Alexandre Dumas - Robin Hood

ALEXANDRE DUMAS Robin Hood Preveo: BOGOLJUB RAJKOVIĆ Naslov originala: ALEXANDRE DUMAS – ROBIN HOOD LE PROSCRIT Ilustracije i oprema: MARIJAK JEVŠOVAR BY: 2

& www.Balkandownload.org 3

S a d r ž aj : P RVI D I O II I I I I I VVVI VII VII I IXXXI XI I X I I I X I V XVXVI XVI I XVI I I D RUG I D I O X IX XXXX I XX I I XX I I I XX I V XXV XXVI XXVI I XXVI I I XX IX XXX XXX I 4

PRVI DIO 5

I U zalazak sunca jednog martovskog dana 1162. godine, za vladavine Henrika II Plantageneta, dva konjanika, koji su izgledali umorni kao i njihovi konji, prolazila su stazama Šervudske šume u grofoviji Nottingham (Notingem). Vrijeme je bilo hladno, još je puhao zimski vjetar, a magla se spuštala nad šumom. Uskoro je bljedoliko sunce zašlo na čitavom horizontu, a sve jači vjetar nagoviještao je burnu noć. – Ritsone – reče odjednom jedan od jahača pripijajući uz sebe svoj ogrtač – vjetar postaje sve jači. Zar vam se ne čini da će nas nevrijeme iznenaditi prije nego što budemo mogli stići? Jeste li bar sigurni da smo na pravom putu? – Na najboljem smo putu, milorde! – odgovori drugi. – Ako me pamćenje ne vara, najviše za jedan sat stići ćemo do kuće čuvara šume. I oboje bez riječi nastaviše put sve dok onaj koji je bio oslovljen s »milorde« ponovo ne zapita glasom u kojem se osjećalo nestrpljenje: – Koliko još nedostaje? – Desetak minuta, milorde! – Nadajmo se... Ali, recite mi da li u vašeg šurjaka, toga Gilberta, možemo imati povjerenja? – Potpuno, milorde, Gilbert Head (Žilber Hid) je čovjek sa sela, ali odan i pošten. On ne zna što je to laž, vjeruje svima i ni u koga ne sumnja. On će s ushićenjem punim poštovanja saslušati vašu 6

priču koju ćete mu ispričati i nijednog trenutka neće posumnjati u to da li je ona baš potpuno istinita... Pogledajte, milorde! Vidite li ono svjetlo među drvećem? To je ta kuća! Sjećam se vrlo dobro... Koliko putasam još u mladosti poslije duga dana provedena u lovu dolazio ovamo po ovakvu vremenu! Ritson, pomalo uzbuđen, zašuti zamišljeno sjećajući se prošlosti. Ali plemić prekine njegovo razmišljanje i zapita: – Da li dijete još spava? – Da, milorde, spava čvrstim snom!... No, kunem vam se, milorde, da ne shvaćam zašto se toliko brinete zbog tog derana, koji je po onom što ja znam jedna opasnost za vašu budućnost. Zašto ga se ne oslobodite zauvijek?... Vi znate da sam potpuno vaš. Recite samo jednu riječ i jedan stisak ruke bit će dovoljan da se uspavani mališan nikada više ne probudi. – Prestani! – zapovjedi odjednom drugi jahač. – Ne želim da ovo nevino dijete umre mojom voljom. Čak i ako se moram pribojavati da jednog dana budem otkriven, više volim da živim u tome strahu nego s grižnjom savjesti da sam počinio zločin. No, siguran sam da tajna rođenja ovoga djeteta neće biti otkrivena, osim u slučaju da me ti izdaš! . . . Siguran sam da to nećeš učiniti, Ritsone... A što se njega tiče, odgojen od seljaka, ne znajući ništa o svome porijeklu, on neće patiti zbog svoga skromnog života, neće tugovati za imenom i bogatstvom za koje nikada neće doznati, i možda će, tko zna, moći da živi sretno. – Radite kako hoćete, milorde – reče Ritson ravnodušno. – To sam rekao zato što mi se čini da život ovoga djeteta ne zaslužuje nedaće jednoga puta od Huntingdona (Hantingdon) do Nottinghama. Konačno dva jahača sjahaše pred vratima jedne skromne kućice šćućurene u jednom ogranku velike šume. 7

– Ej, Gilbert, Gilbert Head! – povika Ritson snažnim i veselim glasom. – Otvori, sto mu muka! Zar ne čuješ da pada kiša? Otvaraj! Jedan tvoj rođak traži gostoprimstvo. Iz unutrašnjosti najprije dopre rezanje psa, a onda glas nekoga čovjeka zapita: – Tko lupa? – Prijatelj... Tvoj šurjak, Roland Ritson... Hajde, otvaraj, Gilberte, ja sam... Ne plaši se! – Jesi li baš ti Roland Ritson iz Mansfelda? – Ja sam, glavom i bradom Roland, Margueritin brat. Vrata se napokon otvoriše, i dva putnika uđu. Gilbert je odmah prepoznao svoga šurjaka i stisnuo mu ruku, a onda se ljubazno obrati strancu: – Dobro došli, gospodine, i oprostite mi ako sam za trenutak zaboravio na pravila gostoprimstva ne otvarajući vam odmah vrata da vam pružim stolicu kraj moga ognjišta. Kuća je usamljena, kao što vidite, a po šumi se uvijek skita poneki razbojnik. Ma koliko se osjećao snažan i hrabar, ne nalazim da je uzaludna i stanovita opreznost. Oprostite još jedanput, gospodine, i smatrajte moje skromno prebivalište svojim. Priđite vatri i osušite se... A ja odoh da sklonim vaše konje... Lincoln! – pozva on otvarajući vrata – uvedi u staju konje ove gospode i daj im dosta sijena i zobi. Na otvorenim vratima pojavio se jedan seljak kao i svi čuvari šume. Bio je postariji, ali snažan. Ušao je u predsoblje i ne gledajući na dva stranca. Onda se približi jedna prijatna, još mlada žena, koju Ritson pozdravi ljubeći je u čelo. – Marguerito, sestro draga! – uzviknu Ritson gledajući je ushićeno. – Nimalo se nisi promijenila. Izgledaš još mlađa i lijepa si kao onda kad ti je naš Gilbert udvarao. – Razlog je jednostavan – odgovori Marguerita gledajući 8

nježno u muža. – Ja sam sretna... – Možeš reći da smo oboje sretni – upade Gilbert. – Tvoja dobra ćud ne dozvoljava nikada da među nama bude prepirke niti ma kakvih razmimoilaženja... No, mislimo i na naše goste. Hajdete, gospodo, skidajte te ogrtače pune vode. A ti, Marguerito, stavi drva na vatru, a na stol najbolje đakonije i čistu posteljinu na krevete... Dok je čuvareva žena požurila da posluša muža, Ritson, oslobađajući se ogrtača, otkri da u naručju drži, umotano u pokrivač od plavog lana, jedno lijepo dijete koje je moglo imati petnaestak mjeseci i svojim je ružičastim i bucmastim licem pokazivalo savršeno zdravlje. Ritson mu oslobodi veze na kapici i, donijevši ga bliže svjetlu, dade znak sestri koja žurno priđe. – Evo – reče joj – jednog poklona koji sam tebi donio. Tako nećeš moći reći da sam došao praznih ruku da te vidim poslije osam godina izbivanja... Pogledaj, zar poklon nije lijep? – Sveta Bogorodice! To je dijete?! – uzviknu žena. – Rolande, da to nije možda tvoje dijete?... Gilbert, dođi da vidiš zlatnoga anđelčića! – Dijete? Roland s djetetom? – reče Gilbert neveselo gledajući oštro na šurjaka. A onda mu se obrati ozbiljnim glasom: – Šta je to, Ritsone? Zar si od vojnika postao odgojitelj djece? Zbog čega juriš dalekim putovima po kiši s djetetom u naručju? Što to treba da znači? Zašto si došao do mene? Odakle ti ovo dijete? Hajde, govori i reci mi istinu... Imam pravo da to doznam... – Svakako da ovaj dječačić nije moj, dragi šurjače! – odgovori Ritson. – Eto, tu je gospodin koji će ti dati objašnjenja koja želiš. A ti, sestro, za to vrijeme budi dobra i oslobodi me ovoga bremena koje mi leži u naručju već dosta vremena. Marguerita uze dijete, odnese ga u svoju sobu i stavi na svoj 9

krevet, a onda ga poljubi i dobro pokri da ne bi ozeblo, pa se vrati u zajedničku sobu. Pri kraju večere plemić koji je bio u Ritsonovu društvu odluči da progovori. – Po savjetu ovoga dobrog Ritsona, da vam predložim nešto u vezi s tim mališanom. No, prije svega, osjećam dužnost da vam dam neke podatke o tom jadnom siročetu kome sam, voljom sudbine, ostao jedini zaštitnik. Njegov otac bio je moj dobar prijatelj i moj pobratim po oružju za sve vrijeme naše mladosti koju smo cijelu proveli na bojnim poljima. Prvih dana vladavine našega slavnog vladara Henrika II proveli smo zajedno nekoliko godina u raznim krajevima Francuske : prvo u Normandiji, onda u Akvitaniji i u Poitouu (Poatu). Zatim nas je život razdvojio. Nekoliko godina kasnije našli smo se u Welsu. Moj prijatelj se oženio u Francuskoj jednom djevojkom u koju je do ludila bio zaljubljen i doveo je u Englesku. Ali ovdje su njegovi roditelji, koji pripadaju kraljevskom plemstvu, puni staleških predrasuda, odbili da prihvate kao rođaku mladu nevjestu koja je potjecala iz skromne porodice i bila bogata samo svojom ljepotom i svojim vrlinama. Ovaj nemilosrdni postupak pogodio je srce jadnice, koja je umrla nekoliko dana pošto je na svijet donijela mališana koji se nalazi u vašoj sobi. Otac je povjerio dijete dadilji, i oboje otputovasmo u Francusku kamo su nas zvale naše vojničke dužnosti. Ima već deset mjeseci kako mi je moj prijatelj, smrtno ranjen u jednom okršaju, dao adresu dadilje i zatražio da se zakunem u ime našega čvrstoga prijateljstva da ću se starati o siročetu. Zakleo sam se i hoću da pod svaku cijenu održim zakletvu. Ali moja dužnost je vrlo teška. Ja još provodim život između bitaka i kasarne, a nemam ni porodice, ni prijatelja koji bi mogli da mi budu zamjena. Zbog toga sam bio u najvećoj neprilici, no onda mi pade na um da o mome slučaju govorim s ovim 10

dobričinom Ritsonom. Bila je to zaista prava sreća. On je odmah pomislio na vas. Rekao mi je da poslije osam godina od vjenčanja još nemate tu sreću da imate dijete i da svakako nećete odbiti, razumljivo, uz časnu naknadu, da primite u svoju kućicu ovo dijete, siroče jednog valjanog plemića. Ako mi gospod podari da živim dugo, on će biti stup moje starosti, a ja ću mu ispričati historiju njegovog rođenja i njegovih roditelja i učinit ću ga čovjekom dostojnim svoga oca. Vi ga ipak možete odgojiti skromno do izvjesnog doba uzrasta kao da je vaš sin i možete biti sigurni da to nećete učiniti zabadava. Usvajate li moj prijedlog? Bilo je očevidno da plemić s nestrpljenjem očekuje odgovor. Gilbert je oklijevao gledajući u ženu. Ona je opet izgledala rastresena i kao da je jedino čekala da čuje iz obližnje sobe pravilno disanje uspavanog djeteta. Tada Ritson, koji je potajno ispitivao lica i opazio Gilbertovo oklijevanje, osjećajući da je njegova sestra sasvim raspoložena, upade uvjerljivim glasom: – Osmijeh toga anđelčića bit će radost vašega ognjišta, a osim toga čut ćete i prijatan zvuk zlatnika koje će vam ovaj vrsni plemić isplaćivati svake godine u ovo doba. Ja te, Marguerito, već vidim kako nedjeljom vodiš za ruku lijepoga dječačića koji te zove majkom. Bit će svakako obučen kao nijedan mališan na selu i bit će tvoja radost i tvoj ponos. Marguerita nije odgovorila već pogleda na Gilberta hrabreći ga osmijehom. Onda se muž odluči: – Prihvaćam vaše prijedloge, gospodine, ali hoću da zadovoljim i Margueritu. Hajde, ženo, otvori mi svoju dušu. To što ti hoćeš, hoću i ja. – odgovori Marguerita. – Ovaj časni plemić ima pravo – On se ne može starati o djetetu. 11

– Pa onda? – Onda?... Bit ću mu ja majka. Ona se okrene plemiću: – Ako jednoga dana dođete da uzmete našeg usvojenog sina, dat ćemo vam ga ožalošćena srca, ali s uvjerenjem da će se kod vas osjećati bolje nego u sirotinjskoj kući jednog čuvara šume. – U redu – doda Gilbert. – Obaveza moje žene vrijedi i za mene. S moje strane kunem se da ću se starati o ovom djetetu i da ću mu biti otac. Eto, plemeniti gospodine, zaloga moje vjernosti. – I Gilbert, izvlačeći iza pojasa jednu rukavicu, stavi je na stol. – Vjernost za vjernost, rukavica za rukavicu – reče sa svoje strane plemić stavljajući također na stol jednu rukavicu. – Ali ne smijemo zaboraviti novac za izdržavanje koji sam obećao. Evo, moji dobri prijatelji, svake godine u ovo doba dobit ćete od mene utvrđenu svotu. – I izvlačeći ispod prsluka jednu kožnu kesu, pruži je čuvaru šume. Ali Gilbert plemenito odgovori: – Zadržite svoje zlato, gospodine. Niti Marguerita prodaje svoje srce, niti ja svoj kruh. Plemić pokuša biti uporan, Ritson ga je u tome podržavao, ali se lugar pokazao kao nesalomljiv. Napokon, na zadovoljstvo svih, Marguerita predloži da svake godine novac za izdržavanje bude položen na sigurno mjesto i tako skupljen bude predan siročetu kad poraste. Tako svi, zadovoljni postignutim sporazumom, odoše na počinak. Sutradan u zoru Gilbert je bio već na nogama i stajao je promatrajući s divljenjem konje dvojice stranaca koje je Lincoln veoma brižljivo timario. – Krasne životinje! – reče Gilbert gotovo s osjećajem zavisti. – Tko bi rekao da su prešle tako dug put? To su prekrasni konji i tko zna koliko su stajali?... Ej, Lincolne, ne zaboravi u drugoj staji naše 12

jadne konje koji su nam, ma koliko slabiji, ipak potrebni. Gilbert uđe u staju gdje su se nalazile njegove rage, ali je nađe praznu. – Lincolne! – povika on izlazeći. – Gdje su naši konji? Jesi li ih već odveo na pašnjak? – Ne, gospodaru, još nisam otvarao staju. – Čudno! – prošapta čuvar šume, a onda odjuri do Ritsonove sobe. Tamo nije našao nikoga. – Čudno! Čudno! – uzviknu Gilbert ponovo, a onda u sebi pomisli: »Otišao je možda da probudi plemića.« Ali je i plemićeva soba bila prazna. U tom trenutku izađe iz svoje sobe Marguerita s djetetom u naručju. – Znaš li šta je novo? – reče joj suprug. – Nestali su naši konji. – Nestali? Kako? – Tvoj brat i plemić iščezli su na našim konjima, a ostavili su nam svoje. – Zašto bi to učinili?! – To ti odgonetni ako si pametna, a ja nimalo ne shvaćam. – Možda nisu htjeli da vidimo kojim putem su otišli? – Ili možda da sakriju neko žalosno djelo? – Mislim da su uzeli naše konje jer su odmorni, u zamjenu za svoje koji su bili umorni. – Ne! Jer su i njihovi bili u odličnom stanju, a vrijede mnogo više od naših... Sada, kad bolje razmislim, čini mi se da je plemić htio da nam zauzvrat na naše gostoprimstvo ostavi dva konja umjesto naših jadnih raga. – Baš tako... Bio je siguran da bi ti odbio njegovu ponudu, pa je pomislio da je bolje da otputuje prije no što ti ustaneš. – Ako je tako kao što mislimo, moramo biti zahvalni tom 13

čestitom plemiću. Žao mi je samo što je tvoj brat otišao bez pozdrava... Ali kad pomislim da nam zaštitnik maloga nije rekao ni ime ni mjesto stanovanja... Ako se mali razboli, koga ćemo morati da obavijestimo? A kako je ime malom?... No, treba se pomiriti sa stvarima kakve jesu... Moramo mu dati neko ime, ženo moja! – Više bih voljela da ga izabereš ti. Muško je... Dakle, to pripada tebi. – Dobro, nazvat ćemo ga imenom moga pokojnoga brata koga sam, kako znaš, jako volio... Neka se, dakle, zove Robin... – Robin! Robin! – ponovi razdragano dobra Marguerita ljubeći mališana koji joj se osmjehivao kao da mu je ona majka. Nepoznati dječak dobio je dakle ime Robin Head, ali kasnije, ne zna se zašto, prezime Head postalo je Hood (Hud) i s imenom Robin Hood mali stranac postat će kasnije slavan. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 14

II Prošlo je petnaest godina od događaja koji smo opisali. Malo siroče raslo je i živjelo još u kući čuvara šume, uvjereno da je pravi sin Gilberta i Marguerite. Jednog lijepog junskog jutra jedan čovjek srednjih godina, obučen kao imućan zemljoradnik, jašući na nemirnom atu, išao je putem koji je vodio iz Šervudske šume prema gradu Mansfeldu. Nebo je bilo bez tračka oblaka, a sunce koje se rađalo već je osvjetljavalo prostranu samoću. U šumi se budila priroda i posljednje noćne magle gubile su se u daljini. Lice putnika odražavalo je ljepotu dana; disao je punim plućima i jakim i prodornim glasom pjevao u vjetar refren jedne stare saske pjesme. U jednom trenutku jedna strijela mu prođe zviždeći tik kraj samoga uha i zabode se u stablo jednoga hrasta. Čovjek, više iznenađen nego zaplašen, skoči s konja i sakri se iza jednoga drveta, nategne luk i spremi se za obranu. Samo, ma koliko se obazirao na sve strane, nije mogao ništa spaziti. Nije znao što da misli o ovom iznenadnom napadu. Svi izgnani iz grofovije poznavali su ga i znali da osim što nije bogat nikada nije uskratio komad kruha i čašu piva nikome tko bi zakucao na njegova vrata. Znao je da nema neprijatelja. Čija bi mogla biti ta nevidljiva ruka koja ga je htjela smrtno pogoditi? Upravo smrtno, jer mu je strijela okrznula sljepoočnicu tako da 15

je zalepršala kosu. Bez ikakva rezultata očekivao je više od četvrt sata novi napad, koji bi otkrio njegova protivnika. – Hajde – reče napokon – strpljenjem ništa ne postigoh... Da pokušamo lukavstvom? I ocjenjujući po pravcu strijele mjesto na kojem se mogao nalaziti neprijatelj, odapne prema tome mjestu jednu svoju strijelu koja se zabode u drvo. Ali nitko nije odgovorio na njegov izazov. Onda odapne i drugu, ali ova je bila zaustavljena u letu jednom drugom strijelom, odapetom s nevidljivog luka, koja je pogodi gotovo pod pravim kutom i obori je okrećući je k zemlji. Udarac je bio tako brz i neočekivan i pokazivao je tako sigurnu ruku i oko da zbunjeni čovjek, zaboravljajući na opasnost, iskoči iz svog skloništa i uzviknu trčeći prema grmu da otkrije tajanstvenog strijelca. – Kakav pogodak! Kakav krasan pogodak! Odgovori mu veseo smijeh, a nedaleko od njega jedan srebrnast i prijatan glas zapjeva napola veselu napola strasnu pjesmu. – Pa to je Robin što pjeva! Nevaljali Robin!... – reče čovjek. – Hodi ovamo, dječače! Kako? Ti si se usudio da nišaniš strijelom na svoga oca? Svetoga mu Dunstana, kakav si ti nevaljao sin! Uzeo na nišan moju sijedu glavu? A, tu si, nevaljalče! Eto te tamo, pjevaš pjesmu koju sam sastavio za brata Robina kad je jadnik bio vjeren s May (Mej). – Kako je, moj dobri oče? Da vas možda moja strijela nije ranila pogodivši vas malo po uhu? – odgovori iza jednoga grma glas mladića koji opet poče da pjeva. Šumska jeka još je ponavljala graciozne refrene, kad jedan mladić, koji je izgledao kao da ima dvadeset godina, dok je zapravo imao samo šesnaest, izađe iz šume i zaustavi se pred starim seljakom. Mladić se smijao i iz poštovanja držao u ruci svoju kapu. 16

Obilje lako zatalasane crne kose uokviravalo je široko i bijelo čelo. Između dugih trepavica sjajile su se dvije tamnoplave zjenice. Izraz Robinova lica pokazivao je, usprkos prostodušnoj mladosti, hrabrost i energiju. Imao je crvene usnice, pravilan nos i vrlo bijele zube. Sunce mu je potamnilo kožu, ali se prirodna bjelina pojavljivala na vratu i sljepoočnicama. Nosio je zelenu kapu s čapljinim perom, bluzu od zelena sukna, pripijenu uz tijelo, obuću od srneće kože, visoke čarape po saskom uzoru, koje su bile vezane povrh gležnjeva jakim steznicima od kože, jednu naramenicu s kopčama od sjajnog čelika, jedan tobolac pun strijela, za pojasom rog i lovački nož, a u ruci luk. Ovako originalna oprema još je više uvećavala mladićevu ljepotu. – A da si mi probo lubanju umjesto što si očešao uho? – zapita starac s izvještačenom oštrinom. – Oprosti mi, oče. Zaista nisam imao namjeru da vam učinim zla. – Vjerujem to, dakako, ali se moglo dogoditi! Bio je dovoljan skok moga konja, drhtaj tvoje ruke, greška oka... I tvoja šala postala bi smrtonosna i bilo bi svršeno sa starim Gilbertom Headom. – Ali ruka nije zadrhtala, a moje je oko uvijek sigurno! Zaklinjem vas, zaboravite moju grešku. Napravio sam je iz ponosa! – Iz ponosa? – Da. Jučer ste mi rekli da još nisam takav strijelac da očešem uho srni da bih je poplašio ne ranivši je, a ja... ja sam htio da vam pokažem da je obrnuto... – Lijep dokaz! No, dosta o tome, opraštam ti. Samo da ti više ne padne na pamet da me smatraš za srnu. – Ne bojte se, oče! – povika mladić osjećajno. – Ma koliko da sam nestaško, nikada neću zaboraviti poštovanje koje vam dugujem i ne bih htio da vam skinem ni vlas s glave za cijelu Šervudsku 17

šumu. Starac stisnu ruku koju mu je Robin pružio i reče: – Neka bog blagoslovi tvoje prekrasno srce! A onda, s naivnim ponosom, do tada prigušivanim, doda: – Kad pomislim da je ovo moj učenik! Ja sam ga podučavao da odapinje strijelu. Ako tako nastavi, postat će prvi strijelac Engleske. – Neka ni jedna moja strijela ne pogodi cilja ako ikada zaboravim vašu ljubav, oče moj. – Sinko moj, ti znaš da sam ja tvoj otac samo po srcu. – Ne govorite mi o tome. Prava koja vam je priroda uskratila zaslužili ste očinskom brigom za ovih petnaest godina. – Bolje da o tome ne govorimo – reče Gilbert nastavljajući put pješice, vodeći konja za uzde. – Neki mi predosjećaj kaže da nam prijete skore nesreće. – Odakle vam te misli, oče?! – Ti si, hvala bogu, odrastao i snažan, ali budućnost koja ti se sprema nije ona koju sam ja predvidio kad sam te gledao kao dijete na koljenima moje Marguerite. – Zar je to važno? Ja imam samo jednu želju, a to je da budućnost nalikuje na prošlost i sadašnjost. – Ostarjet ćemo, a tajnu tvoga rođenja nećemo otkriti. – Zar nikada više niste vidjeli onog hrabrog vojnika koji me je predao vama ili nepoznatoga plemića koji ga je pratio? – Plemić je one noći iščeznuo bez traga, a drugi, moj šurjak Ritson, nije se više vraćao niti je poslao neku vijest o sebi. – Možda je poginuo u ratu? – Možda? Godinu dana nakon što si se ti našao među nama primio sam od jednoga nepoznatoga vjesnika kesu novaca s priloženim pismom koje mi je pročitao moj ispovjednik: »Prije 18

dvadeset mjeseci stavio sam pod tvoju zaštitu siroče mojih najmilijih prijatelja, a obavezan sam da ti isplatim godišnju rentu. Napuštam Englesku i ne znam kad ću se vratiti. Sve sam predvidio. Po isteku svake godine ti ćeš se javiti šerifu Nottinghama i bit će ti sve isplaćeno. Odgoji dijete kao da je tvoje. Kad se budem vratio, doći ću da ga uzmem.« Nije bilo ni potpisa ni datuma, a glasonoša nije htio ništa da kaže. Što se tiče šerifa, svaki put kad sam ga pitao, odgovorio je da ne zna ni ime ni mjesto boravka toga plemića. Ako te tvoj zaštitnik sada bude tražio, Marguerite i ja ćemo se utješiti misleći jedino da si dobio bogatstvo i počasti koje te čekaju i umrijet ćemo zadovoljni. – Živjet ćete vi još dugo! – uzviknu Robin. – Bog to zna!? – Svešišnji će vam to podariti, – Neka bude njegova volja, ali u svakom slučaju ti ćeš biti naš jedini nasljednik: kuća, zemlja i tvoja hranarina skupljana za petnaest godina osigurat će te od siromaštva. Tvoji staratelji pokušali su koliko su mogli da ti nadoknade nesreću koja te je pogodila od rođenja... Mladić osjeti da mu se oči pune suzama, ali ovlada svojim uzbuđenjem da ne bi još više uzbudio starca. Okrenu glavu, obrisa oči i povika gotovo veselim glasom: – Ne govorite nikada više o tim tužnim trenucima, oče. Do đavola, ako i ne znam svoje pravo ime, plemićko ili plebejsko, ne zaboravljam ono što hoću da budem, a to je: najbolji strijelac koji je ikad odapinjao strijele na šervudske srndaće. – To već i jesi, Robine! – doda ponosno Gilbert. – A zar ja nisam tvoj učitelj? Gilbert ponovo uskoči u sedlo. – Treba da se vratim u Mansfeld, a ti možeš za to vrijeme 19

vježbati, tvoja vještina brzo će dostići nekadašnju Gilbertovu. Do viđenja! Robin se neko vrijeme zabavljao skidanjem listova s vrha najvišeg drveća pogocima strijela, a onda, zamoren igrom, opruzi se po travi na jednom proplanku razmišljajući o proteklom razgovoru. Dok je tako sanjario, jednoga trenutka bio je pogođen suvarkom s malo lišća, a onda začu šum granja. Podiže glavu i spazi poplašenog srndaća, istjeranog iz cestara, koji je pretrčavao proplanak i iščezao u šumi. Prvi Robinov pokret bio je da nategne luk i ustrijeli životinju, ali, dok je još nišanio, slučajno opazi na maloj udaljenosti nekog čovjeka šćućurenog iza uzvišice koja je nadvisivala put. Tako skriven mogao je neopaženo vidjeti sve one koji su prolazili putom. Čekao je sa strijelom na tetivi i okom na nišanu. Sudeći po odijelu, izgledao je kao i svi čestiti šumari koji love divljač. Ali da je taj bio zaista lovac, onda ne bi oklijevao ni trenutka da goni pobjeglu životinju. Robin odmah pomisli na zločin i, namjeravajući da ga u tome spriječi, sakri se iza nekoliko bukvi budno pazeći na nepoznatog koji je, još uvijek nepomičan, bio leđima okrenut, prema njemu i nalazio se između njega i puta. Odjednom ga opazi kako je odapeo strijelu prema stazi i kako se napola podiže kao da se htio baciti u pravcu svoga nišana, a onda se psujući zaustavi i poče ponovo nišaniti. Druga strijela bila je popraćena bujicom psovki, dok se Robin pitao šta bi moglo da bude cilj čovjeka koji je već spremao i treću strijelu. Upravo je htio napustiti svoje sklonište kad je, odmaknuvši slučajno nekoliko grana, spazio na zavoju puta jednog plemića i jednu mladu damu koji su izgledali vrlo uznemireni i u neizvjesnosti 20

da li da okrenu ili da se upuste u opasnost. Jednoga trenutka žena kriknu od užasa. Jedna strijela se zabola u jabuku njenog sedla. Više nije bilo nikakve sumnje. Čovjek u zasjedi bio je podli ubojica. Zgražajući se, Robin izabra jednu od najoštrijih strijela, nategne luk i nanišani. Lijeva ruka ubojice ostade zakovana za drvo luka koji je ponovo ugrožavao konjanika i njegovu pratilicu. Crveneći od bijesa i bolova, ovaj se okrenu i pokuša otkriti odakle je došao taj neočekivani napad, ali je naš strijelac ostao sakriven iza bukvi. Robin ga je lako mogao ubiti, ali se zadovoljio time đa ga zaplaši, pošto ga je prethodno dobro kaznio i uputio mu još jednu strijelu koja mu odnese kapu s glave. Užasnut, bandit skoči držeći ranjenu ruku drugom, okrenu se oko sebe, pogleda uokolo zaplašenim očima i pobježe spotičući se i vičući: – Ðavo! Pravi đavo! Robin pozdravi njegov bijeg gromkim smijehom i odapne posljednju strijelu, koja je trebala pospješiti njegovu trku i onemogućiti mu za duže vrijeme da bezbolno sjedi. Kad je opasnost prošla, Robin izađe iz svoga skloništa i nemarno se nasloni na stablo obližnjeg hrasta pored šumske staze spremajući se da tako zaželi dobrodošlicu putnicima. No, tek što su ga spazili, prolazeći u kasu, dama kriknu, a konjanik pojuri prema njemu s isukanim mačem u ruci. – Ehej, gospodine viteže! – povika Robin. – Obuzdajte svoj bijes. Strijele koje su odapeli na vas nisu bile moje. – Evo, ti bijednice! – ponovi razjareni vitez. – Ja nisam ubojica, već vaš spasitelj. – A gdje je onda ubojica? Govori ili ti siječem glavu! 21

– Slušajte me i doznat ćete – odgovori hladnokrvno Robin. – A što se tiče moje glave, na to nemojte ni misliti. Dozvolite mi da vam stavim do znanja da bi ova strijela uperena na vas dostigla vaše srce prije nego što vaš mač dotakne moju kožu. Zbog toga ga uklonite i poslušajte me. Reći ću vam istinu... – Slušam vas! – odgovori vitez gotovo zadivljen hladnokrvnošću mladića. Robin u nekoliko riječi ispriča šta se dogodilo. No vitez je još uvijek sumnjičavo držao uzdignut mač. – Pogledajte me dobro! Zar ja nalikujem na razbojnika? – nastavi Robin. – Zaista ne, priznajem ti, mladiću moj! Ne nalikuješ mi na ubojicu – odgovori stranac pošto ga je pažljivo odmjerio. – Reci mi tko si ti i molim te da nas odvedeš do mjesta gdje bi naši konji mogli da se odmore. – Sa zadovoljstvom... Hajdete sa mnom! – No, prije svega evo ti ove kese... – Sačuvajte svoje zlato, gospodine viteže. Ne znam šta bih. s njime. Zovem se Robin Hood i stanujem sa svojim ocem i majkom na dvije milje odavde, na rubu šume. Dođite i u našoj kući naići ćete na srdačno gostoprimstvo. Djevojka, koja se do tada držala po strani, priđe naprijed i Robin spazi dva sjajna crna oka pod svilenom kapicom koja joj je štitila glavu od jutarnje svježine. Očaran, gutao je očima tu prekrasnu ljepotu, klanjajući se učtivo. – Možemo li se pouzdati u riječ ovoga mladića? – zapita dama svoga viteza. Robin ponosno podigne glavu i, ne dajući vremena vitezu da odgovori, izjavi: – Kad meni ne biste vjerovali, onda na ovoj zemlji ne bi više 22

bilo povjerenja. Dvoje stranaca se nasmijaše i odagnaše svaku sumnju. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 23

III U početku se mala grupa kretala šutke. Vitez i dama razmišljali su još o prohujaloj opasnosti, dok se u glavi mladoga strijelca rojio čitav svijet novih misli. Po prvi put on se divio ljepoti jedne žene. Shvatio je da ove skromno obučene osobe, koje su putovale bez pratnje, pripadaju plemstvu, a on se osjećao ravan njima u Šervudskoj šumi, ako ne i jači kad su bile u pitanju razbojničke zasjede. Svjestan toga da ima melodičan glas, zaželio je da ovim putnicima dokaže svoj talent i zapjeva jednu veselu baladu. Ali baš kad je htio Zapjevati, glas mu zanijemi od izuzetnog uzbuđenja. Usne se drhteći sklopiše. Pokuša još jednom, ali je morao ponovo prekinuti. Zaboravio je svoju pjesmu misleći na crne oči lijepe neznanke. Naposljetku je shvatio razlog svoga nemira i razmišljajući o tome nađe svoj mir. – Strpljenja! Vidjet ću je brzo bez kapuljače! – pomisli u sebi. Vitez se raspitivao kod Robina o ovdašnjim običajima i navikama, ali mu je mladić odgovarao hladno, zauzet mislima o svojoj prvoj ljubavi koja je bila na pomolu. – I nisi se plašio razbojnikove osvete u slučaju da si ga promašio? – zapita ga stranac. 24

– Ne, gospodine, jer je to nemoguće. – Nemoguće? – Svakako! Nadam se da ne smatrate kao dokaz moje streljačke sposobnosti lekciju koju sam dao onoj bitangi? – Zašto da ne? – Jer je to beznačajno i ništa vam ne pokazuje. – Kakav bi mi bolji dokaz mogao dati? – Vidjet ćete ako se ukaže prilika. Nekoliko minuta proteče u šutnji dok ne stigoše na rub jednog proplanka koji je poprijeko sjekla jedna staza. Baš toga trenutka uzletjela je neka ptica, a jedno lane, zaplašeno lupom konjskih kopita, pretrčavalo je otvoreno zemljište. – Pazite! – povika Robin držeći jednu strijelu u zubima, dok je drugu namještao na luk. – Šta više volite: pernatu ili krznatu divljač? Birajte!... Ali prije nego što je vitez imao vremena da odgovori, lane pade smrtno ranjeno, a odmah zatim i ptičurina je padala na proplanak. – Budući da ih niste mogli odabrati dok su još bili živi, izabrat ćete ih večeras kad budu ispečeni! – Sjajno! – povika mladi vitez. – Prekrasno! – prošaputa mlada dama. Robin nastavi: – Sada treba da idete samo ravno... Iza toga drveća otkrit ćete kuću mog oca. Idem naprijed da vas najavim svojoj majci i da pošaljem našega starog slugu da pokupi divljač. Čim je to rekao, Robin nestade u trku. – To je valjan dječak, zar ne, Marianna? – dobaci konjanik svojoj suputnici. – I lijep je momak! Izgleda mi najljepši strijelac Engleske kojeg sam ikada vidio! – Još je jako mlad – odgovori mlada dama. – Možda još više nego što pokazuje. No, život na čistom zraku 25

razvija tijelo i održava zdravlje. Tako nije u našim zagušljivim gradovima – uzdahnu mladi vitez. – Vjerujem, dragi gospodine Allane Clare (Alen Kler), da se vaši uzdasi više tiču lijepe vlasnice Šervudske šume, kćerke baruna od Nottinghama, nego ovoga drveća. – Pa, u pravu si, draga sestro! Više bih volio živjeti ovdje u jednoj kolibi, zajedno s Christabelom nego sam na prijestolju. – Brate, tvoja misao je lijepa, ali pomalo poetična. Zar si siguran da bi Christabel zamijenila otmjeni život za onaj o kojem govoriš? Dragi Allane, ne gaji nadu! Plašim se da ti barun nikada neće dati ruku svoje kćerke... – Ako me Christabel zaista voli, bit će joj sa mnom svugdje dobro. Zar predviđaš da će me barun odbiti? Ako bih htio, bila bi dovoljna samo jedna riječ i ponosni bi Fitz Alwine (Fic Aluin) odmah prihvatio moj zahtjev, pred opasnošću da bude prognan a svoj notingemski zamak vidi razoren. – Tiho, eto kuće! – reče Marianna. – Mladićeva majka nas čeka na ulazu. Izgleda mi simpatično. – Kao i onaj dječak? – odgovori Allan smješkajući se. – Nije baš dječak – reče tiho djevojka, a iznenadno rumenilo ozari joj lice. Kad je sišla s konja i kad je zabačena kapuljača otkrila njeno lice, Robin je bio tako uzbuđen njenom ljepotom da je uzviknuo: – Bio sam siguran da onako lijepe oči mogu da krase samo jedno lijepo lice. Marguerita se, iznenađena strašću svoga sina, okrene prema njemu da ga ukori. Allan se poče smijati, a Mariannu i Robina obli rumenilo. Da bi sakrila svoj nemir, mlada dama zagrli Robinovu majku, kojoj nije izmaklo iz vida da na licu djevojke nije bilo ni traga ljutnje, već 26

samo osmijeh naklonosti. Sat kasnije vratio se kući i Gilbert Head noseći na konju jednoga ranjenika kojeg je našao na putu. Pažljivo ga je skinuo na zemlju i uveo u kuću, pozivajući Margueritu, koja je bila zauzeta oko gostiju. – Ovom jadniku treba tvoja njega. Netko se neslano našalio s njime zakivajući mu ruku za luk strijelom dok je nišanio jelena. Požuri, vrlo je slab zbog gubitka krvi. A ti! Budi hrabar i ne daj se! Ozdravit ćeš!... Ranjenik je držao pognuto glavu kao da je htio sakriti svoje lice od gostiju. Tog trenutka vratio se i Robin i približio se ranjeniku. Tek što ga je pogledao, dade znak glavom Gilbertu i udalji se. – Oče – reče mu tiho – nastojte sakriti od naših gostiju prisustvo ovoga ranjenika. Objasnit ću vam kasnije zašto. – Kakav bi drugi osjećaj mogao izazvati kod njih osim milosrđa? – Saznat ćete večeras, a zasad poslušajte moj savjet, – Doznat ću večeras? – ponovi nezadovoljno Gilbert. – Hoću da znam odmah. – Pričekajte, molim vas! Reći ću vam kad budemo sami. Starac se vrati ranjeniku. Trenutak kasnije ovaj uzviknu od bola. Gilbert požuri za Robinom. – Jedna od tvojih šala? Zar ti nisam zabranio da vježbaš svoju sposobnost na bićima kao što si i ti sam... – Vidjet ćete da... – Pogledaj, vrh strijele te otkriva... Nosi naš znak. – Pa dobro, ja sam bio – odgovori hladno Robin. – To je užasno, nedopustivo! – Pričekajte sa svojim sudom – dobaci mladić. A onda ispriča 27

ocu sve pojedinosti onoga što se dogodilo. Kad je završio, starac mu srdačno stisnu ruku, a onda, uznemiren, nastavi: – Potrebno je pažljivo promatrati okolinu kuće. Rana toga bandita brzo će ozdraviti. Da mi se zahvali za moju njegu, u stanju je da se vrati sa svojom družinom i da nas dobro udesi. No, čini mi se – doda Gilbert – da mi njegovo lice nije nepoznato... Razgovor se prekine čim su se Allan i Marianna približili zahvalivši domaćinu na srdačnoj dobrodošlici. Te je večeri Gilbertova kuća bila puna živosti zbog prisutnih gostiju. Gilbert je stalno pazio na ranjenika, a njegova žena je spremala večeru. Stari sluga Lincoln brinuo se za konje i pažljivo stražario pred kućom. Jedino je Robin bio dokon, ali je zato njegovo srce burno kucalo. Lik mlade Marianne izazivao je u njemu nijemo divljenje. Dok je on bez riječi stajao u jednom uglu dvorane, Allan je hvalio Gilbertu vještinu njegova sina. A starac, uvijek u nadi da će naći nekoga koji bi ga doveo na trag prave Robinove porodice, nije skrivao istinu. Tako je Allan doznao da Robin nije pravi Gilbertov sin i, pretpostavljajući da je nepoznati zaštitnik siročeta došao iz Huntingdona, jer je šerif iz toga mjesta plaćao godišnje izdržavanje, reče: – Mi smo iz Huntingdona, ali nikada nismo čuli da se govori išta što bi nam moglo poslužiti da naiđemo na trag. Kad se budemo vratili, brižljivo ćemo se raspitati i pokušat ćemo naći Robinovu porodicu. Moja sestra i ja dugujemo mu život. Nebo tako želi da mu izrazimo našu zahvalnost. Malo-pomalo Allanova pažnja i prijateljske Mariannine riječi vratile su Robinu njegovu uobičajenu veselost, tako da je u kući zavladala još veća srdačnost i veselje. 28

– Idući u Nottingham kroz šumu, mi smo zalutali... Mislim da sutra nastavimo put – reče Allan. – Dragi Robine, hoćete li nam pokazati put? Moja sestra će ostati ovdje s vašom majkom, a uveče ćemo se vratiti. Je li put jako dug? – Oko dvanaest milja – odgovori Gilbert. – Dobar konj prijeđe ga za manje od dva sata. Ja inače moram do šerifa i otpratit ću vas donde. – Utoliko bolje, bit će nas troje! – povika Robin. – Ne, ne! – prekine ga Marguerita i šapnu mužu na uho: – Što ti pada na pamet? Da ostaviš dvije žene same s tim banditom? – Same? – nasmije se Gilbert. – Zar Lincolna računaš u ništa? A naš pas Lance, koji bi vas obranio od svakog tko bi vas ugrozio? No Gilbert je morao popustiti pred molećivim pogledom žene. I tako je bilo dogovoreno da u zoru Allan i Robin krenu na put. Kad je pala noć, zatvoreni su svi ulazi i svi sjedoše za stol odajući počast lanetu što ga je Robin ustrijelio a Marguerita vješto pripremila i prijateljski razgovarala s Mariannom, dok je Allan s velikim interesom slušao priče o šumarskom životu. Jednoga trenutka poduži zvižduk, koji je dopirao iz sobe gdje se nalazio ranjenik, privuče pažnju svih prisutnih. Svi baciše poglede prema stubištu koje je vodilo na prvi kat. Odmah potom isti takav zvižduk odgovori iz šume. Oko stola poskakaše... Napolju zalaja uznemireni pas, a onda ponovo zavlada potpuna tišina. – Ovdje se nešto čudnovato događa! – primijeti stari Gilbert. – Ne bih se čudio ako su vani u šumi ljudi koji baš nemaju puno obzira i zavlače prste u tuđe džepove. – Imate li doista razloga da se plašite lopova? – zapita Allan. – Ponekad. – Mislio sam da imaju više pameti i da napadaju samo bogate. 29

– Bogatih nema mnogo pa su prisiljeni da se zadovolje i kruhom kad nemaju pogače. Ne stide se oni pokrasti ni siromaha... Često sam im davao da jedu i da se zagriju, pa ipak su više puta pokušavali da uđu ovamo silom. Marianna zadrhta od straha čuvši to i nesvjesno se primakne Robinu, a onda baci pogled na brata i reče: – Vidiš da ni život u šumi nije bez neprijatnosti i opasnosti ! Robin nije shvatio da djevojka cilja na bratovu želju da živi na selu. Pridajući to sebi, on oduševljeno povika: – Tu je meni sve: zadovoljstvo i čast! A kad i provedem neki dan po okolnim selima, vraćam se svojoj šumi s beskrajnom radošću. Više bih volio umrijeti nego da me netko kazni da živim zatvoren u zidinama nekoga grada. Htio je nastaviti, kadli se začu lupa na vratima. Psi se ustremiše na vrata lajući. Gilbert, Robin i Allan potrčaše prema ulazu, a Marianna pobježe u Margueritino naručje. – Ehej! – povika stari. – Tko to lupa na moja vrata? Odgovori mu jedan još jači udarac. Gilbert ponovi pitanje, ali bijesni lavež pasa onemogućavao je svaki razgovor. Tek poslije nekog vremena vani se čuo jak prodoran glas koji je nadvisio galamu: – Otvarajte, ako boga znate! – Tko ste vi? – Dva fratra. Iz reda svetoga Benedikta. – Odakle ste i kamo idete? – Dolazimo iz naše opatije u Laitonu a idemo za Mansfeld. – Šta hoćete? – Zalutali smo u šumi i umiremo od gladi. – Tvoj glas ne izgleda da pripada nekom samrtniku. Kako mogu znati da govoriš istinu? – Sto mu đavola! Otvori vrata i pogledaj nas! – odgovori isti 30

glas, koji je nestrpljivost učinila manje poniznim. Gilbert je oklijevao savjetujući se s drugima. Ali tada se čuo i drugi glas, bojažljivi starački glas koji je preklinjao: – Otvori u ime božje ljubavi! Zaklinjem vam se na moći svetoga Benedikta, našeg starog zaštitnika, da moj brat govori istinu. – Nas je četvoro... A tu su i psi! – povika Gilbert da su ga mogli čuti i vani. – Ja otvaram! A vi, Robin i Lincoln, zadržite pse... Puštajte ih ako se radi o varalicama! B a l k a n d o w n l o a d . o r g 31

IV Tek što su se vrata otvorila, na pragu se pojavi jedan čovjek. Bio je mlad, snažan, divovskog stasa, a nosio je crnu fratarsku mantiju s kapuljačom i širokim rukavima. Običan konopac služio mu je kao pojas, a niz pas mu je visilo čislo. Desnom rukom se oslanjao na poveći čvorast štap od drenovače. Za njim je išao isto tako obučeni starčić. Poslije uobičajenog pozdrava, domaćini posjedaše za stol s pridošlicama, a radost i povjerenje ponovo zavladaše. No, domaćini nikako nisu zaboravili ona dva zvižduka, ali o tome nisu govorili da ne zaplaše goste. – Stol ti je bogato postavljen – reče mladi fratar Gilbertu gutajući poveći komad pečene srnetine. – Oprosti što nisam pričekao da me pozoveš za tvoj stol na večeru. To je zbog toga što mi se moj tek, oštar kao oštrica britve, usprotivio. – Neka sveta Bogorodica izlije svoju milost i tvojoj kući dodijeli sreću i mir! – uzviknu stari fratar lomeći komad kruha, dok je drugi jeo i pio kao neka soldačina. – Oprostite mi, dobri oci – reče Gilbert – što sam vas prisilio da 32

čekate, ali opreznost... – U pravu ste. Opreznost nije nikada suvišna – reče mladi fratar uzimajući predah između dva zalogaja. – Banda nevaljalaca kruži okolinom. I mi smo malo prije bili napadnuti od dvojice takvih bijednika, koji su, usprkos svim našim prosvjedima, tvrdoglavo vjerovali da u našim torbama imamo komad onog zlog metala koji zovu srebro. Svetoga mi Benedikta, odmah su razumjeli kad sam stao da im drenovačom sviram po leđima pravu pjevaniju udaraca. Onda im dug zvižduk, na koji su odgovorili, dade znak za povlačenje. Prisutni oko stola se nijemo pogledaše. Jedino je fratar ostao miran i nastavio da vedro udovoljava svom apetitu. – Hvala providnosti božjoj – nastavi on poslije kraće stanke. – Bez laveža vaših pasa, koje je uznemirio taj zvižduk, mi ne bismo mogli ni da pronađemo vašu kuću. A kad sam vidio da kiša počinje padati, pomislio sam: Evo vode da nam ugasi žeđ baš onako kako nam nalažu i naša pravila. Rekavši to, on napuni čašu i isprazni je u jednom gutljaju. – Dobar pas – doda on zatim naginjući se da pomiluje staroga Lancea. Ali Lance se odjednom podiže, režeći onjuši zrak i ustremi se na ulaz. Ponovo onjuši i okrenu se gospodaru kao da ga moli da mu otvori. – Robine! – reče tiho Gilbert. – Daj mi moj štap, a ti uzmi svoj. – I ja sam ovdje! – upadne fratar sasvim tihim glasom. – Mišice su mi gvozdene, pesnice od čelika, a povrh svega moja drenovača! Sve vam to stoji na usluzi. – Hvala – reče mu Gilbert. – Budite strpljivi, djeco moja! – umiješa se stari fratar. – Ne napadajte prvi. 33

– Poslušat ćemo vaš savjet. Prije svega... Gilberta prekine uzvik Marguerite koja je nazrela na vrhu stepenica ranjenika za koga su svi mislili da je na umoru u svome krevetu, i nijema od straha pružala ruku prema priviđenju. Svi pogledaše gore, ali više nije bilo nikoga. – Šta ti je, Marguerite? Ne plaši se tako! Jadnik se nije ni maknuo. Isuviše je slab. To ti se samo pričinilo... Stari je samo tako govorio, skrivajući svoje mišljenje, da ne zastraši žene. No, odmah je dobacio jedan značajan pogled Robinu, koji se, da ga nitko ne primijeti, nečujno kao mačka uspeo stepenicama. Vrata sobe bila su poluzatvorena i Robin spazi ranjenika kako nagnut kroz prozor sasvim tiho razgovara s nekim napolju. Puzeći podom, Robin se dovuče do samih banditovih nogu i napregnu uho. – Djevojka i plemić su ovdje – govorio je ranjenik. – Zar je moguće? – zapita netko izvana. – Da. Jutros sam se baš spremao da ih udesim, kad ih je đavo uzeo pod zaštitu. Jedna strijela, koja je došla ni sam ne znam odakle, ranila me u ruku i ja sam pobjegao. – Grom i pakao! – Slučaj je htio da su pobjegli u kuću baš ovog valjanog čovjeka koji me je našao ranjenog. – Utoliko bolje, tako nam svakako neće umaći. – Koliko vas je? – Ovdje ih ima četvoro. – Najteže je ući. Vrata su dobro zatvorena, a imaju i pse. – Bolje je što su zatvorena. Tako bar ljepotica i njen brat neće moći da nestanu u gužvi. Pomoći ću vam da uđete kroz prozor. Desna mi je ruka zdrava, vezat ću plahte da vam posluže za penjanje. Spremite se! 34

– Zaista! – povika odjednom Robin i zgrabivši razbojnika za noge izbaci ga napolje. Ovaj uzaludno pokuša da pruži otpor, izgubi ravnotežu i pade glavom prema zemlji u posudu punu vode koja je bila pod prozorom. Njegovi ortaci, preplašeni iznenadnim padom, razbježaše se po šumi, a Robin siđe i ispriča što se dogodilo. Svi su se u prvi čas nasmijali, ali se Gilbert odmah zatim uvjerio da će se razbojnici vratiti i ponovo se spremi za obranu. Otac Eldred, stari fratar, predloži da se izmoli jedna molitva i svi kleknuše. Molitva još nije bila završena, kad se iz one posude začuše novi isprekidani jauci. Robinova žrtva je dozivala svoje ortake, a ovi, osramoćeni što su pobjegli, vraćali su se natrag da pomognu ranjeniku da izađe iz vode i da naprave novi plan za napad. – Žive ili mrtve – uzviknu razbojnički poglavica – moramo uhvatiti Allana Clarea i njegovu sestru. To je naređenje baruna Fitza Alwinea, i više bih volio da me đavo odnese nego da mu se vratim praznih ruku. Naprijed, momci, pratite me! Ruke na mač i ne štedite nikoga tko vam se odupre. Prvo ćemo pokušati lijepim. Pošto je tako očitao svojoj subraći, pokuca drškom mača na vrata i povika: – U ime baruna od Nottinghama, našeg velikog i moćnog gospodara, naređujem ti da otvoriš i predaš nam viteza i damu koji se kriju u tvojoj kući. Gilbert ništa ne odgovori. – Hoćeš li otvoriti, prokleti odmetnice? – Neću! Ne otvaram nikome! – E, to ćemo vidjeti! I nastavi da udara po vratima koja bi svakako popustila da nije bilo poprečne željezne šipke postavljene s unutrašnje strane. Gilbert je htio da dobije na vremenu. Dok su razbojnici 35

pokušavali da slome vrata, on je svakome odredio mjesto, pregledao oružje, preporučio opreznost i hladnokrvnost. Žene je sklonio na prvi kat, a Robina je poslao na jedan prozor da promatra neprijatelja. – Neću se zadovoljiti samo time da ih promatram – reče samom sebi Robin penjući se s lukom u ruci. – Ja vam stojim na raspolaganju da otvorim vrata – reče mladi fratar. – Slažem se. A ti, Lincoln – doda Gilbert okrećući se sluzi, snažnom starcu naoružanom ogromnom toljagom – ti ćeš stati s druge strane ulaza... Dok su se vršile ove pripreme, razbojnici su, videći da vrata ne popuštaju, promijenili taktiku. Kuća je bila u opasnosti. Na sreću, Robin je bio budan i otrči na vrh stepenica da obavijesti Gilberta. – Oče, oni nagomilavaju granje pred ulazom i hoće da ga zapale. Ima ih sedam, ne računajući onog ranjenog! – Post im njihov! – povika Gilbert. – Požurimo! Oče, otvarajte vrata! A svi vi da ste oprezni! Fratar, stojeći sa strane, pruži ruku, podigne prečagu i izvuče katanac. Hrpa granja upadne u prostoriju. – Hura! – povika razbojnički vođa jurnuvši unutra. Ali drugo i nije dospio da kaže... Lance ga ščepa za gušu, a fratrov i Lincolnov štap padoše mu na tjeme. Odmah se skljokao na zemlju gdje ostade nepomičan. Čovjek koji je naišao za njim doživio je istu sudbinu. To se dogodilo i trećem, ali četvorica ostalih, koje psi nisu zaustavili ne puštajući svoj plijen, uđoše, i razvi se propisan boj. Izbjegavajući krvoproliće, Gilbert i Allan su se zadovoljavali odbijanjem udaraca kopljem. Robin, pomahnitao da pokaže svoju vještinu, otevši jednu 36

sjekiru s kopljem, pridruži se fratru i sluzi. Videći ga, jedan snažan odmetnik poletje na njega, ali Robin izbjegne koplje i punim pogotkom u prsa obori razbojnika koji se stropošta pored zida. – Sjajno, Robine! – povika Lincoln. – Grom i pakao! – povika ranjeni razbojnik koji je pljuvao krv i u jednom trenutku se podiže i pojuri na dječaka vitlajući kopljem. Malo je trebalo pa da Robin bude pogođen, ali Lincoln, koji ga nije gubio iz vida, raspali napadača po glavi, a ovaj pade i više se ne podiže. – To je četvrti! – povika starac smijući se. Na megdanu su ostala samo još trojica. Činilo se da i oni više žele da pobjegnu nego da nastave boj. Ali mladi fratar, zasukanih rukava, otkrivene glave, s mantijom podignutom iznad koljena, nastavi da im miluje leđa ogromnom svojom drenovačom. Dok je on sam nastavio s borbom, Gilbert je uz pomoć Robina i Allana vezivao svladane razbojnike. Dvojica su molila za milost, a treći je već bio izdahnuo. I njihov vođa je bio na samrti, ali je još uvijek uzalud pokušavao da ukloni Lancea koji je jurišao na njega. U pomoć mu je neočekivano pritrčao čovjek koga je Robin bacio s prozora. Došao je k sebi od buke i borbe, ušao je u kuću i upravo je htio probosti psa, kadli ga Robin spazi i oborivši ga na leđa istrže mu bodež i stavi mu koljeno na prsa, dok ga je Gilbert vezivao. U isto vrijeme razbojnički vođa je izdisao. Ostala trojica namjeravali su da umaknu, ali je Lincoln već bio zatvorio vrata iza njihovih leđa. – Milost! – povika jedan od njih iznemogao od fratrovih udaraca. – Nema nikakve milosti! Zar niste htjeli ovakvo milovanje? Pa evo vam ga onda! – I toljaga neumorno nastavi. – Milost! – povikaše odjednom sva trojica. 37

– Prije svega, dolje s kopljima! Razbojnici odbaciše koplja. – A sada na koljena! Nesretnici kleknuše. – Nikada bolje! A sada da osušim svoju batinu. I tako vesela fratrina završi s bujicom batina po leđima savladanih. Poslije toga prekriži ruke i, oslanjajući se laktom desne ruke na svoje oružje, u herkulskom stavu, pobjedonosno reče: – Sada je red na domaćinu da odluči o vašoj sudbini. Prema običaju toga vremena, Gilbert je bio gospodar života ovih bitangi i mogao im je oduzeti život. No, on se grozio prolijevanja krvi ako to nije bilo učinjeno u samoobrani. Zbog toga je odlučio, pošto su došli k sebi, da petoro od šest ranjenih budu svezani u red kao kažnjenici na brodovima i da ih Lincoln odvede u najgušći dio šume daleko od kuće i ostavi ih da tamo razmišljaju. Razbojnik koga je Robin ranio nije bio uključen u ovaj konvoj. – Gilberte, stavi me na krevet... Moram ti nešto reći – reče ovaj kad je starac htio da ga veže. – Da te stavim na krevet? Radije bih te objesio o neko drvo. – Poslušaj me, za milost božju! – Moraš ići s drugima! – Saslušaj me, ako želiš svome sinu... – umirući ponovi ovaj presahlim glasom. – Mome sinu? Gilbert pođe k ulazu da pozove Robina i Allana da mu pomognu prenijeti ranjenika. No ovaj, misleći da ga starac ostavlja, učini posljednji napor i uzviknu: – Pogledaj me! Zar me više ne poznaješ? – Znam da si razbojnik i izdajica! – Pogledaj me dobro. Ja sam Ritson. Roland Ritson, brat tvoje žene. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 38

V Poslije te burne večeri došla je tiha i mirna noć. Svi su spavali, samo je Gilbert bdio. Sjedio je kraj Ritsonova kreveta očekujući da bolesnik otvori oči da bi mogao s njim govoriti. Ali časovi su prolazili, a ovaj nije davao znakove života. Tek u zoru se Ritson trže, uzviknu nerazumljive riječi u bunilu, grčevito dohvati Gilbertovu ruku i dovuče je do svojih usana pa reče: – Opraštaš li mi? – Najprije govori pa ću ti oprostiti! – Onda umirem zadovoljan. Ritson je upravo htio početi da se ispovijeda, kad se iz prizemlja začuše veseli glasovi. – Spavate li, oče? – zapita Robin sa dna stepeništa. – Vrijeme je da putujemo u Nottingham ako hoćemo da se vratimo večeras – doda Allan Clare. – Ako hoćete, ja ću vas otpratiti do Notingemskog dvorca, gdje imam obaviti neke privatne poslove – povika mlađi fratar. – Hajdete, oče. Siđite jer vas hoćemo pozdraviti. Gilbert je sišao teška srca jer se bojao da će samrtnik svakoga časa izdahnuti. Brzo se rastade od Robina, Allana i fratra, a Marianni i Margueriti 39

reče da ih otprate jedan komad puta. Lincoln je morao nekim poslom do Mansfelda, dok je stari fratar iskoristio priliku da posjeti obližnje selo. Kad je ostao sam, Gilbert se vrati do Ritsonova uzglavlja. – Sada smo sami, govori. – Neću ti pričati o svim nedaćama koje sam počinio... Bilo bi suviše dugo. A i čemu bi služilo? Tebe zanima samo ono što ću ti reći o Robinu... – Hajde, reci mi šta znaš? – Kao što se sjećaš – započe Ritson – napustio sam Mansfeld prije dvadeset i tri godine da bih stupio u službu Philipa Fitzootha (Ficut), baruna od Beasanta (Bisant). Philip je bio mlađi brat grofa od Huntingdona koji je umro prije nego što sam ja ušao u tu kuću, ostavljajući svoje imanje i svoju grofovsku titulu najstarijem sinu Robertu. – Taj Robert nije imao sreće. Žena mu je umrla vrlo mlada, a on svu svoju ljubav koju je gajio prema njoj usmjeri na sina kojeg mu je ona ostavila. To dijete bilo je slabašno i bolešljivo, a održalo se u životu samo zahvaljujući velikoj njezi. Ali je i Robert uskoro umro ostavljajući bratu Philipu brigu da se stara o jedinom izdanku njihove porodice. Ali Philip, zaboravljajući što je obećao bratu, slijep od ambicija i pohlepe, imao je samo jednu misao: oteti djetetu sve nasljeđe. Nije se usudio da se utekne nasilju, već pomisli da iskoristi slabo zdravlje maloga Roberta, koji je nosio isto ime kao i njegov otac, jer su mu liječnici predvidjeli brzi kraj ako bude provodio težak i naporan život. Da mu u tome pomognem, Philip me uze u svoju službu i kad ga je kralj poslao u Francusku da zapovijeda jednim dijelom vojske, ostavio me je sa svojim nećakom da izvršim njegovu zamisao. – Ali je Robert rastući ojačao i postao momčić koji se nije lako 40

zamarao, tako da je postao otporniji i od mene samoga. Uzalud sam naprezao svoj mozak kako da skršim životnu snagu momka što sam ga odgojio, kad se u njemu odjednom, vjeruj mi, odigra velika promjena: malo-pomalo poče da gubi svoju veselost, prestade da spava, postade šutljiv i poče izbjegavati moje društvo. – Odlučio sam se da ga uhodim i jednoga dana sam ga vidio zajedno s jednom djevojkom od sedamnaest ili osamnaest godina. Moj mladi gospodar bio se zaljubio! – Kasnije, u želji da mu pomognem, Robert mi povjeri svoju tajnu. No, ja sam s njom odmah upoznao baruna Beasanta. Djevojka se zvala Laura i pripadala je skromnoj plemićkoj porodici čiji je položaj bio niži od Robertova plemstva. – Barun mi je naredio da pod svaku cijenu spriječim taj brak. Ali dok sam ja razmišljao kako da to učinim, Robert mi reče da je, htijući se uvjeriti da li ga djevojka zaista voli, sakrio svoje porijeklo pred Laurom, koja je mislila da je on običan čuvar šume. Tom prilikom mi je rekao da će se vjenčanje obaviti u najvećoj tajnosti za nekoliko dana. – Tako se i dogodilo. Dvoje mladenaca povuklo se u jednu kućicu u Loockeyu (Lukej), kamo sam ih ja otpratio. Ostavljajući dvorac, Robert je rekao da ide provesti nekoliko mjeseci k stricu u Normandiju. – Prošla je godina potpune sreće za dvoje mladih, za koje vrijeme, i pored ponovljenih i oštrih naredbi baruna, nisam mogao i nisam se usudio da ma što učinim protiv njih. – Rodio se i sin, ali je on majku stajao života... – A taj sin? – upadne uznemireno Gilbert. – Tko je on? – Pa to je dječak kojeg sam ti povjerio prije petnaest godina. – To znači da je Robin grof od Huntingdona. – Da, Robin je... 41

I Ritson ušuti, zamoren. – Nastavi, Rolande, nastavi! Ritson prikupi svu svoju snagu i nastavi: – Robert nije mogao podnijeti bol i teško oboli, a baš u to vrijeme barun mi najavi svoj skori dolazak. Groficu Lauru sam sahranio u obližnjem samostanu, a na spomeniku nisam označio njeno porijeklo. Dijete sam povjerio jednoj dadilji. – Kad se barun vratio, prebacio je Roberta u zamak, rekavši svojima da je obolio za vrijeme putovanja. No, stanje zdravlja bolesnika svakodnevno se pogoršavalo. Prije no što je umro, pozvao je baruna i zakleo ga na evanđelje da preuzme brigu za odgoj siročeta. Stric se zakleo, ali leš nesretnika još nije bio ni sahranjen, a barun mi naredi da nikome ne govorim ni o vjenčanju njegova nećaka ni o rođenju njegova sina. – Obećao sam da ću šutjeti, i zajedno smo ti donijeli dijete. – A gdje je sad nasljednik? – Utopio se u brodolomu na obali Francuske. – A tko ga je naslijedio? – William Fitzooth, opat od Ramsava. – Opat? – Da, opat koji me je uzeo k sebi u službu i prije nekoliko dana nepravedno me otjerao. Zakleo sam se da ću mu se osvetiti... – Ali tko su rođaci Robinovi po majci? – Grofica Laura, kći sira Guya Ganrwella (Gaj Gemvel). – Onoga staroga Guya, oca šest šervudskih lovaca? Njegovom pomoći neće mi biti teško da iz zamka Huntingdon izbacim opata od Ramsava ma koliko da je moćan. – Brate moj, hoću li umrijeti osvećen? – prošaputa Ritson umirućim glasom. – Bit ćeš, ako mi život potraje... 42

– Hvala ti! Tako sam bar oprao neke svoje grijehe. Izrekavši ovo, Ritson zamoren zašuti i sklopi oči. Ali ih odmah ponovo otvori, pokuša da se podigne na jednu ruku i uzbuđenim glasom nastavi: – Gilberte, zaboravio sam jednu stvar... Vrlo je ozbiljna. – Samo kaži! – reče Gilbert podupirući mu glavu. – Taj vitez i ta dama što su bili ovdje... – Šta je bilo sa njima? – Htio sam ih ubiti... Jučer... Barun Fitz Alwine me je platio za to... Ne znam šta barun ima protiv njih, ali ih ti obavijesti da dobro paze ako se približe Notingemskom zamku. – Da ih obavijestim? Kako!? Sada je suviše kasno. Bože moj, što će se dogoditi sir Allanu?... I Robin je otišao s njim... Gilbert pusti glavu samrtnika da padne na uzglavlje i hitrim koracima poče šetati po sobi. Kad se ponovo približio Ritsonovu krevetu, spazi da je ovaj izdahnuo. Dok se ovo odigravalo u kući čuvara šume, tri naša putnika su prolazila Šervudskom šumom uz veseli razgovor i pjesmu. Jednoga trenutka Robin reče: – Sir Allane, sunce se bliži zenitu, a moj želudac se više ne sjeća jutarnjeg doručka. U torbi imam hrane, ako nemate ništa protiv, možemo se okrijepiti i nešto pojesti pored potoka koji protječe nedaleko odavde. – Nemam ništa protiv – odgovori Allan. – U zamak možemo još uvijek doći prije zalaska sunca. – Hajdemo do potoka! – povika fratar. – Do Nottinghama nam treba još tri milje, a dobar ručak i sat odmora neće nas spriječiti da stignemo prije zalaska sunca. Tri suputnika, sjedeći u travi, dobro se ugostiše zahvaljujući 43

Margueriti. Jedna poveća boca staroga vina išla je od jednoga do drugoga, i njihova je razdraganost sve više postajala bučna. Robin je pjevao punim grlom, Allan je hvalio ljepotu svoje vjerenice, a fratar je bez okolišenja pričao o sebi, izjavljujući da se nekada zvao Gilles (Džails) i da je iz dobre zemljoradničke porodice. – Prisili su mi nadimak Tuck (Tak) zbog moje vještine u baratanju toljagom – reče on. – Dobar sam s dobrima, zao sa zlima; ruku uvijek pružam prijatelju, a batinu neprijateljima, pijem s onima koji piju, čitam oremus uglas s bogomoljcima, a znam i vesele pričice za one koji ne vole popovske propovijedi. Eto, takav vam je fratar Tuck! A sada je, sir Allane, na vama red da nam kažete nešto o sebi! – Vrlo rado, ako mi dozvolite da govorim – odgovori Allan. Toga trenutka Robin je držao još neispražnjenu bocu, a fratar Tuck pruži prema njoj ruku. – Trenutak samo! Dat ću ti je ako ne prekidaš sir Allana! – uzviknu mladić. – Samo je daj, šutjet ću! – To ćemo vidjeti kad vitez završi! – Žedan sam! – A ti pij vodu iz potoka! Fratar napravi grimasu s potcjenjivanjem i opruzi se po travi kao da je htio spavati i nikoga ne slušati. – Porijekla sam saskog – započe Allan. – Otac mi je bio lični prijatelj Thomasa Becketa, ministra Henrika II, ali upravo to prijateljstvo je i bilo uzrok njegove nesreće, jer je poslije ministrove smrti bio prognan. I Robin se ugleda na fratra, jer ga je prošlost Allanove porodice vrlo malo zanimala. Ali čim je mladi plemić počeo govoriti o Marianni, njegove nezainteresiranosti odmah nestade. Slušao ga je 44

tako napeto da nije ni primijetio da se fratar Tuck podigao i iz ruku mu uzeo bocu. Svaki put kad bi Allan prestao govoriti o sestri, Robin je pronalazio neki način da ga opet navede na razgovor o njoj. Ipak, morao je pustiti viteza da naširoko priča o vrlinama svoje vjerenice, plemenite Christabele, kćerke baruna od Nottinghama. A onda, pod utjecajem dobroga vina, mladi vitez postade razgovorljiv i poče govoriti o svojoj mržnji prema barunu. – Dok su milosti dvora padale kao kiša na moju porodicu, barun je odobravao moju ljubav i nazivao me svojim sinom. Ali, tek što nam je sreća okrenula leđa, odmah je zatvorio vrata svoje kuće i zakleo se da Christabel nikada neće biti moja žena. A ja sam se sa svoje strane zakleo da ću slomiti njegovu volju i otada se borim bez predaha. Mislim da sam sada na putu da uspijem. Večeras će morati da mi da ruku svoje kćeri. Otkrio sam jednu tajnu koja bi, da se objelodani, za njega bila propast i smrt. Idem da mu kažem: barune od Nottinghama, predlažem ti sporazum: nudim ti mir i spokoj u zamjenu za tvoju kćer. I tako je Allan htio da još o tome priča, kad primijeti da sunce polako počinje silaziti prema horizontu, pa povika: – Kasno je, hajdemo. – Hajdemo! – povikaše i Robin i Tuck dižući se. U grad stigoše za manje od jednog sata i počeše da se penju uz brdo na čijem se vrhu dizao plemićki zamak. – Za mene će biti vrata dvorca otvorena čim budem zatražio da govorim s barunom – reče Allan. – Ali kako ćete vi ući? – Ne brini se za to! – uzviknu fratar. – U zamku je jedna djevojka čiji sam ja ispovjednik i dušobrižnik. Kad hoće, ona odlučuje hoće li se pokretni most podići ili neće, a ja mogu u zamak i danju i noću... Ali, evo, stigosmo. Pažljivo! I fratar povika gromkim glasom: 45

– Heberte Lindsay (Lindzej), neka blagoslov moga poštovanog zaštitnika svetoga Benedikta siđe na tebe i sve tvoje... Ej, čuvaru vrata Notingemskog zamka, čuješ li me? Pusti nas da uđemo... Ja pratim dva prijatelja: jedan od njih mora da govori s tvojim gospodarom o vrlo važnim poslovima, a drugi želi odmor. A ja ću, ako dozvoljavaš, tvojoj kćeri održati duhovne propovijedi koje traži njena duša. – Jeste li to vi, brate Tuck? – začu se iznutra srdačan glas. – Dobro došli! Most se odmah spusti i putnici uđoše u zamak. – Barun se već povukao u svoju sobu – reče Hebert sir Allanu koji je htio da ga odmah odvedu do njega. – Ako je to što želite da kažete milordu nešto što se može odgoditi, savjetujem vam da pričekate do sutra. – Da nije bolestan? – zapita fratar. – Ima kostobolju i trpi kao proklet; ako ga ostavimo samoga, viče za pomoć... Ako mu se netko približi, ugrožava mu život... Otkad je u Palestini dobio udarac sabljom po glavi, milord je izgubio svaku razboritost i čovječno ponašanje. – Njegovo me divljanje ne plaši. Hoću odmah da govorim s njim – odgovori Allan. – Kako hoćete! Ej, Tristrame– povika čuvar pozivajući slugu koji je prolazio dvorištem. – Kako je njegovo gospodstvo? – Kao i obično. Istjerao je napolje liječnika udarcima noge jer mu je ostavio jedan nabor na povezu. A onda je zgrabio bodež i natjerao me da napravim novi povez prijeteći da će mi odsjeći nos ako budem učinio i najmanju grešku. – Preklinjem vas, viteže, pričekajte do sutra! – reče snuždeno Hebert. – Neću da čekam ni minute. Otpratite me! 46

– Vi baš zahtijevate? – Zahtijevam! – Onda neka vam bog pomogne! – reče Lindsay krsteći se. – Tristrame, otprati plemića do milorda. Tristram, koji je bio sretan da se izvukao iz kandži divlje zvijeri, problijedi od straha i promrmlja: – Sigurno njegovo gospodstvo očekuje vašu posjetu? – Ne, prijatelju moj. – Hoćete li mi dozvoliti da ga prethodno obavijestim? – Ne, pratit ću vas, vodite me! – Ah, teško meni – povika jadnik. Tristram se udalji u pratnji Allana, a stari reče smijući se: – Jadni Tristram, penje se stepenicama kao da one vode na vješala... Eh, ja samo gubim vrijeme umjesto da obiđem stražare. Brate Tuck, naći ćete moju kćer u našoj sobi. Idite tamo, eto i mene za jedan sat. Prešavši čitav labirint hodnika, galerija i stepeništa, po kojima bi se Robin hiljadu puta izgubio, fratar Tuck ga odvede do nekih vrata na koja zakuca. – Naprijed! – odgovori svježi djevojački glas. Uđoše. Čim je ugledala fratra, jedna lijepa djevojka od sedamnaest ili osamnaest godina potrča im, smiješeći se, u susret. – Eto pokajnice! – pomisli u sebi Robin. – Kako je to lijepa djevojčica! Kad je Maude (Mod) pružila ruku Robinu, fratar zatraži da joj Robin da jedan poljubac, a onda je i on poljubi. Dok je Maude spremala namirnice i osvježavajuće piće, Robinu pade u oči da fratar baš nema izgled dušobrižnika. – Oče, oče!... – gunđao je Tuck. – Ja sam samo iskušenik i nisam se još ni zavjetovao. A onda, malo prisnosti među rođacima nema u sebi ništa prijekorno. 47

– O, vi ste rođaci? Nisam to znao! – Svakako. Moj je djed bio sin nećaka jednoga rođaka Maudine prabake. – Zaista blisko srodstvo! Djevojka je pocrvenjela i kao da je molila Robina za samilost. Boce s vinom bile su ispražnjene uz zveket čaša i neobuzdani smijeh. Odjednom se vrata otvoriše i jedan predvodnik u pratnji šest vojnika pojavi se na pragu. Predvodnik učtivo pozdravi djevojku, a onda se stroga lica okrenu drugima: – Jeste li vi iz pratnje onoga stranca što je došao da posjeti našega gospodara? – Da – odgovori bezvoljno Robin. – Pa? – zapita fratar Tuck. – Otpratite me obojica do sobe Njegova gospodstva! – A šta ćemo tamo? – zapita opet Tuck. – Ne znam. To je naređenje... Poslušajte. Robin i Tuck se podigoše. Prijeđoše jednu ogromnu galeriju i dvoranu s oružjem, a onda se predvodnik zaustavi pred jednim zatvorenim vratima i tri puta zakuca. – Naprijed! – uzviknu jedan glas. – Pođite za mnom! – reče predvodnik Robinu i Tucku. – Naprijed! Zar me ne čujete, hulje, razbojnici, meso za vješala, naprijed! – ponovi iznutra barunov glas. Predvodnik otvori vrata. – A, eto te najzad! Gdje si bio sve to vrijeme? – zapita barun gledajući na predvodnika zvjerskim pogledom. – Ako je vašoj milosti po volji... ja... – Lažeš! Kako se usuđuješ pravdati se kad si me ostavio da te 48

čekam puna tri sata?! – Tri sata? Milord se vara! Nema ni pet minuta. – Bezobrazniče! Zar da mi ti proturječiš? – Zgrabite ga! – okrenu se barun vojnicima. – Razoružajte ga i bacite u samicu. Vojnici se približiše predvodniku. – Šta to radite? Zar se usuđujete da dotaknete toga čovjeka prije nego što odgovori na moja pitanja? – A sada, zlikovce, kad sam ti dao dokaz o mojoj popustljivosti, zar ćeš još oklijevati da mi kažeš da su ova dva psa drugovi one hulje koja je došla da me vrijeđa? – Da, milorde. – A odakle to znaš, budalo?! – Priznali su mi. – Zar si se usudio da ih ispituješ bez moga odobrenja? – Milorde, to su mi oni rekli kad sam naredio da me doprate. – Rekli su mi! Rekli su mi! – ponovi barun. – Lijep razlog! Ti, dakle, vjeruješ ono što ti kaže prvi na koga naiđeš? – Milorde, mislio sam... – Tišina, mangupe! Gubi se odavde! Predvodnik dade vojnicima znak da krenu. – Čekajte! Predvodnik ih zaustavi. – Ne, odlazite! – povika barun. Predvodnik opet dade znak za odlazak. – Kamo ćete, bijednici?! Predvodnik ponovo naredi da se zaustave. – Izađite, izađite, olovni vojnici! Konačno je mala četa mogla proći kroz vrata i udaljiti se navrat-nanos. Robin je pratio ovaj prizor radoznalo promatrajući više začuđeno nego zaplašeno pomahnitalog gospodara Nottinghama. 49

Bio je to čovjek pedesetih godina, srednjeg rasta, energičnih crta, dugih brkova, crvena lica i čudnog zvjerskog izraza. Na sebi je imao oklop na ljušture i jedan ogrtač s križarskim znakom. Tek što su ostali sami, on povika zlobnim glasom: – Dođi naprijed, šervudski vučiću! A i ti, fratre skitnico... Recite mi kako ste se usudili uvući u moj zamak i kakav vas je razbojnički plan natjerao da napustite svoje jazbine. Govorite, inače ja znam odličan način za izvlačenje riječi iz grla nijemih. Robin baci na baruna potcjenjivački pogled i ne odgovori. I fratar je također šutio držeći grčevito svoju toljagu od drenovače. – O, pa vi ne odgovarate! Dobro ste se udružili! Jedan sin razbojnika, a drugi prljavi prosjak. – Lažeš, barune! – odgovori mu mirno Robin. – Pazi ti, molim te, podlih robova! – Još jedanput ti kažem da lažeš! Ja nisam ničiji rob, i kad bi ovaj fratar pružio ruku prema tebi, to svakako ne bi uradio zbog milostinje. Tuck pomilova štap. – Ah, ti se usuđuješ izazivati me i vrijeđati? Budući da ima dosta duge uši, zakujte ga za uši na velika vrata zamka i udarite mu sto šiba. Robin, blijed, ali miran, iskoristi tišinu promatrajući uporno baruna i iz tobolca izvuče jednu strijelu. Barun se napravi da to nije primijetio, ali nastavi blažim tonom: – Mogao bih te baciti u samicu, ali tvoja mladost izaziva u meni sažaljenje. No, morat ćeš ipak da odgovoriš na moja pitanja. – Nisam u vašoj vlasti kao što to mislite i neću vam odgovoriti! – reče Robin. Barun je pobjesnio. – A, nisi u mojoj vlasti? Znači, ti ćeš šutjeti, vještičin sine! 50