bila oduševljena ovim pogotkom, jer i ona izvrsno rukuje lukom i strelicom. – Tvoja supruga? – ponovi kralj upitno. – Ti imaš suprugu? Ta nije moguće! Zaista bi me neobično veselilo kad bih imao čast upoznati ženu koja dijeli s tobom sve zlo i dobro ovog načina života koji krije u sebi tolike opasnosti. – Moja žena nije jedini član ženskog spola, gospodine priore – odvrati Robin – koja više cijeni vjernost i ljubav u divljini od nevjernosti i luksuza u bogatim zamkovima. – Ja ću ti predstaviti svoju suprugu, gospodine priore – poviče Crveni William – a ako ne priznaš da je njezina ljepota dostojna kraljevskog prijestolja, dopustit ćeš mi da ti kažem da si slijep ili da nemaš ukusa. – Tako mi svetog Dunstana – reče Ričard – narod vas s punim pravom naziva veselom družinom. Ovdje vam ništa ne nedostaje, imate lijepe žene, kraljevsku divljač, svježinu, zelenilo i potpunu slobodu. – Mi zaista i jesmo sretni, gospodine – odgovori Robin smijući se. Povorka je ubrzo stigla na ledinu gdje ih je već čekala pripremljena gozba, raskošno priređena, a meso, začinjeno mirisnim začinima, još je više pobudilo ionako veliki tek Ričarda Lavljeg Srca. – Tako mi savjesti moje majke! – poviče on (spomenimo usput da je gospođa Eleonora imala tako malo savjesti da je upravo bilo smiješno pozivati se na nju) – pa to je prava kraljevska gozba! Kralj sjedne i počne gotovo pohlepno jesti. Na kraju gozbe reče Ričard svom domaćinu: – Ti si u meni pobudio želju da upoznam lijepe žene koje stanuju u ovom prostranom domu. Predstavi mi ih jer sam radoznao 351
jesu li dostojne, kako mi je rekao tvoj drug crvene kose, da ukrase dvor engleskog kralja. Robin pošalje Williama da dovede lijepe šumske nimfe, a ljudima reče da se pripreme za igre koje će izvesti poslije gozbe, – Moji će ljudi pokušati da vas malo zabave, gospodine priore – reče Robin ponovo uzevši mjesto kraj kralja – i vi ćete vidjeti da naše zabave i naš malo neobičan način života nemaju u sebi ni trunke zla. Kad budete govorili s dobrim kraljem Ričardom, recite mu, za tu vas uslugu molim, da vesela družina iz Šervudske šume nije nikakvo strašilo kojega bi se morali bojati pošteni Sasi, a da nisu ni zli, premda žive teškim životom, koji je pun mnogih opasnosti i nevolja. – Budi miran, sinko, Njegovo Veličanstvo bit će obaviješteno o svemu što se ovdje zbiva baš kao da je bilo na mom mjestu na ovoj gozbi. – Vi ste, gospodine, najljubazniji fratar što sam ga sreo u svom životu i drago mi je što vas mogu smatrati tako bliskim kao da ste mi rođeni brat. A sada budite tako dobri i obratite malo pažnje mojim strijelcima. Njihovoj spretnosti nema premca, a da bi vas zabavili, oni će, nadam se, izvesti prava čudesa. Robinovi ljudi počeli su gađati iz luka takvom sigurnošću ruke i oka da im je kralj čestitao iskreno i ugodno iznenađen. Gađanje je trajalo oko pola sata, a onda se pojavi Crveni William dovodeći Mariannu i Maude koje su imale na sebi zelenu odjeću amazonki, a jedna i druga su nosile u rukama luk i tobolac sa strijelama. Iza ovog trija dolazile su Barbara, Winifred, bijela Lilas i lijepe žene mladih Gamwella. Kralj razrogači oči od čuđenja. Bez riječi je promatrao divna lica ovih žena koje su od njegova pogleda sve pocrvenjele. 352
– Gospodine priore – reče Robin uhvativši za ruku Mariannu – predstavljam vam kraljicu moga srca, svoju voljenu ženu. – Možeš slobodno dodati: kraljicu mojih veselih drugova, hrabri Robine – usklikne kralj – i možeš biti ponosan što si osvojio srce tako dražesnog bića. Draga gospođo – nastavi kralj – dopustite mi da u vama pozdravim vladaricu velike Šervudske šume i da vam iskažem počasti vašeg vjernog podanika. Rekavši to, kralj klekne na zemlju, prihvati bijelu Marianninu ruku i poljubi je s puno poštovanja. – Vi mi vrlo laskate, gospodine priore – reče Marianne čedno – ali nemojte zaboraviti, molim vas, da se posvećenom čovjeku ne dolikuje da se toliko klanja pred jednom ženom. Jedino bogu smijete iskazivati toliko poštovanja i poniznosti. – Eto ti moralne prodike od žene običnog šumara – promrmlja kralj vraćajući se na svoje mjesto. – Gospodine priore, predstavljam vam svoju ženu – poviče William i povede Maude za Ričardom. Kralj pogleda Maude i reče nasmiješivši se: – Ova je lijepa žena sigurno dama koja bi mogla krasiti i kraljevski dvor? – Oh da, gospodine – reče William. – U redu, prijatelju – odgovori Ričard – slažem se s tobom i ako mi dopuštaš, poljubio bih lijepe obraze one koju ti voliš. William se nasmiješi, a kralj, koji je taj smiješak shvatio kao dozvolu, galantno zagrli mladu ženu. – Dopustite da vam nešto šapnem u uho, gospodine priore – reče William približivši se kralju koji mu s vidljivom radošću pruži uho. – Vi imate ukusa – nastavi William – i vi se nikada ne morate ničega bojati u Šervudskoj šumi. Odsada vam dozvoljavam da dođete ovamo kad god zaželite i obećavam vam da ćete biti uvijek 353
srdačno primljeni. – Hvala ti na ljubaznosti, mladi čovječe – reče veselo kralj. – Ah, što to još vidim? – poviče Ričard opazivši pred sobom Williamove sestre, koje su došle s Lilas da mu se predstave. – Bogami, momci, vaše su drijade prave vile. – Kralj uhvati za ruku Lilas. – Sveta Bogorodice! – promrmlja on – nikada nisam vjerovao da bi mogla postojati žena koja bi bila tako lijepa kao moja Berengere, ali sam sada prisiljen priznati da ovo dijete ni u čemu ne zaostaje za njom po ljepoti i čednosti. Draga moja – reče kralj stisnuvši malu ruku koju je držao u svojima – ti si izabrala vrlo težak život koji je lišen svih radosti djetinjstva. Ne bojiš li se, jadno moje dijete, da će olujni vjetrovi ove šume uništiti tvoj život kao što uništavaju mladi cvijet? – Oče – odgovori skromno Lilas – vjetar okušava svoju snagu na zaklonu, a štedi one najslabije. Ja sam ovdje sretna. Osoba koju volim stanuje ovdje u šumi i kraj nje ne znam za bol. – Imaš pravo što ne tajiš svoju ljubav ako je čovjek koga voliš dostojan tvoje ljubavi – odgovori Ričard. – On bi bio dostojan i veće ljubavi od one koju gajim prema njemu, oče – odgovori Lilas – no ja ga volim toliko koliko najviše mogu. Rekavši to, mlada žena pocrvenje, a velike plave Ričardove oči gledale su je tako žarko da je ona, prestrašena, nježno izvukla svoju ruku iz kraljevih i otišla do Marianne. – Priznajem, Robine – reče kralj – da se u čitavoj Evropi nijedan kraljevski dvor ne može pohvaliti da je okupio toliko mladih i lijepih žena kao ti oko sebe. Vidio sam mnogo različitih žena, ali nigdje nisam našao tu mirnu i ljupku ljepotu saskih žena. Neka budem proklet ako jedno jedino ovo svježe lice što ga gledam ne vrijedi više nego stotinu djevojaka s Istoka ili bilo koje druge rase. 354
– Drago mi je slušati te riječi, gospodine priore – reče Robin. – To je za mene još jedan dokaz više da u vašim žilama teče engleska krv. Ja o tome ne mogu suditi jer sam vrlo malo putovao. Osim Derbvshirea i Yorkshirea ne poznam ništa, no ipak sam sklon složiti se s vama i reći da su saske žene najljepše na svijetu. – Dakako da su najljepše – poviče odlučno William. – Prošao sam gotovo čitavu kraljevinu Francusku i mogu reći da nisam naišao ni na jednu ženu koja bi se mogla usporediti s Maude. Maude je ideal engleske ljepote. Eto, to je moje mišljenje. – Vi ste bili u vojsci? – upita kralj pažljivo promotrivši mladića. – Jest, gospodine – odgovori William – bio sam u službi kralja Henrika u Akvitaniji, u Poitouu, Marfleuru, Evreuxu, Beauvaisu, Rouenu i u mnogim drugim mjestima. – A tako – reče kralj i odvrati pogled od Williama, bojeći se da ga ovaj ne prepozna. – Robine Hoode – nastavi on – vaši su se ljudi opet rasporedili da nastave s igrama. Veselilo bi me ako bih i opet mogao promatrati njihova natjecanja. – Bit će kako želite, gospodine. Pokazat ću vam sada kako mi gađamo. Much, postavi na prutove vijence od ruža. – A sada, momci – poviče Robin – gađajte prutove; tko pogriješi, dat će mi jednu dobru strelicu a primit će od mene pljusku. Pazite dobro, jer, bogami, neću imati milosti prema nespretnjakovićima. Razumije se, i ja gađam s vama, a budem li nespretan, dobit ću istu nagradu. Mnogi su Robinovi momci promašili cilj i primili poštenu pljusku. Robin smrska prut na komade, a onda postave drugi. William i Mali John promaše i prime uz opći smijeh dogovorenu nagradu za svoju nespretnost. Robin je bio posljednji i, želeći prioru pokazati da između njega i njegovih drugova nema nikakve razlike, namjerno promaši. 355
– Oho – poviče netko začuđeno – i ti si, vođo, promašio cilj. – To je, bogami, istina, pa prema tome zaslužujem i kaznu. Tko će mi od vas pomilovati obraze? Ti, Mali Johne, ti si najjači. – Ni za što na svijetu – odgovori John. – To je neugodan zadatak koji moja desnica neće nikada izvršiti. – U redu. Williame, obraćam se tebi. – Hvala, Robine. Otkazujem ti u ovome poslušnost. – I ja također – poviče Much. – I ja – reče jedan od drugova. – I mi također – odvrate jednoglasno ostali. – To je djetinjasto ponašanje – reče Robin strogim glasom. – Ja sam bez ustručavanja kaznio one koji su pogriješili, pa biste i vi morali jednako tako postupati sa mnom. Budući da se nitko od mojih ljudi ne usuđuje dignuti ruku na mene, red je na vama, gospodine priore, da riješite ovaj problem. Evo najbolje moje strelice i molim vas, gospodine, da me isto tako velikodušno nagradite kao što sam ja nagradio svoje drugove. – Ne usuđujem se to uzeti na sebe, dragi Robine – odgovori kralj – jer imam pretešku ruku i udaram malo prejako. – Nisam ni suviše osjetljiv ni nježan, gospodine priore. Samo vi postupite kako vam odgovara. – Želiš li to svakako? – upita kralj pokazavši svoju mišićavu ruku. U redu! Bit ćeš poslužen kad već tako želiš. Udarac je došao tako brzo da je Robin pao na zemlju nauznak, ali je isto tako brzo i ustao. – Priznajem pred bogom i pred ljudima – reče on crvena obraza, ali sa smiješkom na usnama – da ste vi najsnažniji fratar Engleske. U vašoj ruci ima suviše snage za mirnog čovjeka koji rukama obavlja samo svoje svećeničke dužnosti i kladim se o svoju glavu (a ona je procijenjena na četiri stotine zlatnih dukata) da ste vi 356
spretniji u rukovanju lukom i batinom nego križem. – I to je moguće – odgovori kralj kroz smijeh. – Dodaj slobodno: i u rukovanju mačem, kopljem i štitom. – Vaš način govora i vaše vladanje podsjećaju više na čovjeka koji je navikao na vojnički život pun opasnosti nego na pobožnog službenika svete Crkve – odvrati Robin promatrajući pažljivo kralja. – Rado bih znao tko ste vi, jer mi prolaze glavom vrlo čudne misli. – Otjeraj te misli, Robine Hoode, i ne nastoj otkriti jesam li zaista onaj za koga se izdajem ili nisam – odgovori živahno kralj. Vitez Richard od Plainea, kojeg od jutra nije bilo ovdje, pojavi se tog trenutka i pristupi Robinu. Opazivši kralja, vitez zadrhta, jer on ga je vrlo dobro poznavao. On pogleda Robina i opazi da mladić nije imao pojma tko se krije iza te fratarske mantije. – Poznaješ li tog čovjeka u mantiji priora? – upita tiho sir Richard. – Ne – odvrati Robin – ali mi se već nekoliko minuta čini da ta smeđa kosa i velike plave oči ne mogu biti ničije na svijetu nego... – Ričarda Lavljeg Srca, kralja Engleske! – uzvikne nehotice vitez. – Ah! Ah! – uzdahnu lažni fratar približivši se ovoj dvojici. Robin Hood i sir Richard padnu na koljena. – Sada sam istom prepoznao veličanstveno lice svog vladara – reče vođa družine. – Neka Svevišnji štiti Vaše Veličanstvo ! – Dobrodušni smiješak ocrta se na kraljevim ustima. – Sire – nastavi Robin i dalje klečeći – sada Vaše Veličanstvo zna tko smo i što smo: prognanici koje su nepravedno i okrutno istjerali iz očinskih domova. Siromašni i nezaštićeni, mi smo potražili utočište u osami ove šume, živjeli smo od lova i milostinje koju smo iznuđivali, to je istina, ali ne silom, već vrlo uljudno. Davali su nam milom i silom, ali mi smo uzimali samo onda kad smo bili sigurni da onaj koji neće 357
pomoći u nevolji nosi u svojoj prtljazi kneževski imutak. Molim Vaše Veličanstvo oproštenje za sebe i za svoje drugove. – Ustani, Robine Hoode – odgovori dobrostivo kralj – i objasni zašto si mi sa svojim drugovima pritekao u pomoć kod osvajanja Notingemskog zamka. – Sire – odgovori Robin, koji je sada, poslušavši kraljev nalog, ustao, ali je ostao pred kraljem naklonjen – vi ste idol svih Engleza. Vaša su vam djela pribavila slavu najpoštenijeg čovjeka, čovjeka hrabrog i odvažnog, koji pobjeđuje svoje neprijatelje, ali velikodušno štiti nevoljne. Princ Ivan je zaslužio vašu nemilost, i kad sam doznao da se pod zidinama Notingemskog zamka nalazi moj kralj, ja sam se potajno stavio pod njegovo zapovjedništvo. Vaše je Veličanstvo zauzelo zamak koji je služio kao utočište princu koji vam je otkazao poslušnost, i time je moja dužnost bila izvršena. Ja sam se povukao jer mi je osjećaj da sam lojalno služio svom kralju bio dovoljna nagrada za moj trud. – Srdačno ti zahvaljujem za tvoju iskrenost, Robine Hoode – odgovori Ričard – a tvoja odanost i poštovanje vrlo me raduju. Ti govoriš i radiš kao pošten čovjek. Zadovoljan sam s tobom i rado podjeljujem punu milost i oproštenje veseloj družini iz Šervudske šume. Ti si bio u posjedu velike moći, i to moći da činiš zlo, ali ti se tom opasnom moći nisi poslužio. Ti si pomagao bijednima, kojih u grofoviji Nottingham ima mnogo. Ti si ubirao porez samo od bogatih Normana, i to samo zato da pomogneš svojoj braći. Opraštam ti tvoje pogreške koje su bile samo prirodna posljedica tvog izuzetnog položaja. No budući da si povrijedio zakon o šumama, budući da si se ogriješio o crkvene i svjetovne velikodostojnike ubirući od njih namet, potrebno je da ovo oproštenje bude i pismeno potvrđeno kako bi odsada mogao živjeti u miru da te nitko ne progoni niti ti bilo što predbacuje. Sutra ću u 358
prisustvu mojih vitezova javno objaviti poništenje odluke o tvom progonstvu. Vraćam tebi i tvojim drugovima sva prava i sve povlastice slobodna čovjeka. Rekoh i kunem se bogom svemogućim da ću održati zadanu riječ. – Živio Ričard Lavljeg Srca! – povikaše vitezovi. – Neka vas vječno štiti sveta Bogorodica! – reče Robin uzbuđena glasa, klekne na zemlju i ponizno poljubi ruku plemenitom kralju. Nakon tog čina zahvalnosti Robin ustane i zatrubi u rog, a njegovi ljudi, koji su svaki na svojoj strani bili zabavljeni nekim poslom ili zabavom, napustiše sve i stanu se skupljati oko svog četovođe. – Hrabri moji drugovi – reče Robin – kleknite svi i otkrijte glave: pred vama se nalazi naš legitimni vladar, voljeni kralj drage nam Engleske, Ričard Lavljeg Srca. Odajte počast našem plemenitom gospodaru i vladaru! – Robinovi drugovi poslušaše naredbu svog gospodara, i dok su svi bili na koljenima ponizno se klanjajući kralju, Robin im saopći da ih je Ričard Lavljeg Srca pomilovao. – A sada – nastavi mladić – neka ova stara šuma odjekne jednim snažnim i radosnim poklikom: živio! Osvanuo nam je dan pun radosti i nade. Vi ste, drugovi moji, slobodni milošću našeg plemenitog vladara! Veselim drugovima nije trebalo dva puta reći da daju oduška svom neizmjernom veselju. Gromoglasni hura prolomi se iz njihovih grla i ne bi bilo čudno da se čuo i dvije milje daleko. Kad se ta bučna radost malo stišala, Ričard Engleski uzme riječ i pozove Robina da ga otprati sa svojim ljudima u Notingemski zamak. – Sire – odgovori Robin – želja Vašeg Veličanstva ispunjava mi srce neizrecivom radošću. Dušom i tijelom pripadam svom 359
vladaru i ako mi hoćete dopustiti, izabrao bih sto četrdeset najboljih strijelaca između mojih ljudi i dao vam ih kao vjerne i ponizne sluge Vašeg Milostivog Veličanstva. Kralj je bio iznenađen i polaskan tim poniznim držanjem prognanika. On srdačno zahvali Robinu Hoodu i naredi mu da otpusti svoje ljude i pošalje ih da nastave prekinute junačke igre, a sam uzme čašu sa stola, napuni je do vrha, iskapi nadušak i reče s nekom prijaznom i neobičnom radošću u glasu: – A sada, prijatelju Robine, reci mi, molim te, tko je onaj div tamo: naime, teško bi mi bilo nekim drugim imenom nazvati tog ogromnog mladića koga je nebo obdarilo tako simpatičnim izgledom. Ja sam dosad mislio da se odlikujem neobičnim stasom, a sada vidim, kad bih stao uz ovog diva, da bih izgledao kao pilence. Kakvi snažni udovi! Kakva snaga! Taj je čovjek prekrasno građen. – On ima isto tako prekrasnu narav, Sire – odgovori Robin. – Njegova je snaga upravo čudesna: on bi sam mogao zaustaviti marš naoružane čete, a dirne ga kao kakvo dijete naivna i nježna dječja priča. Čovjek koji je svratio na sebe pozornost Vašeg Veličanstva je moj brat, moj drug, moj najbolji prijatelj. On ima zlatno srce, a vjeran je kao oštrica mog nepobjedivog mača. Tako spretno rukuje štapom da ga još nitko nije pobijedio. Osim toga, on je nenadmašivi strijelac kojemu nema premca u čitavoj zemlji. – To su pohvale koje rado čujem, Robine – odvrati kralj – jer je taj čovjek doista dostojan da bude tvoj prijatelj. Htio bih malo razgovarati s tim čovjekom. Kako je ime tom mladiću? – John Navlor, Sire, ali mi ga zovemo Mali John s obzirom na njegov stas. – Zaboga – reče kralj kroz smijeh – četa takvih Malih Johna pošteno bi utjerala strah u kosti nevjernicima. Hej, lijepo šumsko drvo, Mali Johne, mladiću moj, dođi k meni! Hoću te izbliza 360
pogledati. Mali John pristupi kralju otkrivene glave i mirno počeka što će mu kralj narediti. Ričard uputi mladiću nekoliko pitanja o snazi njegovih mišica, pokuša se s njim rvati, ali je bio pobijeđen od svog divovskog protivnika. Nakon toga se kralj pridruži igrama i vježbama veselih Robinovih drugova tako neusiljeno kao da je i on njihov drug i na kraju izjavi da već dugo vremena nije proveo tako ugodan dan. Te je noći kralj Engleske spavao pod zaštitom prognanika u Šervudskoj šumi, a sutradan, nakon što mu je priređen upravo kraljevski doručak, spremi se na povratak u Nottingham. – Hrabri moj Robine – reče kralj – možeš li mi dati odjeću kakvu nose i tvoji ljudi? – Mogu, Sire. – U redu! Pokloni onda meni i mojim vitezovima takva odijela. Bit će to onda veseli povratak u Nottingham. Moji podanici u gradu i šerif, koji uvijek nastoji ugoditi pretpostavljenome, bit će u priličnoj zabuni. Kralj i ljudi iz njegove pratnje obuku odijela koja im je Robin donio, a onda Ričard galantno poljubi Mariannu i namijeni taj poljubac i svim ostalim ženama. Nakon toga, okružen Robinom Hoodom, Crvenim Williamom, Muchom i u pratnji sto četrdeset strijelaca, krene na put prema Notingemskom zamku. Na gradskim vratima Ričard izda naređenje svojoj sviti da se oglasi pobjedničkim poklikom. Ovaj pobjednički poklik privukao je građane da izađu iz svojih domova. Vidjevši da je u grad ušla Robinova družina naoružana do zuba, pomislili su da je kralj ubijen a Robin da je ušao u grad da istrijebi sve stanovnike. Prestrašeni ljudi brzo se povuku u svoje domove. Drugi su opet zazvonili na uzbunu, pozvali gradske trupe i 361
poslali po šerifa, no njega nekim čudnim čudom nije bilo nigdje, kao da je propao u zemlju. Kraljeve trupe bile bi navalile na prognanike da ih nisu suzdržavali njihovi zapovjednici koji nisu htjeli započeti bitku a da ne znaju pravi uzrok zašto se bore i protiv koga. – Evo naših ratnika – reče Ričard promatrajući podozrivo plašljive branitelje grada. – Čini mi se da su stanovnici i vojnici izgubili glavu, šerifa nema, a zapovjednici se boje. Bogami, ove kukavice zavređuju da ih primjerno kaznim. – Tek što je kralj završio svoju misao, koja nije baš bila laskava po građane Nottinghama, kadli iz zamka izađu lične kraljeve čete na čelu s kapetanom, u pravilnom bojnom redu i s uperenim kopljima. – Za boga miloga, moji se ljudi ne šale! – poviče kralj i prinese ustima rog koji mu je dao Robin. Dva puta zatrubi znak koji je unaprijed bio dogovoren s kapetanom njegove garde, a ovaj, prepoznavši znak, naredi da se spuste koplja i pričeka ponizno da mu se kralj približi. Vijest o povratku kralja Ričarda u pratnji vođa izagnanika isto se tako brzo proširila gradom kao i vijest da su u grad ušli naoružani Robinovi ljudi. Građani opet izađu iz svojih skrovišta, ali sa smiješkom na usnama. Ubrzo im je postalo jasno da je Robin Hood pomilovan od kralja, pa su nagrnuli oko vesele Robinove družine, prijateljski im čestitali, stiskali im ruke i hvalili se tko je koga štitio i zagovarao a tko je kome prijatelj. Iz mase se prolome radosni poklici i čestitanja, svi su neprestano ponavljali: živio plemeniti Robin Hood! Živio lijepi prognanik! Živio pošteni i hrabri Robin Hood! Nastala je takva zaglušna buka da je Ričard, umoran od toga, prišao Robinu i rekao: – Tako mi moje krune i žezla, to izgleda kao da si ti ovdje kralj, dragi moj Robine Hoode! – Ah! Sire – odgovori mladić nasmiješivši se nekako s 362
gorčinom u srcu – nemojte pridavati nikakve važnosti i nikakvog značenja ovim izrazima prividnog prijateljstva. To je samo posljedica milosti koju je Vaše Veličanstvo udijelilo prognaniku. Samo jedna riječ kralja Ričarda može ove oduševljene poklike pretvoriti u mržnju, i ovi će isti ljudi, bez razmišljanja i bez grižnje savjesti, prijeći od hvaljenja na suđenje, od divljenja na mržnju. – Istinu govoriš, dragi moj Robine – reče kralj kroz smijeh. – Hulje su posvuda iste, i ja sam već spoznao da kod građana Nottinghama nema iskrenosti. Kad sam se pojavio ovdje da kaznim princa Ivana, oni su me dočekali vrlo rezervirani. Za njih vrijedi pravo jačega, a ne znaju da sam uz tvoju pomoć osvojio zamak i istjerao iz njega svog brata. Sada nam pokazuju lijepo lice i nastoje nas zabliještiti svojim pretjeranim laskanjem. Tako je to u životu. Pustimo ih na miru, a mislimo na sebe. Obećao sam ti, dragi Robine, dostojnu nagradu za uslugu koju si mi učinio. Reci što želiš. Kralj Ričard ima samo jednu riječ i on je uvijek drži. – Sire – odgovori Robin – Vaše Milostivo Veličanstvo me neizrecivo usrećuje kad mi još jednom nudi svoju plemenitu milost. Ja je prihvaćam za sebe, za svoje ljude i za jednog viteza koji je pao u nemilost kralja Henrika i bio prisiljen potražiti zaštitu i utočište u Šervudskoj šumi. Taj vitez je, Sire, pošten čovjek, plemenit otac obitelji, hrabar Sas, a ako bi Vaše Veličanstvo htjelo čuti čitavu povijest Richarda Gowera od Plainea, siguran sam da bi uslišalo molbu koju sam mu se usudio podastrijeti. – Dali smo ti kraljevsku riječ da ćemo te uslišati što god budeš zatražio, prijatelju Robine – odgovori prijateljski Ričard. – Govori slobodno i reci nam bez ustručavanja kako je taj vitez dospio u nemilost mog oca. – Robin posluša kraljev nalog i, što je bilo moguće kraće, ispriča slučaj viteza od Plainea. – Za boga! – usklikne Ričard – pa taj je čestiti vitez tako 363
okrutno i nepravedno nastradao, a ti si učinio plemenito djelo što si mu priskočio u pomoć! Ali to ne znači, dragi Robine, da i u ovom slučaju možeš nadmašiti kralja Engleske u velikodušnosti i plemenitosti. Tvog prijatelja želim ja uzeti u zaštitu. Poruči mu da dođe ovamo. Robin pozove viteza, a ovaj priđe, uzbuđen, kralju. – Sir Richard od Piainea – reče milostivo kralj – tvoj vrijedni prijatelj Robin Hood me je obavijestio o svim nevoljama i nedaćama koje si pretrpio. Sretan sam što mogu popravljajući nepravdu pružiti Robinu dokaz svog divljenja i poštovanja prema njegovim djelima. Vraćam ti sve tvoje posjede i godinu dana te oslobađam svih poreza i davanja. Osim toga, poništavam dekret kojim si prognan kako bi i uspomena na nj bila izbrisana u sjećanju tvojih sugrađana. Vrati se u svoj zamak. Naredit ću da ti se dostavi povelja o pomilovanju. A ti, Robine, zatraži još nešto od onoga koji misli da ti ni onda kad je ispunio sve tvoje želje nije isplatio svoj dug zahvalnosti. – Sire – reče vitez kleknuvši pred kralja – kako da vam izrazim zahvalnost koja ispunja moje srce? – Tako da mi kažeš da si sretan – odgovori veselo kralj – i da mi obećaš da nećeš više vrijeđati dostojanstvenike svete Crkve. Sir Richard poljubi s puno poštovanja kraljevu ruku i diskretno se udalji u jednu od grupa koje su stajale podalje od kralja. – No, hrabri moj strijelce – nastavi kralj obrativši se Robinu Hoodu – što još želiš od mene? – Za sada ništa više, Sire. Kasnije, ako mi to bude dopustilo Vaše Veličanstvo, izrazit ću svoju posljednju želju. – Ona će ti biti ispunjena. A sada, vratimo se u zamak. Mi smo u Šervudskoj šumi bili obilno pogošćeni, pa se nadam da će i Notingemski zamak smoći sredstava da priredi kraljevsku gozbu. 364
Tvoji ljudi izvrsno priređuju divljač, a svjež zrak i umor sigurno su povećali naš tek, jer smo jeli kao pomamni. – Vaše Veličanstvo imalo je pravo da jede po miloj volji – reče Robin smijući se – jer je divljač bila vaše vlasništvo. – Moje ili prvog lovca koji dođe – odvrati kralj. – Iako ima ljudi koji vjeruju da je divljač u Šervudskoj šumi moje ekskluzivno vlasništvo, ipak postoji plemić koga ti dobro poznaješ, Robine, i tristo drugova koji čine njegovu veselu družinu, koji su se malo interesirali za prerogative krune. Tako se u razgovoru Ričard uputio prema zamku, a oduševljene ovacije stanovništva pratile su na tom putu kralja i slavnog prognanika sve do ulaznih vrata u zamak. Kralj je tog istog dana izvršio zadano obećanje. Potpisao je povelju kojom je poništio akt o progonstvu Robina Hooda i vratio sva prava, sve naslove i sve časti porodici Huntingdon. Sutradan je Robin okupio svoje ljude u jednom dvorištu zamka i obavijestio ih o tome. Ta vijest ispunila je srca njegovih drugova iskrenom radošću. Oni su bili neobično privrženi Robinu i jednoglasno su odbili slobodu koju im je htio vratiti Robin. Zaključeno je na tom sastanku da više neće uzimati novac od Normana i crkvenih dostojanstvenika, već da će ih uzdržavati njihov gospodar Robin Hood, koji je postao bogati grof od Huntingdona. – Momci – reče Robin – budući da želite živjeti uz mene i ići sa mnom u London, ako me pozove naš dragi vladar, zakunite mi se da nikome nećete odati tajnu gdje se nalazi naše podzemno sklonište. Sačuvajmo to dragocjeno utočište za slučaj kakvih novih nevolja. Svi su se na to glasno zakleli, a onda im Robin naredi da se odmah počnu spremati na put. 30. marta 1194, dan uoči svog odlaska u London, Ričard sazove vijeće u Notingemskom zamku i među mnogim drugim 365
stvarima o kojima se tu raspravljalo bilo je i uspostavljanje prava Robina Hooda na grofoviju Huntingdon. Kralj je neopozivo zatražio da se Robinu vrate imanja koja je prisvojio opat Ramsav. Ričardovi savjetnici preuzeli su na sebe dužnost da na potpuno Robinovo zadovoljstvo izrade pravne povelje kojima će se ispraviti nepravda zbog koje je naš prognanik toliko prepatio. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 366
XXXI Robin se nije mogao odlučiti da napusti svoje sklonište i tako poslije kraljeva odlaska ostade još u šumi. Bila je to prava sreća za njega. Pošto se okrunio, Ričard Lavljeg Srca ponovo ode na Kontinent da se bori protiv Filipa Augusta, kralja Francuske, a opat Ramsav iskoristi sav svoj utjecaj i svoju visoku podršku da bi onemogućio kraljev dekret u korist Robina Hooda, trudeći se da spriječi njegovo izvršenje. Opat je bio opasan protivnik, i Robin odluči da sačeka povratak kralja. Tako su protekle još četiri godine, kad jednoga dana stiže vijest o smrti kralja Ričarda, koja baci u žalost sva poštena srca. Na prijesto se pope Ivan, zvani Bez Zemlje, koji je bio sve drugo samo ne dobronamjeran, i ponovo započe period bitki i ubojstava. U to vrijeme dogodi se da je opat Ramsav morao proći Šervudskom šumom da bi mogao prijeći iz jednoga kraja u drugi. Robin ga zarobi s cijelom njegovom pratnjom i dade mu slobodu tek onda kad je bila položena velika otkupnina. Opat se tada obrati kralju, a ovaj, pošto su mu bili potrebni plemeniti prijatelji i visoki prelati, nije propustio da pošalje stotinu svojih ljudi s nalogom da istrijebe čitavu družinu. Robin, koji je o tome bio obaviješten, pripremi se da se odupre napadu i prije svega posla strijelca obučenog kao seljaka da presretne trupe i ponudi se da ih dovede do mjesta gdje se skrivao vođa odmetnika. 367
Kapetan William Gray prihvati vodiča koji mu se ponudio i poslije nekoliko sati hoda nađe se na proplanku okruženom brijestovima, hrastovima i bukvama, iza kojih su bili skriveni članovi vesele družine. Tu nastade strašna gužva i ,sarao velikodušnost Robinova omogući Williamu Grayu da se povuče u Nottingham s onim što je ostalo od njegovih ljudi. Ali za vrijeme boja Marianna, koja je hrabro pomagala mužu i njegovim drugovima, pade pogođena jednom strijelom. Namjestili su je na travu, a Robin klekne pored nje. – Marianna, ljubavi moja! – jecao je Robin gotovo lud od bola. – Robine – prošaputa ranjenica stavljajući glavu na njegovo rame. Ja sam sretna što te nisam napustila, a naša ljubav je tako velika da će nas bog svakako sjediniti na drugom svijetu. – Marianna, ljubavi, ne želim da ti umreš! Sveta Bogorodice, pomozi mi! – Robine – nastavi žena sve slabijim glasom – htjela bih da budem pokopana pod drvetom pod kojim se održavaju sastanci i molim te da na mom grobu uvijek bude cvijeća... zbogom... Robin uhvati jednim poljupcem posljednji njen uzdah i sačeka nepokretan, nadajući se da će se ona ponovo podići. Zatim se strese i prošaputa: – Majko božja, sreća je zauvijek uništena! Robin, blijed i bolestan nije mogao više da nađe mira u šumi. Kašalj mu je razdirao grudi, a groznica ga je polako uništavala. Naposljetku ga Mali John uspije uvjeriti da se udalji s tog mjesta da bi ublažio bol koji ga je stalno nagrizao. Robin se presvuče kao seljak i otputuje. U Searboroughu (Šerburu) dobio je gostoprimstvo kod jedne dobre starice koja mu ispriča sve o svojim malim nedaćama. 368
Posjedovala je samo jednu ribarsku barku, ali ju je vrlo malo koristila jer nije imala dovoljno ljudi. Tada Robin, koji i nije želio drugo nego da nađe neki način kako bi mu brže proteklo vrijeme, ponudi svoje usluge za skromnu nagradu. Dan kasnije on se ukrca s drugim ribarima i otplovi na pučinu. Robin ništa nije znao o plovidbi i tri ribara su se zabavljala smijući se iza njegovih leđa. – Svakom svoje zanimanje – mislio je u sebi Robin. – Da smo slučajno u Šervudskoj šumi, mislim da se ne biste smijali. Dok se barka, već puna ribe, približavala kopnu, pojavi se jedan francuski brod koji im je išao u susret. – Mi smo izgubljeni! – povikaše ribari. – Francuska je u ratu s nama i oni će nas zarobiti. – U redu, branimo se! – povika Robin. – Da se branimo? Ali nas smo samo trojica – odgovori najstariji od ribara. – Samo trojica? – A zar na mene ne računate? – Ti, moram ti istinu reći, ne vrijediš ni koliko kruh koji jedeš. Kad bi pao u vodu, ne bi bila velika šteta osim što bi bila jedna budala manje na ovome svijetu. Robin se uzdrža na ove riječi. – U redu – odgovori on – učinit ću što mogu, vežite me za jarbol i ostavite mi slobodne ruke da mogu upotrijebiti svoj luk. Kad se francuski brod približio, Robin ubi jednog za drugim dvojicu mornara, a zatim trećom strijelom obori i krmara. Kad je posada francuskog broda bila svedena na tri čovjeka, jer je Robin ubio desetoricu, Francuzi zatražiše milost, i engleski ribari zarobiše brod u kome su našli poveću svotu novca. Robin je htio da plijen bude podijeljen na dva dijela: jedan sirotoj udovici, vlasnici barke, a drugi na njih četvoricu. Robin je upotrijebio svoj dio da napravi skromnu i dobru 369
kućicu za ribare koji ga blagosiljaše. Jednoga dana on osjeti neodoljivu želju da se vrati u svoju staru šumu i otputova. Još i danas mali zaljev, gdje je u skromnoj kolibi stanovao slavni prognanik, zove se Zaljev Robina Hooda. Robin je bio primljen od svoje družine s uzvicima radosti i izrazom takve odanosti da on duboko uzbuđen obeća da ih više nikada neće napuštati. Malo poslije proglašenja povelje »Magne Carte«, kralj Ivan Bez Zemlje objavi rat kralju Škotske, i kuda je njegova vojska prošla, ostale su ruševine i smrt. Kad je Robin doznao da se kralj približava Nottinghamu, okupi svoje drugove i pripremi jedan gerilski plan koji je bio vrlo brižljivo sastavljen. Tako je on uspio uništiti mnogo vojnika koji su pali u njegove ruke. Mnogi Sasi okupiše se u Robinovoj družini, a kraljevi vojnici bili su zauvijek poraženi. Poslije toga umro je kralj Ivan, a njega naslijedi njegov sin Henrik Mlađi, čiji je staratelj bio grof od Pembrokea, veoma omiljen u narodu i koji je održao dugo vremena mir u kraljevstvu. Robin Hood je već imao pedeset i pet godina i u tome mirovanju koje je došlo poslije tolikih pothvata postajao je sve melankoličniji i šutljiviji. Mnoge sate provodio je na koljenima kraj cvjetnoga groba svoje Marianne, a ni Mali John nije uspijevao da ga otrgne od te obamrlosti. U blizini Šervudske šume uzdizao se jedan samostan u kome su znali čitav život i čuda Robina Hooda. Jednoga dana dogodilo se da je Robin Hood otišao u samostan da pita ima li nekoga tko bi mogao da mu pusti krv. Opatica se ponudi da ona sama izvrši tu malu operaciju i povede Robina u jednu ćeliju. I obavi je s jednim kirurškim nožem. Zatim, povezavši 370
Robinovu ruku, izađe iz ćelije zaključavši vrata s opakim osmijehom na usnama. Opatica je bila rođakinja sir Guya Gisbonea, prijatelja baruna Fitza Alwinea, koji se borio s Robinom i izgubio glavu. Brat sir Guya, koji nije imao smjelosti da se sukobi s Robinom, već duže vremena pokušavao je da nagovori opaticu da ga namami u klopku i osveti smrt sir Guya. I ona je, kad ju je sudbina dovela pred Robina, odlučila da mu presiječe arteriju. Poslije jednoga sata ona ponovo otvori ćeliju nadajući se da će sigurno naći Robina uspavanog, skine povoj s rane i pusti da krv slobodno teče. Kad se Robin probudio, bio je toliko slab da se nije mogao podići i spazi krevet sav prekriven krvlju. Odmah je shvatio kakva mu velika opasnost prijeti te siđe s kreveta i otetura do vrata. Vrata su bila zatvorena! S nadčovječanskim naporom i nesavladivom voljom on priđe prozoru, otvori ga, dohvati lovački rog i prinese ga usnama, pustivši iz njega jedva čujan zvuk. Mali John, koji je noć proveo pokraj zida samostana, odmah shvati da Robinu prijeti neka velika opasnost i potrča put šume da potraži vesele drugove. – Izdaja! – povika on. – Robin nas zove, Robin je u opasnosti! Požurimo u samostan. Vratarka samostana nije htjela da otvori, ali Mali John bez mnogo ljubaznosti provali vrata i vođen jednim slabim zvukom roga stiže do ćelije gdje je Robin bio zatvoren. Jednim udarom širokih ramena on razbi vrata u komade i nađe se pred užasnim prizorom ugledavši Robina sveg ogrezlog u krvi. – Mali Johne – izusti Robin slabim glasom – ženu koja me je ubila svakako je vodio neki jači osjećaj nego što je religija... – Ubit ću je – prasnu Mali John plaho – i uništit ću ovaj samostan koji nije božja kuća već prokleto gnijezdo. 371
– Ne, Mali Johne, brate moj, ne smiješ činiti zla jednoj ženi. Daj mi luk s jednom zataknutom strijelom i odvedi me do prozora. Želim da umrem tamo gdje će pasti moja posljednja strijela. Pridržavan od Maloga Johna, Robin je uspio da nategne luk i odapne strijelu koja pade daleko, parajući vrhove drveća. – Zbogom, dragi luku, moj veliki prijatelju, zbogom nepogrešive strijele! – prošaputa Robin. – A sada, Mali Johne, ti znaš gdje želim umrijeti. Mali John ga uze u naručje, s njim siđe u dvorište samostana, i u pratnji svojih nijemih i uplakanih drugova prenese svoga velikog vođu i prijatelja na mjesto gdje je pala strijela, pažljivo ga položivši na travu. – Pozovi drugove – reče Robin. – Hoću da umrem među njima. Mali John zasvira tri puta u rog. To je bio znak neposredne opasnosti. Pritrčaše svi, a William, videći Robina u takvu stanju, prigušeno kriknu: – Sveta Bogorodice, šta se dogodilo? – Williame, moram umrijeti, moja me je sveta zaštitnica napustila... Ne plačite, drugovi... Umirem bez patnji... Siguran sam da nećemo biti vječno odvojeni, naći ćemo se u boljem svijetu. Stari moji drugovi, braćo moja, hrabri moji Sasi, zbogom! Mali Johne, daj mi ruku... ah, ne vidim je... Ti znaš da želim biti sahranjen kraj moje Marianne... Idem do nje... zbogom svima. Robinova duša već je letjela k nebu. – Na koljena, drugovi – reče Mali John krsteći se. – Velidokušni i plemeniti Robin Hood je mrtav. Odmetnici podijeliše među sobom bratski sve što je pripadalo družini i rasuše se po okolnim selima svatko za svoj račun. Nisu 372
imali više hrabrosti da ostanu u staroj šumi. Mali John je lutao kao progonjena duša neprestano dozivajući onoga koji više nije mogao da mu odgovori. I naposljetku, neutješen i umoran, ode da zatraži utočište kod Williama, koji je stanovao u Barnsdaleu. William ga primi raširenih ruku i pokuša da ga utješi. Ali jednoga dana našli su ga mrtva pod jednim hrastom. Sahranili su ga na groblju Matersage, a njegov grob postoji još i danas i privlači radoznalost posjetilaca neobičnom dužinom kamene ploče koja ga pokriva. Jedna legenda priča da je neki arheolog otvorio grob ovoga diva i odnio kosti kao anatomski kuriozitet, ali tek što su ljudski ostaci jadnoga Malog Johna prispjeli u njegovu kuću, nju snađe niz nesreća. Čak je i grobar, koji je pomagao u tom oskvrnuću groba, bio pogođen sličnom nesrećom. Tada oba čovjeka shvatiše da su, povrijedivši grob, uvrijedili nebo i ponovo sahraniše kosti starog člana vesele družine u svetu zemlju. B a l k a n d o w n l o a d . o r g = K R A J = OBRADA: D I S C O N I N J A & www.Balkandownload.com 373