Ali njena najomiljenija zabava bila je strijeljanje lukom. Robin ju je s neumornim strpljenjem upućivao u sve tajne vještine strijeljanja, a Marianna je pažljivo slušala njegove pouke. Nikada ni jedan učenik nije bio poslušniji od nje. A istina je i to da je uskoro rukovala lukom s mnogo umješnosti, dok je za Robina i njegove drugove bilo zadovoljstvo da promatraju Mariannu u zelenoj bluzi s lukom u ruci. Upoznavši sve tajne vještine u kojoj je Robin bio nenadmašiv, Marianna je svojom nevjerojatnom spretnošću izazivala divljenje i poštovanje stanovnika šume, pa su čak i građani Mensfelda i Nottinghama dolazili u grupama da se dive njenom znanju. Tako je prošla godina radosti, sreće i zabava. Allan je postao otac lijepe djevojčice, Robin i William dobili su lijepe sinčiće, a trostruki radosni dogođaj bio je proslavljen plesovima i razonodama svih vrsta. Jednoga jutra, pod drvetom pod kojim su se vođe uobičavali sastajati radi dogovora, našli su se na okupu Robin, William i Mali John. Uto se začu daleki topot. – Johne – reče živo Robin – ovo je konjski kas. Idi i pogledaj tko dolazi. Mali John i William nastadoše u cestaru ravnajući se prema zvuku topota i tako se prikriše da su mogli promatrati putnika a da sami ne budu otkriveni. – Za ime božje, pa to je neki ubogi đavo koji jako žalosno izgleda – reče William osmjehujući se sažaljivo. – Kladim se da mu njegovo bogatstvo ne zadaje mnogo briga. – Ipak – odgovori Mali John – možda se on tako obukao da ga ne bismo prepoznali. Hajde da vidimo da li je lukaviji od nas. Iako je bio obučen kao vitez, putnik je zaista izazivao sažaljenje. Njegova odjeća vijorila se na vjetru, kukuljica mu je 251
padala na ramena, a glava obješena kao da je utonuo u duboko razmišljanje ili veliku bol. No, duboki glas Maloga Johna trže ga iznenada iz razmišljanja. – Dobar dan, strance – reče naš prijatelj prilazeći mu. – Dobro došli u našu šumu. Očekivali smo vas s nestrpljenjem. – Očekivali ste me? – ponovi neznanac promatrajući netremice vedro lice Maloga Johna svojim melankoličnim pogledom. – Da, gospodine – reče William – naš vođa traži vas na sve strane i već je prošlo tri sata kako očekuje da sjednete za njegov stol. – Koliko ja znam, nitko me ne očekuje – odgovori uglađeno stranac. – Siguran sam da ste pogriješili i da ja nisam uzvanik koga očekuje vaš vođa. – Oprostite mi, gospodine – ali radi se baš o vama! Vođa je doznao da ćete danas proći Šervudskom šumom. – Nemoguće! Nemoguće! – ponavljao je stranac. – Može da bude i nemoguće, ako tako hoćete, ali je istina – odgovori William. – A kako se zove onaj koji želi da se pokaže tako ljubazan prema jednom siromašnom putniku? – Robin Hood – odgovori Mali John jedva skrivajući osmijeh. – Robin Hood, čuveni odmetnik? – zapita iznenađeno stranac. – On lično. – Čuo sam još odavno priče o njemu – nastavi putnik – a plemenito držanje koje su mu pridavali izazivalo je kod mene uvijek mnogo simpatija. Veoma sam zadovoljan što mi se pružila prilika da ga upoznam jer znam da ima dobro i odano srce. Prihvaćam s radošću njegov ljubazan poziv iako ne znam otkud je mogao doznati da ću proći Šervudskom šumom. – To će vam Robin lično saopćiti – odgovori Mali John. 252
– Onda neka bude po vašoj želji! Pokažite mi put, i ja idem s vama. Mali John dohvati uzde putnikova konja i povede ga stazom koja je vodila do raskršća gdje ih je čekao Robin. William je bio u zaštitnici. Mali John je bio siguran da se putnik pretvara da je siromašan i tužan samo da bi mirno mogao proći šumom. William je naprotiv mislio da je putnik sigurno neki ubogi đavo od koga se neće moći iščupati nikakvo drugo zadovoljstvo osim da se vidi kako pohlepno jede odličan ručak. Kad su došli pred Robina, ovaj pozdravi pridošlicu i pažljivo ga promotri, dok je stranac namještao kako je najbolje znao svoju jadnu odjeću. Ovaj gest učinjen otmjenim pokretima izazva kod Robina isto uzbuđenje kao i kod Malog Johna, i on je bio uvjeren da se putnik pretvara da je jadan i odrpan kako ga ne bi udarili po džepu. No, usprkos tome, Robin je primio neznanca s mnogo srdačnosti i pozvao ga da sjedne naredivši jednom iz družine da se poštara za konja. Ručak dostojan kraljevske trpeze bio je poslužen na travi. Kao i uvijek, Robin je bio na visini svoga ugleda velikodušnog domaćina. Priznavši da bol izoštrava tek, mora se reći da je stranac bio sigurno veoma nesretan, jer se bacio na hranu s takvom pohlepom kao da dvadeset i četiri sata nije ni vidio hranu, a zalogaje je gurao nadolje dugim gutljajima vina. Kad su završili s jelom, Robin i gost se opružiše pod jednim stablom da bi mirno porazgovarali. Robin je primijetio da se vitez izražava o ličnostima i stvarima na način potpuno stran običnim ljudima. Robin, kao što znamo, nije volio pretvaranje. Zato je pribjegao 253
lukavstvu. No, i pored najboljeg dojma koji je na njega ostavio stranac, Robin je, uvjeren da ovaj krije svoje pravo lice, odlučio da skupo naplati današnji ručak. Razgovor se vodio o nezahvalnosti. Stranac reče: – Duboko prezirem ovaj porok i mogu izjaviti da se u čitavom svom životu nikada nisam o to ogriješio. Dozvolite mi da vam se srdačno zahvalim na prijemu koji ste mi učinili i ako vas sretne okolnosti budu dovele u okolinu opatije Sainte-Marie, ne zaboravite da ćete u zamku Plaine naći iskreno i odano gostoprimstvo kao što je i vaše. – Gospodine viteže – odgovori Robin – ličnosti koje ja ugostim u šumi nikada neće biti izložene dosadi moje posjete. Onima kojima je potreban dobar ručak ja sa zadovoljstvom dajem mjesto za svojim stolom. Međutim, nisam odviše velikodušan prema putnicima koji mogu da plate moje gostoprimstvo. Vjerujem da bih pogodio ponos čovjeka kome se sreća osmjehne da besplatno jede i pije. Zato nalazim da je bolje za njega, a i za mene, da mu kažem: »Moja šuma je krčma, ja sam krčmar, a moji veseli drugovi krčmari pomoćnici. Radi se, dakle, o jednoj velikoj krčmi i platite odgovarajuću cijenu za ono što ste dobili.« – Evo zgodnog načina da se ocijeni situacija i mudrost sistema za naplaćivanje dažbine. Čuo sam da hvale ljubazan način na koji oslobađate putnike svega što im nije neophodno potrebno. Ali nikada nisam dobio jasnije objašnjenje od ovoga. – U redu, gospodine viteže, sada ću to objašnjenje još upotpuniti... Rekavši to, Robin dohvati svoj lovački rog i dune u njega. Odmah se pojaviše Mali John i William. – Viteže, gostoprimstvu je danas kraj – reče Robin. – Budite ljubazni i platite mi račun. Evo, ovdje su moji blagajnici spremni da 254
prime dažbinu. – Kako vidim da šumu smatrate pravom krčmom, sigurno je i račun u razmjeru s njenim prostranstvom? – reče mirno vitez. – Upravo je tako! – A da li primjenjujete istu tarifu za vitezove, barune, vojvode i perove. – Potpuno istu, a mislim da je to i pravedno. Pretpostavljam da ne pomišljate na to da bi jedan siromašan seljak kao što sam ja nudio besplatno gostoprimstvo nekom vitezu, grofu, vojvodi ili princu. Pored ostalog, to bi bilo protivno svakom pravilu etike. – U pravu ste, moj poštovani gostioničaru – reče stranac osmjehujući se. – No, mislim da ćete dobiti vrlo žalosno mišljenje o svom gostu kad doznate da on ne posjeduje ništa do deset groša. – Dozvolite mi da posumnjam u to, gospodine viteže – reče Robin Hood. – Dragi gostioničaru, pozivam vaše blagajnike da me pretresu kako bi se u to uvjerili. Mali John požuri da udovolji ovome zahtjevu, a onda reče: – Vitez govori istinu. Zaista ima samo deset groša. – Dodajte tome – primijeti stranac – da ova svota trenutačno predstavlja čitavu moju imovinu. – Vi ste, znači, ili progutali na brzinu svoje nasljedstvo, ili je ono zaista kukavno? – upita Robin smijući se. – Moja očevina je, istina, bila poveća, ali nisam je ja rasuo. – Čudno! Kako ste onda toliko siromašni? – Da bih vam to objasnio, morao bih vam ispričati jednu veoma žalosnu priču. – Slušam vas sa zadovoljstvom, gospodine viteže, i ako vam mogu biti od koristi, raspolažite sa mnom. – Poznato mi je, plemeniti Robine, da štitite potlačene i da oni 255
uvijek mogu računati na vašu naklonost i pomoć. – Ostavite se hvala, gospodine – prekine ga Robin. – Pozabavimo se radije onim što se vas tiče. – Zovem se Richard – nastavi stranac – a moja porodica potječe od kralja Ethelreda. – Onda ste vi Sas? – Da, i sva moja nesreća je posljedica plemenitosti moga porijekla. – Dozvolite mi onda da vam stisnem bratsku ruku – reče Robin. – Sasi su svi, bogati ili siromašni, dobro došli u ovu šumu. Vitez srdačno prihvati pruženu ruku, a onda nastavi: – Obično me zovu sir Richard od Painea, jer se moj dvorac nalazi usred jedne prostrane ravnice, dvije milje od opatije SainteMarie. Oženio sam se jako mlad djevojkom koju sam volio još od djetinjstva, a nebo je blagoslovilo našu vezu darujući nam sina. Nikada otac i mati nisu voljeli svoje dijete kao što smo mi voljeli maloga Herberta. Živjeli smo u slozi i prijateljstvu sa svima. Jednoga dana došao je k meni jedan redovnik-laik s kojim smo bili jako dobri i zatražio da porazgovara sa mnom nasamo. »Sir Richarde«, reče mi on, »ja sam pred zaređenjem i napuštam zauvijek ovaj svijet, ali s njim napuštam također i jednu sirotu djevojčicu bez igdje ikoga. U ime boga molim vas imajte samilosti prema njoj.« »Brate moj«, odgovorio sam mu, »hvala vam na povjerenju koje ste mi ukazali. Ta djevojčica postat će moja kći.« Redovnik, uzbuđen do suza onim što je nazvao mojom velikodušnošću, toplo mi zahvali i ode da dovede dijete. Ona je imala dvanaest godina, krhko i vitko tijelo i nježne pokrete. Dugi plavi uvojci prekrivali su joj ramena. Ulazeći, ljupko me pogleda i pozdravi i upre u mene dva melankolična oka. Uzeh je 256
za ruke i poljubih u čelo. »Sir Richarde«, reče mi redovnik, »budite sigurni da ova djevojčica zaslužuje vašu zaštitu.« »Priznajem da nikada u svom životu nisam vidio ljepše stvorenje«, odgovorih uzbuđeno. »Lilas jako nalikuje na svoju majku«, reče brat-laik, »i kad je gledam, osjećam kako mi se srce cijepa od boli. Ona me otima od neba i vraća divnom stvorenju koje počiva pod zemljom. Nikada nećete požaliti što ste usvojili moju kćer, sir Richarde! Lilas je dobra i ima blagu narav.« »Bit ću joj otac, odani otac«, odgovorih uzbuđeno. Jadna djevojčica je slušala promatrajući nas žalosno, a onda je rekla: »Oče moj, vi dakle hoćete...« »Hoću tvoju sreću, kćeri moja...«, odgovori redovnik. »Mi se moramo rastati«. Ne usuđujem se opisati bolni prizor koji je slijedio. Jadna mala je plakala i nije htjela da se odvoji od oca. Naposljetku sam uspio da je povedem sa sobom, ali je mala Lilas prvih dana bila veoma tužna i zamišljena. Zatim su vrijeme i društvo moga Herberta, čini se, smirili njenu bol. Tako su dvoje mladih rasli zajedno, pa nije čudno što sam, kad je Lilas imala šesnaest a Herbert dvadeset godina, primijetio da se oni vole. »Ova dva mlada srca«, rekoh svojoj supruzi, »ne znaju šta je to bol. Zaštitimo ih i učinimo sve što možemo da ga nikada ne osjete«. Herbert i Lilas su se obožavali. Nije bilo važno što je ona kći siromašnog seljaka. Uostalom, taj seljak je bio sveti čovjek. Mi smo njegovu kćer odgajali kao damu i znali smo da će ona biti Herbertu izvrsna supruga. 257
Moja žena je bez mnogo riječi pristala, i istog dana smo ih vjerili. Bližilo se vrijeme svadbe. A jednoga dana neki normanski plemić, koji je imao malo imanje u Lancashireu, dođe da posjeti opatiju Sainte-Marie. Ovaj vitez, videći moj posjed, oduševio se njime i izgarao od želje da ga dobije. Znajući da sam staratelj jedne umiljate djevojke prispjele za udaju i misleći da neću propustiti da svojoj Lilas dam znatan miraz, dođe da me posjeti pod izgovorom da želi vidjeti zamak i malo-pomalo postade naš prijatelj. Lilas je bila veoma lijepa i Norman se zaljubi. Jednoga dana mi je to saopćio, ali sam mu odgovorio da je ona vjerena za moga sina. No, ipak sam izjavio da njoj ostavljam slobodu da raspolaže svojom rukom. Onda je Norman razgovarao s Lilas, ali ga je ona veoma ljubazno odbila. Razočarani vitez ode zaklevši se da će se osvetiti. Mi smo se smijali njegovim prijetnjama, ali, događaji koji su uslijedili nisu nam dali za pravo. Dva dana kasnije sin jednoga moga sluge dotrča i reče mi da je na četiri milje od zamka sreo stranca koga sam ugostio i da je ovaj jurio na konju držeći čvrsto u naručju moje jadno posvojče. Ova vijest nas je bacila u očaj. Herbert ne oklijevajući uzjaha konja i u galopu odjuri za Normanom. Stigao ga je i poslije strašne borbe ubio. Kad se saznalo za smrt normanskog plemića, poslana je četa vojnika u potragu za mojim sinom. No, ja sam ga sakrio na sigurno mjesto, a istovremeno poslao kralju molbu za pomilovanje u kojoj sam iznio sramno držanje Normana. Kralj je pomilovao Herberta, ali uz uvjet da platim ogromnu svotu kao odštetu. Zadovoljan što sam postigao pomilovanje, bez oklijevanja sam ispraznio kasu, zatim zatražio pomoć od svojih slugu i naposljetku prodao skupocjeno posuđe, obiteljski nakit i pokućstvo. Međutim, nedostajalo mi je još četiri stotine zlatnih škuda. Tada mi opat 258
opatije Sainte-Marie ponudi svotu koja mi je bila potrebna, a ja sam, kao protuuslugu, dozvolio da stavi hipoteku na moju zemlju. Ukoliko ne bih vratio pozajmicu do kraja godine, sva moja dobra postat će njegovo vlasništvo. Eto, u kakvoj sam ja situaciji, dragi domaćine. Dan isplate duga se približava, a ja imam samo ovih deset groša. – Zar zaista vjerujete da opat iz Sainte-Marie neće htjeti da vam produži rok otplate? – upita Robin. – Siguran sam da neće. Ni sata. On i ne traži drugo... Ako mu svota ne bude isplaćena tačno do isteka roka, neće oklijevati da me opljačka. Oh, kako sam nesretan! Moja žena i djeca neće više imati ni komad kruha ni sklonište. Bio bih hrabriji kad bi se radilo samo o meni, ali da gledam kako pate oni koje volim, to je iznad mojih snaga. Tražio sam pomoć od svih koji su se u dobra vremena nazivali prijateljima, ali svi su me odbili. Više nemam nikoga, Robine, sam sam... I rekavši to, vitez pokri drhtavim rukama lice da bi sakrio jecanje. – Sir Richarde – reče Robin Hood – vaša priča je tužna, ^li nikada ne treba izgubiti vjeru u dobrotu. – Oh, samo kad bih uspio da dobijem produženje roka, možda bih mogao da se oslobodim duga – uzdahnu vitez. – No, na nesreću, ne mogu pružiti nikakvu garanciju osim svoje odanosti nebu. – Prihvaćam to jamstvo – reče Robin – i u ime neba pozajmljujem vam četiri stotine zlatnih škuda koje su vam tako potrebne. Vitez uzvikne iznenađeno: – Robine Hoode! Vi... ah, da ste hiljadu puta blagoslovljeni! Zaklinjem vam se iskrenošću jednog zahvalnog srca da ću vam 259
vratiti taj novac. – Johne! – dobaci Robin. – Vi ste šumski blagajnik i znate gdje se nalazi naše blago. Idite i uzmite četiri stotine zlatnih škuda. A vi, Williame, učinite mi zadovoljstvo i potražite u mom sanduku jedno odijelo dostojno našega gosta. – Robine, vaša dobrota je neizmjerna – uzviknu vitez. – Čekajte – prekine ga Robin osmjehujući se. – Mi ćemo napraviti jedan ugovor, a ja vam dugujem izuzetno poštovanje. Williame, dodaj odijelu i malo lijepog materijala za rublje stavi novu konjsku opremu na sivog konja biskupa iz Hereforda koji nam je povjeren na čuvanje... A dodaj ovim skromnim poklonima i sve ostale stvari za koje tvoja bujna mašta smatra da su neophodne i korisne jednom vitezu. Dva mladića odoše da izvrše naređenje. – Rođače – reče usput Mali John – tvoje ruke su spretnije od mojih. Ti odbroj novac, a ja odoh da izmjerim tkaninu... I izmjerit ću je lukom. – Dobro je, mjera će svakako biti velikodušna – reče William osmjehujući se. – Oh, svakako! Mali John dohvati jednom rukom luk, a drugom razvi tkaninu i poče da se pretvara kao da mjeri, što Williama natjera da prasne u smijeh. – Samo naprijed, Mali Johne! Tako će tkanine brzo nestati ! – Šuti, brbljavče! Robin bi na mom mjestu bio još gori! – Onda ću i ja dodati neku škudu onima koje su već odbrojene. – Stavi svoju šaku, rođače! Uzet ćemo druge od Normana... i gotova stvar! Robin, koji je prisustvovao ovom prizoru i vidio kako Mali John i William mjere i odbrojavaju, poče se smijati. – Evo, viteže – reče William stavljajući pred njega zlato. – 260
Svaki omot ima sto škuda. – Ali tu ima šest omota, prijatelju! – Ne... Samo ih je četiri – odgovori Robin. – Uostalom, zar je to važno? Sakrijte sve to u bisage i govorimo o nečem drugom. – A kada moram da otplatim ovaj dug? – zapita vitez. – Od danas za jednu godinu, ako vam taj rok odgovara i ako ja još budem među živima – odgovori Robin. – Odgovara mi. – Sastat ćemo se pod ovim drvetom. – Robine, ja ću biti tačan – doda vitez stežući mladiću ruku – ali prije nego što se rastanemo, želio bih da kažem da je sve ono dobro što sam čuo o vama neznatno prema onome što sam sam doživio. Vi ste mi spasili više nego život. Spasili ste moju porodicu. – Gospodine – odgovori Robin – vi ste Sas, a to je dovoljno da vam budem prijatelj. I ne samo to, srodni ste mi i po svojoj sudbini, jer ste nesretni. Ja sam onaj koga ljudi nazivaju prognanikom, razbojnikom, odmetnikom... Pa neka bude tako! Ali ako i uzimam novac bogatima, siromašnima nisam uzeo nikada ništa. Mrzim nasilje, pokušavam da ne prolijevam krv, volim svoju domovinu, a Normani su mi mrski, jer su svi odreda tirani. Ne treba da mi zahvaljujete, jer niste imali ništa, a ja sam vam pomogao, jer iznad svega cijenim pravdu. – Plemenit je i velikodušan vaš čin, Robine. Vi, koji ste za mene stranac, učinili ste mnogo više od onih koji su se nazivali mojim prijateljima. Neka vas bog blagoslovi! Vratili ste mom srcu radost, i bit ću vam uvijek zahvalan moleći se neumorno nebu da mi podari priliku da i ja jednoga dana pokažem svoju zahvalnost. Zbogom, Robine, moj veliki prijatelju. Za godinu dana bit ću ovdje i platit ću svoj dug. – Do viđenja, viteže – odgovori Robin stežući snažno ruku 261
svom gostu. – Ako se dogodi nešto da mi budete potrebni, poslat ću da vas pozovu. – Ostajte mi sretno i znajte da je moja najveća želja da vam dokažem svoju privrženost. Sir Richard stegne ruku i Williamu i Malom Johnu i skoči na sivoga konja herefordskog biskupa, dok je njegova raga, natovarena Robinovim poklonima, slijedila gospodara. Robin isprati gosta pogledom do okuke puta, a onda reče dvojici drugova: – Danas smo jednoga čovjeka učinili sretnim. Naš dan se završio dobro. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 262
XXIV Marianna i Maude bile su u gostima u zamku Barnsdaleu više od mjesec dana. Vratile su se u šumu tek pošto su se potpuno oporavile, jer ne smijemo zaboraviti da su obje žene postale majke. No, Robin nije mogao dugo izdržati a da ne vidi obožavanu drugaricu svoga života. Jednoga jutra povede sa sobom dio družine i krene u Barnsdejlsku šumu. William, koji ga je, razumije se, pratio, izjavio je odmah da je podzemno sklonište, pripremljeno u žurbi i na brzu ruku u blizini zamka, mnogo bolje od skloništa u Šervudskoj šumi, jer, iako je u njemu mnogo štošta nedostajalo, sama blizina zamka bila je za to velika nadoknada. I Robin i William bili su veoma zadovoljni što su promijenili boravište. I njihova dva prijatelja, Mali John i Much, dijelili su ovo zadovoljstvo. Poslije izvjesnog vremena Robin je opazio da se dva prijatelja često udaljavaju bez ikakvih objašnjenja, pa je htio doznati pravi razlog tome. Pratio ih je i doznao da se njegovoj rođaci Winifredi veoma dopada šetnja pa je predložio Malome Johnu da joj pokaže najljepša mjesta u Barnsdejlskoj šumi. Much je u međuvremenu pratio Barbaru koja je pokazivala iste sklonosti za prirodne ljepote kao i njena sestra. 263
I tako su ta dva para često odlazila u šetnju po sjenovitim i skrivenim mjestima i, kao slučajno, uvijek su se nalazili pred vratima zamka da bi se zajedno vratili čim bi se na nebu pojavile prve zvijezde. Ove dnevne šetnje objasnile su Robinu sve. Jedne večeri, kad je nakon zagušljivog dana svježi vjetrić prostrujao šumom, Marianna i Maude, pod ruku s Robinom i Williamom, izađoše iz zamka da se prošetaju. Pratili su ih Winifred i Mali John, a iza njih su koračali Barbara i Much. – Ovdje se ne može disati – reče Marianna izlažući svoje blijedo lice vjetru. – U odajama mi je nedostajalo zraka i zaželjela sam se života u šumi. – Zar je zaista tako lijepo živjeti tamo? – upita Barbara. – Da, šuma je puna sunca, zelenila i cvijeća – odgovori Marianna. – Jučer mi je Much rekao – nastavi Barbara – da je Šervudska šuma ljepša od ove. To znači da je ona u sebi sjedinila sve ljepote, jer su već i ovi predjeli krasni. – Poznato mi je – reče Robin smijući se – da ste ti i Winifred postale veliki obožavaoci prirodnih ljepota... Zašto si pocrvenjela, Barbaro? A ti, Winifred, zašto obaraš oči? Pogledajte Maloga Johna i Mucha! Oni ne crvene i ne obaraju oči! Oni znaju da biste se mogle izgubiti, pa vas zato prate... Priznajte, dakle... – Da, priznajem da volim Barbaru – reče Much – i zaklinjem se da ću je uvijek voljeti. – A ti, Mali Johne, zar ti zaista nemaš što da priznaš? – Da, i ja volim jednu lijepu djevojku, volim je kao što ti voliš Mariannu, kao što William voli Maude... Zar ne, Winifred? – Živjeli! – ote se Williamu i on baci kapu uvis. – Sestre, zagrlite svoje vjerenike! 264
Poslije toga se veselo društvo vrati u zamak da obavijesti baruna o svemu, i on dade svoj pristanak za dvostruku svadbu. Slijedećeg jutra, dok su Robin, Mali John i William stajali usred šume sa stotinjak članova vesele družine, stiže jedan dječak koji je po svemu sudeći dolazio izdaleka. – Plemeniti gospodine – reče on Robinu – donosim vam jednu divnu novost. – Sjajno, Georges, reci mi o čemu se radi? – Herefordski biskup treba danas da prođe Barnsdejlskom šumom sa dvadesetak svojih slugu. – Bravo, Georges! To je zaista sjajna novost. Da slučajno ne znaš u koji će nam sat monsinjor učiniti čast da prođe šumom? – Oko dva sata, gospodine. – Vrlo dobro, a kako si doznao da će monsinjor baš ovuda proći? – To sam doznao od jednog našeg čovjeka koji je u Sheffieldu (Šefild) čuo da se monsinjor herefordski biskup sprema da posjeti opatiju Sainte-Marie. – Ti si valjan momak, Georges, i mnogo ti hvala... Prijatelji – doda Robin – držite se dobro naređenja koje sam vam dao. Sjetite se da se moramo smijati... Williame, uzmi sa sobom dvadesetak ljudi i kontroliraj put u okolini Barnsdalea. Ti, Mali Johne, s drugih dvadeset ljudi nadziri put na sjeveru šume. Much će se sa svojom četom postaviti na glavnom putu. Ne smijemo nikako pustiti monsinjora da nam, umakne. Prema njemu ćemo se ponašati otmjeno, ali će morati da plati. A ti, Georges, odstrijeli jednog lijepog jelena i neku krupnu srnu pa ih zgotovi tako da čine čast našoj trpezi. Tri Robinova zamjenika odoše svaki sa svojom četom. Ljudima koji su ostali s njim Robin naredi da se preobuku u pastire, 265
pošto su oni u svojim zavežljajima imali sve vrsti odijela, a onda i on sam nabaci na leđa veoma skromnu kabanicu. Zatim su zabili u zemlju nekoliko kolaca na koje natakoše jelena i srne, a jaka vatra podjarivana suhim granama uskoro poče da mijenja boju pečenicama. Kao što je Georges rekao, oko dva sata herefordski biskup i njegova pratnja pojaviše se u dnu puta nasred kojega je stajao Robin sa svojim pastirima. – Evo ih – reče Robin smijući se. – Prijatelji, ne zaboravite da dobro prelijete pečenica. Biskup je putovao brzo i uskoro stiže do mjesta gdje su stajali pastiri. Vidjevši dva ogromna ražnja koji su se okretali iznad žara, prelat žestoko uzviknu od bijesa a onda upita: – Šta ovo znači? Šta je ovo?! Robin podiže pogled prema biskupovu licu, napravi najglupaviji mogući izraz i ništa ne odgovori. – Ne razumiješ, nitkove? – ponovi biskup. – Pitao sam te kome je namijenjen taj veličanstveni ručak? – Kome? – ponovi Robin još uvijek blesavog izgleda. – Da, kome, kome? Divljač iz ove šume pripada kralju, a vi, hulje, imate drskosti i usuđujete se da je ubijate. Ti! Odgovaraj na moje pitanje! Za koga je namijenjen ovaj ručak? – Za nas, monsinjore! – odgovori Robin smješkajući se. – Za tebe, budalo? Za tebe? Ne misliš me valjda uvjeravati da je to spremljeno za tvoj želudac? – Ali ja vam govorim istinu, monsinjore! Kad pečenica bude gotova, mi ćemo ovako gladni i da je pojedemo. – A tko ste vi? – Obični pastiri, a naš je posao da pazimo na stada. No, danas smo htjeli da se malo odmorimo i priredimo sebi neko zadovoljstvo. 266
– Neko zadovoljstvo, a? A recite mi tko vam je dao dozvolu da ubijate kraljevu divljač? – Nitko. – Nitko, bijednice? A ti misliš da ćeš moći mirno da jedeš plod jedne tako podle krađe? – Svakako, monsinjore. No, ako i vi želite da učestvujete vl jelu, učinit čete nam čast. – Tvoja ponuda je drskost, bijedni pastiru! Zar ti ne znaš da se lovokradice kažnjavaju smrću? Ali neću više da trošim riječi! Spremite se svi da pođete sa mnom u zatvor odakle će vas odvesti na vješala. – Na vješala? – povika Robin očajničkim glasom. – Da, huljo, na vješala! – Ali ja nemam želju da budem obješen – reče Robin jecajući. – I ja to mislim. Ali to nije važno... Važno je to da ti i tvoji drugovi zaslužujete da budete obješeni... To je sigurno! Hajdemo, budale, polazite za mnom! Ne mislim da gubim vrijeme s vama! – Oprostite, monsinjore, imajte samilosti prema nama! Pogriješili smo iz neznanja. Budite plemeniti, jer smo zaslužili milost, a ne kaznu. – Zaslužili milost? Lopovi koji jedu tako izvrsno pečenje! Hranite se kraljevom divljači! Divno! Krasno! Zajedno ćemo pred Njegovo veličanstvo i vidjet ćemo da li će vam ono udijeliti oproštenje koje vam ja uskraćujem. – Monsinjore – nastavi uporno plačnim glasom Robin – mi imamo žene i djecu. Budite milosrdni! Što će biti od tih jadnih stvorenja? – Što se mene tiču vaše žene i djeca? – odgovori grubo biskup. – Vežite ove bijednike, a ako hoće da pobjegnu, ubijte ih bez milosti! 267
– Monsinjore – reče tada Robin – dozvolit ću sebi da vam dam jedan dobar savjet. Povucite odmah to nepravedno naređenje u kome nema ni trunka kršćanske samilosti. Vjerujte mi, bit će bolje za vas ako prihvatite ponudu da ručate s nama. – Zabranjujem ti da mi se obratiš i jednom riječi više! – povika biskup uzbuđeno. – Vojnici, svladajte ove razbojnike ! – Nazad! – povika Robin gromovitim glasom. – Kunem vam se da će vas to skupo stajati! – Naprijed, budite nemilosrdni prema ovim nitkovima – povika biskup izbezumljeno. Biskupova tjelesna garda jurnu na družinu i gotovo da je počela teći krv, kad Robin dunu u rog i odmah se pojaviše tri grupe koje su se nečujno približile. Biskupova pratnja bila je začas razoružana. – Monsinjore – reče Robin biskupu koji je bio zanijemio od užasa – vi ste se pokazali nemilosrdni, pa ćemo isto tako nemilosrdni biti i mi. Šta da radimo s ovim čovjekom koji nam je obećavao vješala? – zapita Robin svoje drugove. – Odjeća koju nosi savjetuje mi da s njim budem blag – reče Mali John mirno. – Ne bi trebalo da mu nanesemo bol. – To je ponašanje poštenog čovjeka – reče biskup. – Zaista vam se tako čini, monsinjore? – zapita Mali John još uvijek spokojno. – A sada ću vam konačno reći svoje pravo mišljenje. Umjesto da vam mučimo i tijelo i dušu, umjesto da vas polako pečemo na vatri, predlažem da vam jednostavno odsiječemo glavu! – Da mi odsiječete glavu? – ponovi biskup zapanjeno. – Da – odgovori Robin. – Monsinjore, spremite se da umrete! – Budite milostivi prema meni! – preklinjao je biskup ispruženih ruku. – Ostavite mi bar koji čas, ne želim umrijeti bez 268
ispovijedi. – Čini mi se da je vaša oholost ustupila mjesto krotkosti, monsinjore? – dobaci mu sarkastično Robin. – No, ta me krotkost ne uzbuđuje. Vi ste sebe osudili na smrt vlastitim riječima i zato spremite svoju dušu da stane pred boga. Mali Johne – doda Robin namignuvši prijatelju – ti ćeš se postarati da ništa ne izostane od svečanog ceremonijala. Monsinjore, hoćete li me otpratiti do suda pravde? Biskup, koji se gotovo nije mogao micati od straha, pođe teturajući za Robinom Hoodom. Kad su stigli pod drvo gdje su se održavali sastanci, Robin pozva zarobljenika da sjedne na travu i naredi jednom od svojih ljudi da donese vode. – Monsinjore – reče on obraćajući se biskupu – želite li da osvježite lice i ruke? Iako je bio veoma začuđen ovim neočekivanim prijedlogom, biskup odgovori potvrdno. Kad je pranje bilo završeno, Robin reče: – Hoćete li mi učiniti čast da ručate sa mnom? Priznajem da neću moći dobro suditi prazna želuca. – Ako to zahtijevate, ručat ću s vama – odgovori biskup spreman na sve. – Ne, monsinjore, ja to ne zahtijevam, ja vas samo molim. – Onda ću vam reći da se pokoravam vašoj molbi. – U redu. Hajdemo za stol. Rekavši to, Robin povede gosta u svečanu salu. Bila je to jedna lijepa livada sva u cvijeću, a usred nje bio je pripremljen stol prepun hrane koji je djelovao veoma privlačno. Biskup je bio veoma gladan i imao je odličan tek koji postade još jači od divnog mirisa pečene divljači. – Evo – reče on sjedajući – to je divljač koja je izvrsno pečena. 269
– Garantiram vam da je ukus izvanredan – dobaci Robin. Rekavši to, Robin posluži gosta komadom koji je sara odabrao. Na pola ručka biskup je, čini se, zaboravio na sve svoje brige. A kad su poslužili voće, on je u Robinu vidio samo jednog simpatičnog druga za stolom. – Moj najdraži prijatelju – govorio je on – vi imate izvrsno vino koje mi zagrijava srce. Bio sam rastužen i nemiran, a sada se osjećam potpuno spokojan. – Veoma mi je drago što vas čujem da tako govorite. Obično moji gosti hvale način na koji su ugošćeni. Ali koliko rado prihvaćaju ono što im se nudi, toliko teško plaćaju račun za troškove. – Ako, ako – mrmljao je biskup koji nije razumio što je Robin Hood htio da kaže. – Molim vas još malo vina. Čini mi se kao da u svoje žile sipam vatru... Ali, znate, gospodine domaćine... Vaš život je zaista prekrasan... – Zato nas, monsinjore, i nazivaju veselom šumskom družinom. – Kako je to lijepa stvar... Gospodine... ne znam vaše ime, no dozvolite mi da se sada s vama oprostim... Moram nastaviti put... – Sve je u redu, monsinjore. Sada ne preostaje više ništa osim da platite troškove i da se spremite da popijete za oproštaj. – Da platim troškove? – progunđa biskup. – Zar sam ja u nekoj krčmi? Mislio sam da sam u šumi! – Ne, monsinjore, vi ste u krčmi! Ja sam krčmar, a ovi ljudi koje vidite uokolo, to je posluga. – Kako, kako, to je sve vaša posluga? Ima ih blizu dvije stotine! – Da, monsinjore, ne računajući one koji su odsutni. Shvatit ćete da, kad moram hraniti toliko ljudi, moram svojim gostima 270
naplatiti malo krupnije troškove. Biskup uzdahnu. – Dajte mi račun i ne pretjerujte. – Postupit ćemo prema vama kao prema krupnom plemiću, baš kao prema velikom gospodinu – odgovori Robin veselo. – Mali Johne, napravi monsinjoru račun. Biskup pogleda na Maloga Johna i poče se smijati. – Ah, ljepotane! – reče on. – Tepaju vam kao patuljku, a vi ste pravi div. Hajde, dajte mi račun, gospodine administratore ! – Nema potrebe. Dovoljno je da mi kažete gdje držite novac, sam ću naplatiti! – Kakve drskosti! – povika biskup. – O, monsinjore, htio sam samo da vas poštedim napora da ih brojite. – Napora da ih brojim? Zar mislite da sam pijan? Idite i uzmite vreću koja se nalazi na konju i donesite mi je. Dat ću vam jedan dukat. Mali John ode da uzme putničku torbu i nađe u njoj vrećicu od kože i isprazni je. U vrećici je bilo tri stotine dukata. – Robine – povika on veselo – monsinjor zaslužuje pažnju jer nam je poklonio tri stotine dukata. Biskup, koji je držao poluzatvorene oči, čuo je što je rekao Mali John, ali nije ništa razumio, i kad je Robin htio da mu zahvali na njegovoj velikodušnosti, on progunđa: – Krećemo odmah za opatiju Sainte-Marie. – Zar već mislite na odlazak? – zapita Mali John. – Dovedite mu konja! – naredi Robin. Jedan od Robinovih ljudi odmah je doveo grlo, lijepo i s ukrasom od cvijeća na glavi. Biskup, koji je bio napola uspavan, postavljen je na sedlo i 271
vezan da ne bi pao. Praćen od svojih ljudi, koji su se razveselili od dobrog mesa i izvrsnog vina, krenuo je prema opatiji Sainte-Marie. Jedan dio vesele družine otpratio ih je do vrata opatije. Nije potrebno reći da su se Robinovi ljudi, Čim je zazvonilo zvono na ulazu u samostan, udaljili najvećom brzinom. Nećemo opisati ni čuđenje ni zgražanje fratara kad se biskup pojavio pred njima zažarena lica, posrćući i s neurednom odjećom. Dan kasnije, kad je alkohol u njemu ispario, činilo se da će biskup poludjeti od bijesa, poniženja i sramote. Proveo je mnoge časove u molitvi tražeći od boga da mu oprosti njegove grijehe i da ga zaštiti od Robina Hooda. Starješina opatije Sainte-Marie naoružao je pedesetak ljudi i stavio ih na raspolaganje svome gostu. A biskup, čija je duša uvijek bila puna ljutnje, uputio se na začelju male čete u šumu nadajući se da će pronaći slavnoga odmetnika. Toga dana Robin je baš išao stazom koja je vodila na glavni put, kad njegovu pažnju privuče kas velikog broja konja. Krenuo je prema pridošlicama i našao se licem u lice s biskupom. – Robin Hood! – povika ovaj prepoznavši ga. – To je glavom Robin Hood... Izdajnice, predaj se! Robinu nije bilo ni na kraj pameti da posluša ovu preporuku. Bio je opkoljen sa svih strana bez mogućnosti da se brani ili pozove svoje ljude, ali on krajnjom hrabrošću projuri između dvojice konjanika koji su mu bili prepriječili put i brzinom jelena otrča prema maloj kući, udaljenoj nekih četvrt milje. Vojnici se dadoše u gonjenje, ali da bi prošli na konjima, morali su napraviti duži put i nije im uspjelo da ga stignu/ Robin je našao otvorena vrata, ušao unutra i zabarikadirao ulaz i prozore ne obraćajući pažnju na povike jedne starice koja je sjedila 272
pod lukom vratnice. Kad se utvrdio, on reče: – Ne vičite, dobra ženo! Ja nisam lopov već nesretnik kome možete učiniti veliku uslugu. – Kakvu uslugu? A kako se vi zovete? – zapita starica koja se uprkos Robinovim lijepim riječima nije osjećala veoma sigurna. – Ja sam prognanik, herefordski biskup me goni i hoće da me ubije... Ja sam Robin Hood. – Kako? Vi ste Robin Hood? – uzvikne žena pružajući ruke. – Vi ste plemeniti i velikodušni Robin? Neka je hvaljen gospod koji je dozvolio jednoj starici kao što sam ja da plati svoj dug zahvalnosti velikodušnom prognaniku. Pogledaj me mladiću i pokušaj, misleći na svoja dobročinstva, da se sjetiš mene... Ima dvije godine kako si ti došao ovamo. To nije bilo slučajno, kako bi rekla neka nezahvalna žena, već svakako dar proviđenja. Našao si me samu, jadnu i bolesnu. Prije kratkog vremena bila sam izgubila muža i nije mi ostalo ništa drago osim da umrem. Tvoje blago i tvoje utješne riječi vratile su, mi hrabrost, snagu i zdravlje. Dan kasnije, jedan čovjek, koga si ti poslao, donio mi je odjeću, hranu i novac. Pitala sam ga za ime moga dobročinitelja, a on mi je rekao da se zove Robin Hood. Od toga dana, sine moj, tvoje ime je u svim mojim molitvama. Moja kuća je i tvoja i traži što god hoćeš! – Hvala, majko! – odgovori Robin stežući srdačno seljanki ruku. – Potrebna mi je samo vaša pomoć, ali ne zato što me je strah, već da bih izbjegao prolijevanje krvi. Biskupa prati pedesetak ljudi i shvatit ćete da je borba između mene i njih nemoguća jer sam sam. – Ali ako neprijatelji otkriju tvoje sklonište, doći će da te ubiju – reče starica. – Onda je potrebno tražiti način da me ne otkriju. – A kako? – Hoćete li da promijenite svoju odjeću s mojom? 273
– Da promijenim odjeću? – zapita starica. – Plašim se, sine, da ti to lukavstvo neće uspjeti. Kako ćeš moći staricu mojih godina preobraziti u mladog i lijepog viteza? – Već ću vas nekako prerušiti! – odgovori Robin. – Moramo nekako prevariti vojnike koji, uostalom, nadam se, ne poznaju baš najbolje moje lice. Pravite se da ste pijani, a biskup će biti veoma zadovoljan što me je uhvatio, pa će obratiti pažnju samo na odjeću. Prerušavanje je bilo brzo izvršeno. Robin je navukao staričinu sivu haljinu i kapuljaču, a onda joj on pomože da navuče njegove čarape, male čizme i da ogrne njegovu tuniku. Poslije toga Robin je brižljivo sakrio pod kapu seljankinu sijedu kosu i stavio joj oružje za pojas. Kad su biskup i vojnici stigli do kućice, prerušavanje je bilo gotovo. Kucali su više puta na vrata, a onda jedan vojnik predloži monsinjoru da ih razbiju. Biskup prihvati prijedlog, a konjanik okrenu konje i pojuri u galopu k vratima. No, konj se prope i izbaci konjanika povrh vratnica. Sve ovo, dok je vojnik prolazio brzo kao strijela, završilo se kako neočekivanim tako i neprijatnim posljedicama. Biskup, koji se bio približio da vidi kako vrata padaju i da bude prvi koji će staviti ruku na Robina ako ovaj bude pokušao da bježi, dobi snažan udarac po licu mamuzama od vojnika koji je letio kroz zrak. Bol je dovela biskupa u stanje takvog očaja da je, ne razmišljajući o okrutnosti svoga djela, podigao štap koji je nosio kao znak dostojanstva svoje časti i njime tako udario vojnika da je ovaj ostao na mjestu mrtav. Poslije tog hrabrog pothvata vrata na kućici se otvoriše. – Zbijte redove! – povika biskup zapovjednički. – Zbijte 274
redove! Vojnici opkoliše vrata, a biskup sjaha i, stavljajući nogu na zemlju, spotače se o tijelo vojnika te udari glavom o stepenište. Zabuna stvorena ovim drugim incidentom izvrsno je poslužila Robinovoj zamisli. Biskup, ošamućen od udarca, jedva da je i pogledao nepomičnoga čovjeka u najtamnijem uglu sobe. – Uhvatite tu hulju! – povika on pokazujući vojnicima na seljanku. Sputajte ga i vežite za konja! Ne Zaboravite da mi svojim glavama jamčite za njega! Ako ga pustite da pobjegne, bit ćete obješeni bez milosti! Vojnici se baciše na osobu koju je biskup pokazao i umotaše joj lice velikom maramom da bi je spriječili da viče. Za to vrijeme Robin je, u staričinoj odjeći, drhtavim glasom molio biskupa za milost prema uhvaćenom. No, monsinjor ga odbi sumorno i izađe iz kućice zadovoljan što vidi protivnika sputanog na leđima konja, vezanih ruku i nogu. I tako, veoma neraspoložen i gotovo obnevidio od rane na licu, monsinjor uzjaše na konja i naredi svojim ljudima da ga slijede do stabla gdje su održavani sastanci vesele družine. Htio je da objesi Robina Hooda o najvišu granu. Tek što je grupa konjanika ušla u šumu, Robin izađe iz kućice i potrča prema istom drvetu. Upravo je prolazio pored jednog proplanka kad u daljini opazi Maloga Johna, Williama i Mucha. – Pogledajte tamo u sredini proplanka – reče Mali John drugoj dvojici – tamo trči neka žena! Zar vam se ne čini kao vještica? Tako mi svete gospe, kad bih pomislio da ima neke rđave namjere, odapeo bih joj jednu strijelu. – Što se mene tiče – reče Much, koji je nastavio da promatra neobičnu priliku – ta mi se žena čini neobično krupna i previše stasita, a i ne hoda kao žena. Preskače prepreke vi neobičnim 275
skokovima! Počinje da me plaši! Williame, da stavim na probu njenu natprirodnu moć? – Ne treba olako postupati, Much! – odgovori William. – To jadno biće nosi odjeću koju moramo da poštujemo, a i sami znate da sam ja nesposoban da učinim bilo kakvo zlo nekoj ženi. Tko vam kaže da je ta žena baš vještica? Ne treba suditi po izgledu, jer se često događa da se pod velikim listom krije dobar plod. Poštedimo je i mislimo na Robinova naređenja. On nam je zabranio svako ispoljavanje neprijateljstva prema ženama. Mali John se u međuvremenu pretvarao kako nateže luk i nišani na izmišljenu vješticu. – Stoj! – viknu jedan prodoran glas koji kod trojice mladića izazva čuđenje. – Ja sam Robin Hood! – I Robin strgne kapuljaču. – Zar sam tako uvjerljivo izgledao? – zapita on kad je stigao do drugova. – Strašno si ružan, Robine – reče William. – A zbog čega si se tako prerušio? – upita Much. Robin ukratko ispriča svoj doživljaj. – A sada – zaključi on – spremimo se za protunapad. Much, ti ćeš mi učiniti zadovoljstvo da otrčiš do skloništa i doneseš mi jedno odijelo. A ti, Williame, i ti, Mali Johne, okupite oko stabla sve drugove koji se nalaze u šumi. Brzo, momci. Obećavam vam u zamjenu mnogo lijepih stvari za sve muke koje nam je priredio herefordski biskup. Mali John i William pojuriše u dva suprotna pravca, a Much ode da donese odjeću koju je Robin tražio. Sat kasnije, obučen u lijepu odjeću strijelca, Robin je stajao pod stablom za sastanke. Mali John je vodio oko šezdeset ljudi, a William ih je skupio oko četrdeset. Robin je jedne sakrio, a drugi su stajali iza drveća. 276
Kad se biskup pojavio sa svojom pratnjom, začu se lovački rog i iza reda stabala izađe više od stotinu dobro naoružanih ljudi koji su se spremali da otpočnu bitku. Biskup osjeti žmarce po kičmi, baci oko jebe užasnut pogled i spazi jednoga čovjeka u crvenoj tunici koji je izdavao naređenja i upravljao svim pokretima svojih drugova. – Tko je taj čovjek? – zapita on jednog vojnika koji se nalazio u blizini. – Koji? A, onaj! To je Robin Hood! – Robin Hood? A tko si ti, nesretnice? – zapita biskup vezanog zarobljenika. – Ja sam jadna žena, sirota starica, monsinjore! – Da si prokleta, odvratna vještice – povika biskup koji je bio na vrhuncu očajanja – da, da si prokleta!... Naprijed momci, ne plašite se ničega! Brzo na proplanak, napravite mačevima prodor kroz redove ovih dronjaka! Naprijed, moji hrabri vojnici, naprijed! »Moji hrabri« su međutim bili uvjereni da je lako dati naređenje za napad na veselu družinu, ali da je to mnogo teže izvršiti. Zbog toga su oni ostali nepomični na svojim mjestima. A vesela družina na jedan Robinov mig stavi strijele i poče da nišani. Biskup i vojnici polegoše po sedlima što su više mogli. – Bacite oružje! – povika Robin. – Oslobodite odmah zarobljenika. Vojnici poslušaše. – Majko – reče Robin prateći seljanku do kraja proplanka – idi kući, a sutra ću ti poslati nešto u naknadu za tvoju pomoć. Idi, danas nemam vremena da ti se zahvalim, ali budi sigurna da neću zaboraviti ono što si učinila za mene. Žena poljubi Robina u ruku i ode u pratnji jednog od njegovih 277
ljudi. – Milost, gospodine! Milost! – vikao je za to vrijeme biskup lamatajući rukama. Robin mu se približi. – Želim vam dobrodošlicu, monsinjore – reče on umiljato. – Zahvaljujem se na posjeti! Primjećujem da vam se moje gostoprimstvo dopalo pa niste mogli odoljeti želji da me ponovo posjetite. Biskup mu dobaci očajnički pogled i duboko uzdahnu. – Kako se čini, kako se čini, monsinjore, vas je spopala tuga? Šta vam je? Zar vam nije prijatno što me opet vidite? – Kad bih vam rekao da sam zadovoljan – odvrati biskup – lagao bih, jer bilo bi nevjerojatno da mi godi položaj u kome se nalazim. Ako mi ponovo date slobodu, ja vam obećavam da više nikada neću pokušati da vam pričinim zlo. Pustite me da odem zajedno s mojim ljudima, pa vaša duša neće morati da odgovara pred bogom za smrtni grijeh jer, kao što znate, bio bi smrtni grijeh oduzeti život jednom velikodostojniku svete crkve. – Monsinjore, poznato vam je da ja ne podnosim nasilje i ubojstvo – odgovori Robin. – Moji postupci to pokazuju iz dana u dan. Nikada nikoga ne napadam, zadovoljavam se obranom vlastitog života i života hrabrih drugova koji su mi odani. Ako bi moje srce pothranjivalo i trunke mržnje ili bar neraspoloženja prema vama, monsinjore, onda bih zaslužio muke koje ste mi namijenili. Ali ja vas ne mrzim i nemam običaj da se osvećujem za zlo koje je pokušano ali nije moglo biti i učinjeno. Raspoložem sam, dakle, da vam ponovo dam slobodu, ali uz jedan uvjet. – Recite, gospodine – odgovori ljubazno biskup. – Vi ćete mi obećati da ćete poštovati slobodu mojih ljudi i moju lično. Zaklet ćete se da ubuduće ni jednog trenutka i ni u 278
jednom slučaju nećete ukazati pomoć onome tko bi želio da me se dokopa. – Nisam li vam to već spontano obećao izjavljujući da vam više neću učiniti nikakvo zlo? – zapita biskup blago. – Monsinjore, jedno obično obećanje ne vezuje čvrsto savjest koja se malo čega plaši. Želim da mi se zakunete! – Zaklinjem se svetim Pavlom da ću vas ostaviti da živite kako vi to hoćete. – Odlično! Sada ste slobodni, monsinjore! – Hvala, Robine! Budite dobri i naredite da se okupe moji vojnici. Rasuli su se posvuda i vjerujem da se već bratime s vašim drugovima. – Bit ćete uslišani, monsinjore. Za nekoliko minuta vojnici će biti u sedlima. Ali u očekivanju krasne večere, ne biste li se malo okrijepili? – Ništa, zaista ništa ne želim – užurba se biskup koga je ovaj opasni prijedlog užasnuo. – Ali vi ste gladni, monsinjore, i jedan komadić pečenja... – Ni jedan komadić! Ni jedan komadić, dragi domaćine! – Onda bar pehar dobroga vina? – Ne, ne, i hiljadu puta ne! – Vi, dakle, monsinjore, nećete ni da jedete ni da pijete sa mnom? – Nisam ni gladan ni žedan, već želim odmah da odem, to je sve. Preklinjem vas da me više ne zadržavate. – Neka bude kako želite. Mali Johne, njegovo gospodstvo hoće da plati. – Da plati? – ponovi biskup sumornim glasom. – Šta hoćete time da kažete? Ja nisam ni jeo ni pio! – Ah, to nije ni rečeno – odgovori mirno Mali John. – Čim ste 279
ušli u krčmu, morate snositi troškove. A onda, i vaši ljudi su gladni i žele nešto da pojedu, a i vaši konji su ogladnjeli i ožednjeli. Nije ni bitno da li vi želite da jedete! – U redu, uzimajte što god hoćete – reče biskup nestrpljivo – samo me pustite da odem. – Da li je vrećica još uvijek na svome mjestu? – upita Mali John. – Eno je tamo – odgovori biskup pokazujući kožnu vrećicu obješenu o unkaš njegova sedla. – Čini mi se da je ovoga puta teža, monsinjore. – I ja mislim – odgovori biskup naprežući svu snagu da ostane miran. – Sada u njoj umjesto tri stotine ima pet stotina zlatnika. – To nas veoma raduje, monsinjore – primijeti Mali John. – To blago – progunđa biskup – trebalo bi da podijelimo, dobri prijatelji? Nećete me valjda oguliti do kože i ukrasti mi tako veliku svotu... – Pokrasti vas? – ponovi Mali John s prezirom. – Šta vi to govorite? Vi, dakle, ne shvaćate razliku između krađe i oduzimanja onoga što vam ne pripada? Vi ste to zlato uzeli od onih kojima je potrebno, a mi namjeravamo da im ga vratimo. Kao što vidite, monsinjore, ne radi se ni o kakvoj krađi. – To je naš način poslovanja – doda Robin smijući se. – To mi nazivamo našom filozofijom. – Veoma mi je sumnjivo da li je vaša filozofija zakonita – odbrusi biskup. – Ali kako ne mogu da se branim, moram podnositi sve što se vama sviđa... Uzmite, dakle, moju kesu. – Htio bih da vam uputim još jedno pitanje, monsinjore – reče Mali John. – Koje? – zapita biskup uznemireno. – Ovoga trenutka naš se dušobrižnik nalazi u Barnsdaleu, pa 280
kako već duže vremena nismo koristili njegove svete usluge, molimo vas da odslužite za nas jednu misu. – Prije bih umro nego što bih vam održao misu! – povika biskup bijesno. – Ipak, to je s vaše strane i neka vrst obaveze, monsinjore – dobaci Robin. – Već nekoliko nedjelja nismo imali sreće da čujemo misu. Ne želimo izgubiti priliku koja nam se ukazala. Budite, dakle, dobri i pripremite se da udovoljite našoj molbi. – To bi bio smrtni grijeh, tao bi bio zločin! Ako bih pristao, počinio bih pravo svetogrđe i ruka gospodnja ne bi oklijevala da me kazni – reče biskup sav crven od bijesa. – Monsinjore – reče Robin ozbiljno – tvrdim vam da nikada, čak ni u vašoj kategoriji, niste imali pažljivije i odabranije slušaoce od prognanika, odmetnika iz Šervudske šume. – Mogu li zaista pokloniti puno povjerenje ovim riječima? – Zaista možete, monsinjore, i u to ćete se odmah uTjeriti. – Neka bude, vjerovat ću vam... Otpratite me do kapele. U pratnji biskupa Robin se uputi prema jednom usjeku nedaleko od drveta za sastanke u kome je, u jednom udubljenju, bio podignut oltar od zemlje, ukrašen mahovinom i cvijećem. Sve što je bilo potrebno za vjerski obred bilo je ukusno raspoređeno i biskup se začudio ljepoti tog improviziranog oltara. Bio je to zaista uzbudljiv prizor vidjeti dvije stotine ljudi na koljenima, otkrivene glave i ozbiljna izgleda, koji su bili predani molitvi. Kad se misa završila, družina zahvali biskupu koji je ostao potpuno uvjeren u istinsko raspoloženje novih vjernika, pa je Robinu postavio niz pitanja o tome kako živi u šumi. Dok je Robin odgovarao veoma učtivo na prelatova pitanja, njegovi drugovi ponudiše vojnike da posjedaju pored dobro 281
opremljenog stola, a Much se brinuo da ništa ne nedostaje. Pozvan od Robina za trpezu, biskup je sa zavišću promatrao uzvanike i polako nestade u njemu i posljednjeg traga neraspoloženja. – Čini mi se da vaši ljudi veoma dobro koriste vrijeme – reče Robin pokazujući biskupu najhalapljiviju grupu vojnika. – Vidim da jedu s velikim tekom. – Svakako da su gladni, monsinjore. Već je dva sata poslije podne... A ja bih i vama predložio da se prihvatite jela. – Hvala, dragi domaćine – odgovori biskup naprežući se da ne posluša glas svoga teka. – Neću zaista ništa, apsolutno ništa, iako sam i sam malo ogladnio. – Oh, monsinjore – primijeti Robin sumorno – nikada ne treba ići protiv prirodnih potreba. Hajdete, zauzmite mjesto i bit ćete besprijekorno usluženi. – Zar baš uvijek moram da poslušam? – reče biskup prenemažući se neuvjerljivo. – Monsinjore – reče Robin lukavo – ako ovaj divni obrok divljači i vina koje se nalazi u ovim posudama nije po vašem ukusu, onda se uzdržite, jer je mnogo štetnije prisiljavati želudac da uzima ono što mu ne prija nego uskratiti mti hranu za neko vrijeme. – Oh, ne, zaista neću prisiljavati svoj želudac – izjavi biskup smijući se. – Obično imam dobar tek, a kako sam vee duže vrijeme gladan, vjerujem da ću se odazvati vašem ljubaznom pozivu. – Onda izvolite, monsinjore, i u vaše zdravlje. Biskup je jeo veoma mnogo, a vino koje rnu je Robin točio bilo je također dobro, pa je njegovo gospodstvo na kraju ručka bilo gotovo pijano. Predveče se monsinjor vratio u opatiju Sainte-Marie u takvom stanju da su se fratri danima zgražavali. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 282
XXV Volio bih znati kako se danas osjeća herefordski biskup – obrati se William Malome Johnu i Muchu koji su ga pratili u Barnsdale. – Sigurno mu je glava malo otežala – odgovori Much – iako je monsinjor očigledno navikao na upotrebu i djelovanje vina. – To si dobro primijetio – odgovori Mali John. – Herefordski biskup ima izuzetan dar da pije preko mjere. – Robin se prema njemu ponašao veoma lijepo – primijeti Much. – Uostalom, on se na isti način ponaša prema svim crkvenim velikodostojnicima koji, kao i herefordski biskup, zloupotrebljavaju duhovnu i svjetovnu vlast da bi ogulili saski narod. Robin se, štaviše, ne zadovoljava samo time da dočeka ove ugledne putnike već im ponekad ide i u susret. – Šta hoćeš time da kažeš? – zapita William. – Evo vam priče ako želite da je čujete: Robin je doznao jednoga jutra da će dva fratra, koji su u svoju opatiju nosili poveću svotu novca, morati da prođu jednim dijelom 283
Šervudske šume. Da vam i ne kažem koliko je ova vijest obradovala Robina. Naša blagajna bila je veoma oskudna, i taj novac došao je baš u pravi čas. Krenuvši sam, Robin navuče na sebe dugačku odjeću hodočasnika i postavi se u zasjedu na puteljku kojim su fratri morali proći. Kad su se sluge neba pojavili, Robin spazi da su oni visokog stasa i dobri jahači. Pođe im u susret, pozdravi ih pristojnim poklonim i, uspravljajući se, čvrsto uhvati za uzde konje koji su se kretali bok uz bok i žalostivim glasom reče: »Neka vas nebo blagoslovi, sveta moja braćo! Dozvolite da izrazim svoju radost zbog ovog susreta. Za mene je to prava sreća i ponizno se zahvaljujem gospodu.« »Šta hoćeš da kažeš tim riječima?« zapita ga jedan od dvojice fratara. »Oče, vi ste predstavnik Svevišnjeg na zemlji, njegove dobrote i samilosti. Meni je potrebna pomoć, ja sam nesretnik koji je gladan... Braćo, umirem od gladi. Udijelite mi komad hljeba...« »Ali mi ne nosimo sa sobom hranu«, odgovori fratar. »Vidite, dakle, da je vaš zahtjev neuslišiv i dozvolite nam da mirno nastavimo put.« Ali Robin, držeći stalno konje za uzde, nije dozvoljavao fratrima da se udalje. »Braćo«, reče on još bolnijim i tišim glasom, »budite milostivi prema mom položaju! Lutam ovom šumom od jučer izjutra, a nisam pojeo nijedan zalogaj niti popio ijedne kapi. Braćo, preklinjem vas, udijelite mi malu milostinju.« »Gubi se, smiješni brbljavče, pusti uzde naših konja i ostavi nas na miru da ne gubimo vrijeme s budalom kao što si ti.« »Tako je«, ponovi i drugi fratar, »nećemo da gubimo naše dragocjeno vrijeme.« »Budite milosrdni, braćo, i udijelite mi bar neki marjaš...« 284
»Nemamo nijednog marjaša za tebe. Napali su nas razbojnici i sve su nam odnijeli.« »Lažete!« povika Robin. »Šta, bijedna skitnico, usuđuješ se da nas optužuješ za laž?« povika jedan fratar. »Da, jer vas prije svega nije napao nikakav razbojnik, budući da u Šervudskoj šumi nema razbojnika. A nije ni istina da ste bez novca. Mrzim laž i želim doznati istinu. Mislim da ćete i sami razumjeti da je to sasvim prirodno.« Zaprijetivši im tako svojim odgovorom, Robin popusti uzde i pruži ruku prema vrećici koja je visila o unkašu prvog fratra. Ovaj, zaplašen, obode konja i jurnu u galopu, praćen od svoga druga. Ali Robin potrča kao jelen i, kao što znamo, stiže oba putnika i zbaci ih s konja. »Dobri moj prosjače, poštedi nas«, reče jedan od fratara. »Budi milostiv prema svojoj jadnoj subraći. Nemamo ni novaca ni hrane. Ne možeš od nas očekivati da ti odmah pomognemo.« »Da, da, ne možemo ti odmah pomoći...« ponovi kao odjek drugi fratar i problijedi od straha. »U redu, oci«, reče tada Robin, »htio bih povjerovati u vaše riječi... Zato ću vas naučiti na koji način da dođete do dosta novaca. Kleknimo sva trojica i pomolimo se Bogorodici da nam pomogne. Ona me nikad nije napustila i siguran sam da će uslišati moje molitve. Upravo sam se molio kad ste se vi pojavili na putu, i, uvjeren da ste vi poslani s neba da mi pomognete, obratio sam se vama sa svojom molbom. Čak me ni vaše odbijanje nije obeshrabrilo. Ako vas i ne šalje božansko proviđenje, ipak ste sveti ljudi. Pomolimo se, dakle, zajedno i naši sjedinjeni glasovi dospjet će valjda do skutova Svevišnjega.« Dva fratra nisu htjeli da kleknu, pa je Robin Hood morao da ih 285
na to natjera, zaprijetivši im da će ih pretresti. – Kako? – povika William. – Zar su sva trojica kleknuli da bi zamolili nebesa da im pošalje novac? – Da. I molili su, kako je to zahtijevao Robin, glasno i jasno. – To je morao biti smiješan prizor! – Zaista, veoma smiješan! Robin je imao snage da ostane ozbiljan, slušajući sa savršenim dostojanstvom molitvu fratara koji su šaputali: »Sveta Bogorodice, pošalji nam novac da se spasimo opasnosti!« Nije potrebno reći da novac nije dolazio, ali je u jednom trenutku Robin, koji se više nije mogao suzdržati, prasnuo u smijeh. Fratri su, ohrabreni ovom promjenom, htjeli ustati, ali im Robin pokaza štap i upita: »Jeste li dobili novac?« »Ne!« »Onda još molite!« I fratri su morali da podnesu još jedan sat mučenja, da lome rukama, očajavaju, čupaju kosu i plaču. Bili su smrtno umorni od ovog ponižavanja, ali su i dalje nastavljali da govore kako nemaju nijednog marjaša. »Bogorodica me nikada nije napuštala«, tješio ih je Robin. »Još nemam dokaza njene dobrote, ali vjerujem da to neću morati dugo čekati. A sada, draga braćo, da pogledamo malo koliko vam je novaca poslalo nebo.« »Ništa!« povika debeli fratar. »Ni jednog marjaša? Kad bih vam rekao da su mi džepovi prazni, da li biste bili sigurni u to?« »Ne«, odgovori jedan od fratara. »Ali svakako biste se uvjerili u to kad biste pretresli moje džepove. Zato, da bih se uvjerio, i ja ću pretresti vaše.« »Ne možemo dopustiti da nas izvrgnete takvoj uvredi«, 286
povikaše oba fratra. »Ama ne, ne radi se ni o kakvoj uvredi, dragi oci! Želim samo da vam pokažem kako je nebo uslišalo moje molitve udijelivši mi pomoć preko vaših svetih bića.« »Ali mi zaista nemamo ništa!« »Ako je tako, što vam smeta da se i ja u to uvjerim? Ma kolika bila svota koju ste primili s nebesa, dijelit ćemo je na dva dijela: jedan meni, a drugi vama. Zavucite, dakle, ruke u džepove i recite mi koliko imate.« Fratri mehanički poslušaše, ali izvukoše prazne ruke. »Vidim ja, braćo moja«, reče Robin, »da vam se baš dopada da vas i ja pretresem. U redu, neka bude!« Fratri se odupriješe, ali Robin, koji je bio naoružan strašnom batinom, zaprijeti da će ih svečano izlemati, i oni se konačno pomiriše sa sudbinom. Poslije brižljivog pretraživanja, Robin izvuče ukupno pet stotina zlatnika. Debeli fratar upita s očajanjem: »Zar nećete ovu svotu podijeliti s nama?« »A zar vi zaista mislite da vam je ona pala s neba?« reče Robin promatrajući oba fratra tako mrko da su odmah ušutjeli. »Vi ste lagali, tvrdili ste da nemate ni marjaša, uskratili ste milostinju jadniku koji vam je rekao da je gladan. Zar vi mislite da je takvo ponašanje dostojno jedne kršćanske duše? Ipak vam opraštam i svakome od vas dat ću po pedeset zlatnika. Odlazite, i ako usput sretnete siromaha, sjetite se da vam je Robin Hood velikodušno omogućio da mu ukažete pomoć.« Na spomen imena Robina Hooda fratri zadrhtaše i pogledaše iznenađeno našega vođu. Ali ih Robin, ne obazirući se na njihovu smetenost, pozdravi i nestade u šikari. Tek što su ga izgubili iz vida, 287
dva fratra se popeše na konje i kao pomamni pobjegoše glavom bez obzira. – Mora da se dobro prerušio. Uostalom, i vi ste ga vidjeli kako se prerušio u staricu, rugajući se herefordskom biskupu, a ja bih vam mogao pričati o stotini njegovih prerušavanja kad ga nitko nije prepoznao. A tvrdim da je najljepša šala bila ona kad se poigrao s notingemskim šerifom. – Da – reče Much – bila je to divna šala koja je izazvala mnogo galame. – Ispričajte, ispričajte – zamoli William – jer nikada nisam o tome slušao. – Kako, zar ne znaš ništa o Robinovoj pustolovini kad se presvukao kao mesar? E, onda slušaj: Bit će tome četiri godine kako je u Notingemskoj grofoviji vladala velika oskudica u stoci, a mesari su tako podigli cijene da je meso postalo hrana samo za najbogatije. Tada se Robin Hood odlučio da pomogne sirotinji, i jednog sajamskog dana, doznavši da kroz šumu treba da prođe neki trgovac koji je išao u Nottingham da proda stoku, postavi se na put kojim je ovaj morao da prođe. Kad je trgovac stigao na jednom krasnom ždrijepcu tjerajući pred sobom ogromno stado, Robin otkupi sva grla, ždrijepca, mesarovu odjeću i njegovu šutnju, a da bi bio još sigurniji, on toga čovjeka povjeri nama na čuvanje dok se on ne vrati iz Nottinghama. Ali, namjeravajući da proda meso po veoma niskoj cijeni, pomislio je da će mu trebati šerifova zaštita, jer bi inače ostali mesari mogli da ga spriječe u njegovoj namjeri. Šerif je bio vlasnik velike gostionice u koju su svraćali trgovci kad su dolazili u grad. Robin dovede svoju stoku na trg, izabere najdeblje i najkrupnije grlo i odvede ga k šerifu. »Gospodine šerife«, reče Robin, »ja ne poznajem običaje u 288
mjestu, ne znam druge prodavače i plašim se da bih mogao imati neprilika s njima. Zato bih vam bio veoma zahvalan ako biste mi ukazali vašu zaštitu. Mogu li vam ponuditi ovo goveče?« Šerif svečano izjavi da će odmah objesiti svakoga tko bi se usudio da mu čini neprilika i izjavi da je Robin najplemenitiji i najljubazniji mesar koji je ikada prodavao meso na ovoj tržnici. Robin se odmah vrati na trg, i kad je započela prodaja, on dade meso po cijeni koja je bila daleko niža od ostalih. Vijest se munjevito pronijela kroz grad i svi siromasi pojuriše da iskoriste ovu priliku. U jednom trenutku ostali trgovci odlučiše da se sprijatelje s ovim tako neobičnim konkurentom. Jedan od njih mu se približi i reče: »Dobri moj kolega, vaš način prodaje, bez uvrede, nanosi ogromnu štetu našoj trgovini. No, videći da su vaše namjere zaista dobre, mi dolazimo da vam odamo priznanje za ovaj velikodušan osjećaj prema siromašnima. Moji drugovi, koji se kao i ja dive plemenitosti vašega srca, željeli bi da prihvatite naš poziv i da ručate s nama.« »Prihvaćam«, odgovori veselo Robin, »a gdje ćemo ručati?« »U šerif ovoj krčmi!« »Hajdemo!« – Jeste li i vi bili tamo? – upita William iznenađen bogatstvom detalja. – Razumije se! Zar vam se čini da sam ja mogao pustiti Robina da se izloži opasnosti da ga prepoznaju? No, on mi je bio zabranio da idem s njim, i kad me je vidio, strašno se naljutio i naredio mi da se sakrijem u gomilu naroda. Razumije se, poslušao sam ga, ali kad je Robin, u pratnji mesara, ušao u krčmu, ja sam ga slijedio i sjeo za stol u blizini naručivši ručak na svoj račun. 289
Robin je bio zadovoljan. Kad je ručak bio završen, on ponudi svima da piju, pa sam i ja dobio svoj dio. Kad je veselje bilo na vrhuncu, Robin, videći da ulazi šerif, pozva ovoga da sjedne s njima. Šerif prihvati poziv i pošto je čestitao Robinu na načinu na koji rasipa svoje bogatstvo, zapita ga ima li da proda još koje grlo. »Ostalo mi je još oko hiljadu grla«, odgovori Robin, »i mogu ih ustupiti sve zajedno za pet stotina zlatnika.« Robinu tada iznenada sine ideja i pogledavši me, nagne se smješkajući se šerifu nad uho i prošaputa mu: »Ne želim da svi znaju moje poslove. Hoćete li doći sa mnom?« »Vrlo rado! Idem da naredim da se osedlaju konji.« U tom trenutku Robin me pozove da odem prije njega i okupim drugove kako bi bili spremni čim začuju zvuk njegova roga. Nešto kasnije su Robin i šerif izašli na konjima iz grada. Kad se nađoše u šumi, šerif primijeti s izvjesnom strepnjom da je mjesto opasno. »Tu bismo se mogli sresti s Robinom Hoodom«, reče on zabrinuto. »On ne bi oklijevao da nas opljačka. Ne zaboravite da imam uza se tri stotine zlatnika.« Robin odgovori smijući se: »Da, postoji vjerojatnost hiljadu prema jedan da se nalazimo tačno pred Robinom Hoodom.« Na te riječi šerif problijedi i zapita uznemireno: »A gdje se nalaze vaša polja? Da sam prije znao da su ona na tako opasnom mjestu, ne bih dolazio s vama.« »Gospodine šerife«, odgovori Robin, »sve to što vidite uokolo pripada meni.« Šerif ga pogleda unezvjereno i reče: »Volio bih da doznam ime tako bogatog zemljoposjednika.« 290
»Prirodno je da to želite, i ja ću vas odmah zadovoljiti«, reče Robin još uvijek se smješkajući. On zatrubi u lovački rog, pa kad me opazi, doda: »Plemeniti i moćni notingemski šerif pokazao je želju da vidi moja stada i da ruča sa mnom. Poslužite najbolja jela jer je on čovjek koji velikodušno plaća sve.« »Plaća ?...« povika šerif više mrtav nego živ. »Gospodine, moj stol je uvijek spremljen za siromašne, ali bogati gosti moraju da plate. Ja sam Robin Hood.« »Trebalo je da to predvidim!« progunđa šerif. »Ručak će vas stajati ravno tri stotine zlatnika, ali čete za to moći jesti koliko god hoćete.« Šerif je međutim jeo vrlo malo, ali je u naknadu za to pio veoma mnogo. Možda je od straha bio žedan. Onda je isplatio tri stotine škuda u zlatu, popeo se na konja i u galopu odjurio. Eto, tako se završila Robinova pustolovina na notingemskom trgu. – Ne znam da li bih ja mogao da se tako dobro prerušim – reče William. – A ti, Mali Johne, jesi li ikada probao? – Da, probao sam jedanput, da bih poslušao Robinovo naređenje. Jednog lijepog jutra Robin zaželi da posjeti Halberta Lindsaya i njegovu dražesnu ženicu. Presvukao se u normanskog plemića i, pošto je obavio svoju posjetu, otišao je u šerifovu krčmu. Tamo je potrošio prilično novaca i razgovarao sa šerifom koji je bio veoma ljubazan s tim bogatim vitezom, a onda, nešto prije nego što će napustiti krčmu, povuče šerifa u stranu i reče mu smijući se: »Zahvaljujem vam se, dragi domaćine, za ljubazan prijem koji ste učinili Robinu Hoodu.« Kad je šerif došao k sebi od iznenađenja, Robin je već bio veoma daleko. – U redu – dobaci William – ali ti nam još nisi rekao zašto si se 291
i kako prerušio. – Imaš pravo, ali činjenica je, kad počnem govoriti o Robinu, da zaboravim na sve ostalo. Jednom sam se i ja, dakle, presvukao u prosjaka jer je Robin htio da provjeri moje sposobnosti. Bio je umro neki bogati normanski plemić koji je imao svoje posjede u okolici Nottinghama, i ja sam odlučio da se priključim prosjacima koji su namjeravali pratiti tužnu povorku. Na glavi sam nosio staru kapuljaču ukrašenu školjkama, u ruci ogromnu batinu, na sebi sam imao hodočasničku odjeću, a nosio sam i vreću s namirnicama i jednu košaru za skupljanje milostinje. Mogu vam reći samo to da je prerušavanje bilo tako savršeno da su neki članovi vesele družine pokušavali da mi udijele nešto milostinje. Bio sam već milju daleko od našeg skloništa kad sam sreo nekoliko drugih prosjaka koji su se kao i ja uputili ka zamku umrlog. Jedan od njih bio je potpuno slijep, drugi je hramao, a svi su bili obučeni u prljave rite. Rekao sam za sebe, promotrivši ih ispod oka, da bi mi oni mogli poslužiti kao model i da će biti dobro ako im se približim jer ću naučiti nešto od njihova načina ponašanja. »Dobar dan, braćo moja«, rekoh ljubazno, »veoma mi je milo što sam naišao na vas.« Prosjaci me pogledaše od glave do pete, a jedan reče: »Evo mladića koji me podsjeća na toranj Lintonske opatije.« Pravio sam se da nisam čuo i zapitah: »Kakva je to gomila ljudi tamo u dnu puta? Vidim kako sa svih strana izviru sveta dronjava subraća... A zašto zvona zvone za pogreb?« »Umro je jedan normanski plemić.« »Da ne idete i vi na njegov pogreb?« »Dakako, idemo da dobijemo naš dio od onoga što će se 292
razdijeliti prosjacima koji prate umrlog. Ako želite, možete doći s nama.« »Razumije se da idem i ne namjeravam da se zahvaljujem za dozvolu«, odgovorih ironično. »O, prljava metlo!« povika najkrupniji među prosjacima. »Kad je tako, ne želimo trpjeti tvoje prljavo društvo. Odlazi i ponesi sa sobom ovo...« Rekavši to, hulja me udari po glavi. Od te grubosti izgubih prisustvo duha, bacih se na toga nitkova i toliko sam ga izbatinao da je morao tražiti milost. »A sada je red na vama, prokletnici!« povikah mašući batinom. Mogu vam garantirati da je tu bilo mnogo smiješnog, prijatelji moji, jer su svi razrogačili oči i uplašeno pratili moje pokrete, a onda su počeli da bježe prema šumi. Ali ja sam ih hvatao jednog po jednog i sve sam ih izbatinao na mrtvo ime. Jednim udarcem probio sam vreću iz koje se prosu nekoliko zlatnika, a hulja kojoj su dukati pripadali padne na koljena nadajući se da će tako sačuvati svoje malo blago. »Oho«, povikah, »sada stvari počinju da mijenjaju svoj izgled, bestidni odrpanci, bolje rečeno lopovi! Odmah da ste mi predali do posljednje pare sve što imate, inače ću vas sve pretvoriti u kašu.« Bijednici zatražiše milost, a kako mi se i ruka već zamorila, velikodušno sam im ostavio nešto u džepu, a onda nastavio put kroz šumu. Našao sam Robina Hooda kako vježba s lukom, okružen veselom družinom. »Gle, Mali John!«, povika on vidjevši me da dolazim, »Zar si se već vratio? Da ti nije ponestalo hrabrosti da izigravaš prosjaka do kraja?« »Ne, dragi Robine, učinio sam sve što je trebalo, i pohod je 293
urodio dobrim plodom. Imam kod sebe šest stotina zlatnika!« »Što kažeš? Šest stotina zlatnika? Da nisi možda olakšao nekog crkvenog glavešinu?« »Ne, ovu svotu sam sakupio od članova prosjačkog plemena.« – Robin se uozbilji. »Izjasni se, Mali Johne«, reče on sumornim glasom, »jer ne bih htio da povjerujem da si opljačkao neke siromahe.« Ispričao sam mu svoj doživljaj objasnivši mu da prosjaci koji su bili tako snabdjeveni zlatom nisu mogli biti ništa drugo nego prevejani lopovi. Robin je bio istog mišljenja kao i ja i uz osmijeh je prihvatio moje objašnjenje. – Bio je to dobar dan! – reče Much smijući se. – Šest stotina zlatnika! – Iste večeri – nastavi Mali John – Robin je siromasima u okolini podijelio polovinu plijena. – Sjajno, Mali Johne! – povika William. – Bolje da si rekao: »Sjajno, Robine!« jer je za mene to bilo samo izvršavanje vođinog naređenja. – Evo nas već u Barnsdaleu – primijeti Much. – Stigli smo a da nismo ni primijetili koliko je put bio dugačak. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 294
XXVI Kralj Henrik II podijelio je zemlje i posjede mnogih starosjedilaca Normanima koji su ga vjerno služili. Neki od njih, da bi stigli na svoj novi posjed, bili su prinuđeni da prolaze Šervudskom šumom i da svaki put plate poveću otkupninu veseloj družini. Zato oni odluče da protestiraju i svoje žalbe poslaše sucima grada Nottinghama. No, ove prijave bile su tako pretjerane da se sve završilo na tome da na njih nisu dobili nikakav odgovor. I šerifi i druge ličnosti razborito su šutjeli. Velik broj članova družine Robina Hooda imao je svoje rođake u Nottinghamu i razumljivo je da su ovi uložili sav svoj utjecaj na predstavnike građanske vlasti i vojske kako bi spriječili poduzimanje ozbiljnih mjera protiv stanovnika šume. Oni su sasvim opravdano mislili da takve mjere ne bi dovele ni do čega drugog osim to toga da nekog od svojih bliskih vide obješenog na gradskom trgu. No, trebalo je ipak pokazati malo volje za čuvanje zakona, pa je udvostručena ucjena koja je već bila raspisana za Robinovu glavu. Svatko je mogao tražiti da dobije nalog za hvatanje i hapšenje slavnog prognanika. Mnogi snažniji i hrabriji vjerovali su da mogu okušati sreću, ali je ishod svega toga bio sasvim neočekivan, jer su završili time što su tražili i dobili dozvolu da postanu članovi 295
Robinove družine. Jednog jutra Robin i William su šetali šumom, kad opaziše Mucha kako dolazi sav zadihan i usplahiren. – Šta se to događa, Much? – zapita Robin uznemireno. – Zar su te progonili? – Ne plaši se, Robine – odgovori Much brišući znoj s lica – imao sam samo običan dvoboj štapovima s Mirnim Arthurom. Prokletnik! Taj dječak ima u rukama snagu jednoga diva. – Istina je, dragi Much, boriti se protiv Arthura je strašno ako on stvar shvati ozbiljno. Ti si, dakle, bio prisiljen da tražiš milost? – Morao sam je tražiti da bih sačuvao svoju kožu. On se sada bori s Malim Johnom. No, čini mi se da će ovoga puta Arthur dobiti svoje, jer kad Mali John počne tući svom snagom, ne vjerujem da postoji itko tko bi to mogao podnijeti. – Arthur je strašan protivnik – primijeti Robin. – Jednoga dana čak je i mene pobijedio. – Tebe? – povika William. – Da, dragi Williame, taj mladić se služi batinom kao gvozdenom polugom i bio sam upravo u takvoj situaciji da to dobro osjetim. Šetao sam šumom kad spazih Arthura naslonjenog na jednu batinu. Promatrao je krdo jelena koje je prolazilo nekih sto koraka dalje. Čitav njegov izgled, a naročito ona dječačka naivnost koja izbija iz njegova bucmastog lica, navede me na želju da se pozabavim na njegov račun. Priđoh mu neprimjetno, s leđa i udarih ga snažno po ramenu. On zadrhta, okrenu se i poče me narogušeno promatrati. »Tko si ti?« zapitah ga. »I kako ti sebi dozvoljavaš da se skitaš šumom? Strašno mi nalikuješ na lopova koji hoće da ukrade jelena. Učini mi zadovoljstvo i čisti se odmah odavde. Ja sam čuvar ovog 296
dijela šume i ne volim kad se ovuda šetaju ljudi tvoga soja.« »U redu«, odgovori mi on sasvim mirno, »ako ti se to sviđa i ako to možeš, pokušaj da me udaljiš odavde.« »Nema potrebe da mnogo tražim način kako ću te natjerati da poštuješ zakon i moju volju, lijepi mladiću«, odgovorih mu. »Imam dvije snažne ruke, mač, luk i mnogo strijela...« »Dragi moj čuvaru«, odgovori Arthur promotrivši me od glave do pete, »ako te opalim po prstima svojim štapom, nećeš se više moći služiti ni mačem ni lukom.« »Govori skromnije, dječače moj«, rekoh mu tada, »ako ne želiš da dobiješ kišu udaraca. Što ti misliš o sebi, mladiću? Da si neka izuzetna vrijednost? Ako ti se sviđa da se boriš, evo me, stojim ti na raspolaganju.« Arthur zauze borački stav. »Ja mu odmah zadadoh prvi udarac i opazih krv kako se u kapljicama skuplja na njegovu čelu i teče mu preko lica, On se iznenađeno povuče unazad, a ja ponovo spustih štap. No Arthur se, videći ovaj pokret koji mu se bez sumnje učinio kao predznak pobjede, upusti u dvoboj štapovima takvom snagom i sposobnošću kakve nikada nisam vidio. Zadavao je udarce koje sam jedva uspijevao da odbijam. Skočivši unazad da bih izbjegao užasan udarac, za trenutak sam zaboravio na opreznost, on to iskoristi i udari me po glavi najstrašnijim udarcem koji sam ikada primio.« – Pao sam kao da me pogodila strijela, ali sam se brzo podigao i borba ponovo započe. Arthur je zadavao svoje udarce užasnom snagom, i moram priznati da sam naprezao sve snage kako bih se obranio. Tako smo se borili gotovo četiri sata, a šuma je odjekivala od naše vike. Na kraju, shvativši da bi za mene bilo potpuno beskorisno da nastavim takvu neravnopravnu borbu, odbacih svoj štap. 297
»Dosta mi je!« rekoh. »Završimo s borbom! Ne možemo sada ovdje zadavati udarce do sutra... Dajem ti slobodu da prolaziš šumom jer si hrabar i valjan momak.« »O, hvala na tolikoj ljubaznosti!« odgovori on potcjenjivački. »Ja sam stekao pravo da činim ono što mi se najviše sviđa, a zahvalnost za to ne dugujem tebi već svome štapu.« »Dobro govoriš, ali u šumi ima i mnogo drugih koji bi ti mogli zadati mnogo neprilika. Možeš mi vjerovati! Gradski život više ti odgovara od onoga koji bi ovdje provodio.« »Ipak«, odgovori Arthur, »više bih volio živjeti ovdje.« Ovakav odgovor moga čestitog protivnika natjera me na razmišljanje. Promatrajući njegov snažan stas i iskreni i vjerni izraz njegova lica, pomislih da bi bila prava sreća kad bismo u našim redovima imali toga mladića. »Znači da ti se ne dopada život u gradu?« zapitah ga. »Ne, umoran sam već od toga što neprestano slušam kako mi govore: "Pasji sine, robe, slugo!" odgovori on. »Jutros me je moj gospodar nazvao još uvredljivijim imenom, a zatim, nezadovoljan što me ne muči dovoljno svojim pogrdama, htjede još i da me tuče. No, ja nisam čekao da on svoju prijetnju i ostvari, nego sam mu raspalio nekoliko dobro odmjerenih udaraca po leđima tako da je izgubio svijest, a onda sam pobjegao.« »Čime se baviš?« zapitah ga. »Ja sam kožar i živim već nekoliko godina u okolini Nottinghama.« »Pa dobro, hrabri moj prijatelju, ako želiš da ostaneš ovdje, možeš. Ja sam Robin Hood.« »Robin Hood, vi?« »Dajem ti časnu riječ da jesam«, ponovih i stegoh ruku jadnom mladiću, koji ostade otvorenih usta. 298
»Toliko sam zadovoljan što sam vas našao da to jednostavno ne mogu vjerovati«, reče on s iskrenom radošću, »Ako hoćete da me primite u svoju družinu, ne biste imali odanijeg i vjernijeg čovjeka od Mirnog Arthura, notingemskog kožara.« »Sviđa mi se tvoja iskrenost«, rekoh mu, »i rado te primam u svoju družinu. Naši zakoni su veoma jednostavni, ali se moraju poštovati. Oblačit ćemo te, hraniti i dobro ćemo postupati s tobom.« »Priznajem vam da mi srce igra što se nalazim pred vama... Moram vam reći da je Mali John moj rođak. Njegov otac i moj otac su braća...« Ja zasvirah u rog, i Mali John se odmah pojavi. Videći nas obojicu okrvavljene, on uplašeno uzviknu: »Robine, šta se dogodilo?« »Dobio sam batina na pravdi boga«, odgovorili mirno, »a krivac je ovaj.« »Ah, tako! Dobro, sada ću mu ja vratiti s kamatima sve udarce koje ti je zadao«, planu Mali John. »Dođi ovamo mladiću!« »Mali Johne«, rekoh, »ovaj mladić je tvoj rođak Arthur i stegni mu ruku...« »Arthur iz Nottinghama, zvani Mirni?« upita Mali John., »Glavom ja«, odgovori Arthur. »Nismo se vidjeli od djetinjstva, ali te, rođače, ipak prepoznajem.« »Što se mene tiče«, reče Mali John sa svojom uobičajenom iskrenošću, »priznat ću ti da te se više dobro ne sjećam.« No, dva mladića se zagrliše i ostatak dana prođe u veselju. – Poslije toga se više niste tukli štapovima s Arthurom? – zapita William. – Zaista, ta prilika nam se više nikada nije pružila. Uostalom, vjerujem da bi me on ponovo pobijedio, a to bi bio treći poraz u mom životu. 299
– Kako treći? – Zato jer je i Gaspardu to uspjelo. Dobio sam dobru lekciju. – Zaista? Kada? – Vi znate da ja imam običaj stavljati na kušnju hrabrost i snagu svakog čovjeka prije nego što mu poklonim svoje povjerenje i uvrstim ga u družinu. Ne želim nevaljalce i praznoglavce za drugove. Jednoga jutra sreo sam Gasparda na notingemskom putu. Poznato vam je da on ima četvrtasta leđa i da je veoma snažan pa je prema tome nepotrebno da vam govorim o njemu. Išao je sigurnim korakom i zviždukao neku veselu pjesmicu. Ja sam mu išao u susret. »Dobar dan, prijatelju. Vidim da dolazite izdaleka. Rekli su mi da okolinom kruže rđave vijesti. Da li je to istina?« »O kakvim vijestima govorite?« zapita on. »Ja dolazim iz Bamburga gdje radim kao kotlar i bavim se samo svojim poslom.« »Vijest o kojoj vam govorim morala bi vas interesirati. Čini se da je deset kotlara koji idu od mjesta do mjesta zatvoreno jer su se napili.« »To me ne zanima«, odgovori on. »Neka zatvore sve one koji piju, a vas prvog, jer mi baš izgledate kao čovjek koji ne odbija dobru čašicu.« »O, zaista ne, nikada nisam bio neprijatelj dobroga vina, a ne vjerujem da je ikada postojao na svijetu netko tko ga nije cijenio. No, što vas dovodi u ove krajeve?« »Tražim jednog odmetnika koji se zove Robin Hood. Raspisana je nagrada od sto zlatnih škuda onome tko svlada i uhvati tog razbojnika, pa bih htio da ih zaradim.« »A na koji način mislite uhvatiti Robina Hooda?« zapitah ga veoma iznenađen mirnim i sumornim glasom kojim mi je povjerio 300