan slike, izvan zida na kojem ona visi, i iza najudaljenijeg horizonta. Ruka mu je još uvek počivala na džepu na grudima. „Vrlo darežljivo od vas”, rekao je Hač. „Nije to čin darežljivosti.” Nijbernov odsutni glas sada se poklapao sa pogledom u očima. ,,To je čin pokajanja.” Ta izjava je prosto vapila za pitanjem, iako je Hač osećao da je postavljanje tog pitanja upadanje u doktorovu intimu. „Pokajanja za šta?” Još uvek zagledan u sliku, Nijbern je rekao: „Nikada o tome ne pričam.” ,,Ne želim da zabadam nos. Samo sam mislio...” „Možda bi mi pomoglo da pričam o tome. Mislite li da bi?” Hač nije odgovorio, delom zato što je verovao da ga doktor uopšte ni ne sluša. „Pokajanje”, rekao je Nijbern ponovo. „Kao prvo... pokajanje za to što sam sin svoga oca. A onda... za to što sam otac svoga sina.” Hač nije video kako bi bilo šta od toga moglo biti greh, ali je čekao, siguran da će doktor objasniti. Počeo je da se oseća kao posetilac zabave u poemi starog Kolridža, kojeg iz zasede napada poremećeni prastari mornar sa pričom užasa koju mora da prenese drugima da ne bi, zadržavajući je samo za sebe, izgubio i ono malo razuma koji još ima. Netremice zagledan u sliku, Nijbern je rekao: „Kada sam imao samo sedam godina, moj otac je doživeo psihički slom. Ustrelio je i ubio moju majku i mog brata. Ranio je mene i moju sestru, ostavio nas da umremo, a onda ubio i sebe.” „Isuse Hriste, žao mi je”, rekao je Hač, i pomislio je na beskrajni bes svoga oca. „Strašno mi je žao, doktore.” Ali još
uvek nije shvatao grešku ili greh zbog kojeg Nijbern oseća potrebu za pokajanjem. „Određene psihoze mogu ponekad da imaju genetski razlog. Kada sam video znake sociopatskog ponašanja kod mog sina, čak i u ranom dobu, trebalo je da znam šta se sprema, trebalo je da to nekako sprečim. Ali, nisam mogao da se suočim sa istinom. Bilo je previše boino. A onda je, pre dve godine, kad mu je bilo osamnaest godina, izbo svoju sestru do smrti...” Hač se naježio. „...a onda i svoju majku”, rekao je Nijbern. Hač je krenuo da stavi ruku na doktorovo rame, ali je onda povukao nazad kad je osetio da Nijbernov bol nikada ne bi mogao biti ublažen i da je njegova rana izvan zaceljenja bilo kakvim lekom tako jednostavnim kao što je tešenje. Iako je pričao o žestokoj ličnoj tragediji, jasno je bilo da doktor nije tražio sažaljenje ili intimnost prijateljstva od Hača. Odjednom je izgledao zastrašujuće samostalan. O tragediji je pričao zato što je došao trenutak da je izvede iz svoje lične tame da bi je ponovo preispitao, i ispričao bi je bilo kome ko bi se zatekao na tom mestu u to vreme umesto Hača, ili možda samom vazduhu, ako niko ne bi bio prisutan. ,,A kad su bile mrtve”, rekao je Nijbem. „Džeremi je odneo taj isti nož u garažu, mesarski nož, učvrstio ga na stegi na mojoj radnoj klupi, popeo se na hoklicu i bacio se napred, nabadajući se na sečivo. Iskrvario je do smrti.” Doktorova desna ruka je još počivala na džepu na grudima, ali nije više izgledao kao čovek koji se zaklinje na istinu. Umesto toga, podsetio je Hača na sliku Hrist otkriva Sveto srce na kojoj Hrist vitkom rukom božanske milosti pokazuje na taj simbol žrtve i obećanja večnosti. Nijbern je napokon skrenuo pogled sa Vaznesenja i pogledao Hača u oči. „Neki kažu da je zlo samo posledica našeg delovanja, ne
više od rezultata naše volje. Ali ja verujem da je i to, ali i mnogo više. Vemjem da je zlo vrlo stvarna sila, energija odvojena od nas, samostalno prisustvo na svetu. Da li i vi u to verujete, Hač?” ,,Da”, rekao je Hač iz prve, pomalo i na svoje iznenađenje. Nijbern je pogledao dole na blok od recepata u svojoj levoj ruci. Sklonio je desnu ruku sa džepa na grudima, iscepio najgornji listić od bloka i dao ga Haču. „Njegovo ime je Foster. Doktor Gabrijel Foster. Siguran sam da će moći da vam pomogne.” „Hvala”, rekao je Hač obamrlo. Nijbern je otvorio vrata sobe za preglede i rukom pokazao Haču da krene ispred njega. U hodniku, doktor je rekao: „Hač?” Hač je zastao i pogledao ga. „Izvinite”, rekao je Nijbern. ,,Za šta?” ,,Za objašnjenje zašto poklanjam slike.” Hač je klimnuo glavom. ,,Pa, pitao sam, zar ne?” „Ali ja sam mogao biti mnogo sažetiji.” „O?” „Mogao sam samo reći da možda mislim da je jedini put da dospem u raj da svoj put kupim.” Napolju, na suncem obasjanom parkingu, Hač je dugo sedeo u svojim kolima, gledajući osu koja je lebdela iznad crvenog poklopca motora kao da je mislila da je pronašla ogromnu ružu. Razgovor u Nijbernovoj ordinaciji se nekako čudno činio kao san, i Hač se osećao kao da se još uvek budi. Osećao je da je tragedija smrću progonjenog života Jonasa Nijberna imala direktnu vezu sa njegovim trenutnim problemima, ali, iako je
potražio tu vezu, nije mogao da je uhvati. Osa se zanela nalevo, pa nadesno, ali licem ravno okrenuta prema vetrobranu kao da je mogla da ga vidi u kolima i kao da je bila misteriozno privučena njime. Više puta se zaletala u staklo, odbijala se i nastavljala svoj let. Tup, let, tup, let, tup-tup, let. Bila je to vrlo odlučna osa. Pitao se da li je bila od one vrste koja je imala samo jednu žaoku koja bi se slomila u meti, rezultirajući neumitnom smrću ose. Tup, let, tup, let, tuptup-tup. Ako je bila od te vrste, da li je u potpunosti razumevala kakvu nagradu može da dobije iz svoje upornosti? Tup, let, tuptup-tup. Pošto je pregledao poslednjeg pacijenta za taj dan, privlačnu tridesetogodišnju ženu nad kojom je izvršio operaciju presađivanja aorte prošlog marta, Jonas Nijbern je ušao u svoju kancelariju, iza medicinske ordinacije, i zatvorio vrata. Prošao je iza stola, seo na stolicu i potražio u svom novčaniku parče papira na kojem je bio napisan telefonski broj koji nije hteo da uvrsti u svoj rokovnik. Našao ga je, privukao telefon sebi i utipkao sedam brojeva. Posle trećeg zvona, javila se sekretarica kao i prethodnih puta – juče, i ranije tog dana: “Ovo je Morton Redlou. Trenutno nisam u kancelariji. Posle zvučnog signala molim vas ostavite svoju poruku i broj telefona na kojem vas mogu dobiti, i javiću vam se čim budem mogao.” Jonas je sačekao zvučni signal, i onda je blago progovorio. „Gospodine Redlou, ovo je doktor Nijbern. Znam da sam ostavio i druge poruke, ali ja sam razumeo da ćete mi se javiti prošlog petka. Svakako do vikenda najkasnije. Molim vas pozovite me što pre. Hvala.”
Spustio je slušalicu. Pitao se da li ima razloga da brine. Pitao se da li ima bilo kakav razlog da ne brine. 6 Regina je sedela za svojim stolom na času francuskog kod sestre Meri Margaret, svesna smrada prašine od krede i iznervirana tvrdoćom plastičnog sedišta ispod nje, učeći kako da kaže: Zdravo, ja sam Amerikanka. Možete li me uputiti do najbliže crkve gde bih mogla da prisustvujem nedeljnoj misi? Predosadno. Još uvek je bila učenik petog razreda osnovne škole „Sveti Toma“, zato što je nastavak pohađanja bio uslov njenog usvajanja. (Sudsko usvajanje. Ništa još nije gotovo. Moglo bi da propadne. Harisonovi bi mogli da odluče da više vole da uzgajaju papagaje nego decu, vrate je nazad, nabave pticu. Molim te, Bože, učini da oni shvate da si Ti, u Tvojoj božanskoj mudrosti, napravio da ptice puno kake. Učini da oni shvate kakav bi haos bio održavati kavez čistim.) Kada završi osnovnu školu „Sveti Toma“, trebala bi da se prebaci u srednju školu „Sveti Toma“, zato što je „Sveti Toma“ imao svoje prste u svemu. Kao dodatak domu za nezbrinutu decu i dvema školama, imali su zabavište i radnju u kojoj su prodavali poklonjene predmete. Parohija je bila kao poslovni konglomerat, a otac Himines je bio pomalo nalik na nekog velikog direktora kao što je Donald Tramp, osim što otac Himines nije trčao okolo sa sponzorušama ili posedovao svoj kazino. Soba za bingo teško da se računala. (Dragi Bože, to oko ptica koje puno kake, to ni u kojem slučaju nije smišljeno kao kritika. Sigurna sam da si imao svoje razloge da učiniš da ptice puno kake, na sve živo, i kao i misterija Svetog Trojstva, to je samo jedna od onih stvari koje
mi obični smrtnici ne možemo nikada da razumemo. Bez vređanja.) Bilo kako bilo, njoj nije smetalo da ide u osnovnu školu „Sveti Toma“, zato što su i kaluđerice i svetovne nastavnice forsirale đake, i svi su puno učili, a ona je volela da uči. Na poslednjem času tog utorka popodne, međutim, bilo joj je dosta učenja, i ako bi je sestra Meri Margaret sada prozvala da kaže nešto na francuskom, verovatno bi pobrkala reč za crkvu sa rečju za kanalizaciju, što joj se već desilo, na ushićenje ostale dece i na svoje poniženje. (Dragi Bože, molim te zapamti da sam samu sebe naterala da izgovaram molitve kao kaznu za taj blam, samo da bi dokazala da nisam time ništa loše mislila, to je bila samo greška.) Kad je zazvonilo za kraj časa, ona je prva ustala sa stolice i prva je izašla kroz vrata od učionice, iako većina dece iz škole „Sveti Toma“ nije dolazila iz doma „Sveti Toma“ i nisu bila hendikepirana ni na koji način. Celim putem do njene kasete i celim putem od njene kasete do prednjeg izlaza, ona se pitala da li će je gospodin Harison stvarno čekati, kao što je obećao. Zamislila je sebe kako stoji na trotoaru sa decom koja se oko nje muvaju, ne može da uoči njegov auto, gomila se postepeno smanjuje dok ona ne ostane sama, i još uvek ni traga od njegovih kola, i ona čeka dok sunce zalazi i mesec se diže a njen ručni sat otkucava ponoć, a ujutru, kad se deca vrate na još jedan dan u školi, ona će se prosto vratiti unutra sa njima i neće nikome reći da je Harisonovi više neće. Bio je tu. U crvenim kolima. U redu drugih kola koja voze drugi roditelji. Nagnuo se preko sedišta da joj otvori vrata dok je prilazila. Kada je ušla unutra sa svojom torbom za knjige i zatvorila vrata, on je rekao: „Težak dan?” ,,Da”, rekla je, odjednom stidljiva, iako stidljivost nikad
nije bila njen veliki problem. Imala je problema da uhvati ritam sa ovom porodičnom pričom. Bojala se da nikad i neće. On je rekao: ,,Te kaluđerice.” ,,Da”, složila se. ,,One su teške.” „Teške.” „Teške kao zemlja, te kaluđerice.” „Kao zemlja”, rekla je, potvrdno klimajući glavom, pitajući se da li će ikada više biti sposobna da izgovori prostu proširenu rečenicu. Dok je izlazio iz krivine, Hač je rekao: „Kladim se da bi mogla da staviš kaluđericu u ring sa bilo koji šampionom u super teškoj kategoriji iz celokupne istorije boksa, svejedno da li je to čak i Muhamed Ali, i ona će ga nokautirati u prvoj rundi.” Regina nije mogla da obuzda cerenje. „Naravno”, rekao je, „samo Supermen bi mogao da preživi borbu sa najčvršćom kaluđericom. Betmen? Ma kakvi! Čak bi i tvoja prosečna kaluđerica mogla da obriše pod sa Betmenom, ili da napravi supu od cele bande Nindža Kornjača.” ,,One su dobronamerne”, rekla je, što su bile tri reči, u najmanju ruku, ali su zvučale šašavo. Bolje bi joj bilo da uopšte ne priča; ona jednostavno nije imala nikakvog iskustva u ovim otac-ćerka odnosima. „Kaluđerice?”, rekao je. ,,Pa naravno da su dobronamerne. Kad ne bi mislile dobro, ne bi bile kaluđerice. Bile bi možda ubice za mafiju, internacionalni teroristi, američki kongresmeni.” Nije žurio kući kao zauzet čovek koji ima mnogo posla, nego je vozio kao neko ko je izašao na vožnju iz zadovoljstva. Ona nije bila dovoljno vremena sa njim u kolima da bi znala da li on stalno tako vozi, ali je pretpostavljala da se on možda malo
vozikao okolo sporije nego što to inače čini da bi njih dvoje imali malo više vremena zajedno, sami. To je bilo lepo. Zbog toga joj se grlo malo steglo i oči ovlažile. O, sjajno. Gomila kravlje balege bi vodila bolji razgovor nego ona, a sada će još i da brizne u plač, što će stvarno da zacementira odnose. Sigurno se svi ljudi koji usvajaju decu očajnički nadaju da će dobiti mutavu, emocionalno nestabilnu devojčicu sa fizičkim problemima, je 1’ tako? Za njima je prosto pomama, zar niste znali? Pa, i ako zaplače, njeni izdajnički sinusi će uleteti, i stara slavina slina će pokuljati, što će je zasigurno učiniti još privlačnijom. On će odustati od ideje vozikanja okolo i pojuriće kući takvom brzinom da će morati da pritisne kočnicu kilometar od kuće da ne bi proleteo kroz garažu. (Molim te Bože, pomozi mi ovde. Primetićeš da sam pomislila na „kravlju balegu”, a ne na „kravlja govna”, tako da zaslužujem malo milosti.) Ćaskali su tako o svemu i svačemu. Ustvari, neko vreme je on ćaskao a ona je u priličnoj meri samo groktala kao da je podljudska vrsta u prolazu do zoološkog vrta. Ali na kraju je shvatila, na sopstveno iznenađenje, da je sastavljala kompletne rečenice, da je tako pričala već nekoliko kilometara, i da se opustila sa njim. On ju je pitao šta bi želela da bude kad odraste, a ona mu je probila uši objašnjavajući da neki ljudi stvarno žive od pisanja one vrste knjiga koje ona voli da čita i da ona sastavlja svoje priče već godinu-dve dana. Slabe stvari, priznala je, ali postaće bolja u tome. Bila je veoma bistra za svoje godine, ali nije mogla da očekuje baš da započne karijeru dok ne napuni osamnaest, možda šesnaest ako bude imala sreće. Kada je gospodin Kristofer Pajk počeo da izdaje knjige? Sa sedamnaest? Osamnaest? Možda je imao i dvadeset, ali svakako ne više, tako da je ona na to pucala, da bude sledeći gospodin Kristofer Pajk do svoje dvadesete. Imala je celu svesku punu ideja za priče. Nekoliko tih ideja su bile dobre čak i kad izbacite one sramotno
detinjaste poput priče o inteligentnoj svinji iz svemira, za koju se bila toliko zagrejala, a sada vidi da je beznadežno glupa. Još uvek je pričala o pisanju knjiga kada su stali na prilazu kući u Laguni Niguel, i on je izgledao stvarno zainteresovan. Pomislila je da bi možda i mogla da uhvati ritam sa tom porodičnom pričom. Vasago je sanjao vatru. Klik poklopca upaljača za cigare prazno je odjeknuo u mraku. Suva škripa točkića koji se tare o kremen. Varnica. Bela letnja haljina mlade devojke nestaje u plamenu. Ukleta kuća gori. Krici, dok se sračunato sablasna tama rastapa pod ližućim jezicima narandžastog svetla. Tod Lederbek je bio mrtav u pećini Stonoge, a sada se kuća plastičnih skeleta i gumenih duhova naglo ispunjavala stvarnim užasom i oporom smrću. I pre je već on sanjao tu vatru, bezbroj puta od noći Todovog dvanaestog rođendana. To mu je uvek bilo najlepše od svih maštanja i opsena koje su mu prolazile pred očima u snu. Ali ovom prilikom, čudna lica i slike su se pojavljivale u plamenu. Ponovo crvena kola. Ozbiljno, lepo dete kestenjaste kose sa velikim sivim očima koje su bile previše stare za njeno lice. Mala ruka, okrutno savijena, bez prstiju. Ime, koje mu je već jednom dolazilo, odjekujući kroz proždirući plamen i senke koje su se topile u Ukletoj kući. Regina... Regina... Regina. Poseta kancelariji dr Nijberna učinila je Hača depresivnim, i zbog toga što testovi nisu otkrili ništa što bi bacilo bilo kakvu svetlost na njegova čudna iskustva, i zbog uvida koji je dobio u doktorov namučeni život. Ali Regina je
bila lek za melanholiju, ako je tako nečega i bilo. Imala je sav entuzijazam deteta njenih godina, život je nije pomerio ni za centimetar. Na putu od kola do prednjih vrata kuće kretala se gipkije i lakše nego kada je ulazila u kancelariju Salvatorea Gujilija, a nožna proteza joj je dala odmeren i svečan korak. Svetložutoplavi leptir ju je pratio na svakom koraku, lepršajući veselo na samo nekoliko santimetara od njene glave, kao da je znao da je njen duh kao i on sam, prelep i raskošan. Svečano je rekla: „Hvala vam što ste me pokupili, gospodine Harison.” „Molim lepo, molim lepo”, rekao je sa podjednakom ozbiljnošću. Moraće nešto da urade sa ovim „gospodin Harison” oslovljavanjem do kraja dana. On je osećao da je njena formalnost delom bila posledica straha da ne dođe do prevelikog zbližavanja a onda odbacivanja, kao što joj se desilo tokom sudske faze njenog prvog usvajanja. Ali to je delom bio i strah od toga da će reći ili učiniti pogrešnu stvar i nesvesno uništiti sopstvene izglede za sreću. Na prednjim vratima, on je rekao: „Ili Lindzi, ili ja, dolazićemo po tebe u školu svaki dan, dok ne dobiješ vozačku dozvolu ili ako ne budeš htela da sama ideš.” Pogledala je u Hača. Leptir je opisivao krugove u vazduhu oko njene glave, kao da je živa kruna ili oreol. Rekla je: „Zaftkavate me, zar ne?” ,,Pa, da, bojim se da je to u pitanju.” Pocrvenela je i skrenula pogled od njega, kao da nije bila sigurna da li je to što je zeza dobra ili loša stvar. Skoro da je mogao da joj čuje misli: Da li me zeza zato što misli da sam slatka ili zato što misli da sam beznadežno glupava, ili nešto
tome slično. Tokom vožnje kući iz škole, Hač je video da Regina pati od određene nesigurnosti u sebe, koju je mislila da je sakrila, ali koja se, kad se pojavi, izražava na njenom ljupkom, prelepo izražajnom licu. Svaki put kada je osetio pukotinu u detetovom samopouzdanju, želeo je da stavi ruke oko nje, čvrsto je zagrli, i razuveri je – što bi bila potpuno pogrešna stvar zato što bi ona bila užasnuta saznanjem da su mu njeni trenuci unutrašnjeg nemira bili tako očigledni. Ponosila se sobom zbog svoje čvrstine, elastičnosti i samodovoljnosti. Projektovala je sebi tu sliku kao svoj oklop protiv sveta. „Nadam se da ti ne smeta malo zafrkavanja”, rekao je dok je gurao ključ u bravu. „Takav sam ti ja. Mogao bih da se prijavim u program Anonimnih zezatora, da se otresem te navike, ali to je nezgodna grupa. Tuku te gumenim crevom i teraju te da jedeš pasulj.” Kada bude prošlo dovoljno vremena, kada se ona oseti voljenom i članom porodice, njeno samopouzdanje neće moći da se uzdrma, kao što bi ona volela da je sada. U međuvremenu, najbolja stvar koju bi mogao za nju da uradi je da se pretvara da je vidi tačno onako kako bi ona htela da bude viđena, i da joj tiho i strpljivo pomogne da postane uravnotežena i sigurna osoba kakva se nadala da će postati. Dok je otvarao vrata i dok su ulazili unutra, Regina je rekla: ,,Ja sam nekad mrzela pasulj, sve vrste pasulja, ali napravila sam dogovor sa Bogom. Ako on meni da... nešto što ja posebno želim, ješću svaku vrstu pasulja koja postoji do kraja svog života bez pritužbi.” U hodniku, zatvarajući vrata za sobom, Hač je rekao: ,,To je dobra ponuda. Bog bi trebalo da bude impresioniran.” „Tome se svakako nadam”, rekla je.
A u Vasagovom snu, Regina se pomerala u sunčevom svetlu, jedne noge obgrljene čelikom. Leptir je posećuje kao što bi i cvet. Kuća okružena palmama. Vrata. Pogledala je nagore u Vasaga, i njene oči su otkrile dušu ogromne vitalnosti i srce toliko ranjivo da se udaranje njegovog sopstvenog ubrzalo čak i u snu. Našli su Lindzi gore, u sobi koja je služila kao njen kućni atelje. Štafelaj je bio okrenut od vrata, tako da Hač nije mogao da vidi sliku. Lindzina bluza je bila do pola ispasana iz farmerica, kosa je bila u neredu, mrlja boje crvene rđe stajala joj je na levom obrazu, i imala je pogled za koji je Hač iz iskustva znao da je značio da se nalazi u završnoj groznici rada na delu koje je izgledalo da će biti sve čemu se ona nadala. „Šao, dušo”, rekla je Lindzi Regini. „Kako je bilo u školi?” Regina je bila usplahirena, kao što je izgleda uvek bila pri bilo kakvom iskazivanju nežnosti. ,,Ma, škola k’o škola, znate već.” ,,Pa, mora biti da je voliš. Znam da imaš dobre ocene.” Regina je slegla ramenima na kompliment i izgledala je posramljeno. Potiskujući potrebu da zagrli dete, Hač je rekao Lindzi: „Biće pisac kad poraste.” „Stvarno”, rekla je Lindzi. ,,To je uzbudljivo. Znala sam da voliš knjige, ali nisam znala da hoćeš i da ih pišeš.” „Nisam ni ja”, rekla je devojčica, i odjednom je bila u brzini, njena početna nelagodnost sa Lindzi je prošla, reči su kuljale iz nje dok je prelazila sobu i odlazila iza postolja da pogleda delo u radu “sve do prošlog Božića, kada je moj poklon ispod jelke u domu bilo pakovanje od šest knjiga u mekom
povezu. I to ne knjige za desetogodišnjakinje, nego prave stvari, zato što ja čitam na nivou desetog razreda, a to je petnaest godina. Ja sam ono što zovu prerano sazrela. Bilo kako bilo, ove knjige su najbolji poklon koji sam ikada dobila, i ja sam pomislila kako bi bilo dobro ako bi jednog dana devojčica kao ja u domu dobila moje knjige ispod jelke i osetila se kao što sam se ja osetila, nije da ću ja ikada postati tako dobar pisac kao gospodin Danijel Pinkvoter ili gospodin Kristofer Pajk. Čoveče, mislim, oni su upravo rame uz rame sa Šekspirom i Džudi Hlum. Ali, i ja imam dobre priče da ispričam, i nisu sve inteligentna-svinja-iz-svemira sranje. Izvinite. Mislim kaka. Mislim đubre. Inteligentna-svinja-iz-svemira đubre. Nisu sve takve.” Lindzi nikad nije pokazala Haču, ili bilo kome, nezavršeno platno, ne dozvoljavajući čak ni letimičan pogled dok ne nanese završni potez četkicom. Iako je bila očigledno blizu završavanja ove slike, još uvek je na njoj radila, i Hač se iznenadio da nije ni trepnula kad je Regina otišla ispred štafelaja da je pogleda. Rešio je da nikakvo dete, samo zato što ima sladak nosić i malo pega, neće biti počastvovano privilegijom koja je njemu uskraćena, tako da je i on odvažno otišao iza štafelaja da proviri. Bilo je to zapanjujuće delo. Pozadina je bilo polje zvezda, a preko njega je bilo providno lice eterično lepog dečaka. Ne bilo kog dečaka. Njihovog Džimija. Dok je bio živ ona ga je nekoliko puta slikala, ali nijednom od njegove smrti – sve do sada. To je bio idealizovani Džimi, tako perfektan da bi njegovo lice moglo biti lice anđela. Njegove oči pune ljubavi bile su okrenute nagore, prema toplom svetlu koje je padalo dole na njega sa vrha platna, a njegov izraz je bio više dubok nego veseo. Zanesenost. U prvom planu, kao centar slike, lebdela je crna ruža, ne providna kao lice, izražena u tako senzualnim detaljima da je Hač skoro mogao da oseti somotsku strukturu
svake plišane latice. Zelena kora stabljike bila je ovlažena hladnom rosom, a trnje je naslikano sa tako probadajuće oštrim vrhovima da je skoro poverovao da bi ga, ako ga dodirne, ubadalo kao pravo trnje. Jedna kap krvi se sjajila na jednoj od crnih latica. Lindzi je nekako prožela plutajuću ružu aurom natprirodne snage, tako da je privlačila oko, zahtevala pažnju, skoro hipnotička u svom efektu. Ali dečak ipak nije gledao dole u ružu; gledao je nagore u blistavi predmet koji je samo on mogao da vidi, to se moglo zaključiti sa slike; moćna kako već ruža može da bude, ona za njega nije bila ni od kakvog interesa u poređenju sa izvorom svetla iznad. Od dana Džimijeve smrti do Hačovog oživljavanja, Lindzi je odbijala da primi utehu od bilo kog boga koji bi stvorio svet koji je sadržavao smrt. Hač je opozvao sveštenika koji je predlagao molitvu kao put do prihvatanja i psihološkog izlečenja, a Lindzina reakcija je bila hladna i odbacujuća: Molitva nikad ne pomaže. Ne očekujte nikakva čuda, oče. Mrtvi ostaju mrtvi, a živi samo čekaju da im se pridruže. Sada se nešto u njoj promenilo. Crna ruža na slici bila je smrt. Ali, ipak nije imala nikakvu moć nad Džimijem. On je otišao izvan smrti, i ona mu nije ništa značila. Uzdigao se iznad nje. I uspevši da shvati sliku i da je tako savršeno uradi, Lindzi je našla način da kaže zbogom dečaku napokon, zbogom bez žaljenja, zbogom bez ogorčenosti, zbogom sa ljubavlju i početkom novog prihvatanja potrebe za verom u nešto više od života, koji se uvek završi u hladnoj crnoj rupi u zemlji. „Tako je prelepa”, rekla je Regina uz iskreno strahopoštovanje. „Strašna na neki način, ne znam zašto... strašna... ali tako lepa.” Hač je skrenuo pogled sa slike, sreo se sa Lindzinim pogledom, pokušao da kaže nešto, ali nije mogao da govori. Od njegovog oživljavanja, desilo se ponovno rođenje i Lindzinog srca kao i njegovog, i oni su se suočili sa greškom koju su
napravili gubeći pet godina života na tugu. Ali, na nekom osnovnom nivou, oni nisu prihvatili da bi život ikada mogao da bude tako sladak kao što je bio pre te jedne male smrti; nisu stvarno pustili Džimija da ode. Sada, srećući se sa Lindzinim očima, znao je da je konačno ponovo prigrlila nadu bez zadrške. Puna težina smrti njegovog malog dečaka pala je na Hača kako nije pala već godinama, jer ako je Lindzi mogla da sklopi mir sa Bogom, moraće i on takođe. Pokušao je da ponovo progovori, nije mogao, pogledao je ponovo u sliku, shvatio da će zaplakati, i napustio sobu. Nije znao kuda ide. Iako se nije sećao nijednog koraka duž celog puta, sišao je dole, ušao u sobu koju su ponudili Regini kao spavaću sobu, otvorio francuska vrata i stupio u ružičnjak pored kuće. Na toplom kasnopopodnevnom suncu, ruže su se crvenile, belile, žutile, i imale boju breskvine kože, neke tek pupoljci, a neke velike kao tanjiri, ali nijedna nije bila crna. Vazduh je bio pun njihovih očaravajućih mirisa. Sa slanim ukusom na ivicama usana, posegao je obema rukama prema najbližem ružinom grmu, nameravajući da dodirne cveće, ali ruke su mu se zaustavile tik ispred njih. Sa rukama koje su formirale kolevku, odjednom je osetio težinu koja se na njih obesila. U stvarnosti, ruke su mu bile prazne, ali teret koji je osećao nije bila misterija; on se sećao, kao da je to bilo pre sat vremena, kakav je osećaj imao dok je držao telo svog tumorom ubijenog sina. U poslednjim trenucima pre mrske posete smrti, on je izvukao sve žice i cevčice iz Džima, podigao ga je sa znojem natopljenog bolničkog kreveta i seo u stolicu pored prozora, čvrsto ga stiskajući i šapćući mu dok blede razdvojene usne nisu prestale da uvlače vazduh. Do svoje sopstvene smrti, Hač će se precizno sećati težire umrlog dečaka u njegovom naručju, oštrine kostiju sa tako malo mesa koje ih je prekrivalo, grozne
suve vrućine na koži delimično providnoj od bolesti, srceparajuće krhkosti. Sve je to sada osetio u svom praznom naručju, tu u ružičnjaku. Kada je pogledao na gore u letnje nebo, rekao je: „Zašto”, kao da tamo ima nekog da mu odgovori. „Bio je tako mali”, rekao je Hač, ,,bio je tako strašno mali”. Dok je govorio, teret je postao teži nego što je ikada bio u toj bolničkoj sobi, hiljadu tona u njegovom praznom naručju, možda zato što još uvek nije želeo da se oslobodi toga koliko je mislio da želi. Ali onda se desila čudna stvar, težina u njegovom naručju sporo je nestajala, činilo se kao da je nevidljivo telo njegovog sina odlebdelo iz njegovog naručja, kao da se meso u potpunosti pretvorilo u duh, kao da Džim više nije imao potrebu za utehom. Hač je spustio ruke. Možda će od sada umesto gorko-slatke uspomene na izgubljeno dete biti samo slatka uspomena na voljeno dete. I možda od sada to neće biti sećanje tako teško da steže srce. Stajao je među ružama. Dan je bio topao. Svetlo kasnog popodneva se zlatilo. Nebo je bilo perfektno čisto, i potpuno misteriozno. Regina je pitala da li bi mogla da dobije neke od Lindzinih slika za svoju sobu, i zvučala je iskreno. Izabrali su tri komada. Zajedno su ukucali eksere za slike i okačili ih tamo gde je ona htela, zajedno sa trideset santimetara dugačkim raspećem koje je donela iz svoje sobe u sirotištu. Dok su radile, Lindzi je rekla: „Šta kažeš na večeru u jednoj stvarno super piceriji koju znam?” „O, da”, rekla je devojčica sa entuzijazmom, ,,ja
obožavam pice”. „Prave ih sa lepom debelom korom i puno sira.” „Peperoni kobasice?” „Tanko seku, ali stave dosta.” „Obična kobasica?” „Naravno, što da ne. Mada ne znam jesi li sigurna da to nije previše revolucionarna pica za jednog vegeterijanca kao što si ti?” Regina je pocrvenela. ,,A, to. Bila sam takvo malo govno taj dan. O, bože, izvinite. Mislim, takva smaračica. Mislim, takav kreten.” ,,Ma, u redu, bre”, rekla je Lindzi. „Svi se mi tu i tamo ponašamo kao kreteni.” ,,Vi ne. Gospodin Harison ne.” „O, samo čekaj.” Stojeći na dvokrilnim lestvama ispred zida naspram kreveta, Lindzi je ukucavala ekser za sliku. Regina je držala sliku. Dok je uzimala sliku od devojčice da je obesi, Lindzi je rekla: „Vidi, da l’ bi htela da mi učiniš uslugu za večerom večeras?” „Uslugu? Naravno.” „Znam da ti je još uvek sve čudno, ova nova situacija. Ne osećaš se stvarno kao kod kuće, i verovatno nećeš još dugo vremena...” „O, pa ovde je vrlo lepo”, protestovala je devojčica. Lindzi je namestila žicu od slikc preko eksera i namestila je da visi pravo. Onda je sela na lestve, što ju je dovelo u istu ravan sa devojčicom. Uzela je obe Reginine ruke, i onu normalnu i onu drugačiju. ,,U pravu si, ovde je vrlo lepo. Ali i ti i ja znamo da to nije isto što i dom. Neću te u ovome požurivati. Htela sam da te pustim da izabereš svoje vreme, ali... čak iako ti se čini da je to malo preuranjeno, da li misliš da bi večeras za večerom mogla da prestaneš da nas zoveš gospodin i gospođa Harison? Posebno
Hača. Bilo bi mu veoma važno, baš sada, ako bi mogla bar da ga zoveš Hač.” Devojčica je spustila pogled na njihove isprepletane ruke. ,,Pa, pretpostavljam... naravno... to bi bilo u redu.” ,,I znaš šta? Shvatam da sada tražim više nego što je pošteno tražiti u ovom trenutku, pre nego što ga upoznaš tako dobro. Ali, da li znaš šta bi u ovom trenutku bila najbolja stvar na svetu za njega?” Devojčica je još gledala u njihove ruke. „Šta?” „Ako bi nekako mogla da pronađeš mesta u svom srcu da ga nazoveš tata. Nemoj sada reći ni da ni ne. Razmisli o tome. Ali to bi bila divna stvar od tebe da uradiš za njega, iz razloga koje sada nemam vremena da ti objašnjavam. A obećavam ti jedno, Regina, on je dobar čovek. Uradiće sve za tebe, daće svoj život za tebe ako ikada do toga dođe, i ništa neće tražiti zauzvrat. On bi se jako uzbudio čak i ako bi znao da ja ovo od tebe tražim. Ali sve što ja od tebe tražim jo da razmisliš o tome.” Nakon duge tišine, devojčica je podigla pogled sa njihovih povezanih ruku i klimnula glavom. ,,U redu, razmisliću o tome.” „Hvala ti, Regina.” Ustala je sa stepenika. „Hajde sada da okačimo tu poslednju sliku.” Lindzi je izmerila, ucrtala mesto na zidu i prikucala ekser. Dok joj je dodavala sliku Regina je rekla: ,,U pitanju je samo to što celog mog života... Nikad nije bilo nikog koga sam zvala mamom i tatom. To je potpuno nova stvar.” Lindzi se nasmešila. „Razumem, dušo. Stvarno razumem. A razumeće i Hač ukoliko ti bude trebalo vremena.”
U blještavoj Ukletoj kući, dok su vapaji za pomoć i vrisci agonije postajali glasniji, čudan predmet se pojavio u svetlosti vatre. Jedna ruža. Crna ruža. Lebdela je kao da ju je začarao nevidljivi mađioničar. Vasago se nikada nije susreo sa ničim lepšim u svetu živih, u svetu mrtvih ili u carstvu snova. Svetlucala je pred njim, sa laticama tako glatkim i nežnim da su izgledale kao da su isečene od uzoraka noćnog neba nepokvarenog zvezdama. Trnje je bilo izuzetno oštro, igle od stakla. Zelena stabljika imala je nauljeni sjaj zmijske kože. Na jednoj latici bila je jedna kap krvi. Ruža je izbledela iz njegovog sna, ali kasnije se vratila, a sa njom i žena zvana Lindzi i devojčica sa kestenjastom kosom i nežnim sivim očima. Vasago je žudeo da poseduje sve tri: crnu ružu, ženu i devojčicu sa sivim očima. Pošto se Hač osvežio za večeru, dok je Lindzi završavala sređivanje u kupatilu, seo je sam na ivicu njihovog kreveta i čitao članak S. Stivena Honela u Arts Amerikanu. Mogao je da slegne ramenima na bukvalno svaku uvredu upućenu njemu, ali ako je neko okaljavao Linđzi, on je uvek besno reagovao. Nije mogao čak ni da se izbori sa prikazima njenih dela za koje je i ona mislila da su validna kritika. Čitajući Honelov zlobni, podli i ultimativno glupi klevetnički članak koji je odbacivao celu njenu karijeru kao “bačenu energiju”, Hač je postajao sve bešnji sa svakom rečenicom. Kao što se desilo i prethodne noći, njegov bes je eksplodirao u slepi gnev vulkanske siline. Mišići vilice su mu se tako stegli da su ga zubi zaboleli. Magazin je počeo da se trese zato što su mu ruke drhtale od gneva. Vid mu se malo zamutio, kao da je sve gledao kroz svetlucajuće talase vrućine, i morao je da trepće i da se mršti dok zamućena slova nije izoštrio u čitljiv tekst.
Kao i dok je ležao u krevetu prošle noći, osećao je kao da je njegov bes otvorio vrata i kao da je nešto ušlo u njega kroz njih, falični duh koji je znao samo za bes i mržnju. Ili je to bilo sa njim sve vreme, uspavano, a bes ga je samo probudio. Nije bio sam u sopstvenoj glavi. Bio je svestan tuđeg prisustva, kao pauka koji gmiže kroz uzan prostor između unutrašnjosti njegove lobanje i površine njegovog mozga. Pokušao je da stavi magazin sa strane i da se smiri. Ali, nastavio je da čita zato što to nije bilo potpuno pod kontrolom njegove volje. Vasago se kretao kroz Ukletu kuću, neuznemiren gladnom vatrom, zato što je isplanirao rutu za beg. Na momente je imao dvanaest godina, a na momente dvadeset. Ali njegov put je bio osvetljen ljudskim bakljama, od kojih su neke pale u tihe gomile koje su se topile na zadimljenom podu, a neke su eksplodirale u plamenu, čak i dok je prolazio pored njih. U snu je nosio neki časopis, otvoren na nekom članku koji ga je razbesneo i koji kao da ga je terao da ga čita. Ivice strana su se savile od vrućine i pretile da se zapale. Imena su iskakala sa stranica ispred njega. Lindzi. Lindzi Sparling. Sada je znao njeno prezime. Osetio je potrebu da baci časopis sa strane, uspori disanje, smiri se. Umesto toga, podstakao je svoj bes, pustio slatku poplavu gneva da ga preplavi i rekao sebi da mora da sazna više. Ivice strana su se savile od vrućine. Honel. Još jedno ime. Stiven Honel. Delići plamteće ruševine pali su na članak. Stiven S. Honel. Ne. Prvo S. S. Stiven Honel. Papir se zapalio. Honel. Pisac. Kafana. Kanjon Silverado. U njegovim rukama, časopis je zahvatio plamen koji je sevnuo u njegovo lice. Otresao se sna kao plameni metak koji se otresa svoje
čaure, i seo u svom mračnom skrovištu. Potpuno budan. Uzbuđen. Sada je znao dovoljno da pronađe ženu. U jednom momentu gnev je kao vatra prošištao kroz Hača, a već u sledećem bio je ugašen. Vilica mu se opustila, napeta ramena su se povila, a ruke su se opustile tako naglo da je ispustio časopis na pod između svojih nogu. Nastavio je da sedi na ivici kreveta još neko vreme, zapanjen i zbunjen. Pogledao je prema vratima od kupatila. Laknulo mu je što Lindzi nije ušla dok je on bio... bio šta? U svom transu? Zaposednut? Nanjušio je nešto čudno, nešto što tu ne pripada. Dim. Pogledao je u izdanje Arts Amerikana na podu. Oklevajući, podigao ga je. Još uvek je bilo presavijeno na Honelovom tekstu o Lindzi. Iako se nikakva vidljiva para nije dizala iz časopisa, papir je izbacivao težak smrad dima. Vonj zapaljenog drveta, papira, katrana, plastike... I nešto još gore. Ivice papira su bile žutobraonkaste i hrskave, kao da su bile izložene toploti koja je skoro dovoljna da izazove spontano sagorevanje. 7 Kada se začulo kucanje na vratima, Honel je sedeo u stolici za ljuljanje pored kamina. Pio je viski „čivas regal" i čitao jedan od svojih romana, Gospođica Kulvert, koji je napisao pre dvadeset i pet godina, kad mu je bilo samo trideset. Ponovo je iščitavao svaku od svojih devet knjiga jednom godišnje zato što je bio u neprestanom takmičenju sa samim sobom, stremeći da postaje sve bolji kako stari, umesto da se tiho skrasi u svojoj starosti kao što je to radila većina pisaca.
Konstantno poboljšavanje je bilo opasan izazov zato što je on bio stravično dobar u ranom dobu. Svaki put kada bi iznova čitao svoja dela, bio je iznenađen otkrićem da su njegovi radovi znatno impresivniji nego što se on sećao. Gospođica Kulvert je bio literarni prikaz samozadovoljnog žlvota njegove majke u poštovanoj gornjoj srednjoj klasi jednog grada na jugu Ilinoisa, optužnica za samozadovoljnu i usiljeno učtivu „kulturu” Srednjeg Zapada. Stvarno je uspeo da uhvati suštinu te kučke. O, kako ju je uhvatio. Čitajući Gospođicu Kulvert, on se prisetio bola i užasa sa kojim je majka prihvatila roman u prvom izdanju, i on je odlučio da, čim završi knjigu, napiše i nastuvak, Gospođa Tauers, koji se bavio njenim brakom sa njegovim ocem, njenim udovištvom i njenim drugim brakom. Ostao je ubeđen da je nastavak bio taj koji ju je ubio. Zvanično, to je bio srčani napad. Ali infarkt srca mora imati neki okidač, a vreme se zadovoljavajuće poklapalo sa izdavanjem Gospođe Tauers, i pažnja medija je dobijena. Kada je neočekivani posetilac zakucao, žaoka ozlojeđenosti je prošla kroz Honela. Lice mu se kiselo nabralo. Više je voleo društvo njegovih sopstvenih likova nego bilo koga ko bi smišljeno došao u posetu, nepozvan. Iii pozvan, svejedno. Svi likovi u njegovim knjigama su bili pažljivo pročišćeni, razjašnjeni, dok su ljudi u stvarnom svetu bili neiscrpno... pa, mrljavi, mračni, besmisleno složeni. Bacio je pogled na sat na kaminu. Devet sati i deset minuta. Kucanje se ponovo začulo. Ovog puta nasrtljivije. Verovatno je to bio neki komšija, što je bila poražavajuća misao pošto su mu sve komšije bile budale. Razmotrio je opciju da ne otvori. Ali, u ovim ruralnim kanjonima, lokalci su sebe smatrali „komšama”, nikad dosadnjakovićima kakvi su zapravo bili, i ako on ne bi
odgovorio na kucanje, oni bi kružili oko kuće, virili u prozore, sve u seljačkoj zabrinutosti za njegovo dobro. Bože, kako ih je mrzeo. Tolerisao ih je samo zato što je više od njih mrzeo ljude iz gradova, a gnušao se ljudi iz predgrađa. Spustio je svoj ,,čivas“ i svoju knjigu, ustao sa stolice za ljuljanje i otišao do vrata, nameravajući da surovo izgrdi bilo koga ko je bio napolju na tremu. Sa svojim jezičkim umećem mogao je da ponizi bilo koga za minut, i da ga natera u povlačenje za dva minuta. Kada je povukao zavesu sa stakla na vratima, bio je iznenađen što posetilac nije bio jedan od komšija – ustvari, niko koga on poznaje. Momak nije imao više od dvadeset godina, bled kao krilca odsnežnog moljca koji je udarao o svetlo na tremu. Bio je obučen potpuno u crno i nosio je sunčane naočare. Honel nije bio zabrinut u pogledu posetiočevih namera. Kanjon je bio udaljen manje od sat vremena vožnje od najgušće naseljenih delova okruga Orandž, ali je svejedno bio zabačen zahvaljujući vrlini svoje zastrašujuće geografije i lošem stanju puteva. Kriminal uopšte nije bio problem zato što su kriminalci generalno bili privučeni naseljenijim delovima gde je izbor bio veći. Pored toga, većina ljudi koji su živeli u tim kućicama nije ni imala ništa vredno krađe. Bledi mladić mu je bio intrigantan. „Šta želiš”, pitao je bez otvaranja vrata. „Gospodin Honel?” „Tako je.” ,,S. Stiven Honel?” „Hoćeš li me sad tim povodom maltretirati?” „Gospodine, izvinite, ali jeste li vi pisac?” Student. Mora biti da je to. Pre jedne decenije, pa, u stvari, više pre dve decenije, Honel je bio saletan od studenata Engleske književnosti koji su hteli da uče od njega ili samo da ga obožavaju iz blizine. Bila je
to jedna promenljiva masa ljudi, u potrazi za najnovijim trendovima, bez ikakvog iskrenog poštovanja za visokokvalitetno književno delo. Dođavola, ovih dana većina njih ne zna ni da čita; bili su studenti samo po zvanju. Institucije u koje su se oni upisivali bile su tek nešto više od dnevnih centara za neizlečivo nezrele, i oni su bili spremni za učenje kao i za let do Marsa pomoću krila. ,,Da, jesam pisac. Šta sa tim?” „Gospodine, ja sam veliki obožavalac vaših knjiga.” „Jesi li ih možda slušao sa kaseta?” „Gospodine? Ne, pročitao sam ih, sve do jedne.” Audio kasete, dozvoljene od strane njegovog izdavača bez njegovog pristanka, bile su sažete i skraćene za dve trećine. Parodija. „Aha. Pročitao si ih kao stripove, zar ne?” Honel je to rekao zajedljivo iako, po njegovom saznanju, svetogrđe stripovskog izdanja njegovih dela još nije izvršeno. „Gospodine, žao mi je što vas ovako ometam. Trebalo mi je zaista puno vremena da skupim hrabrosti da dođem da vas vidim. Noćas sam konačno skupio hrabrost, i znao sam da ako vas ne nađem neću više nikada smeti da dođem. Ja sam obožavalac vaših kujiga, gospodine, i ako bi mi posvetili malo vremena, samo malo, da mi odgovorite na neka pitanja, bio bih vam veoma zahvalan.” Malo razgovora sa inteligentnim mladim čovekom bi moglo, uslvari, da bude zanimljivije od ponovnog čitanja Gospođice Kulvert. Puno vremena je prošlo od poslednjeg takvog posetioca, koji je došao u kuću u stenama u kojoj je Honel tada živeo iznad Santa Fea. Nakon samo kraćeg oklevanja, otvorio je vrata. „Uđi, onda, pa ćemo videti da li stvarno razumeš složenost onoga što si pročitao.” Mladić je prešao preko praga, a Honel se okrenuo nazad, krenuvši prema stolici za ljuljanje i ,,čivasu“.
„Ovo je vrlo ljubazno od vas, gospodine”, rekao je posetilac dok je zatvarao vrata. „Ljubaznost je vrlina slabih i glupih, mladiću. Ja imam druge motive.” Kad je stigao do svoje stolice, okrenuo se i rekao: „Skinite te sunčane naočare. Sunčane naočare po noći su najgora vrsta holivudske folirancije, ne znak ozbiljne osobe.” „Izvinite, gospodine, ali ovo nije foliranje. U pitanju je to što je ovaj svet mnogo bolnije svetliji od pakla – što ćete, siguran sam, i vi do kraja otkriti.” Hač za večerom nije imao nikakav apetit. Hteo je samo da sedne sam sa neobjašnjivo sprženim izdanjem Arts Amerikana i da bulji u njega dok, za ime boga, ne prisili sebe da shvati šta se to tačno sa njim dešava. On je bio razuman čovek. Nije mogao tek tako da prihvati natprirodna objašnjenja. On nije bio slučajno u poslu sa antikvitetima; imao je potrebu da se okruži predmetima koji su doprinosili atmosferi reda i stabilnosti. Ali i deca su takođe žudela za stabilnošću, što je uključivalo rodovnu ishranu, tako da su otišli na večeru u piceriju, posle koje su otišli u obližnji bioskop. Gledali su komediju. Iako film nije mogao da natera Hača da zaboravi svoje čudne probleme, čest zvuk Regininog muzikalnog kikotanja je donekle umirivao njegove nagrižene nerve. Kasnije, kod kuće, pošto ju je ušuškao u krevet, poljubio u čelo, poželeo joj lepe snove i ugasio svetlo, ona je rekla: „Laku noć... tata.” On je bio na vratima, zakoračivši u hodnik, kad ga je reč „tata” zaustavila. Okrenuo se i pogledao je. „Laku noć”, rekao je, odlučivši da primi njen poklon opušteno kao što ga je i dobio, u strahu da će ga ona, ako od toga napravi veliku stvar, zvati gospodin Harison zauvek. Ali
srce mu je poskočilo. U spavaćoj sobi, gde se Lindzi skidala, on je rekao: „Nazvala me je tata.” ,,Ko to?” „Uozbilji se, šta misliš ko.” „Koliko si joj platio?” ,,Ti si samo ljubomorna jer tebe još nije nazvala mamom.” „Nazvaće me. Nije više toliko uplašena.” ,,Od tebe?” ,,Od davanja šanse.” Pre nego što se skinuo za krevet, Hač je otišao dole da proveri telefonsku sekretaricu u kuhinji. Smešno, ali posle svega što mu se desilo i bez obzira na probleme koje je još uvek morao da reši, prosta činjenica da ga je devojčica nazvala tatom bila je dovoljna da mu ubrza korak i podigne duh. Preskakao je po dve stepenice odjednom. Telefonska sekretarica je bila na pultu levo od frižidera, ispod table za poruke od plute. Nadao se da je dobio odgovor od onog upravnika imanja kojem je dao ponudu za “vedžvud” kolekciju tog jutra. Prozorčić na sekretarici je pokazivao tri poruke. Prva je bila od Glende Dokridž, njegove desne ruke u prodavnici antikviteta. Druga je bila od Simpsona Smita, prijatelja i prodavca antikviteta sa Mehouz Plejsa u Los Anđelesu. Treća je bila od Dženis Dims, Lindzine prijateljice. Sve tri poruke su izveštavale istu vest: Hač, Lindzi, Hač i Lindzi, jeste li videli novine, jeste li čitali novine, jeste li čuli vesti o Kuperu, o onom tipu što te je izgurao sa puta, o Bilu Kuperu, mrtav je, ubijen je, ubijen je prošle noći. Hač je osetio kao da je freon, umesto krvi, potekao njegovim venama. Sinoć je besneo u vezi toga što se Kuper izvukao, i poželeo da jn mrtav. Ne, čekaj. Rekao je da želi da ga povredi,