daša&anna - Bog - rekao je Strike. - Prijatelj mi je dao vaš broj. Gdje se otprilike nalazite? Navela mu je adresu, u Ulici St Mary’s, za koju je, kratko pogledavši kartu, shvatio da je udaljena samo nekoliko minuta hoda. - Je li ijedna od vaših dama jutros slobodna za mene? upitao je. - Kakve volite? U bočnom retrovizoru vidio je da se Robin vraća, crvenkasto-plava kosa slobodno joj je lepršala na vjetru, a zlatna kutija Benson & Hedgesa svjetlucala joj je u ruci. - Tamnokose - odgovorio je Strike nakon kratkog oklijevanja. - Tajlanđanke. - Imamo dvije Tajlanđanke za vas. Kakvu uslugu tražite? Robin je otvorila vrata i sjela za volan. - Što nudite? - upitao je Strike. - Senzualna masaža uljima, jedna maserka, devedeset funta. Senzualna masaža uljima, dvije maserke, sto dvadeset funta. Masaža golim tijelom, sto pedeset funta. Dodatne usluge dogovarate s damama, okej? - Okej, volio bih... ovaj... jednu damu - rekao je Strike. - Brzo dolazim. Prekinuo je poziv. - Broj pripada salonu za masažu, ali ne takvom u koji bi otišla zbog bolova u koljenu - obavijestio je Robin proučavajući kartu grada. - Stvarno? - zapanjila se Robin. - Ima ih ko pljeve. Znaš da je tako. Shvatio je zašto je Robin zbunjena. Prizor s druge strane vjetrobranskog stakla - Sveti Dionizij, bogobojazna klasična gimnazija na štulama, prometna i bogata glavna ulica, križ svetog Jurja koji se mreškao na vjetriću ispred obližnjeg puba - sve to kao da je bilo s turističke razglednice. - Što ćeš... gdje je taj salon? - upitala je Robin. - Nije daleko - odgovorio je Strike pokazujući joj na karti. - Najprije mi treba bankomat. Zar će stvarno platiti masažu? zapanjeno se zapitala Robin, ali nije znala kako bi ga to upitala niti je bila sigurna želi li čuti odgovor. Odvezla ih je do bankomata kako bi Strike otišao u dodatnih dvjesto funti minusa, pa prema njegovim uputama do Ulice St Mary’s koja se nalazila na kraju ~ 201 ~ Knjigoteka
daša&anna glavne ulice. Ulica je naizgled bila posve dolična, načičkana agencijama za prodaju nekretnina, kozmetičkim salonima i odvjetničkim uredima, od kojih se većina nalazila u velikim zasebnim zgradama. - Evo ga - pokazao je Strike dok su prolazili pokraj diskretnog lokala na uglu. Na sjajnom ljubičasto-zlatnom znaku pisalo je THAI ORCHID MASSAGE. Samo su tamne rolete na prozorima nagovještavale aktivnosti onkraj medicinski odobrene manipulacije bolnih zglobova. Robin je parkirala u bočnoj ulici i promatrala Strikea dok se nije izgubio iz vidokruga. Prilazeći ulaznim vratima salona za masažu, Strike je primijetio da orhideja naslikana na sjajnom znaku iznad njegove glave silno nalikuje vulvi. Pritisnuo je zvonce i vrata je istog časa otvorio dugokosi muškarac, visok gotovo kao Strike. - Maloprije sam nazvao - rekao je Strike. Izbacivač je progunđao i propustio Strikea kroz dva debela, crna, unutarnja zastora. Tik iza njih nalazilo se malo predvorje prekriveno sagom, s dvjema sofama na kojima su sjedile jedna starija Tajlanđanka i dvije mlađe, od kojih jedna nije izgledala starija od petnaest godina. Na televizoru u kutu prikazivao se kviz Tko želi biti milijunaš? Kad je Strike ušao, dosadu na licima djevojaka zamijenio je oprez. Starija žena ustala je. Energično je žvakala žvakaću gumu. - Ti zvao, da? - Tako je. - Piće? - Ne, hvala. - Želi Tajlanđanka? - Da - odgovorio je Strike. - Koja? - Nju - rekao je Strike pokazujući na mlađu djevojku, odjevenu u ružičastu majicu golih leđa, minicu od antilopa i jeftine cipele od lakirane kože s visokim, tankim potpeticama. Nasmiješila se i ustala. Njezine mršave noge podsjetile su ga na flaminga. - Okej - rekla je njegova sugovornica. - Prvo platila pa išla privatni separe, okej? Strike joj je pružio devedeset funta i djevojka koju je odabrao mahnula mu je da priđe, nasmiješena od uha do uha. Imala je tijelo dječaka u pubertetu, na kojem su se isticale očito napumpane dojke koje su Strikea podsjetile na plastične barbike na polici Elinine kćerke. ~ 202 ~ Knjigoteka
daša&anna U privatni separe ulazilo se iz kratkog hodnika: sobica s jednim prozorom sa spuštenim crnim roletama i slabim svjetlom, prožeta mirisom sandalovine. U kutu prostorije nalazila se tuš-kabina. Stol za masažu bio je od umjetne crne kože. - Prvo se istuširala? - Ne, hvala - odgovorio je Strike. - Okej, tamo skini odjeća - djevojka je pokazala na zavjesom odijeljen kutak u kojem bi Strike teško sakrio svoje metar i devedeset visoko tijelo. - Radije bih ostao odjeven. Želim razgovarati s tobom. Nije izgledala zbunjeno. Očito se nagledala svega i svačega. - Da skinem majica? - vedro je ponudila posežući za mašnicom na vratu. - Još deset funta, bez majica. - Ne - odbio je Strike. - Ručna obrada? - ponudila je promatrajući rasporak njegovih hlača. - Ručna obrada s ulje? Dvadeset funta. - Ne, želim samo razgovarati s tobom. Licem joj preletjela sumnjičavost pa za njom najednom strah. - Ti policija. - Ne - odgovorio je Strike podižući ruke kao da joj se predaje. - Nisam policajac. Tražim Noela Brockbanka. Nekoć je radio ovdje. Na vratima, pretpostavljam... vjerojatno je bio izbacivač. Ovu je djevojku izabrao upravo zato što je izgledala tako mlada. Poznavajući Brockbankove sklonosti, pomislio je kako bi Brockbank od svih djevojaka u salonu pokušao pristupiti baš njoj, ali ona je odmahnula glavom. - On otišao - rekla je. - Znam. Pokušavam doznati kamo je otišao. - Mama mu dala otkaz. Je li vlasnica njezina majka ili je to počasna titula? Strike radije nije želio upetljavati Mamu. Izgledala je pronicavo i nepopustljivo. Djevojčica koju je izabrao u sebi je imala nešto dobrodošlo naivno. Mogla je od njega zatražiti novac za potvrdu da je Brockbank nekoć radio ovdje, da je dobio otkaz, ali to joj nije palo na pamet, - Jesi li ga poznavala? - upitao je Strike. - On dobio otkaz tjedan kad ja došla. - Zašto je dobio otkaz? ~ 203 ~ Knjigoteka
daša&anna Djevojka je pogledala prema vratima. - Bi li itko ovdje mogao imati broj na kojem ću ga naći ih znati kamo je otišao? Oklijevala je. Strike je izvadio novčanik. - Dvadeset funta - rekao je - ako me upoznaš s nekim tko zna gdje je on sad. Za tebe. Stajala je čupkajući rub svoje suknjice kao dijete, zurila u njega pa potegnula dvije desetice iz njegove ruke i zagurala ih u džep minice. - Čekaj ovdje. Sjeo je na masažni stol od umjetne kože i čekao. Sobica je bila čista kao u svim wellnes salonima, što se Strikeu svidjelo. Prljavština mu je ubijala svaku želju za seksom; uvijek bi ga podsjetila na majku i Whittakera u onom smrdljivom skvotu, na zamrljane madrace i mijazam njegova očuha u nosnicama. Ovdje uz ulja uredno poslagana na ormariću u kutu čovjeku nisu mogle ne pasti na pamet erotske misli. Pomisao na masažu golim tijelom nije bila nimalo neprivlačna. Bez ikakva razloga kojeg se mogao sjetiti, na pamet mu je pala Robin, koja ga je čekala u automobilu. Hitro je ponovno ustao, kao da je uhvaćen u nečemu kompromitirajućem, a potom je začuo srdite glasove Tajlandanki. Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavila Mama s njegovom izabranicom, koja je izgledala preplašeno. - Platio za jedna maserka! - bijesno je rekla Mama. Kao oči njezine štićenice, i Mamine su oči potražile Strikeov rasporak. Provjeravala je je li ikakav posao već obavljen, pokušava li iskamčiti više za male pare. - On se predomislila - očajno je rekla djevojka. - Želi dva cure, jedna Tajlanđanka jedna plava. Mi ništa napravili. On se predomislila. - Platio samo za jedna cura - dreknula je Mama upirući prstompandžom u Strikea. Strike je čuo teške korake i pretpostavio da se približava onaj dugokosi vratar. - Rado ću platiti i za dvije maserke - rekao je psujući u sebi. - Još sto dvadeset? - dreknula je Mama, ne vjerujući svojim ušima. - Da. U redu je. ~ 204 ~ Knjigoteka
daša&anna Natjerala ga je da se vrati u predsoblje da plati. Ondje je sjedila debela crvenokosa u crnoj, dekoltiranoj haljini od likre. Izgledala je optimistično. - Želi plava - rekla je Strikeova ortakinja kad je on pružio još sto dvadeset funta. Crvenokosa se snuždila. - Ingrid s mušterija - odvratila je Mama spremajući Strikeovu gotovinu u ladicu. - Čekala ovdje dok ne završi. I tako je sjedio između mršave mlade Tajlanđanke i crvenokose, i gledao Tko želi biti milijunaš? dok iz hodnika nije sitnim koracima dojurio niski sjedobradi muškarac u odijelu, izbjegavajući ikoga pogledati, nestao kroz crne zastore i pobjegao na ulicu. Pet minuta poslije pojavila se vitka, izblajhana plavuša u ljubičastoj likri i čizmama do pola bedra, koja se Strikeu učinila otprilike njegove dobi. - Išli s Ingrid - rekla je Mama, a Strike i mala Tajlanđanka poslušno su otklipsali natrag u privatni salon. - On neće masaža - bez daha je obavijestila plavušu Strikeova prva cura čim su se vrata zatvorila. - Želi znati gdje otišla Noel. Plavuša je namršteno odmjerila Strikea. Možda jest bila dvostruko starija od svoje prijateljice, ali bila je zgodna, tamnosmeđih očiju i visokih jagodica. - Zašto ga tražiš? - upitala je, s naglaskom koji je nedvojbeno otkrivao da je iz Essexa, pa mirno dodala: - Jesi li iz policije? - Nisam - odgovorio je Strike. Zgodno lice ozarilo se kad je najednom shvatila. - Čekaj malo - polako je rekla. - Znam tko si. Ti si onaj Strike! Ti si Cameron Strike! Detektiv koji je riješio slučaj Lule Landry i... Isuse... zar ti nije netko nedavno poslao nogu? - Ovaj... da, jest. - Noel je bio jebeno opsjednut tobom! Praktički je govorio samo o tebi. Nakon što si bio u vijestima. - Ma nemoj? - Da, stalno je ponavljao kako je zbog tebe pretrpio ozljedu mozga. - Bojim se da za to ne mogu preuzeti isključivu zaslugu. Znači, dobro si ga poznavala? - Ne bas toliko dobro! - odgovorila je, točno protumačivši značenje Strikeova pitanja. - Znala sam Johna, Noelova prijatelja sa sjevera. Bio je ~ 205 ~ Knjigoteka
daša&anna super tip, jedna od mojih redovitih mušterija prije nego što je otišao u Saudijsku Arabiju. Da, mislim da su zajedno išli u školu. Bilo mu je žao Noela jer je i Noel nekad bio vojnik i imao nekih problema pa ga je preporučio da radi ovdje. Rekao je da je Noela zadesila nesreća. Nagovorio me da mu iznajmim sobu u svom stanu i to. Ton njezina glasa jasno je davao do znanja kako misli da je Johnovo suosjećanje prema Brockbanku bilo nezasluženo. - Kako je to prošlo? - Na početku je bio okej, ali kad se malo opustio, samo je bjesnio protiv svega. Protiv vojske, protiv tebe, protiv svog sina... opsjednut je sinom i željom da ga vrati. Kaže da si ti kriv što ga on ne može vidjeti, ali ne shvaćam kako je to zaključio. Svima je bilo jasno zašto ga bivša ne želi blizu klinca. - Zašto ga točno ne želi? - Mama ga je uhvatila sa svojom unukom u krilu i njegovom rukom ispod njezine suknjice - rekla je Ingrid. - Mala ima šest godina. - Ah. - Otišao je ne plativši mi dva tjedna najamnine i tad sam ga zadnji put vidjela. Bogu hvala da sam ga se riješila. - Znaš li kamo je otišao kad je otpušten s posla? - Nemam pojma. - Znači, nemaš njegov broj? - Vjerojatno još uvijek negdje imam broj njegova mobitela. Ali ne znam koristi li ga. - Bi li mi ga mogla dati? Zar ti izgledam kao da nosim mobitel uza se? - upitala je visoko podižući ruke. Likra i čizme isticali su svaku oblinu. Isturene bradavice jasno su se vidjele kroz tanku tkaninu. Pozvan pogledati, Strike se morao prisiliti da ne skrene pogled s njezinih očiju. - Bismo li se mogli naći kasnije da mi ga daš? - S mušterijama ne smijemo razmjenjivati brojeve. Pravila i uvjeti, dragi: zato ne smijemo nositi mobitele. Evo kako ćemo - nastavila je, odmjeravajući ga od glave do pete. - Budući da je riječ o tebi i kako znam da si odvalio gada i ratni si heroj i sve to, naći ću se s tobom malo dalje u ulici čim završim s poslom. - To bi bilo super - rekao je Strike. - Puno ti hvala. ~ 206 ~ Knjigoteka
daša&anna Nije znao je li mu se samo pričinilo ili su joj se oči doista koketno zacaklile. Možda je bio rastresen od mirisa masažnog ulja i nedavnih razmišljanja o toplim, skliskim tijelima. Dvadeset minuta poslije, pričekavši dovoljno da Mama pretpostavi kako je dobio željenu uslugu, Strike je izašao iz Thai Orchida i prešao na drugu stranu ceste gdje ga je u automobilu čekala Robin. - Dvjesto trideset funta za stari broj mobitela - rekao je kad se Land Rover udaljio od pločnika i ubrzao prema središtu grada. - Nadam se da će se isplatiti. Tražimo Ulicu Adama i Eve... trebala bi biti odmah ovdje desno... kafić se zove Appleby’s. Uskoro će se ondje naći sa mnom. Robin je pronašla parkirno mjesto pa su čekah, razgovarajući o onome što je Ingrid rekla o Brockbanku i jedući lisnata tijesta koja je Strike maznuo sa švedskog stola na hotelskom doručku tog jutra. Robin je počela shvaćati zašto Strike ima višak kilograma. Nikad dotad na istrazi nije radila više od dvadeset četiri sata u komadu. Kad svaki obrok treba kupiti negdje usput i pojesti u pokretu, brzo završiš na brzoj hrani i čokoladi. - Evo je - rekao je Strike četrdeset minuta poslije pa se nespretno izvukao iz Land Rovera i zaputio prema Appleby’su. Robin je promatrala plavušu koja se približavala, sad u trapericama i jakni od umjetnog krzna. Imala je tijelo glamurozne manekenke i Robin je podsjetila na Platinastu. Prošlo je deset minuta, pa petnaest; iz kafića nisu izašli ni Strike ni plavuša. - Koliko ti vremena treba da uzmeš jedan telefonski broj? - srdito je upitala Robin prazan Land Rover. U automobilu joj je bilo bladno. - Mislila sam da želiš čim prije do Corbyja? Rekao joj je da se ništa nije dogodilo, ali nikad se ne zna. Možda se nešto dogodilo. Možda je djevojka namazala Strikea uljem i... Robin je zabubnjala prstima po volanu. Razmišljala je o Elin i kako bi se ona osjećala da zna što je Strike danas učinio. A onda se naglo trznula sjetivši se da nije provjerila je li joj se Matthew ponovno javio. Izvadila je mobitel iz džepa kaputa i vidjela da nema novih poruka. Otkad mu je rekla da definitivno ne ide na rođendansku proslavu njegova oca, utihnuo je. Plavuša i Strike izašli su iz kafića. Činilo se da Ingrid nerado pušta Strikea da ode. Kad joj je mahnuo u pozdrav, nagnula se prema njemu i poljubila ga u obraz pa otišla izazovno njišući bokovima. Strike je opazio ~ 207 ~ Knjigoteka
daša&anna da ih Robin promatra i vratio se u automobil iskrivivši lice u pomalo stidljivu grimasu. - Čini se da je bilo zanimljivo - zamijetila je Robin. - Ne baš - odgovorio je Strike pokazujući joj broj sad upisan u njegov mobitel: NOEL BROCKBANK MOB. - Samo je bila brljava. Da je Robin bila muškarac, bilo bi mu nemoguće ne dodati: “Imao sam zicer.” Ingrid je bestidno očijukala, polako pretraživala brojeve u svom mobitelu, glasno se pitala ima li još uvijek broj tako da je on počeo strahovati da nema ništa, raspitivala se je li ikad bio na pravoj tajlandskoj masaži, pokušavala ispipati zašto traži Noela, zapitkivala o slučajevima koje je riješio, pogotovo o onom predivne mrtve manekenke, zahvaljujući kojem se našao u žiži zanimanja javnosti, i na kraju sa srdačnim osmijehom ustrajala da uzme i njezin broj, “za svaki slučaj”. - Želiš li odmak pokušati nazvati Brockbanka? - upitala je Robin, skrećući Strikeovu pozornost s Ingridine stražnjice koja se udaljavala. - Molim? Ne. Moram malo razmisliti. Ako se javi na poziv, možda ćemo imati samo jednu priliku. - Pogledao je na sat. - Krenimo, ne želim prekasno doći u Cor... Prekinula ga je zvonjava mobitela u ruci. - Wardle - rekao je Strike. Odgovorio je uključivši zvučnik, tako da i Robin čuje njihov razgovor. - Što se događa? - Identificirali smo tijelo - rekao je Wardle. Prizvuk u njegovu glasu upozorio ih je da će im ime mrtve djevojke biti poznato. Kratka stanka koja je uslijedila dopustila je da slika djevojčice sitnih ptičjih očiju panično proleti Strikeovim mislima. - Ime joj je Kelsey Platt i ona ti je pisala tražeći savjet kako da si odreže nogu. Stvarno ju je željela odrezati. Šesnaest godina. Strikea je preplavila jednaka količina olakšanja i nevjerice. Naslijepo je tražio kemijsku, ali Robin je već zapisivala. - Učila je za odgajateljicu u vrtiću na nekom strukovnom koledžu, gdje je i upoznala Oksanu Vološinu. Kelsey je inače živjela u Finchleyju s polusestrom i sestrinim partnerom. Rekla im je da ide na dvotjedno testiranje izvan grada. Nisu prijavili njezin nestanak - nisu bili zabrinuti. Do večeras je nisu očekivali da se vrati. Oksana kaže da se Kelsey nije slagala sa sestrom i da ju je zamolila da nekoliko tjedana ostane u njezinu stanu, da ima malo privatnosti. Čini se da je cura sve to isplanirala, kad ti ~ 208 ~ Knjigoteka
daša&anna je pisala s te adrese. Sestra je, razumljivo, izbezumljena. Od nje još ne mogu izvući ništa suvislo, ali potvrdila je da je rukopis na pismu autentičan i da je sestrina opsjednutost željom da se riješi noge nije posve šokirala. Uzeli smo uzorke DNK-a s curine četke za kosu. Podudaraju se. Ona je. Uz škripu suvozačkog sjedala, Strike se nagnuo bliže Robin kako bi pročitao njezine zabilješke. Osjetila je miris cigaretnog dima s daškom sandalovine koji se širio s njegove odjeće. - Sestra živi s partnerom? - upitao je. - Muškarcem? - Njemu to nećeš prikačiti - odgovorio je Wardle, a Strike je shvatio da se Wardle već i te kako potrudio to učiniti. Tip je umirovljeni vatrogasac, četrdeset pet godina, ne baš u najboljoj formi. Ima uništena pluća i čvrst alibi za onaj vikend koji nas zanima. - Vikend? - zaustila je Robin. - Kelsey je otišla od sestre uvečer prvog travnja. Znamo da je umrla drugog ili trećeg... četvrtog je tebi uručena njezina noga. Strike, trebat ćeš mi doći odgovoriti na još neka pitanja. Rutinski postupak, ali morat ćemo uzeti službenu izjavu o onim pismima. Činilo se da se nakon toga više nije imalo što reći. Saslušavši Strikeove riječi zahvale jer im je javio, Wardle je spustio slušalicu i iza sebe ostavio tišinu koja je, kako se Robin učinilo, drhtala od naknadnih šokova. ~ 209 ~ Knjigoteka
daša&anna 28 ... oh Debbie Denise was true to me, She’d wait by the window, so patiently36 Blue Öyster Cult, “Debbie Denise” Stihovi: Patti Smith Cijelo je ovo putovanje bilo samo uzaludno skretanje s puta. Ubijena djevojka nije Brittany. Krivac ne može biti Brockbank. Strike je osjetio golemo olakšanje. Ulicu Adama i Eve kao da je netko najednom oprao, boje su izgledale življe, prolaznici vedrije, simpatičnije nego prije njegova javljanja na Wardleov poziv. Brittany je, na kraju krajeva, ipak negdje živa. Za ovo nije on kriv. Noga nije bila njezina. Robin je šutjela. Zamijetila je pobjedonosan prizvuk u Strikeovu glasu, osjetila njegovo olakšanje. Ona, naravno, nikad u životu nije vidjela ni upoznala Brittany Brockbank, i mada joj je bilo drago da je djevojka živa, to nije mijenjalo činjenicu da je jedna druga djevojka umrla u jezovitim okolnostima. Krivnja koja se skotrljala sa Strikea kao da se srušila u njezino vlastito krilo. Ona je bila ta koja je samo preletjela pogledom preko Kelseyina pisma i gurnula ga u ladicu za luđake ne odgovorivši na njega. Bi li bilo drukčije, pitala se Robin, da je kontaktirala s Kelsey i savjetovala joj da potraži pomoć? Ili da ju je nazvao Strike i rekao joj da je on nogu izgubio u borbi, da je to što je čula o njegovoj ozljedi obična laž? Robinina utroba bolno se stezala od kajanja. - Jesi li siguran? - glasno je upitala nakon cijele minute šutnje, tijekom koje su i ona i on bili zaokupljeni privatnim razmišljanjima. - Siguran u što? - odvratio je Strike okrećući se prema njoj. - Da to ne može biti Brockbank? - Ako ona cura nije Brittany... - započeo je Strike. - Upravo si mi rekao da je ona djevojka... - Ingrid? 36 ... oh, Debbie Denise bila mi je vjerna / i strpljivo čekala uz prozor. ~ 210 ~ Knjigoteka
daša&anna - Ingrid - ponovila je Robin s natrubom nestrpljivosti - da. Upravo si mi rekao da tvrdi da je Brockbank opsjednut tobom. Drži te odgovornim za oštećenje mozga i gubitak obitelji. Strike ju je namršteno promatrao, razmišljajući. - Sve što sam sinoć rekla o tome kako te ubojica želi ocrniti i omalovažiti tvoje ratne zasluge po svemu se uklapa u ono što znamo o Brockbanku - nastavila je Robin. - Ne misliš li da je susret s tom Kelsey i možda pogled na brazgotinu na njezinoj nozi koja je bila slična Brittanynoj, ili spoznaja da je se želi riješiti, možda mogla... ne znam... potaknuti nešto u njemu? Hoću reći - nesigurno je zamuckivala - ne znamo točno kako oštećenje mozga... - Mozak mu nije toliko jebeno oštećen - prasnuo je Strike. - U bolnici je samo glumio. Znam da jest. Robin nije odgovorila, samo je sjedila za volanom i promatrala prolaznike. Zavidjela im je. Kakve god brige ih muče, sigurno ne uključuju sakaćenje i ubojstvo. - U nekim si stvarima u pravu - napokon je rekao Strike. Robin je shvatila da je svojim riječima pokolebala njegovu privatnu proslavu. Pogledao je na sat. - Hajde, bit će bolje da krenemo u Corby, ako ga namjeravamo posjetiti danas. Brzo su prevalili dvadeset kilometara između dva grada. Robin je po Strikeovu zlovoljnom izrazu lica naslutila kako on mozga o njihovu razgovoru o Brockbanku. Vozili su se bezličnim, jednoličnim krajolikom, sa živicama i povremenim stablima uz cestu. - Dakle, Laing - rekla je Robin nastojeći prekinuti Strikea u naizgled neugodnim mislima. - Podsjeti me... - Laing, da - polako je odgovorio Strike. Bila je u pravu kad je pomislila da se zamislio o Brockbanku. Sad se primorao usredotočiti, regrupirati. - Dakle, Laingje zavezao svoju ženu i izranjavao je nožem. Koliko je meni poznato, dvaput je bio optužen za silovanje, ali nijednom nije završio u zatvoru - i pokušao mi je odgristi pola lica u boksačkom ringu. U osnovi, nasilan, izopačen tip - rekao je Strike - ali kao što sam ti rekao, njegova punica misli da je bio bolestan kad je izašao iz zatvora. Kaže da je otišao u Gateshead, ali ondje se očito nije dugo zadržao ako je 2008. živio u Corbyju s onom ženskom - rekao je, ponovno provjeravajući na karti ulicu u kojoj je živjela Lorraine McNaughton. - Dob odgovara, vremenski ~ 211 ~ Knjigoteka
daša&anna okvir odgovara... vidjet ćemo. Ako Lorraine nije kod kuće, pokušat ćemo ponovno iza pet. Slijedeći Strikeove upute, Robin se provezla kroz samo središte Corbyja, koje se pokazalo nepravilnom hrpom betona i cigle u kojoj se isticao trgovački centar. Masivan blok općinskih ureda s kojih su kao željezna mahovina stršile antene dominirao je panoramom. Središnjeg trga nije bilo, nijedne stare crkve, a još manje drvene gimnazije na štulama. Svrha Corbija bila je udomiti veliki priljev putujućih radnika u 1940-ima i 1950-ima, mnoge građevine izgledale su neveselo, utilitaristički. - Pola ovih ulica ima škotska imena - rekla je Robin dok su se vozili kroz ulice Argyll i Montrose. - Zar ga nisu nekoć zvali Malom Škotskom? - upitao je Strike primijetivši znak za Edinburgh House. Čuo je da je Corby na svom industrijskom vrhuncu imao najveću škotsku populaciju južno od granice. Križevi svetog Andrije i propeti lavovi lepršali su s balkona stanova. - Jasno ti je zašto se Laing ovdje sigurno osjećao više kod kuće nego u Gatesheadu. Možda je imao poznanike u ovom kraju. Pet minuta poslije zatekli su se u starom dijelu grada, u kojem su zgodne kamene građevine sačuvale tragove sela kakvo je Corby bio prije nego što je u njemu izgrađena čeličana. Uskoro su stigli do Ulice Weldon u kojoj je živjela Lorraine MacNaughton. Kuće su stajale u čvrstim blokovima od po šest u nizu i svaki par bio je zrcalni odraz susjednog, odnosno ulazna vrata stajala su jedna uz druga, a položaj prozora bio je obrnut. Imena kuća bila su uklesana u kameni nadvratnik. - Ono je njezina kuća - rekao je Strike pokazujući na kuću Summerfield koja je stajala u paru s kućom Northfield. Dvorište ispred Summerfielda bilo je prekriveno finim šljunkom. Travu u Northfieldu trebalo je pokositi, što je Robin podsjetilo na njezin stan u Londonu. - Mislim da će biti najbolje da oboje uđemo - predložio je Strike otkopčavajući svoj pojas. - Vjerojatno će se osjećati ugodnije ako i ti budeš sa mnom. Zvono naizgled nije radilo. Strike je zato snažno pokucao na vrata zglobovima prstiju. Bijesni lavež iz unutrašnjosti kuće otkrio im je da je u kući barem jedan stanar. Potom su začuli ženski glas, srdit, ali nekako neučinkovit. ~ 212 ~ Knjigoteka
daša&anna - Psst! Tiho! Prestani! Psst! Ne! Vrata su se otvorila i Robin je tek načas ugledala mrzovoljnu ženu od pedesetak godina, kad je iz kuće, okrutno režući i lajući, izjurio oštrodlaki Jack Russel i zario zube u Strikeov gležanj. Na Strikeovu sreću, ali ne i na sreću Jacka Russella, zagrizao je u čelik. Pas je zacvilio, a Robin je iskoristila njegov šok da se brzo sagne, ščepa ga za kožu na vratu i podigne. Pas se toliko iznenadio kad se najednom našao u zraku, da je posve utihnuo. - Ne grizi - rekla mu je Robin. Očito zaključivši kako žena koja je dovoljno hrabra da ga podigne zaslužuje poštovanje, pas joj je dopustio da ga čvršće uhvati pa se okrenuo u zraku i pokušao joj polizati ruku. - Oprostite - ispričala se žena. - Pripadao je mojoj majci. Prava je noćna mora. Ali vi mu se sviđate. Čudo. Njezina smeđa kosa do ramena uz glavu je bila sijeda. Duboke bore usjekle su joj se s obje strane tankih usta, kao lutki na koncu. Naslanjala se na štap, jednoga gležnja natečena i zavijena, stopala u sandali koja je otkrivala žućkaste nokte. Strike se predstavio pa pokazao Lorraine vozačku dozvolu i posjetnicu. - Jeste li vi Lorraine MacNaughton? - Jesam. - Oklijevala je. Načas je pogledala Robin, koja joj se ohrabrujući nasmiješila preko glave Jacka Russella. - Vi ste... što ste ono rekli da ste? - Detektiv - odgovorio je Strike - i zanima me možete li mi reći što o Donaldu Laingu. Telefonski podaci pokazuju da je prije nekohko godina živio ovdje s vama. - Da, živio je - polako je odvratila. - Je li još uvijek ovdje? - upitao je Strike, iako je znao odgovor. - Nije. Strike je pokazao na Robin. - Smijemo li kolegica i ja ući i postaviti vam nekoliko pitanja? Pokušavamo pronaći gospodina Lainga. Lorraine je šutjela, namršteno grickajući unutarnju stranu usnice. Robin je prebacila psa preko ruke i on joj je sad oduševljeno lizao prste na kojima se nedvojbeno zadržao okus lisnatog tijesta. Rasparana nogavica Strikeovih hlača lepršala je na povjetarcu. ~ 213 ~ Knjigoteka
daša&anna - U redu, uđite - rekla je Lorraine i odmaknula se na štakama kako bi njih dvoje ušli. Neuredna prednja prostorija vonjala je na ustajali cigaretni dim. Sitnica karakterističnih za stare gospođe bilo je posvuda: kačkane navlake za kutije s papirnatim maramicama, jeftini jastučići s volanima i cio niz cifrasto odjevenih medvjedića poslaganih na ulašteni bife. Jednim zidom dominirala je slika golemookog djeteta odjevenog kao Pierrot. Strike u tom prostoru nije mogao zamisliti Donalda Lainga, kao što nije mogao zamisliti ni bika koji drijema u kutu ispod prozora. Kad su ušli, Jack Russell počeo se koprcati ne bi li se oslobodio Robinina stiska, pa ponovno zalajao na Strikea. - Daj začepi - prostenjala je Lorraine. Skljokala se na izblijedjelu, smeđu baršunastu sofu, objema rukama podigla povijeni gležanj na kožnati tabure, posegnula postrance po svoju kutiju Superkingsa i zapalila cigaretu. - Trebala bih je držati podignutu - objasnila je, a cigareta joj se njihala u ustima dok je uzimala u ruku prepunu pepeljaru od brušena stakla i stavljala je na krilo. - Patronažna dolazi svaki dan da mi je previje. Sjednite. - Što vam je s nogom? - upitala je Robin provlačeći se pokraj stolića za kavu kako bi sjela pokraj Lorraine na sofu. Jack Russell odmah je skočio i smjestio se uz nju, i srećom, prestao lajati. - Ofurila sam je uljem od krumpirića - rekla je Lorraine. - Na poslu. - Kriste - komentirao je Strike smještajući se u naslonjač. - Mora da je bilo strašno. - Da, bilo je. Kažu da ću najmanje mjesec dana morati biti na bolovanju. Ali barem je hitna bila blizu. Ispostavilo se da Lorraine radi u kantini lokalne bolnice. - Onda, što je Donnie učinio? - promrmljala je Lorraine ispuhujući dim, kad su dobrano protresli njezinu ozljedu. - Opet pljačka, je li? - Zašto to kažete? - oprezno je upitao Strike. - Mene je opljačkao. Robin je tad shvatila da je osornost te žene samo fasada. Lorraineina duga cigareta drhtala je dok je to govorila. - Kad je to bilo? - upitao je Strike. ~ 214 ~ Knjigoteka
daša&anna - Kad je otišao. Uzeo je sav moj nakit. Mamin vjenčani prsten, sve. Znao je što mi taj prsten znači. Mama je umrla ni godinu prije. Da, jednog je dana samo išetao iz kuće i nikad se nije vratio. Nazvala sam policiju, mislila sam da mu se nešto dogodilo. Tad sam shvatila da mi je novčanik prazan, a nakit nestao. Još uvijek se osjećala poniženom. Upali obrazi zažarili su joj se dok je to govorila. Strike je posegnuo u unutarnji džep sakoa. - Želim biti siguran da govorimo o istom čovjeku. Izgleda li vam ova fotografija poznato? Pružio joj je jednu od fotografija koje mu je dala Laingova bivša punica u Melroseu. Krupan i širok u svom modro-žutom kiltu, tamnih, lasičjih očiju i lisičje crvene kose nisko na čelu, Laing je stajao ispred matičnog ureda. Rhona se priljubila uz njegove ruke, dvostruko uža od njega u vjenčanici koja joj je loše pristajala, možda kupljenoj iz druge ruke. Lorraine je dugo proučavala fotografiju. Na kraju je rekla: - Mislim da je on. Mogao bi biti. - Na fotografiji se ne vidi, ali na lijevoj podlaktici ima istetoviranu veliku žutu ružu - rekao je Strike. - Da - uzdahnula je Lorraine. - Istina. Imao ju je. Pušila je i zurila u fotografiju. - Znači, bio je oženjen? - upitala je, a glas joj je malo zadrhtao. Zar vam nije rekao? - umiješala se Robin. - Ne. Rekao mi je da se nikad nije ženio. - Kako ste ga upoznali? - upitala je Robin. - U pubu. Kad sam ga ja poznavala, nije izgledao ovako. Okrenula se prema bifeu iza svojih leda i pomaknula kao da pokušava ustati. - Mogu li vam ja pomoći? - ponudila se Robin. - U srednjoj ladici. Možda imam neku njegovu fotografiju. Jack Russell ponovno je zalajao kad je Robin otvorila ladicu s držačima za ubruse, kačkanim podlošcima, žličicama-suvenirima, čačkalicama i raštrkanim fotografijama. Robin je izvukla najviše fotografija što je mogla i donijela ih Lorraine. ~ 215 ~ Knjigoteka
daša&anna - Ovo je on - rekla je Lorraine prelistavši brojne fotografije na kojima je uglavnom bila neka vrlo stara žena za koju je Robin pretpostavila da je Lorraineina majka. Lorraine je dodala fotografiju ravno Strikeu. Ne bi prepoznao Lainga da prođe pokraj njega na ulici. Bivši boksač bio je sav natečen, pogotovo u licu. Vrat mu se više nije vidio, koža mu je izgledala napeta, lice izobličeno. Jednu mu je ruka bila prebačena preko ramena nasmiješene Lorraine, druga je visjela uz tijelo. Nije se osmjehivao. Strike je pomnije promotrio fotografiju. Žuta ruža još uvijek se vidjela, ali djelomično prekrivena upaljenom, crvenom ljuskastom kožom, kojom je bila prošarana cijela njegova podlaktica. - Zar ima nekih kožnih problema? - Psorijatični artritis - objasnila je Lorraine. - Od toga boluje. Zato je dobivao socijalnu pomoć za bolesne. Morao je prestati raditi. - Stvarno? - upitao je Strike. - A čime se prije bavio? - Došao je ovamo kao upravitelj jedne velike građevinske tvrtke, ali se onda razbolio i više nije mogao raditi. U Melroseu je imao vlastitu tvrtku. Bio je direktor. - Je li? - upitao je Strike. - Da, obiteljski posao - objasnila je Lorraine pregledavajući fotografije. - Naslijedio ga je od tate. Evo ga opet, pogledajte. Na ovoj su se fotografiji, naizgled snimljenoj na terasi neke pivnice, držali za ruke. Lorraine se smiješila od uha do uha, a Laing je izgledao bezizražajno, tamnih očiju kao procjepima na mjesecoliku licu. Laing je imao tipičan izgled čovjeka koji po uputi liječnika uzima steroide. Kosa nalik lisičjem krznu ostala je ista, ali bez nje bi se Strike morao jako potruditi da u licu muškarca s te fotografije prepozna snažnog mladog boksača koji ga je ugrizao za lice. - Koliko ste dugo bih zajedno? - Deset mjeseci. Upoznala sam ga netom nakon majčine smrti. Imala je devedeset dvije godine... živjela je ovdje sa mnom. Pomagala sam gospođi Williams u susjedstvu; imala je osamdeset sedam godina i bila je senilna. Sinjoj je u Americi. Donnie je bio dobar prema njoj. Kosio joj je travu i išao u trgovinu. Gad je znao kome se treba umiliti, pomislio je Strike. Bolesnom, nezaposlenom i bez prebijene pare, kakav je Laing tad bio, usamljena sredovječna žena bez ikoga koga mora uzdržavati, koja zna kuhati, ima vlastitu kuću i upravo je naslijedila novac od majke, zacijelo je bila dar s ~ 216 ~ Knjigoteka
daša&anna neba. Sigurno bi vrijedilo glumiti malo suosjećanja da joj se uvali. Laing je znao biti šarmantan kad je to želio. - Činio se u redu kad smo se upoznali - mrzovoljno je rekla Lorraine. - Nije bilo toga što ne bi učinio za mene. A nije bio dobro. Zglobovi su mu bili otečeni i sve ostalo. Morao je dobivati injekcije... Kasnije je postao zlovoljan, ali ja sam to pripisala njegovoj bolesti. Od bolesnih ljudi ne očekuješ da budu stalno veseli, zar ne? Nisu svi kao mama. Ona je bila pravo čudo, tako ozbiljno bolesna, a uvijek nasmiješena i... i... - Dodat ću vam maramicu - rekla je Robin i polako se nagnula prema kutiji u kačkanoj navlaci kako ne bi uznemirila psa koji je glavu položio na njezino krilo. - Jeste li prijavili kradu nakita? - upitao je Strike kad je Lorraine dobila maramicu i upotrijebila je između dva duboka dima svoje cigarete marke Superking. - Nisam - osorno je odgovorila. Čemu? Ionako ga nikad ne bi pronašli. Robin je naslutila da Lorraine nije željela privući službenu pozornost na svoje poniženje i suosjećala je s njom. - Je li ikad bio nasilan? - nježno je upitala Robin. Lorraine je izgledala iznenađeno. - Ne. Jeste li zato došli? Zar je nekog ozlijedio? - Ne znamo - odgovorio je Strike. - Mislim da on nikoga ne bi ozlijedio - rekla je. - Nije bio takav. To sam rekla i policiji. - Oprostite - rekla je Robin, milujući glavu psa koji je sad drijemao. - Mislila sam da niste prijavili krađu? - To je bilo poslije - objasnila je Lorraine. - Otprilike mjesec dana nakon što je otišao. Netko je provalio u kuću gospođe Williams, onesvijestio je i opljačkao. Policija je željela znati gdje je Donnie. Rekla sam: “Davno je otišao, odselio se.” U svakom slučaju, on to ne bi učinio, rekla sam im. Bio je dobar prema njoj. Ne bi premlatio jednu staricu. Nekoć su se držali za ruke na terasi pivnice. Kosio je staričin travnjak. Odbila je vjerovati da je Laing totalni negativac. - Pretpostavljam da vaša susjeda policiji nije mogla opisati napadača - rekao je Strike. Lorraine je odmahnula glavom. ~ 217 ~ Knjigoteka
daša&anna - Nikad se nije oporavila. Umrla je u nekom domu. Sad u Northfieldu živi obitelj s troje male djece. Da samo čujete koliko buče, a još imaju drskosti meni prigovarati zbog psa! Naišli su na posvemašnju slijepu ulicu. Lorraine nije imala pojma kamo je Laing otišao. Nije se mogla sjetiti da je ikad spomenuo ijedno mjesto s kojim je povezan osim Melrosea, i nikad nije upoznala ni jednog njegova prijatelja. Kad je shvatila da se on više nikad neće vratiti, izbrisala je broj njegova mobitela. Pristala je da Strike i Robin uzmu one dvije Laingove fotografije, ali osim time, više im nikako nije mogla pomoći. Jack Russell glasno je prosvjedovao kad je Robin povukla svoju toplu ruku i na sve načine pokazao želju da nezadovoljstvo iskali na Strikeu kad je detektiv ustao iz naslonjača. - Tiggere, prestani - srdito ga je prekorila Lorraine, teškom mukom zadržavajući koprcavog psa na sofi. - Sami ćemo izaći! - doviknula je Robin kroz bjesomučni lavež. - Velika vam hvala na pomoći! Ostavili su je u njezinu neurednom, zadimljenom dnevnom boravku, zavijena gležnja podignuta na tabure, i vjerojatno malo tužniju i u nelagodi zbog njihova posjeta. Histerični lavež pratio ih je cijelim putem niz dvorišnu stazu. - Trebali smo joj barem skuhati čaj - s krivnjom je rekla Robin kad su sjeli u Land Rover. - Nije ni svjesna koliko je dobro prošla - hrabrio ju je Strike. - Sjeti se one sirote starice ondje - pokazao je na Northfield - koju je nasmrt premlatio zbog nekoliko funta. - Misliš da je to učinio Laing? - Naravno da je to učinio jebeni Laing - rekao je Strike dok je Robin okretala ključ u bravi motora. - Izvidio je teren dok joj je navodno pomagao, zar ne? I primjećuješ kako je, usprkos navodnim strašnim bolovima od artritisa, ipak mogao kositi travnjake i bubati stare žene. Umorna i gladna, s glavoboljom od ustajalog cigaretnog dima, Robin je samo kimnula i suglasila se. Razgovor s Lorraine potištio ju je, a pomisao na još dva i pol sata vožnje do kuće nije bila privlačna. - Što kažeš da krenemo? - rekao je Strike pogledavši koliko je sati. - Rekao sam Elin da ću večeras svratiti. - Može. ~ 218 ~ Knjigoteka
daša&anna A ipak, iz nekog razloga - možda zbog glavobolje, možda zbog one usamljene žene koja je sjedila u Summerfieldu među uspomenama na svoje voljene koji su je napustili - Robin tek što se nije ponovno rasplakala. ~ 219 ~ Knjigoteka
daša&anna 29 I Just Like To Be Bad37 Ponekad mu je bilo teško biti s ljudima koji su se smatrali njegovim prijateljima: muškarcima s kojima se družio kad mu je trebao novac. Krađa je bila njihovo glavno zanimanje, kurvanje subotom navečer rekreacija, bio je omiljen među njima, njihov kompa, mislili su, njihov prijatelj, jednak njima. Jednak! Onog dana kad je policija pronašla njezino tijelo, jedino što je želio bilo je u samoći uživati u medijskim napisima. Novinski članci bili su dobro štivo. Osjećao se ponosno: prvi je put ubio u privatnom prostoru, bez žurbe, i sve organizirao kako je sam želio. I s Tajnicom je namjeravao postupiti jednako; imati vremena za uživanje u njoj živoj, prije nego što je ubije. Frustriralo ga je samo to da se nigdje nisu spominjala ona pisma koja su policiju trebala uputiti na Strikea, nagnati da ispitaju i proganjaju tog šupka, da se njegovo ime ocrnjuje u novinama, a glupa javnost pomisli kako je on imao neke veze s tim ubojstvom. Svejedno, novinari su se raspisali, objavili fotografije stana u kojem ju je ubio i izjave zgođušnog policajca. Sačuvao je te članke: bili su suveniri, kao i komadići njezina tijela koje je uzeo za svoju privatnu zbirku. Naravno, svoj ponos i diku morao je sakriti od Stvari, jer Stvar je trenutačno zahtijevala vrlo brižno postupanje. Stvar nije bila sretna, ni najmanje sretna. Život se nije odvijao onako kako je Stvar očekivala i on se morao praviti da mari, da je zabrinut, morao je glumiti ljubaznog tipa jer Stvar mu je bila od koristi: donosila je novac u kuću i možda će mu morati dati alibije. Nikad se ne zna kad bi mu mogli zatrebati. Već je jednom umalo nagrabusio. To se dogodilo nakon drugog ubojstva, u Milton Keynesu. Ne seri tamo gdje jedeš: to je oduvijek bilo jedno od načela kojima se vodio. Nikad prije ni poslije nije bio u Milton Keynesu i s tim ga mjestom ništa nije povezivalo. Automobil je ukrao, odvojio se od momaka, solo posao. 37 Jednostavno volim biti loš ~ 220 ~ Knjigoteka
daša&anna Lažne tablice imao je spremne već neko vrijeme. Jednostavno se odvezao, pitajući se hoće li mu se posrećiti. Od prvog ubojstva, pokušao je nekoliko puta, ali bez uspjeha: pokušao je šarmirati cure u pubovima i klubovima, pokušao ih namamiti negdje nasamo, ali to mu više nije polazilo za rukom lako kao u prošlosti. Nije izgledao dobro kao nekoć, znao je to, ali nije želio stvoriti obrazac i ubijati samo prostitutke. Policija počne zbrajati dva i dva ako stalno biraš isti tip. Jednom je uspio slijediti neku Ciganku uličicom, ali prije nego što je uopće izvukao nož, odnekud se pojavio čopor hihotavih klinaca i on je zbrisao. Nakon toga odustao je od pokušaja da pokupi curu na uobičajen način. Morat će to učiniti silom. Satima se vozikao i sve više očajavao - ni nagovještaja žrtve u Milton Keynesu. U deset minuta do ponoći bio je na rubu da popusti i pronađe neku kurvu, kad ju je opazio. Kratkokosa brineta u trapericama, svađala se s dečkom nasred kružnog toka. Dok se vozio pokraj njih, držao je par na oku u retrovizoru. Gledao je kako ona bijesno odlazi, kao pijana od gnjeva i suza. Raspaljen muškarac kojeg je ostavila iza sebe nešto joj je doviknuo, a onda, zgađeno odmahnuvši rukom, posrćući otišao u suprotnom smjeru. Okrenuo se i vozio prema njoj. Plakala je u hodu i brisala oči rukavom. Spustio je prozor. - Dušo, jesi li dobro? - Odjebi! Zapečatila je svoju sudbinu kad je bijesno zaronila u grmlje uz cestu kako bi pobjegla od njegova automobila koji je gmizao uz nju. Da je izdržala još sto metara, stigla bi do dobro osvijetljenog dijela ceste. Morao je samo skrenuti s ceste i parkirati. Prije nego što je izašao iz automobila, navukao je fantomku i s nožem već spremnim u ruci, mirno se vratio do mjesta gdje je ona nestala. Čuo ju je dok se pokušavala probiti kroz gusta stabla i grmlje, koje su urbanisti ondje posadili kako bi ublažili obrise široke sive dvotračne ceste. Nije bilo ulične rasvjete. Vozačima u prolazu bio je nevidljiv dok je hodao uz tamno žbunje. Kad se probila na pločnik, spremno ju je dočekao i nožem natjerao natrag u grmlje. Sat je proveo u grmlju prije nego što je ostavio tijelo. Strgnuo joj je naušnice s usnih resica pa ushićeno mahao nožem, odsijecajući komadiće njezina tijela. Pričekavši trenutak kad na cesti nije bilo nijednog vozila, ~ 221 ~ Knjigoteka
daša&anna zadihano je dotrčao natrag do ukradenog automobila, fantomke još uvijek na licu. Odvezao se, svaki atom njegova tijela bila je ushićen i zadovoljen, iz džepova mu se cijedilo. Tek tad se magla razišla. Prošli put upotrijebio je automobil s posla i nakon toga ga temeljito oprao pred očima svojih kolega. Sumnjao je da će s ovih presvlaka sjedala itko uspjeti oprati krv i njegov će DNK biti na svemu. Što da učini? Tad je osjetio nešto najsličnije panici. Odvezao se kilometrima sjeverno i tek ondje ostavio automobil na samotnom polju daleko od glavne ceste, na koje nije gledala nijedna građevina. Ondje je, drhteći na hladnoći, skinuo lažne tablice, umočio čarapu u spremnik s benzinom pa je bacio na krvavo prednje sjedalo i zapalio. Automobilu je trebalo dugo da se zapali kako treba; nekoliko puta morao mu je prići i malo potpomoći plamen dok napokon, u tri ujutro, dršćući iza zaklona stabala nije vidio kako je automobil eksplodirao. Tad je pobjegao. Bila je zima, pa barem njegova fantomka nije privlačila pozornost. Lažne tablice zakopao je u šumi i pohitao dalje, pognute glave, dlanova sklopljenih oko dragocjenih suvenira u džepovima. Razmislio je da i njih zakopa, ali nije se mogao natjerati na to. Krvave mrlje na hlačama prekrio je blatom, fantomku zadržao na glavi i na postaji, a u vožnji vlakom glumio da je pijan u kutu vagona kako mu se nitko ne bi približio, mrmljao si u bradu i djelovao prijeteći i poremećeno, što je služilo kao bedem kad je želio da ga svi ostave na miru. Kad je stigao kući, njezino tijelo već je bilo pronađeno. Gledao je to na telki iste večer, jedući s pladnja u krilu. Pronašli su spaljeni automobil, ali ne i tablice i - to je uistinu bio dokaz njegove neponovljive sreće, neobične zaštite i blagoslova koje uživa od svemira - uhitili dečka s kojim se bila posvadila, optužili ga i, iako su dokazi protiv njega očito bili vrlo slabi, osudili! Pomisao da taj seronja služi zatvorsku kaznu umjesto njega još uvijek ga je ponekad tjerala na smijeh... Svejedno, dugi sati vožnje kroz mrak sa spoznajom da bi susret s policijom mogao biti koban, kad se bojao da će neki policajac zatražiti od njega da isprazni džepove ili da će koji oštrooki putnik primijetiti skorenu krv na njegovoj odjeći, naučili su ga važnu lekciju. Planiraj svaku pojedinost. Ništa ne prepuštaj slučaju. ~ 222 ~ Knjigoteka
daša&anna Zato je morao skoknuti po nekoliko bočica Vicksove masti VapoRub. Prioritet u ovome trenu jest pobrinuti se da novi glupi plan koji je Stvar smislila ne pomuti njegov. ~ 223 ~ Knjigoteka
daša&anna 30 I am gripped, by what I cannot tell...38 Blue Öyster Cult, “Lips in the Hills” Strike se navikao na izmjenjivanje razdoblja mahnite aktivnosti i prisilne pasivnosti, nametnuto istragama. Bez obzira na to, cijeli vikend nakon njihova putovanja u Barrow, Market Harborough i Corby bio je neobično napet. Postupni povratak u građanski život u proteklih nekoliko godina sa sobom je donio pritiske od kojih je u vojsci bio zaštićen. Njegova polusestra Lucy, jedina od njegove braće i sestara s kojom je dijelio djetinjstvo, nazvala je u subotu rano ujutro kako bi ga upitala zašto nije odgovorio na njezin poziv na rođendansku proslavu njegova srednjeg nećaka. Objasnio je da nije bio u gradu, da nije imao pristup elektroničkoj posti u uredu, ali jedva ga je slušala. - Jack te obožava, to znaš - rekla je. - Stvarno želi da dođeš. - Oprosti, Lucy, neću stići. Poslat ću mu poklon. Da je Strike još uvijek bio u Odjelu za posebne istrage, Lucy ne bi mislila da ima pravo na emotivnu ucjenu. Dok je putovao svijetom, bilo je lako izbjeći obiteljske obveze. Tad ga je doživljavala kao nerazmrsiv dio golemog i neumoljivog vojničkog stroja. Kad je uporno odbijao popustiti njezinu slikovitom opisu neutješnog osmogodišnjeg nećaka koji na dvorišnim vratima uzalud čeka svog ujaka Cormorana, odustala je i upitala kako napreduje potraga za muškarcem koji je poslao onu nogu. Ton njezina glasa implicirao je da u primitku noge ima nečeg sramotnog. Nestrpljiv što prije okončati razgovor, Strike joj je neiskreno odgovorio da sve prepušta policiji. Iako je jako volio svoju mlađu sestru, pomirio se s činjenicom da se njihov odnos gotovo posve temelji na zajedničkim i prilično traumatičnim uspomenama. Nikad se nije povjeravao Lucy ako ga izvanjski događaji ne bi primorali na to, jednostavno zato što bi njegova povjerljiva priopćenja nju zabrinula ih preplašila. Lucy je stalno bila razočarana jer on još uvijek, u dobi od trideset sedam godina, odolijeva svemu onome što je ona držala potrebnim za sreću: poslu s redovitim radnim vremenom, boljoj zaradi, ženi i djeci. 38 Uhvatilo me nešto, ne znam što... ~ 224 ~ Knjigoteka
daša&anna Sretan što je se riješio, Strike je skuhao treću šalicu čaja tog jutra i zavalio se na krevet s hrpom novina. U nekoliko njih bila je objavljena fotografija ŽRTVE KELSEY PLATT, u mornarski modroj školskoj odori, s osmijehom na neuglednom, pristavom licu. Odjeven samo u bokserice, trbuha koji se nije nimalo smanjio od obilne količine brze hrane i čokoladnih prutića kojima ga je punio proteklih četrnaest dana, grickao je kutiju keksa Rich Tea i preletio pogledom preko nekoliko članaka, ali iz njih nije doznao ništa što već nije znao pa se prebacio na predviđanja ishoda sutrašnje utakmice između Arsenala i Liverpoola. Dok je čitao, zazvonio je mobitel. Nije shvatio koliko je napet: reagirao je takvom brzinom da se Wardle iznenadio. - Jebote, to je stvarno bilo brzo. Što si radio, sjedio na mobitelu? - Što se događa? - Bih smo kod Kelseyine sestre... ime joj je Hazel, bolničarka je. Istražujemo sve ljude s kojima je Kelsey svakodnevno bila u kontaktu, pretresli smo joj sobu i imamo njezin laptop. Posjećivala je neki forum za ljude koji si žele odrezati dio tijela i raspitivala se o tebi. Strike se češkao po gustoj, kratkoj kosi, zureći u strop i slušajući. - Imamo podatke o dvoje ljudi s kojima se redovito dopisivala na tom forumu. Do ponedjeljka bih trebao imati i fotke... gdje ćeš biti? - Ovdje, u uredu. - Dečko njezine sestre, onaj bivši vatrogasac, kaže da se Kelsey stalno raspitivala o ljudima zarobljenim u zgradama u plamenu i slupanim automobilima i slično. Stvarno se željela riješiti te noge. - Isuse - promrmljao je Strike. Kad je završio razgovor s Wardleom, Strike se više nije mogao usredotočiti na reorganizaciju u Arsenalovoj svlačionici. Nakon nekoliko minuta odustao je od tobožnje zadubljenosti u sudbinu ekipe Arsenea Wengera i nastavio zuriti u pukotine na stropu, rastreseno vrteći mobitel u ruci. Zaslijepljen olakšanjem jer ona noga nije bila noga Brittany Brockbank, o žrtvi je razmišljao manje nego inače. Sad se prvi put zapitao o Kelsey i pismu koje mu je poslala, a koje se on nije potrudio ni pročitati. Strikeu se gadila pomisao da bi itko svojevoljno tražio amputaciju. Okretao je mobitel u ruci i pokušao se sjetiti svega što je znao o Kelsey, nastojeći stvoriti mentalnu sliku na temelju jednog imena i pomiješanih ~ 225 ~ Knjigoteka
daša&anna osjećaja sažaljenja i gađenja. Imala je šesnaest godina, nije se slagala sa sestrom, učila je za odgajateljicu... Strike je posegnuo za notesom i počeo zapisivati: Dečko na koledžu? Predavač? Na internetu se raspitivala o njemu. Zašto? Odakle joj pomisao da je on, Strike, sam odrezao svoju nogu? Ili je to sama umislila iz novinskih članaka o njemu? Psihička bolest? Fantazist? zapisao je. Wardle već provjerava njezine internetske kontakte. Strike je zastao pišući, sjetivši se fotografije Kelseyinih okruglih obraza u zamrzivaču, izbuljenih zaleđenih očiju, djetinje bucmasta lica. Od samog mu se početka činilo da izgleda previše mlado za djevojku od dvadeset četiri godine. Istini za volju, izgledala je mlado i za šesnaestogodišnjakinju. Pustio je da mu olovka isklizne iz prstiju i nastavio okretati mobitel u lijevoj ruci, razmišljajući... Je li Brockbank “pravi” pedofil, kako je to rekao psiholog kojeg je Strike upoznao radeći na jednom drugom slučaju silovanja u vojsci? Uzbuđuju li ga seksualno samo djeca? Ili je drukčija vrsta nasilnog zlostavljača, muškarac koji cilja na djevojčice samo zato što su one najdostupnije i najlakše ih je zastrašiti da nikome ništa ne kažu, ali su njegove seksualne sklonosti šire, kad mu se ukaže laka žrtva? Ukratko, je li bebasta šesnaestogodišnjakinja previše stara da bi se Brockbanku seksualno svidjela, ili bi on silovao svaku ženu koju je lako ušutkati? Strike je jednom imao posla s devetnaestogodišnjim vojnikom koji je pokušao silovati ženu od sedamdeset sedam godina. Nasilna seksualna priroda nekih muškaraca zahtijeva samo priliku. Strike još nije izbrisao Brockbankov broj koji mu je dala Ingrid. Njegove tamne oči poletjele su prema prozorčiću kroz koji se vidjelo slabo osvijetljeno nebo. Možda je trebao dati Wardleu Brockbankov broj. Možda bi ga trebao sad nazvati... Preispitao je tu odluku već tražeći broj u imeniku u mobitelu. Što je dosad postigao povjerivši svoje sumnje Wardleu? Ništa. Policajac je bio zaposlen u svom uredu provjeravajući dojave i vodeći istragu u smjeru koji je on držao opravdanim, a Strikeu je vjerovao - koliko je privatni detektiv mogao vidjeti - tek malo vise nego što bi vjerovao bilo kome tko ima predosjećaj, ali ne i dokaz. Činjenica da Wardle, sa svim svojim izvorima, još uvijek nije locirao ni Brockbanka, ni Lainga, ni Whittakera nije navodila na zaključak da tu trojicu muškaraca drži prioritetima u istrazi. ~ 226 ~ Knjigoteka
daša&anna Ne, ako Strike želi pronaći Brockbanka, mora zadržati krinku koju je Robin smislila: odvjetnice koja želi dobiti grupnu tužbu za odštetu. Priča koju su prodali njegovoj sestri u Barrowu, što Brockbank lako može provjeriti, mogla bi se pokazati dragocjenom. Zapravo, pomislio je Strike uspravljajući se u krevetu, možda ne bi bilo loše da odmah nazove Robin i dade joj Brockbankov broj. Znao je da je sama u stanu u Ealingu, dok je Matthew kod kuće u Mashamu. Mogao bi nazvati i možda... O, ne, nećeš, glupane. Već je zamislio sebe i Robin u Tottenhamu, zamislio do čega bi jedan telefonski poziv mogao dovesti. Ni ona ni on nemaju posebna posla. Piće da porazgovaraju o slučaju... U subotu navečer? Odjebi. Strike je naglo ustao, kao da mu je na krevetu postalo bolno ležati, odjenuo se i zaputio u samoposluživanje. Dok se vraćao u Ulicu Denmark s nabreklim plastičnim vrećicama u rukama, učinilo mu se da je opazio Wardleova policajca u civilu, postavljenog u blizini kako bi pripazio na krupne muškarce s pletenim kapama. Mladić u kratkoj debeloj jakni napadno je motrio ulicu i pogled mu se časak predugo zadržao na detektivu koji je prolazio mašući vrećicama. Elin je nazvala Strikea znatno kasnije, kad je već pojeo samotni večernji obrok u stanu. Kao i obično, subotnja večer nije dolazila u obzir za susret. Čuo je kako se njezina kći igra u pozadini dok je Elin govorila. Već su se dogovorili da će u nedjelju izaći na večeru, ali nazvala je da ga pita bi li se našao s njom ranije. Njezin je suprug odlučio ubrzati prodaju vrijednog stana u Clarence Terraceu i ona je počela tražiti novu nekretninu. - Hoćeš li sa mnom? - upitala je. - Sutra u dva dogovorila sam razgledavanje jednog stana. Znao je, ili je mislio da zna, kako taj njezin poziv nije potaknut gorljivom nadom da će on jednog dana živjeti s njom u tom stanu - izlazili su samo tri mjeseca - nego činjenicom da je ona žena koja će uvijek kad je to moguće izabrati ne biti sama. Njezino držanje samodovoljne, neovisne osobe dovodilo je u zabludu. Možda se njih dvoje nikad ne bi sreli da njoj nije bilo draže doći na tulum njoj nepoznatih kolega i prijatelja njezina brata, umjesto da nekoliko sati provede sama. U tome, naravno, nije bilo ničega lošeg, druželjubivost nije loša osobina, ali Strike je već godinu dana živio onako kako njemu odgovara i tu je naviku bilo teško prekinuti. ~ 227 ~ Knjigoteka
daša&anna - Ne mogu - rekao je. - Oprosti. Do tri sam na poslu. Uvjerljivo je rekao tu laž. Prihvatila ju je relativno dobro. Dogovorili su se da će se naći po prethodnom dogovoru, odnosno u nedjelju navečer u bistrou, što je značilo da će on moći u miru gledati utakmicu Arsenala i Liverpoola. Kad je završio razgovor, ponovno se sjetio Robin, same u stanu koji je dijelila s Matthewom. Posegnuo je za cigaretom, uključio televizor i potonuo natrag na jastuke u mračnoj sobi. Robin je provela čudan vikend. Odlučna ne podleći zlovolji zato što je sama, a Strike je otišao k Elin (Odakle joj ta misao? Naravno da je otišao k Elin. Na kraju krajeva, vikend je, a nje se nimalo ne tiče gdje će ga on provesti.), provela je sate na laptopu, uporno prateći jedan stari trag i jedan novi. U subotu kasno navečer na internetu je otkrila nešto zbog čega je tri puta pobjednički optrčala minijaturni dnevni boravak i umalo nazvala Strikea da ga obavijesti. Onako zadihanoj i ubrzana pulsa, trebalo joj je nekoliko minuta da se smiri i kaže samoj sebi kako ta vijest može pričekati do ponedjeljka. Bit će mnogo veći užitak reći mu to oči u oči. Znajući da je Robin sama, majka ju je nazvala dvaput u ta dva dana, i oba puta zahtijevala da joj Robin kaže kad da dođe u London. - Ne znam, mama, ne odmah sad - uzdahnula je Robin u nedjelju ujutro. Sjedila je na sofi u pidžami, ponovno pred otvorenim laptopom, i pokušavala voditi online razgovor s jednim članom BIID zajednice koji se nazivao « Aävötee ». Privrženik, kakav čudan forumski nadimak. Na majčin se poziv javila samo zato što se bojala da bi ignoriranje za posljedicu moglo imati nenajavljeni posjet. « Aävötee »: gdje želiš da je odrežu? TransHopeful: posred bedra « Aävötee »: obje noge? - Što kažeš na sutra? - upitala je Linda. - Ne - smještaje odvratila Robin. Kao Strike, i ona je uvjerljivo slagala: - Imam previše posla. Sljedeći mi tjedan bolje odgovara. TransHopeful: Da, obje. Znaš li ikoga tko je to učinio? « Aävötee »: O tome ne bih ovdje. Gdje živiš? ~ 228 ~ Knjigoteka
daša&anna - Nisam ga vidjela - rekla je Linda. - Robin, zar si za računalom? - Ne - ponovno je slagala Robin, prstiju iznad tipkovnice. - Koga nisi vidjela? - Matthewa, naravno! - Oh. Da, nisam ni mislila da će vas ovaj vikend posjetiti. Pokušala je tipkati tiše. TransHopeful: u Londonu « Aävötee »: I ja. Imaš fotku? - Jeste li bili na rođendanskoj proslavi gospodina Cunliffea? -upitala je nastojeći nadglasati zvuk lupkanja po tipkovnici. - Naravno da nismo! - odvratila je Linda. - Javi mi koji ti dan najbolje odgovara nakon sljedećeg tjedna i rezervirat ću kartu. Uskrs je, bit će gužva. Robin se suglasila, uzvratila na Lindin srdačan pozdrav i svu pozornost usmjerila na « Aävötee ». Nažalost, nakon što je njemu ili njoj (bila je gotovo sigurna da je riječ o muškarcu) odbila poslati svoju fotografiju, « Aävötee » je izgubio zanimanje za njihovu prepisku na forumu i utihnuo. Očekivala je da će se Matthew vratiti od oca u nedjelju navečer, ali nije. Kad je u osam sati provjerila kalendar u kuhinji, shvatila je da su oduvijek namjeravali uzeti slobodan ponedjeljak. Ona se po svoj prilici s tim suglasila kad su planirali taj vikend i rekla Matthewu da će od Strikea zatražiti slobodan dan. Zapravo, prava je sreća da su prekinuli, hrabrila se: izbjegla je još jednu svađu o svom radnom vremenu. Međutim, kasnije se rasplakala, sama u svojoj sobi punoj uspomena na njihovu zajedničku prošlost: plišani slon kojeg joj je darovao na njihovo prvo Valentinovo - tad nije bio ovako uglađen kao danas (sjećala se kako je pocrvenio kad joj ga je davao); škrinjica za nakit koju joj je darovao za njezin dvadeset prvi rođendan; fotografije njihovih nasmiješenih lica na ljetovanjima u Grčkoj i Španjolskoj, i skockanih na vjenčanju Matthewove sestre. Na najvećoj fotografiji stajali su ruke u ruci na dan kad je Matthew diplomirao. Bio je u togi, a Robin je stajala uz ~ 229 ~ Knjigoteka
daša&anna njega u ljetnoj haljini, s osmijehom od uha do uha, slaveći postignuće koje je njoj oduzeo muškarac s maskom gorile. ~ 230 ~ Knjigoteka
daša&anna 31 Nighttime flowers, evening roses, Bless this garden that never closes 39 Blue Öyster Cult, “Tenderloin” Sutradan je veličanstveno proljetno jutro popravilo Robinino raspoloženje, dočekavši je ispred ulaznih vrata. Dok se vozila podzemnom prema Tottenham Court Roadu, nije zaboravila da mora ostati svjesna svoje okoline, ali nigdje nije opazila nikakva krupna muškarca s kapom na glavi. Tijekom jutarnjeg putovanja na posao, uočila je da su mediji sve uzbuđeniji zbog kraljevskog vjenčanja. Činilo se da je Kate Middleton na naslovnicama praktičkih svih novina u rukama njezinih suputnika. Robin je zbog toga postala bolno svjesna ogoljenog, osjetljivog mjesta na svom srednjem prstu, na kojem se godinu dana nalazio zaručnički prsten. Ipak, silno uzbuđena što će rezultate svoga solo istraživanja podijeliti sa Strikeom, odbila je klonuti duhom. Tek je izišla iz postaje Tottenham Court Road, kad je čula kako je neki muškarac zaziva imenom. Djelić sekunde, pobojala se Matthewove zasjede, a onda se kroz mnoštvo probio Strike s naprtnjačom na ramenu. Zaključila je da je noć proveo s Elin. - ‘Jutro. Dobar vikend? - upitao je. A onda, prije nego što je uspjela odgovoriti: - Oprosti. Ne. Sigurno je bio usran. - Neki su dijelovi bili okej - rekla je Robin dok su hodali uobičajenom rutom punom prepreka i rupa na cesti. - Što imaš? - glasno je upitao Strike kroz buku nezaustavljivih bušilica. - Molim? - dreknula je. - Što. Si. Otkrila? - Kako znaš da sam išta otkrila? - Imaš tu facu - rekao je. - Tako izgledaš kad umireš od želje da mi nešto kažeš. 39 Noćni cvjetovi, večernje ruže, / Blagoslovljen bio ovaj vrt što nikad se ne zatvara. ~ 231 ~ Knjigoteka
daša&anna Nacerila se. - Treba mi komp da ti pokažem. Skrenuli su u Ulicu Denmark. Ispred vrata njihova ureda stajao je muškarac u crnom, s divovskim buketom crvenih ruža. - Zaboga - zaprepastila se Robin. Grč straha popustio je: njezin um načas je izbacio buket i vidio samo muškarca u crnom, ali on, naravno, nije bio onaj dostavljač. Ovo je, opazila je dok mu se približavala, mladić duge kose, dostavljač cvjećarnice Interflora, i nema kacigu. Strike je sumnjao da je taj momak ikad dotad predao pedeset crvenih ruža nekome tko ih je tako mlako preuzeo. - Otac ga je nagovorio na ovo - mrko je rekla Robin dok joj je Strike pridržavao vrata, a ona se uvlačila u vežu, nimalo ne pazeći na drhtavi cvjetni aranžman. - “Sve žene vole ruže”, sigurno je to rekao. To će biti dovoljno, buket jebenog cvijeća. Strike ju je slijedio metalnim stubama. Robinina reakcija ga je zabavljala, ali pazio je da to ne pokaže. Otključao je vrata ureda i Robin je prišla svom stolu pa na njega grubo odložila ruže koje su zatreperile u zelenkastoj vodi u krutoj četvrtastoj vrećici okićenoj vrpcama. Uz cvijeće je bila i poruka. Nije ju željela otvoriti pred Strikeom. - Onda? - upitao je vješajući naprtnjaču na kuku na vratima. - Što si otkrila? Prije nego što je Robin uspjela išta odgovoriti, netko je pokucao na vrata. Wardleov obris bio je lako prepoznatljiv kroz mutno staklo: valovita kosa, kožna jakna. - Bio sam u blizini. Nije valjda prerano? Tip iz prizemlja pustio me u zgradu. Wardleov pogled smješta je odlutao na ruže na Robininu stolu. - Rođendan? - Ne - kratko je odgovorila. - Je li netko za kavu? - Ja ću - rekao je Strike prilazeći kuhalu za vodu i još uvijek se obraćajući Robin. - Wardle nam želi nešto pokazati. Robin se snuždila: hoće li je policajac preduhitriti? Zašto nije nazvala Strikea u subotu navečer, kad je to otkrila? Wardle je sjeo na sofu od umjetne kože koja je ispuštala glasne zvukove slične prdežu svaki put kad bi netko tko premašuje određenu ~ 232 ~ Knjigoteka
daša&anna težinu sjeo na nju. Očito zbunjen, policajac se oprezno premjestio i otvorio fascikl. - Ispostavilo se da je Kelsey na jednu web stranicu stavljala postove i za druge koji su se željeli riješiti ekstremiteta - rekao je Wardle Robin. Robin je sjela na svoj uobičajeni stolac za radnim stolom. Ruže su joj ometale pogled na policajca; nestrpljivo ih je podigla i spustila na pod. - Spomenula je Strikea - nastavio je Wardle. - Raspitivala se zna li itko išta o njemu. - Je li se koristila imenom Nowheretoturn? - upitala je Robin, nastojeći zvučati nehajno. Wardle je zaprepašteno podigao pogled, a Strike se okrenuo sa žličicom kave u zraku. - Da - rekao je policajac, netremice promatrajući Robin. - Kako si znala? - Taj sam forum pronašla prošloga vikenda odgovorila je Robin. - Pomislila sam da bi Nowheretoturn mogla biti cura koja nam je poslala pismo. - Kriste - rekao je Wardle, svrnuvši pogled s Robin na Strikea. - Trebali bismo joj ponuditi posao. - Ona ima posao - odvratio je Strike. - Nastavi. Kelsey je stavljala postove... - Da, dobro, na kraju je razmijenila e-adrese s ovo dvoje. Nije neka pomoć, ali pokušavamo utvrditi jesu li se doista našli s njom... znate, u stvarnom životu - rekao je Wardle. Čudno, pomislio je Strike, kako taj izraz, koji je u njegovu djetinjstvu označavao dosadan činjenični svijet odraslih za razliku od zamišljenog dječjeg svijeta igre, sad označava život koji netko ima izvan interneta. Pružio je Wardleu i Robin šalice kave pa otišao u svoj ured po stolac, ne želeći dijeliti prduckavu sofu s Wardleom. Kad se vratio, Wardle je pokazivao Robin isprintane fotografije Facebook stranica dviju osoba. Pomno je proučila obje fotografije pa ih dodala Strikeu. Najednoj je bila zdepasta mlada žena okrugla, blijeda lica s naočalama i crne kose, ošišane u bob frizuru. Druga je prikazivala svjetlokosog muškarca nesimetričnih očiju, u dvadesetim godinama života. - Ona piše o tome kako je “invalid u zdravom tijelu”, koji god kurac to značilo, a on se raspisao na forumima i traži pomoć kako bi si odrezao ~ 233 ~ Knjigoteka
daša&anna dio tijela. Oboje imaju ozbiljnih problema, ako mene pitate. Prepoznajete li ijedno od njih? Strike je odmahnuo glavom, jednako kao i Robin. Wardle je uzdahnuo i pospremio fotografije. - Ionako su bili slabi izgledi. - A drugi muškarci s kojima se družila? Dečki ili predavači na koledžu? - upitao je Strike razmišljajući o pitanjima koja su mu u subotu pala na pamet. - Sestra kaže kako je Kelsey tvrdila da ima tajanstvenog dečka kojeg njima nije bilo dopušteno upoznati. Hazel ne vjeruje da je stvarno postojao. Razgovarali smo s nekoliko Kelseyinih prijateljica s koledža, i nijedna od njih nikad nije vidjela navodnog dečka, ali provjeravamo. Kad smo već kod Hazel - nastavio je Wardle podigavši šalicu i otpivši malo kave prije nego što je nastavio rekao sam da ću prenijeti poruku. Voljela bi te upoznati. - Mene? - iznenadio se Strike. - Zašto? - Nemam pojma. Mislim da se želi svima opravdati. Stvarno je izvan sebe. - Opravdati? - Muči je krivnja jer je sestrinu opsjednutost amputacijom noge tumačila kao nastranost i traženje pozornosti, i misli da se zbog toga Kelsey za pomoć obratila nekom drugom. Shvaća li da ja nisam otpisao na Kelseyino pismo? Da nikad nisam imao nikakav kontakt s njom? - Da, da, sve sam joj to objasnio. Ali svejedno želi razgovarati s tobom. Ne znam - pomalo je nestrpljivo rekao Wardle - tebi su poslali nogu njezine sestre... znaš kakvi su ljudi kad su u šoku. Osim toga, ti si ti, zar ne? - nastavio je Wardle s ponešto oštrine u glasu. - Vjerojatno misli da će čudo od djeteta sve riješiti dok policija tapka u mraku. Robin i Strike nisu se pogledali, a Wardle je mrzovoljno dometnuo: - Mogli smo biti blaži prema Hazel. Naši su dečki ispitali njezina partnera malo agresivnije nego što se njoj svidjelo. Zbog toga se povukla. Možda joj se sviđa pomisao da te dobije na svoju stranu: jednu si nevinu dušu već spasio zatvora. Strike je odlučio ignorirati obrambeni prizvuk u Wardleovu glasu. - Naravno, morali smo ispitati tipa koji je živio s njom - dodao je Wardle zbog Robin. - To je rutinski postupak. ~ 234 ~ Knjigoteka
daša&anna - Da - rekla je Robin. - Naravno. - Zar u Kelseyinu životu nije bilo nijednog drugog muškarca osim sestrina partnera i tog navodnog dečka? - upitao je Strike. - Posjećivala je psihologa, mršava crnca u pedesetim godinama života, koji je onaj vikend kad je umrla bio u posjetu obitelji u Bristolu, a tu je i voditelj crkvene mladeži, Darrell, debeli tip u radnom odijelu. Plakao je kao kišna godina tijekom cijelog razgovora. U nedjelju je bio u crkvi; ostalo se ne da provjeriti, ali ne mogu ga zamisliti kako maše sjekiricom. To su svi za koje znamo. Obuku za odgajatelje pohađaju gotovo isključivo djevojke. - U crkvenoj mladeži nema momaka? - I tamo su gotovo sve cure. Najstariji dečko ima četrnaest godina. - Što će policija misliti posjetim li Hazel? - upitao je Strike. - Ne možemo te spriječiti - slegnuo je ramenima Wardle. - Ja sam za, pod uvjetom da nam preneseš sve što bi moglo biti korisno, ali sumnjam da ćeš od nje išta više doznati. Sve smo ispitali, pretražili smo Kelseyinu sobu, imamo njezin laptop i osobno bih se kladio da nitko od ljudi s kojima smo razgovarali ništa ne zna. Svi su mislili da je s koledžom izvan grada. Zahvalivši se na kavi i uputivši Robin posebno srdačan osmijeh, na koji je ona jedva uzvratila, Wardle je otišao. - Ni riječ o Brockbanku, Laingu ili Whittakeru - progunđao je Strike kad se odjek Wardleovih koraka više nije čuo. - I nisi mi rekla da si njuškala po internetu - dodao je obraćajući se Robin. - Nisam imala dokaz da je ona napisala ono pismo - objasnila je Robin - ali pomislila sam da je Kelsey možda zatražila pomoć online. Strike se s mukom uspravio, uzeo njezinu šalicu sa stola i krenuo prema vratima, kad je Robin ogorčeno upitala: - Zar te ne zanima što sam ti željela reći? Iznenađeno se okrenuo. - Zar to nije ovo o čemu smo razgovarali? - Nije! - Slušam. - Mislim da sam pronašla Donalda Lainga. Strike nije rekao ni riječ - zablenuo se, sa šalicama u objema rukama. - Što si? Kako? Robin je uključila računalo, mahnula Strikeu da priđe i počela tipkati. Obišao je stol i pogledao preko njezina ramena. ~ 235 ~ Knjigoteka
daša&anna - Najprije sam morala otkriti kako se piše psorijatični atritis - rekla je. - A onda... vidi ovo. Otvorila je stranicu za prikupljanje dobrotvornih priloga JustGiving. S male fotografije na vrhu mrko je gledao neki muškarac. - Pas mater, pa to je on! - uzviknuo je Strike, tako glasno da se Robin trznula. Odložio je šalice na stol i dovukao svoj stolac oko stola kako bi promotrio zaslon računala. Pritom je prevrnuo Robinine ruže. - Sranje... oprosti... - Nije me briga - rekla je Robin. - Sjedni ovdje, maknut ću ruže da nam ne smetaju. Odmaknula se od računala i Strike je zauzeo njezino mjesto na okretnom stolcu. Fotografija je bila malena, ali Strike ju je povećao klikajući mišem. Škot je stajao na naizgled uskom balkonu s ogradom od debelog, zelenkastog stakla, bez tračka osmijeha na licu, sa štakom ispod desne ruke. Kratka, čekinjasta kosa još uvijek mu je rasla nisko na čelu, ali s godinama kao da je potamnjela i više nije bila crvena kao lisičje krzno. Glatko obrijana, koža mu je izgledala rošavo. Lice mu je bilo manje podbuhlo nego na Lorraineinoj fotografiji, ali udebljao se od onih dana kad je bio mišićav kao Atlant i ugrizao Strikea za lice u boksačkom ringu. Bio je odjeven u žutu majicu, a na desnoj podlaktici imao je istetoviranu ružu koja je doživjela promjenu: sad je bila probodena bodežom i iz cvijeta su prema zapešću kapale kapljice krvi. Na balkonu iza Lainga vidjeli su se nejasni, nepravilni, crno-srebrni prozori. Upotrijebio je svoje pravo ime: Pomozite Donaldu Laingu Ja sam britanski veteran koji boluje od psorijatičnog artritisa. Skupljam novac za istraživanje artritisa. Molim vas, dajte koliko možete. Stranica je otvorena prije tri mjeseca. Donald je prikupio nula posto od tisuću funta koliko se nadao prikupiti. - Nigdje ne spominje što će s tim novcem učiniti - zamijetio je Strike. - Samo “dajte mi”. ~ 236 ~ Knjigoteka
daša&anna - Ne dajte meni - ispravila ga je Robin čučeći na podu, s kojeg je papirnatim ručnicima brisala vodu koja se razlila iz posude s cvijećem. - Novac daje u dobrotvorne svrhe. - Tako kaže. Strike je škiljio u nepravilni obris iza Lainga na balkonu. - Podsjećaju li te ovi prozori iza njega na nešto? - Najprije sam pomislila na Gherkin - odgovorila je Robin bacajući mokre papirnate ručnike u koš za smeće i uspravljajući se - ali raspored je drukčiji. - Nigdje se ne spominje gdje živi - rekao je Strike klikajući sve što je mogao na stranici ne bi li otkrio ijednu dodatnu informaciju. - JustGiving sigurno negdje ima njegov kontakt. - Čovjek nekako nikad ne očekuje da bi se zli ljudi mogli razboljeti - zamijetila je Robin. Pogledala je na sat. - Za petnaest minuta trebam biti za petama Platinastoj. Moram krenuti. - Da - odvratio je Strike i nadalje zureći u Laingovu fotografiju. - Javi se... ah, da: trebam te za nešto. Izvukao je mobitel iz džepa. - Brockbank. - Znači, još uvijek misliš da je to mogao biti on? - upitala je Robin zastavši u navlačenju jakne. - Možda. Želim da ga nazoveš, i nadalje pod krinkom Venetije Hall, odvjetnice u grupnoj tužbi za odštetu zbog zadobivenih ozljeda. - Okej - rekla je izvlačeći mobitel i upisujući broj koji joj je on pokazao, ali ispod njezina ravnodušnog držanja skrivao se tihi ushit. Venetia je bila njezina zamisao, njezina tvorevina, i Strike joj sad prebacuje jedan cijeli smjer istrage. Već je propješačila pola sunčane Ulice Denmark, kad se sjetila da je uz sad zgnječene ruže stigla i poruka, i da ju je ona ostavila u uredu, nepročitanu. ~ 237 ~ Knjigoteka
daša&anna 32 “What’s that in the corner? It’s too dark to see40 Blue Öyster Cult, “After Dark” Cijeli dan okružena bukom prometa i glasova, Robin nije imala prilike nazvati Noela Brockbanka do pet sati tog poslijepodneva. Otprativši Platinastu na posao, skrenula je u japanski restoran uz striptiz klub i odnijela svoj zeleni čaj za mirni stol u kutu. Ondje je pričekala pet minuta da se uvjeri da bi pozadinski zvukovi koje bi Brockbank mogao čuti mogli proći kao zvukovi zaposlenog ureda u nekoj glavnoj ulici, i ustreptala srca nazvala njegov broj. Još uvijek je bio u uporabi. Robin je slušala kako zvoni dvadeset sekundi, a onda, baš kad je pomislila da se nitko neće javiti, netko je odgovorio na njezin poziv. Linijom je zagrmio zvuk disanja. Robin je nepomično sjedila, mobitela čvrsto priljubljena uz uho. Tad je poskočila kad je kreštav dječji glas rekao: - HALO! - Halo? - oprezno je odvratila Robin. U pozadini se začuo prigušen ženski glas: - Zahara, što to imaš? Struganje, pa mnogo glasnije: - To je Noelov mobitel, traži ga već... Linija se prekinula. Robin je polako spustila mobitel, srce joj je još uvijek ubrzano lupalo. Gotovo je mogla vidjeti ljepljivi prstić koji je slučajno prekinuo vezu. Mobitelje zavibrirao u njezinoj ruci: Brockbankov broj, uzvraća poziv. Udahnula je da se smiri i odgovorila. - Venetia Hall. - Što? - začuo se ženski glas. - Venetia Hall... Hardacre i Hall - rekla je Robin. 40 Što je ono u kutu? / Ne vidim, previše je mračno. ~ 238 ~ Knjigoteka
daša&anna - Što? - ponovila je žena. - Jeste li vi maloprije nazvali ovaj broj? Imala je londonski naglasak. Robin je najednom ostala bez sline u ustima. - Jesam, ja sam zvala - odgovorila je Robin - Venetia. Tražim gospodina Noela Brockbanka. - Zašto? Nakon gotovo nezamjetne stanke, Robin je odgovorila: - Smijem li pitati s kim razgovaram? - Zašto? - Žena je zvučala sve ratobornije. - Tko ste vi? - Moje ime je Venetia Hall i odvjetnica sam koja se bavi odštetama za ozljede na radu. Jedan par sjeo je za stol ispred nje i počeo glasno razgovarati na talijanskome. - Što? - ponovila je žena na drugoj strani linije. U sebi psujući susjede, Robin je podigla glas i ispričala istu priču koju je prodala i Holly u Barrowu. - Novac za njega? - upitala je nepoznata žena s mrvicu manje neprijateljstva. - Da, dobijemo li tužbu - rekla je Robin. - Smijem li pitati...? - Kako ste doznali za njega? - Naišli smo na slučaj gospodina Brockbanka dok smo istraživali druge... - Koliko para? - Ovisi. - Robin je duboko udahnula. - Gdje je gospodin Brockbank? - Na poslu. - Smijem li pitati gdje? - Reći ću mu da vas nazove. Na ovaj broj, je li? - Da, molim. Sutra sam u uredu od devet. - Vene... Ven... kako ste ono rekli da se zovete? Robin joj je islovkala ime Venetia. - Da, dobro. Reći ću mu da nazove. Bog. Hodajući prema podzemnoj, Robin je nazvala Strikea da mu priopći novosti, ali linija je bila zauzeta. Raspoloženje joj je splasnulo dok se spuštala u postaju podzemne željeznice. Matthew se dosad već vratio kući. Imala je osjećaj da dugo nije vidjela svog bivšeg zaručnika i užasavala se njihova ponovnog susreta. ~ 239 ~ Knjigoteka
daša&anna Još se više oneraspoložila dok se vozila vlakom, želeći da ima valjan razlog da se ne vrati kući, ali nevoljko se držeći obećanja Strikeu kako neće ostajati vani nakon mraka. Četrdeset minuta poslije stigla je na postaju West Ealing. Hodajući prema stanu s grozom u srcu, ponovno je nazvala Strikea, i ovaj put ga dobila. - Jebeno dobro obavljen posao! - rekao je kad ga je obavijestila da je nazvala Brockbanka. - I kažeš da je ženska imala londonski naglasak? - Mislim - odgovorila je Robin s osjećajem da Strike ne shvaća nešto mnogo važnije. - I malu kćer, sudeći po tome kako je zvučala. - Da. Zato Brockbank i jest s njom. Očekivala je da će on pokazati više zabrinutosti za dijete koje je u neposrednoj blizini muškarca za kojeg on zna da je silovatelj djece, ali ne, brzo je promijenio temu. - Upravo sam se čuo s Hazel Furley. - S kim? - Kelseyinom sestrom, sjećaš se? Koja se želi naći sa mnom? Posjetit ću je u subotu. - Oh. - Prije neću stići. Ludi tata vratio se iz Chicaga. Neka je. Ponavljač nas neće zauvijek uzdržavati. Robin nije odgovorila. Još uvijek je razmišljala o curici koja se javila na telefon. Razočarala ju je Strikeova reakcija na tu vijest. - Jesi li dobro? - upitao je Strike. - Jesam. Stigla je do kraja Ulice Hastings. - Vidimo se sutra - rekla je. Vidimo se, rekao je i spustio slušalicu. Nakon razgovora sa Strikeom, osjećala se gore nego prije, što nije očekivala, i krenula prema svojim ulaznim vratima s određenom strepnjom. Nije imala razloga za brigu. Matthew koji se vratio iz Mashama više nije bio onaj muškarac koji je Robin iz sata u sat preklinjao da razgovara s njim. Spavao je na sofi. Sljedeća tri dana pomno su se zaobilazili, Robin je bila hladno pristojna, on razmetno ljubazan i uslužan, što je ponekad klizilo u parodiju. Trčao je oprati šalice čim bi popio iz njih, a u četvrtak ujutro s poštovanjem ju je upitao kako je na poslu. ~ 240 ~ Knjigoteka
daša&anna - Oh, molim te - bio je Robinin jedini odgovor dok je dugim koracima prolazila pokraj njega prema vratima. Obitelj mu je, pretpostavila je, rekla da se povuče, da joj dade vremena. Još nisu razgovarali o tome kako će svima ostalima reći da je vjenčanje otkazano: Matthew očito o tome nije želio razgovarati. Iz dana u dan, i Robin je odgađala načeti tu temu. Ponekad se pitala otkriva li taj kukavičluk njezinu vlastitu tajnu želju da onaj prsten stavi natrag na prst. Ponekad je pak bila sigurna da je to njezino oklijevanje posljedica umora, nevoljkosti za nešto što će sigurno biti njihov najgori i najbolniji sukob dosad, i potrebe da skupi snagu prije konačnog prekida. Iako nije bila oduševljena majčinim predstojećim posjetom, podsvjesno se nadala da će je Linda dovoljno utješiti i dati joj dovoljno snage da učini što mora učiniti. Ruže na njezinu stolu polako su uvenule. Nitko se nije potrudio promijeniti im vodu pa su tiho umrle u posudi u kojoj su stigle, ali Robin nije bila ondje da ih baci, a Strike, koji je u ured svraćao neredovito i samo kad mu je nešto trebalo, zaključio je da bi bilo neumjesno da se on riješi tih ruža i još uvijek neotvorene poruke. Nakon prethodnog tjedna redovitog kontaktiranja, Robin i Strike vratili su se uobičajenom načinu rada, što je značilo da su se rijetko viđali, naizmjence prateći Platinastu i Ludog Tatu koji se vratio iz Amerike i odmah nastavio uhoditi svoje male sinove. U četvrtak poslijepodne telefonski su razgovarali o tome bi li Robin trebala ponovno nazvati Noela Brockbanka, jer joj on još nije uzvratio poziv. Razmislivši, Strike joj je rekao da bi Venetia Hall, zaposlena odvjetnica, imala prečeg posla. - Ne nazove li te do sutra, možeš pokušati ponovno. Nakon cijelog radnog tjedna. Naravno, možda je njegova prijateljica izgubila broj. Kad je završila razgovor sa Strikeom, nastavila je lutati Ulicom Edge u Kensingtonu, gdje je živjela obitelj Ludog Tate. Lokacija ničim nije popravila Robinino raspoloženje. Već je počela tražiti drugi stan, ali mjesta koja će si moći priuštiti od plaće koju je dobivala od Strikea bila su gora nego što se pobojavala, i najbolje što je mogla očekivati bila je soba u stanu s cimericom. Prekrasne viktorijanske konjušnice pretvorene u stanove, sa sjajnim ulaznim vratima, lisnatim penjačicama, kadicama cvijeća na prozorima i pomičnim prozorskim okvirima vedrih boja govorile su o udobnosti i blagostanju kojima je Matthew težio u danima kad se Robin činila ~ 241 ~ Knjigoteka
daša&anna spremnom prigrliti unosniju karijeru. Cijelo mu je vrijeme govorila da joj novac nije važan, ili barem ne toliko kao njemu, i to je još uvijek bila istina, ali čudan bi bio čovjek, pomislila je, koji bi mogao šetati među ovim lijepim, mirnim kućama i ne dati im prednost pred “malom sobom u strogo veganskom kućanstvu, mobitel dopušteno koristiti samo u spavaćoj sobi” kakvu si je ona mogla priuštiti, ili sobom veličine ormara u Hackneyju u “prijateljskom i uglednom kućanstvu spremnom PRIHVATITI TE”! Mobitel joj je ponovno zazvonio. Izvukla ga je iz džepa jakne očekujući Strikea, i smučilo joj se: Brockbank. Duboko je udahnula i odgovorila na poziv. - Venetia Hall. - Ona pravnica? Nije znala kako je očekivala da će on zvučati. U njezinoj glavi zadobio je čudovišni oblik, silovatelj djece, siledžija duguljasta lica s razbijenom bocom u ruci i prema Strikeovu mišljenju glumljenom amnezijom. Glas mu je bio dubok, a naglasak, iako nipošto izražen kao kod njegove sestre blizanke, i nadalje prepoznatljivo dijalektalan. - Da - odgovorila je Robin. - Jeste li vi gospodin Brockbank? - Da, ja sam. U njegovoj šutnji bilo je nečeg prijetećeg. Robin je požurila ispričati mu svoju izmišljenu priču o odšteti koja bi ga mogla dopasti, želi li se naći s njom. Kad je završila, nije rekao ni riječ. Robin je ostala smirena, jer Venetia Hall je samouvjerena žena koja neće hrliti da prekine tišinu, ali pucketanje slabe telefonske linije obeshrabrilo ju je. - Kako si doznala za mene? - Naišli smo na vaš slučaj dok smo istraživali... - Što ste istraživali? Zašto je imala takav osjećaj prijetnje? Nije mogao biti nigdje blizu nje, ali svejedno je promotrila svoju okolinu. Sunčana, ljupka ulica bila je prazna. - Istraživali smo slične ozljede drugih vojnika nastale izvan borbe rekla je, želeći da joj glas nije najednom postao tako kreštav. Ponovno tišina. Jedan automobil skrenuo je prema njoj iza ugla. Prokletstvo, očajno je pomislila Robin shvativši da je vozač onaj opsesivni otac kojeg je trebala potajno nadzirati. Pogledao ju je ravno u ~ 242 ~ Knjigoteka
daša&anna lice kad se okrenula prema njegovu automobilu. Pognula je glavu i polako se udaljila od škole. - Šta trebam napraviti? - upitao je Noel Brockbank. - Bismo li se mogli naći i porazgovarati o vašem slučaju? - upitala je Robin, osjetivši bol u prsima od brzine kojom joj je srce lupalo. - Mislio sam da si pročitala moj slučaj - rekao je, a dlačice na Robininu vratu naježile su se. - Pizda po imenu Cameron Strike oštetio mi je mozak. - Da, vidjela sam to u vašem dosjeu - zadihano je odvratila Robin - ali važno je da uzmem izjavu kako bismo... - Da uzmeš izjavu? Uslijedila je stanka koja se najednom učinila opasnom. - Sigurno nisi drot? Robin Ellacott, Sjevernjakinja, shvatila je; Venetia Hall, Londončanka, gotovo sigurno ne bi. U Cumbriji su policajca zvali “drot”. - Nisam što... oprostite? - rekla je, dajući sve od sebe da zvuči pristojno zbunjena. Ludi Tata parkirao se ispred kuće svoje otuđene žene. Njegovi će sinovi u svakom trenutku izaći s dadiljom na igranje s prijateljima. Ako im pride, Robin mora fotografirati susret. Nije radila posao za koji je bila plaćena: trebala bi fotografirati kretanja Ludog Tate. - Policija - agresivno je rekao Brockbank. - Policija? - ponovila je, i nadalje nastojeći zvučati zabavljeno i u nevjerici u isti mah. - Naravno da nisam. - Sigurna si u to, je li? Ulazna vrata kuće supruge Ludog Tate otvorila su se. Robin je ugledala dadiljinu crvenu kosu i čula kako se vrata automobila otvaraju. Primorala se da zvuči uvrijeđeno i zbunjeno. - Da, naravno da sam sigurna. Gospodine Brockbank, ako niste zainteresirani... Dlan joj se ovlažio oko mobitela. Tad ju je on iznenadio rekavši: - U redu, naći ću se s tobom. - Odlično odgovorila je Robin dok je dadilja izvodila dva dječačića na pločnik. - Gdje stanujete? - U Shoreditchu. ~ 243 ~ Knjigoteka
daša&anna Robin je osjetila trnce u svim živcima u tijelu. Brockbank je u Londonu. - Gdje bi vam bilo zgodno da se nađ... - Kakva je to buka? Dadilja je vrištala na Ludog Tatu koji je prilazio njoj i dječacima. Jedan od sinova zaplakao je. - Oh, zapravo sam... danas je moj red da pokupim sina iz škole - glasno je odgovorila Robin kroz pozadinsku dreku i povike. Na drugoj strani linije ponovno je zavladala tišina. Poslovna Venetia Hall sigurno bi je prekinula, ali Robin je paralizirao strah za koji je samu sebe pokušala uvjeriti da je iracionalan. Tad je on progovorio glasom u kojem je bilo više prijetnje nego i u jednom koji je Robin ikad čula, utoliko više što je gotovo pjevušio, usana toliko blizu slušalice da se činilo da joj dašće u uho. - Poznajem li te, curice? Robin je pokušala odgovoriti, ali nije mogla ispustiti ni glasa. Linija se prekinula. ~ 244 ~ Knjigoteka
daša&anna 33 Then the door was open and the wind appeared...41 Blue Öyster Cult, “(Don’t Fear) The Reaper” Zeznula sam s Brockbankom - rekla je Robin. - Strašno mi je žao, ali ne znam kako sam točno zeznula! Usto se nisam usudila fotkati Ludog Tatu jer sam bila previše blizu. Bilo je devet sati u petak ujutro i Strike je došao, ne iz stana na katu, nego s ulice, posve odjeven i ponovno s naprtnjačom. Robin ga je čula kako pjevuši dok se penjao stubama. Prespavao je kod Elin. Robin ga je nazvala prethodne večeri da mu kaže o Brockbankovu pozivu, ali Strike nije mogao dugo razgovarati i obećao je da će danas porazgovarati o svemu tome. - Pusti sad Ludog Tatu. Uhvatit ćemo ga neki drugi dan - rekao je Strike zaposlen oko kuhala za vodu. - A s Brockbankom si bila sjajna. Znamo da je u Shoreditchu, znamo da razmišlja o meni i znamo da se pobojao da bi ti mogla biti policajka. Možda zato što napada djecu diljem države ili zato što je nedavno raskomadao jednu tinejdžericu? Otkad je Brockbank izgovorio one zadnje četiri riječi u njezino uho, Robin se osjećala pomalo uzdrmano. Matthew i ona sinoć su jedva razgovarali i, nemajući drugog oduška za svoju nenadanu ranjivost koju nije posve shvaćala, potpuno se oslanjala na razgovor sa Strikeom oči u oči i raspravu o značenju one četiri zlokobne riječi: Poznajem li te, curice? Danas bi rado dočekala ozbiljnog, opreznog Strikea, koji je onu poslanu nogu shvatio kao prijetnju i upozorio je da se ne zadržava vani nakon mraka. Muškarac koji je sad vedro kuhao kavu i ravnodušno govorio o zlostavljanju djece i ubojstvu nije joj donosio nimalo utjehe. Nije mogao imati pojma kako je Brockbank zvučao dok joj je pjevušio na uho. - Još nešto znamo o Brockbanku - rekla je napetim glasom. - Živi s jednom malom curicom. - Možda ne živi s njom. Ne znamo gdje je ostavio mobitel. - U redu - rekla je Robin, još napetija. - Ako želiš cjepidlačiti: znamo da je u bliskom doticaju s jednom curicom. 41 A onda su se vrata otvorila i pojavio se vjetar... ~ 245 ~ Knjigoteka
daša&anna Okrenula se od njega pod izlikom da pregledava poštu koju je po dolasku u ured pokupila s otirača. Razdražila ju je činjenica da je Strike došao pjevušeći. Noć s Elin očito mu je bila dobrodošla razonoda, zabava i oporavak. Robin bi rado voljela trenutak predaha od dana hiperopreza i večeri hladne šutnje. Spoznaja da je nerazumna nije nimalo umanjila njezinu ogorčenost. Podigla je umiruće ruže sa stola i gurnula ih naglavce u koš za smeće. - U vezi s tom malom ne možemo ništa učiniti - rekao je Strike. Robin je proparao krajnje ugodan bijes. - Tad time nećemo razbijati glavu - otresla se. Pokušavajući izvući račun iz omotnice, slučajno je rasparala i račun i omotnicu. - Misliš da je ona jedino dijete kojemu prijeti opasnost zlostavljanja? Samo u Londonu takve djece u ovome trenutku ima na stotine. Robin, koja je napola očekivala da će on smekšati sad kad mu je pokazala koliko je ljuta, na te se riječi okrenula prema njemu. Promatrao ju je lagano stisnutih očiju, bez imalo suosjećanja. - Brini se koliko hoćeš, ali uzalud tratiš energiju. Ne postoji ništa što ti i ja možemo učiniti kako bismo pomogli toj maloj. Brockbank nije ni na jednom popisu poznatih zlostavljača. Nikad nije bio osuđivan. Ne znamo ni gdje je ona ni što je... - Ime joj je Zahara. Na njezin užas, glas joj se pretvorio u prigušen jecaj, lice joj je oblila rumen, a suze su joj nagrnule na oči. Ponovno se okrenula od njega, iako nedovoljno brzo. - Hej - nježno je rekao Strike, ali Robin je divlje mahnula rukom da ga ušutka. Odbila je slomiti se. U jednom komadu držala ju je samo sposobnost da nastavi dalje, da nastavi raditi svoj posao. - Dobro sam - protisnula je kroz zube. - Jesam. Zaboravi. Sad nije mogla priznati koliko su joj se prijetećima učinile Brockbankove riječi prije nego što je prekinuo vezu. Nazvao ju je curicom. Ona nije curica. Nije slomljena ni djetinjasta - više nije - ali Zahara, tko god ona bila... Čula je kako Strike izlazi iz ureda i trenutak poslije pred njezinim suznim očima pojavila se velika rola toaletnog papira. - Hvala ti - muklo je rekla uzimajući rolu iz Strikeove ruke i ispuhujući nos. ~ 246 ~ Knjigoteka
daša&anna Nekoliko minuta Robin je brisala oči i ispuhivala nos, izbjegavajući pogledati Strikea, koji je perverzno ostao u njezinu uredu, umjesto da ode u svoj. - Što je? - napokon je upitala, ponovno osjetivši srdžbu jer on samo stoji ondje i gleda je. Nacerio se. Usprkos svemu, najednom ju je uhvatila želja da se nasmije. - Hoćeš li stajati ovdje cijelo jutro? - upitala je, trudeći se zvučati ljutito. - Neću - odgovorio je Strike, i nadalje se cereći. - Samo sam ti htio nešto pokazati. Prekopao je naprtnjaču i iz nje izvukao sjajnu brošuru agencije za prodaju nekretnina. - Elinina je - rekao je. - Jučer je otišla pogledati jedan stan. Razmišlja da kupi nekretninu u tom kvartu. Robin je napustila svaka želja za smijehom. Zašto je točno Strike mislio da će nju oraspoložiti vijest kako njegova djevojka razmišlja o kupnji apsurdno skupog stana? Ili se on sprema objaviti (Robinino krhko raspoloženje počelo se urušavati) da će on i Elin u taj stan useliti zajedno? Kao na filmu koji brzo treperi pred njezinim očima, vidjela je stan u potkrovlju prazan, Strikea u raskoši, sebe u minijaturnom sobičku na rubu Londona, kako šapuće u mobitel da je gazdarica veganka ne bi čula. Strike je odložio brošuru na stol ispred nje. Na naslovnici je bio visok moderan toranj i na vrhu nešto nalik viziru u koji su poput tri oka bile postavljene turbine za vjetar. Ispod fotografije pisalo je: Strata SE1, najpoželjnije stambene nekretnine u Londonu. - Vidiš? - upitao je Strike. Njegovo slavodobitno držanje živciralo je Robin preko svake mjere, među ostalim i zato što se likovanje zbog mogućnosti posuđene raskoši činilo nečim njemu posve nesvojstvenim, ali prije nego što je uspjela išta odgovoriti, netko je pokucao na staklena vrata iza njih. - Ti bokca - iskreno se začudio Strike kad je otvorio vrata i Shanker ušetao u ured pucketajući prstima i sa sobom donijevši uobičajeni vonj cigaretnog dima, kanabisa i znoja. Bio sam u blizini - rekao je Shanker, nesvjesno ponavljajući riječi Erica Wardlea. - Pronašao sam ti ga, Bunsene. ~ 247 ~ Knjigoteka
daša&anna Shanker se zavalio na sofu od umjetne kože, ispružio noge ispred tijela i izvadio kutiju Mayfairsa. - Pronašao si Whittakera? - upitao je Strike, kojeg je najviše zaprepastilo to da je Shanker budan tako rano ujutro. - Kog si me drugog zamolio da ti nađem? - Shanker je povukao dim i očito uživao u učinku koji je izazivao. - Catford Broadway. Stan iznad riblje zalogajnice. Flićka živi s njim. Strike je ispružio ruku i rukovao se sa Shankerom. Usprkos zlatnom zubu i brazgotini koja mu je iskrivila gornju usnicu, cerek njihova posjetitelja bio je neobično dječački. - Jesi li za kavu? - upitao ga je Strike. - Da, može - odgovorio je Shanker, naizgled raspoložen za uživanje u svom trijumfu. - Je li sve u redu? - vedro je upitao Robin. - Jest, hvala - odvratila je s ukočenim osmijehom i vratila se neotvorenoj pošti. - Gle kako nam je krenulo - tiho joj se obratio Strike dok je kuhalo za vodu glasno ključalo, a nesvjesni Shanker pušio i provjeravao SMS-ove na mobitelu. - Sva trojica su u Londonu. Whittaker u Catfordu, Brockbank u Shoreditchu, a sad znamo da je Laing u Elephant and Castleu... ili je barem bio prije tri mjeseca. Suglasila se s time prije nego što je zakasnjelo reagirala. - Otkud znamo da je Laing bio u Elephant and Castleu? Strike je lupnuo po sjajnoj brošuri Strata nebodera na njezinu stolu. - Što misliš, zašto ti ovo pokazujem? Robin nije imala pojma na što on misli. Tupo je gledala brošuru nekoliko sekundi prije nego što je najednom shvatila. Srebrne plohe naglašavale su duge, nepravilne linije zamračenih prozora uzduž zaobljenog stupa: ova se pozadina vidjela iza Lainga dok je stajao na svom betonskom balkonu. - Oh - slabašno je protisnula. Strike se neće useliti s Elin. Nije znala zašto je ponovno oblijeva rumen. Osjećaji kao da su joj bili totalno izvan kontrole. Što joj je, zaboga? Okrenula se na svom stolcu kako bi se ponovno usredotočila na poštu, skrivajući lice od obojice muškaraca. - Ne znam imam li uza se dovoljno love da ti platim - rekao je Strike Shankeru pregledavajući novčanik. - Otići ćemo zajedno do bankomata. ~ 248 ~ Knjigoteka
daša&anna - Pošteno, Bunsene - odvratio je Shanker naginjući se prema Robininoj kanti za smeće kako bi otresao pepeo koji se već rasipao s njegove cigarete. - Ako ti treba pomoć s Whittakerom, znaš gdje sam. - Da, hvala. Iako, mislim da ću moći sam. Robin je posegnula za zadnjom omotnicom u pošti, koja je bila kruta pod prstima i u jednom kutu deblja, kao da je sadržavala razglednicu s nekom pripojenom novotarijom. Tek što je nije otvorila, kad je primijetila da je naslovljena na nju, ne na Strikea. Nesigurno je zastala, promatrajući omotnicu. Njezino ime i adresa ureda bili su natipkani. Poštanski žig bio je iz centra Londona, a pismo je bilo poslano prethodnog dana. Glasovi muškaraca i nadalje su se čuli, ali Robin ne bi znala reći što su govorili. Sve je u redu, samoj je sebi rekla. Previše si napeta. Ne može se ponoviti. S mukom je progutala slinu pa otvorila omotnicu i oprezno izvukla razglednicu. Slika Jacka Vettriana - plavuša koja u profilu sjedi na stolcu preko kojeg je prebačena plahta. Plavuša u ruci drži šalicu za čaj, a njezine noge u otmjenim crnim čarapama i cipelama s visokim, šiljastim potpeticama prekrižene su i podignute na klupicu. Na prednjoj strani razglednice ništa nije bilo pričvršćeno. Predmet koji je napipala kroz omotnicu bio je zalijepljen na poleđinu. Strike i Shanker još uvijek su razgovarali. Dašak truleži zapahnuo joj je nosnice kroz vonj Shankerova tijela. - Gospode - tiho je rekla Robin, ali ni Strike ni Shanker nisu je čuli. Okrenula je razglednicu na poleđinu. Uz kut razglednice ljepljivom vrpcom bio je zalijepljen nožni prst koji se već počeo raspadati. Velikim slovima pomno je bilo napisano: SHE’S AS BEAUTIFUL AS A FOOT42 42 Lijepa je kao stopalo ~ 249 ~ Knjigoteka
daša&anna Ispustila je razglednicu na stol i ustala. Kao na usporenoj snimci, tako joj se činilo, okrenula se prema Strikeu. Pogledao je njezino zaprepašteno lice pa opsceni predmet na njezinu stolu. - Makni se od stola. Poslušala ga je. Drhtala je, bilo joj je mučno i željela je da Shanker nije ondje. - Što je? - zapitkivao je Shanker. - Što? Što je? Što? - Netko mi je poslao odrezan nožni prst - odgovorila je Robin pribranim glasom koji nije bio njezin. - Zajebavaš me - rekao je Shanker i znatiželjno prišao. Strike je fizički spriječio Sbankera da uzme u ruku razglednicu koja je ležala ondje gdje ju je Robin ispustila. Strike je prepoznao rečenicu “She’s as Beautiful as a Foot”. Naslov još jedne pjesme Blue Öyster Culta. - Nazvat ću Wardlea - rekao je Strike, ali umjesto da izvuče svoj mobitel, naškrabao je na samoljepljivi papirić četveroznamenkasti PIN i izvukao kreditnu karticu iz novčanika. - Robin, pođi sa Shankerom do bankomata po ostatak Shankerove love pa se vrati ovamo. Uzela je papirić i kreditnu karticu, apsurdno zahvalna na mogućnosti da udahne malo svježeg zraka. - I, Shankeru - oštro je rekao Strike kad su njih dvoje stigli do staklenih vrata - doprati je natrag, može? Doprati je natrag do ureda. - Dogovoreno, Bunsene - rekao je Shanker, živnuvši, kao i uvijek, od neočekivanosti, akcije, daška opasnosti. ~ 250 ~ Knjigoteka