jak opasač od jelenje kože. – Slušajte me pažljivo, ja imam da vas nešto zamolim, a ako mi to odbijete, bez milosti ću vas objesiti o okvir toga namještaja. – Šta želite? – zapita barun slatkim glasom gušeći u sebi bijes. – Hoću slobodu... Tog trenutka odjeknuše koraci u hodniku i jedan udarac zatrese ulazna vrata. Mali John izvuče iza opasača jedan bodež i ščepavši baruna prošapta mu: – Ako izustite samo jednu riječ koja bi me otkrila, umrijet ćete! Barun posluša. – Tko je tamo? – Milorde, ja sam, Godfrey. – Što želiš? – Imam u rukama glavešinu razbojnika koji su noćas napali vaše vojnike. – Zaista? – Da, milorde. Ako vaše gospodstvo želi da me primi... – Sada sam zauzet. Vrati se za pola sata. – Za pola sata bit će suviše kasno – progunđa Godfrey. – Poslušaj, sada sam jako zauzet... Odlazi! Kad su se vojnikovi koraci udaljili, Mali John zadjenu bodež za opasač i reče: – E, a sada da vam kažem što želim. U okršaju od prošle noći uhvaćeno je šest zarobljenika. Želim da ih pustite na slobodu. – Prihvatio bih draga srca, ali... – Ali, vi nećete... Slušajte me, barune! Nemam mnogo vremena da bih ga uzaludno gubio. Ako mi ne učinite odmah što od vas tražim, neću biti odgovoran za vaš život... – U redu, izdat ću naređenje da ih puste na slobodu. – Onda ćete me vi lično otpratiti do njihovih ćelija. Još jednom 151
vam kažem, ako i jednom riječju ili kretnjom pokušate da me dovedete u neku klopku, zabost ću vam bodež usred srca. Barun je bio u užasnom položaju. Sloboda koju je zahtijevao Mali John nije više bila ostvarljiva, jer su zarobljenici već zorom bili otpremljeni u London. Bilo je to doba kad je Henrik II, našavši se s vojskom desetkovanom od normandijskih ratova, naredio svojim plemićima najveći napor u pogledu regrutiranja. Zato je Fitz Alwine i požurio da mu pošalje svoje zarobljenike i iz istog razloga predložio je i Malom Johnu da stupi u vojsku. Primoran da se pokori, barun se odlučio da pred mladićem sakrije pravu istinu i da ga odvuče u jedan dio zamka gdje bi mu lako mogla priteći pomoć. On reče: – Spreman sam da vas odvedem. – Pazite dobro – dobaci mu Mali John. – O, zbilja, samo još nešto... – Recite. – Gdje se nalazi vaša kći? – Moja kći? – uzviknu začuđeno barun. – Da, vaša kći. – U Normandiji. – U kojem dijelu Normandije? – U Rouenu. – A šta je bilo s Allanom Clareom? Barun stisne zube i osine Malog Johna divljim pogledom. Ali mladić ponovi polako svoje pitanje: – Šta je bilo s Allanom Clareom? – Ne znam. – Lažete. Gdje je Allan? – Znam samo da je stupio u službu francuskog kralja. 152
– Svojom voljom? – Da, da bi ispunio uvjete jednog ugovora koji smo među sobom sklopili. – Kakvog ugovora? – On je sebi zadao riječ da će zadobiti svoju sreću i ja sam mu obećao da ću mu dati ruku svoje kćeri ako sedam godina bude ostao daleko od nje i ne bude pokušavao da je vidi. – A kad je počela ta obaveza? – Prije tri godine. – U redu! A sada da se pozabavimo našim zarobljenicima! Barun zatvori kasu i reče blagonaklono mladiću: – Dođite, prijatelju. Mali John je pratio baruna dugačkom galerijom, ali s nepovjerenjem. Jednog trenutka starac se istrgne iz ruku Malog Johna i poče juriti vičući. Mali John pojuri za njim i baš kad je htio da ga ščepa, barun otvori jedna vrata s takvom žestinom da se obje vratnice otvoriše a on sam pade u naručje jednom čovjeku koji mu je išao u susret. – U pomoć! Navalite na ubojicu! Spasite me! – vikao je Fitz Ahvine. – Natrag – zagrmi Mali John odbijajući barunova zaštitnika. – Baš lijepo, Mali Johne, bijes vas dovodi dotle da ne prepoznajete ni prijatelje! – odgovori jedan poznati glas. – Ti si, Robine? Hvala bogu! Ovo je prilika kojoj se ovaj izdajnik neće baš veseliti. – Tko je taj nesretnik koga ste gonili s tolikom žestinom? – Barun Fitz Ahvine – prošaputa Halbert Robinu na uho, dok je ovaj pokušavao da se sakrije iza njega. – Barun! – povika Robin. – Baš se radujem što sam ga sreo. On će morati da mi kaže... 153
– Uštedite sebi napor da ga ispitujete – dobaci Mali John – doznao sam gdje je Allan Clare i sve ostalo o našim zarobljenim prijateljima pa će me morati odvesti do njih... – Uzalud, dragi Johne! Jadni dječaci su već bili na putu kad smo mi bili stigli u krčmu. – Je li moguće? – Baš tako. Halbert je to doznao i tražili smo te da ti to javimo. Čuvši da se izgovara Halbertovo ime, barun je podigao glavu i dobacio bijesan pogled mladiću, koji to primijeti. – Robine, Njegovo gospodstvo me je pogledalo na način koji ne obećava ništa dobro. – U redu, dragi Halberte, pošto je vaš boravak u zamku postao nemoguć, dođite s nama – odgovori Robin. – Ja mislim – dobaci Mali John hladnokrvno – da bi prije nego što odemo bilo razborito poslati baruna do njegova rođaka sotone. Starac podskoči i pruži ruke preklinjući. – Ne, Johne. Oprostit ćemo mu u ime onog anđeoskog stvorenja koje ga naziva ocem. – Ali mi nećemo odmaći ni stotinu koraka odavde, a on će nam natovariti na leđa svoje vojnike. – Onda ga vežimo za jednu stolicu i stavimo mu u usta neki zapušač. Pošto su to učinili, tri mladića pođoše brzo prema pokretnom mostu, gdje ih čuvar, koji je poznavao Halberta, mirno propusti da prođu. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 154
XVII Barun, koji je došao k sebi od užasnog straha, izda naređenje nekolicini svojih vojnika da se raspitaju po cijelom Nottinghamu ne bi li otkrili tko je bio i gdje bi se mogao pronaći onaj koji ga je napao u njegovu zamku. Uvreda je za njega bila užasna, i on je htio da takva bude i osveta. Ali u međuvremenu Godfrey ga obavijesti da je i Halbert pobjegao i ta je vijest dovela do vrhunca barunov bijes. – Bijedni razmetljivče! – povika on u lice Godfreyu. – Ako ti se još jednom dogodi da pustiš da pobjegne onaj koga bi morao zadržati pod svaku cijenu, zaklinjem ti se da ću te bez milosti objesiti. Godfrey, razumije se, nije mirovao, i poslije bezbrojnih raspitivanja, istraživanja i razgovora s gostima i krčmarima, saznao je na kraju da je sir Gamwell imao jednog nećaka čiji opis potpuno odgovara opisu mladića koji ga je onako dobro izbatinao. Ne samo to, već je saznao i to da je ovaj živio u stričevoj kući, kao i da je neki mladić, čije su sposobnosti bile nadaleko čuvene u cijelom kraju, po imenu Robin Hood, također uživao gostoprimstvo u istoj kući. Zadovoljan uspjehom svojih traganja, Godfrey pojuri da obavijesti baruna o novostima koje je prikupio. Fitz Alwine pažljivo sasluša riječi potčinjenog i konačno shvati kako su stvari zaista stajale. Onda se sjeti da je i Maude, sobarica njegove kćeri, također našla utočište u kući Gamwellovih, i donese zaključak da je ova kuća pravo gnijezdo njegovih smrtnih 155
neprijatelja. Odlučio se tada da kralju podnese prijavu protiv Robina Hooda i njegovih drugova. Našao je upravo pogodan trenutak za takav korak, jer se kralj Henrik II poslije tolikih ratova upravo posvetio unutrašnjoj politici kraljevine, zahtijevajući da bude poštovana svojina, naročito ona nad zemljoposjedom, pa je pažljivo slušao razne priče o krađama, pljačkama i razaranjima koje su s vremena na vrijeme dolazile do njega preko njegovih izaslanika. Krivci su odmah bili hapšeni i stavljani u tamnicu. Ali kako je kralj smatrao za korisno i svrsishodno, on ih je iz zatvora prebacivao u redove vojske kao vojnike i podoficire, ili je od njih stvarao mornare na ratnim brodovima. Barun, koji je dobro poznavao pravo stanje stvari, zatraži i dobi prijem kod kralja pa mu izloži svoju žalbu, pretjerujući sa svoje strane u nepravdama koje je pripisivao Robinu Hoodu i njegovim drugovima. Suveren je bio iznenađen kad je čuo za to ime. Odmah je zatražio podrobnije podatke i doznao da se radi upravo o onom Robinu Hoodu koji je pokušao da povrati prava i dobra grofova od Huntingdona, pretendirajući da bude jedini njihov nasljednik. Znamo već da je molba Robina Hooda bila odbijena i da je sve nasljeđe ostalo u posjedu njegova protivnika opata Ramsava. Sada je kralj pomislio da je taj Robin Hood svakako počeo s represalijama kao nezadovoljni odmetnik, pa ga osudi na progonstvo. A što se tiče sir Guya Gamwella, koji je bio njegov zaštitnik, njega osudi na lišenje svih njegovih dobara i da bude otjeran sa svoga zemljišta. Sir Guy je bio pravovremeno obaviješten o toj užasnoj odluci. Jedan njegov stari prijatelj iz Londona nije propustio da ga o tome obavijesti. Može se zamisliti kakvo je zgražanje preplavilo taj mirni dom. Seljaci, koji su bili obaviješteni o nesreći što je zadesila 156
njihova gospodara, odmah su se okupili u blizini zamka i izjavili svoju spremnost da ga brane i da će radije umrijeti boreći se nego da trpe tu nepravičnu zloupotrebu. Istina, sir Guy je posjedovao i jedno prostrano dobro u grofoviji York, a Robin Hood, koji je za to znao, u suglasnosti s Malim Johnom, zamoli starca da se s cijelom svojom porodicom prebaci u sigurno utočište. Ali barun odgovori: – U posljednjim danima koji mi još ostaju da preživim to nije važno. Ja sam kao stari hrast naše šume koji prepušta vjetru jedan po jedan list. Svakako da će biti bolje da moji sinovi odmah napuste ovu kuću koja je osuđena na propast, ali ja nemam ni snage ni hrabrosti da napustim krov pod kojim sam rođen, pod kojim su živjeli moji dragi preci. Ne govorimo više o odlasku, jer više volim da za grob imam ognjište svojih predaka. Kao što bi to i oni učinili, ja moram braniti svoj dom protiv tuđinaca i osvajača i učiniti sve što mogu da ostanem na miru tamo gdje sam se rodio. Molim vas, povedite moju ženu i moje kćeri... A što se tiče muškaraca, ja znam da oni neće napustiti svoga oca već da će i oni sami braniti svoj dom od uništenja. Ni molbe ni preklinjanja nisu uspjeli odvratiti sir Guya, pa su Mali John i Robin morali odustati od svake nade da će pokrenuti Gamwella. Sada više nije bilo vremena za oklijevanje; trebalo je brzo izdati naređenje za odlazak žena. Čim padne noć, jedna grupa odanih seljaka morala je otpratiti majku i kćeri, Mariannu, Maude i služinčad. Kad je sve bilo spremno za polazak, ljudi i žene skupili su se u velikoj dvorani. No Robin, primijetivši da nema Marianne, potrča do njenih odaja. Ali u prolazu on začu da ga netko zove. Bila je to Maude, koja mu, sva uplakana, reče: – Robine, treba da govorim s vama prije nego što pođemo... Tko zna, možda se više nećemo vidjeti. – Molim vas, draga Maude, odbacite te tužne misli. Siguran 157
sam da ćemo uskoro opet svi biti zajedno. – Željela bih da tako bude, Robine, ali znam da ova opasnost prelazi naše snage i da je obrana koju pokušavate obična ludost... Ali sada ne možemo ništa drugo nego da otputujemo, Robine, pa bih htjela da izrazim svu svoju zahvalnost za dobrotu koju ste uvijek pokazivali prema meni. – Molim vas, Maude, o nekoj dobroti ne treba nikada da bude riječi među nama... Ne zaboravite da sam još prije šest godina rekao da ću vas voljeti kao brat... – Zar se još sjećate toga, Robine? – Da, Maude, smatrajte me i dalje za svog brata koji svim svojim srcem želi da vas vidi sretnu. – Vjerujem vam, Robine, ja imam puno povjerenje u vas... pa sam vam htjela reći... I djevojka brižnu u plač. – Šta vam je, zaboga, Maude? Zašto ste tako očajni? Hajde, recite mi, bez straha... Maude pokuša da se nasmiješi kroz suze i odgovori: – Mnogo patim, Robine. Stalno mislim na jednu osobu koja je uvijek bila tako dobra sa mnom, iako ja to možda nisam zaslužila... – Vi mislite na Williama? – reče Robin. Maude pocrvenje. – Sjajno! – povika Robin. – Oh, draga moja Maude! Neka vas bog blagoslovi, vi volite toga dragog mladića koji mi je još više od prijatelja, gotovo brat. Ah, šta bih sve dao da je sada ovdje pred vama Williarn! Kako bi bio sretan taj jadnik da iz vaših usta čuje da ga volite. Poslije te svoje ispovijesti, Maude zapita zašto se William ne da vidjeti. Mladić, pomalo zbunjen, reče joj da je William morao hitno otputovati jednim važnim poslom od općeg interesa, ali da će 158
se svakako vratiti na vrijeme. I tako, smirena tom utješnom laži, djevojka siđe niz stepenice u zajedničku prostoriju, a Robin se uputi ravno u Marianninu sobu. – Draga prijateljice – reče on uzimajući je za ruke – ja sam pred odlaskom, možda čak i na duže vrijeme, ali prije nego što otputujem, htio bih da iskreno s tobom porazgovaram. – Samo reci, Robine, slušam te! – Tebi je poznato da te volim svim srcem. – Odavno to znam, Robine, a to mi pokazuješ svakim danom sve više. – Marianna, imaš li povjerenja u mene? Vjeruješ li da je moja ljubav čista i iskrena? – Svakako, Robine... Ali zašto me to sada pitaš? Robin se osmjehnu žalosno. – Robine, ti me plašiš... šta se dogodilo? Reci mi, molim te. – Ne plaši se, Marianno, nemam nikakvih loših vijesti za tebe! – odgovori Robin blago. – Ja te volim, a ljubav je sebična... Čeka nas jedno prilično teško iskušenje koje me prisiljava da zadrhtim... Marianno, mi se moramo rastati, a ne bih ti znao reći koliko će dugo trajati ta odvojenost... možda će to biti veoma dugo! – Prijatelju, moramo imati povjerenja u boga. – Da... Ali vidim da je sve krenulo naopako, a duša mi je postala obeshrabrena... Zar ne vidiš sudbinu ovih mojih dragih prijatelja? Samo što su me prihvatili u zagrljaj, eto ih kako srljaju u propast. Istjerani su iz vlastitog doma, a imanje im je oduzeto... Da, mi ćemo braniti taj dom, ali bez neke nade da ćemo ga spasiti... Moja je sudbina sve samo ne vesela, a kad samo pomislim na tebe... Ja sam na osnovu kraljevskog dekreta samo prognanik. Svakome je dozvoljeno da me lovi i objesi o prvo drvo na koje naiđe na putu... Ili da me preda šerifu koji će mi pripremiti najviša vješala... Na moju 159
glavu raspisana je nagrada! Razmisli o tome, Marianno! Ja, Robin Hood, grof od Huntingdona, danas sam obično ništavilo i vrijedim manje od posljednjeg skitnice... Ti si mi poklonila svoje srce i zaklela mi se na vjernost... – Da, Robine, čitavo moje srce i puno moje povjerenje i vjernost. – Pa ipak, morat ću iz svog srca izagnati tvoju zakletvu i zaboraviti na tvoja obećanja. Marianno, to je moja dužnost, iako vrlo tužna, da ti vratim riječ koju si mi zadala i obećanje koje si mi učinila... – Oh, Robine! – usprotivi se djevojka. – Da, Marianno, pokazao bih se nedostojan tvoje ljubavi i tebe ako bih u uvjetima koje su mi nametnuli imao nekih pretenzija i nade da te učinim svojom. Od ovog trenutka ti si slobodna i raspolaži svojom rukom... Samo, ipak pomisli koji put blagonaklono i na ovog jadnog izgnanika. – Robine, ti imaš loše mišljenje o meni. Zar ti se čini moguće da bih se ja, voleći te kao što te volim i toliko voljena od tebe, pokazala nedostojna tvoje ljubavi? Zar ti se čini moguće da ovaj događaj može uništiti moje osjećaje? Posljednje riječi Marianna izgovori kroz suze. – Marianno, Marianno! – povika Robin očajno. – Shvati me dobro! Ja te toliko volim da ne mogu ni pomisliti na to aa moraš podnositi zajedno sa mnom moju žalosnu sudbinu. Zar zaista vjeruješ da mi prijedlog da se raziđemo ne para srce? Kunem ti se da je moje očajanje i poniženje da u svijetu ostanem s obeščašćenim imenom, izložen potcjenjivanjima sviju, toliko da bih, kad ne bi bilo tvoje ljubavi koja me još hrabri, bez oklijevanja žabo sebi bodež u srce... Ali ja osjećam što mi je dužnost i želim da je dokraja ispunim... Ti, koja si uvijek živjela u dobru i izobilju, ti ne 160
možeš biti sudrug jednom odmetniku. Više volim da te zauvijek izgubim nego da te gledam nesretnu pokraj sebe! – Ne, Robine, ja o tome ne mislim tako! Ja se već smatram tvojom suprugom pred bogom i želim da tvoja sudbina bude i moja... A sada, da ne zaboravimo ono što je za nas najvažnije. Očekujem od tebe da mi uvijek, kad ti to bude moguće, pošalješ vijesti o sebi i da ponekad, a da to ne bude opasno po tebe, dođeš do mene, znajući da će me to učiniti sretnom. A nadam se da će se i moj brat vratiti, pa će možda njemu uspjeti da izradi opozivanje nepravednog dekreta koji te je osudio. – Draga Marianno – reče Robin s tužnim osmijehom. – Svako sanjarenje je uzaludno. Kralj nikada neće učiniti ništa u moju korist. A ja ću sa svoje strane nastaviti putem koji sam sam sebi utro ne zastajući na njemu nijednog trenutka. – Ako ikada budeš čula nepravedne optužbe protiv mene, primi ih gordo, jer će sve one biti samo ogovaranje, i budi sigurna da nikada neću učiniti ništa što bi bilo nedostojno tvog poštovanja i tvoje ljubavi. – Šta namjeravaš učiniti, Robine? – Za sada me to nemoj pitati, ali budi sigurna da su moje namjere časne. Ako, međutim, stanovite činjenice ne budu odgovarale ovome, kunem ti se da neću oklijevati da ih priznam i izmijenim njihov put. – Znam dobro da si iskren i velikodušan čovjek! Imam u tebe povjerenja i molit ću Gospoda da ti pomogne. – Hvala ti, ljubavi moja! A sada zbogom! I Robin stegne u naručje svoju Mariannu koja je tiho plakala s glavom na grudima dragana. Jedan glas odozdo, koji je dozivao djevojke, razdvoji ih iz posljednjeg zagrljaja. 161
Sišli su, držeći se za ruke, i Marianna se odmah popne na konja koji je već bio spremljen za nju. Lady Gamwell i njene kćeri bile su već u sedlu, a ženska posluga sa svojom djecom i nekoliko starih slugu upotpunjavali su ovu grupu. Nakon posljednjih pozdrava grupa krenu kroz šumu pod zaštitom čete hrabrih ljudi. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 162
XVIII Više od tjedan dana Gamwell se spremao za obranu. Sir Guy se nije zanosio mišlju da će se moći pobjedonosno oduprijeti napadu redovite vojske, ali je, kako je i sam izjavljivao, njegov saski ponos namjeravao, ne želeći da se lako preda, pokazati do koje ga je mjere opasno ugroziti. Robin je oko sela podigao dva reda barikada u visini čovječjeg stasa, tako da su branioci mogli ostati u zaklonu i nišaniti lukom s najvećom preciznošću. On je zaista bio duša obrane, ostavljajući namjerno zapovjedništvo nad ljudstvom Malom Johnu, jer je dobro znao kakav utjecaj ima ovaj div na sve seljake iz sela. I mirni stanovnici Gamwella, koje je u prvom trenutku obuzeo strašan strah pri pomisli da se moraju boriti protiv kraljevih trupa, sada su već pokazivali svoje oduševljenje pravih Sasa, pripremajući se da se sukobe s omrznutim Normanima. Pošto su tako bile završene sve pripreme za obranu, nad Gamwellom se spusti nijema tišina iščekivanja. Još nije bilo nikakvih vijesti o dolasku vojske u selo, a to se baš nije sviđalo Robinu i Malom Johnu, jer su se plašili da se oduševljenje i borbeni duh ne smanje u tom iscrpljujućem iščekivanju. Naposljetku, jedne večeri, dva seljaka, koji su bili otišli u Mansfeld da nešto kupe, obavijestiše ih da je jedan odred od oko 300 konjanika stigao u 163
Nottingham i tu zanoćio u namjeri da krene prema Gamwellu u osvit dana. Vijest je ponovo probudila ratnički duh i žestinu branilaca. Iako ih je brojčano bilo mnogo manje, ipak su imali prednost u samom obrambenom položaju kao i zbog svog samopouzdanja: nisu se borili iz poslušnosti ili zbog plaće, već da brane svoja ognjišta, svoje žene i svoju djecu. U zoru su svi saslušali obred koji je odslužio fratar Gilles, a onda Mali John, koji je zajedno sa svojim ljudima pročitao posljednju molitvu, dade znak da želi govoriti, pa započe: »Sasi, braćo moja! Prije no što zauzmemo svoje borbeno mjesto, imam nešto da vam poručim. No, vi znate da nisam čovjek od knjige i da je sva moja vještina skupljena u luku, batini i maču. Ako se, dakle, budem izražavao kako umijem, oprostite mi i na to se ne obazirite... Sasi, braćo moja, dok vam govorim, neprijatelj je na putu i približava se. Vi ćete zauzeti svoje mjesto iza barikada i odande ćete moći nanositi neprijatelju najveće gubitke. Budite oprezni! Ne izlazite iz skloništa ako za to nije izdana zapovijed ili ako ne nalaže prijeka potreba. Dođe li do borbe prsa u prsa, neka vaši postupci budu smireni, tačni, dobro proračunati. Pomamnost nanosi više štete onom koga uhvati nego onome tko je trpi. Ne gubite nikada hladnokrvnost, ne dopustite da vas svlada nagon nasilja, ne jurite bezglavo. – Neka vam je uvijek pred očima pomisao da nijedan udar ne smije biti uzaludan i da je svaki oboreni protivnik korak k pobjedi. Udarajte bez srdžbe, metodično, kao da udarate stoku za klanje... Svaki nepromišljeni pokret može vas stajati života, a život jednog Sasa uvijek je dragocjen. Pokažite neprijatelju da život jednog normanskog psa ne vrijedi ni pedalj vašeg zemljišta. Još jednom vam ponavljam: budite smireni, čvrsti i neustrašivi. Samo tako će 164
normanski kralj vidjeti desetkovanu i osramoćenu svoju vojsku... Hura za Gamwell...! Hura za Sase! Ljudi ponoviše poklik snažnim glasom čvrsto stežući rukom oružje i pogledavajući sjajnim očima prema vidiku ne bi li spazili neprijatelja. Robin zauze mjesto Maloga Johna i reče: – Prijatelji, sjetite se da se borimo za svoja domaća ognjišta! Sjetite se da se radi o zaštiti doma u kome su živjeli naši stari, naše žene, naša djeca! I nikada ne zaboravljajte da su Normani naši smrtni neprijatelji, da su nemilosrdni i bezdušni, da progone slabe i da im je u životu jedino veselje ubijati, paliti i uništavati. Borimo se hrabro, prijatelji, sa svim oduševljenjem svojih srdaca, do posljednjeg trenutka, dok naša ruka može držati oružje... Do posljednjeg daha! – Tako je – začu se oduševljeni poklik – do posljednjeg daha! Tri sata nakon izlaska sunca, jedan od izviđača postavljenih u šumi dotrča i javi da se približavaju čete na konjima. Vijest je primljena s povikom olakšanja i svi pojuriše da zauzmu svoja mjesta iza barikada, spremajući lukove i promatrajući kroz pukotine hoće li se pojaviti neprijatelj. Odred vojnika, koji je bio sastavljen od oko tri stotine konjanika, napredovao je polako. Zaustavivši se pod brežuljkom, odred je, poslije kraćeg savjetovanja vođa, bio podijeljen na četiri odjeljenja. Prvo pojuri u galopu uz brežuljak, drugo je pratilo prvo, ali su konjanici sjahali s konja i išli pješice. Treće odjeljenje obiđe brežuljak s lijeve, a četvrto s desne strane. Manevar je očekivan i protiv njega je bila postavljena obrana iza drveća tako da su Normani, kad su se približili, bili dočekani kišom strelica koje poranjavaše mnoge ljude, okitiše konje kao 165
perjem i izazvaše veliku zabunu. Na isti način bili su dočekani i oni koji su se penjali s boka. Onda, videći da je nemoguće napredovati na konjima, vođe odlučiše da svi konjanici sjašu. Vojnici skočiše na zemlju i pođoše odlučno uzbrdo s tri strane, dok je u podnožju jedan odred u rezervi čekao na ishod prvog juriša na barikade. Normani dosegoše barikadu u trku i, ne gubeći vrijeme u odgovaranju na udarce Sasa koji su bili u zaklonu, počeše se penjati. A seljaci, ne želeći da se suprotstave otporom koji bi bio uzaludan i krvav, povukoše se do druge barikade. Kapetan kraljevskih trupa uvidje da bi se ovako stvari otegle unedogled s neizvjesnim ishodom. Zato potraži ima li netko tko bi mogao poslužiti kao vodič. Uskoro se javi jedan koji izjavi da odlično poznaje selo Gamwell u kome je čak imao i jednog rođaka. – Jesi li ti Sas, lopužo? – upita kapetan oštro. – Ne, ja sam Norman! – Poznaješ li put kojim bi mogao povesti moje ljude da iznenadimo ove nesretnike? – Da. Znam za jednu stazu koja vodi ravno u Gamwell. – Zaista mi je kralj Henrik II mogao dati lakši nalog nego ovaj da istjeram to sasko pseto iz njegove štenare. Mogu li se pouzdati u tebe, brbljavče? – Da, kapetane... Postupite li onako kako vam ja budem rekao, vidjet ćete da nisam lagao. – Povući ću te za uši u znak zahvalnosti – odgovori kapetan prijeteći. Vođa naredi jednom odjeljenju svoga odreda da pođe za vodičem, dok on sam napadne s čela želeći privući pažnju Sasa. Ali onaj vodičev rođak, koji je bio među braniocima Gamwella, spazi izdaleka malog zavjerenika i javi to Malom Johnu. 166
Mladi vođa odmah shvati da se tu krije neka opasnost i sjeti se odakle bi ona mogla doći. Odmah pozva jednog rođaka i posla ga s tridesetak ljudi da nadzire ugroženi puteljak. Onda se približi Robinu Hoodu, pa mu reče: – Robine, bi li mogao uputiti strijelu na veću daljinu i tačno pogoditi cilj? – Mislim da mogu – odgovori skromno Robin. – To znači da si siguran! Vidiš li onog čovjeka tamo dolje pored onog vojnika? Vidiš, ima kacigu drukčiju od ostalih? To je izdajnik i siguran sam da je komandantu dao podatke o onom šumskom prolazu. Odapni odmah strijelu prije nego ih dovede donde! – Vrlo rado! Robin nategne luk i svega jedan trenutak kasnije čovjek zatetura, krikne i padne na zemlju ne podigavši se više. Posljedica ovog pogotka bila je da se zapovjednik, izgubivši vodiča u koga se uzdao, odlučio da poduzme napad i na drugu barikadu. Sasi su se hrabro branili, ali su bili brojčano slabiji i nisu mogli spriječiti da barikada bude zauzeta, pa su u redu izvršili povlačenje prema zamku. Kad su Normani zauzeli barikade, nastavili su s lakoćom da zauzimaju teren sela i malo-pomalo kod branilaca se pojavi osjećaj poraza. Već su pomišljali da bježe, ali se tada razliježe glas Malog Johna: – Sramota, Sasi! Tko ima srca i ljubavi prema domovini neka me slijedi! Naprijed!... Ovaj poklik obodri pokolebane duhove i branioci se okrenuše protiv neprijatelja pošavši za svojim vođom. Mali John odmah pojuri prema čovjeku divovskog stasa koji je 167
snažno udarao na sve strane rastjerujući branioce. A ovaj, vidjevši Malog Johna koji je trčao prema njemu zavitla sjekirom i urlajući potrča mu u susret. – Konačno sam te našao! – povika taj gorostas koji ne bješe nitko drugi do Godfrey. – Došao je trenutak da ti se osvetim za zlo koje si mi nanio! Mali John se prezrivo osmjehnu i, dok je Godfrey izmahivao sjekirom u namjeri da mu raskoli glavu, Mali John mu jednim mačjim skokom izbi sjekiru iz ruke i odbaci je daleko. – Bezobrazni nitkove! – uzviknu mladi Sas. – Po drugi put zaslužuješ da te ubijem kao psa. No, ostat ću i ovaj put velikodušan: brani se! I dva diva povadiše mačeve i započe veličanstveni boj koji obje čete prisili da obustave bitku kako bi mu se divile. Neko vrijeme borba je bila neizvjesna, jer je Godfrey uložio svu svoju vještinu i snagu da bi se obranio od strahovitog protivnika, ali Mali John naposljetku iskoristi priliku i tako užasno udari protivnika mačem po ramenu da ga raskolio gotovo do pojasa, kao neko oboreno stablo. Mali John stavi nogu na tijelo oborenog suparnika i podigne svoj strašni mač da bi uzviknuo poklik pobjede. No, glas mu zastade u grlu, jer, kad je pogledao oko sebe, spazi da njegovi neće moći dugo da se odupiru u borbi na otvorenom polju. Tada dunu u rog dajući naređenje za povlačenje u zamak. Pred vratima zamka vodila se očajnička borba, ali Sasi na kraju uspješe, iako uz krajnje napore, da odbijajući nalete neprijatelj svi uđu unutra i da se zatvore. Normani su se vraćali nekoliko puta napadajući na vrata i pokušavajući da prodru bar kroz jedna, ali su ih branioci s prozora obasipali ogromnim kamenjem i kišom strelica. Tada normanski kapetan, zastrašen pokoljem svojih ljudi, naredi da se obustavi borba i da se povuku prema selu. 168
U sumrak je svjetlost plamena obavijestila Sase o novom pothvatu neprijatelja. Ne mogavši da zauzmu zamak, palili su selo, napušteno od njegovih stanovnika. – Pogledaj! – reče uzdišući Mali John Robinu. – Pogledaj kako se nitkovi zabavlajju paljenjem tih bijednih koliba. Tako će zapaliti i našu kuću... – Jesi li siguran u to, Mali Johne? Zar zaista misliš da baš ništa ne možemo učiniti da to spriječimo? – Učinit ćemo sve što je moguće no, na žalost, to će biti i kraj. Seljaci su izbezumljenih očiju i sa srdžbom u srcu gledali taj tužni prizor. Htjeli su da odmah izađu i da se osvete za to besmisleno divljaštvo, ali je Mali John uspio da ih umiri objašnjavajući im da je s prozora zamka lakše uništiti njihovog neprijatelja koji se spremao da se vrati. – Evo ih! – povika Robin. Normani su zaista dolazili noseći baklje, ugarke i zapaljene grane. – Svaki na svoje mjesto! – povika Mali John. – I nišanite mirno! Ciljajte ravno u metu! Nijedna strijela ne smije da ode u prazno! Normani, stigavši na mali razmak od vrata, baciše zapaljene baklje u nadi da će izazvati požar. Ali jedan dio branilaca izli s prozora pravu bujicu vode koja ugasi baklje, a drugi su dotle nastavili da odapinju svoje smrtonosne strelice. U jednom trenutku razliježe se radostan urlik među vojnicima. Desetina njih, predvođeni kapetanom, vukli su ratnog ovna kojim su htjeli probiti vrata. – Brzo! – povika Mali John Robinu. – Daj jednu strijelu kapetanu prije no što izda naređenje da ovan bude spreman. Ako u tome ne uspiješ, propali smo! 169
– Jako ga je teško pogoditi! – primijeti Robin. – Sav je u gvožđu. No, iako je tako govorio, nepogrešivi strijelac uze normanskog kapetana na nišan i trenutak kasnije ovaj, pogođen između obrva, pade na zemlju i ostade na njoj. Zabuna je bila velika. Ostavivši ratnu mašinu, vojnici se okupiše oko umirućeg kapetana u nedoumici šta da počnu. – Sasi! – uzviknu Mali John. – Brzo odapnite što više vaših strijela i neka svaki nišani u svoju metu. Ovaj novi udar potpuno je obeshrabrio napadače, koji udariše u bijeg. Ali tog trenutka, kao što se to često dešava u najtežim slučajevima, jedan običan vojnik, zaustavljajući drugove svojom hladnom odlučnošću, predloži da se pokuša jedno sigurnije sredstvo koje će branioce prinuditi da iziđu iz zamka. Sučelice zadnjoj fasadi zamka, sasvim blizu same zgrade, nalazio se jedan gust šumarak starih borova, veoma visokih, koji su nadvisivali krov. Normani zapališe vrhove i sačekaše da vatra učini svoje. Malome Johnu nije izbjegao iz vida ovaj đavolji pokušaj. – Ah! – dobaci on Robinu s uzvikom ozlojeđenosti. – Eto, našli su sredstvo da nas natjeraju da napustimo kuću! Zapaljeno granje past će na krov i za koji trenutak bit ćemo obavijeni plamenom. Tako se zaista i dogodilo. U jednom trenutku začuo se snažan prasak i crvena svjetlost, popraćena potmulim praskanjem, poče osvajati kuću. Ne gubeći glavu, Mali John okupi sve branioce u velikoj dvorani u prizemlju i obrazova tri odjeljenja. On se s Robinom stavi na čelo prvoga, drugo povjeri Tucku, a posljednje starom Lincolnu, čiju je hladnokrvnost i odlučnost dobro poznavao. Svako odjeljenje moralo je izaći na druga vrata. 170
No kad su zamolili sir Gamwella da se priključi jednom od odjeljenja, on, koji je ravnodušno promatrao ove pripreme, reče: – Ja ostajem! Hoću da umrem u svojoj kući. Nisu pomagala nikakva uvjeravanja i molbe, nije vrijedilo ni podsjećanje na ženu i kćeri koje su ga očekivale. Tvrdoglavi starac je uporno odbijao. U jednom trenutku Robin povika: – Pazite na krov! Tek što nije pao! Tada, bez ikakvog oklijevanja, Mali John otvori vrata i gurnu svog strica napolje iz dvorane i zamka i, vitlajući svojim strašnim mačem, jurnu na neprijatelja vičući: – Pobjeda ili smrt! Smrt Normanima! Žestok napad, strašna pojava Malog Johna, Robinova nezadrživa žestna i možda više od svega pojava fratra naoružanog ogromnom batinom, sve to natjera Normane na povlačenje. Oni se hitro dohvatiše svojih konja, skočiše u sedla i nestadoše u noći. Ali od tri stotine, koliko je stiglo toga jutra, jedva da se vratilo, sedamdesetak koji su tjerali pred sobom mnogo konja s praznim sedlima. Sasi pokupiše mrtve i ranjene i staviše ih na nosila napravljena na brzu ruku. Zatim se okupiše oko vođe ne znajući što da čine dalje. Tada Mali John, u kome je u međuvremenu već sazrio novi plan, reče: – Braćo Sasi! Danas ste pokazali da ste dostojni toga imena. Pobijedili smo normanske vukove, ali ih nismo mogli spriječiti da nam zapale domove i da od nas naprave lutalice. I ne samo to: mi sada ne možemo ni pomisliti na obnovu koliba jer normanski kralj neće propustiti da pošalje i druge, brojnije čete da bi nas uništio do posljednjeg. Mi imamo samo jedno utočište: šumu. Tamo ćemo moći da pozovemo na dvoboj sve Normane iz cijeloga svijeta ako 171
dođu da nas pronađu. – U šumu! Idemo u šumu! – povika mnogo zbunjenih glasova. – Da, idemo u šumu! Tamo ćemo živjeti zajedno, raditi jedan za drugoga i braniti se od sviju. Ali da bi naš dogovor mogao potrajati, da nered i nesloga ne bi izbili među nama, svi se moramo podvrći jednoj volji i slušati jednog starješinu. – Sigurno – dobaci netko. – A naš vođa bit ćete vi, Mali Johne. – Živio Mali John! – dreknuše svi uglas. – Živio naš kapetan! – Prijatelji – odgovori mladić tražeći ponovo tišinu – zahvaljujem vam, ali nije na meni da vam zapovijedam. Možda kroz bitke i mogu da vas vodim, ali u miru se ne bih osjećao sposobnim da upravljam vašim svakidašnjim životom. Ako hoćete, predstavit ću vam čovjeka dostojnog da se stavi na čelo sviju nas. – Tko je? Gdje je? – Evo ga – odgovori Mali John stavljajući ruku na Robinovo rame. – Vi ga poznajete kao Robina Hooda, poznajete ga kao pravog Sasa, ali ne znate da je Robiti Hood zapravo grof od Huntingdona, potomak Waltehofa, koga su Normani lišili njegovih dobara i njegovog imena i koga je normanski kralj stavio izvan zakona. Želite li za vođu unuka sir Guya Gamwella, plemenitoga Robina Hooda? – Hoćemo, hoćemo! – povikaše svi. Tada Robin, srca koje je udaralo od radosti i sjajnih očiju, otkri lice i reče uzbuđenim glasom: – Prijatelji, prihvaćam da budem vaS vođa i zahvaljujem svim srcem što ste me izabrali. Budite sigurni da ću se postarati da zaslužim vaše poštovanje i vašu odanost. Mlad sam, ali sam mnogo pretrpio i bol je učinila da sam sazrio. Imat ćete u meni brata, druga i prijatelja, ali, u slučaju potrebe, i neumoljivog vođu. Šumu poznajem bolje nego itko drugi i možda samo ja znam jedno 172
sigurno sklonište koje će vam omogućiti prilično udoban život. Ali ne zaboravite da tajna našeg skrovišta ne smije biti nikada nikom otkrivena. A sada, spremite se za polazak. Pripreme su bile brzo završene, jer Normani, iako su malo što našli u selu, nisu ostavili ništa. Tri sata kasnije, Robin i Mali John, pošto su u pratnji svojih drugova prešli jedan dio šume, uđoše u ogromno podzemlje koje se nalazilo u njenoj sredini. Ovo podzemlje očevidno nije bila prirodna pećina već su ga vjerojatno izgradili saski izbjeglice u doba Vilima Osvajača. – Čudnovato! – reče Mali John promatrajući to prostrano sklonište. – A ja sam mislio da dobro poznajem našu Šervudsku šumu, i tek sada vidim da nisam znao za ono što je u njoj najbolje. Nekoliko dana kasnije, kad su se Sasi dobro smjestili u svome skloništu, dva čovjeka, vraćajući se iz kupovine iz Mensfelda, obavijestiše Robina da se pet stotina normanskih konjanika, ne našavši bolju osvetu, zabavljalo rušenejm zidova zamka u Gamwellu. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 173
DRUGI DIO 174
XIX Prošlo je pet godina. Družina Robina Hooda živjela je mirno u Šervudskoj šumi jer se Normani nisu željeli izlagati pogibelji. U prvo vrijeme izgnanici su se prehranjivali lovom, ali kako taj izvor hrane nije bio dovoljan, Robin Hood je stavio svoje straže na sve putove koji su prolazili kroz Šervudsku šumu i naplaćivao od putnika redovitu dažbinu. Ti poslovi obavljani su s potpunom uljudnošću i pažnjom. – Gospodine – govorili su Robinovi ljudi zaustavljajući putnika – naš vođa baš čeka vaše gospodstvo da mu bude gost za stolom. Stranac bi, odveden do Robina, ručao s njim i na kraju ručka saopćili bi mu visinu troškova. Svota je, razumije se, bila određena prema mogućnostima putnika. Ako ovaj nije imao novca kod sebe, bio je zadržan i s njim se lijepo postupalo sve dok njegovi rođaci nisu platili otkup. Dva do tri puta čete vojnika bile su slane protiv prognanika, ali su uvijek bile sramno potučene. Robinova družina stekla je glas da je nepobjediva. Naš prijatelj Tuck se osjećao tako zadovoljan u tom veselom društvu da nije ni jednog trenutka pomišljao da se odvoji. I svi su bili tako dobre volje, čak i kad su zaustavljali putnike, da ih je narod prozvao »veseli šumski drugovi«. Za to vrijeme je stari sir Guy živio mirno u Barnsdaleu (Bernsdejlu) s Maude i Mariannom. O Williamu nije bilo vijesti, kao ni o Allanu i Christabeli. 175
Robin je često posjećivao Mariannu i čekalo se samo na Allana pa da se proslavi svadba. Među gostima koji su bili prijateljski primani u Barnsdaleu bio je i neki mladi Norman, vlasnik obližnjeg zamka i povratnik iz Palestine. Zvao se Hubert od Boissyja. Zaljubljen u Mariannu, on je uspio, skrivajući svoje osjećaje i pokazujući se uvijek iskren, odan i ljubazan, da svlada duboku antipatiju sir Guya prema Normanima. I Marianna ga je rado primala ne znajući pravi razlog njegove upornosti. Hubert je čuo da se govori o djevojčinu vjereniku, ali i pored sveg ispitivanja nije uspio da otkrije pravo ime svog suparnika. Istina je pak da mu on nije bio ni sjenka. Bio je suviše ponosan da bi se obuzdao, siguran da će pobijediti. Jednoga dana, kad je neka svečanost u obližnjem selu odvukla porodicu Gamwell i svu poslugu, Marianna koja je očekivala Robina, bila je ostala sama kod kuće. Naslonjena na prozor s koga se vidio put koji je vodio u zamak, ona je naprezala sluh ne bi li čula sviranje roga koji bi joj nagovijestio mladićev dolazak. Jedan lagani šum natjerao ju je da se okrene. Pred njom je stajao Hubert. Marianna uzviknu od straha. – Čemu toliki strah? – zapita Hubert. – Oprostite mi, gospodine – prošapće Marianna. – Nisam vas čula kad ste ušli... Mislila sam da sam sama... – Gospođice – nastavi Hubert – htio bih da razgovaram s vama... Poklonite mi radi toga koji trenutak. Marianna, kojoj se bio vratio mir, odgovori hladno: – Gospodine, vaša posjeta u ovom trenutku utoliko mi je neprijatnija što nije očekivana. – Nepotrebno je da mi govorite – upadne mladić – jer se meni 176
tako rijetko pruža prilika da vas vidim samu da neću otići prije nego što vam budem rekao da vas volim. – Dosta, gospodine... Više vas ne slušam! – prekine ga djevojka. – Ali ja vas volim... – Oh, kad bi ovdje bio sir Guy, vi se ne biste usudili da tako govorite. – Očito! – uzvrati drsko mladić. – Hoćete li mi odgovoriti na moje osjećaje? – Ne, nikada! – dobaci Marianna. – Zar nećete da budete moja žena? Ako to prihvatite, bit ćete jedna od najvećih dama u grofoviji. Dozvolite mi da se bar nadam... – Moram vam ponoviti: ne! Moje srce pripada drugom. – Marianno, razmislite dobro! Ja vam obećavam raskošan život! – Gospodine – reče Marianna s prezrivim osmijehom – vaše riječi ne zaslužuju odgovor... Hoćete li izaći? – Vi me, dakle, odbijate? – zapita Hubert promijenjenim glasom. – Jest, gospodne! – Pripazite se! Zakleo sam se da ćete biti moja žena! Vi ćete poći sa mnom! I rekavši to, Hubert pođe jedan korak prema djevojci koja odskoči natrag vičući: – U pomoć! U pomoć! Hubert se prezrivo nasmije i ščepa je za ruke. Ali toga trenutka vani se začu sviranje roga. Jednim trzajem Marianna se otrgne i potrči prema prozoru vičući: – U pomoć, Robine, u pomoć! Izvana se nekoliko puta ponovi djevojčino ime, a iz hodnika dopre buka borbe. Hubert u prvi mah ostade zbunjen, a onda potrči 177
prema vratima i zatvori ih ključem pa, zgrabivši djevojku za ruke, pokuša da je odvuče prema prozoru. No, žestoki udarac ramenom probi vrata i Robin se pojavi na pragu. Bez riječi se baci na plemića, ščepa ga za grlo, baci ga Marianni pred noge i kleknu mu na grudi. – Da si blagosloven, Robine! Spasio si me! – povika djevojka. – Bog mi je pokazd put! – odgovori Robin. – A vi, drski nevaljalče, gubite se! Isuviše poštujem ovu djevojku koju ste uvrijedili a da bih vas kaznio pred njom. Oborene glave i mrmljajući psovke, Hubert izađe iz zamka. – Tko je taj čovjek? – zapita Robin. Marianna, još uvijek iznenađena, objasni Robinu kako je gospodin od Boissyja uspio da zadobije barunove simpatije. – A gdje stanuje? – zapita Robin stisnuvši zube. – Nedaleko odavde – odgovori Marianna i pokaza mu s prozora zamak koji se nalazio u blizini. – Hvala, Marianna. No, ne govorimo više o tome. Donosim vam dobre vijesti... Pogodite! – Dragi Robine! – povika djevojka. – Jeste li dobili pomilovanje? – Na žalost, ne. Ne govorim o sebi. – Onda o mome bratu, zar ne? – Nadam se da će brzo doći. Doznao sam da je barun jučer stigao u Nottingham s lady Christabelom i da je Allan, koji je dobio visoki čin u vojsci kralja Francuske, zatražio dopust. – Kakva sreća! – povika Marianna. – Vi ste moj dobri anđeo. Kako će vas samo Allan voljeti kad mu budem rekla što ste sve učinili za mene. – Reći ćete mu da sam vam bio odani brat. – Brat? Ah, više nego brat! – prošaputa djevojka. 178
– Obožavana moja – reče Robin stiskajući je u svoj zagrljaj – kažite mu da vas toliko volim i da čitav moj život pripada vama. Dan kasnije Robin je skupio svoje ljude i odveo ih do Barnsdalea sakrivši ih u šumici ispred zamka Boissy. Pošto je opisao sramno Hubertovo držanje, on reče: – Znam da gospodin od Boissyja ove noći sprema užasnu osvetu. On će sa svojim vazalima napasti kuću sir Guya... ali čini se da nije računao na nas. Poslije zalaska sunca, kad je Hubert na čelu svojih ljudi izašao izvan granica svoga posjeda, odjeknu iznenadni ratni poklič, ljudi iskočiše iz šume i nemilosrdno ga napadoše. Hubert je pokušao da organizira obranu, ali mu Robin Hood, koji ga je tražio na sve strane, potrča u susret i žestoko ga napadne. Borba između dva gorda protivnika bila je duga i nemilosrdna. Ali Robin, kome je ozlojeđenost dala stostruku snagu, završi borbu zabivši svoj mač u protivnikove grudi... Kad su vazali vidjeli da im je gospodar pao, zatražiše milost, i Robin ih pusti. Ali njegovi ljudi upadoše u zamak Boissy i zapališe ga. Tako je Marianna bila osvećena. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 179
XX U zoru jednog lijepog augustovskog dana, Robin je vesela srca išao pjevajući jednom stazom Šervudske šume. U jednom trenutku začu veoma jak glas koji ipak kao da baš nije bio sasvim u skladu sa zakonima muzike, a koji je neprestano ponavljao jednu ljubavnu baladu koju je Robin komponirao prije mnogo godina. – Do đavola! – progunđa on osluškujući nepoznati glas. – Ovo mi se čini veoma čudno. Stihove ove balade napisao sam još kao dječak i nisam ih nikome pokazivao. Misleći o tome, Robin se sakri iza jednog stabla pričekavši da putnik prođe. I, zaista, ovaj uskoro naiđe zaustavljajući se i zagledajući u šikaru: – Ah! – uzviknu neznanac nazirući kroz lišće prekrasno krdo srna – eno tamo mojih starih poznanica; htio bih da vidim da li još uvijek dobro nišanim i da li mi je ruka još sigurna. Svetoga mi Dunstana! baš mi se prohtjelo da odapnem strijelu na tu lijepu divljač što se kreće tako polako. I rekavši to, stranac uze strijelu iz tobolca, stavi je na luk, nanišani i smrtno pogodi srnu. – Bravo! – povika jedan veseo glas. – Savršen pogodak! Začuđeni stranac naglo se okrenu: – Zaista, gospodine? – dobaci on promatrajući Robina od glave do pete. – Svakako, pogodak je zaista lijep, ali vidim da niste čovjek koji nije vičan lovu na srne. 180
– A otkud znate da nisam vičan lovu? – To se vidi po tome kako držite luk. Tako kako vi držite luk, bilo bi vam bilo lakše oboriti nekog čovjeka u boju nego srnu u lovu. – Dobar odgovor! – povika stranac – Da li bih mogao saznati ime onoga koji ima tako oštar pogled da odmah uoči razliku u nišanjenju jednog stranca. – Nije važno moje ime, ali vam mogu reći svoje zanimanje: ja sam lovočuvar i ne sviđa mi se što su moje srne izložene strijelama ljudi koji gađaju samo zato da bi pokazali svoju vještinu. – Baš me briga što se vama sviđa ili ne sviđa, dragi moj lovočuvaru – odbrusi neznanac odlučno. – Čak mogu dodati i to da sumnjam da ćete me spriječiti u odapinjanju strijela tamo gdje se meni bude svidjelo... Hoću da ubijam srne, jelene i sve što zaželim. – To neće biti teško, osim u slučaju da vas ja u tome spriječim. Ja sam skroman strijelac – odgovori Robin. – No, hoću vam nešto predložiti. Vođa sam jedne družine odlučnih, razboritih i naročito smjelih ljudi, ukoliko se to odnosi na njihovo zanimanje. Vi mi izgledate hrabar mladić, pa ako ste još i pošten, miran i nemate nekih skrivenih namjera, bit ću veoma zadovoljan da vas uvrstim među svoje junake. Kad budete u našoj družini, moći ćete loviti sve što hoćete. Ali, odbijete li moj prijedlog, bit ću prisiljen da vam naredim da izađete iz šume. – Veoma neučtivo govorite, gospodine. A sada je red na vama da me saslušate: ili odmah idite, ili odmjeravajte svoje riječi. To je moj savjet, mladiću, koji će vas izbaviti od žestokog batinanja. – Ti hoćeš da me batinaš? – povika Robin potcjenjivački. – Da, ja, upravo ja! – Mladiću, ljutnja mi se ne dopada, a ne želim ni da te dovedem u ozbiljnu opasnost. Ipak, pazi: prvo ću ti dati dobru 181
lekciju, a onda ću uzeti mjeru za tvoj vrat i oprobati jačinu grane na nekom od ovih stabala. Nepoznati prasnu u smijeh. – To bi zaista bila lijepa stvar kad bi me ti izbatinao a onda još i objesio. Šteta što je to nemoguće. No, hajde na posao ! Ja sam spreman! – Ehej, ti moraš znati – dobaci Robin – da se ja ne udostojavam da svakog brbljavca na koga naiđem sam batinam. Moji ljudi su za te sitnice. Sada ću ih pozvati, a ti se sporazumi s njima. Robin prinese rog ustima, no stranac, koji je u međuvremenu stavio strijelu u luk, snažno povika: – Stoj ili ću odapeti! Robin ispusti rog, ščepa svoj luk i pojuri prema strancu vičući: – Budalo! Zar ne shvaćaš da se hoćeš boriti protiv jačeg od sebe? Vidiš li da te mogu ubiti prije no što me dotakneš... Hajde, budi razuman! Mi se zapravo i ne poznajemo i nema nikakva ozbiljnijeg razloga da se ponašamo kao neprijatelji. Luk je ubitačno oružje, zato vrati strijelu u tobolac, a ako baš želiš da se batinamo, idi po štap. – Potraži i ti štap! – dobaci neznanac. – A onaj koji bude tako hitar da pogodi protivnika u glavu, neće biti samo pobjednik već će moći i raspolagati protivnikovim životom. – Slažem se! – odgovori Robin. – Ali promisli dobro o tome što si predložio: budem li te natjerao da vikneš »dosta«, hoću li onda imati pravo da te uvrstim u svoju družinu? – Slažem se! – Vrlo dobro! .. A sada, neka pobjeda pripadne onome koji je jači! – Neka pripadne jačem! 182
I dvoboj započe... Izmijeniše mnoge udarce, no stranac nije nijednom uspio da dotakne Robina. Naposljetku, zadihan i ozlojeđen, on baci štap na zemlju i reče: – Dosta, nisam raspoložen da nastavim! – Priznaješ li da si pobijeđen? – Ne, ali priznajem da si bolji od mene jer si veoma vičan štapu, a to ti daje veliku prednost. No, svakako, borba nije neriješena! A znaš li se ti mačevati?... – Da. – A da li bi htio nastaviti borbu tim oružjem? – Svakako. I oni povadiše mačeve. Obojica, majstori u mačevanju, čitavih četvrt sata nisu uspjeli da jedan drugoga pogode. – Stani! – povika odjednom Robin. – Da se nisi umorio? – zapita neznanac pobjednički? – Da – odgovori Robin bez oklijevanja. – A osim toga, borba mačem nije mi odviše simpatična. Više volim štap! Njegovi udarci nanose manje zla i zanimljiviji su. Mač je oštar i okrutan... Samo – dobaci on gledajući netremice u stranca kome je kapa skrivala jedan dio lica – zamor nije bio razlog što sam zatražio predah. Što te više gledam, sve mi više padaju na pamet uspomene iz prve mladosti i čini mi se kao da poznajem tvoje krupne tamnomodre oči. Tvoj me glas podsjeća na jednog prijatelja koji je nestao... Osjećam neku sklonost prema tebi... Zato mi reci svoje ime, pa ako si ti onaj koga sam toliko volio i koga još i danas s nestrpljenjem očekujem, budi nam po sto puta dobro došao! – Tvoje riječi zrače dobrotom koja me je ganula – odgovori neznanac – ali, ipak, na moju veliku žalost ne mogu odgovoriti na tvoje pitanje. Moje ime mora ostati tajna, jer mi opreznost nalaže da 183
ga dobro krijem. – Vjeruj mi – odgovori Robin – mene se ne moraš plašiti. I ja sam jedan od onih koje vlast naziva odmetnicima. A osim toga, ne bih bio ni sposoban da iznevjerim povjerenje koje mi se ukaže niti cijenim onoga koji otkriva tuđu tajnu, makar to bilo i nehotično. Hoćeš li mi sada reći svoje ime? Stranac ga je neodlučno promatrao. – Možeš imati povjerenja, prijatelj sam ti – doda žarko Robin. – Dobro, neka bude. Zovem se William Gamwell. Robin povika iz sveg glasa: – William! William?... Crveni William? – Da. – A ja, znaš li tko sam ja?... Robin Hood! – Robin! – uzviknu William bacajući se u naručje prijatelju. – Eh, kakva radost, bože moj! I oba se mladića nježno izgrliše, a onda, gledajući uzbuđeno i začuđeno, William reče: – A ja se usudio da ti zaprijetim?! – A ja te nisam prepoznao! – A ja htio da te ubijem! – A ja da te izbatinam! – Ne mislimo više o tome! Reci mi novosti o... Maude! – Maude je dobro. – A... da li je... – Ona je još uvijek lijepa djevojka koja te voli, Williame, i to samo tebe. Osvojio si njeno srce, i ona će ti pokloniti svoju ruku. Kad bi samo znao koliko je oplakivala tvoje odsustvo. Mora da si mnogo prepatio, jadni moj Williame. No, još uvijek će biti vremena za sreću ako još voliš Maude kao nekada. – Ako je volim? Zar možeš posumnjati u to? Dakako da je 184
volim i neka je blagoslovena što me nije zaboravila. Stalno sam mislio na nju... Njen blagi lik, usađen duboko u moje srce, davao mi je snagu i hrabrost i u bitkama i u tamnici u koju su me bili bacili. Maude je uvijek bila moja jedina misao, moj san, moja nada u budućnost. Misleći na nju, smogao sam snage da podnesem sva surova iskušenja i najbolnije patnje. Bio sam siguran da ću je opet vidjeti, da ću postati njen suprug i s njom provesti posljednje dane svoga života. – Tvoje nade su na putu da se ostvare – reče Robin. – Da, sada i ja imam više nade. A da ti pokažem koliko sam mislio na nju, ispričat ću ti san koji sam usnio u Normandiji a koga se još dobro sjećam iako je otada prošlo dosta vremena. Bio sam na dnu tamnice, sav u lancima... Vidio sam Maude na nekoliko koraka od sebe, blijedu kao smrt i svu u krvi. Jadna djevojka vukla me je preklinjući za ruke, a njene okrvavljene usne šaputale su bolne riječi kojih smisao nisam uspio razumjeti. Vidio sam samo da je mnogo propatila i da je od mene tražila pomoć. Kao što sam ti rekao, bio sam okovan. Nemoćan, kotrljao sam se po zemlji, grizao sam konopce kojim su mi omotali ruke i činio nadljudske napore da dođem do nje. I, odjednom, okovi počeše polako da klize i postepeno potpuno spadoše. Tada sam skočio na noge i potrčao prema njoj. Stiskao sam je na prsa obasipajući poljupcima njene blijede obraze, i krv, malo-pomalo, poče strujiti u njoj, a njenim usnama se vrati boja. Ona otvori oči i obuhvati me jednim pogledom tako punim nježnosti da sam osjetio kako mi je čitava duša usplamtjela. Srce mi je udaralo u grudima, a ja sam nijemo jecao. Patio sam i bio sretan u istom trenutku. Uto sam se i probudio, pa skočih s kreveta čvrsto odlučivši da se vratim u svoju Englesku. Htio sam vidjeti Maude, za koju sam bio uvjeren da je nesretna i da joj je potrebna moja pomoć. Odmah sam otišao svome 185
kapetanu koji je nekada bio nadzornik na imanju moga oca i, siguran u njegovu pomoć, rekoh mu bez okolišenja da se želim vratiti u Englesku. – On me odbi s potcjenjivanjem, ali to me nije obeshrabrilo. Uhvatila me bila nezadrživa želja da ponovo vidim Maude, i zato sam još jednom preklinjao tog čovjeka, kome sam nekada mogao naređivati da usliši moju molbu... Hoću sada da ti sve kažem, Robine – dodade William zacrvenjevši se. – Siguran sam da ćeš se složiti sa mnom... I tako je došlo do toga da sam klekao pred njega, ali on me podsmjehujući se udari nogom... Skočio sam bijesno, istrgao mač i bez razmišljanja ubio toga čovjeka. Od tog trenutka me neprestano progone: nisam baš sasvim siguran da mi se zameo trag iako se nadam da je tako. Sada razumiješ, dragi Robine, zašto ti nisam htio, ne prepoznavši te, kazati svoje ime. A sada mi još reci je li Maude još u Gamwellu? – Još uvijek. No, zar ti nisi čuo što se dogodilo? – Ništa ne znam! Što se dogodilo? Ti me plašiš! – Umiri se... Vrijeme je učinilo da prepustimo zaboravu jedan veoma bolan događaj... Zamak Gamwell je razrušen... – Razrušen? – uzviknu William zaprepašteno. – Bože sveti! – A što se dogodilo s mojom majkom, ocem i mojim jadnim sestrama? – Sve je dobro! Smiri se... Tvoja porodica sada živi u Barnsdaleu. Ispričat ću ti pojedinosti o tom bolnom događaju. Ali za danas će biti dosta, tek toliko da znaš da je to okrutno razaranje djelo Normana... No, to ih je stajalo veoma skupo: poslali smo na drugi svijet dvije trećine vojnika kralja Henrika... – Kralja? – uzviknu William. – Ali, Robine, zar mi nisi rekao da si ti starješina čuvara šume? Zar nisi na kraljevoj plaći ? – Ma ne! – dobaci Robin u smijehu. – No, Normani mi ipak 186
plaćaju čuvarinu, ali samo oni koji su jako bogati... Od siromašnih ništa ne uzimam. Drugim riječima, Williame, ja sam gospodar Šervudske šume, branim svoja prava i svoje privilegije protiv svakoga tko se usudi da u nju dirne. – Ne razumijem te, Robine. – Sada ću ti to objasniti na mnogo jednostavniji način... Robin prinese rog ustima i tri puta prodorno zatrubi. Još se nije ni izgubio odjek trube, a William već spazi kako iz šipražja i grmlja sa svih strana izlaze ljudi obučeni u otmjena odijela čija je zelena boja isticala ratobornost njihove pojave. Naoružani strijelama, kratkim mačevima i štitovima, oni su se stiskali oko svoga vođe u obruč, a Robin se smješkao zaprepaštenju svog rođaka zbog poštovanja koje su ovi ljudi ukazivali njemu, Robinu Hoodu. Onda on stavi ruku Williamu na rame i reče veselo: – Momci, evo čovjeka koji me je u dvoboju natjerao da zatražim milost! – Zar on? – povikaše svi radoznalo promatrajući stranca. – Da, on me je pobijedio, a ja sam ponosan na njegovu pobjedu i radujem se što ima sigurnu ruku i plemenito srce. Ali Mali John koji, čini se, nije prihvatio Robinovo oduševljenje strancem, istupi naprijed i reče: – Strance, ako si ti natjerao hrabroga Robina Hooda da zatraži milost, znači da raspolažeš ogromnom snagom, ali nigdje nije rečeno da se možeš hvaliti kako si isprebijao vođu veselih šumskih drugova a da tome ne dodaš da si dobio i malo batina od njegovog zamjenika. Ja skromno baratam batinom: hoćeš li da oprobaš sa mnom svoju snagu? Ako uspiješ da me natjeraš da zatražim prekid borbe, proglasit ću te najboljim borcem u zemlji! – Dragi moj Mali Johne – reče Robin – kladim se o tobolac pun strijela za luk od tisovine da će ovaj mladić ponovo pobijediti. 187
– Primam ponudu, vođo! – odgovori Mali John. – I ako me stranac bude pobijedio, onda je zaista najbolji borac batinom u čitavoj Engleskoj. Začuvši Robina kako tog visokog tamnoputog mladića, koji je stajao pred njim, naziva Mali John, William osjeti veliko uzbuđenje, ali se ipak uzdrža. Natukao je do očiju svoju kapu i pritajenim osmijehom odgovorio na Robinovo namigivanje. Zatim pozdravi protivnika i podižući štap poče da iščekuje napad. Ali trenutak zatim više nije mogao da se suzdrži i poviče: – Mali John, zar zaista želiš da se boriš s Crvenim Williamom, tvojim plemenitim Williamom, kako si ga obično nazivao? – Gospode bože! – povika Mali John spustivši štap na zemlju – taj glas... te oči... I on napravi nekoliko nesigurnih koraka i nasloni se na Robinovo rame. – Da, taj glas je baš moj, rođače Johne – povika William bacajući uvis svoju kapu. – Evo, pogledaj me! – i njegove duge crvene vlasi rasuše mu se po ramenima. Onda se Mali John ustremi prema njemu i, grleći ga i šapućući mu, reče uzbuđenim glasom: – Dobro nam došao, dragi Williame! Neka si dobro došao u zemlju tvojih očeva! Tvoj dolazak donosi nam radost i veselje. Sutra će stanovnici Barnsdalea imati svečanost, sutra će moći da zagrle onoga za koga su vjerovali da je zauvijek izgubljen. Neka Svevišnji blagoslovi čas u kome si se vratio među nas, dragi Williame! Tako sam... tako sam sretan... što te opet vidim... Ali, ako i vidiš koju suzu na mom licu, nemoj misliti da imam meko srce... Ne, ja ne plačem, ja sam samo zadovoljan, jako sam zadovoljan... Ali jadni Mali John zapravo nije ni mogao nastaviti sa svojom dobrodošlicom: dok su njegove ruke snažno grlile rođaka, on je tiho plakao. Vidjevši da je i William jako uzbuđen, Robin Hood ih ostavi 188
nasamo. Kad su se obojica malo smirili, Mali John ispriča ukratko rođaku o strašnoj nesreći koja je primorala njegovu porodicu da napusti zamak Gamwell. Zatim su Williama odveli da posjeti sklonište Robinove družine u šumi i naposljetku, na njegov zahtjev, bio je primljen u sastav vesele družine s istim činom kao i Mali John, to jest kao Robinov zamjenik. Slijedećeg jutra William najavi svoju želju da ode u Barnsdale, a Robin i Mali John se ponudiše da ga otprate. Što se tiče Williamove braće, oni su već prije dva dana otišli tamo kako bi sve pripremili za proslavu rođendana sir Guya. Iznenadni Williamov povratak trebalo je da upotpuni ovu svečanost. Pošto je izdao potrebna naređenja svojoj družini, Robin i dva rođaka krenuše mansfeldskim putem, gdje je trebalo da svakako pronađu tri konja. Put je prošao u veselju, Robin je svojim lijepim glasom pjevao najtoplije balade, dok je William poskakivao od radosti ponavljajući refrene. Čak se i Mali John usudio da pusti po koji manje-više piskav zvuk, što je do srca nasmijalo Williama, a Robin je imao razloga da se nasmije obojici. Namjernik koji bi tuda prolazio mogao bi, videći tri prijatelja u takvu raspoloženju, pomisliti kako se vraćaju s nekog bogatog prijema, jer je opijenost srca često slična pijanstvu od vina. Kad su prošli Mansfeld, njihovo bučno veselje bilo je za trenutak prekinuto: tri čovjeka u neobičnoj odjeći iskočiše iz šipražja i prepriječiše im put. Robin i njegova dva suputnika se zaustaviše. Zatim Robin pažljivo promotri strance i odlučno zapita: – Tko ste vi? Što radite ovdje? 189
– Upravo sam ja vama htio postaviti to pitanje! – odgovori jedan od trojice, čovjek neobično snažan četvrtastih ramena, naoružan mačem i štapom. Činilo se da se sprema na otpor u slučaju napada. – Zaista? – reče Robin. – Onda sam jako zadovoljan što sam vam uštedio taj napor jer, ako ste imali smjelosti da mi postavite tako drsko pitanje, vrlo je vjerojatno da bih vam odgovorio tako da biste zauvijek požalili zbog svoje smjelosti. – Jako ste uobraženi, moj mladiću – dobaci stranac podrugljivo. – Ipak sam manje nabusit nego što bih bio da sam vam dozvolio da nam i dalje postavljate pitanja. Da biste se znali ravnati, morate znati da sam ja taj koji postavlja pitanja, a ne onaj koji bi trebao da daje odgovore. Zato vas posljednji put pitam: tko ste i što radite ovdje? Pravo rečeno, kad čovjek vidi kako ste samouvjereni, mogo bi povjerovati da je Šervudska šuma vaše vlasništvo. – Pobogu, mladiću, ala imaš dobar jezik! Samo mi obećaj da me nećeš izbatinati ako ti sada uputim isto pitanje koje si i ti postavio meni. Nema šta, vrlo si ohol! Ipak, morat ću ti održati lekciju iz učtivosti i odgovorit ću na tvoje pitanje, a onda ću ti pokazati kako kažnjavam klipane i bezobraznike. – Baš dobro! – uzviknu Robin veselo. – Reci mi svoje ime i zanimanje, a kasnije me možeš i izbatinati. – Ja sam čuvar ovog dijela šume i moja je dužnost da nadgledam sve od Mansfelda do one velike raskrsnice, sedam milja odavde. A ova dva čovjeka su moji pomoćnici. Dužnost koja mi je povjerena od samoga kralja vrlo mi je draga, a naročito kad je u pitanju zaštita srna od razbojnika kao što ste vi. Da li smo se sada razumjeli? – Bez sumnje. No, ako ste vi čuvari šume, šta smo onda ja i 190
moji drugovi? Mislio sam do ovoga trenutka da smo mi jedini koji imamo pravo na taj naziv. Istina, ja ne uživam kraljevu blagonaklonost, već sam to isključivo po svojoj volji, dovoljno čvrstoj, jer polazi od prava jačega. – Ti, čini se, namjeravaš postati gospodar Šervudske šume? – povika neznanac potcjenjivački. – Vi se, mladiću, šalite! Ti si izgleda najobičniji mangup i ništa više! – Dragi prijatelju, čini mi se da ti nisi čuvar šume i da si samovoljno prisvojio ovo zvanje, jer ja poznajem čovjeka kome ono pripada. – Oho! – povika šumar smijući se. – A da li bi mi znao reći njegovo ime? – Svakako, on se zove John Cokle... Debeli mlinar iz Mansfelda. – Tako je! A ja sam njegov sin Much. – Ti si Much? Ne vjerujem ti! – On govori istinu! – upade mu u riječ Mali John. – Poznajem ga iz viđenja. Govorili su mi o njemu kao o majstoru u borbi štapovima. – Nisu te slagali, mladiću – odgovori Much. – Pa kako me ti poznaješ, i ja bih o tebi mogao nešto da kažem, jer imaš stas i izgled koji se ne zaboravlja lako. – Da li znaš i moje ime? – zapita Mali John. – Da. Johne! – A ja sam Robin Hood, šumaru Much! – Pretpostavljao sam to i čudim se da si dozvolio da na tebe naiđem, jer je raspisana veoma velika nagrada za onoga tko te se dočepa. A ja sam po prirodi vrlo ambiciozan, a i ta visoka nagrada baš bi mi dobro došla! Danas sam imao sreću da naiđem na tebe i budi siguran da te neću pustiti. 191
– I pravo je tako, gospodine nadstojniče vješala – odgovori Robin s omalovažavanjem. – No, sada nam riječi više nisu potrebne. Stavimo ruke na mačeve!... – Stoj! – uzviknu Mali John. – Much je vičniji borbi štapovima nego maču... Predlažem da se borimo trojica protiv trojice. Ja uzimam Mucha, a ti i William uzmite ostalu dvojicu, i borba će biti podjednaka. – Prihvaćam – odgovori Much. – Nikada se neće moći govoriti da je Much, sin mansfeldskog mlinara, ustuknuo pred Robinom Hoodom i njegovim drugovima. – Dobro si rekao! – povika Robin. – Hajde, Mali Johne, uzimaj Mucha, a ja ću ovoga snažnoga momka... Jesi li zadovoljan što ćeš se boriti sa mnom? – zapita Robin onoga koga je slučaj doveo pred njega. – Vrlo sam zadovoljan, slavni prognanice. – Onda Uzimajmo štapove i neka nebo dodijeli pobjedu onome tko je više zaslužuje. – Tako je! – uzviknu Mali John. Poslije obavljenih priprema, Mali John povika snažno: – Počnimo! – Počnimo! – ponoviše Robin i William. Jedna stara balada, koja je sačuvala uspomenu na ovaj dvoboj opisuje ga od riječi do riječi: Tukli su se osam sati, od jutra do podneva, tukli su se bez odmora i predaha. Robin, Will i Mali John tukli su se hrabro, i nisu dali protivniku priliku da ih rane. – Slušaj, Mali Johne! – povika Much sav zadihan i ne mogavši više da se bori. – Odavno mi je bila poznata tvoja snaga i želio sam da se sretnem s tobom. Sada je mojoj želji udovoljeno: ti si me pobijedio, a tvoja pobjeda je za mene pouka o skromnosti koja će 192
mi ostati za budućnost. Mislio sam da sam veliki megdandžija, a ti si mi pokazao da sam tek početnik. – Ne slažem se s tobom, Much! Ti si izvrstan borac – odgovori Mali John stežući ruku koja mu je bila pružena. – Ti zaslužuješ da te nazovu junakom. – Hvala ti na tvom sudu – odgovori Much – ali ja zaista mislim da si više učtiv nego iskren. Zar misliš da je moj ponos zbog ovog neuspjeha povrijeđen? Ne! Nije mi neugodno što sam pobijeđen od čovjeka tvoje vrijednosti. – Dobro si rekao, hrabri Muche! – povika veselo Robin. – Pokazuješ da posjeduješ zavidno bogatstvo: i dobro srce i sasku dušu! Samo dobar čovjek može iskreno i bez prosvjeda prihvatiti neuspjeh koji pogađa njegovo samoljublje. Daj mi ruku, Much, i zaboravi sve što sam ti rekao prije no što si priznao svoju zabludu. Odgovorio sam ti onako jer te nisam poznavao. Evo, nudimo ti čašu rajnskog vina. Popit ćemo je u čast našeg sretnog susreta i našeg budućeg prijateljstva. – Evo ti ruke, Robine, pružam ti je iskreno! Mnogi su te hvalili preda mnom. Znam i da si prognani plemić koji velikodušno štiti sirotinju. Štaviše, govore i druge stvari, priča se da si voljen i od onih koji bi trebalo da te mrze, od Normana, tvojih neprijatelja. O tebi govore s poštovanjem i nisam ni od koga čuo da kudi tvoje ponašanje. Uzeli su ti dobra koja su ti pripadala i natjerali te da se odmetneš, ali svi pošteni ljudi te vole jer je nesreća ušla u tvoju kuću. – Hvala ti, prijatelju, za te lijepe riječi. Nikada ih neću zaboraviti. Zamolio bih te da nam učiniš zadovoljstvo i da nas otpratiš do Mansfelda. – Stojim ti na raspolaganju, Robine! – I ja – odgovori Robinov protivnik. 193
– I ja sam tu! – dobaci Williamov partner. Tako, razgovarajući i smijući se, pođoše pod ruku prema gradu. – Dragi Much – da li su tvoji prijatelji pouzdani? – zapita Robin dok su ulazili u Mansfeld. – Zašto to pitaš? – Jer je, kao što i sam možeš pretpostaviti, njihova šutnja potrebna radi moje sigurnosti. Ovamo dolazim tajno, pa ako moje prisustvo u jednoj mansfeldskoj krčmi bude otkriveno jednom nepromišljenom riječi, kuća krčmara bila bi odmah opkoljena i ja bih morao da bježim ili da se borim. A, zapravo, nije mi potrebno ni jedno ni drugo, jer moram ići i drugdje, a ne bih htio da zakasnim. – Odgovaram za šutnju svojih drugova i mislim da s te strane možeš biti siguran – odgovori Much. – Samo mislim, dragi Robine, da je tvoj strah neopravdan. Ne moraš se plašiti radoznalosti mansfeldskih građana, koji te vole. Oni bi potrčali da te vide, ali samo zato da bi svojim očima ugledali slavnoga Robina Hooda, junaka balada koje pjevaju sve djevojke u zemlji. – Junaka? – začudi se skromni Robin. – Hoćeš da kažeš bijednog prognanika? Ne moraš se plašiti ako me tako nazoveš. Pogrda ovog mog naziva ne pada na mene, već na glavu onoga koji je izrekao jednu tako okrutnu i nepravednu osudu. – Prijatelju moj, ma kakvim imenom da te nazivam, vjeruj mi, to je uvijek ime koje se voli i poštuje. Robin Hood stegne ruku vršnome čuvaru šume. Stigli su neprimijećeni do jedne krčme i veselo posjedaše za stol. Krčmar im donese pola tuceta boca dugačkih grlića, punih dobrog rajnskog vina, koje je bilo carska poslastica, ali i lijek za tugu. Razgovor među mladićima postade tako srdačan i bučan da je 194
Much osjećao želju da se to nikada ne svrši. Na kraju zamoli Robina da ga primi u svoju družinu zajedno s njegovim prijateljima koji su bili oduševljeni slobodnim životom pod ogromnim drvećem šume. Sva trojica se obavezaše da će slijediti Robina Hooda i slušati ga srcem i mačem. Robin prihvati, a Much, koji je htio odmah poći s njima, zatraži od svoga novoga vođe dozvolu da ode i da se pozdravi sa svojima. Trebalo je da Mali John počeka njegov povratak, da odvede tri nova druga u šumsko sklonište, a onda da pohita bernsdejskim putem kako bi stigao Williama i Robina. Nekoliko trenutaka prije nego što su drugovi htjeli da napuste krčmu, dva čovjeka uđoše u dvoranu. Jedan baci brz pogled prema Robinu Hoodu, a zatim pogleda Malog Johna i Williama. Dok je ovaj posljednji zatražio od stranca objašnjenje zašto ga tako gleda, nepoznati isprazni vrč vina i izađe sa svojim pratiocem. A William, radostan što će još prije noći vidjeti Maude, nije ni pomislio na to da obavijesti ostale o ovoj stvari. Uzjaha na konja i uputi se s Robinom prema Barnsdaleu. U zajedničkoj dvorani okupila se cijela porodica. Robin je bio primljen raširenih ruku, a barun sa svoje strane srdačno ponudi gostoprimstvo strancu koji ga je pratio. U jednom trenutku Robin, pošto je odgovorio na mnoga pitanja koja su mu neprekidno postavljali, reče sir Guyu: – Striče, imam za vas novosti kojima ćete se obradovati. – Već je tvoja posjeta velika radost za moju staru dušu. – Robin je uvijek bio glasnik neba – uzviknu Barbara, jedna od kćeri sir Guya, tresući plavim uvojcima. – Slijedeći put – odgovori Robin veselo – bit ću vjesnik ljubavi. Dovest ću ti muža! – Prihvaćam s velikim zadovoljstvom – dobaci djevojka smijući se. 195
– I dobro ćeš učiniti, rođako, jer će taj svakako biti dostojan da ga dobro primiš. Neću ti ga opisivati: zadovoljit ću se samo ovim riječima: čim ga tvoje lijepe oči budu vidjele, odmah ćeš reći svojoj sestri: »Evo onoga koji je dostojan Barbare Gamwell.« – Jesi li sasvim siguran, Robine? – Potpuno sam siguran, lijepa moja rođako. – Ali prije no što se odlučim, bit će potrebno da ga upoznam. – Svakako. Za koji dan dovest ću ti plemenitog kavalira. – Ali ako tvoj štićenik nije mlad, lijep i inteligentan, ja ga neću, ne zaboravi to, Robine! – On je baš takav kakvog ti želiš. – U redu. A sad nam saopći radosnu vijest koju si obećao. – Upravo sam htio svima reći da sam čuo kako se govori o čovjeku koga svi vole. – O Williamu? – zapita Barbara. – Da, rođako. – Ovaj mladić je vidio Williama prije nekoliko dana. – Da li je moj sin dobro? – zapita sir Guy drhtavim glasom. – Je li sretan? – doda lady Gamwell sklapajući ruke. – A gdje je? – zapita Winifred, Barbarina sestra. – Zašto ne dolazi? – upita Barbara s očima punim suza. Jadni William nije mogao izgovoriti nijednu riječ. A Barbara, vidjevši da on ne odgovara, nastavi da ga pažljivo promatra. I u jednom trenutku uzviknu, pojurivši prema neznancu, zagrli ga i jecajući prošapće: – To je William! To je William! Prepoznala sam ga! Mili naš William, kako smo sretni što si tu! Otac i mati plakali su kao djeca, a braća su izgledala ošamućena od sreće. Oni su ga obasuli riječima dobrodošlice, a zatim ga podigli na snažne mišice i tako ga stegli da je izgledalo kao 196
da ga žele ugušiti. Robin iskoristi ove prve izlive radosti da nezapaženo izađe i ode do Maude. Djevojčino zdravlje bilo je ozbiljno poljuljano i bilo je veoma opasno obavijestiti je tako iznenada o Williamovu povratku. Dok je Robin prolazio kroz susjedne odaje razmišljajući kako da djevojci saopći novost, susreo je Mariannu. – Šta se to događa u zamku, Robine? – zapita djevojka grleći vjerenika. – Čula sam radosne povike. – Draga Marianno, vratio se onaj koga smo svi nestrpljivo iščekivali. – Vratio? – upita Marianna drhtavim glasom. – Da nije možda moj brat?... – Na žalost, draga Marianno, nije on – odgovori Robin stiskajući ruke svoje vjerenice. – Ali, nadajmo se da ga nećemo još dugo čekati. Nego, sjećaš li se Crvenog Williama? – Dakako. A gdje je on? – Tamo, u majčinu zagrljaju. Izašao sam iz dvorane u času kad su se njegova braća naguravala oko njega koji će ga prvi zagrliti. Pošao sam da obavijestim Maude. – Ona je u svojoj sobi. Hoćeš li da je pozovem dolje? – Ne, otići ću do nje jer treba to jadno stvorenje pripremiti na susret s Williamom. To je težak zadatak koji sam sebi natovario na leđa – doda Robin smijući se – jer mnogo bolje poznam labirinte Šervudske šume nego sve tajne ženskog srca. – Ne izigravaj skromnost, gospodine Robine – odgovori veselo Marianna. – Ti znaš bolje nego itko drugi što treba poduzeti da se prodre u žensko srce. – Čini mi se, Marianno, da su se moje rođakinje, Maude i ti, dogovorile kako da me učine oholim, jer me upravo obasipate naj 197
laskavij im komplimentima. – Nema nikakve sumnje, sir Robine – reče Marianna zaprijetivši mladiću prstom – Winifred i Barbara su isuviše ljubazne s tobom. Ah! I ti rado gledaš svoje rođakinje. U redu, drago mi je što sam to saznala, pa ću i ja pokušati da svojim očima djelujem na srce lijepog Williama Crvenog. – Slažem se, draga Marianno, ali te upozoravam da ćeš imati posla s vrlo opasnom suparnicom. Maude je dobrano zaljubljena; ona će se boriti za svoju sreću, a jadnom će Williamu biti vrlo teško jer će se naći između dvije dražesne djevojke. – Ako je William isto tako neosjetljiv kao i ti, Robine, ne bojim se da će mu biti imalo neugodno. – Oh! Oh! – reče Robin smijući se – ti misliš, Marianno, da se ja ne mogu zacrvenjeti? – Mislim da se više ne možeš, a to je nešto sasvim drugo. Sjećam se još kako je jednom rumenilo oblilo tvoje obraze. – A kada se zbio taj sjećanja vrijedan događaj? – Prvog dana našeg susreta u Šervudskoj šumi! – Hoćeš li mi, Marianno, dopustiti da ti objasnim zašto sam se onda zacrvenio. – Bojim se da neću, Robine, jer ti u očima vidim da mi se rugaš, a na usnama ti se ocrtava zloban smiješak. – Ti se bojiš odgovora, a ipak ga nestrpljivo očekuješ. – Ni najmanje. – To gore onda, jer sam mislio da će ti biti drago ako ti otkrijem tajnu svoje prve... i posljednje zgode kad sam pocrvenio... – Uvijek mi je drago slušati te kad govoriš o sebi, Robine – reče Marianna sa smiješkom. – Onog dana kad sam imao sreću da te vodim u kuću svog oca gorio sam od želje da vidim tvoje lice umotano u nabore kapuljače, 198
od kojega se vidjela samo sjajna bistrina tvojih očiju. Govorio sam, sve onako hodajući uz tebe, sam sebi: »Ako je lice ove djevojke tako lijepo kao njezine oči, poklonit ću joj svoje srce.« – Kako, Robine, u šesnaestoj godini ti si već mislio na to da bi te mogla voljeti neka žena! – Bože moj, razumije se! Onog trenutka kad sam kovao planove kako ću ti posvetiti sav svoj život, tvoje božansko lice pojavi se iz tamnog vela koji ga je dotad skrivao i zasja u svem svojem sjaju. Moj pogled ostao je kao prikovan na njemu, a lagano rumenilo obli ti obraze. Nešto u meni poviče: »Ta će djevojka biti moja žena.« Krv mi navre na obraze i ja osjetih da ću se u tebe zaljubiti. Od tog dana – nastavi Robin nakon trenutka uzbuđene šutnje – ta nada, koja je pala s neba kao obećanje sretne budućnosti, postala mi je tješiteljica i pomoćnica u mom životu. Vesela buka dopre iz salona sve do sobe gdje je dvoje mladih ljudi, držeći se za ruke, tiho i nježno razgovaralo. – Brzo, dragi Robine – reče Marianna pružajući svoje lijepo čelo mladiću na poljubac – idi u Maudine odaje, a ja ću pozdraviti Williama i reći mu da si kod njegove drage vjerenice. Robin ode brzo u Maudinu sobu. Maude je bila u sobi. – Čuvši veseli žamor, bila sam posve sigurna da si to ti došao, dragi Robine – reče Maude ponudivši mladića da sjedne. – Oprosti što nisam sišla u salon, ali osjećam se nelagodno i nespretno u veselom društvu. – A zašto, Maude? – Jer sam ja uvijek ona za koju nemate nikada dobre vijesti. – I na tebe će doći red, draga moja Maude. – Nemam više hrabrosti da se nadam, Robine, i osjećam smrtnu tugu. Volim te od sveg srca, sretna sam kad te vidim, a ipak, nikada ti ne pružam dokaza tih osjećaja, nikada ti ne pokazujem 199
koliko mi je ugodno tvoje prisustvo, već što više, katkada te, dragi Robine, čak i izbjegavam. – Izbjegavaš! – poviče mladić iznenađeno. – Da, Robine, jer kad čujem kako sir Guyu pripovijedaš o njegovim sinovima, kako Winifredi prenosiš pozdrave od Malog Johna, kako Barbari donosiš poruke od njezine braće, govorim sama sebi: »Ja sam uvijek zaboravljena. Jedino za jadnu Maude nema Robin nikada ništa.« – Nikada ništa, Maude! – Oh, ne mislim sada na one dražesne darove što mi ih donosiš. Uvijek si vrlo darežljiv prema svojoj sestri Maude u želji da joj tako nadoknadiš gubitak što nemaš za nju nikakvih vijesti. Tvoje divno srce uvijek pokušava da me nečim utješi, ali, na žalost, mene je nemoguće utješiti. – Ti si, Maude, mala nezahvalnica – reče Robin podrugljivo. – Kako možeš, gospojice, tvrditi i žaliti se da nikada ni od koga nisi primila dokaze prijateljstva i naklonosti. Zar ti ja svaki put kad dođem ne donosim vijesti iz Nottinghama! Tko je taj koji uz životnu opasnost tako često posjećuje tvoga brata Halberta? Tko je taj koji se hrabro izlaže mučeničkoj vatri tvojih lijepih očiju uz veliku opasnost po svoje srce? Samo zato da ti, draga Maude, ugodim, ja se izlažem opasnosti sastajući se s prekrasnom Grace, podnosim dodir njene divne ruke, ljubim njeno krasno čelo. A za koga ja to, pitam te, izlažem opasnosti mir svoga srca? Za tebe, Maude, i ni za koga drugoga. Maude se poče smijati. – Mora da sam doista već po svojoj prirodi malo nezahvalna – reče ona – jer zadovoljstvo, kad te slušam kako mi pripovijedaš o Halbertu i njegovoj ženi, ne može nikako utažiti glad moga srca. – Vrlo dobro, gospojice! Onda ti neću reći da sam vidio 200