Alexandre Dumas - Robin Hood

više živjeti u ovom strašnom zamku. Milady me voli, za nju nisam obična služavka. Moj otac je dobar i pošten čovjek, ali ne zna da me zaštiti. Svakoga mi dana barunovi vojnici dosađuju svojim prijedlozima. Takav život ne mogu više podnositi. Ako lady Christabel napusti zamak, pre klinjem vas, Robine, povedite me sa sobom. Mladić nije mogao sakriti svoje iznenađenje. – Ne odbijajte me, preklinjem vas! I djevojka, grcajući u suzama, padne na koljena. – Podigni se – reče Robin jako uzbuđen. – U redu, pobjeći ćeš zajedno s milady i doći ćeš k mojem ocu, koji će te primiti kao svoju kćer. – Neka te bog blagoslovi! – uzviknu djevojka. – Bit ću tvoja robinja, tvoj vjerni sluga. – Ti ćeš biti moja sestra. A sada da vidim osmijeh koji će obrisati te ružne suze. Maude se osmjehnu. – Vrijeme odmiče – doda Robin. – Vodi me k lady Christabel. Djevojka je iščekivala Robina s nestrpljenjem. – Mogu li računati na vas? – Svakako, gospođice! – Ja sam spremna. – I ja, draga moja gospodarice – povika Maude. – I ti? – reče iznenađena Christabel. – Da. Zar ste mislili da ja mogu živjeti daleko od vas? – Odlazim i ja! – dobaci Halbert. – Milady će me uzeti u svoju službu. Robine, evo vašega luka i strijele koje sam uzeo kad su vas uhapsili. – Hvala, Halberte. A sada na put! Notingemski zamak je imao vezu s vanjskim svijetom putem 101

raznih podzemnih hodnika koji su vodili od kapele. Halbert ih je izvrsno poznavao. No, trebalo je ući u kapelu, a barun je tu još od prošle noći bio postavio na stražu jednoga vojnika. Na sreću, vojnik je mislio da će biti bolje ako se postavi na stražu iza crkve i, izvalivši se preko jedne klupe, bio se uspavao. Četvoro bjegunaca uđoše u kapelu i nisu ga primijetili. Upravo su bili pred vratima podzemnog hodnika, kad Halbert natrapa na jedan grob i pade... – Tko je živ? – povika vojnik, koji se probudio od šuma. Halbert, Robin i Christabel se sakriše iza stupova. Jedino Maude nije imala vremena. Vojnik zapali jednu baklju i povika: – Sto mu đavola, pa to je Maude, lijepa pokajnica brata Tucka. Znaš da si me poplašila i Mislio sam da je stari... Ali, starost hrče, a mladost bdi! Maude hladno odgovori: – Došla sam da se pomolim za milady koja je bolesna. Ostavite me na miru. – Kasnije ćeš se moliti! – dobaci vojnik i poče da se približava. – Ne budi nevaljala i daj mi jedan poljubac. – Nazad, bezobrazniče. – Dobro, ispričat ću tvome ocu da baš nisi tako stroga sa zatvorenicima. Bio sam na straži kad si grlila ono šumsko štene. – Divljače – povika djevojka. – Grom i pakao – uzviknu vojnik privlačeći je k sebi. – Tvoj bezobrazluk bit će kažnjen. Djevojka se nije usuđivala vikati, jer se plašila da će uzbuniti vojnike s obližnjih stražarskih mjesta. Ogledala se oko sebe izgubljena pogleda, kad jedna strijela, odapeta nepogrešivom Robinovom rukom, pogodi u čelo neotesanog vojnika, i on se opruzi mrtav na tle. 102

Put kroz podzemni hodnik trajao je više od jednog sata. Kad su izašli napolje, Robin reče: – Sada je red da vas ja vodim. U šumi smo. Ničega se ne plašite... Ujutro ćemo se priključiti sir Allanu. Malo kasnije Robin je povjerio Maude Halbertu da je otprati k njegovu ocu, a on, želeći da otprati Christabel do Allana, krenu mansfeldskim putem. No, prije nego što je krenuo naprijed, uspuza se na jedno drvo da bi ispitao pravac kretanja. Sa svog promatračkog mjesta primijetio je u daljini jednoga konjanika koji je jahao u galopu i odmah je prepoznao barunove boje, pa se brzo spusti na zemlju. – Milady, sakrijte se u taj jarak i ne mičite se. – Da li nam prijeti neka opasnost? – zapita Christabel videći kako Robin stavlja strijelu na luk. – Dolazi nam jedan konjanik, ne znam je li prijatelj ili neprijatelj. Sakrijte se odmah, zaboga! Christabel posluša. Konjanik se približi i ubrzo projuri kao munja pored njih... Ali, još brža je bila strijela koja ga je prestigla i očešala bedro konja i zabila se između njegova kuka i sedla prodrijevši do pera u njegovu utrobu. I konjanik i konj skotrljaše se u prašinu. – A sada, milady, bježimo! – povika Robin. Christabel, više mrtva nego živa, prošaputa: – Ubila ga je, ubila... – Ne, nije ga ubila! – Užasno je kriknuo! – To je samo uzvik iznenađenja. Taj konjanik je nas tražio. Bili bismo izgubljeni da nisam izbacio iz stroja njegovog konja. Hajdemo! Umirena, Christabel pođe za njim, ali trenutak kasnije ponovo 103

zapita: – Kažete da taj konjanik nije ranjen? – Ni u snu! On je mogao da ode od Mansfelda do Nottinghama i da se vrati prije nego što mi napustimo ovaj put. Trebalo ga je zaustaviti. Ubio sam samo njegovog konja, a on je kao i mi živ i zdrav. Ali prije nego što se on snađe, mi ćemo biti daleko. Hrabro, milady! Allan Clare nije daleko. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 104

XIII Vojnički starješina Lambic s napola oprženim licem i gotovo oslijepljen bakljom koju je Robin ugasio o njegovo lice, uputio se sasvim obratnim putem od onoga kojim je pošao Robin i stiže do stepeništa, na čijem vrhu mu se učini da čuje mnogo užurbanih koraka. – Bravo! – pomisli on – uhvatili su nevaljalca i sada ga vode pred milorda. Moram i ja da budem tamo, inače će oni drugi prigrabiti svu zaslugu za njegovo hvatanje. I valjani starješina dotrča u predsoblje barunovih odaja. Ali, budući da je bio prilično oprezan, prije nego što se pokazao, htio je vidjeti kako je barun primio zatvorenika i one koji su ga uhvatili. Zato stavi oko na bravu, ali nije vidio ništa. Onda prisloni uho i ču ovaj razgovor: – Iz ovoga pisma vidim da sir Tristram ne može doći u Nottingham. – Tako je, milorde, sir Tristram mora na dvor. – Ovaj događaj je malo neprijatan. – Rekao je da u Londonu čeka na vas. – To je još gore! A nije rekao kojega dana da se sretnemo? – Ne, milorde... Zamolio vas je samo da krenete na put što je 105

moguće prije. – Dobro, otputovat ću još danas. Dajte naređenje da se spreme konji. Šest naoružanih ljudi će me pratiti. – Razumijem, milorde! Lambic se začudio da zatvorenik nije kod baruna. Onda pomisli da su ga vojnici ponovo odveli u zatvor i otrča da se u to uvjeri. Ali tamo je našao otvorena vrata, a unutra nije bilo nikoga. Tada promrmlja za sebe: – Do đavola, mislim da mi se dobro ne piše. Šta da se radi? I, zaista, ne znajući što da radi, on se instinktivno uputi i stigne do barunovih vrata, još uvijek u nadi da će tamo vojnici dovesti đavoljeg Robina. Ponovo stavi uho na bravu, ali je unutra sve bilo tiho i mirno. Tada poče ovako razmišljati : – Ako je barun usnuo, to znači da nije ljut, a ako nije ljut, onda ne zna za Robinovo bjekstvo, a ako ne zna za to, neće me kazniti. Tako bih mogao da se pred njim pojavim i obavijestim ga o zadatku koji mi je dao lično kao da je obavljen u najboljem redu. Tako ću na svaki način dobiti na vremenu koje mi je potrebno da doznam šta je bilo s tim đavoljim dječakom. Uđimo, dakle... Ali, ako spava? Kako se približiti ogladnjelom tigru i pomilovati ga po krznu? Nisam lud da ga budim!... Ali, ako ne spava? Tada je to pravi trenutak da se uđe, jer očevidno još ne zna što se desilo. Pokucajmo!... I Lambic poče lagano grepsti noktima komad tkanine na vratima. Nikakva odgovora! – Znači da spava... Ne, kako sam budalast! Možda je vani kod svoje kćeri. Kad spava, on hrče kao orgulje, i ja bih ga čuo. I Lambic, ustupajući pred tko zna kolikom radoznalošću, okrenu polako zasunak i bešumno otvori vrata izduživši vrat kroz otvor i zagledavši se u unutrašnjost. – Oslobodi bože! 106

Ovim uzvikom zaprepaštenja, koji mu zamre na usnama, Lambic ostade kao skamenjen u položaju u kome se nalazio dok je barun, nijem i zaprepašten zbog te smjelosti, strijeljao očima. Nesretni predvodnik, kako vidimo, kao da je bio progonjen sudbinom. Desilo mu se da je uznemirio baruna baš u trenutku kad je ovaj klečao pred ispovjednikom i molio oproštenje prije nego što krene na put za London. – Bijedni idiote! Besramni nevaljalče! Bezbožna uhodo ispovijedi! Izaslanice sotone! Prodani izdajnice, što radiš ovdje? – poče barun vikati podigavši se i izlivajući svoj bijes. – Znaš li ti tko je ovdje gospodar? Da ja možda nisam rob? Želio bih ti staviti konopac oko vrata, ropski gade! Neću uzjahati na konja da otputujem prije nego što se ti popneš na vješala... – Smirite se! – obuzdavao ga je stari fratar. – Pomislite da je bog neizmjerno milostiv. – Nevaljalci ovakve vrste ne služe bogu! – nastavi barun zaslijepljen ljutnjom. – Dođi ovamo, nitkove! Dolazi ovamo i klekni na moje mjesto da se ispovjediš prije nego što umreš. Lambic se nije micao s praga. Pa, iako u sebi nije imao ni trunka prisebnosti duha, ipak se nadao da će iskoristiti trenutak barunova predaha i pokušati da se opravda. Ovaj, međutim, kao i obično, bio je pun nepovezanih ideja i sam mu dade priliku. – Što si htio od mene? – zapita jednog trenutka. – Govori, hajde, govori! – Eto, milorde – odgovori predvodnik nesigurnim glasom. – Kucao sam više puta na vaša vrata. Kako mi nitko nije odgovarao, mislio sam da nema nikoga, pa sam pomislio... – Sigurno si mislio da iskoristiš moje odsustvo i da me pokradeš. 107

– Oh, milorde... – Da, ušao si da me pokradeš. – Milorde, ja sam vojnik – odgovori predvodnik mirno. Sramna optužba probudila je u njemu hrabrost: nije se više bojao ni zatvora, batina ni vješala. – O, kakvo plemenito zgražanje!? – reče barun sarkastičnim glasom. – Da, milorde, ja sam vojnik i pripadam vama koji nikada niste imali vojnike lopove. – Ja mogu, pa i hoću, ako mi se to dopada, da nazivam svoje vojnike lopovima. Ne zanimaju me ni vaše vrline ni vaše mane. I najzad, gospodine Lambic, ja imam suviše pameti da bih povjerovao da ste došli da me počastite svojom posjetom upravo u trenutku kad ste mislili da sam odsutan samo zato da me uvjerite da ste pošten čovjek. Da završimo! Lopov ili pošten čovjek, želim da znam zašto si ovdje? A prije svega da mi kažeš što je sa šervudskim vučićem? Jadni Lambic osjeti ponovo u dnu srca strah, Barunovo pitanje je upravo pokazalo da on ništa nije znao o Robinovu bjekstvu, i Lambic se plašio da će barunov bijes opet prasnuti ako mu saopći razlog zbog čega je njegovo lice opaljeno. Zbog toga je stajao nepokretan pred Fitzom Alwineom, zbunjena pogleda, otvorenih usta i opuštenih ruku. Tada se barun bolje zagleda u njegovo lice. – Sotonin sine, odakle dolaziš tako nagrđen na ovaj svijet? Tvoje je lice tako sprženo i pokazuje da si se vratio iz posjete đavolu! – To je učinila jedna baklja, milorde. – Baklja? – Da, milorde, oprostite mi, možda vi ne znate što je to baklja... 108

– Ali, što ti tu meni pričaš? Govori brzo o kakvoj se baklji radi? – Robinovoj baklji! – Ponovo Robin! – povika barun ljutito i potrča da uzme mač. – Eto me na drugom svijetu! – pomisli Lambic, koji se polako povlačio prema pragu spreman da pobjegne na prvi napad. – Ponovo Robin?! Gdje se nalazi taj đavolji Robin? – povika barun vitlajući mačem. – Gdje je? Dovedite ga ovamo da vas zajedno nabodem. Lambic je bio više vani nego unutra, ali nije ispuštao vrata iz ruku kako bi ih svakoga časa mogao zatvoriti u slučaju da ga vrh velikog mača neposredno ugrozi. – Sine moj! – reče fratar – Filistejci su bili pred pogubljenjem mačem, ali su se molili bogu i mačevi su se vratili u korice... Barun baci mač na stol i ponovo pojuri na Lambica. – Pitam te još jednom što se zapravo dogodilo kad si došao ovamo – zapita on zgrabivši Lambica za ogrtač dugoga kaputa i dovlačeći ga do sredine sobe. – U isto vrijeme želim znati cijelu spletku o Robinu, o toj baklji i o tvome paklenom licu. Odgovaraj jasno i glasno. U protivnom, ima nešto što božja volja neće vratiti u korice... Barun pokaza prstom na dug i debeo štap s ručicom od zlata u uglu sobe na koji se on naslanjao kad se šetao. – Milorde – poče predvodnik pokušavajući da izbjegne neposredan odgovor. – Došao sam da vas upitam što namjeravate raditi s tim đavoljim Robinom. – Želim da ostane u zatvoru gdje je pritvoren. – Budite dobri pa mi kažite gdje se nalazi zatvor, da bih ja mogao postaviti stražu. – Zar ti ne znaš gdje je zatvor? Pa ti si ga tamo sproveo prije jednoga sata! 109

– Onda je bilo tako, ali sada, nema ga više, milorde! Dao sam naređenje vojnicima da ga doprate do vas i mislio sam da ste odabrali neki drugi zatvor... Dok su ga vodili, on mi je zabo baklju u lice. – Ovo je suviše! I suviše velika lakrdija! – zaurla barun, dok je Lambic umovao da li mu ostaje još vremena da pobjegne prije nego što izbije bura. Ali batina mu je već bila na leđima i udarci bi zaista pljuštali kao nevrijeme, jer je križar bio daleko od invalida, da Lambic izbezumljen, ne znajući više što da radi, nije poletio prema njemu, istrgao mu batinu iz ruke i ščepao ga čvrsto za ruku, postavio ga na njegovo sjedište i pobjegao koliko su ga noge nosile. Stari barun, kome je uzbuđenje dalo tu pokretljivost, poče ga goniti, ali bez izgleda da će ga stići, kad dva vojnika, na njegove povike »Uhvatite ga, uhvatite ga!« prepriječiše put predvodniku. – Natrag! – povika ovaj pokušavajući da prođe. Ali barun je potrčao da zatvori izlazna vrata. Svaki otpor bio je, dakle, nemoguć i nesretni Lambic je očekivao da bude kažnjen. No, vjerojatno zbog jedne od onih neobičnih pojava koje su se javljale tako često u tom nepostojanom duhu, to odrir canje poslušnosti pretpostavljenom kao da je smirilo barunovu jarost, i on mu jednog trenutka mirno reče: – Moli za oproštenje, gospodine Lambic... Moli za oproštenje! – Milorde, evo vam istine o tome što se dogodilo. Ova dva vojnika su mi svjedoci da govorim istinu... – To su dva nevaljalca kao i ti! – Milorde, nisam toliko kriv koliko mislite. Upravo sam zatvarao vrata zatvora, kad je Robin... Nema mnogo koristi da pratimo ispovijed predvodnika... Dovoljno je da je barun urlao, prijetio, galamio, da bi završio 110

slijedećim riječima: – U redu, ali ako je Robin pobjegao, nećete pobjeći vi ostali... Ako ste njemu dali slobodu, vama ostaje smrt! Toga trenutka netko snažno zakuca na vrata. – Naprijed! – povika barun. Ušao je neki vojnik i odmah rekao: – Molim vas za oproštenje, milorde, dogodila se strašna stvar i smatrao sam da je moja dužnost da odmah dođem i saopćim novost. – Govori! – Trebalo je da smijenim stražu pred kapelom... – A, tu smo! – reče barun za sebe. – Na vratima nisam našao stražara. Zvao sam, ali nisam dobio odgovora. Onda sam se vratio u stražarnicu da pozovem predvodnika, ali u stražarnici nije bilo nikoga. Konačno, tražeći tamo i amo, našao sam u kantini nekoliko ljudi s kojima sam otišao do kraja kapele. Tu smo našli stražara opružena na zemlji, utonula u vlastitu krv, s glavom probijenom jednom strijelom. – A tko je taj mrtvi? – zapita barun. – Gaspard Steinkorf. – Znaš li tko je ubojica? – Našao sam strijelu, evo je ovdje... Ne pripada nama, ali mislim da sam slične vidio u tobolcu jednoga štitonoše. – Kojega štitonoše? – Halberta Lindsaya. Samo je luk koji je taj dječak imao u rukama pripadao Robinu Hoodu. – Odlazite brzo, uhvatite Halberta i dovedite ga ovamo k meni – naredi barun. – Vidio sam Halberta prije jednog sata kad je zajedno s našom Maude išao prema odajama lady Christabel. – Zapalite baklju i pratite me svi! – povika barun. 111

I on odmah potrča do sobe svoje kćeri. Pošto je više puta kucao, on otvori vrata i uđe. Naišao je samo na mir i tamu. – Otišla je! Pobjegla je!... – povika barun očajnički i poče je dozivati glasom koji je razdirao srca: Christabelo, Christabelo! Nitko mu nije odgovarao. Jednoga trenutka osjetio se ohrabren nadom da će stići bjegunce. – Slušajte! – povika on gromovito vojnicima koji su već bili dotrčali. – Podijelite se u dvije grupe: jedna će pogledati zamak od vrha do dna, a druga uzjahati konje i potražiti po Šervudskoj šumi... Odlazite! Dok su vojnici izlazili, on je doviknuo za njima: – Pošaljite mi Heberta Lindsaya. Nešto kasnije pojavi se stari vratar. – Milorde, naredili ste da me pozovu – reče stari mirnim glasom. Barun ga umjesto odgovora ščepa za vrat kao krvožedna zvijer, drmajući ga bijesno i ponavljajući: – Zlikovče! Nevjerniče! Gdje je moja kći? Odgovaraj ako ne želiš da te udavim! – Vaša kći, milorde? Ali ja ne znam ništa o milady! – odgovori stari Hebert više iznenađen nego zaplašen. – Varalico! Čuvar zamka se otrgne nervoznim pokretom iz barunovih ruku i hladnokrvno odgovori: – Hoćete li mi, milorde, objasniti vaša pitanja, pa ću vidjeti ako vam imam što reći... Ali ne zaboravite da sam, iako siromah, ipak pošten i odan čovjek koji nije ništa učinio zbog čega bi morao da crveni. Ako bi me ubili, mogao bih odmah umrijeti bez ispovijedi jer nemam što da predbacim samom sebi... Znam da ste vi moj 112

gospodar i pretpostavljeni... Pitajte, pa ću vam odgovoriti na sva vaša pitanja, ne zbog straha već iz dužnosti i poštovanja koje vam ukazujem. – Tko je izašao iz zamka za posljednja dva sata? – Ne znam, milorde. Od prije dva sata u službi na vratima je moj pomoćnik Walden. – Zaista? – Kao što sam rekao. – A tko je izašao dok si još ti bio na straži? – Moj sinovac Halbert. Rekao mi je: »Milady je bolesna, moram potražiti liječnika.« – Eto, eto zavjere! – povika barun. – To je bila laž! Christabel nije bila bolesna. Tvoj sinovac je izašao zato da pripremi njeno bjekstvo. – Zar je milady pobjegla, milorde? – Da, nezahvalna kći napustila je svoga ostarjelog oca, a Maude je otišla s njom. – Maude? Nemoguće je, milorde. Ona je bila u svojoj sobi. Idem da vidim. Toga trenutka predvodnik Lambic, koji je htio pokazati svu svoju revnost, uletje kao munja. – Milorde, konjanici su spremni. Tražio sam Halberta po cijelom zamku... Nije izašao na velika vrata! Na to mi se zakleo Walden. Nitko nije spustio pokretni most za posljednja dva sata. – To ne znači ništa. Gaspard nije tek tako ubijen, Lambic – primijeti barun. – Milorde! – Trebalo je da ti večeras učiniš nešto u kući nekoga šumara po imenu Gilberta Heada, nešto dalje od Mansfelda? – Da, milorde. 113

– Onda je sve u redu. To je upravo kuća toga đavoljeg sina Robina Hooda. U toj kući je sigurno našla utočište lady Christabel da bi dočekala onog izopćenog .. . No, to nije važno... Slušaj, Lambic, uzjaši brzo sa svojim ljudima na konje i u galopu odjuri do te proklete kuće, pohvataj sve bjegunce i ne zaboravi da se ne smiješ pojaviti preda mnom a da ognjeni ne uništiš to zmijsko gnijezdo. – Razumijem, milorde. I Lambic odjuri u trku. Stari čuvar Hebert, koji se vratio iz neuspjele šetnje do odaje svoje kćeri, stajao je uspravno u jednom uglu, oborene glave i skrštenih ruku. Fitza Ahvinea u jednom trenutku to tronu, približi mu se i stavi mu ruku na rame. – Stari moj Heberte – reče on – ni bol ni ljutnja nisu učinili da sam zaboravio da smo zajedno živjeli tolike godine, da si mi bio uvijek vjeran i da si mi dva puta spasio život... Hrabro, stari moj ratni pobratime, zaboravi na trenutke mojih naglih i nepravednih postupaka, pa ako tvoje očinsko srce pati kao i moje, pomozi mi da potražimo i nađemo izgubljene ovce, pošto si se i ti uvjerio da je Maude otišla s Christabelom. – Soba je prazna – odgovori čuvar dok su mu dvije suze brazdale lice... – Reci mi, Heberte, da li zamak pored ostalih ima i neki podzemni prolaz koji vodi ravno u unutrašnjost Šervudske šume? Barun je znao da je takav prolaz morao postojati, ali u tom spletu podzemnih hodnika on se ne bi snašao i pretpostavljao je da su Hebert i Maude vještiji od njega. – Da, milorde, ja dobro poznajem sva raskršća hodnika – odgovori Hebert. – A i Maude ih je isto tako znala? – Ne, milorde, bar mi se tako čini. – Osim tebe, zar ih nitko više nije znao? 114

– Još tri osobe su znale što i ja: Walden, Gaspard Steinkorf i Halbert, moj sinovac. – Eto! – povika barun ljuteći se ponovo. – Tvoj sinovac, dakle. On je bio taj koji ih je izveo napolje! Ehej! Donesite baklje ovamo... Idemo pregledati podzemne hodnike ! U pratnji nekoliko vojnika s bakljama prošli su kroz kapelu ne obraćajući pažnju na leš Steinkorfa i uđoše u podzemni hodnik. Jedva da su napravili nekoliko koraka, kad su čuli kako pod svodom odjekuju nečije riječi. – Ovdje su, uhvatimo ih! – povika barun. – Milorde – primijeti Hebert – ti glasovi ne dolaze iz pravca izlaza. Nešto kasnije, zaista, iz jednoga bočnog hodnika izađoše dva vojnika. – Odakle dolazite, nevaljalci? – povika barun. – Gonili smo Robina Hooda pa smo zalutali... – Potrčimo, Heberte, ionako smo već izgubili dosta vremena – reče tada Fitz Ahvine. Na izlazu su našli otvorena vrata. – Tako sam i mislio! – reče barun snuždeno, ali se brzo pribra i povika: – Vojnici, pretražite cijelu šumu! Sto dukata onome tko dovede u zamak lady Christabel i razbojnike koji su je oteli! I pomamni starac potrči u svoju sobu, navuče oklopnu košulju, opasa mač i pojuri jašući na čelu svojih ljudi putem koji je vodio prema Mansfeldu. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 115

XIV Nešto dalje od kuće Gilberta Heada Halbert i Maude sreli su sir Allana koji je u pratnji brata Tucka i sinova sir Gamwella zakazao sastanak Robinu. – Bravo, Robine! Njemu dugujem sve, moju suprugu i život moje sestre. Maude je uspjela da Halbert ode sam umiriti Robinova oca. – Mojoj gospodarici bit će potrebne moje usluge. Allan to prihvati i cijela družina krenu. Fratar Tuck nije gubio vrijeme da se približi djevojci. Osmjehnu se, uputi joj ljubazne riječi: ali ih ona prihvati tako hladno da se on povuče u stranu i nastavi da ide bez riječi. Nekoliko koraka od njega bio je još netko tko se zanimao za Maude. Crveni William, pošto je očistio prašinu s rukava i kaputa, namjestio sokolovu perjanicu koja mu je ukrašavala kapu i glatku gustu frizuru, ohrabri se i približi. – Gospođice, vi poznajete Robina Hooda? 116

– Da, gospodine – odgovori Maude. – A da li vam se jako sviđa? Na ovo nerazborito pitanje djevojka pocrveni i ništa ne odgovori. – Ja jako volim Robina – nastavi William – pa kad vam se to ne bi sviđalo, bilo bi mi veoma krivo. – Budite spokojni, gospodine. Mogu vam reći da je Robin sjajan i simpatičan mladić. Da li ga odavno poznajete? – Prijatelji smo od djetinjstva – odgovori William svečano – i dao bih svoju desnu ruku za njegovu naklonost. S njim se ne plašim ničega na svijetu. – Koliko topline u vašim riječima! – Kao što je istina da se zovem William od Gamwella, ja govorim istinu, samo istinu. – Maude, mislite li da je barun primijetio Christabelino bjekstvo – zapita Allan. – Da, viteže, jer je danas trebalo da otputuje zajedno s milady za London. – Tišina! – reče Mali John, koji je išao naprijed kao izviđač. – Sakrijte se, čujem konjski bat. Odmah zatim pojavi se jedan jahač koga je njegov konj nosio preko žbunja, živica i jarkova nevjerojatnom brzinom. Taj konjanik bio je praćen od četvorice ljudi na stanovitom odstojanju i bez šešira, s izrazom strave na licu. Kad je prolazio sasvim blizu, Mali John spazi jednu strijelu koja je bila zabodena u bedro konja. – Neka nas bog zaštiti! – prošaputa Maude. – To je glavom barun! – Ako se ne varam, ta je strijela bačena iz Roblnova luka. Robin je u opasnosti! Požurimo se! Treba reći koju riječ da bismo objasnili neugodan položaj 117

baruna Fitza Alwinea. Kad je primijetio bjekstvo zarobljenika i svoje kćeri, poslao je odmah najboljeg glasonošu (onog koga je Robin bio oborio s konja) da pretraži put između Mansfelda i Nottinghania, naredio je predvodniku Lambicu da ode zapaliti za kaznu kuću Gilberta Heada, a zatim i on sam sjede na konja i uputi se s četiri čovjeka kroz šumu. Slučaj je htio da su ga Robin i Christabel sreli dok je slao svoje vojnike da pretražuju obližnje žbunove. Dvoje mladih imali su dovoljno vremena da se sakriju, ali se Robinu učini da će za kratko vrijeme biti otkriveni. Odmah izvuče jednu strijelu i nategne luk. Christabel ga je preklinjala da poštedi njenoga oca. Robin se nasmije i umiri je jednim pokretom. I tako, dok je barun u svojoj glavi smišljao osvetu, bio je prekinut u svome razmišljanju jednim skokom konja koji se, pogođen Robinovom strijelom posred bedra, prope, ritne i nagne u bijeg. Četiri vojnika pojuriše za barunom, a Rcbin i Christabel su mogli mirno nastaviti svoj put. Barunova avantura se završila veoma neobično. Vojnici su ga izgubili iz vida i tko zna kamo bi ga dovela ta luda trka da se konj, prolazeći ispod jednoga hrasta, nije spotakao. Barun nije gubio hladnokrvnost, pustio je uzde i zakačio se za jednu granu na drvetu. Nadao se da će istovremeno moći zadržati konja stiskajući ga koljenima, ali u tome nije uspio. Tako je ostao obješen na rukama, dok je životinja, olakšana, nastavila da trči. Malo naviknut na fizičke vježbe, barun je mudro odmjeravao udaljenost koja ga je dijelila od tla, kad u polutami sutona, tačno pod svojim nogama, spazi neku crnu masu koja se propinjala i dva plamsava oka. – To je vuk! – uzviknu užasnuti barun i pokuša se privući na 118

granu, ali u tome nije uspio. Malopomalo ruke mu se ukočiše, on osjeti da mu nedostaje snage i, preporučujući svoju dušu bogu, otpusti se i pade. Ali na divno čudo, barunovo tijelo pogodi svom svojom težinom i težinom oklopa leđa zvijeri i skrha je. Kad su Robin i Christabel stigli na mjesto sastanka, sjeli su ispod jednoga hrasta očekujući prijatelje. Sunce je već bilo odskočilo, a Allan se nije pojavljivao. Robin je sakrivao svoj nemir, ali nije znao šta da misli o tom zakašnjenju. Odjednom jedan prodoran glas odjeknu u daljini. – Možda je to poziv naših prijatelja? – zapita djevojka. – Na žalost ne! William i Mali John, koji su pratili sir Allana, poznaju ovu šumu i ne bi nesmotreno vikali. Glas se približavao. Jedan konjanik s bojama Fitza Alwinea projuri brzo nasipom. – Udaljimo se, milady – reče Robin. – Suviše smo blizu zamka. Ostavit ću ovdje zabodenu jednu strijelu i naši prijatelji će razumjeti da se krijemo negdje u okolini. Christabel pristade, ali tek što su prešli nekoliko koraka, kad spaziše tijelo nekoga čovjeka, opruženog i bez života, pod jednim drvetom. – Smiluj se bože! – povika Christabel. – Moj otac. Robin pojuri prema starcu i odmah pod njim spazi mrtvoga vuka. – Milady, milady, barun je dobio samo jednu ogrebotinu! Milady, podignite se! Bože moj, i ona se onesvijestila. Što da radim? Starac se počinje micati... Milady, milady! Vraćajući se svijesti, barun se prvo sjetio vuka i, ne otvarajući oči, povika: – Vuk, vuk! Propao sam! Bože moj, imajte sažaljenja prema 119

meni! Pater noster... Malo-pomalo poče se smirivati i, još uvijek zatvorenih očiju, poče da se diže. Robin, klečeći na koljenima iza njega, nasloni se na leđa i zadrža ga na mjestu. – Svetoga mi Benedikta, na leđima osjećam ogroman teret! – prošaputa barun. – Gospode, bože moj, dozvoli mi da se vratim u zamak i podići ću ti hram... Ponovo pokuša da se podigne, ali ga je Robin još držao. Onda poče snažno vrištati, a Robin, koji se plašio povratka vojnika, naredi mu odlučno: – Šutite! Na te riječi barun otvori oči i ostade zaprepašten viđeći Robina Hooda, a onda povika: – Napokon te imam, mlado štene! – Tišina! – ponovi Robin. – Dosta s vašim prijetnjama! Ja sam taj koji vas ima u rukama. Jednim naglim pokretom barun se oslobodi, ali je Robin već bio odskočio nekoliko koraka natrag i zapeo jednu strijelu. – Samo još jedan korak, milorde, i vi ste mrtvi! – Ah, ti bi bio tako bezobrazan da ustrijeliš golorukog čovjeka! ? – Milorde – nastavi Robin osmjehujući se. – Povucite se i stanite iza toga drveta... Nemojte da vam proviruje ni vrh nosa, inače će strijela poletjeti... Barun pomoli vrh ruke da ga ščepa, ali se odmah pokaja jer mu strijela pogodi prst. – Ubojico, bijednice! – zaurla barun. – Tišina, barune, inače nišanim u glavu! Barun ostade nepokretan iza drveta ne usuđujući se više da se pomoli, dok je Robin tovario na leđa Christabel, koja je bila još u 120

nesvijesti, i nestade u šipražju. Istoga trenutka četiri konjanika stigoše upravo sučelice drvetu koje je njihovom gospodaru služilo kao sklonište. – Ovamo k meni, nevaljalci! – povika barun prepoznavši svoje vojnike. – Bacite se na bandita koji je htio da me ubije i koji je odveo moju kćer. Vojnici nisu razumjeli ništa u tom naređenju, jer nisu nikoga vidjeli. – Tamo, tamo! – povika barun sakrivši se iza konjanika. – Zar ne vidite da bježi? Robin, međutim, nije mogao, trčeći, dugo podnijeti tu težinu i jedva ga je sto metara dijelilo od njegovih neprijatelja. Vojnici pojuriše prema njemu, ali se Robin okrenu, spusti Chistabel u travu, klekne na zemlju i povika nišaneći na baruna. – Stanite! Ako učinite samo još jedan korak, vaš gospodar je mrtav. Robin nije ni završio kad se barun stvori ponovo iza drveta odakle je vikao koliko ga je grlo nosilo: – Uhvatite ga! On me je ranio! Ubijte ga!... Prkosni stav mladića zaustavljao je vojnike. Jedan od njih ipak siđe s konja i pođe prema njemu. – Lijepo kukuričeš, pjetliću, ali ne važi... Sada ćete vidjeti kako je krotak i poslušan. Robin, s jednom strijelom među zubima a drugom nategnutom, dobaci: – Teško vama ako se približite! Vojnik poče da se smije i nastavi da mu se približava. – Još jednom ti kažem da staneš! Vojnik nije vodio računa o toj opomeni. – Onda umri! – povika Robin. 121

I vojnik pade sa strijelom u grudima. – Navalite, psi! – vikao je Fitz Alwine. – Samo jedna ogrebotina vas je poplašila. – On to naziva jednom ogrebotinom – šaputao je jedan vojnik. – Milorde – povika jedan drugi vojnik. – Evo pojačanja ! Lambic se vraća... I zaista, Lambic i njegova pratnja dolazili su u galopu. Predvodnik je bio tako veseo i osjećao je hitnu potrebu da ispriča barunu uspjeh svoga pothvata da nije primijetio Robina te povika: – Nismo našli bjegunce, ali smo zauzvrat zapalili kuću. – Dobro je! – povika barun – ali pogledaj malo to štene kome se ovi malodušnici ne usuđuju da stave brnjicu. – Oho! – povika Lambic prepoznavši čovjeka s bakljom. – Ja ću te sada pripitomiti! Znaš li da se vraćam iz tvog brloga? Nadao sam se da ćemo se naći... Mogao si da vidiš prekrasno plamsanje i veseli ples tvoje majke posred vatre... Ali utješi se... Kako tebe nisam tamo našao, htio sam da prištedim suvišne patnje starici i žabo sam joj jednu strijelu u... Lambic nije završio rečenicu... Pustio je samo promukao krik i pao s konja. Jedna strijela mu je presjekla grkljan. Svjedoci ove osvete ostadoše kao ukopani u zemlju. Robin iskoristi njihovu zabunu, uze ponovo na leđa Christabelu i nestane u šumi. – Potrčite, potrčite! – vikao je barun. – Ako ga pustite da pobjegne, svi ćete biti obješeni. Vojnici poskakaše na konje i pojuriše za Robinom, koji je, pognut pod teretom, svakim korakom gubio prednost. Pošto se opet osvijestila, djevojka se poče oporavljati i jako vikati, a to je dobro došlo vojnicima da im pokaže put. . 122

– Eto, dakle, ako baš moram da umrem, umrijet ću braneći sebe! On izabra jedno sklonište za Allanovu vjerenicu, pošto ju je zakleo da ostane nepokretna i da šuti, dok je u mislima vidio užasan prizor svoga doma i Gilberta i Margueritu kako izdišu u plamenu. U međuvremenu vojnici su se približavali, ali veoma oprezno, slušajući barunova naređenja. On je zabranio da upotrijebe luk, plašeći se da bi ranili njegovu kćerku. – Ako budu toliko oštroumni da me opkole, propao sam! – pomisli Robin. – Robine, gdje je moj otac? – prošaputa djevojka. – Nekoliko koraka odavde – odgovori hladno Robin – i zna gdje se nalazimo, ali njegovi se vojnici još ne usuđuju napasti jer se plaše mojih strijela. Poslušajte me, milady, ako ostanemo ovdje, uhvatit će nas. Jedini nam je spas u bjekstvu, ali prije svega je potrebno da budemo hladnokrvni... Budite hrabri! – Nemam više snage da budem hrabra – reče djevojka plačući. – Spasite se i ne mislite više na mene! Kažite mome Allanu da ću uskoro umrijeti. Zbogom! – Ne, milady! – odgovori Robin. – Ja ne odlazim! Dao sam sir Allanu obećanje i održat ću ga ako me u tome smrt ne spriječi. Ne gubite prisustvo duha. Možda je Allan već vidio strijelu i dolazi k nama... Tog trenutka u daljini odjeknu urlik vuka. Robin naglo skoči i prinoseći ruke ustima ponovi isti urlik. – Milady, naši nam dolaze u pomoć... Taj urlik je znak. Vidite da nas bog ne napušta. Sada ću im poručiti da požure. I Robin poče oponašati krik čaplje koju goni orao. Sličan krik mu odgovori s male udaljenosti. – To je William! – povika Robin. – Hrabro, milady! Sakrijte se 123

u šiprag... Treba da izbjegnete strijele koje budu zalutale. Christabel posluša Robina i, da bi skrenula pažnju vojnika, izađe iz svog skloništa i postavi se iza jednog drveta. Odmah zatim doleti jedna strijela i zabode se pored R.obina. Naš junak je dočeka s osmijehom i odmah svojom obori nesretnog strijelca. Barun je huškao svoje ljude da napadnu, ali uto prava kiša strijela najavi dolazak Malog Johna, Allana i ostalih. Tek što je vidio svoje drugove, Robin pojuri prema Christabeli. Našao ju je kako sva drhti iza jednog grma, uhvati je za ruku i povede prema prijateljima. Čim ju je vidio, Allan joj potrča u susret i, nesposoban da progovori ijednu riječ, stisnu je nježno u zagrljaj. I Christabel je bila toliko uzbuđena da nije ništa uspjela reći, već je samo prislonila glavu na Allanove grudi jecajući od sreće. – A što je s mojom majkom i Gilbertom? – zapita Robin djevojku. Maude mu odgovori da nije otišla s Halbertom do Gilbertove kuće. – Mali Johne, znaš li nešto o mojima? – Ja sam ih ostavio noćas i sve je bilo dobro. Ali zašto si tako uznemiren? – Jedan barunov predvodnik mi je rekao da je zapalio kuću moga oca i ubio moju majku... – Šta si mu odgovorio? – povika Mali John. – Nisam mu ništa odgovorio, ubio sam ga! Ali ništa ne znam.. .Htio bih vidjeti – doda Robin s očima punim suza. Održaše kratko savjetovanje. Bilo je odlučeno da se Allan i Christabel odmah sklone kod Gamwellovih i da ih otprate sinovi sir Gamwella i Mali John, a Robin, Maude i fratar Tuck morali su otrčati do Gilbertove kuće. No, Christabel je zahtijevala da je njena sobarica prati, pa je Maude morala poslušati na veliku Williamovu 124

radost. Prije nego što su se rastali, Allan je htio zagrliti Robina, a Robin s poštovanjem poljubi Christabelinu ruku, pa se obje grupe udaljiše u raznim pravcima. Allan i Christabel uzjahaše na najboljeg konja i pođoše prvi. U sreći da su se poslije toliko muka opet našli zajedno, nisu ni primijetili da su se malo-pomalo udaljili od svoje družine koja ih je izgubila iz vida. U jednom trenutku Christabel uzviknu: – Slušaj, Allane, neki konji su pred nama... Na putu se lijepo razabirao bat konjskih kopita u galopu. Allan primijeti da su sami i htjede okrenuti konja, ali se njegov konj poplaši i pojuri u trku naprijed. Toga trenutka jedna četa konjanika, koja je nosila barunove boje, prepriječi im put. Allan je odmah shvatio da bi svaki pokušaj da se vrati natrag bio uzaludan, pa zabode mamuze konju u bedra i pojuri pognute glave, uspjevši da probije neprijateljske redove. – Nišanite u konja! – povika vođa. – Teško onome tko rani milady! Kiša strijela pade oko Allana, ali konj nije smanjivao trk. – Pobjeći će nam! – zaurla vođa. – Nišanite u sapi! Trenutak kasnije vojnici su opkolili dvoje bjegunaca koje je njihov konj u samrtničkom padu bacio na zemlju. – Predajte se, viteže! – povika vođa vojnika. Allan ne odgovori i izvuče mač. Ali neravna borba nije dugo trajala. Mladić je bio nekoliko puta pogođen i oboren na zemlju, a Christabel odvedena. Gamwellovi sinovi su nešto dalje čuli buku borbe, ali kad su pritrčali, našli su samo jedno tijelo koje je izgledalo bez života. U njemu su prepoznali jadnoga Allana, a onda opaziše da još diše. 125

Tada od nekoliko grana napraviše nosiljku i odnesoše ga sa sobom. Robin je u međuvremenu kao lud jurio očevom domu. Kad je stigao nedaleko od kuće, uvjerio se s užasom u istinitost Lambicovih riječi. Oblak dima još se uzdizao iznad drveća, a rezale miris paljevine ispunjavao je zrak. Mladić pusti očajnički krik. Nekoliko koraka od njega klečao je na koljenima jadni Gilbert, a njegove ruke grčevito su stiskale ohladnjele ruke Marguerite, opružene na zemlji pred njim. – Oče, oče! – povika Robin. Jedan promukli uzvik izmače sa Gilbertovih usana i ovaj se odmah podiže i pade jecajući u zagrljaj mladiću. Ali snaga starog šumara ubrzo uguši jadikovanja i suze. – Robine – reče on mirnim glasom – ti si zakonski nasljednik grofova od Huntingdona... Nemoj mi reći da nisi, to je istina... Ti ćeš, dakle, jednoga dana biti moćan, a ja ću ti biti odan do smrti. Ali pogledaj, pogledaj, ubio ju je jedan bijednik, nju, koja te je voljela kao da si zaista bio njen sin! – Da, kao prava majka! – prošapta Robin kleknuvši pored Margueritinog tijela. – Pogledaj što su učinili od tvoje majke! Pogledaj što su napravili od tvoje kuće! Grofe od Huntingdona, hoćeš li osvetiti svoju majku? – Ja sam je već osvetio! I podigavši se, mladić gordo doda: – Grof Huntingdon otjerat će baruna od Nottinghama, a kuća plemenitog lorda bit će kao i ova plamenom opustošena. Dan kasnije Margueritino tijelo prebacili su Lincoln i Mali John do kuće sir Gamwellovih, a zatim pokopali na njihovom porodičnom groblju. Nekoliko dana poslije pogreba, Allan Clare, čije rane na sreću 126

nisu bile teške kao što je to izgledalo u prvim trenucima, mogao je svojim prijateljima ispričati na koji način je Christabel bila oteta. Halbert, koga su poslali u zamak da prikupi novosti, vratio se rekavši da je Fitz Alwine otputovao za London sa svojom kćerkom i da je iz Londona morao otputovati u Normandiju. Da bi utješio Allana koji je očajavao, Robin mu je savjetovao da čim prizdravi krene barunovim tragom. Mladić s oduševljenjem prihvati ovaj prijedlog, a Marianna pristade da pričeka njegov povratak u gostoljubivoj kući Gamwellovih. Prije no što je započeo zakonski postupak u korist Robina, Gilbert je pitao sir Gamwella, koji mu stavi do znanja da Laura, Robinova majka, nije bila njegova kćerka, već kći jednog njegovog pokojnog brata. No ipak je izjavio da je spreman da svim svojim snagama pomogne pravedne zahtjeve grofa od Huntingdona. Zahtjevi Robina Hooda bili su podnijeti sudu. Ali cijeli proces se odužio zbog nedostatka zakonskih dokaza i svemoći veoma bogatog opata Ramsava, koji je uspio ušutkati šerifa kome je sir Beasant povjerio Robinovo izdržavanje. Naposljetku, molba je odbijena. Onda Robin, ne mogavši da dođe u posjed dobara svojih predaka silom oružja, naumi da se obrati pravdi Henrika II, i poslavši svoju poslanicu, očekivao je odgovor. Tako je prošlo šest godina, a Robin i Gilbert još su bili gosti sir Gamwella. Poslije smrti svoje supruge, Gilbert je bio samo sjenka samoga sebe, pa ni nježna pažnja usvojenog sina nije mogla razvedriti njegovo lice. Mariannu su svi voljeli i činilo se da je sretna. Nedostajao joj je samo brat, koji u svojim rijetkim pismima nikada nije govorio ni o Christabeli ni o svom skorom povratku. A Maude, koja je prije pet godina izgubila oca, ostala je kod Gamwellovih i činilo se da ne primjećuje pažnju i uzdahe mladog 127

Williama. Što se tiče Tucka, shvativši potpunu ravnodušnost djevojke prema sebi, zakleo se da više nikada neće voljeti i poslije jednog obilnog ručka udaljio se gnjevno iz kuće Gaimvellovih. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 128

XV Jedne lijepe tople junske večeri Gilbert Head je pripremao jedan noćni pohod. Taj pohod, usmjeren protiv čete vojnika baruna Fitza Ahvinea, trebalo je da bude glavni dio one osvete na koju se stari Gilbert zakleo, utoliko više što su kružili glasovi da ti vojnici, koji su se vraćali iz Svete zemlje, prate baruna na povratku u zamak. Robin i Mali John zakleli su se Gilbertu da će mu pomoći u njegovoj osveti i, vjerni svojoj zakletvi, staviše mu se na raspolaganje. Zatim se i čitava četa hrabrih ljudi, koje je naoružao Mali John, stavila pod komandu starog čuvara šume. Nekoliko minuta pred polazak Robin se pope do Mariannine sobe da se oprosti. Otvorivši napola vrata predsoblja, Robin opazi Mariannu naslonjenu na prozor, duboko utonulu u razmišljanje. Te su je misli tako uzbuđivale da ih je završila glasno. U neizvjesnosti i uznemiren, Robin stade na pragu sa šeširom u ruci. – Sveta Marijo, majko božja – šaputala je Marianna. – Pomozi mi, zaštiti me, daj mi snage da podnesem ovaj život! Allane, brate moj, zašto si me napustio? Zašto nisi ovdje da mi pomogneš sada kad sam usamljena i kad moje srce ne pripada više samo meni? Na te riječi Robina spopade tuga i on, napravivši jedan korak naprijed, zapita: – Marianna, dozvoljavate li da govorim s vama? Djevojka, iznenađena, pusti laki krik, a zatim blago odgovori: – Vrlo rado, gospodine. 129

– Gospođice – nastavi Robin oborenih očiju i drhtavim glasom – učinio sam neoprostivu grešku. Bio sam ovdje nekoliko trenutaka i čuo sam sve vaše riječi. Marianna pocrvenje a zatim se osmjehnu. – Gospođice – nastavi Robin ohrabren – vi ste bez roditelja, daleko od svog brata i gotovo sama na ovome svijetu. I ja sam siroče, pa kao i vi mogu da oplakujem svoju usamljenost. Ali vjerujem u budućnost i u boga. Hrabro! Vratit će se Allan. Očekujući ga, hoćete li mi ukazati blagonaklonost da vam zamijenim brata? – Vi ste, Robine, dobri – odgovori djevojka uzbuđeno. – Imajte, dakle, povjerenja u mene. I ne zaboravite da, nudeći vam svoje usluge, nudim i svoje srce za čitav svoj život, Marianno. Ja sam vas volio od prvog dana kad smo se sreli. Uzvik iznenađenja i radosti ote se s njenih usana. – Ako sam vam ovo priznao – nastavi Robin – to je zato što su mi danas vaše riječi parale srce. Ne pitam vas za ime onoga koga volite... Kad budete ocijenili da sam dostojan da zamijenim vašega brata, kazat ćete mi njegovo ime i ja ću se prikloniti vašem izboru, ponosan da sam vaš prijatelj i čovjek u koga imate povjerenja. Marianna ispruži prema mladiću ruke koje su podrhtavale. – Robine, ne znam šta da vam kažem... Ne znam kako da vam izrazim svoju sreću... Ne mislite ništa loše o meni ako vam odgovorim s toliko iskrenosti. Moje srce ne pripada više meni jer... jer je vaše... Robin s uzvikom klekne pred djevojku, ljubeći joj vatreno ruke, pa se oboje, s očima punim suza, zakleše na ljubav do kraja života. Gotovo u istom trenutku William se približi Maudi koja se šetala vrtom Gamwellovih. 130

– Maude, imam nešto da vam kažem. – Recite! – odgovori djevojka uz graciozan osmijeh. – Došao sam da vam kažem zbogom... – Zbogom? Šta to znači? Da možda ne putujete na neki opasan pohod? William je oklijevao, pocrvenio, a onda odgovorio: – Da... To jest, ne... Ne mogu ništa reći... Izlazim s Malim Johnom, Robinom i drugima. Prije nego što odem, htio sam vas pozdraviti, jer mi možda više nikada neće biti ukazana sreća od... Što ja to govorim? Gluposti! Došao sam da vas vidim jer mi je potpuno nemoguće da napustim kuću a da vam ne stisnem ruku. Maude, govorim istinu, budite sigurni. – Vjerujem vam, Williame – odgovori djevojka osmjehujući se. – A zašto je to tako? Jer vas volim, Maude, više od svega na svijetu... Nećete me odbiti? Pokušajte da i vi malo volite mene. Ja ću biti strpljiv, čekat ću... S vremenom, vidjet ćete, zavoljet ćete i vi mene... – Williame! – odgovori Maude ozbiljnim glasom. – Ja vjerujem u vašu iskrenost i zato vam moram otvoreno odgovoriti. Prije nego što sam vas upoznala, prije nego što sam napustila Nottingham, poklonila sam srce čovjeku koji me nikada nije volio i koji me nikada neće ni voljeti. William poskoči, a oči mu se napuniše suzama. – Shvatit ćete – nastavi djevojka – da se ja i ne nadam da ću zadobiti naklonost toga čovjeka i da ne bih mogla imati takvo srce da ostanem ravnodušna na vaše riječi. Ja vam se zahvaljujem, Williame, i obećavam osjećaje koji će znati cijeniti vaše i da se poklope s njima. – Ne, ne bih želio da vi žrtvujete svoju sreću iz sažaljenja 131

prema meni – odgovori mladić. – Oprostite što sam vas volio i što vas još volim, ali kunem vam se da vam o tome nikada više neću govoriti. Maude je upravo htjela odgovoriti, kad jedan snažan i nestrpljiv glas pozva Williama koji snažno stisnu djevojčine ruke i pobježe. – Otišao je – prošapta djevojka žalosno. – Nisam imala vremena ni da mu objasnim da moje srce više ne plače za prošlošću. Jedna četa mladih i snažnih seljaka, naoružanih lukovima, mačevima i kopljima, pratila je u tišini Gilberta Heada, Malog Johna i sinove sir Gamwella. Jednog trenutka Gilbert, koji je zamišljen išao na čelu, reče: – Čudnovato da Robin prvi put u svom životu dozvoljava da ga netko čeka. – Nema ni Williama – odgovori Mali John. – No, siguran sam da neće zakasniti. – Evo ih! Ovdje su! – povika jedan od pratilaca. I zaista, dva mladića dolazila su trčeći. – Zakasnio si, Robine – primijeti Gilbert. – Zar si zaboravio na ugovoreno vrijeme? – Ne, oče – odgovori mladić. – Molim vas kao i sve ostale da mi oproste zbog zakašnjenja. Gilbert se tada obrati Malom Johnu: – Da li svi ovi naši hrabri pratioci znaju koji je cilj naše šetnje? – Da, i svi su mi se zakleli da će ostati kraj mene do kraja. – Dobro je. Plan je ovaj: Fitz Ahvine i njegovi vojnici proći će svakako preko Mansfelda da bi što prije stigli do Nottinghama, a onda će se uputiti cestom koja presijeca šumu i stići će do jednog raskršća oko kojega ćemo mi postaviti zasjedu. Tu nema što da se pogriješi. Ostalo znaš, Mali Johne? 132

– Znam sve. I Mali John se obrati drugovima: – Prijatelji, radi se o tome da treba naše zube zabiti u bedra i ravno u srce normanskih vukova. Jeste li spremni da pobijedite ili da umrete? – Jesmo! – odgovoriše svi u jedan glas. – Onda naprijed! – Hura! – povika William, koji je koračao pored Robina. – Hura, hura! – povikaše svi. I mala kolona krenu nečujno naprijed. – Williame – reče u jednom trenutku Robin, koji je vidio da mu je prijatelj žalostan – kaži mi šta ti je! Šta te je spopalo? Misliš li možda na opasnost našeg pohoda? – Tvoje je pitanje čudno, Robine! To je pitanje jednom psu koji se plaši da goni jelena, jednom sokolu da li se plaši da napadne ševu, a meni se postavlja pitanje da li zazirem od opasnosti. – Svojim pitanjem htio sam samo da te odvratim od mračnih misli koje te, kako vidim, obuzimaju. Ti zbog nečega patiš, prijatelju, a ništa mi ne govoriš... Zar zaista više nismo braća? – Ne, ne patim, Robine. Uvijek sam isti, onakav kakav sam bio i jučer i kakav ću biti i sutra. Kao i obično, vidjet ćeš me među prvima na najopasnijem mjestu. – Ne sumnjam u tvoju hrabrost, prijatelju moj, ali sumnjam da postoji nešto što te čini tužnim. Govori, ispovjedi se preda mnom. Ako ništa drugo, možda ću moći svojom pažljivošću da ti ublažim bol. – Robine, moja tuga nije takva da bih je dugo ili uvijek morao kriti od drugih. Tužan sam jer sam bio budala. Da sam znao dobro misliti, možda me ono što se dogodilo ne bi iznenadilo ni ožalostilo. Ipak, oprosti mi što oklijevam da govorim, osjećam u sebi nešto što 133

me sprečava da budem jasniji. Možda je to ponos, možda malodušnost, ne znam... – Pa dobro, prijatelju, sačuvaj svoju tajnu. Shvaćam teret patnje i molim te da mi ne uzmeš za zlo moja indiskretna pitanja. Nastade kratki tajac, a zatim William grunu u plač. – Robine, prijatelju moj – reče mladić – ja sam zaista nezahvalan. Istina, ja mnogo patim, ali želim ti otvoriti čitavo svoje izranjavano srce. I pravo je da ti budeš onaj kome ću povjeriti svoju prvu veliku bol, baš ti koji si bio svjedok svih mojih sretnih doživljaja. Naše prijateljstvo više vrijedi od svake krvne veze, pa neka budem obješen ako te ne volim kao rođenog brata. – Zaista, Williame, mi smo kao braća... Kad se samo sjetim lijepih dana našeg djetinjstva! Vjeruješ li ti da se ta savršena sreća može ikada vratiti? – Tebi hoće, Robine... A što se tiče mene, ja više ne vjerujem ni u šta, niti išta više želim... Osjećam da mi je srce obamrlo... Ti znaš, Robine, da sam ja neizmjerno volio Maude Lindsay... Eto, prijatelju, sada znam... Robin osjeti kako mu kroz srce prođe bolna sumnja. – Reci, Williame, šta to znaš? – reče on uzbuđeno. – Kad si došao u vrt da me pozoveš, upravo sam govorio s Maude. Govorio sam joj o onome što joj ponavljam svaki dan već toliko vremena: da je moj san, moja najtoplija nada da od nje učinim još jednu kćer mojoj majci, jednu sestru mojim sestrama... Baš sam je pitao da li bi me jednoga dana mogla voljeti... – Pa? – Pa, znaš li što je Maude odgovorila? Da je još prije nego što je došla u zamak Gamwell poklonila srce nekom drugom... Razumiješ li? Tada sam osjetio kako su se u jednom trenutku slomile sve moje nade, osjetio sam tada kako mi u grudima zamire 134

srce... Eto, Robine, zašto me sada vidiš tako žalosnog. – A da li je Maude izgovorila ime toga čovjeka? – zapita Robin neodlučno. – Ne, ali mi je rekla nešto drugo: da je taj čovjek uopće ne voli! Zamisli, Robine! Na svijetu postoji čovjek koji ima neizmjernu sreću da ga Maude voli, a on je ne voli... Bijednik !... William na trenutak zašuti a onda doda: – Sirota Maude ponudila mi je svoju ruku iz plemenitih pobuda, ali ja sam to odbio. Odbio sam, jer su mi to nalagali, s jedne strane razum a s druge čast i poštenje... A sada, dragi Robine, brate moj, možeš se oprostiti s vedrim Williamom koji je umro za svagda. – No, no, hrabri moj Williame! Ako ti je srce povrijeđeno, treba ga liječiti, iscijeliti od rana, a ja ću biti tvoj liječnik. Reći ću ti samo da ja bolje poznajem Maude od tebe. Ona će te jednoga dana zavoljeti, a možda te već i voli. Loše si protumačio njenu iskrenu izjavu: njena iskrenost i tvoja osjetljivost nalagali su joj da ti stavi do znanja zašto dosada nije prihvatila tvoju ljubav... Vjeruj mi, prijatelju, Maude je jedna plemenita i čestita djevojka. Osim što je lijepa, potpuno je dostojna da je ti voliš. – U to sam i ja potpuno siguran. – Onda ne smiješ pogrešno protumačiti Maudine riječi i ne smiješ vjerovati da će njeno nezadovoljstvo što nije bila voljena trajati vječno... Ti nisi shvatio... Maude te već jako voli, siguran sam u to... Slušaj, potpuno sam siguran da neće potrajati dugo i ona će te zavoljeti, ako to već i nije. – Robine, vjeruješ li ti u to zaista? – zapita William gotovo utješen ovim riječima punim nade. – Svakako da vjerujem. Siguran sam da te Maude već voli i da njena ponuda nije bila pomirenost sa sudbinom ili samoodricanje 135

već istinski odraz njenog već slobodnog srca. – Dobro, brate Robine, želim da ti povjerujem i zahvaljujem ti. Sutra ću ponoviti svoju ponudu. – Vidjet ćeš da će biti prihvaćena... Hajdemo, požurimo. Drugovi su nam se već suviše udaljili. – Imaš pravo, ne bih htio da nas naš vođa i drugi put prekori. Kad je mala četa pod Gilbertovim vodstvom stigla na mjesto gdje je bila ugovorena zasjeda, starac rasporedi svoje ljude, naredi potpunu tišinu, pa se postavi iza jednog stabla, na nekoliko koraka od Malog Johna. Jednog trenutka, usred neodređenog šumorenja drveća, ču se jedva primjetan šum u kome svi odmah prepoznaše konjski kas. – Čini mi se da razabirem kratak i brz korak konja s ove strane. – U pravu ste... Ili nam se približava neprijatelj ili neki mirni prolaznik – odgovori Mali John. – Ipak, budimo na oprezu! Ličnost koja je tako izazvala pažnju naših prijatelja približavala se pjevajući veselo neku baladu, možda vlastitu kompoziciju. – Prokletstvo! – povika u jednom trenutku pjevač obraćajući se svojoj bedeviji koja je počela rzati. – Neodgojena životinjo, kako se usuđuješ miješati svoj glas s mojim! Ali pošto si žensko, to objašnjava tvoj tvrdoglavi i drski karakter. Radiš uvijek ono što ne bi smjela a ne ono što bi bilo potrebno. Ako ja želim da idem jednom stranom puta, ti uvijek poletiš na drugu stranu. Baš kao sve žene: prkosno, nepostojano, tvrdoglavo, koketno... – Kako to govoriš o ženama! – povika u jednom trenutku Mali John iskočivši iz svog skrovišta i stežući gvozdenom rukom uzde konja. – Prije nego što ti odgovorim – dobaci nepoznati – htio bih znati tko si ti da se usuđuješ zaustavljati mirnog putnika i obraćati se 136

nekome koga ne poznaješ i koji je od tebe toliko uzvišeniji? – Tvoje brbljanje me ne plaši, a ako želiš mogu ti predstaviti jednog mladića koji će te tvojim vlastitim štapom natjerati da moliš za milost. – Natjerati me da tražim milost? – povika bijesno nepoznati. – Daj ovamo tog tvog prijatelja ako se usuđuje... Rekavši to, on skoči s konja. Istog trenutka Gilbert tiho reče Robinu: – Hajde, Robine, daj lekciju ovom bezobrazniku, ali samo brzo. Robin zakroči naprijed, ali tek što je spazio lice stranca, on stisne ruku Malom Johnu i tiho mu reče: – Je li moguće da nisi prepoznao ovoga čovjeka? Zar se više ne sjećaš brata Gillesa, veselog Tucka? – O, pazi, zaista! – Tiho, pravi se da ništa ne znaš! Jedan dbovoj štapovima s našim starim prijateljem neće mi biti neprijatan. Nadam se da me nije prepoznao! Videći nježan i elegantan Robinov izgled, valjani Tuck poče da se smije. – Ehej, mladiću, jesi li baš siguran da tvoja glavica, koja podsjeća na neku gospođicu, može podnijeti udarce koje namjeravam oboriti po tvojoj slabotinji. – Iako nemam glavurdu kao vi, gospodine, ipak imam glavu koja je dovoljno čvrsta da primi vaše udarce... Samo ne znam da li ću ih i primiti... U to gotovo sumnjam! – Ah, tako! Dobro, onda na posao, brbljava svrako! Sada je na nama red! I fratar, da bi zbunio protivnika, započe sa strahovitim zamahivanjem, pretvarajući se da cilja u noge... Ali Robin nije 137

mnogo vjerovao ovom pretvaranju i zaustavi protivnikov štap koji mu je padao na glavu. A onda, razbivši protivnikovu obranu, pokri fratrova leđa i glavu kišom udaraca, brzih i čestih, tako da je Tuck zbunjen i dobro izmlaćen, bio prisiljen zatražiti predah. – Priznajem – reče on – da nisam bio u pravu da se s vama šalim, gospodine, i da izvanredno rukujete štapom. Ali ne samo to, nego još vidim da od vašeg tako elastičnog tijela protivnički udarci odskaču ne pričinj avaj ući mu nikakvo zlo. – Možda – odgovori Robin veselim glasom – odskaču kad ih primam, ali je činjenica da me vaš štap nije ni dotakao. – Oho, mladiću, ovo je isuviše naduto. Priznajte da sam vas dohvatio bar nekoliko puta. – Ako govorite o mojoj nadutosti, zaboravljate ipak, brate Gilles, ili ako hoćete, brate Tuck, da je moj prvi ponos da ne lažem. – Zar me vi poznajete? A tko ste vi, molim vas? – Pogledajte me dobro pa ćete se sjetiti. – Eh, svetoga mi Benedikta, osnivača i zaštitnika moga reda, pa to je strijelac Robin Hood! – Glavom ja! – Zadovoljan sam što vas ponovo vidim – reče Tuck stiskajući mladića u svoj zagrljaj. – I ja! – odgovori Robin. – Naročito danas kad će nam vaša pomoć biti veoma korisna. – Moja pomoć? – Objasnit ću vam u nekoliko riječi. Vojnici baruna Fitza Ahvinea zapalili su kuću moga oca. Moja majka je bila ubijena za vrijeme požara, a Gilbert hoće da je osveti. Mi ovdje čekamo na baruna koji se vraća u Nottingham. Naša je namjera da zatim iznenada uđemo u zamak. Ako osjećate želju da raspalite neki dobar udarac, evo vam prilike! 138

– Tako nešto nikada ne odbijam! Ali mi se čini da nas je odviše malo a da bismo se mogli nadati pobjedi. – Moj otac i četa snažnih mladića u zasjedi su u neposrednoj blizini. – Onda je pobjeda naša! – povika fratar oduševljeno. – Oče – zapita Mali John – kojim ste putem došli do šume? – Onim od Mansfelda do Nottinghama – odgovori brat Tuck. – Ali još vam nisam ni stisnuo ruku, Mali Johne! Mladić srdačno odgovori na fratrovu ljubaznost, a onda nastavi: – Da niste možda sreli neku četu vojnika? – Bila je jedna, na povratku iz Svete zemlje, koja je odsjela u krčmi u Mansfeldu. Mislim da pripada barunu Fitzu Alwineu. No, naoko, to su bili ljudi iscrpljeni od duga puta i tegoba. – Da, ti vojnici prate baruna, a mi se pripremamo da ih dočekamo. Moramo se na svaki način sakriti u šipražje ili iza stabala i čekati. Učinite i vi to isto. – Vrlo rado, ali gdje da ostavim ovu kobilu? – Prepustite to meni! I Robin zaveza životinju za jedno stablo na maloj udaljenosti od puta. Iščekivanje se veoma oteglo. Tek kasno u noć začulo se rzanje jednog konja na koje je Tuckova bedevija odmah odgovorila. – Da li si je dobro vezao? – upita fratar. – Ne brinite – odgovori Robin. – Tiho! Nekoliko minuta kasnije jedna četa konjanika križara pojavi se na cesti. Istovremeno Tuckova kobila prođe u galopu pored svog gospodara jureći prema vojnicima. Fratar napravi pokret kao da će za njom. – Jeste li poludjeli? – prošaputa Mali John zadržavajući ga. – 139

Ako vas vide, ubit će vas! – Ali oni će se dokopati moje Mary. Pustite me! Hoću svoga konja! – Onda idi da ga uhvatiš, glupi razmetljivče! – povika Mali John. – Slušaj ti, poslije bitke dobro ću te izlemati! – dobaci Tuck crven od bijesa. – Ili ćeš biti izbatinan... – odgovori Mali John. Tuck istrča na put i spazi svoju bedeviju kako poigrava pred vojnicima izbjegavajući one koji su htjeli da je zaustave. Jedan vojnik je baš pristizao da je ubode kopljem, ali mu je Tuck taj udarac vratio s kamatama i srušio ga s konja jednim udarcem štapa. – Ovamo, Mary! – povika Tuck. Konj naćuli uši i kaskajući priđe svome gosi. – Razbojnice! Ti mi ubijaš ljude! – povika predvodnik vojnika. – Poštuj predstavnika crkve! – odgovori Tuck udarajući snažno po glavi konja na kome je jahao predvodnik. Konj se prope, a konjanik se zanjiha i uhvati za stremen. – Ma tko da si, ja ću te kazniti – povika tada konjanik i zavitla na Tucka koplje kome je fratar jedva uspio izbjeći. Razjareni Tuck napravi izvrstan skok i sjajnim udarcem razbije konjaniku glavu. Vidjevši to, vojnici se baciše na njega. – U pomoć! Dolazi ovamo, Hoode! – zaurla Tuck oslanjajući leđa na jedno stablo. Jedan uzvik mu odgovori iz šume: – Hura, hura za Hooda! I Gilbertovi ljudi baciše se na vojnike, a ovi se prikupiše i pripremiše za napad, ali ih oblak strijela zaustavi, a šest vojnika pade smrtno pogođeno. 140

– Na zemlju! – povika jedan vojnik koji je na vlastitu inicijativu preuzeo komandu. Gilbertovi ljudi napadoše žestoko i započe divlji boj prsa u prsa u kome je brojčana nadmoćnost vojnika odnijela prevagu. William je trčao kao jelen s jedne na drugu stranu i tukao se pomamno. Njegova hrabrost privukla je pažnju nekolicine vojnika koji se, smatrajući ga za vođu, baciše na njega i usprkos njegovu otporu oboriše ga na zemlju. Robin to spazi i potrči mu u pomoć. Gotovo ga je već oslobodio od njegovih napadača i vraćao se s njim prema ostalim drugovima koji su se, prikupljeni od Malog Johna, spremali da se povuku, kad očajnički povika: – Oče moj! I napuštajući Williama koga su ponovo opkolili i zarobili, pojuri u pomoć Gilbertu. No, bilo je suviše kasno. Starac je pao, čela razmrskana jednim udarcem batine. Robin dotuče ubojicu i plačući klekne pored tijela svoga oca. Bitka ponovo planu, a Mali John je iskoristi da bi odnio leš. Iznenada odjeknu jedan povik: – U šumu! Drugovi se raspršiše kao jato ptica, a vojnici pojuriše za njima vičući: – Navalite na pse! Smrt psima! – Psi ne dozvoljavaju da ih pobiju a da i sami nekoga ne ubiju – reče Robin, koji je mirno stajao iza jednog stabla obarajući svakim odapinjanjem luka po jednog vojnika. Ratnici iz Svete zemlje odmah su opazili da bi dalje gonjenje bilo suviše opasno i da će biti bolje ako se zadovolje postignutim. Na saskoj strani, osim Gilberta, palo je još šest ljudi, a nije bilo ni Williama. Robin se zaustavi. – Neću da napustim Williama. Prijatelji, vratite se svojim 141

kućama i ne mislite o meni. Idem da vidim što je s njim. Bio ranjen, mrtav ili zarobljen, moram ga pronaći. – Idem i ja s tobom – doda Mali John. Ostali drugovi odoše, a dva prijatelja se vratiše istim putem. Na mjestu gdje se odigrala bitka više nije bilo ni traga od borbe. Mrtvi, živi i ranjeni, svi su iščezli. U jednom trenutku približi se konj fratra Tucka dvojici mladića, ali ne prepoznavši u njima svoga gazdu, zarza i udalji se. – Mary fratra Tucka se oslobodila – primijeti Mali John. – Neće proći mnogo vremena i nju će jahati prvi skitnica koji prolazeći naiđe na nju. – Da je pokušamo uhvatiti? – predloži Robin. – Tako ćemo možda moći da stignemo vojnike. – I da sebe dovedemo u smrtnu opasnost – doda Mali John s osjećajem iskustva. – To bi bila uzaludna nepromišljenost, vjeruj mi. Ne ostaje nam ništa bolje nego da se vratimo u Gamwell. Imat ćemo vremena da razmislimo i ocijenimo situaciju. – Imaš pravo – odgovori Robin. – Vratimo se. Utoliko prije što imam obaviti jednu bolnu dužnost. Dva dana kasnije, ispraćen od svojih prijatelja, Gilbert je bio pokopan pokraj svoje žene. Kad je grob bio zatrpan, Robin ostade sam da plače nad njim. U zalazak sunca dvije bijele sjenke pojaviše se pored njega. Robin podiže glavu i spazi pored sebe Mariannu i Maude. – Nada, budućnost i moja naklonost vam ostaju – reče Marianna uzbuđeno. – Ako bog i daje bol, on daje i snage da se ona podnese. – Prekrit ću mu grob cvijećem – reče Maude. – Često ćemo ga spominjati. – Hvala, Marianna! Hvala vam, Maude! – odgovori Robin i 142

b r z o s e u d a lj i. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 143

XVI Sutradan ujutro Robin i Mali John uđoše u jednu krčmu u Nottinghamu da ručaju. Dvorana je bila prepuna vojnika, a naša dva prijatelja su, dok su jeli, budno slušali svaki razgovor. – Ne zna se još – govorio je jedan od vojnika – s kakvim su neprijateljem imali posla. Njegovo gospodstvo misli da se radi o prognanicima. Na sreću po njega, on je pošao u zamak nekoliko sati kasnije. – Godfrey, da li križari ostaju ovdje duže – zapita krčmar. – Ne, putuju već sutra za London, kamo će odvesti i zarobljenike. Robin i Mali John izmijeniše poglede. – William je u zamku – prošaputa Robin. – Spreman sam na sve! – odgovori Mali John. Dva mladića platiše račun i podigoše se. Dok su prilazili vratima, jedan vojnik, koga je krčmar oslovio sa Godfrey, reče Malom Johnu: – Svetoga mi Pavla, ako tvoja majka može da te poljubi u lice a da ti ne klekneš, zaslužila bi visok čin u odredu križara! – Smeta ti moj stas? – zapita Mali John. – Ni najmanje, samo sam iznenađen, jer sam dosad mislio da 144

sam najkrupniji čovjek u grofoviji. – Radujem se što sam te razuvjerio. – Kladim se u jednu kriglu piva – nastavi Godfrey obraćajući se skupu – da je ovaj, usprkos njegovu izgledu, nesposoban da me dotakne štapom. – Prihvaćam okladu! – povika jedan od prisutnih. – Sjajno! – uzviknu Godfrey. – Ti me i ne pitaš – povika Mali John – da li ja prihvaćam okladu. – Ne možeš odbiti to zadovoljstvo nekome tko ti ga je i ne znajući priredio – odgovori onaj koji je prihvatio okladu. – Pa dobro, prihvaćam. Dopustite mi samo da kažem dvije riječi svome drugu. – Da to ne bude izgovor da se izvučeš? – dobaci Godfrey, a svi prasnuše u smijeh. Mali John, uvrijeđen tim riječima, pođe odmah prema vojniku. – Ja sam Sas, a ne Norman. Savjetujem ti da odmah pozoveš krčmara, platiš ceh i postaraš se za zavoje. Brzo će ti biti potrebni. Onda priđe Robinu i šapne mu: – Prisiljen sam da ovom održim lekciju. Brzo ću završiti. A ti potraži Halberta, ali budi oprezan. Ako bi te neki sluga iz zamka prepoznao, sve bi bilo izgubljeno. Naći ćemo se kraj pokretnog mosta. Robin se teška srca udalji jer je želio prisustvovati borbi. Mali John se približi svome protivniku. – Na raspolaganju sam ti! – I ja tebi! I oboje, u pratnji bučne gomile promatrača, izađoše iz dvorane i dođoše na ledinu. Pošto su se neko vrijeme ispitivali, stisnuše jedan drugome 145

ruku i borba otpoče. Nije trajalo dugo. I pored snažnog otpora, Godfrey je izgubio ravnotežu, a Mali John ga s nevjerojatnom snagom izdigne iznad glave i baci na dvadesetak koraka od sebe. Vojnik se jedva podigne, sav očajan zbog pretrpljenog neuspjeha, dok se u gomili prolomi jedno »hura«. – Dobio sam prvi dio oklade, a sada sam spreman da započnem i drugi dio – reče Mali John. Štapovi su bili odmjereni i borba započe. Godfrey je ponovo bio pobijeđen. – Bez ljutnje – reče Mali John pružajući mu ruku. Vojnik je odbi gunđajući. – Hajde, prijatelju – dobaci Mali John – ne budi nezadovoljan. Ja lično izjavljujem da si ti najsnažniji atleta koji se samo može poželjeti za protivnika. Stegni tu ruku koja ti je pružena s puno iskrenosti. Te riječi kao da su umirile Normana. – Evo ti moje ruke, prijatelju. A sada mi učini zadovoljstvo i reci mi svoje ime. – U ovom trenutku ne mogu, ali reći ću ti ga kasnije. – Pričekat ću, ali znaj da nisam Norman već Sas. – To samo udvostručuje naklonost koju u meni pobuđuješ. A sada, do viđenja. Moram te ostaviti. – Tako brzo? To nikada neću dopustiti. – Molim te! Moram stići svoga druga. Ali odluka Malog Johna da ode izazva među gledaocima pravo uzbuđenje. Dvadesetak glasova povikaše da će ga otpratiti. Ova nezgodna popularnost dovela je Malog Johna u neprijatnu situaciju. – Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? – zapita on Godfreya. – Svim srcem. 146

– E, onda mi pomozi da se oslobodim ovih. – Vrlo rado – odgovori Godfrey. A onda, razmišljajući jedan trenutak, doda: – Ima samo jedan način. – Koji je to način? – Otprati me do zamka. Kad budemo unutra, odvest ću te do ulaza u grad. – Zar nema drugog načina? – zapita Mali John bez imalo oduševljenja. – Ne vidim ga. Ti i ne znaš koliko su ovo tvrdoglavi ljudi. – Dobro, prihvaćam. Ali hajdemo što prije. Godfrey objavi skupu da će otpratiti novoga prijatelja do zamka i, pošto moraju da govore o nekim važnim stvarima, mole ih da ih nitko ne prati. Sve je to bilo rečeno tako odlučnim glasom da se nitko nije usudio ne poslušati i svi se zadovoljiše da pozdrave odlazak Maloga Johna jednim snažnim »hura«. Pošto je napustio Maloga Johna, Robin se polako uputia prema zamku zaustavivši se nedaleko od pokretnog mosta. Odjednom je osjetio kako mu je netko stavio ruku na rame. Okrenu se i spazi Halberta, koji ga zapita: – Jeste li vi, Robine? Kako je Maude? – Dobro je. Baš sam vas tražio, Halberte! – Ja sam namjeravao sastati se s vama. Znao sam, bolje rečeno naslućivao sam da ste stigli u Nottingham. A znate kako? Prisustvovao sam borbi između Maloga Johna i Godfreya koga zovu »jaki«. Htio sam zapitati Maloga Johna za vas, ali nisam mu se mogao približiti. Onda sam se vratio u dvorac. – Vi svakako znate što se noćas dogodilo u Šervudskoj šumi? – Znam. Barun je izvan sebe od bijesa. – Utoliko gore po njega! Među zarobljenicima je jedan mladić, 147

Crveni William, koga hoću spasiti pod svaku cijenu. – William?! – povika Halbert. – Kako je moguće da je on bio zajedno s banditima koji su napali na križare? – Dragi Halberte – nastavi Robin – sukob se nije dogodio s banditima, već s hrabrim momcima koji su namjeravali napasti Fitza Alwinea i njegove vojnike. – Zar ste i vi bili u tom nesretnom napadu? – povika Halbert. – Svakako da je bio nesretan – ponovi žalosno Robin. – Moj otac Gilbert ostao je mrtav. – Mrtav dobri Gilbert? – povika Halbert uzbuđeno. Ušutjevši na trenutak, Robin nastavi: – William je pao u ruke barunovim vojnicima. Moramo ga spasiti. – Računajte na mene, Robine. Hajdemo u zamak. Meni je lako da vas uvedem. Onda ćemo vidjeti. Dok su se dva mladića kretala prema pokretnom mostu, Robin, na svoje veliko iznenađenje, spazi kako Mali John i Godfrey ulaze. Mali John opazi Robina i dade mu znak da ga pričeka vani. – On mi daje znak da ga čekam, ali korisnije je da se obojica nađemo unutra – reče Robin, a Halbert se suglasi. U međuvremenu Mali John je prijateljski razgovarao s Godfreyem. Šumaru je bilo lako da razgovor navede na noćašnje događaje i natjera ovoga da priča o zarobljenicima. – Među njima je i neki mladić s kosom crvenom kao oganj. Lijep dječak! – govorio je Godfrey. – Jadni dječak! Da nije ranjen? – zapita Mali John. – Dobro mu je. Samo je loše volje! – Vaše su ćelije na kulama? Čudnovato! – dobaci Mali John. – Ništa tu nije čudno. Mnogi engleski zamkovi imaju ih baš tamo. 148

– A gdje su postavljene? – Prema potrebi. Ćelija crvenokosog mladića je tamo gore, blizu onog bedema. Vidite li ga? – Da... Kad čovjek samo pomisli – nastavi bezazleno Mali John – da je jedan zdrav i snažan mladić zatvoren tamo unutra! Tko zna koliko ga stražara čuva! – Nema stražara. Vrata su zatvorena samo s vanjske strane. Kad bi zatvorenik slučajno imao u zamku nekog prijatelja, mogao bi lako izaći. Morao bi samo izbjegavati centralne kule, koje su pune stražara. – Ja mu, s moje strane, ne bih savjetovao da pokuša – reče Mali John. – Čak i kad bi mogao izaći iz ćelije, kako bi izišao iz same tvrđave? – Svakako da je za jednog stranca to nemoguće. Ali ja, na primjer, kad bih htio pobjeći, išao bih istočnim bedemom do jedne nenastanjene odaje koje prozori gledaju na opkope. Kraj samog prozora nalazi se jedan stari drveni podupirač koji olakšava spuštanje, a kad bih jednom bio napolju... Mali John se nasmije. – Ali budući da vi niste zatvorenik… – Imate pravo. A sada, prijatelju – dobaci Godfrey – dozvolite mi da vas načas ostavim. Imam obaviti neki posao, pričekajte me u ovoj sobi. Ako vas netko nešto zapita, dovoljno je da kažete da ste moj prijatelj. – Zahvaljujem vam. – Uskoro ćeš mi još više zahvaljivati, sasko pseto – prošaputa Godfrey izlazeći. – Ubrzo će ti Godfrey pokazati da on ne dopušta da ga bilo tko nekažnjeno tuče. Ti si ovamo došao da spašavaš svoje prijatelje, u to nema nikakve sumnje. Ali sada si i sam u klopci. Kladim se da ću te uskoro naći na istočnim bedemima. 149

Ostavši sam, Mali John poče razmišljati. – Ne vjerujem mnogo tome Godfreyu. Imam dojam da sam upao u klopku. Treba odmah izaći odavde i potražiti mogućnost da se spasi William. On ostavi sobu i, prepuštajući se sudbini, zađe u široku galeriju. Pošto je neko vrijeme išao hodnicima i pustim galerijama, našao se sučelice nekih vrata. On ih otvori i spazi jednog starca kako nagnut nad kasom brižljivo odlaže u nju vrećice pune zlatnog novca. Utonuo u svoj posao, starac nije odmah ni primijetio došljaka. Mali John se, međutim, i sam zbunjen pitao što da radi, kad starac podižući glavu spazi pred sobom divovsku pojavu posjetioca. Zastrašenog izraza, koji mu iskrivi lice, on dršćući zapita: – Tko ste vi? – Ja sam Godfreyev prijatelj. Išao sam prema zapadnim bedemima pa sam zalutao. – Vi ste prijatelj Godfreya? – zapita starac. – Pa lijepo, moj mladiću, hoćete li da zamijenite svoje seljačko odijelo vojničkom uniformom? Ja sam barun Fitz Alwine. – Ah, vi ste barun?! – povika Mali John. – Da, a za vas će biti prava sreća što ste me sreli ako prihvatite moj prijedlog. – Prije nego što bih vam odgovorio, dozvolite mi da vam postavim nekoliko pitanja – reče Mali John zatvarajući dvaput vrata za sobom. – Što to radite? – povika zastrašeno barun. – Osiguravam se od indiskretnih upada – odgovori mladić savršeno mirno. Bljesak ljutnje ispuni barunov pogled. – Vidite li ovo? – nastavi Mali John stavljajući starcu pod nos 150