Halberta prošlog tjedna i da mi je rekao neka te poljubim u oba obraza. Neću ti reći ni to da te Grace voli svim svojim srcem i da njena mala kćerka Maude, dobri mali anđeo, pozdravlja svoju kumu. – Tisuću puta hvala, dragi Robine, za taj tvoj način da mi ništa ne kažeš. Vrlo sam zadovoljna što na ovaj način ostajem neobaviještena o onome što se zbiva u Nottinghamu. No, reci mi da li si što govorio Marianni o pažnji kojom susrećeš dražesnu Halbertovu ženu? – Eto, na primjer, jednog zlobnog pitanja, miss Maude. U redu, da ti dokažem kako mi je savjest u tom pogledu mirna, reći ću ti da sam povjerio Marianni jedan mali dio mog divljenja za čari lijepe Grace. Međutim, kako su njezine oči moja slabost, dobro sam pazio da o tako osjetljivoj temi ne govorim previše. – A tako! Ti varaš Mariannu! Sada si zavrijedio da odmah odem do nje i da joj saopćim koliko je velik tvoj grijeh. – Otići ćemo do nje zajedno, i to ovog trena, a ja ću pružiti ruku da se na nju osloniš, no prije nego odemo do Marianne, htio bih s tobom porazgovoriti. – Što mi imaš reći, Robine? – Nešto lijepo što će te, siguran sam, vrlo obradovati. – Znači, imaš vijesti od... od... – i djevojka ispitivalački pogleda Robina s izrazom lica u kojem je bilo i sumnje, i nade, i radosti. – Od koga, Maude? – Ah, ti mi se rugaš – reče žalosno jadna djevojka. – Ne, draga moja prijateljice, doista ti moram reći nešto vrlo ugodno. – Onda mi reci, i to brzo. – Što ti misliš o suprugu? – upita Robin. – O suprugu! To je čudno pitanje. 201
– To nije nipošto čudno pitanje, ako bi taj suprug bio... – Will! Will! Ti si nešto čuo o Williamu? Za boga, Robine, ne poigravaj se s mojim srcem. Pogledaj, tako mi snažno udara da me to gotovo boli. Govori, Robine, slušam te. Da li je dragi Will dobro? – Sasvim sigurno, jer te namjerava, što je moguće prije, uzeti za ženu. – Jesi li ga vidio? Gdje je? Kada će se vratiti? – Vidio sam ga, doći će uskoro. – O sveta bogorodice, hvala ti! – poviče Maude sklopljenih ruku i očiju punih suza upravljenih prema nebu. – Kako ću biti sretna kad ga budem ugledala – nastavi djevojka – ali... – htjede nastaviti Maude, no pogled joj zape na vratima gdje je na pragu stajao mladić. Maude krikne od radosti, baci se Williamu u zagrljaj i onesvijesti se. – Jadna djevojka! – prošapta mladić drhtavim glasom – uzbuđenje je bilo odviše jako i odviše neočekivano. Onesvijestila se. Robine, pomozi mi malo, slab sam kao dijete, ne mogu stajati na vlastitim nogama. Robin nježno uzme Maude iz Williamovih ruku i odnese je na počivaljku. William je sakrio glavu u ruke i plakao. Maude dođe k sebi. Prva misao bila joj je Will, prvi njen pogled potražio je mladića. On klekne plačući i nježnim glasom stane šaputati ime svoje voljene djevojke. – Maude... moja Maude! – Williame... dragi Williame! – Moram nešto reći Marianni – reče Robin. – Ostavljam vas same i pokušajte da ne zaboravite sasvim i na ostale koji vas vole. Maude mu pruži ruku, dok ga je William gledao sa zahvalnošću u očima. 202
– Eto, konačno sam se vratio! – reče William. – Jesi li se obradovala kad si me ugledala? – Kako možeš tako šta i da me pitaš? Ja sam beskrajno sretna! – Da li bi htjela da se više nikada ne razdvajamo? – A ti? – Samo od tebe zavisi da li ću ostati ovdje. – Šta hoćeš time da kažeš? – Sjećaš li se našeg posljednjeg razgovora? – Da, sjećam ga se. – Kad sam te ostavio, prvih dana, srce mi je htjelo put nuti, bio sam očajan. Robin je primijetio moju tugu, a ja sam mu, na njegovo navaljivanje, rekao pravi razlog svoje tuge. Tako sam doznao ime onoga koga si voljela. – Ne govorimo više o tome – reče Maude. – Prošlost je prošlost. – Da, draga. A sadašnjost pripada nama, zar ne? – Ali radi tvog mira potrebno je da saznaš... – Znam sve, draga moja, što sam htio saznati. Robin mi je rekao sve što se između vas dogodilo. Djevojka pocrvenje. – Da nisi tako naglo otišao – reče ona prislanjajući lice uz Williamovo rame – ti bi shvatio da su se moji osjećaji izmijenili. Robin je za mene samo brat, i ja danas mogu s pravom da se zapitam je li moje srce zaista ikada zakucalo za nekim drugim čovjekom? – Onda znači da me ipak malo voliš? – upita William uzbuđeno. – Malo? Mnogo, mili! – Maude, ti ne znaš koliko sam sretan! Stalno sam se nadao i govorio samom sebi: »Ipak će doći dan kad ću postati voljen...« 203
Vjenčat ćemo se, zar ne? Kaži mi da pristaješ! Reci mi: hoću da se udam za Williama! – Hoću da se udam za Williama – tiho ponovi djevojka. – Daj mi ruku. William sagne glavu i poljubi ruku svojoj vjerenici. – Kada će biti svatovi, Maude? – Ne znam, dragi... Za koji dan. – Hoćeš da se sutra vjenčamo? – Sutra? Nemoguće! – Zašto? – Bilo bi suviše brzo! – Sreća nikada ne dolazi isuviše brzo, draga moja, a kad bismo se mogli odmah vjenčati, ja bih bio najsretniji. Ali kad ti hoćeš da počekamo, ja pristajem. Vjenčat ćemo se sutra. – Sutra!? – Da, i to iz dva razloga: prvo, što ćemo tako još svečanije proslaviti i rođendan moga oca, to jest, njegovih sedamdeset i šest godina, a drugo, što moja majka namjerava da tako proslavi moj povratak. A ta dvostruka svečanost bit će potpunija ako budu uslišane naše želje. – Ali, dragi Williame, tvoja porodica možda još nije spremna da me prihvati, a tvoj otac bi mogao reći... – Moj otac – prekide je William – moj otac će reći da si pravi anđeo, da te mnogo voli i da te već odavna smatra svojom kćeri. – Tako si uvjerljiv, dragi, da ne mogu učiniti drugo nego da se pokorim tvojoj volji. – Divno, sada sam zadovoljan. Dođi, hajdemo da najavimo svima naše vjenčanje. William uze Maude za ruke i odvede je u dvoranu gdje je cijela porodica bila na okupu. 204
Lady Gamwell i njen muž blagosloviše Maude, a Williamova braća i sestre toplo je zagrliše. Slijedećeg jutra, već od rane zore, dvorište zamka bilo je puno pivskih buradi i okićeno lišćem. U dvorani su bili postavljeni veliki buketi cvijeća. Gosti su dolazili u sve većem broju, samo su nedostajali pjevači i svirači. Ugovoreni čas vjenčanja se bližio. Maude je, obučena s mnogo ukusa, čekala u dvorani na Williama, ali se ovaj nije dao vidjeti. Sir Guy posla ljude da potraže njegovog sina, ali ga ovi nisu mogli nigdje pronaći. Tada Robin Hood i Williamova braća pojahaše konje i raziđoše se da pretraže okolinu, ali niti su naišli na bilo kakav trag niti su išta saznali od ljudi. William je nestao. U ponoć se cijela porodica, plačući, okupila oko Maude koja je izgubila svaku nadu. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 205
XXI Barun Fitz Alwine bijaše doveo lijepu i gracioznu kćer Christabelu u svoj zamak. Dan prije nestanka jadnog Williama, u jednoj dvorani zamka sjedili su sučelice jedan prema drugom barun i jedan postariji čovjek u odjeći izvezenoj zlatom. Ako bi se bogatstvo moglo mjeriti ružnošću, onda bismo mirno mogli reći da je barunov gost bio nečuveno bogat. Dvije osobe, lica kao smežurani pergament, slična licima dvaju majmuna, govorile su poluglasno i bilo je jasno da pokušavaju riješiti neko važno pitanje. – Suviše ste strogi prema meni, barune – reče gost zatresavši glavom. – Zaista nisam – odgovori Alwine. – Ne činim ništa drugo osim što osiguravam sreću svoje kćeri, pa ne želim da u mojim riječima pronađete kakav drugi smisao, dragi sir Tristrame. – Znam da ste uzoran otac i da je sreća lady Christabel vaša jedina misao. A koliko miraza dajete toj dragoj djevojci? – Mislim da sam vam to već rekao: pedeset hiljada zlatnih dukata na dan vjenčanja, a ostalo kasnije. – Dobro bi bilo kad bismo utvrdili tačan datum, barune – progunđa starac. – Onda da kažemo za pet godina. – Suviše dug rok! A onda, i miraz je suviše skroman. – Sir Tristrame – reče barun suho – vi stavljate na teško 206
iskušenje moje strpljenje. Molim vas da ne zaboravite da je moja kći mlada i lijepa. – Hajde, hajde, ne ljutite se, barune. Moje namjere su najbolje, a ja mogu da stavim pored vaših pedeset hiljada zlatnika još jedan milijun, a možda i dva. – Znam da ste bogati – reče barun – i upravo zbog toga i želim da Christabelin položaj bude jednak položaju jedne princeze. Vi to znate i uprkos tome odbijate da mi povjerite novac koji sam tražio. – Ne razumijem, dragi barune – nastavi uporno sir Tristram – kakva je razlika u sreći lady Christabel ako bih joj sa svoje strane ostavio kao rentu jedan ili dva milijuna ili kad bih vam stavio na raspolaganje svoj kapital. – Dozvolite mi da vam stavim do znanja, dragi prijatelju, da, kad između supružnika postoji velika razlika u godinama, do razmimoilaženja između njih dolazi veoma lako. Moglo bi se dogoditi da vi nećete moći podnijeti hirove mlade i lijepe supruge i da vam onda sine da uzmete ono što ste već dali. U tom slučaju, ako bih imao u rukama polovinu vašeg bogatstva, moja se kći ne bi morala ničega bojati. Vi biste se mogli prepirati s njom dokle god hoćete, ali ja bih bio spokojan. – Ali, barune, vi se šalite! Ja nježno volim vašu lijepu kćerkicu i učinit ću sve što mogu da bude sretna. Tražim od vas njenu ruku već dvanaest godina, pa zar onda možete pomisliti da ne bih mogao zadovoljiti njene hirove? Neka ih ima koliko hoće, ona će biti toliko bogata da će ih moći sve zadovoljiti. – Završimo s tim, sir Tristrame: ako odbijate to što tražim, ja povlačim riječ. – Eh, kako ste nagli! – progunđa starac. – Neka bude, dajem vam pedeset hiljada zlatnika. – Sir Tristrame, ništa od toga neće biti, znam da ste veoma 207
bogati i vašu ponudu smatram smiješnom. Šta biste htjeli da radim s vaših dvije stotine hiljada zlatnika? – Zar sam rekao dvije stotine hiljada?... Htio sam reći: Pet stotina hiljada. – Dragi prijatelju, trebalo bi samo da mi date milijun i, ako hoćete, Christabel će već sutra biti vaša. – Milijun?! To je nemoguć zahtjev, barune. Pri punoj svijesti ne osjećam se sposobnim da vam povjerim polovinu svoje imovine. U tom trenutku netko je pokucao na vrata. – Naprijed! – povika barun. – Milorde – reče jedan od posluge – stigao je kraljev glasnik s hitnim vijestima i čeka da ga vaše gospodstvo primi. – Neka uđe – odgovori barun. – Dakle, posljednje što vam mogu reći, sir Tristrame, to je da, nikada nećete dobiti Christabel ako ne prihvatite moj prijedlog prije nego što ovamo uđe kraljev glasnik. – Ali, slušajte me, barune, slušajte me... – Ništa neću da čujem; moja kći vrijedi svakako milijun, utoliko prije što vi kažete da je volite... A ja vam je neću dati... Postoji jedan mladić, plemenit kao i sam kralj, bogat, čak i vrlo bogat, mladić lijepe vanjštine, koji čeka samo moje odobrenje da stavi svoje ime i svoja dobra pred noge moje kćeri. Ako vi budete oklijevali samo još jednu minutu, sutra će moja lijepa kći, obožavana lady Christabel, postati supruga vašeg rivala. – Ali, barune, vi ste nepopravljivi! – Čujem da se glasnik približava. Odgovorite mi: da ili ne? – Da, da! – progunđa starac. – Sir Tristrame, dragi moj prijatelju, pomislite na svoju veliku sreću! Moja kći je prava riznica ljepote i nježnosti. – Da, istina je, ona je veoma lijepa! – potvrdi zaljubljeni starac. 208
– I svakako vrijedi milijun zlatnika – završi barun podsmješljivo. I tako je barun Fitz Ahvine prodao svoju kćer Christabel siru Tristramu Goldsboroughu. Čim je izašao pred baruna, glasnik mu javi da je jedan vojnik, koji je ubio svoga kapetana, bio gonjen do Nottinghamshirea. Kralj je dao nalog barunu Fitzu Ahvineu da uhapsi bjegunca i da ga odmah, bez ikakve milosti, objesi. Pošto je otpustio glasnika, barun stegne ruku budućem zetu izvinjavajući se što ga mora napustiti, jer je kraljeva naredba vrlo hitne prirode i mora se izvršiti bez ikakva odugovlačenja. Tako je progonjeni vojnik dan kasnije bio uhvaćen i zatvoren u jedan bastion Notingemskog zamka. Robin Hood je nastavio da traži Williama ne znajući da su ga uhvatili barunovi ljudi. Naposljetku, sav očajan, pošto su sva traganja bila uzaludna, Robin se vrati u šumu nadajući se da će dobiti kakvu vijest od svojih ljudi koji su, stražareći na svim putovima, mogli nešto otkriti. Na jednu milju od Mansfelda sreo je Mucha, mlinareva sina, koji je jahao u galopu i, vidjevši vođu, uzviknuo od sreće i zaustavio konja. – Zadovoljan sam što sam naišao na tebe! – povika on. – Idem za Barnsdale: imam vijesti o mladiću koji je bio s vama kad sam vas bio sreo. – Vidjeli ste ga? Pa mi ga već tri dana tražimo! – Vidio sam ga! – Kada? – Jučer uveče! – Gdje? – U Mansfeldu, u kući moga oca. Bio je opkoljen od nekoliko 209
vojnika, a ruke su mu bile vezane na leđa. Vojnici su pili, pa sam tako uspio reći zarobljeniku da ću odmah odjuriti u Barnsdale da vas obavijestim o nesreći koja mu se dogodila. To sam mu svečano obećao, a on mi se zahvalio pogledom. Zapitao sam jednog vojnika kamo vode zatvorenika, a on mi odgovori da će, po nalogu baruna Fitza Alwinea, mladić biti odveden u Notingemski zamak. – Mnogo vam zahvaljujem, dragi Much. Hajdemo u naš štab i tamo ćemo izdati potrebna naređenja. U štabu su našli Maloga Johna. Pošto mu je saopćio novosti koje je dobio od Mucha, Robin mu reče da skupi ljude koji su bili raštrkani po šumi i da ih odvede u blizinu Notingemskog zamka. Tu, u sjenci drveća, trebalo je da pričekaju njegova naređenja i da budu pripravni na sve. Zatim Robin i Much uzjahaše na konje i odjuriše u galopu prema Nottinghamu. – Prijatelju – reče Robin kad su stigli do ruba šume – ja ne mogu ući u Nottingham. Moje bi prisustvo odmah bilo zapaženo, a Williamovi neprijatelji postali bi oprezniji. Idite sami u grad i potražite Halberta Lindsaya. Ako nije kod kuće, njegova supruga će vam reći gdje ga možete naći. Dopratite ga ovamo do mene. Jeste li razumjeli? – Sasvim. – Idite, dakle, a ja ću vas čekati nadgledajući okolinu. Kad je ostao sam, Robin sakri konja u šumi i ispruži se u sjenci jednog hrasta razmišljajući o načinu kako bi mogao spasiti jadnog Williama. U jednom trenutku on spazi kako se na putu pojavio jedan konjanik, bogato odjeven. – Oho! – reče Robin u sebi. – Ako je ovaj elegantni konjanik od normanske sorte, zaista sam odabrao dobro mjesto da se nadišem svježeg poljskog zraka. Imat ću zadovoljstvo da nadoknadim troškove za strijele koje ćemo utrošiti sutra pri 210
Williamovu spašavanju. Odjeća mu je bogata, a izgled ponosan. Baš lijep susret!... Naprijed, samo naprijed, lijepi gospodičiću! Kad se budemo upoznali, osjetit ćete se mnogo lakši. I razmišljajući tako, Robin ustade i pođe u susret putniku koji se zaustavi. – Dobro došli, gospodine viteže – reče Robin pozdravljajući. – Već je tako kasno, pa sam vas zamijenio s vjesnikom sunca. Vaše nasmijano lice ozaruje put, pa ako još malo ostanete u šumi, cvijeće će pomisliti da je vrijeme da ponovo otvori latice. Stranac poče da se smije. – Da ne pripadate možda družini Robina Hooda? – zapita on. – Oh, gospodine, vi sudite po izgledu i samo zato što me vidite obučenog kao čuvara šume mislite da pripadam družini Robina Hooda. Ali vi griješite. Svi stanovnici šume nisu članovi njegove družine. – To je moguće – reče stranac nestrpljivo – no tako mi se učinilo. Ali sada vidim da sam pogriješio. Putnikov odgovor zagolica Robinovu radoznalost. – Gospodine – reče on – u vašem liku je toliko iskrenosti da i pored sve svoje nesnošljivosti prema Normanima... – Ja i nisam Norman – uzviknu putnik – i mogao bih sada da kažem kao i vi, da cijenite po vanjštini: moje odijelo vas je dovelo u zabludu, a možda i moj način govora. Ja sam Sas, iako ne mogu poreći da u mojim žilama teče i koja kap normanske krvi. – Sas je za mene isto što i brat, gospodine – odgovori Robin Hood – i bio bih zadovoljan da vam mogu iskazati svoju naklonost. Da, pripadam družini Robina Hooda. Kao što svakako znate, mi imamo poseban način na koji prepoznajemo Sase od Normana. – Poznajem taj način i znam da je on uljudan a istovremeno i unosan – odgovori stranac smijući se. – Čuo sam o tome mnoge 211
priče, a idem u Šervudsku šumu zato da bih se upoznao s vašim vođama. – A kad bih vam ja, gospodine, rekao da se nalazite pred samim Robinom Hoodom? – Ja bih vam, sa svoje strane, stisnuo ruku – odgovori stranac poprativši svoje riječi pokretom – i rekao bih vam: prijatelju Robine, zar si zaboravio Marianninog brata? – Allan Clare! Vi ste Allan Clare? – povika Robin izvan sebe od radosti. – Da, ja sam Allan Clare, a svaki vaš pokret ostao mi je tako duboko urezan u pamćenju da sam vas odmah prepoznao. – Veoma mi je milo što vas opet vidim, dragi moj Allane! – reče Robin stisnuvši mu ruku. – Marianna je vrlo daleko od toga da očekuje vaš povratak. – Jadna moja sestra! – reče Allan nježno. – Da li je dobro? Da li je sretna? – Dobro je... I jedini njen bol je to što ste vi bili daleko. – Ovaj put se vraćam zauvijek. Robine, da li znate da sam u službi kralja Francuske? – Da, znao sam to. Jedan barunov čovjek, a i sam barun u trenutku kad mu je strah bio iščupao iz usta istinu, rekli su nam zbog čega ste služili na francuskom dvoru. – Jedna povoljna okolnost pružila mi je priliku da učinim veliku uslugu kralju Ljudevitu, i on se udostojio da me zapita imam li neku želju koju bi mi on mogao ispuniti. Tada sam ja, ohrabren kraljevom dobrotom, ispričao sve tužne događaje u mom životu i rekao mu da su sva moja dobra bila konfiscirana, pa ga zamolih da mi dozvoli da se vratim u Englesku. Kralj je dao svoj pristanak i popratno pismo za kralja Engleske. Ne gubeći vrijeme, otputovao sam u London. Na molbu francuskog kralja, Henrik II vratio mi je 212
sva moja dobra, a državna blagajna morala je da mi isplati u zlatu rentu na moje posjede od trenutka konfiskacije do danas. Tako sam mogao skupiti jednu lijepu svotu i ponuditi je barunu Fitzu Ahvineu u zamjenu za Christabelinu ruku. – Znao sam za postojanje toga ugovora – reče Robin. – Sedam godina dobrovoljnog izgnanstva već je isteklo, zar ne? – Da, sutra je posljednji dan. – Dobro je, onda morate požuriti da odete barunu. Jedan čas zakašnjenja mogao bi za vas biti opasan. Dobro poznajem baruna: on vas ne voli i, ako bi mogao da ne održi riječ koju vam je dao, on ne bi oklijevao da to učini. – Ako bi pokušao da izigra sporazum odbijajući da mi dade Christabelinu ruku, kunem vam se, Robine, da bi se zbog toga gorko pokajao. Imam načina da ga prisilim da održi obećanje, pa ako ni to ne uspije, opsjedao bih Notingemski zamak, ali se nikada ne bih odrekao Christabeline ruke. – Ako vam bude potrebna pomoć, Allane, raspolažite potpuno sa mnom. Mogu vam dati dvije stotine mladića koji s podjednakom vještinom znaju da upotrijebe luk, mač i koplje. Recite samo jednu riječ, i svi ćemo biti s vama. – Mnogo vam hvala, dragi Robine, to sam i očekivao od dragog prijatelja. – Htio bih da vas upitani kako ste doznali da se nalazim u Šervudskoj šumi. – Kad sam u Londonu sredio svoje stvari – odgovori vitez – došao sam u Nottingham jer sam doznao da se barun vratio sa Christabelom. Onda sam, miran, otišao do Gamwella, i možete zamisliti moje iznenađenje i moju bol kad sam se našao pred ruševinama sir Guyeve kuće. U Mansfeldu sam doznao sve što se dogodilo. Rekli su mi da se porodica Gamwell sklonila u Yorkshire, 213
kao i to gdje mogu vas pronaći. Recite mi sve o Marianni... Kako je? Da li se mnogo izmijenila? – Da, Allane, mnogo se izmijenila. – Jadna djevojka! Robin poče da se smije. – Izmijenila se, ali ne onako kao što vi mislite: svako proljeće čini je ljepšom... – Je li našla supruga? – Još ne. – Nije se ni vjerila? – Na to pitanje moći će vam odgovoriti Marianna – reče Robin razborito. A zatim brzo doda: – Kako je danas topio!... Čekam jednog od mojih ljudi, ali mi se čini da se previše zadržao... zbilja, da li se sjećate Crvenog Williama? – Onog lijepog dječaka s plavim očima? – Da... bio je zarobljen od baruna i poslan u London gdje su ga uvrstili u jedan odred koji je uskoro prešao u Normandiju. Poslije mnogo godina Williama je uhvatila neodoljiva čežnja da ponovo vidi svoje i od svog kapetana je zatražio odsustvo koje mu je ovaj na vrlo grub način uskratio. Činjenica je da je William dozvolio da ga zavede trenutni gnjev i da ga je zbog toga ubio. Tada mu je uspjelo da se vrati u Englesku svojoj porodici u Barnsdale. Dan kasnije, dok je cijela kuća bila u svečanom raspoloženju pripremajući se da proslave Williamovu svadbu... – William se ženi? A s kim? – S Maude Lindsay. – Kako, kako? Zar Maude nije bila zaljubljena u vas? – Maude je prema meni gajila samo djevojačku simpatiju koja se kasnije pretvorila u sestrinsko prijateljstvo. – Zaista? – primijeti u šali vitez. – Tako mi časti! – potvrdi Robin. – A sada, evo šta se 214
dogodilo. Sat pred vjenčanje William je nestao, i tek danas sam doznao da je uhapšen od barunovih ljudi. Odmah sam skupio svoje ljude i odlučio da učinim sve što je moguće da ga oslobodim. – Ne, Robine, budite razumni... Pričekajte da ja odem do baruna. Možda ću uspjeti da isposlujem slobodu za Williama. – Ali s tim starim prevrtljivcem moglo bi se dogoditi to da čitavog života žalim za izgubljenim vremenom. – Možda imate pravo, možda je opasno poslušati moj savjet. Idem odmah u zamak i, ako barun ne usliša moju molbu, ponudit ću nagradu vojnicima, a ako ni to ne postigne cilj, odmah ću vam javiti da biste mogli stupiti u akciju. – Vrlo dobro, viteže! Evo, moj čovjek se vraća s Halbertom, Maudinim bratom po mlijeku. Nadam se da ćemo nešto doznati. No kad su Halberta zapitali za novosti, on im odgovori: – Ne mogu vam mnogo reći. Znam samo to da je jedan zatvorenik bio doveden u zamak, a Much mi je rekao da je to jadni William. Ako ga namjeravate spašavati, treba brzo raditi jer je u zamak već pozvan jedan putujući redovnik da ispovjedi zatvorenika. – Sveta Bogorodice, smiluj nam se! – povika Robin drhtavim glasom. – Moj jadni William je u opasnosti! Moramo ga spasiti pod svaku cijenu! Nemate nikakvih drugih novosti, Halberte? – To je sve što znam o Williamu. Međutim, doznao sam i to da će se lady Christabel vjenčati krajem tjedna. – Lady Christabel se vjenčava? – povika Allan. – Da, gospodine – reče Halbert pogledavši ga začuđeno. – Udat će se za najbogatijeg Normana u Engleskoj. – Pa to je nemoguće! – uzviknu Allan. – Istina je. U zamku se već vrše velike pripreme za svadbu. – Svadbu? – ponovi vitez sav izvan sebe. – A kako se zove taj bijednik koji namjerava oženiti Christabelu? 215
– Sir Tristram od Goldsborougha. – Christabel se nikada neće udati za tog mrskog starca. Kći baruna Fitza Alwinea je moja vjerenica i dok mi preostaje i jedan dah života, nitko drugi osim mene neće imati nikakva prava na njeno srce. – Vaša vjerenica? Ali, tko ste vi, gospodine? – Vitez Allan Clare – reče Robin. – Brat lady Marianne? – Da, dragi Halberte – reče Allan. – Živjeli! – povika Halbert bacajući kapu uvis. – Ovo se zove sretan povratak. Dobro došli, gospodine! Vaše prisustvo pretvorit će u osmijeh suze lady Christabel. Ako namjeravate spriječiti tu svadbu, onda ne smijete gubiti ni časa. – Idem odmah k barunu – reče Allan. – Ako misli da me obmanjuje, onda se jako vara. – Rekao sam vam već da možete računati na mene – reče Robin. – Silom i lukavstvom otet ćemo lady Christabel. Hajdemo svi četvoro u zamak. Vi ćete ući sami, a mi ćemo čekati napolju. Četiri mladića brzo stigoše do barunova zamka. Dok se vitez približavao, zaškripaše lanci, pokretni most se spusti. Jedan starac, u odjeći hodočasnika, izađe na vratnice. – Evo ispovjednika koga je barun pozvao za jadnog Williama – reče Halbert. – Zaustavimo ga, Robine, možda će nam on moći nešto reći. – Neka vas zaštiti sveta Bogorodica, oče! – reče Robin. – Dolazite li izdaleka? – Dolazim iz Svete zemlje gdje sam išao u hodočašće da bih se oslobodio grijeha svoje mladosti i došao sam ovamo da umrem pod nebom koje sam ugledao kad sam se rodio. 216
– Neka vam bog dade još mnogo godina života, oče! – Sine moj, još mi je malo potrebno pa da napunim devedeset, a izgleda mi da je život proletio kao san. – Molit ću se za vas svetoj Bogorodici da vašim posljednjim trenucima podari spokoj, oče. – Neka bude tako, sine! Vidim da imaš dobru i milostivu dušu. Neka te nebo blagoslovi! A kako si vjernik i dobra srca, uputi jednu misao i onima koji pate i nalaze se pred smrću. – Šta hoćete time da kažete, oče? Ne razumijem vas – reče Robin. – Jedna duša tek što se nije popela na nebo napuštajući tijelo koje je staro tek trideset godina. Čovjek tvojih godina tek što nije završio okrutnom smrću. Moli se za njega! – A da li se taj čovjek ispovjedio, oče? – Da. Za koji sat umrijet će nasilnom smrću. – A gdje se nalazi taj nesretnik? – U jednoj tamnoj ćeliji ovoga zamka. – Sam? – Da, sine, sam je... – A kada je određeno da taj nesretnik umre? – Sutra, čim izađe sunce. – Jeste li sigurni, oče, da izvršenje kazne neće biti prije zore? – Jesam... Zar ti to ne izgleda isuviše brzo? Tvoje riječi kao da mi govore da ti priželjkuješ smrt tvoga brata? – Ne, oče, ja sam spreman da dam svoj život da bih ga spasio. Poznajem toga jadnika, poznajem ga i volim ga. Znate li na koju je kaznu osuđen? – Tamničar mi je rekao da će nesretnik biti doveden do vješala i da će kaznu izvršiti na gradskom trgu notingemski krvnik. – Oče, hoćete li mi učiniti jednu uslugu? – zapita Robin 217
uhvativši ga za ruku. – Šta si htio, sinko? – Da se vratite u zamak i zamolite baruna da vam dozvoli da otpratite zatvorenika do podnožja vješala. – Već sam dobio to odobrenje, sinko. Sutra ujutro bit ću pored vašeg prijatelja. – Da ste blagosloveni po sto puta, oče! Želio bih saopćiti posljednju riječ osuđeniku i vama dati jednu poruku za njega. Sutra ujutru bit ću ovdje, iza ove grupe stabala. Prije nego što budete otišli u zamak, svratite da čujete od mene ono što treba da kažete mome jadnom prijatelju. – Neću propustiti da dođem – reče redovnik. – Hvala vam, oče, do viđenja do sutra! – Neka mir gospodnji bude s tobom! Robin poljubi ruku starome redovniku koji se zatim udalji moleći se. – Da, vidjet ćemo hoće li sutra biti William obješen – ponovi Robin. – Vaši ljudi ne bi smjeli biti suviše daleko od trga – reče Allan. – Bit će oni tamo nadohvat glasa. – Kako ćete učiniti da ih vojnici ne vide? – Ne brinite se za to. Moji veseli drugovi znaju vrlo dobro kako da postanu nevidljivi čak i na glavnom putu. – Vidim da ste potpuno sigurni i da ćete uspjeti. Dragi Robine, i ja bih bio sretan kad bih imao vašu vjeru. – Viteže, dozvolite da oslobodim Williama, da ga odvedem u Barnsdale i bacim u zagrljaj njegove vjerenice. A onda ćemo se pobrinuti za lady Christabel. Jer, kako ste čuli, svadba treba da se obavi tek za nekoliko dana. Imamo, dakle, vremena da se spremimo za borbu s barunom. 218
– Idem u zamak – reče Allan – i pokušat ću otkriti tajnu ove komedije. Ako je barunu tek tako palo na pamet da raskine ugovor koji mu čast nalaže za svetinju, onda ću i ja imati prava da zaboravim na svaku obavezu poštovanja i da po svom nahođenju izaberem način kako će lady Christabel, milom ili silom, postati moja žena. – Imate pravo, prijatelju, idite odmah u zamak. Barun ne očekuje vašu posjetu i vjerojatno će ga vaš iznenadni dolazak ostaviti bez obrane. Govorite mu odlučno i stavite mu do znanja da namjeravate upotrijebiti silu ako vam mirnim putem ne da lady Christabel. U međuvremenu, ja ću pripremiti pohod za sutra ujutro. Ako vam budem potreban, pošaljite jednog glasnika na mjesto gdje smo se sreli. Bilo u koje doba dana ili noći, tamo će stalno stražariti jedan od mojih drugova, i vi mu recite da vas dovede k meni... No, zaista, zar se ne plašite da, ako jednom uđete u zamak, nećete više lako izaći iz njega? – Barun neće upotrijebiti silu prema čovjeku kao što sam ja – odgovori Allan. – Jedino, možda, ako bi bio izložen suviše velikoj opasnosti. A ako se odlučio da da Christabel onom mrskom starcu, željet će da me se što prije oslobodi i neće me zadržavati u zamku. Do viđenja, dragi Robine, doći ću svakako da vas potražim prije večeri. – Čekat ću vas. Dok se Allan približavao vratima zamka, Robin, Halbert i Much uđoše u grad. Vitez, koji je ušao bez teškoća, našao se pred užasnim vlasnikom zamka. Avet, izašla iz groba, izazvala bi u barunu manji užas od onoga koji je osjetio kad je ugledao Allana. Barun baci bijesan pogled na štitonošu, koji umače što je brže mogao. 219
– Nisam očekivao da ću vas ponovo vidjeti – reče on gutajući viteza bijesnim pogledom. – Moguće je, milorde, da je tako, ali činjenica je da sam ovdje. – Vidim to vrlo dobro. Na moju sreću niste održali riječ. Ugovoreni dan istekao je jučer. – U velikoj ste zabludi, milorde, ja sam tačan. Došao sam na vrijeme na sastanak koji ste mi zakazali. – Ne mogu u to da vjerujem. – Veoma mi je žao što vidim da me stavljate u položaj da vam protivurječim. Mi smo preuzeli formalne obaveze jedan prema drugome, i ja sam u pravu da od vas tražim ispunjenje datog obećanja. – A da li su s vaše strane ispunjeni svi uvjeti ugovora? – Svi. Bilo ih je tri: da ponovo uđem u posjed svojih dobara, da posjedujem sto hiljada zlatnika i da se vratim u roku od sedam godina i zatražim ruku lady Christabel. – Zar zaista posjedujete sto hiljada zlatnika? – zapita barun. – Da, milorde. Kralj mi je vratio moja dobra... I ne samo to, već mi je isplatio i rentu računajući od dana konfiskacije. Bogat sam i zahtijevam da mi sutra date lady Christabel. – Sutra? – povika barun. – A ako je sutra ne biste ovdje našli, da li bi ugovor bio raskinut? – Da, sutra... Slušajte me dobro, milorde. Savjetujem vam da se okanite paklenih namjera o kojima razmišljate ovoga trenutka. Pravda je potpuno na mojoj strani i nalazim se ovdje pred vama tačno u dogovoreno vrijeme da bih vam to dokazao. Prema tome, ništa mi na svijetu ne može uskratiti onu koju volim. Ako namjeravate pribjeći lukavstvu, uvjeravam vas da ću primijeniti grubu odmazdu. Poznat mi je jedan događaj koji se odnosi na vas lično, i ako me natjerate na to, ja ću ga saopćiti onome kome to 220
bude potrebno. – O čemu se radi? – zapita uznemireno barun. – Za sada smatram nekorisnim svako objašnjavanje. Dovoljno je da vam kažem da raspolažem pismenim podatkom o nekim bijednim Englezima koji su ponudili da svoju domovinu stave pod tuđinski jaram. Barun problijedi. – Održite obećanje koje ste mi dali, milorde, a ja ću zaboraviti da ste bili izdajica našega kralja. – Vi teže, vi vrijeđate jednog starca – reče barun pretvarajući se da se zgražava. – Govorim istinu i ništa drugo. Ako ne održite svoje obećanje, dostavit ću kralju dokaz vašeg patriotizma. – Imate sreću, Allane Clareu – reče barun uzdržanim tonom – da mi je nebo podarilo miran i strpljiv karakter... Da sam, naprotiv, razdražljiv i nagao, platili biste skupo svoju smjelost, jer bih naredio da vas bace u opkope zamka. – To bi bila ludost s vaše strane, milorde, jer vas to ne bi spasilo od kraljeve osvete. – Ali, viteže, zašto prijetite prije nego što ste doznali da li ja zaista namjeravam da vas odbijem? – Zato što znam sigurno da ste lady Christabel obećali jednom starom majmunu koji se zove sir Tristram od Goldsborougha. – Jeste li uvjereni da je tako? Tko je taj ishlapjeli brbljivac koji vam je napričao te laži? – Nije važno tko mi je to rekao. Činjenica je da cijeli grad Nottingham vrši pripreme za tu neobičnu svadbu. – Ali ja ne mogu biti odgovoran za glupe laži koje kruže o meni. – To znači da nije istina da ste sir Tristramu obećali ruku svoje 221
kćeri? – Dozvolite mi da ne odgovorim na ovo pitanje. Do sutra ću biti slobodan da razmislim i odlučim onako kako mi se bude činilo najpametnije. Dođite sutra i dobit ćete odgovor. Zbogom, viteže, molim vas da me ostavite samog. – Do viđenja, barune, i ne zaboravite da jedan plemić ima samo jednu riječ. – Dobro, dobro – progunđa starac okrećući mu leđa. Allan izađe uznemirenog srca. Stari barun je svakako smišljao neku majstorsku podvalu. Tek što je Allan izašao, barun naglo povuče za gajtan jednog zvona. – Pošaljite mi Crnoga Pierrea – reče on sluzi. Poslije nekoliko minuta pojavi se vojnik po koga je barun poslao. – Pierre – reče barun – imaš li dva-tri hrabra i pametna mladića koji su sposobni da bez puno riječi izvrše primljeno naređenje? – Da, milorde. – U redu. Jedan elegantan vitez u crvenoj odjeći upravo, izlazi iz zamka. Prati ga s ostalom dvojicom i učinite tako da mi više ne dosađuje... Jesi li razumio? – Potpuno sam razumio, milorde – odgovori Crni Pierre uz podrugljiv osmijeh, uhvativši rukom držak jednog dugačkog bodeža. –Bit ćeš bogato nagrađen, Pierre. Idi i učini to u najvećoj tajnosti i s najvećom razboritošću. Ako leptir odleti u šumu, pusti ga neka uđe u čestar, tu ćeš biti slobodniji. Kad ga pošalješ na drugi svijet, sahrani ga pod jednim starim hrastom i pokrij zemlju lišćem i vriježom kupina da se leš ne može odmah pronaći. – Vaše naređenje bit će u potpunosti izvršeno, milorde, a kad me budete ponovo vidjeli, on će već spavati pod travom. 222
– Očekujem te! Crni Pierre izađe iz zamka s dvojicom pratilaca i krenu tragom viteza. Allan, duboko zamišljen i s tugom u srcu, kretao se polako prema šumi. A razbojnici, vidjevši ga da ulazi pod krošnje stabala, ubrzaše korak i sakriše se iza jednog žbuna, spremni da se bace na mladića u podesnom trenutku. Allan je u međuvremenu tražio pogledom po okolini Robinovog čovjeka koji je trebalo da ga pričeka, razmišljajući o najpogodnijem načinu da iščupa Christabelu iz očevih šaka. Bat koraka trže ga iz razmišljanja. On podiže glavu i spazi tri ubojice koji su dolazili k njemu s mačem u ruci. On se odmah nasloni na jedno stablo, isuka mač i upita zapovjedničkim tonom: – Bijednici, šta hoćete? – Tvoj život – povika Crni Pierre poletjevši prema njemu. – Natrag, nevaljalče! – viknu Allan pogodivši napadača u lice. – Natrag svi! – nastavi on izbivši Crnom Pierreu mač iz ruke. Lud od bijesa i razoružan, Pierre dohvati jednu granu i ponovo poletje prema Allanu udarivši ga po glavi tolikom snagom da vitez ispusti oružje i pade u nesvijest. – Lov je završen – uzviknu veselo Pierre pomažući jednom od prijatelja koji je ležao na zemlji. – Idite u zamak i ostavite me samoga. Ja ću razmisliti kako da ga dokusurim i da iskopam raku. Daj mi lopatu. – Evo je – odgovori jedan od Pierreovih ljudi i doda: – Pierre, osjećam se napola mrtav ? ne mogu hodati. – Odlazi ili ću te ubiti. Kad je ostao sam, Pierre se baci na posao. Već je bio gotovo završio s kopanjem rake kad osjeti preko leđa strahoviti udar batine od koga se prostre po zemlji. 223
Čim se malo povratio od bola, Pierre podiže pogled i nađe se pred licem jednog snažnog mladića koji je nosio mantiju redovnika benediktinskog reda. – A, tako, lopove s prljavom njuškom – povika redovnik gromovito – ti se usuđuješ udarati po glavi jednoga plemića, a da bi sakrio svoje zlodjelo, namjeravao si da pokopaš žrtvu? Odgovaraj na moja pitanja, nevaljalče! Tko si ti? – Moj će mač odgovoriti umjesto mene – dobaci Pierre skočivši na noge. – Poslat ću te na drugi svijet, pa ćeš moći da pitaš sotonu za ime koje te interesira. – Nema potrebe da umrem da bih to saznao, brbljavče. Čitam ti na licu rodbinsku vezu s paklom. A sada ti savjetujem da ostaviš na miru mač, ako nećeš da te moj štap zauvijek umiri. Gubi se! – Neću prije nego što ti pokažem kako ga upotrebljavam – reče Pierre zadavši udarac koji redovnika rani u ruku. Redovnik ispusti krik i poletje kao munja na Crnog Pierrea udarajući ga pomamno batinom sve dok bijednik ne ispusti mač, dok mu se oči ne zamutiše i potpuno ne izgubi snagu da se brani. Kad ga je redovnik prestao mlatiti, Crni Pierre je bio mrtav. – Huljo! – procijedi redovnik iscrpen od umora i bola. – Zar si mislio da su moji prsti napravljeni zato da ih neki normanski pas odsiječe? Dao sam mu dobru lekciju. Žao mi je samo što neće iz nje izvući nikakvu pouku jer je mrtav. Utoliko gore! To je njegova greška a ne moja. Zašto je ubio ovog jadnog mladića? Ah, bože moj – poviče redovnik koji je u međuvremenu opipao vitezovo tijelo – još je živ! Stavit ću ga na leđa i odnijeti u skrovište. Jadni mladić i nije baš težak. I redovnik se uputi sigurnim i brzim korakom prema boravištu Robinove družine. U međuvremenu William je, zatvoren u jednoj ćeliji, s užasom 224
očekivao trenutak izvršenja kazne. Jadnik je na svaki šum pažljivo naprezao sluh nadajući se još uvijek da će čuti daleki odjek roga Robina Hooda. Naveče se ispovjedio. U zoru se grčevito molio i spremao da pođe s barunovim stražarima koji su ga morali odvesti u cik zore. Zaista, u određeni čas vojnici stigoše, staviše Williama u sredinu i pođoše prema gradu. Tek što su ušli u Nottingham, opkoliše ih građani koji su od rane zore čekali da prođe tužna povorka. Osuđenik se još uvijek nadao. Jedan potajni glas govorio mu je da Robin Hood nije daleko. Ali kad je stigao na podnožje vješala, jadnik je problijedio. Nije očekivao da će na ovako sramotan način umrijeti. – Želio bih da govorim s barunom Fitzom Alwineom – reče on odjednom. Barun je bio obavezan da u svojstvu šerifa prisustvuje izvršenju smrtne kazne. – Šta želite od mene? – upita barun. – Milorde, nema li nade za pomilovanje? – Ne! – odgovori hladno barun. – Onda bih vas molio za jednu milost koju mi nijedno plemenito srce ne bi moglo uskratiti – doda William mirno. – Kakva je to milost? – Milorde, ja pripadam jednoj plemenitoj saskoj porodici čije je ime simbol časti i nijedan njen član nikada nije bio prezren od svojih sugrađana. Ja sam plemić i vojnik i želim da umrem smrću jednog vojnika. – Bit ćete obješeni! – odgovori grubo barun. – Milorde, izlagao sam svoj život na bojištima i ne zaslužujem da budem obješen kao lopov. 225
– Zaista? – dobaci podrugljivo barun. – A na koji biste način željeli da okajete izvršeni zločin? – Dajte mi mač i naredite svojim vojnicima da me dotuku kopljima. Hoću da umrem kao što umire pošten čovjek: slobodnih ruku i očiju uprtih u nebo. – Zar mislite da sam takva budala da bih izvrgao opasnosti život nekog od svojih ljudi zato da zadovoljim vaš hir? Nema ništa od toga? Bit ćete obješeni. – Preklinjem vas, milorde, imajte samilosti prema meni... Ne tražim ništa drugo, samo jedan mač... Neću se njim čak ni braniti... Vaši ljudi će moći slobodno da me isijeku na komade... – Bijednice! – povika barun. – Ti koji si ubio jednoga Normana moliš sada za milost drugoga Normana! Ti si poludio ! Umrijet ćeš na vješalima!... Nadam se da ćeš uskoro imati društvo razbojnika koji ugrožava ove krajeve, kao i hulja koje ga slijede. – Da je taj čovjek, o kome vi govorite s toliko potcjenjivanja, u mojoj blizini, ja bih se smijao vašoj razmetljivosti... No, ne zaboravite nikada, barune Fitze Ahvine, da će me Robin Hood osvetiti! – Neka samo dođe s cijelom svojom bandom! Dat ću da se podignu dvije stotine vješala! Krvnice! Vrši svoju dužnost! Krvnik stavi ruke Williamu na ramena. Jadnik se očajnički osvrtao na sve strane, ali videći oko sebe samo masu koja je šutjela i pažljivo promatrala što se događa, prepusti se sudbini. – Pričekajte! – povika u jednom trenutku drhtavim glasom stari hodočasnik. – Pričekajte! Moram dati nesretniku posljednji blagoslov. – Već ste izvršili sve svoje dužnosti – povika barun nestrpljivo. – Nećemo zbog toga odgađati izvršenje smrtne kazne. – Bezbožniče – povika hodočasnik. – Zar bi htio da ovog 226
mladića lišiš brige svete vjere? – Obavite brzo svoje dužnosti! – reče barun nestrpljivo. – Sve me te dugačke litanije zamaraju! – Vojnici, malo se udaljite! – reče starac. – Posljednju ispovijest samrtnika ne može da čuje uho običnog čovjeka. Na jedan barunov znak vojnici se odmakoše, a William i hodočasnik nađoše se sami na podnožju vješala. Čak se i krvnik malo udaljio. – Ne miči se, Williame – reče hodočasnik nagnuvši se prema mladiću. – Ja sam Robin... Sada ću ti presjeći veze kojima si sapet... Pojurit ćemo među vojnike, a oni će od iznenađenja izgubiti glavu. – Da si blagosloven, dragi Robine! – prošapta William jedva svladavajući radost. – Sagni glavu! Pretvaraj se da mi govoriš... Dobro je! Evo, konopci su presječeni, a sada dohvati mač ispod moje mantije... Jesi li ga našao? – Da – prošapta William. – Odlično! A sada nasloni leđa na moja i pokažimo barunu da si još daleko od toga da budeš obješen. Jednim pokretom, bržim od munje, Robin zbaci s leđa mantiju hodočasnika i pred zaprepaštenim očima prisutnih pojavi se dobro poznato odijelo. – Milorde! – povika Robin mirnim i prodornim glasom – William Gamwell je član moje družine. Uzeli ste mi ga, a ja sam došao da ga odvedem! U zamjenu za njega ostavljam vam leš one hulje kojoj ste naredili da ubije viteza Allana Clarea. – Pet stotina dukata onome tko uhvati ovoga razbojnika! – zaurla barun. – Pet stotina dukata hrabrom vojniku koji mu sveže ruke na leđa! Robin baci prijeteći pogled po masi koja ostade nepokretna od 227
divljenja. – Ne savjetujem nikome da izlaže svoj život – povika Robin. – Svugdje oko mene nalaze se moji drugovi. Rekavši to, on dunu u rog, a u istom trenutku jedna četa strijelaca izađe iz šume s napetim lukovima. – Na oružje! – povika barun. – Na oružje! Vjerni Normani, hrabro, uništite ove bandite! Ali oblak strijela pade kao kiša po vojnicima. Barun, i pored sve svoje vike, pojuri obuzet užasom k svome konju i poletje prema zamku vičući iz svega glasa. Građani, i sami zaplašeni, pojuriše za gospodarom, a i sami vojnici, zahvaćeni općom panikom, nisu mnogo oklijevali da slijede barunov primjer. – Robin i šuma! – vikali su za to vrijeme veseli drugovi goneći neprijatelje. Građani, vojnici i Robinova družina kao bujica preplaviše cijeli grad. Barun je prvi ušao u zamak, praćen od svih, osim Robinovih drugova koji, pošto su ispratili baruna posprdnim uzvicima, okrenuše leđa pozdravljeni od ostalog stanovništva koje još nije došlo k sebi od izvanrednog događaja. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 228
XXII Kad je barun Fitz Alwine bio siguran da Robin ne namjerava podsjesti zamak, predao se mislima i planovima koji su bili jedan od drugog neostvarljiviji, zatvorio se u svoju sobu i počeo razmišljati o strašnoj smjelosti Robina Hooda, koji je usred bijela dana, samo s mačem u ruci, znao da drži na odstojanju brojno jaku četu. Razmišljao je o sramnom bijegu vojnika i proklinjao je njihov kukavičluk zaboravljajući da je baš on bio taj koji im je dao primjer. U jednom trenutku, sav izvan sebe, pojuri u dvorište gdje su njegovi ljudi raspravljali o događaju optužujući svoga gospodara za poraz. Barun je doletio kao bomba, naredio da se svi skupe u krug i održao im dugačak govor o njihovom sramnom kukavičluku, dodajući da nikada nije čuo tako nešto. Barunov bijes natjerao je vojnike da obore glave, jer su i sami povjerovali da su bili kukavice kad su se uplašili jednog čovjeka. Kad je barun završio svoj pompozni govor, jedan od ljudi predloži da progone napadače do njihovog šumskog skrovišta. Prijedlog je bio popraćen uzvicima odobravanja, i svi su preklinjali svoga gospodara da im se stavi na čelo. Ali on, osjećajući se vrlo malo raspoložen da prihvati ovaj prijedlog učinjen u nezgodno vrijeme, odgovori da je veoma zadovoljan njihovom spremnošću, ali da trenutačno više voli ostati kod kuće. – Čestiti i hrabri ljudi – doda on – treba poslušati razum, a razum nam savjetuje da pričekamo povoljnu priliku da bismo se dokopali toga razbojnika. Za sada treba biti strpljiv. 229
Rekavši to i plašeći se da njegovi ljudi ne budu suviše uporni u svom zahtjevu, barun se povuče misleći na ono što je za njega bilo daleko važnije. Imao je mnogo povjerenja u sposobnost i umješnost Crnoga Pierrea, pa je bio uvjeren da je Allan Clare mrtav. Istina, Robin Hood je rekao da je Crni Pierre ubijen, ali je barunu bilo malo stalo do toga što je njegov najamnik životom platio zadatak koji mu je on povjerio. Oslobodivši se Allana Clarea, nije više bilo nikakve prepreke za vjenčanje Christabele i sir Tristrama, koji je bio tako blizu groba da je mlada supruga već mogla spremati crni udovički veo. Lijepa kakva je bila, mlada, slobodna i nečuveno bogata, lady Christabel je mogla poslije toga sklopiti brak koji bi je bio dostojan. – Ali kakav brak? – pitao se barun u svojoj nezajažljivoj želji da svojoj kćeri nađe supruga koji bi odgovarao svim njegovim nadama. Ponosni starac, koji je sanjao o sjaju engleskog dvora, dospio je čak do pomisli na sina Henrika II. U to vrijeme stalnih i žestokih borbi između raznih stranaka koje su vladale engleskim kraljevstvom, novac je bio od presudne važnosti. I zaista, nije bilo nemoguće da lady Christabel sa svojim bogatstvom postane princeza. Barun je već vidio sebe kao bliskog rođaka na dvoru i već je mislio o tome u koje bi vladajuće kuće ubacio unuke i praunuke. Ali u jednom trenutku sjeti se ponovo Robinovih riječi. Tko zna, možda Allan Clare zaista nije mrtav? – Moram se odmah u to uvjeriti – povika on i pozva jednoga slugu. – Da li je Crni Pierre kod kuće? – Ne, milorde, izašao je jučer u pratnji dvojice ljudi koji su se vratili bez njega. Jedan od njih je teže ranjen, a drugi napola mrtav. – Pošaljite mi onoga koji se još drži na nogama. – Odmah, milorde. Malo kasnije pojavi se jedan čovjek. Imao je povijenu glavu, a 230
lijeva ruka mu je visila u marami. – Šta je bilo s Crnim Pierreom? – zapita barun. – Ne znam, milorde. Ostavio sam ga u šumi dok je kopao raku da sahrani tijelo mladoga plemića koga smo ubili. Na ovu vijest barun osjeti kako mu krv navire u lice. Pokušao je govoriti, ali mu to nije uspijevalo. Okrenu glavu i dade znak čovjeku da ode. A ovaj, koji ništa više nije ni tražio, udalji se polako odupirući se o zid. – Mrtav je! – prošaputa barun s izrazom koji je istovremeno pokazivao i radost i nemir. – Mrtav je, dakle! Ostavimo baruna da se bori sa svojom savješću i pođimo da pronađemo čovjeka koga je on odredio za supruga svojoj kćeri. Sir Tristram je stalno bio u zamku gdje je trebalo da pričeka kraj tjedna. Barun je htio da se svadba obavi tu, ali je sir Tristram izričito zahtijevao da se obred izvrši u samostanu Linton, pola milje od Nottinghama. – Dobri moj prijatelju – reče barun odlučno kad je sir Tristram došao k njemu – nemojte sebi umišljati da se moja kći osjeća jako sretnom što će pripasti vama i da ide pred oltar s velikim oduševljenjem. Ne bih vam znao reći razlog zašto, ali imam predosjećaj da bi se u samostanu Lintonu zaista moglo dogoditi nešto što ne bi bilo prijatno ni vama ni meni. – Pratit će me moji ljudi – odgovori sir Tristram – ima ih dosta i hrabri su. – Kako hoćete... Samo, ako se dogodi neka nesreća, nećete imati nikakva prava da se žalite. – Budite mirni, barune. Preuzimam svu odgovornost na sebe! Osim ako nije grijeh da čovjek sam izabere gdje će se vjenčati. – Nadam se da niste zaboravili da mi dan prije vjenčanja morate predati milijun zlatnih dukata. 231
– Novac je u mojoj sobi, barune, zatvoren u jednoj kasi – odgovori sir Tristram s dubokim uzdahom. – Naredit ću da se donese u vašu sobu na dan vjenčanja. – Budite oprezni! – Ne brinite, čuvam ga dobro. Dva starca se rastadoše. Jedan je otišao da pravi društvo lady Christabel a drugi se ponovo zadubio u svoja sanjarenja o veličini. U dvorcu Barnsdaleu vladala je velika žalost. Sir Guy, njegova supruga i Williamove sestre provodili su sate tješeći jedno drugo a noću su oplakivali nestalog sina. Dan poslije oslobođenja mladića, svi su se okupili u dvorani razmišljajući o Williamovu čudnom nestanku, kad odjednom na vratima odjeknu lovački rog. – To je Robin! – povika Marianna pritrčavši prozoru. – Sigurno nam nosi dobre vijesti! – doda Barbara. – Hajde, Maude, moraš vjerovati! Sigurna sam da se William vraća! – Oh, kad bi to bilo istina! – odgovori Maude plačući. – Istina je! Zaista je istina! – povika Barbara. – William dolazi s Robinom i s nekim nepoznatim mladićem. Maude i Marianna potrčaše prema vratima. Marianna odmah prepozna brata koji se već potpuno oporavio i dobro se osjećao. Djevojke padoše u zagrljaj mladićima. Maude je, jecajući, stalno ponavljala: – Williame, dragi moj Williame! A Marianna, objesivši se bratu oko vrata, nije bila sposobna da izgovori nijednu riječ. Nećemo opisivati radost cijele porodice kad je vidjela kako se, kao nekim čudom, vraća onaj koga su već oplakivali kao mrtvog. Pjesma i smijeh odagnaše uspomenu na suze. Sir Guy je blagosiljao Williama i njegovog spasioca, dok je lady Marianna 232
stiskala na srce Maude. – Dragi Robine – reče Allan – sada kad smo mirni i na sigurnom mjestu, htio bih ti zahvaliti na svemu što si učinio za moju sestru. – Oh, brate – reče Marianna – kad bi ti znao kako je on bio dobar, kako je bio velikodušan, vi biste ga voljeli kao... kao... – Kao što ga ti voliš, je li tako? – reče Allan smiješeći se. – Da, kao što ga ja volim – odgovori Marianna, lica ozarenog od ponosa, ali i s drhtajem u glasu. – Ponosna sam što ti mogu priznati svoje osjećaje prema tom velikodušnom čovjeku koji je patio kad sam ja patila. Brate, Robin me voli, a ja sam mu obećala svoju ruku. Čekali smo na tebe da bismo zatražili od boga da blagoslovi našu vezu. – Ti me tjeraš da pocrvenim zbog svog egoizma, sestro – reče Allan – i to me obavezuje da dvostruko cijenim Robinovo ponašanje. Tvoj prirodni zaštitnik bio je daleko, a ti si, dobra i draga sestro, čekala na njegov povratak da bi bila sretna. Oprosti mi! I hvala ti, dragi Robine. Nijedna riječ ne bi bila dovoljna da izrazi moju beskrajnu zahvalnost... Ti voliš Mariannu i Marianna tebe... Dobro, ja ti dajem suglasnost za njenu ruku i ponosan sam i sretan što mogu da te nazovem bratom. Vitez uze sestrinu ruku i stavi je u ruku mladića koji, ne mogavši više da se suzdrži, privuče Mariannu na grudi i snažno je zagrli. William je, sumanut od sreće, također grlio Maude. – Hoćeš li, Robine, da se vjenčamo još danas? – povika on veselo. – Odnosno, da se vjenčamo sutra, jer odgađati ono što se može odmah učiniti, to donosi nesreću. Ili... sada mi pade na pamet... Zar se ne bismo mogli vjenčati još danas? Šta ti kažeš o tome, Maude? 233
Djevojka se poče smijati. – Kakva žurba! – povika vitez. – Nadam se da ću ubrzo moći da povedem pred oltar lady Christabel i tako bismo mogli da istoga dana proslavimo trostruko vjenčanje. Ako vam nije žao, Williame, pričekajte još jedan tjedan, pa ćemo biti svi istovremeno sretni. – Još tjedan dana? – povika William. – Ali to je nemoguće ! – Hajde, Williame – povika Robin. – Jedan tjedan brzo će proći. – Znači, svi ste protiv mene – reče William obeshrabreno – pa čak i Maude, koja bi morala da mi pomogne, ostala je nijema. U redu, čekat ću i ja. Dođi, Maude, idemo u vrt. Činjenica je da je lady Christabel sedam dana kasnije bila sama u svojoj sobi, zavaljena u naslonjaču. Obukli su joj haljinu od bijelog satena, a fini veo pokrivao ju je cijelu. Lice joj je bilo blijedo, usne bezbojne i stegnute, a krupne oči netremice su upirale izgubljeni pogled u vrata. S vremena na vrijeme poneka vrela suza skotrljala bi joj se niz obraz kao jedini znak života u slomljenom tijelu. Prolazili su časovi bolnog iščekivanja. Djevojka je mislila da ovo neće preživjeti. Užasavala se pri pomisli da se približava čas žrtvovanja. – Zaboravio me je! – povika ona u jednom trenutku sklapajući ruke bjelje od svoje haljine. – Zaboravio je ženu za koju je govorio da je voli i koja ga voli više od svega na svijetu. Zaboravio je na svoje obećanje i oženio se nekom drugom. Bože moj, bože moj, imaj samilosti prema meni! Nedostaje mi snage, srce mi se kida... Koliko sam samo propatila! Zbog njega sam podnosila grubijanske poglede i oštre riječi onoga koga sam prisiljena da poštujem. Zbog njega sam bez hroptanja podnijela samostansku samoću. Vjerovala sam u njega, a on me je obmanuo!... 234
Jecaj joj nadu grudi, a iz očiju joj navriješe suze. Lako kucanje na vratima prekine je u njenom bolnom razmišljanju. – Naprijed! – reče ona slabim glasom. Vrata se otvoriše, a u njima se pojavi smežurani lik sir Tristrama. – Gospođice – reče starac-vjerenik s osmijehom punim đavolske ironije – vrijeme polaska se bliži. Dozvolite mi da vam ponudim ruku. Pratnja nas čeka... Gospođice, mi ćemo biti najsretniji bračni par... – Milorde – jedva izusti Christabel – tako sam slaba da nemam snage da iziđem. – Šta kažete, ljubavi moja? Ne razumijem... Ako ste već spremni... Ako nas već čekaju... Hajdete, budite dobri i pružite mi vašu lijepu ručicu. – Sir Tristrame – reče odjednom Christabel ustajući, plamenih očiju i drhtavih usana – poslušajte me, preklinjem vas!... – A šta to, milady? Ne razumijem vas. – Poštedite me truda objašnjavanja – doda Christabel plačući i dalje – a ja ću vas, milorde, blagosiljati i molit ću se bogu za vas. – Jako ste uzbuđeni, lijepa moja golubice – reče sir Tristram slatkorječivo. – Smirite se, ljubavi moja, a večeras ili sutra, kad god budete to željeli, možete mi se ispovjediti. Sada nemamo vremena. Kad budemo vjenčani, onda ću vas slušati od jutra do večeri. – Za milost božju, milorde, saslušajte me odmah! Moj otac vas vara, a i vi sebe obmanjujete, ali ja neću da vam pružam varljive nade. Milorde, ja vas ne volim, ne mogu vas voljeti, jer moje srce pripada jednom mladiću koji je bio moj drug iz djetinjstva... I ja mislim samo na njega, volim samo njega, milorde, a moja duša je vječno vezana uz njegovu. – Oh, zaboravit ćete tog mladića brzo kad postanete moja 235
supruga. – Ne, milorde, nikada ga neću zaboraviti. Uspomena na njega usađena je duboko u mome srcu. – Da, znam to, u vašim se godinama vjeruje u vječnu ljubav, ali vrijeme kasnije čini svoje i sve odagna... Hajde, dođite, govorit ćemo sutra, a ja ću vam pomoći da između prošlosti i sadašnjosti nađete vjeru u budućnost. – Ah, milorde, vi nemate milosti! – Volim vas, Christabel! – Bože moj, smiluj mi se! – uzdahnu nesretnica. – On će zaista imati milosti – reče starac uzimajući Christabelinu ruku – i podarit će vam sreću i zaborav. S prijetvornim poštovanjem i nježnošću, pa čak i samilošću, sir Tristram poljubi hladnu ruku koju je držao u svojoj. – Budite sigurni da ćete biti sretni, gospođice. Christabel se bolno osmjehnu misleći: »Svakako ću umrijeti.« U samostanu Lintonu bile su izvršene velike pripreme. Skupocjeni tepisi ukrašavali su kapelu, a obilje cvijeća širilo je svoj miris po crkvi. Biskup iz Herforta, koji je trebalo da obavi svečanost, čekao je okružen fratrima na vratima crkve dolazak svadbene povorke. Tog trenutka pred biskupom se pojavi i jedan mladić koji je nosio malu harfu. – Velečasni – reče neznanac klanjajući se s puno poštovanja – vi ćete održati misu s pjevanjem u čast mladenaca, zar ne? – Da, tako je – odgovori biskup. – Ali zašto me to pitate? – Velečasni, ja sam najbolji harfist u Engleskoj i Francuskoj i na najraskošnijim svečanostima slušaju moju umjetnost. Čuo sam da se govori o svadbi sira Tristrama i kćeri baruna Fitza Alwinea, pa sam došao da ponudim svoje usluge Njihovom gospodstvu. – Ako toliko vrijediš koliko se hvališ, dobro došao – reče 236
biskup. – Hvala, velečasni. – Veoma volim muziku na harfi – nastavi biskup – i bilo bi mi jako drago ako bi htio da odsviraš nešto prije nego što stigne svadbena povorka. – Velečasni – odgovori stranac ponosno se uvijajući u svoj dugi ogrtač – kad bih bio skitnica što muči instrument kao oni koje obično slušate, uslišio bih vašu želju. No, ja obično sviram samo na velikim svečanostima. – Ti si nezahvalnik – primijeti biskup ljutito. – Naređujem ti da odmah nešto odsviraš! – A ja vam kažem da neću do taci nijednu strunu prije nego što stigne svadbena povorka – dobaci stranac bez oklijevanja. – No, tada ćete, velečasni, čuti muziku koja će vas opčiniti, budite u to sigurni. – U redu, brzo ćemo moći da ocijenimo tvoju vrijednost – reče biskup. – Evo mladenaca! Stranac se povuče, a biskup krenu u susret povorci. Prije nego što je ušla u crkvu, lady Christabel, koja se jedva držala na nogama, obrati se ocu: – Oče moj – reče ona tiho – smilujte mi se. Ova svadba bit će moja smrt. Ali jedan barunov oštar pogled bio je dovoljan da jadnica ušuti. I pored toga, ona se obrati sir Tristramu dodirujući nemirnom rukom mišicu starca: – Milorde, nemojte biti bezosjećajni! Ne zaboravite da o vama ovisi moj život. Imajte sažaljenja prema meni. – O tome ćemo govoriti kasnije – odvrati sir Tristram dajući znak biskupu da uđu u crkvu. Barun je, uzevši je za ruku, upravo vodio svoju kćer pred oltar, 237
kad jedan snažan glas zagrmi: – Stojte! Barun uzviknu, sir Tristram , se osloni na vrata teturajući, dok je stranac uzeo za ruku lady Christabel. Jedini koji nije izgubio glavu bio je biskup. – Zlonamjerni bijedniče! – reče on prepoznavši harfista. – Kako se usuđuješ staviti svoju prljavu šapu na ruku ove plemenite dame? – Proviđenje me šalje njoj u pomoć – odgovori stranac. Barun se ohrabri i poleti na harfista. – Tko ste vi? – zapita on oholo. – Zašto ste došli da remetite ovu svetu svečanost? – Nesretnice! – povika neznanac. – Vi nazivate svetom svečanošću prisilnu vezu nejake djevojke s jednim starcem! Milady – doda on klanjajući se s poštovanjem pred Christabelom – vi ste došli u kuću gospodnju da dobijete ime jednog poštenog čovjeka, i tako neka bude... Budite hrabri! Božja dobrota bdi nad vašom vjernošću i vašom nevinošću. I harfist razveza gajtan koji je vezivao njegovu dugu odjeću i prinese ustima lovački rog. – Robin Hood! – povika barun. – Robin Hood! Allanov prijatelj... – prošaputa Christabel. – Da, Robin Hood i njegova družina – odgovori neznanac pokazujući gusti stroj koji se bez mnogo buke uvukao usred svadbene povorke. U istom trenutku jedan bogato obučeni vitez klekne pred lady Christabel. – Allan! Dragi moj Allan! – povika djevojka sklapajući ruke. – Neka vas bog blagoslovi! Niste me zaboravili! – Monsinjore – reče Robin približavajući se biskupu otkrivene 238
glave i s držanjem punim poštovanja – vi ste upravo htjeli da protiv svakog ljudskog i društvenog zakona sjedinite dva bića koja nisu bila određena od boga da žive pod istim krovom. Vidite li ovu djevojku? Vidite li supruga koji je htio da joj se nametne koristeći škrtost njenoga oca? Ali, lady Christabel je već nekoliko godina vjerena s mladim vitezom Allanom Clareom, bogatim i plemenitim kao i ona. On je voli, ona ga voli, a mi ponizno molimo da posvetite ovu zakonitu vezu. – Ja se svim silama opirem tom braku – povika barun pokušavajući da se oslobodi čvrstog zagrljaja Maloga Johna kome je bilo povjereno da se pobrine za njega. – Da šutiš, ti čovječe bez srca! – reče Robin Hood. – Zar se usuđuješ da na pragu crkve podižeš glas, ti koji si htio prekršiti dato obećanje? – Nisam ja dao nikakvo obećanje! – reče grubo Fitz Ahvine. – Monsinjore – nastavi Robin – hoćete li vjenčati ovo dvoje mladih? – Ne mogu bez očeva pristanka – odgovori biskup. – A ja tu suglasnost nikada neću dati! – Monsinjore – nastavi uporno Robin ne obazirući se na barunove prosvjede – očekujem da mi kažete svoju posljednju riječ. – Ne mogu da odgovorim na vaš zahtjev. Obavijesti koje nalaže crkva nisu objavljene, a propis zahtijeva... – Pokorit ćemo se zakonu – reče Robin. – Prijatelju Mali Johne, objavite obavještenja o mladencima. Mali John posluša najavljujući tri puta vjenčanje Allana Clarea i lady Christabele Fitz Alwine. No, biskup je opet odbio. – Vaša je odluka, dakle, konačna, monsinjore? – upita Robin. – Da. – Vrlo dobro. Ali ja sam predvidio i taj slučaj i poveo sam 239
jednog svećenika koji ima pravo kao i vi da izvrši obred vjenčanja. Oče – nastavi Robin Hood obrativši se starom redovniku koga nitko nije primjećivao – budite dobri i uđite u kapelu. Mladenci će vam... Stari fratar bio je onaj isti hodočasnik koji je Robinu ustupio kabanicu da bi spasio Williama. On polako pođe naprijed i reče: – Evo me s vama, djeco, molim se za one koji trpe i tražim od boga da oprosti grešnicima. Svečanost poče. U međuvremenu biskup se povukao. Sir Tristram je s vremena na vrijeme muklo jaukao, dok je Fitz Ahvine gunđao prigušeno poneku prijetnju. – Tko daje nevjestu suprugu? – zapita hodočasnik pružajući ruke nad glavom Christabele koja je klečala pred njim. – Hoćete li vi da odgovorite, milorde? – upita Robin. – Budite milostivi, oče moj – preklinjala je Christabel. – Ne, i sto puta ne! – povika barun. Onda se ponovo umiješa Robin. – Pošto otac ove plemenite djevojke odbija da održi svoje obećanje, ja uzimam njegovo pravo. Ja, Robin Hood, dajem i udjeljujem kao suprugu vitezu Allanu Clareu lady Christabel Fitz Ahvine. Svečanost je bila upotpunjena. Tek što su Allan i Christabel postali muž i žena, u crkvi se pojavi porodica Gamwell. Robin Hood pođe u susret Marianni i odvede je pred oltar, a to isto učini i William s Maude. Prolazeći tik pored Robina koji je klečao kraj Marianne, William prošaputa: – Napokon je došao dan sreće! Pogledaj, Robine, kako Maude blista od ljepote. – Tiho, Williame, i moli se Svevišnjem da ti usliši molitvu. – Da, molit ću se čitavom dušom – odgovori William 240
beskrajno sretan. – Hulje! – rikao je za to vrijeme barun prateći i protiv svoje volje gorostasnog Malog Johna koji ga je pažljivo gurao k izlazu iz kapele. Trenutak kasnije kapela je bila pusta. Fitz Alwine i sir Tristram, čiji su se konji razbjegli, krenuše pod ruku prema zamku u duševnom stanju koje je nemoguće opisati. – Fitze Alwine – reče sir Tristram – mislim da je jasno da ćete mi sada morati vratiti milijun zlatnih dukata koje sam vam povjerio. – O, to nikako, dragi sir Tristrame, ja nisam kriv za ono što se dogodilo. Štaviše, moram vam reći da se nesreća ne bi ni dogodila da ste poslušali moj savjet. Da ste pristali da se vjenčate u notingemskoj kapeli, vaša sreća bila bi osigurana. Ali vi ste pretpostavili raskoš sreći a dan večeri, i eto vam lijepog ishoda. Taj bijednik je odveo moju kćer. Sada i ja imam pravo na naknadu za taj gubitak koji ste mi nanijeli i zadržavam vaš novac. Za to vrijeme sluge dvojice plemića, prateći ih na odstojanju, ismijavali su ih među sobom zbog tog neobičnog događaja. U isto vrijeme prava svadbena povorka, u pratnji vesele družine, išla je brzo šumom koja kao da se pripremila da primi tri sretna bračna para. Drveće osvježeno rosom širilo je gusto zeleno lišće nad novim gostima. Dugačke lisnate grane, načičkane cvijećem, pružale su se od jednog do drugog stoljetnog hrasta, između dežmekastih brijestova i vitkih topola. Na jednom prostranom raskršću bila je pripremljena gozba, a u neposrednoj blizini priređena je i velika plesna dvorana, ukratko, sve je bilo organizirano da se uzvanici mogu razveseliti i osjećati ugodno. Velik broj djevojaka iz Nottinghama odjevenih u bjelinu, došao je da uveliča svojim prisustvom ovu dragu svečanost što je priređuju Robin Hood i njegovi prijatelji. Iskrena srdačnost i 241
nepomućena radost obuzimala je srca svih prisutnih. Maude i William, držeći se za ruke, sretni i radosni šetali su sami alejom koja se nalazila pokraj plesne dvorane, kad najednom ugledaju fratra Tucka. – No, hrabri Tuck, veseli Gilesu, moj gorostasni brate – poviče William smiješeći se – prolaziš li ovuda s dobrom namjerom da s nama prošetaš? Dobro došao, Gilesu, dragi moj prijatelju, i učini mi tu uslugu da zajedno sa mnom promatraš riznicu moje duše, moju dragu ženu, moje najveće dobro. Pogledaj ovog anđela, Gilesu, i reci mi postoji li pod kapom nebeskom dražesnije stvorenje od moje ljupke Maude? No čini mi se, dragi Tuck – nastavi mladić ozbiljno promatrajući zabrinuto fratrovo lice – čini mi se da si žalostan. Što ti je? Ded reci nam uzrok svoje tuge, a mi ćemo nastojati da te utješimo. Maude, ljubavi moja, budimo ljubazni s njime. Pođi s nama, Gilesu, slušat ćemo najprije što te muči, a onda ću ti pripovijedati o svojoj dragoj ženi, pa će se tvoje staro srce pomladiti u toj duhovnoj vezi s mojom mladošću i srećom. – Nemam ti što povjeriti, Williame – reče fratar nekako isprekidano – sretan sam što te vidim na vrhuncu tvoje sreće. – Usprkos tome, prijatelju, mogao sam s iskrenom tugom u srcu primijetiti tvoj neveseli izraz lica. Ded reci mi što ti je? – Ništa – odgovori fratar – ništa, osim što mi glavom prolazi jedna misao, neka luda vatra koja pali moj jadan mozak, ludi đavo koji para moje srce. Eto, Williame, ne znam bih li ti zaista to morao reći: već nekoliko godina sam živio u nadi da će ta mala vještica što se tako nježno drži uz tebe biti meni zraka sunca, radost mog života, moj najdraži i najmiliji dragulj. – Kako, jadni moj Tuck, ti si do te mjere volio moju dragu Maude? – Da, Williame. 242
– Ako se ne varam, ti si je poznavao prije nego Robin? – Da, prije nego Robin. – I ti si je volio? – Na žalost, da – uzdahnu fratar. – Tu se ne može ništa promijeniti – nastavi William nježno i poljubi u ruku svoju ženu. – Robin se zaljubio u nju na prvi pogled, a ja sam je obožavao od trenutka kad sam je prvi put ugledao, a sada, Maude, sada si moja. Nakon ovog spontanog oduševljenja William ušuti, fratar obori pogled, a Maude, rumena čela, upravi svome suprugu smiješak pun nježnih osjećaja. – Ipak se nadam, dragi Tuck – nastavi William nježnim glasom – da moja sreća nije za tebe patnja. Ako sam ja danas sretan, platio sam to pravo da mogu Maude nazvati svojom ljubljenom suprugom čitavim nizom bola i patnji. Ti ne znaš za očaj neuzvraćene ljubavi, ti ne znaš za progonstvo, ti nisi venuo daleko od one koju voliš, ti nisi gubio životnu snagu, svoj mir i svoje zdravlje. Nabrojivši tako sve svoje patnje, William baci pogled na crveno fratrovo lice i prasne u luđački smijeh. Fratar Tuck je imao preko sto kilograma, a njegovo rascvjetano lice podsjećalo je na puni mjesec. I Maude, koja je shvatila zašto se William počeo tako smijati, spopadne smijeh, a i Tuck prasne u naivni smijeh. – Sasvim se dobro osjećam – reče Tuck simpatično i dobroćudno – no, to ništa ne smeta da... konačno, ja se snalazim. Zaboga, dragi moji prijatelji – nastavi on uhvativši za ruke dvoje mladih ljudi svojim velikim šakama – ta ja vam od srca želim jednome i drugome mnogo sreće. Ali ipak, slatka Maude, tvoje prekrasne oči dugo su mi kljuvale mozak. Na kraju krajeva, na to ne treba više misliti. Ja sam iz toga izvukao mudru moralnu pouku, 243
potražio utjehu za svoju tešku bol i našao sam je. – Našao si je? – uskliknu jednoglasno William i Maude. – Da – odgovori Tuck smiješeći se. – Djevojku crnih očiju? – upita koketno Maude – djevojku koja zna cijeniti tvoje odlike, oče Gilesu? Fratar se stane smijati. – Da, doista – odgovori on – moja je utjeha dama sjajnih očiju i crvenih usana. Pitate me, draga Maude, znade li cijeniti moje odlike? Na to je pitanje teško odgovoriti. Moja draga tješiteljica vrlo je nestašna, i nisam ja jedini kome ona uzvraća poljubac. – I ti je ljubiš? – reče William glasom u kome je bilo i sažaljenja i prijekora. – Da, ljubim je – odgovori fratar – a ona, kako vam upravo rekoh, vrlo širokogrudno dijeli svoje naklonosti. – Pa to je nedostojna žena! – reče Maude pocrvenjevši. – Kako je to moguće, Tuck – nastavi William – da se pošten čovjek, čestit čovjek kao što si ti, može spustiti na tako niske grane? Što se mene tiče, kad bi se radilo o tome da volim takvu ženu, ja bih radije... – Pst! Pst! – prekine ga fratar Tuck – budi pametan, Williame! – Pametan! Pametan? – Jer ti ne pristoji govoriti ružne stvari o osobi koju si tako često ljubio. – Ti si ljubio tu ženu! – poviče Maude glasom punim prijekora. – Maude! Maude! To je najobičnija laž – odvrati William. – To nije laž – reče mirno fratar – ti si je grlio, i to ne jednom, već deset, dvadeset puta. – Oh, Williame, Williame! – Ne slušaj ga, Maude, on ne govori istinu. Hajde, Tuck, reci istinu. Zar sam ja zaista grlio tu ženu koju ti voliš? 244
– Da, i ja ti to mogu dokazati. – Čuješ li to, Williame – reče Maude gotovo kroz plač. – Čujem, ali ne razumijem – odgovori mladić. – Gilesu, tako ti našeg prijateljstva, zaklinjem te, suoči me s tom ženom, pa ćemo vidjeti hoće li ona imati drskosti da potvrdi tvoju neslanu tvrdnju. – Upravo to i hoću, Williame, i kladim se s tobom, ne samo da ćeš biti prisiljen priznati svoju naklonost prema njoj već da ćeš joj još jednom pokazati kako je voliš, pa ćeš je zagrliti. – To ja neću – reče Maude obujmivši Williama rukama oko vrata. – Neću da on govori s tom ženom. – On će govoriti s njom i zagrliti je – odvrati fratar s neobičnom upornošću. – To je nemoguće – dobaci Maude. – Pokaži mi svoju dragu, oče Gilesu. Gdje je? – Što te briga, Williame – reče Maude. – Nije moguće da je želiš vidjeti, a onda... a onda, Williame, mislim da dotična osoba ne bi bila baš zgodno poznanstvo za tvoju ženu. – Imaš pravo, draga moja ženice – reče William poljubivši Maude u čelo. – Ona nije dostojna ni da te pogleda. Dragi moj Tuck – nastavi William obrativši se fratru – ti bi mi učinio veliku uslugu kad bi prestao s tom šalom koja je tako neugodna mojoj ženi. Nemam ni želje ni volje da vidim ženu koju ti voliš, pa prema tome ne govorimo više o tome. – Potrebno je ipak, Williame, da je vidiš i da se suočiš s njom, jer radi se o tome govorim li istinu ili ne. – Ne, ne, ni u kom slučaju ne! – reče Maude. – Williamu nije stalo do tog susreta, a meni bi to bilo odviše mučno. – Ja ću vam je pokazati – nastavi tvrdoglavi Giles – i evo je! – Rekavši to, Tuck izvuče ispod mantije srebrnu bocu i, dignuvši je u visinu Williamovih očiju, reče mu: – Pogledaj moju divnu bocu, 245
moju dragu tješiteljicu, i usudi se reći još jedanput da je nisi nikada ljubio. Dvoje mladih ljudi stanu se veselo smijati. – Priznajem svoj grijeh, dobri moj Tuck! – usklikne William i uzme bocu. – Molim svoju dragu ženicu za dozvolu da ovu staru prijateljicu prijateljski poljubim u njene crvene usne. – Dopuštam ti, Williame! Pij u sreću i zdravlje šaljivdžijefratra. William gucne malo crvene tekućine i vrati bocu Tucku, a ovaj je u svom oduševljenju iskapi do dna. Nakon toga se naša tri prijatelja, primivši se ispod ruku, malo prošeću, a onda ih zovne Robin, i oni se vrate k ostalim gostima. Robin je Mucha predstavio Barbari rekavši joj da je taj lijepi mladić onaj davno najavljeni suprug, no Barbara, nestašno zatresavši uvojcima svoje plave kose, reče da se još ne bi htjela udati. Što se tiče Malog Johna, koji po svojoj prirodi nije bio veseljak, toga dana je obasipao ljubaznošću svoju rođaku Winifredu. Nije bilo teško pretpostaviti da su dvoje mladih imali da povjere nešto jedno drugom jer su stalno govorili {tiho, uvijek plesali zajedno i izgledalo je da ne vide ništa od ,onoga što se događa oko njih. Christabel je bila presretna i prekrasna, iako još uzbuđena zbog neočekivanog načina na koji se odvojila od oca. Bila je toliko slaba od pretrpljenih patnji da je više voljela sjediti pored Allana na jednoj uzvišici ukrašenoj sagovima i cvijećem. Izgledala je kao kraljica svečanosti. Nježno priljubljena uz ruku svoga muža, Marianna mu je šaputala: 246
– Doći ću da živim s tobom, Robine. Kad budeš dobio kraljevo oproštenje, živjet ćemo sami i spokojni. – Ljubavi moja, bit će bolje da ti boraviš u Bernsdaleu. – Ne, Robine, moje srce bi otišlo s tobom, a bez njega ne mogu živjeti. – Dobro, ljubavi moja – odgovori uzbuđeno mladić. – Neka bude kako ti hoćeš! Ponosan sam na tebe i učinit ću sve što je u mojoj moći da budeš zadovoljna svojim novim životom. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 247
XXIII Marianna je ostala pri svom prijedlogu i, usprkos ponovljenom blagom otporu Robinovu, otišla je da živi s njim u Šervudskoj šumi. Allan Claire, koji je, kao što smo već rekli, imao jednu krasnu kuću u Mansfeldskoj dolini, nije uspio nagovoriti sestru da živi s njim i Christabelom. Marianna je čvrsto odlučila da ne napušta svoga muža. Odmah poslije svadbe vitez je ponudio kralju Henriku II svoja dobra u Huntingdonshireu za dvije trećine njihove vrijednosti pod uvjetom da potvrdi javnom poveljom njegov brak s lady Christabel Fitz Alwine. Henrik II, koji je pohlepno koristio svaku priliku koja mu se pružala da bi kruni pripojio najbogatije engleske posjede, prihvati prijedlog i potvrdi svadbu dvoje mladih. Allan Claire je obavio posao razumno i hitro, a kralj se sa svoje strane pokazao tako zadovoljan da je, kad su barun Fitz Ahvine i biskup od Hereforta stigli na dvor, sve već bilo okončano i neopozivo. Nije potrebno naglasiti koliko su prelat i normanski plemić pokušavali da kod kralja izazovu srdžbu na Robina Hooda. Kako su oni uporno navaljivali, Henrik II je smatrao da je korisno u nečemu i popustiti pa je dao biskupu pravo ne samo da uhapsi prognanika već i da ga osudi na smrtnu kaznu. 248
I tako, dok su dva Normana kovali zavjeru protiv njega, Robin je bezbrižno i sretno živio u hladu Šervudske šume, a s njim su bili i Crveni William i njegova Maude. Zna se da je Robin bio pažljiv prema lijepom spolu, nešto po svojim prirodnim sklonostima a nešto i zbog poštovanja prema ženi koja je nosila njegovo ime. Robinove osjećaje dijelili su i članovi njegove družine. Zbog toga su djevojke iz okolice mogle bez ikakva straha prolaziti šumskim stazama. Ako je netko od njih izveo koju od ovih gracioznih prolaznica, pozvao bi je ljubazno na ručak. Zatim, kad je ručak bio završen, otpratio bi je kroz šumu. Nikada nije zabilježen slučaj da se neka od djevojaka požalila na ponašanje svojih pratilaca. Uglađenost Robinovih drugova bila je toliko poznata da su se mnoge djevojke, laka koraka a i laka srca, zabavljale po dolinama u sjenkama Šervudske šume. Na dan vjenčanja, plešući s članovima vesele družine, mnoge djevojke nisu propustile da pomisle na to kako je sigurno veoma zabavno živjeti tako uzbudljivim životom. Razumije se da su veseli drugovi iskoristili priliku, a lijepe djevojke iz Nottinghama primijetile su da su i riječi i pogledi Robinovih sljedbenika bili neodoljivo izražajni. Ovo otkriće dalo je rezultate koje je moralo dati. Opat Tuck našao se u čudu od posla, zauzet od jutra do večeri blagosiljanjem sve novih i novih parova. Razumljivo je da je redovnik gorio od radoznalosti da dozna ne predstavljaju li ovi brakovi neku vrst veoma izuzetne prirode. Ali čini se da njegova radoznalost nije bila zadovoljena. Novo naselje u šumi proživljavalo je, dakle, sretne dane. Podzemna spilja koju smo već upoznali bila je podijeljena na odaje i male stanove koji su služili samo kao spavaće sobe. Proplanci su bili dnevna soba i blagovaonica. Jedino bi se zimi sklanjali kako su 249
najbolje znali u podzemna skloništa. Lako je pretpostaviti kakvu je promjenu na bolje značio za ove ljude i žene radostan i spokojan život u šumi. Gotovo svi saskog porijekla, svi među sobom vezani kao članovi jedne porodice, svi su više ili manje nekada trpjeli zvjerska tlačenja osvajača. Družina Robina Hooda nametnula je dažbinu samo dvama društvenim slojevima: normanskim plemićima i predstavnicima crkve. Prvima zato što su Sasima oduzeli sve, i očevinu i plemićke titule, a drugima jer su na račun potlačenog naroda nagomilavali ogromna bogatstva. Robin je udario teške namete Normanima, ali su se ti nameti ipak ubirali bez prolijevanja krvi. Njegova naređenja bila su dosljedno poštovana jer se znalo da bi neposlušnost bila kažnjena smrću. Oštrinu ove discipline družina je rado prihvatila jer su ljudi poznavali pravedni i viteški karakter svoga vođe. S vremena na vrijeme poduzimani su kazneni pohodi pomoću kojih je trebalo prisiliti družinu da napusti svoje sklonište. No, vlasti su zatim same, umorne od borbe koja nikada ni do čega nije dovela, prestale s gonjenjem. A popustljivost koju je pokazivao Henrik II dovela je Normane do uvjerenja da je bolje bez mnogo protesta podnositi susjedstvo svojih protivnika. Marianna je ustanovila da je život u šumi ljepši nego što se nadala. Govorila je, smijući se, da se osjeća rođenom za to da bude kraljica ovog veselog plemena. Ljubav i pažnja, kojim je bio okružen Robin, laskali su njenim osjećajima prema suprugu i bila je ponosna što se mogla osloniti na njegovu čvrstu ruku. Lijepa Šervudska šuma pružala joj je neopisiva zadovoljstva. Čas je s Robinom prolazila kroz slikovite doline, čas se zabavljala učenjem igara koje su se tada igrale. Muž joj je poklonio nekoliko sokola, i ona je naučila da ih vješto i sigurno pušta. 250