Alexandre Dumas - Robin Hood

Čekaj ti samo! Udavit ću te svojim rukama. Robin ostade na mjestu, zategne luk i stavi strijelu, kadli Tuck dobaci medenim glasom: – Nadam se, ipak, da to nećete napraviti! Fitz Alwine se okrenu prema njemu kao divlja zvijer: – Jezik za zube, đavolji fratre! – Nisam vašeg mišljenja, milorde – ponovi tiho fratar Tuck. – Štoviše, dozvolite mi da vam kažem s punim poštovanjem koje vam pripada da je vaš način ophođenja potpuno pomanjkanje lijepoga ponašanja. Možda ste taj osjećaj izgubili zbog napada kostobolje ili ste ga ostavili na dnu neke boce džina. Robin prasnu u smijeh. Barun, sav izvan sebe, dočepa jedan molitvenik i udari njime u glavu fratra, koji se zatetura, ali se brzo pribra i kako nije bio čovjek koji slične poklone prima a da se odmah ne zahvali, zgrabi svoju strašnu batinu i raspali žestoko po bolnim barunovim leđima. Ovaj zarika kao bik i pruži ruku da dohvati svoj mač. Ali mu Tuck nije dao vremena i počne udarati štapom plemenitog i moćnoga gospodara Nottinghama, koji, usprkos svojoj iznemoglosti, poče trčati po sobi pokušavajući da izbjegne udarce. Barun je nekoliko minuta zvao u pomoć i tek tada je predvodnik odškrinuo vrata i mirno zapitao je li potreban gospodaru. Tada barun potrča ulazu i, ne znajući više kako da sebi da oduška, poče pesnicama i nogama udarati bespomoćnog predvodnika. Naposljetku, zamoren, predahnu i naredi da se uhapse Robin i fratar. Predvodnik pojuri napolje vičući: »Na oružje!« A onda se vrati s desetak vojnika. Kad ih je vidio, fratar uze sa stola jedan križ od slonovače i postavi se pred Robinom vičući: 51

– U ime svete Bogorodice, naređujem vam da me pustite da prođem. Neka svaka nesreća i isključenje iz crkve zadesi onoga tko se usudi da me u tome spriječi. Ove riječi, izgovorene gromkim glasom, učinile su nepokretnim te soldačine. I fratar izađe bez prepreke. Robin je išao iza njega, ali na jedan barunov znak vojnici se baciše na njega i, pošto su ga razoružali, odbiše ga od ulaza. Skrhan zamorom, barun se skljoka u jedan naslonjač. – A sada ćemo se nas dvojica porazgovarati – reče on čim mu se vratila moć govora. – Ti si dopratio Allana Clarea? Možeš li mi reći razlog zbog čega je on došao k meni? – Tačno je da sam ga pratio, ali mi njegovi razlozi nisu poznati. – Lažeš. Robin se prezrivo osmjehnu. – Koliko vremena poznaješ Allana? – Dvadeset i četiri sata. – Lažeš, lažeš! Robin ljutito odgovori: – Lažem? Vi ste zaista nemoguć čovjek, koji uvijek osporava istinu. Ako lažem, neću više ništa da govorim. – Hoćeš li da budeš bačen s kule u opkop zamka, kao što će to biti uskoro tvoj suradnik? Još jedno pitanje: zar vas nitko nije napao kad ste dolazili ovamo? Robin ne odgovori. Pobješnjeli barun skoči i isuka mač. Robin je mirno čekao. Toga trenutka otvoriše se vrata i pojaviše se dva čovjeka s uvijenim glavama u poderanoj odjeći, svoj blatnjavoj. Vidjevši Robina, uzviknuše od iznenađenja, a Robin prepozna u njima s čuđenjem dva noćna napadača. Kad su mu ispričali što se dogodilo, barun grubo povika: – Bacite tog bijednika u zatvor. Nećete ga pustiti dok ne prizna i na koljenima ne zatraži oproštenje. A dotle ni kruha ni vode! Neka 52

umre od gladi! Odupirući se ljudima koji su ga vukli, Robin se zaustavi i smješkajući se reče: – Zbogom, barune! Budem li morao napustiti zatvor samo pod tim uvjetima, nećemo se više vidjeti. Još jednom, zbogom. – Grom i pakao! Kad ćete ga već jednom odvesti? – O, ne misli da ću ti dugo praviti društvo, svijetli barune ! Ako ti ne želiš da me vidiš, ja to želim još manje. Tek što se našao izvan barunove sobe, Robin poče da pjeva, a njegov svjež i srebrnast glas odjekivao je svodovima galerije zamka sve dok se vrata nisu za njim zatvorila. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 53

VI Zatvorenik je dugo osluškivao nejasne zvukove koji su stizali izvana, i kad vojnički koraci više nisu remetili tišinu podzemnog hodnika, počne razmišljati o ozbiljnosti svoga položaja. Bijes i prijetnje svemoćnog plemića nisu ga zabrinjavali. Ali je razmišljao o nemiru i bolu Gilberta i Marguerite, koji su ga uzalud očekivali. Ove tužne misli izazvaše u njemu snažnu želju za slobodom. On poče šetati po ćeliji udarajući tlo nogom i odmjeravajući visinu prozorčića i otpornost željeznih vrata. Ćelija je bila mala i imala je tri otvora: vrata, prozorčić iznad vrata i, sučelice njemu, jedan veći prozor, deset stopa visoko od tla, na kojem su bile postavljene rešetke. Od namještaja tu se nalazio jedan stol, jedna klupa i hrpa slame. – Da vidimo što se događa tamo dolje – prošapta Robin i, stavljajući klupu na stol, uzvere se do samoga prozora. U jednom trenutku on se trgne. Hvatajući jednu od rešetki, osjeti da ona nije od željeza već od drveta. Radostan zbog toga otkrića, naš junak je smatrao korisnim da promotri kako stoje stvari na drugoj strani: podiže klupu pored vrata i uspne se do prozorčića. No, odmah se povukao natrag opazivši jednoga vojnika kako se približava vratima, očevidno zato da bi ga uhodio kroz rupu na vratima. Robin počne pjevati, a vojnik se udalji. Nešto kasnije čuo ga je kako se vraća. To njegovo dolaženje i odlaženje trajalo je dosta 54

dugo, dok konačno duboka tišina nije zavladala u podzemnom hodniku. Nepovjerljivi Robin ponovo se uspuza i spazi ne jednoga već dvojicu vojnika koji su prisluškivali na ulazu. Upravo je htio sići kad opazi lijepu Maude koja se približavala sa svjetiljkom u ruci i iznenađena vrisnu kad je vidjela Robinovu glavu pomoljenu iznad glava vojnika. Robin se bešumno spusti na zemlju i pričeka. Čuo je djevojku koja je govorila s vojnicima i s hiljadu brbljarija izbjegavala da objasni svoje iznenađenje. Malo kasnije vrata se otvoriše, djevojka uđe unutra, odloži na stol jedan zamotuljak namirnica i zamoli da je ostave nasamo sa zatvorenikom. – Eto vas u lijepom sosu! – reče ona tek što su se vrata zatvorila. – Barun je izvan sebe i kaže da će prema vama postupiti kao prema nevjernicima iz Svete Zemlje. – Budite vi sa mnom u zatvoru – reče Robin – i neću težiti za slobodom. – Želite da se šalite? – U redu, da govorimo ozbiljno. Recite mi da li znate što se dogodilo sa sir Allanom Clareom, plemićem koji je došao sa mnom, i fratrom Tuckom. – Uh, on je u gorem zatvoru od ovoga. On se usudio da kaže barunu da je besramna hulja i da će se oženiti Christabelom protiv njegove volje. Upravo u tom trenutku moja gospodarica i ja ušle smo u sobu. Videći je, sir Allan joj potrča u susret, zagrli je, a ona izgubi svijest, i ja sam je morala odnijeti u njenu sobu. Onda sam se, po njenom nalogu, raspitala o sudbini sir Allana i, kao što sam vam rekla, i on je zatvorenik. Fratar Tuck mi je govorio o vama i ja sam došla... – Da mi pomognete pobjeći, zar ne? Hvala. Uskoro ću biti slobodan. 55

– Slobodan? Ali kako mislite da ćete se izvući odavde?! Na vratima su dva stražara. – Volio bih da ih je hiljadu! – Da niste možda neki čarobnjak? – Ne, ali sam naučio da se penjem po drveću kao vjeverica i da preskačem jarkove kao srna. Mladić pokaza na prozor i reče na uho Maudi: – Rešetke nisu željezne. Maude je odmah shvatila i lice joj se ozari. – Sada moram znati gdje ću naći fratra Tucka? – U našim sobama – odgovori Maude – on čeka da milady pošalje da ga pozovu ako joj on bude potreban da spasi sir Allana. – Kako mogu doći donde? – Kad izađete odavde, idite na lijevo. Idite utvrđenjem dok ne nađete jedna otvorena vrata. Vrata će vas odvesti do stepenica, a stepenice do galerije. Idite galerijom do hodnika u dnu, i tu su naše odaje. Ne nađete li nikoga, to znači da je Tuck bio pozvan od milady. Uđite unutra, a ako ustreba, sakrijte se u neki ormar. – Mnogo vam hvala, lijepa Maude, nikada neću zaboraviti vašu dobrotu – reče Robin i plaho zagrli djevojku. – Sjajno! – povika jedan tamničar otvarajući vrata iznenada. – Moja čestitanja, gospođice! Vi tako znate tješiti zatvorenike da mi ne bi bilo žao da budem zatvoren u sam kavez. Maude pocrvenje i ostade nijema i uzdrhtala. Ali kad se vojnik približio da je izvede, potpuno se smirila i, podižući ruku, raspali mu dva šamara, a onda pobježe, smijući se kao luda. Tamničar procijedi psovku i protrlja obraze. A onda baci pogled na Robina i izađe zatvarajući vrata treskom. Zatvorenik počne veselo jesti i pijuckati. Nešto kasnije jedan od glave do pete naoružan stražar zamijenio je tamničara. Robin mu 56

raspjevanim glasom poželi laku noć i prijatne snove. Sat kasnije položaj mjeseca opomenuo je Robina da je vrijeme za bježanje. Ponovo se popeo do prozora posluživši se klupom pa bez velike muke iščupa jednu pregradu na rešetki. Onda se šćućuri na podboju prozora i nemirnim pogledom odmjeri razmak koji ga je dijelio od zemlje. Učini mu se suviše visoko da skače. Vezao je svoj opasač za čvrstu pregradu i upravo je htio da se spusti kad je na nekoliko koraka opazio jednoga vojnika, oslonjenog na svoje koplje, koji mu je bio okrenut leđima. – Moram biti oprezan! – pomisli u sebi i pričeka. Na sreću jedan oblak prekri mjesec, a terasa utonu u gust mrak. Robin skliznu dolje, ali nije imao sreće. Opasač je bio suviše kratak i mladić ostade da visi u zraku. Bio je u neizvjesnosti da li da skoči na zemlju, jer se plašio da šum ne privuče stražarevu pažnju. Ali, pomislivši da mu je sada nemoguće da se popne, jer pregrada ne bi mogla podnijeti teret uspinjanja, pomoli se u sebi i skoči. Na zemlju je dospio bez ozljede, ali ostade nepomičan promatrajući stražara. Kad se uvjerio da ovaj nije ništa primijetio, udalji se kradom u pravcu kojim ga je uputila Maude. Kao što mu je djevojka rekla, našao je jedna otvorena vrata, uspeo se nekim stepenicama, prešao zasvođenom prostorijom i stigao do hodnika. U trenutku neodlučnosti, utonuo u dubok mrak, naš je junak upravo lupkao nogom po podu i pipao rukama zid da ne bi pogriješio put, kad čuje jedan pospani glas koji zapita: – Tko ste vi? Što radite ovdje? Robin se nasloni leđima o zid i zadrža dah. Nepoznati, koji se i sam zaustavio, pretraživao je tamu vrhom svoga mača. Ne našavši nikoga, neznanac nastavi put procijedivši: – Sigurno su škripnula neka vrata. 57

Misleći da će tako najlakše izaći iz tog labirinta, Robin ga je pratio na određenoj udaljenosti. Odjednom neznanac otvori vrata i nestade. Ta vrata vodila su u kapelu. Robin ubrza korak pa i on bešumno uđe i stade iza jednoga stupa. Na mjesečini koja je prodirala u crkvu spazi ženu, umotanu u veo, koja se molila pred jednim grobom. Neznanac, koji je na sebi imao fratarsku kabanicu, opazi ženu, prenu se i približi joj se raširenih ruku šapćući: – Christabelo! Djevojka skoči, jako pocrvenje, baci se u naručje neznancu i radosno prošaputa: – Allan, dragi moj Allan! B a l k a n d o w n l o a d . o r g 58

VII Gilbert je ispričao ženi historiju Rolanda Ritsona. – Pomolimo se bogu za toga nesretnika – reče Marguerita skrivajući suze da ne ražalosti muža. Kraj pokojnikova odra bdjeli su on i stari fratar, dok je Lincoln u šumi kopao grob, a onda se odlučiše da pričekaju povratak putnika prije sahrane. U međuvremenu, Marianni je dosadilo da se sama šetka pred ulazom u kuću i, ne obavještavajući Gilberta, udalji se u šumu. Pošto je dugo hodala, sjede pod jedno drvo, a Lance se šćućuri ispred nje promatrajući je svojim pametnim očima. Sumrak je već počeo padati, kad pas skoči i poče tužno zavijati. Djevojka se trgne iz zamišljenosti, pokaja se što se toliko udaljila od kuće i odluči da se brzo vrati. Sada Lance nije išao otraga, već pred njom, okrećući se svakoga trenutka da vidi ide li djevojka za njim. Odjednom se zaustavi, uspravi se na noge, istegne vrat, naćuli uši i zalaja dugo i bijesno. Marianna se zaustavi dršćući. – Možda hoće da najavi Allanov dolazak? – reče ona pažljivo osluškujući. Pas zašuti, i ona se poče osjećati smjelijom, kadli se iz 59

obližnjeg grma začu šum ubrzanih koraka. Marianna se odmah dade u ludi bijeg, ali se uskoro morala zaustaviti čuvši hrapav i zapovjednički glas koji je vikao: – Pozovite psa! Lance, koji je zastao da zaštiti uzmicanje djevojke, skoči za vrat čovjeku koji ju je gonio. – Pozovite psa, neću vam učiniti nikakvo zlo. Na prvi Mariannin poziv Lance pusti nepoznatog i dotrča do nje ne gubeći iz vida neznanca. Nepoznati je izgledao bijedno, imao je neurednu bradu i dugu kosu i bio je naoružan lukom i batinom. Uprkos svoje zaplašenosti, Marianna se pretvarala da je mirna. – Ne približavajte se – reče ona strogo. Razbojnik zastade jer se pas spremao da ponovo skoči na njega. – Šta hoćete od mene? – Da pođete sa mnom! – Kamo? – Nije važno kamo... Pođite samo za mnom! – Neću da pođem s vama! – Onda ću morati da upotrijebim druga sredstva, ali vas upozoravam da vam se ona neće svidjeti. – A ja vam kažem da ćete zbog svoje drskosti biti surovo Tsažnjeni. Razbojnik prasnu u smijeh. – Zaista cijenim vašu hrabrost, ali ona ničemu neće poslužiti. Znam tko ste, znam da ste stigli tek jutros u kuću Gilberta Heada i da je vaš brat otišao u Nottingham. Ali znam i da sir Allan više neće izaći iz Notingemskog dvorca. – Šta ste rekli? – povika Marianne preplašeno. 60

– Rekao sam da je sir Allan barunov zarobljenik. – Za ime božje! – prošapta djevojka bolno. – Ne sažaljevam vašeg brata... Zašto je otišao da se taci u lavlje ralje? Utoliko gore po njega... A i po vas! Barun se dokopao brata, a ja ću se dokopati sestre... Pođite odmah za mnom, bez mnogo priče! I on napravi jedan korak prema Marianni, koja odskoči natrag vičući: – Drži ga, Lance! Hrabra životinja i nije čekala drugo nego da ščepa bandita za gušu. Ali ga ovaj, sviknut na slične borbe, zgrabi u letu i odbaci na dvadeset koraka od sebe. Ne strašeći se, pas se vrati i vještim skokom napade neznanca s boka. Njegovi se zubi zabiše tako snažno u razbojnikovo lice da mu je jedno uho bilo otkinuto i ostalo u ustima psa. Mlaz krvi obli ranjenika koji se naslonio na jedno drvo urlajući od bola. U međuvremenu pas poletje ponovo na njega, ali taj treći napad bio je sudbonosan: neznanac, iako je bio iscrpljen zbog gubitka krvi, zada mu pljoštomice tako jak udarac batinom po lubanji da se jadna životinja otkotrljala do Marianninih nogu i ostala nepomična. – Sada je red na nama! – povika razbojnik. Prikupljajući svu svoju snagu, djevojka poče očajnički bježati gonjena od razbojnika. Nadala se da će on u tami izgubiti njen trag, ali se mjesec probijao s vremena na vrijeme i osvjetljavao njenu bijelu haljinu. Neznanac se sve više pri« bližavao. Konačno, ona se zaustavi iscrpljena i povika: – Allane! Robine! U pomoć!... I pade onesviještena. Razbojnik se već nadvio da je ščepa, kad jedan gromor glasan glas povika: – Ej, bijednice, ostavi tu ženu! 61

Bandit se pretvarao da ne čuje i dohvati Mariannu za ramena da bi je podigao. – O, ti se praviš gluh? – ponovi pridošlica, koji je bio gigantskog stasa i, po svemu sudeći, čuvar šume. – Evo ti onda! – Ova žena pripada meni! – reče odmetnik. – Nije istina! Ti si je gonio!... Natrag ili ću te udesiti!... Bandit se povuče. – Bacaj strijele, luk i mač! Razbojnik baci oružje na zemlju. – A sada okreni leđa i gubi se, inače ću ti potprašiti pete strijelama. Svaki otpor bio je uzaludan, i razbojnik psujući pobježe. Čuvar šume se tada pozabavi onesviještenom djevojkom. Odnio ju je na obalu obližnjeg potoka i poprskao joj sljepoočnice svježom vodom. Marianna otvori oči i prošaputa: – Gdje sam? – U Šervudskoj šumi – odgovori srdačno šumar. Na taj nepoznati glas djevojku ponovo obuze užas i ona kriknu lomeći ruke: – Ne činite mi zla! – Smirite se, gospođice. Bijednik koji vas je napao sada je daleko i za vas nema više nikakve opasnosti. Marianna je šutjela, još uvijek zaprepaštena i poplašena. – Hoćete li doći u moju kuću? Tamo ćete naći mog starog strica i moje rođake koji će dobro znati da vas brane... – Molim vas otpratite me do kuće Gilberta Heada. – Vi poznajete Gilberta Heada? Jeste li vi njegova rođakinja? Ja vas tamo nisam nikada vidio. Tada Marianna ispriča sve što joj se od prvoga dana dogodilo, a mladi čuvar šume joj reče: – Nemoguće je da se večeras vratite do Gilbertove kuće. Suviše 62

je daleko. Kuća moga strica je svega nekoliko koraka odavde. Tamo ćete biti sigurni, a ja ću otići da umirim vaše domaćine. Marianna se srdačno zahvali mladiću i prihvati njegov prijedlog. Dok su koračali, on primijeti da je ona suviše premorena i ponudi joj ruku. Ali djevojka, utonula u svoje misli, nije ga čula i nastavi koračati sama. – Zar nemate povjerenja u mene, gospođice? – zapita mladić. – Zašto nećete da se naslonite na moju ruku? – Ah, ne, imam puno povjerenja u vas! – odgovori Marianna uzimajući njegovu ruku. – Uvjerena sam da ste iskreni. – U pravu ste, Mali John (Džon) je nesposoban da nekoga prevari... Samo se naslonite na moju ruku... Ona bi vas u slučaju potrebe mogla i ponijeti a da se ne zamori. – Mali John? – prošaputa djevojka gledajući gorostasnu pojavu svoga kavalira. – Mali John?... – Da, Mali John! Nazvali su me tako jer sam visok šest stopa, jer pesnicom mogu ubiti vola, zato što moje noge mogu da prijeđu bez odmora četrdeset milja, jer su moji rođaci, sinovi Guya Gamwella, svi niži od mene. Eto, zašto se ovaj koji ima čast da vam ponudi ruku zove Mali John. I razbojnik koji vas je progonio znao me je dobro i pazio se da vam ne učini zla kad sam se pojavio. No, dozvolite mi da dodam da je moje pravo ime John Bavlot (Bejlot), sinovac sir Guya, i i da sam od rođenja šumar, strijelac po volji, uvjetni čuvar šume, od prije mjesec dana imam dvadeset četiri godine. Razgovarajući i smijući se tako, Marianna i njen pratilac stigoše do Gamwellove kuće, prostrane građevine postavljene na jednom prijatnom mjestu i okružene grupom bijelih kućica. Mali John je morao obuzdati nalet čopora pasa koji ga dočekaše lajanjem, a onda prođe kraj grupe slugu koji ga pozdraviše 63

s poštovanjem i uđe s Mariannom u veliku dvoranu gdje se cijela porodica upravo spremala da sjedne za stol. – Striče! – povika mladić vodeći djevojku do sjedišta na kome se bio ustoličio sir Guy – molim vas za gostoprimstvo ove plemenite dame koju mi je božanska providnost dozvolila da spasim iz kandža bezočnog bandita. Marianna je bila primljena od cijele porodice Gamwell sa srdačnom pažnjom. Smjestili su je za stol i nahranili. Zatim je stara gospođa Gamwell odvede do jedne sobe gdje je smjesti na udoban krevet. Kad se Marianna povukla, Mali John ispriča sve pojedinosti o svojoj avanturi i završi izjavljujući da će odmah otići Gilbertu. – U redu! – povika William, najmlađi sin sir Guya – budući da je gospođica prijateljica Gilberta i moga druga Robina, ja ću te otpratiti. I Mali John i William digoše se od stola i uputiše se šumom. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 64

VIII Ostavili smo Robina u maloj kapeli. Još uvijek se krio iza stupa i pitao se kako je Allan uspio da se oslobodi. – Nema sumnje da Maude namješta sve ovo barunu. Vjere mi, ako ona nastavi da tako otvara sva vrata na zamku, obećavam joj hiljadu poljubaca! – reče u sebi mladić. – Poslije dvije godine razdvojenosti, draga Christabel – govorio je Allan – zaboravio sam za svega jedan tren sve ono što sam propatio. – Jeste li zaista trpjeli? – zapita djevojka s lakom nevjericom. – Zar još možete sumnjati? Kad sam bio istjeran iz zamka, mislio sam da ću umrijeti od bola. Bog je bio milostiv i dozvolio mi je da se isplačem kao dijete, a to mi je dalo snage da živim. – Allane, nebo mi je svjedok da biste vi bili sretni kad bi to zavisilo od mene. – Znači da mogu očekivati sreću! – povika Allan. – Bog će učiniti ono što vi želite. – Allane, povjerenje koje imam u vas održava me u mojoj usamljenosti. Ja dugujem poslušnost volji svoga oca, ali postoji nešto na što me nikada neće prisiliti. On nas može razdvojiti, ali me ne može prisiliti da volim drugoga. 65

Robin je slušao i uzdišući razmišljao: – Oh, kad bi i meni Marianna tako rekla?! – Draga Christabel – nastavi Allan – kako ste uspjeli da pronađete moju ćeliju? Tko mi je otvorio vrata i nabavio ovu odjeću? U mraku nisam mogao prepoznati svoga spasioca. Samo je tiho rekao: »Idite tamo u kapelu!« – U zamku postoji samo jedna osoba u koju se mogu pouzdati. To je Maude, moja sobarica. Njoj dugujem vaše oslobođenje. Čini se da je ona opila tamničara koji vas je čuvao. Nekim slučajem providnosti Maudin ispovjednik zatekao se u zamku i pristao je da se svuče i vama ustupi svoju odjeću. Još ga ne poznajem, ali bih željela da mu se za to zahvalim. – Da se taj fratar ne zove slučajno brat Tuck? – Da, prijatelju moj, vi ga poznajete? – Pomalo! – odgovori mladić smješkajući se. – Sigurna sam da je to neki dobar starac. Ali zašto se smijete? – Jer taj dobri starac nije tako star kao što mislite. – Zar je to važno? A zašto ništa ne govorite o mojoj prijateljici, vašoj sestri? – Marianna nas očekuje kod jednoga čestitog šervudskog seljaka. Do ovoga jutra vjerovao sam da će vaš otac pristati da mi da vašu ruku, ali kako me on ne samo odbija već ugrožava i moju slobodu, a možda i život, ne ostaje mi drugo nego da bježimo... – Ah, ne, Allane! Nikada neću ostaviti svoga oca! – Christabelo, pođite sa mnom ili ću i ja ostati ovdje. Zbunjena djevojka poče plakati, s glavom među rukama, ponavljajući i pored svih Allanovih navaljivanja: »Ne, ne, ne, ne mogu!...« U tom se vrata na kapeli otvoriše i pojavi se Maude sa svjetiljkom u ruci u pratnji Tucka, koji na sebi nije imao mantije. – Jao, jao!... Draga gospodarice! – povika Maude uplakana. – 66

Sve je propalo! Sve će nas pobiti! Jao, jao!... – Šta to govoriš? – zapita preplašena Christabel. – Kažem da će nas sve pobiti! Barun neće nikoga poštedjeti. A ja neću da umrem... – Šta znače te riječi i taj plač? – zapita strogo Allan. – Zar mi vi, Tuck, ne možete reći što se to događa? – Nemoguće je! – odgovori komičnim tonom fratar. – Ja znam samo ovo: sjedio sam... Ne, klečao sam... – Sjedio! – povika Maude. – Klečao! – uzviknu fratar. – Sjedio! – povika Maude. – Klečao sam, kažem vam... Upravo sam se molio... – Pili ste pivo, i to malo više... – Draga moja Maude, čini se da vi danas zaboravljate na svoje lijepo ponašanje. – Dosta s moralnim propovijedima i raspravama! – prekine ih Allan zapovjedničkim glasom. – Recite nam zašto ste došli ovamo i koja nam opasnost prijeti. – Poznato vam je da sam dala tamničaru Egbertu da pije vina više nego što je mogao da podnese. On se uspavao. Dok je spavao, pozvao ga je milord, koji je htio vidjeti zatvorenika. Jadni tamničar, još pod djelovanjem vina, pojavio se kod baruna sa šakama na bokovima, i pošto ga je zapitao kako se usuđuje da ga uznemirava u snu, približio se Njegovom gospodstvu i rekao mu udarajući ga podrugljivo rukom po ramenu: »Reci mi ti, stara palestinska ruino, kako je sa zdravljem?« Vi znate, milady, da Njegovo gospodstvo nije baš dobro raspoloženo. Poslije trenutka iznenađenja, ono je odjednom pomahnitalo i, zgrabivši s Egbertova pojasa ključeve, potražilo ključ od ćelije sir Allana. Ključa nije bilo. Onda je milord pozvao vojnike i otišao do ćelije izjavivši da će, nađe li tamo 67

zatvorenika, objesiti Egberta. – Gospodine – zaključi Maude obraćajući se Allanu – trebalo bi odmah bježati, prije no što moj otac bude obaviješten i zatvori vrata. – Idite, dragi Alane! – povika Christabel. – Ali vi, što ću bez vas? – odgovori očajno Allan. – Ja ostajem... da smirim ljutnju svoga oca. – Onda ostajem i ja! – Ne, ne, bježite! Ako me volite, bježite!... Vidjet ćemo se opet! – Zakunite se na to! – Kunem se! – E, onda ću vas poslušati. Hajdemo, Tuck! – Možemo poći, ali nas je bilo troje kad smo došli! – primijeti fratar. – Tu sam – povika mladić izlazeći iz svoga skloništa. Uplašena Christabel lako kriknu, a Maude pozdravi Robina osmijehom. Allan zapita: – A gdje ste vi bili? – Ispričat ću vam svoje doživljaje kad budemo daleko odavde. Priznat ću vam da su mi zidine Notingemskog zamka kao kamen u želucu. Na te riječi Maude pogleda mladića čudnim pogledom. Ali baš toga trenutka odjeknu bat koraka u hodniku koji je vodio u kapelu. – Eto baruna! – povika Maude. – Odlazite brzo! Allan dade Tucku njegovu odjeću, poljubi Christabeli ruku i požuri prema vratima koja mu je pokazala Maude. Robin se galantno nakloni Christabeli i pođe za prijateljima. – Dok mi bježimo – reče Maude Christabeli – pravite se kao da se molite i odgovorite da ne znate ništa. 68

Tek što su se vrata iza bjegunaca zatvorila, barun na čelu svojih vojnika upadne u kapelu. Za to vrijeme družina je brzo promicala uskim hodnikom slijedeći Maude, koja je nosila zapaljenu baklju. Robin primijeti da je ona ubrzala korak i da ga izbjegava. – Ljutite se na mene? – Da. – Šta sam učinio? – Ništa. – Šta sam onda rekao? – Ne pitajte me o tome, to vas neće zanimati. – To me žalosti. – Brzo ćete se utješiti. Zamalo pa vam zidine neće biti kao kamen u želucu... – Ali, ako mi je dosta baruna i njegova zamka, to nipošto nije s vama i vašom dobrotom!... – Zaista? – Budite u to sigurni. – Onda da sklopimo mir! I ona mu pruži ruke, koje Robin srdačno stisnu. Nešto kasnije stigli su do čuvareva mjesta i djevojka pozva starca. – Kako! ? – povika stari Lindsay, koji na sreću nije znao što se dogodilo. – Zar odlazite? Zaista, fra Tuck, računao sam da ću s vama popiti koju čašicu. Zar zaista morate ići? – Da, sine moj – odgovori Tuck. – Onda, do viđenja, i tebi i tvojim prijateljima. Pokretni most se spusti i svi izjuriše napolje. Maude zadrža Robina: – Hoćete li se vratiti? – Vratit ću se. Za to vrijeme učinite mi ljubaznost i pronađite mi luk koji je ostao u barunovoj sobi. Predajte ga onome tko bude 69

došao po njega. – Dođite vi sami! – U redu, doći ću sam. Zbogom, Maude! – Zbogom, Robine! – Drhtavica koja priguši djevojčin glas nije dozvolila da se čuje i pozdrav Robinovim prijateljima: – Zbogom, sir Allane, zbogom fra Tuck! B a l k a n d o w n l o a d . o r g 70

IX Oko deset uveče, Gilbert, koji je nestrpljivo očekivao da se vrate putnici, ostavi staroga fratra u sobi s mrtvim šurjakom i siđe da zapita Margueritu da li se možda gospođica Marianna uznemirila što se njen brat tako dugo nije vratio. – Mislim da se gospođica zatvorila u svoju sobu – odgovori Marguerita. Gilbert se popne gore, ali nađe praznu sobu. Odmah se vratio k svojoj ženi i reče: – Marguerito, već je deset, a gospođice nema kod kuće. – Sada sam se sjetila... Izašla je s Lanceom. – Oh, bože, da nije zalutala u šumi?... Možda se dogodila neka nesreća?... U ovo doba u šumi ima vukova i razbojnika. Rekavši to, Gilbert dohvati luk i batinu i izađe da potraži Mariannu. Pošto je prešao jedan dio puta, pomisli da je čuo neko prigušeno cviljenje koje je dolazilo s pobočne staze. Napregne sluh, a onda se bez oklijevanja uputi prema mjestu odakle je dolazilo cviljenje. Bila je duboka tama. Jednoga trenutka čuvar šume zape nogom 71

za nepokretnu masu prostrtu na tlu. Sagne se i pipajući osjeti dlaku neke životinje koja, kao da se preporodila od tog milovanja, zaskviči u znak zahvalnosti. – Lance, jadni Lance! – uzviknu Gilbert. Pas se pokuša pridići, ali pade zacvilivši ponovo, dok je Gilbert razmišljao: – Svakako se dogodilo nešto strašno toj jadnoj djevojci: Lance je htio da je brani, ali se zlo proveo... Hrabro! – prošaputa on blago milujući svoga vjernog psa. – Hajde, stari moj, reci mi gdje su te ranili? U trbuh? Ne, u trbuh nije!... Da nije u leđa?... Šapu?... Ah, u glavu! Bitanga, htio je da ti razmrska glavu... Ne, dragi moj, nećeš uginuti, budi siguran! Da, izgubio si mnogo krvi, ali ti je imaš dosta... Srce još lupa... Ozdravit ćeš. Gilbert otrča u obližnju živicu i tamo nabra travu koje je ljekovitost dobro poznavao, izgnječi je među dva kamena i stavi na Lanceove rane. – Sada te moram ostaviti, jadnice, ali budi miran, vratit ću se da te ponesem. Postarat ću se da brzo ozdraviš... I govoreći svome psu kao da govori s čovjekom, stari šumar uze u naručje životinju i stavi je u jedan žbun, a onda nastavi put u potrazi za Mariannom. – Svetoga mi Dunstana! – promrmlja ispitujući budnim okom žbunove i proplanke – ako na putu naiđem na toga nevaljalca koji je ranio moga jadnoga Lancea, odsvirat ću mu lijepu pjesmu pljoštimicom mača. Gilbert se nađe na stazi kojom je išla Marianna i tako stigne do proplanka u blizini kojega je Mali John oslobodio djevojku. Jednoga trenutka on primijeti sjenku uvećanu mjesečinom koja je izgledala kao silueta nekog drveta. Ali stari Gilbert je bio suviše iskusan a da ne bi vidio da je to sjena nekog čovjeka. 72

On se približi i rukom snažno ščepa za nogu čovjeka koji se bio objesio o jednu granu drveta. – Tko ste vi? – zapita ga oštrim glasom. Nepoznati se čovjek spusti na zemlju. – Tko si? – ponovi Gilbert. – Šta se to tebe tiče? – procijedi stranac kad je vidio da je Gilbert sam. – Svakako da me se tiče. Ja sam čuvar šume i u moju nadležnost spada čuvanje šume. A kako mi ličiš na pravoga razbojnika, imam i pravo da pretpostavim da si lovokradica. No, pustit ću te da slobodno odeš ako mi odgovoriš na neka pitanja iskreno, a ako odbiješ, predat ću te šerifu. – Pitaj šta želiš, a ja ću vidjeti treba li da ti odgovorim ili ne treba. – Jesi li u šumi sreo neku djevojku u bijeloj haljini? Bandit se trgne. – Jasno mi je – reče Gilbert – ti si je svakako vidio... Ali, šta to vidim, ti si ranjen u glavu!? Oho, to je rana od psećih zuba... Ah, bijednice, bitango! Ovamo, da bolje vidim!… I Gilbert snažno ždere okrvavljeni zavoj. Neznanac, pomahnitao od bola, optuži samoga sebe rekavši: – Kako znaš da je bio pas kad tamo nikoga nije bilo? – A djevojka, šta si joj napravio? Govori!... Govori ili ću te ubiti. Dok je Gilbert očekivao odgovor s rukom na ručici mača, bandit iskoristi trenutak i zada mu žestok udarac po glavi lukom koji je čvrsto držao u ruci. Za trenutak opijen, Gilbert brzo dođe sebi, izvuče mač i obasu bujicom udaraca leđa i ruke bandita sve dok se ovaj nije opružio po zemlji kao mrtvac. 73

– Ne znam što me zadržava da te dotučem, bijednice – povika šumar. – Kad nećeš da kažeš gdje je djevojka, ostavljam te ovdje, umri kao divlja životinja! Rekavši to, on se udalji u namjeri da nastavi svoje traganje za djevojkom. Sve više uznemiren, već je počeo gubiti svaku nadu, kad začu jedan glas koji je pjevuckao neke vedre balade koje je on sam spjevao još u mladosti. Nije mogao vidjeti pjevača, ali je osjetio da mu ide u susret istom stazom. – To je glupavi William – progunđa neraspoloženo Gilbert pogođen u svojoj sujeti pjesnika. – Čuj samo kako sakati moju sirotu baladu! Ehej, mladi Williame, ti ne znaš ništa drugo osim da sahranjuješ stihove i muziku... Šta do đavola radiš u ovaj čas u šumi? – Ehej! – povika mladić. – Tko ima hrabrosti da prekida pjesmu Williama Gamwella? – Onaj tko je već čuo tvoj glas i, na žalost, ne može da ga zaboravi. – Sjajno! To je dobar odgovor! – dobaci veselo drugi glas. – Istupi naprijed, neznance pun duha! – reče onda William izazovnim tonom. – Razmislit ću još da li da ti dam jednu lekciju lijepoga ponašanja! I mladić već poče da zamahuje štapom, kad ga njegov sudrug, Mali John, zaustavi u tome. – Jesi li poludio, rođače Williame? Zar ne poznaješ Gilbertov glas? – Gilbert? – Pa da. – Onda stvar stoji drukčije! William pojuri prema čuvaru šume vičući: – Imam lijepih vijesti za vas. Gospođica je na sigurnom mjestu, 74

kod nas. Moje sestre se brinu za nju. Mali John ju je sreo u šumi i spasio iz ruku nekoga bandita... Jeste li sami, Gilbert? A gdje je Robin? – Jutros je otišao u Nottingham, a do prije jednog sata, kad sam izašao, još se nije vratio. – Gilberte, što ste tako blijedi? – zapita Mali John. – Šta vam je? Da se ne osjećate slabo? – Ne, imam samo nekih neprijatnosti. Umro mi je šurjak... No, nećemo o tome govoriti. Neka bude po božjoj volji. Miss Marianna nije više u opasnosti, a to je ono što je važno. Zamislite do koje mjere sam bio uznemiren, pogotovu kad sam psa Lancea našao napola uginulog. – A tko je to učinio? Tko je takav zločinac? – zapita William. – Recite mi da mu ja namjestim leđa! – Budite mirni, osvetio sam već jadnog Lancea. – Ali i ja hoću da mu vratim milo za drago... Bijednik, da bude takva hulja i da postupi sa psom na takav način... To mora da je običan razbojnik! – Ako se radi o istom čovjeku koji je napao mladu gospođicu, moramo ga odvesti u Nottingham i predati ga šerifu – reče Mali John. – Gdje ste ga ostavili, Gilbert? – Pođite sa mnom. Čuvar šume je lako pronašao mjesto gdje je ostavio razbojnika da leži na zemlji, ali njega više nije bilo. – Bilo da su ga pojeli vuci, bilo da je mrtav, na svaki način neka je mir njegovoj duši – reče Mali John. – Zbilja, ako vam ne čini teškoću – reče Gilbert – dođite do moje kuće, mogli biste mi pomoći u jednom dobrom djelu. – Kažite o čemu se radi. 75

– U kući imam mrtvaca, moga šurjaka. Pomozite mi da ga sahranim. – Raspolažite s nama – odgovoriše mladići. Bilo je već blizu ponoći kad je mala pogrebna pratnja, koja je izašla iz Gilbertove kuće, pošla prema šumi. Stari fratar Eldred, Tuckov pratilac, čitao je pogrebne molitve, Mali John i Lincoln su nosili lijes, za kojim je išla Marguerita između Gilberta i Williama. Dok su Mali John i Lincoln kopali jamu u podnožju jednoga stabla, Gilbert i njegova žena su molili za jednu dušu koja je vapila za njihovim molitvama. Tek što su posljednji grumeni zemlje pali na mrtvaca, nešto dalje se začu žalosno cviljenje. – To me zove jadni Lance – reče Gilbert. – Ne, nisam te zaboravio, stari prijatelju! Ne sumnjaj u to. Prije nego što pođemo kući, doći ću i po tebe da ti pomognem. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 76

X Kao što je Maude ispričala, barun se sa šest vojnika uputio u ćeliju Allana Clarea i našao je praznu. – Ah, tako se moja naređenja dobro izvršavaju! – povika on. – Čemu onda tamničari i zatvori? Gdje je Egbert Lanner? Egbert, koga je jedan vojnik čvrsto držao da ne pobjegne, istupi naprijed više mrtav nego živ. – Dođi ovamo. Vidiš li ova vrata, ona su zatvorena. Vidiš li taj prozorčić? I on je zatvoren! A sada mi kaži kako je zarobljenik mogao da pobjegne? Egbert nije odgovarao, a barun odjednom povika: – Ah, kako ste glupi, bijednici! Kladim se da od vas nitko nije ni pomislio... Brzo, neka netko od vas otrči do Lindsaya i naredi mu da zatvori sva vrata. Jedan vojnik otrča, ali se izgubi u mračnim hodnicima zatvora i stropošta niz stepenice jednog podruma. Pad je bio smrtonosan, ali to nitko nije primijetio. Bjegunci su imali da zahvale samo ovoj nesreći za svoj izlazak iz zamka. – Milorde – reče jedan od vojnika – dok smo dolazili ovamo, učinilo mi se da sam vidio bljesak jedne baklje u dnu hodnika koji 77

vodi u kapelu. – I čekao si do sada da mi to kažeš?! – povika barun. – Svi ste se zakleli da me otjerate u grob, ali ćete umrijeti prije mene ako se opet ne dokopam toga bijednika. Rekavši to, barun istrgne jednu baklju iz ruku najbližeg vojnika i pojuri u kapelu. Christabel je, stojeći pred grobom svoje majke, izgledala zaista zanijeta u duboko razmišljanje. – Kćeri moja, šta radiš ovdje? – Molim se! – Bez sumnje za onog bijednika koji zaslužuje konopac? – Molim se za vas pred grobom svoje majke. – A gdje je sir Allan? – Ne znam. – Hoćeš da me prevariš... On je ovdje. – Ja vas ne varam, oče moj, i nikada vas nisam ni varala. Barun se zagleda netremice u blijedo lice svoje kćeri. Ali, baš u tom trenutku vrati se jedan od vojnika i reče: – Nismo našli ni jednoga ni drugoga. – Šta to znači, ni jednoga ni drugoga? – zapita Fitz Alwme, koji tek tada posumnja da je i Robin pobjegao. – Da, milorde, oba zarobljenika su pobjegla. Izbezumljeni barun zgrabi snažno za rame vojnika: – Ni jednoga ni drugoga? Izjasni se bolje! – uzviknu promuklim glasom. Ali vojnik, dršćući od straha, ništa ne odgovori. – Prije svega, tko si ti? – S vašom dozvolom, vaše gospodstvo, zovem se Gaspard Steinkorf. Bio sam na straži kod kule... – Ah, bijednice! Bio si na straži kraj ćelije mladoga šervudskod vuka? Pazi, ako mi kažeš da si mu dopustio da pobjegne, zakovat ću 78

te za zid... Odgovaraj! – Ali, vi mi, milorde, prijetite da ćete me ubiti ako priznam ! – odgovori jadnik. – To što sam rekao, održat ću! – Onda je bolje da šutim. Barun izvuče bodež, ali mu Christabel zadrža ruku i reče: – Oče moj, nemojte prljati krvlju ovaj grob! Barun udari nogom vojnika, uvuče bodež u korice pa se strogo obrati kćeri: – Vrati se odmah u svoje odaje, milady... A vi ostali, penjite se na konje i pojurite mansfeldskim putem... Ta dva nevaljalca su se morali uputiti na tu stranu... Morate ih stići! Jeste li razumjeli, morate! ? Vojnici poslušaše. Christabel se baš htjela udaljiti kad u kapelu uđe Maude, koja stavi prst na usta i prošaputa: – Spasili su se! Mlada djevojka sklopi ruke da se zahvali bogu i pođe k izlazu. – Jedan trenutak! – povika barun koji je čuo Maudino šaputanje. – Vi, dođite ovamo da mi na nešto odgovorite... No? Plašite li se da vas ne pojedem?... – Ne znam... Ali, tako ste ljuti, milorde, vidim vas tako neraspoloženog – odgovori Maude pretvarajući se da je jako zaplašena. – Gospođice Lindsay! Poznati su mi vaši nestašluci i znam dobro da vas namršteno lice baš mnogo ne plaši... Odmah da ste mi rekli tko se to spasio! Nemojte slučajno da izbjegavate odgovor... Dobro sam čuo vaše riječi, bezobraznice! – Ali ja nisam rekla, milorde, da se netko spasio – odgovori Maude naivnim izgledom. – Ah, niste to rekli, drski stvore!... Onda ste rekli da su 79

spašeni... Ne jedan, već dvojica! Ali mlada sobarica odrečno odmahnu glavom. – Ma gledaj ti samo lažljivice kako je uporna u odricanju iako je uhvaćena na samom djelu! Maude je promatrala baruna pomalo zbunjenim pogledom, kao da nije razumjela njegove riječi. – Ti se praviš luckasta, ali mene nećeš učiniti takvim! Znam sigurno da si na svaki način pomogla bjekstvo dvojice zatvorenika, ali ti savjetujem da ne misliš da si dobila igru. Nisu daleko odmakli i moji će ih ljudi stići... Budi sigurna da ćeš ih za pola sata vidjeti vezane jednog uz drugog okrenutih leđa i bačenih u jarak s kule dvorca... – Ali da biste ih vezali, morate ih najprije dovesti ovamo, milorde – odgovori Maude s očima koje su sijale od prepređenosti. – No, prije nego što ih bacim u jarak, mi ćemo ih ispovjediti... Pa ako budu rekli da ste im bili suučesnik u bjekstvu, onda će doći i na vas red da malo zaplačete, moja graciozna bezobraznice. – Po vašoj želji, milorde... Zadovoljna sam da sam to doznala prije, kako bih imala vremena da se pripremim... I Maude napravi jedan dražestan poklon. – Drznice! – Milady – reče sobarica obraćajući se potpuno mirno gospodarici koja je izgledala kao skamenjena od bola – prepustite sve meni i povucite se u svoje odaje. Noć postaje sve hladnija. Ma koliko da je barun bio razdražljiva karaktera, on se osjetio zbunjen pred tom nepokolebljivošću i gotovo mirno zapita: – Reci mi, dakle, što si htjela reći s onim: »Spašeni, spašeni!« Maude shvati da će morati svakako nešto odgovoriti. – Evo, da vam objasnim, milorde! – reče ona. – Istina je da sam izgovorila te riječi, ali sam htjela da govorim o tom nesretnom 80

Egbertu kome ste zaprijetili da ćete ga objesiti... Na sreću još ga niste objesili, neka bude bogu hvala! I Maude glasno zarida. – Ovo je već suviše! – povika barun. – Ti me doista držiš za nekog idiota! Hoćeš li zaista da zloupotrijebiš moje strpljenje? U redu, kad je tako, Egbert će biti obješen, a ako priznaš da ga voliš, bit ćeš obješena i ti! – Mnogo vam se zahvaljujem, milorde – odgovori sobarica smješkajući se. A onda napravi duboki poklon, okrenu se oko sebe i pođe da se priključi gospodarici koja je izlazila iz kapele. Barun ju je instinktivno pratio pogledom brundajući u sebi i proklinjući drskost i lisičje lukavstvo žene. Ovi lakrdijaški postupci sobarice pobudili su u njemu sve divlje nagone. A Maude, koja se osjećala kao progonjena zvijer, plašeći se zaista nekoga nasilja, potrča naprijed što je brže mogla s bakljom koju je nosila tako da se u jednom trenutku barun našao u potpunoj tami, što izazva kod njega bujicu proklinjanja na cio svijet. – Vičite, vičite samo! – govorila je u sebi sobarica udaljavajući se. Ali kako ona zaista nije bila loše duše, osjeti grižnju savjesti pri pomisli da je starac u mraku mogao naići na kakvu opasnost. No, toga istog trenutka učini joj se da je čula bolno zapomaganje. – U pomoć! U pomoć! – vikao je jedan prigušen glas. – Gdje ste, milorde? – Ovdje, nevaljalice, ovdje, obješenjače! – vikao je Fitz Ahvine, čiji glas kao da je dolazio iz podzemlja. – Gospode bože, a kako ste se našli tamo dolje? – povika Maude spuštajući baklju s vrha stepeništa da bi nazrela baruna koji je ležao ispružen po stepenicama. Na njegovu sreću, on je naišao na jednu prepreku: tijelo jednoga vojnika koji se stropoštao kad je trčao da zatvori vrata na 81

zamku. Vojnik je bio mrtav, dok je barun, koji je još bio zaštićen oklopnom košuljom, gotovo zabio noge u leš i nije zadobio nikakvu povredu. Čak je od toga bilo i koristi. Njegov bijes je istog časa splasnuo. – Maude – reče on digavši se poslije nekoliko pokušaja uz pomoć sobarice. – Vjerujte mi da će vas gospod kazniti zbog nepoštovanja jednoga starca. – Oprostite mi, milorde, mislila sam da otpratim milady, uvjerena da će vas otpratiti neki vojnik s bakljom. Hvala svevišnjem da ste ostali živi i zdravi... Naslonite se na moju ruku, milorde. – Maude – reče opet barun – ne zaboravite da me morate podsjetiti na jednu stvar: pijanac koji se uspavao na stepeništu kantine mora biti probuđen s pedeset batina... – Budite sigurni, milorde, da to neću zaboraviti. Kamo hoćete ići, milorde? – K mojoj kćeri. – Jadna milady – pomisli Maude. – Tek što se bude smjestio u naslonjač, ponovo će je uznemiravati. Kad je barun ulazio, Christabel je upravo promatrala neki manji predmet koji je imala u ruci. Videći oca kako ulazi, ona se požuri da ga sakrije. – Šta to imaš u ruci? – zapita barun tek što je sjeo na jednu udobnu stolicu. – Eto ga, opet počinje! – prošapta Maude. – Šta si rekla? – Rekla sam, milorde, da mi se čini da jako patite. Barun baci srdit pogled na sobaricu, a zatim upita: – Reci mi, dakle, kakva je to glupost? – Nije to nikakva glupost, oče moj. 82

– Pa drugo ne može biti! – Onda se vidi da nismo istoga mišljenja. – Činjenica je da jedna valjana djevojka uvijek misli jednako kao i njen otac. Ponavljam još jednom: kakva je to glupost? – Ali, ja vam se kunem... – Milady – reče barun glasom koji je, suprotno uobičajenom, bio miran, ali strog. – Ako je predmet koji namjeravaš sakriti beznačajan, nema nikakve teškoće da mi ga pokažeš. Podsjećam te da sam ja tvoj otac. Ali, ako je to amajlija, stvar koja bi te natjerala da pocrveniš, daj mi, ipak, da vidim. Ja ne samo da imam pravo u tom pogledu već mi je to i dužnost. Moram te spriječiti da ne ideš u provaliju ako si u opasnosti i da te odande izvučen ako si tamo već upala. Posljednji put, kćeri moja, tražim tu stvarcu što si sakrila za pojas… – Milorde, to je sitnica – odgovori djevojka sva dršćući i crveneći. – Sitnica? Od koga?... Djevojka zakoluta očima i ne odgovori. – Ne zloupotrebljavaj moje strpljenje... Danas sam ga imao isuviše. Odgovori, je li to slika... – Ne mogu vam reći. Christabelin glas postade plačljiv, no ipak nastavi staloženo : – Znam, oče moj, da imate pravo da me to pitate, ali ja neću da vam odgovaram, jer moja savjest nema za što da me prekori. – Koješta, tvoja savjest nema što da ti predbaci jer je u skladu s tvojim osjećajima. Jako lijepo i moralno! – Budite sigurni, oče, da nikada neću obeščastiti naše ime i uspomenu na svoju majku. – Sve to kao da hoće reći da sam ja stari nevaljalac... – Nisam to rekla, oče moj. 83

– Ali to svakako misliš. Uostalom, nije ni važno, a ta slika, koju tako uporno hoćeš da mi zatajiš, znam da je portret onoga bijednika kojeg se usuđuješ voljeti i protiv moje volje. Nemam nikakvu želju da vidim njegovo lice... Ali, poslušaj me dobro... Ti nikada nećeš poći za Allana Clarea... Ubio bih vas oboje svojom rukom prije no što bih pristao na taj brak. Ti se moraš udati za sir Tristrama od Goldsborougha (Goldsbru)... Istina je, nije baš mlad, ali još uvijek je nekoliko godina mlađi od mene, a ni ja još nisam star. Nije ni naročito lijep, i to je istina, ali otkad sreća zavisi od ljepote? Ja nisam bio lijep mladić, pa ipak, tvoja majka ne bi me bila zamijenila za najsjajnijeg lorda na dvoru Henrika II... Uostalom, ružnoća sir Tristrama je solidna garancija za jedan miran i bezbrižan život. Budi sigurna da ti neće biti nevjeran... Osim toga, moram dodati da je beskrajno bogat i veoma utjecajan na dvoru. Jednom riječju, to je čovjek koji mi... zapravo, koji tebi u svakom pogledu odgovara. Još sutra ću mu poslati svoj pristanak... Za četiri dana on će biti ovdje, i prije nego što se završi tjedan dana, ti ćeš postati velika dama. – Milorde, nikada se neću udati za toga čovjeka! – povika Christabel. – Nikada, nikada! Barun prasnu u ciničan smijeh i reče: – Ali ja i nisam tražio tvoj pristanak, draga milady. Tebi ostaje da slušaš! Christabel porumeni, obori oči i čvrsto stisnu ruke jednu o drugu kao netko tko se odlučio da donese neopozivu odluku. – Ostavljam te da razmišljaš, kćeri – reče barun. – Vjerujem da i sama vidiš da je potrebno malo razmisliti. Ipak, ne zaboravi da ja od tebe tražim potpunu i apsolutnu poslušnost. – Bože moj, imaj milosti prema meni! – prošapta djevojka. Barun izađe sliježući ramenima, a kad se vratio u svoju sobu, počeo ju je premjeravati dugim koracima razmišljajući. 84

Prijetnje Allana Clarea zapravo mu se nisu činile takve da bi ih uzeo ozbiljno, ali nepokolebljiva volja njegove kćeri nagnala ga je da o tome više razmisli. – Možda ću učiniti bolje ako se prema njoj ponašam blaže – razmišljao je u sebi. – Volim je zaista i bilo bi mi žao ako bi povjerovala da je žrtva mojih namjera. Bilo bi mi drago da bude sretna, ali ipak bih želio da se uda za moga staroga prijatelja Tristrama, starog ratnog druga. Dakle, treba se prema njoj ponašati ljepše. Ponovo izađe i uputi se kćeri. Kad se zaustavio pred Cristabelinom odajom, čuo je jedan bolan jecaj. – Jadno dijete! – pomisli Fitz Ahvine otvarajući polako vrata. Christabel je upravo pisala. – Oho, moja kći nema drugih želja nego da piše (u to vrijeme samo su svećenici mislili na takve stvari). Ta budala Allan Clare stavio joj je u glavu da škraba po pergamentu. Barun se bešumno približi do Christabele. – Kome pišeš? – zapita on naglo. Christabel kriknu i pokuša sakriti list pod kojim se nalazio dragocjeni mali portret, ali je barun bio brži i dograbio ga. Zaboravljajući da njen otac ne zna ni čitati ni pisati, Christabel pokuša pobjeći, ali je barun zadrža grubo za ruku, a taj njegov gest imao je za posljedicu da se djevojka onesvijestila. – Žene! Žene! – progunđa stari križar, polažući Christabelu na postelju. Zatim otvori vrata i gromoglasno povika: – Maude! Sobarica odmah dotrča. – Stavite u krevet gospodaricu – reče barun i udalji se gunđajući. – Ja sam, milady – govorila je Maude pokušavajući da privede 85

svijesti svoju gospodaricu. – Ja sam sama kraj vas, ne bojte se. Christabel naposljetku otvori oči, pogleda oko sebe i videći da je sama sa svojom sobaricom, objesi joj se o vrat i reče: – Maude, izgubljena sam! – O čemu se radi, milady? Recite mi... – Moj otac je uzeo pismo koje sam pisala Allanu. – Ali vaš otac ne zna čitati. – Dat će pismo svome ispovjedniku da mu ga pročita. – Treba vidjeti da li će mu dati vremena. Dajte mi odmah drugi list isti onakav kakav vam je oduzet. – Evo ti! – Budite mirni, milady, i obrišite oči. Maude je stigla u barunovu sobu dok je ovaj nestrpljivo čekao ispovjednika da mu pročita Christabelino pismo. – Milorde – reče Maude – milady me je poslala do vas da vam kažem da joj date list što ste ga uzeli s njenoga stola. Rekavši to, lukava djevojka pojuri bezobzirno prema ispovjedniku mačjim skokom. – Svetoga mi Dunstana, moja kći je zaista poludjela! Zar ti je zaista dala taj nalog? – Svakako, milorde... I evo, gotov je! Maude munjevito dohvati pergament koji je fratar držao pod nosom da bi mogao odgonetnuti rukopis. – Drznice! – povika barun pojurivši prema Maude, koja se u jednom skoku nađe na vratima, a onda, kao da se zaustavila neodlučno, dozvoli da je barun stigne. – Daj mi taj list ili ću te objesiti!... Maude obori glavu pretvarajući se da od straha drhti, dok joj je barun vadio iz džepa ne pravo već zamijenjeno pismo. – Ne znam šta me sprečava da ti opalim nekoliko šamara, 86

prokleta bezobraznice! – reče barun s uzdignutom rukom, dok je drugom vraćao list fratru. – Ali ja nisam napravila ništa drugo osim što sam poslušala naređenje milady. – Onda ćeš reći mojoj kćeri da će ona biti kažnjena umjesto tebe. Zadovoljna što je tako dobro uspjela u svojoj strategiji, Maude se vesela vrati gospodarici, dok je barun razgovarao s ispovjednikom: – Sada smo mirni, pročitajte mi napokon, oče, to što je moja gospođica kći napisala svom bijednom ljubavniku. Fratar poče kroz nos čitati jednu narodnu baladu o četiri godišnja doba. – Oče, šta mi to čitate? – prekine ga barun. – Kakve su to gluposti? – Ja sam čitao riječ po riječ ono što je napisano na ovome listu, sine moj... – Svakako, ali... ali mi se ipak čini da moja kći, dok je bila tako uzbuđena, nije mislila da piše slične gluposti. Fratar ponovo poče čitati: Jesen donosi magle i beskonačne kiše i u srcu budi tugu... – Do đavola! – povika barun – čini mi se da su to stihovi... Ima li ih još mnogo, oče? – Još malo: Bijeli snijeg pokriva šume i vepar se skriva u svome brlogu. – Dosta! – zaurla barun. – Sve sam razumio. To je pjesma o godišnjim dobima... Dosta, oče! Ali starac nastavi čitati: ... Ljubavi moja, ljubavi moja, zar ne čuješ... 87

– Ljubavi moja, ljubavi moja! – dobaci barun ljutitim glasom. – Ali kako je to moguće? Christabel je svakako pisala sasvim nešto drugo kad sam je našao. Očevidno su me... Oče, htio bih da ostanem sam. Laku noć! – Gospod vas čuvao, milorde – reče fratar izlazeći. Ostavimo za trenutak baruna da priprema planove svoje osvete i vratimo se Christabeli i njenoj živahnoj sobarici Maude. Mlada lady je pisala Allanu da je spremna napustiti očevu kuću jer je neopoziva želja njenog oca da pođe za sir Tristrama učinila neophodnom ovu njenu odluku. – Kako da mu dostavimo ovo pismo, to je moja briga, milady. Ne brinite se za to– reče Maude. Sat kasnije Maude je otišla da probudi jednoga mladića od nekih osamnaest godina, svoga brata po mlijeku. – Halberte, hoćeš li mi učiniti veliku uslugu za lady Christabel? – Vrlo rado. – Mogu li se pouzdati u tebe? – Kao u samoga boga – odgovori mladić ponosno. – A o čemu se radi? – Da odmah ustaneš i uzjašeš konja. – Ništa lakše. – Samo brzo. Čekam te kod pokretnog mosta. Poslije desetak minuta Halbert je pažljivo slušao sobaričina uputstva. – Ovo pismo ćeš predati Gilbertu Headu da ga uruči sir Allanu Clareu, a Gilbertovu sinu predat ćeš ovaj luk i te strijele. Također ćeš reći Robinu Hoodu, Gilbertovom sinu, da mu se stavlja na znanje da se vrati u zamak kad bude mogao, jer ovdje postoji jedna osoba koja ga nestrpljivo očekuje. – Razumijem. 88

– Gledaj da svakako izbjegneš barunove vojnike. – Zašto? – Objasnit ću ti kad se budeš vratio! Ali, ako ih slučajno sretneš, izmisli neki razlog za svoju noćnu šetnju i pazi dobro da ne izbrbljaš pravi razlog. Halbert je bio već na konju kad djevojka doda: – Budeš li pak sreo tri osobe, od kojih je jedna fratar... – Brat Tuck? – Da. Onda se zaustavi. Njegova dva pratioca su Allan Clare i Robin Hood. Izruči poruku i vrati se odmah. Zbogom, Halberte... Budi siguran da će Grace May čuti od mene da si najhrabriji od svih mladića u Shristendonu. – Hura! Hura! za Maude! Hura za Grace! – povika mladić i podbode konja. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 89

XI U noći, mirnoj i vedroj, osvijetljenoj mjesečinom, tri bjegunca su brzo prelazila šumom. Robin je veselo pjevušio, Allan je bio snužden i zamišljen, a fratar je s gorčinom razmišljao o Maudinoj ravnodušnosti prema njemu i njenoj pažljivosti prema mladom čuvaru šume. Poslije dugoga hoda njih trojica upravo su prelazili jedno raskršće kad spaziše nekoga jahača kako juri u galopu. Robin sakri prijatelje iza drveta i naoružan Tuckovom batinom stade nasred puta. – Stoj! – povika Robin. – Stoj! – ponovi gromkim glasom fratar Tuck. Konjanik se zaustavi i povika: – Ako me oči ne varaju, preda mnom je otac Gilles (Žil)! Dobro vam veče, oče! – Dobro veče! A tko ste vi ? – zapita Tuck. – Kako? Zar se vaša prečasnost ne sjeća više Halberta, Maudinog brata po mlijeku, kćeri Lindsaya, vratara Notingemskog zamka? – Da, sada sam te prepoznao... Ali kako to da si sada u šumi? – Prije svega – reče dječak bacajući lukavi pogled na sir Allana 90

– moram nekom Robinu Hoodu, da mu dam... – Luk i strijele koje nosiš sa sobom – doda Robin. – Baš tako! A moram mu staviti i do znanja da se vrati u zamak kad bude mogao, gdje ga jedna osoba nestrpljivo očekuje. – A što je za mene rekla? – zapita fratar. – Ništa. – Nijednu riječ? – Nijednu. – Hvala. Fratar Tuck dobaci ljutit pogled Robinu. – A onda moram – doda dječak – predati jednu cedulju nekom sir Allanu... Allan pojuri prema njemu s povikom: – Što si čekao da mi to kažeš?! Gdje je cedulja? Trenutak kasnije on je pod mjesečinom čitao: »Najdraži Allane, Kad si me preklinjao da napustim očevu kuću, ja sam odbila tvoje molbe jer nisam htjela da svome ocu nanesem bol. Sada mi on najavljuje da ću već krajem tjedna morati poći za drugog. Moje ga suze nisu dirnule. I tako, pošto on sam hoće da se od mene odvoji, Allane, ja više neću oklijevati i nudim ti svoju ruku. Maude će pripremiti moje bjekstvo. Naš glasnik će ti reći gdje ćeš me moći vidjeti. Tvoja Christabel« – Vraćam se u Nottingham – reče plahovito vitez. – Ne, sir Allane – dobaci Halbert. – Dođite sutra ujutro pred vrata zamka. Tamo ćete naći nekoga. Toga trenutka Robin dade znak da ušute. – Pst! Čujem bat konjskih kopita. Dolaze iz pravca zamka. Vi, 91

sir Allane, i vi oče Tuck, povucite se u šumu. A ti – doda obraćajući se Halbertu – idi im u susret i kaži da je barun naredio da se odmah vrate u zamak. – Razumijem – odgovori dječak i podbode konja. Ali već nešto dalje jedan red vojnika mu je prepriječio put. – Ima li tamo nekog živog – zapita vođa vojnika. – Ja sam, Halbert, štitonoša iz Nottinghama. – Šta tražite u ovo doba u šumi? – Tražim upravo vas. Barun me je poslao s naređenjem da se odmah vratite. – Je li barun rđavo raspoložen? – Ne može biti gore! Rekao je da ste suviše dugo ostali na zadatku. – Bili smo čak do Mansfelda i nismo stigli bjeguce. Na sreću, vraćajući se, dočepali smo se jednoga. – Zaista? A tko je taj? – Neki Robin Hood. Eno ga tamo, vezan je na konju. Robin promoli glavu iz skloništa i u zarobljeniku prepozna Williama Gamwella, nazvanog Crveni William. – Ali to nije Robin Hood! – povika Halbert smijući se. – Tko vam je rekao da ja nisam Robin Hood – zapita zarobljenik. – Ja sam Robin Hood! – Onda mora da postoje dva strijelca u šervudskoj šumi istoga imena. Kapetane, gdje ste ga uhvatili? – Nešto dalje od kuće nekog Gilberta Heada. – Zar ne vidite da to nije Robin. On je bježao pješice i nemoguće je da je stigao tako daleko prije vaših konja. – Nije važno! – upade u riječ vođa. – Ja ga vodim u Nottingham... Naprijed! Četa se baš spremala da krene, kad Robin iskoči na put i 92

povika: – Stojte, ja sam Robin Hood. Ali prije nego što se pokrenuo, šapnuo je Allanu na uho: – Ako hoćete doći do milady, pustite me da učinim ono što je najbolje. – Ti si me izdao, Robine! – povika William ne razmišljajući mnogo. Vođa ščepa za vrat Robina i zapita Halberta: – Koji je pravi Robin? Na jedan značajan pogled Robina Hooda, Halbert odgovori: – Taj. Drugi je lažni Robin. Onda vođa naredi da Williama odvežu. Tek što je postao slobodan, William potrča da zagrli Robina koji mu šapnu nekoliko riječi na uho, a onda pobježe rekavši prijatelju: – Računaj na mene! Vojnici vezaše Robina Hooda za konja i nastavše put prema zamku. Evo kako je došlo do hvatanja Williama: Izlazeći iz Gilbertove kuće, ostavio je Malog Johna da se sam vrati u Gamwell, a on se uputi prema Nottinghamu u nadi da će sresti Robina. Poslije sata hoda čuo je topot konja i, misleći da su to Robin i njegovi drugovi, zapjevao je uobičajenu pjesmu. Onda je odjednom bio okružen redom vojnika koji su ga vezali vičući: »Pobjeda!« Shvatio je odmah da je njegov prijatelj u opasnosti i nije otkrio svoje pravo ime. Sve ostalo nam je poznato. Tek što su vojnici nestali, William spazi ispred sebe Allana Clarea i fratra. – Šta vam je Robin rekao? – zapita Allan. – Rekao mi je ovo: »Moji prijatelji se nalaze u blizini. To su jedan vitez i jedan fratar... Sutra ujutro na rubu šume kraj zamka... I 93

ti i tvoja braća...« Zato vam, gospodine viteže, savjetujem da dođete u Gamwell, koji je odavde bliže nego Gilbertova kuća. – Ne, moram do svoje sestre koja se nalazi u Gilbertovoj kući. – Oprostite, sir, ali gospođica o kojoj govorite nalazi se sada u Gamwellu. – U Gamwellu? Pa to je nemoguće! – Oprostite, ali milady je kod moga oca... Usput ću vam ispričati kako je tamo dospjela. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 94

XII Barun je bio u svojoj sobi kad su uveli Robina u pratnji dvojice vojnika predvođenih vođom. Barun skoči na noge vičući: – Samo jedan? U redu, dođi ovamo, ovčarsko štene! Da li uvijek laješ tako snažno? Ponovit ću ti opet ono što sam ti jednom rekao: odgovarat ćeš na moja pitanja ili ću te ucmekati. – Samo me pitajte – reče hladnokrvno Robin. – Oho, ne odbijaš više da odgovaraš? To je u redu. – Pitajte me! – Kako si uspio pobjeći? – Izašao sam iz ćelije. – To i ja znam, ali tko ti je pomogao? – Ja sam. – A drugi? – Nitko! – Lažeš! Otvorili su ti vrata. – Nitko mi nije otvorio vrata. – Kako nitko? – Nitko mi nije otvorio vrata. Otkinuo sam pregradu na prozoru i skočio dolje. Tamo sam našao jedna otvorena vrata, a zatim jedan hodnik, stepenice, prolaze i napokon pokretni most. – A kako se drugi spasio? 95

– Tko? – Ne pravi se lud! Sir Clare, tvoj suučesnik, tvoj prijatelj ! – Moj prijatelj? Poznajem ga svega dva dana! – Nije istina. Reci kako se spasio? – Ne znam. Nismo bili zajedno! Sreli smo se slučajno! – Gdje? – Ne poznajem taj zamak i ne bih vam znao reći gdje se nalazi. – Gdje je bio onaj nevaljalac kad te je starješina Lambic uhvatio? – Ne znam... Bili smo neko vrijeme zajedno, a ja sam se sam vraćao kući. – Dobro, pomozi mi da ga pronađem i obećavam ti slobodu. – Milorde, nisam naviknut da gubim vrijeme rješavajući tajne. – Onda ću te prisiliti da se navikneš na taj posao. Lambic, stavi štene pod ključ, a ako ti pobjegne, ni bog te neće spasiti od vješala. – Neće mi pobjeći – odgovori vojnički starješina i odvede zarobljenika. Poslije dužeg hodanja stigoše do jednog hodnika u dnu kojega su se nalazila mala vrata. Lambic uze baklju iz ruke jednoga vojnika, otvori vrata i uvede Robina. Mladić se obazre oko sebe. Tijesna ćelija nije imala prozora, a vrata su bila okovana. Dok je razmišljao o tome da je bijeg odavde nemoguć, on iza vojnika spazi nasmijano Halbertovo lice i osjeti se ohrabrenim. – Evo vam vaše sobe – reče vojnički starješina. – Smjestite se tu i ne mislite na gluposti! Svi moramo umrijeti. Dok je Lambic tako govorio, Robin ispod oka pogleda kroz vrata koja su ostala otvorena. Halbert je nestao. Vojnici, slomljeni od umora, naslonili su se na zid i nisu gledali na njega. Brz kao munja, Robin ščepa iz Lambicove ruke baklju, ugasi je o njegovo 96

lice i pojuri hodnikom dajući se u očajnički bijeg. Usprkos strašnom bolu od opekotine, vojnički starješina pojuri za njim da ga zajedno s vojnicima goni, ali u potpuno mračnom hodniku nije ga uspio pronaći. Pošto je pretrčao jedan dio hodnika, Robin uspori korak. Jednoga trenutka nalet je na nekoga tko ga zapita tko je. – Ja sam Halberte – odgovori Robin prepoznavši glas. – Tko ja? – Robin Hood. Gone me... Sakrij me, molim te! – Dođite sa mnom, dajte mi ruku... Koračajte nečujno. Tako stigoše do vrata kroz koja se probijala jedna zraka svjetla. Halbert zakuca, a jedan glas zapita: – Tko je? – Ja sam, Maude, tvoj brat... Vrata se odmah otvoriše, i pojavi se djevojka. – Kakve mi vijesti donosiš? – Bolje nego novosti! Pogledaj! – Sveto nebo! On je! – povika Maude objesivši se Robinu oko vrata. Ali mladić, ožalošćen prijemom koji je otkrivao osjećaj koji on nije uzvraćao, ostade miran i zbunjen. – Spašen, spašen! – šaputala je Maude smješkajući se i plačući u isto vrijeme. – Smirite se, Maude – reče neposljetku Robin. – Mislite na svoju mladu gospodaricu. Sir Allan nije mogao odgovoriti na njeno pismo, ali ja znam njegove namjere i hoću božjom pomoću, a i vašom, da je izvedem iz zamka i odvedem do njenoga vjerenika. – Imate pravo – odgovori Maude brišući oči. – Idem do nje. Čekajte me ovdje, a ti, Halberte, dođi sa mnom. Robin ostade sam i poče razmišljati. Sada su mu djevojčini osjećaji bili jasni i bilo mu je jako žao. Bila mu je ljupka, graciozna, 97

puna osjećajnosti i naklonosti, ali je za nju osjećao samo bratsku simpatiju. Lik Marianne neprestano mu je bio pred očima, i on oduševljeno uzdahnu: – Marianna! Marianna! Ali odmah zatim oduševljenje ustupi mjesto sumnji i tuzi. Plemenita gospođica sigurno nije mogla voljeti nepoznatog čuvara šume. Možda bi bilo bolje pokušati da je zaboravi i zamijeni s ljubavlju ponizne sobarice. Maude nije bila ništa manje lijepa od Christabele ili Marianne, a nije bila plemkinja, na nju nisu bacali oko visoki plemići, pa je i on mogao imati izgleda da zadobije srce kao i ostali udvarači... Utonuvši u takve misli koje su u njemu izazivale čas nježna čas naivna osjećanja, jedva je razabrao teške korake u hodniku, koji svakako nisu bili koraci Maude. Odmah je ugasio svjetlo. – Maude! – povika jedan glas. – Zašto si ugasila svjetlo? Robin ništa ne odgovori već se zavuče između kreveta i zida. Ali kako posjetilac nije dobio odgovora, on postade nestrpljiv, otvori vrata i uđe. – Maude, zar mi nećeš odgovoriti? Uzalud se kriješ! Siguran sam da si tu jer sam vidio svjetlo koje je bilo upaljeno i odmah se ugasilo. I Robin osjeti da taj čovjek ide po sobi pipajući. Tada se on, da bi izbjegao da ga dotakne, zavuče pod krevet. Nepoznati je nastavio da ga traži: jednoga trenutka spotaknu se o jednu stolicu i udari glavom u ormar. – Prokleti namještaj! – progunđa on. – Ali gdje bi mogla biti. .. Ðavolja spodoba! Počinjem vjerovati da Gaspard Steinkorf ima pravo... Rekao mi je: »Lindsay, pazi dobro na svoju kćer. Ona grli zatvorenike kao što ja pijem bokal piva .. .« Neodgojeni huncut! 98

Natjerao sam ga da proguta svoje vlastite riječi jednim dobro odmjerenim udarcem . .. Ali, sveta Bogorodice, gdje je moja Maude? . . . Ah, ako je to istina, i ona mi nanosi sramotu, ja ću... Ja ću... Ne znam što da uradim... Ah, Lindsay, Lindsay, ti si niski obješenjak kao i Gaspard. Ti grdiš svoju Maude, tvoju dragu kćer, jer nemaš više mozga da se sjetiš da je Halbert otišao po liječnika, jer se milady ne osjeća dobro. Znači, Maude je kod milady... Monolog Heberta Lindsaya bio je prekinut koracima Maude koja je dolazila s rednom svjetiljkom. Videći oca, djevojka uzviknu od zaprepaštenja. – Oče, kako to da ste vi ovdje? – Došao sam da govorim s tobom. – Zar u ovaj čas? Tako sam umorna, oče, da ne mogu stajati na nogama. Pustite me da legnem na postelju, govorit ćemo sutra. – Imam ti reći svega nekoliko riječi. – Ne, ne, ne želim da čujem ništa večeras, potpuno sam oglušila. Zagrlite me i zaželite mi laku noć. – Hoću da ti postavim samo jedno pitanje. Odgovorit ćeš mi, i ja odmah idem. – Oh, kako imam tvrdoglavog i grubog oca! Zar ne shvaćate da sam oglušila i onijemjela?... Laku noć, oče... I Maude poljubi oca u čelo. Ali stari je Hebert bio sumorno uporan: – Ne, moraš mi odgovoriti. . . Hoću da znam gdje si bila do sada i zašto još nisi u postelji? – A gdje bi htio da sam bila? Svakako da sam bila kod milady koja se ne osjeća dobro. – Ako je tako, sve je u redu. A sada mi reci zašto ti sebi dozvoljavaš da grliš i ljubiš zatvorenike? Da nije taj zatvorenik tvoj brat možda? Mislim da sam ti dovoljno govorio da se takve stvari ne 99

smiju činiti. – Grlim zatvorenike?... Ja?... – povika Maude zgražajući se. – Tko ti je samo rekao te strašne riječi na moj račun? – Gaspard Steinkorf. – Gaspard Steinkorf! ? Ah, podli lažljivac!... A nije ti svakako rekao da me je pokušao napastovati... Da sam mu se oduprla i da se tada zakleo da će mi se osvetiti. Lindsay pocrvenje od bijesa. – Zar se to usudio? – zapita on promuklim glasom. – Sigurno da se usudio! .. . Sada ste razumjeli, oče moj, kakvu je osvetu izumio protiv mene... Lindsay stisnu kćer na grudi i reče mirnim glasom koji je odisao pritajenom ojađenošću: – Ostaj mi dobro, a Gaspardu Steinkorfu želim da mu bog oprosti na drugom svijetu, jer će zbog ovoga imati posla sa mnom... I poljubivši ponovo svoju kćer, stari vojnik se udalji. Jedan trenutak Maude je osluškivala očeve korake koji su se udaljavali kroz hodnik, a zatim tiho reče: – Robine, gdje ste? Izađite napolje! – Ovdje sam – odgovori Robin izvlačeći se ispod kreveta. – Da vas je moj otac pronašao, ja bih sada bila izgubljena. – Nije bilo opasnosti. .. Ali, recite mi, tko je taj Gaspard koji vas je optužio? Da li ga poznajem? – Onaj što nas je iznenadio dok sam ja bila kod vas u ćeliji. – Ah, sjećam se... Je li istina da vas je progonio? – Da – odgovori Maude pocrvenjevši. – U redu, bit ćete osvećeni. Sjećam se njegova gadnog lica i prepoznat ću ga kad bude trebalo. – Ne mislite o tom čovjeku. Bolje je ne osvrtati se na njegove riječi.. . Lady Christabel vas hoće vidjeti... A ja, Robine, ne mogu 100