Alexandre Dumas - Robin Hood

svoju neobičnu namjeru. »Imam nalog za njegovo hapšenje potpisan od samoga kralja«, odgovori on. »Da li je nalog u redu?« »Potpuno. On me ovlašćuje da ga uhapsim i garantira mi nagradu.« »Vi mi govorite o ovom pothvatu kao o nečemu što je najlakše na svijetu.« »Za mene to neće biti baš jako teško«, odgovori on. »Ja imam čelične mišice, hrabrost koja ni od čega ne strepi i mnogo strpljenja. Neće mi biti teško da iznenadim nevaljalca.« »Ali ako naiđete na njega, hoćete li ga prepoznati?« »Ne, nisam ga nikada vidio. Ali kad bih ga poznavao, zadao bih mu propisan udarac. A da li ga vi poznajete?« »Da. Nekoliko puta sam sreo Robina Hooda i možda bih vam mogao pomoći.« »Sjajno, mladiću!« povika on. »Ako mi zaista pomognete, poklonit ću vam dio nagrade.« »Pokazat ću vam jednu stazu na kojoj ćete ga lako sresti. .Samo bih prethodno volio da vidim nalog o hapšenju, jer ako je valjan, mora biti uredno napisan.« Kotlar postade malo nepovjerljiv i reče: »To je papir koji neću nikome dati. Ja sam uvjeren da je u redu i ta sigurnost mi je dovoljna. Utoliko gore po vas ako u to sumnjate. Kraljev nalog pokazat ću samo Robinu Hoodu kad ga budem imao u svojoj vlasti vezanih ruku i nogu.« »Možda ste zaista u pravu«, odgovorih mu nezainteresirano. »Uostalom, čitava me ta stvar ne zanima. Idem u Notingham iz radoznalosti jer sam čuo da će jutros tamo biti i Robin Hood. Ako hoćete, dođite sa mnom, pokazat ću vam tog čuvenog odmetnika.« 301

»Važi«, odgovori živo kotlar. »Ali ako primijetim neku prijevaru s vaše strane kad budemo stigli, osjetit ćete moj štap.« Ja slegnuh ramenima, a on poče da se smije. »Hajde, nećete požaliti ako mi budete od koristi«, reče on. »Budite sigurni da neću biti nezahvalan.« U Nottinghamu smo se zaustavili pred Patovom krčmom i Gaspard zatraži od krčmara jedno pivo posebne vrste. Hodao je od ranog jutra, umirao je od žeđi, i piva začas nestade. Poslije piva htio je i vina, a poslije vina drugo pivo, i tako na smjenu čitav sat, poslije čega je kotlar ispraznio ni sam ne znam koliko bokala, dok sam se ja, naviknut da pijem umjereno, zadovoljavao po kojom čašom. Ne treba da vam kažem da je čestiti kotlar bio uskoro pijan. Počeo je govoriti o hvatanju Robina Hooda, hvaleći se da će, pošto uhvati vođu, pohvatati i čitavu družinu i odvesti ih sve u London. Kralj bi njegovu hrabrost nagradio s prilično novaca i visokim položajem u državnoj upravi i hrabri kotlar bi okrunio svoj podvig vjenčanjem s nekom princezom. Ali baš u tom trenutku pade on s klupe na kojoj je sjedio, otkotrlja se pod stol i zaspi dubokim snom. Tada mu uzeh vreću u kojoj je, zajedno s novcem, bio i nalog za hapšenje. Platio sam krčmaru i rekao mu: »Kad se ovaj bude probudio, zahtijevajte da vam plati vino i pivo, a ako vas bude pitao tko sam ja i gdje može da me nađe, odgovorite mu da dođe u šumu da me potraži i da je moje ime Robin Hood.« Krčmar, valjan čovjek i moj prijatelj, grohotom se nasmije. »Idite spokojno, gospodine Robine«, odgovori mi on. »Postupit ću tačno po naređenjima koja ste mi dali, a ako kotlar bude htio da vas vidi kad ga prođe mamurluk, reći ću mu da vas potraži.« Poslije nekoliko sati dubokog sna, Gaspard se probudi i odmah primijeti da sam nestao, a sa mnom i njegova vreća. »Krčmaru«, 302

povika on gromovitim glasom, »mene su pokrali, uništili su me. Gdje je onaj nevaljalac?« »O kom nevaljalcu govorite?« zapita krčmar. »O mom suputniku! On me je pokrao.« »To mi se baš mnogo ne sviđa«, reče krčmar pretvarajući se da je nezadovoljan. »Ne sviđa mi se jer treba platiti račun...« »Platiti račun?« ponovi Gaspard žalosnim glasom. »Ali ja nemam nijednog marjaša. Bitanga me je potpuno opljačkala. I ne samo to... U vreći sam imao i jedan nalog za hapšenje koji je potpisao sam kralj. S njim sam mogao da se dokopam Robina Hooda i tako ostvarim svoju sreću. Taj nevaljalac, koji mi je obećao da će mi pomoći i pokazati mi vođu odmetnika, pokazao se kao pravi bijednik koji je zloupotrijebio moje povjerenje i pokrao mi i novac i nalog.« »Kako!« reče tada krčmar. »Vi ste se povjerili baš njemu, čovjeku koga ste htjeli da uhvatite?« Kotlar iskolači oči od zaprepaštenja. »Ne razumijem... Što ste htjeli reći?« »Htio sam reći da ste izgubili možda jedinstvenu priliku da se dočepate Robina Hooda.« »Kakvu priliku?« »Eh, baš ste glupi! Pa Robin Hood je bio ovdje s vama sve do maločas. Zajedno ste ušli, zajedno ste pili i ja sam mislio da ste jedan od njegove bande.« »Ja pio zajedno s Robinom Hoodom?« povika zaprepašteno kotlar. »Da, da, i hiljadu puta da!« »E, pa to je isuviše!« reče jadnik srušivši se ponovo na klupu, ali se odjednom podiže kao pomaman. »Neće se nikada pričati da se netko nekažnjeno našalio s kotlarom Gaspardom. Ah, nitkove, 303

nitkove... Čekaj ti samo, naći ću ja tebe!« »Želio bih da mi prvo platite račun«, nastavi uporno krčmar. »A koliko to iznosi?« upita Gaspard narogušeno. »Deset šilinga«, odgovori krčmar koji se izvrsno zabavljao promatrajući zaprepaštenje ovog nesretnika. »Nemam nijednog marjaša!« odgovori Gaspard prevrćući po džepovima. »Mogu vam kao jamstvo ostaviti ovaj alat koji vrijedi mnogo više od deset šilinga. A da li mi možete reći gdje se mogu sresti s Robinom Hoodom?« »Ove večeri ne znam, ali sutra ćete svakako naći odmetnika kako lovi kraljeve srne.« »Odlično! Sutra će razbojnik biti uhvaćen«, izjavi kotlar glasom koji natjera krčmara na razmišljanje. Ovaj mi je poslije priznao da se u tom trenutku jako uplašio za mene. Slijedećeg jutra otišao sam u lov, ali ne na srne, već na kotlara, i nisam se morao mnogo truditi da ga pronađem. Čim me je spazio, zaurlao je od bijesa i pojurio prema meni mašući jednom ogromnom toljagom. »Tko je taj nevaljalac«, povikah ja, »koji ima smjelosti da mi tako divljački dolazi u susret?« »Ja nisam nikakav nevaljalac«, odgovori kotlar, »već čovjek koji se odlučio da te potraži.« Govoreći tako, dolazio mi je u susret. Izvukao sam mač. »Stojte!« rekoh mu. »Ne moramo se boriti nejednakim oružjem. Potreban mi je samo jedan štap.« Gaspard pričeka mirno da nađem sebi jednu hrastovu granu, a onda započe borba. Držao je batinu s dvije ruke i obasipao me udarcima snagom drvosječe koji sjekirom siječe stablo. Uskoro mišice počeše slabiti i ja zatražih od njega da prestane. Činilo mi se da u takvoj borbi nemam što da dobijem. 304

»Objesit ću te o prvo stablo na koje naiđem«, povika on bijesno odbacujući štap. Ja odskočih unazad i zasvirah u rog. Sto mu muka, taj valjani mladić htio je zaista da me pošalje na drugi svijet. Pritrča Mali John s još nekolicinom drugih, dok sam ja sjedio pod jednim drvetom, na izmaku snaga, i šutke pokazivao na Gasparda. »Šta se dogodilo?« upita Mali John. »Dragi moj«, odgovorih, »eno tamo nekoga tko me je strašno izbatinao. Preporučam ti ga jer je čovjek dostojan pažnje. Prijatelju«, dodao sam obraćajući se Gaspardu, »ako se želite uvrstiti u moju družinu, bit ćete dobrodošli.« Kotlar prihvati i, kao što znate, otada je postao naš. – Što se tiče mene, više volim luk i strijele od svih štapova – izjavi William. – Bolje da odem na drugi svijet pogođen samo jednim udarcem nego da umirem postepeno. Rana od strijele se sto puta lakše podnosi nego udarac batine... – Dragi Williame – odgovori Robin – ipak štap pruža više koristi od luka. Prije svega, nema nikakvih neprijatnosti od tobolca, a ako se ne želi smrt neprijatelju, onda je također dobar štap povoljniji. I ćaskajući tako, tri druga krenuše notingemskim putem na kome u jednom trenutku spaziše uplakanu djevojku. Robin joj odmah pođe u susret: – Zašto plačeš, djevojko? – upita je nježno. Djevojka poče jecati još jače. – Htjela bih da vidim Robina Hooda. Ako imate sažaljenja prema meni, odvedite me k njemu. – Ja sam Robin Hood – odgovori mladić veoma blago. – Što se dogodilo? Da nisu moji ljudi možda bili nepažljivi prema tebi? Da tvojoj kući možda ne prijeti neka opasnost? 305

Ili, možda, dolaziš da tražiš od mene pomoć? Govori brzo, i ja ću učiniti sve što mogu. – Gospodine, pogodila nas je velika nesreća. Tri moja brata, koji pripadaju vašoj družini, uhvaćeni su od notingemskog baruna. – Reci mi imena tvoje braće. – Adalbert, Edelbert i Edroin – odgovori djevojka jecajući. Robin bolno uzvikne: – Ah, dragi drugovi! To su tako valjani i hrabri momci! Ali... kako su dospjeli u barunove ruke? – Htjeli su da oslobode jednoga mladića koji je branio svoju majku koju su napali neki vojnici. Upravo u ovom trenutku podižu se kraj gradskih vrata vješala za moja tri brata. – Obrisi suze, lijepa moja djevojko – reče Robin. – Tvoja braća nisu ni u kakvoj opasnosti. Nema čovjeka u Šervudskoj šumi koji nije spreman da žrtvuje vlastiti život kako bi spasio ta tri hrabra momka. Vrati se kući i utješi svoga oca i majku! Možeš im reći da će Robin Hood otići u Nottingham da oslobodi tvoju braću. – Neka vas nebo blagoslovi, gospodine! – uzviknu djevojka osmjehujući se. – Toliko sam slušala o vašoj spremnosti da pomognete nesretnima i da zaštitite progonjene da vam potpuno vjerujem. Ali učinite to brzo, gospodine, učinite to brzo! Moja braća su već osuđena. – Imaj povjerenja u mene, djevojko! Stići ćemo na vrijeme. Vrati se u Nottingham i nemoj nikome reći da si me srela. Djevojka poljubi Robina u ruku. – Uvijek ću se moliti za vašu sreću, gospodine – reče ona uzbuđenim glasom. – Neka te štiti bog, djevojko! Do viđenja. Djevojka otrča putem prema gradu i nestane pod krošnjama drveća. 306

– Živio! – povika William. – Napokon ćemo imati nešto da radimo i moći ću malo da se zabavim. Robine, ja sam spreman. – Reći ćeš Malome Johnu da skupi sve ljude koje bude mogao naći i da ih prikrije u notingemskoj šumi. Zatim, čim budete čuli zvuk moga roga, pojurite u trku do mene s mačem u ruci ili nategnutim strijelama. – Što namjeravaš učiniti? – Idem do grada da vidim postoji li neki način da se odgodi izvršenje kazne. Molim vas ne zaboravite da treba postupati s velikom razboritošću, jer ako barun posumnja da bilo šta znam, objesit će naše drugove u unutrašnjosti zamka. On se, kao što vam je poznato, mnogo hvalio da će, ako ikada budemo pali u njegove ruke, ukrasiti našim tijelima gradska vješala. Ja ću otrčati u Nottingham, a vi brzo okupite sve drugove i izvršite tačno moja naređenja. Robin se udalji brzim koracima. Usput je sreo jednog prosjaka, hodočasnika. – Oče, ima li kakvih novosti u gradu? – upita ga on. – Ne baš radosnih, mladiću. Tri druga Robina Hooda bit će uskoro obješeni po naređenju Fitza Ahvinea. Robinu pade na um jedna ideja. – Oče – reče on – htio bih da prisustvujem izvršenju smrtne kazne nad tom trojicom razbojnika a da ne budem prepoznat kao čuvar šume, jer bi njegovi drugovi mogli da mi učine nešto nažao. Hoćete li da promijenite vašu odjeću s mojom? – Ali vi se šalite, mladiću! – Ne, oče, ja vas zaista molim da mi date svoj ogrtač i da obučete moje odijelo. Ako prihvatite moj prijedlog, dat ću vam četrdeset šilinga. Hodočasnik pogleda radoznalo čovjeka koji mu se obratio s 307

tako neobičnom molbom. – Vaš ogrtač – doda Robin – poslužit će mi da izvršim jedno dobro djelo... Uzmite... I on mu pruži nekoliko zlatnika. Starac pogleda zlatnike očima punim pohlepe. – Mladići često imaju neobične ideje – reče on. – No, poslije svega, ne vidim kako bih vam mogao odbiti ono što tražite od mene. A da li moram uzeti i vaše oružje? – Ne, oče, oružje ću ja zadržati za sebe. Kad je presvlačenje završeno, Robin reče: – Oče, udaljite se na ovu stranu i naročito pazite da me ne pratite. Vi na sebi imate moju odjeću, a u vreći moj novac. Tako bogat i obučen gledajte da idete što je moguće dalje od Nottinghama. To je za vaše zdravlje. – Zahvaljujem vam na savjetu, prijatelju moj. A ako je vaš pothvat zaista pravedan i pošten, onda imajte blagoslov jednoga starca. Robin učtivo pozdravi starog hodočasnika i brzo otrča prema gradu. Kad je stigao u Nottingham, jedna grupa naoružanih ljudi baš je izlazila iz zamka i uputila se prema gradu gdje su bila podignuta troja vješala. U jednom trenutku gomilom se pronese nepredviđena vijest. Krvnik je bio bolestan i nije mogao obaviti svoju dužnost. Barun odmah izda naređenje da se potraži jedan čovjek koji bi bio voljan da zamijeni krvnika uz veliku nagradu. Robin na čelu pratnje pođe ravno prema barunu Fitzu Alwineu. – Plemeniti barune – reče on kroz nos – koliko ćete mi dati ako preuzmem taj posao na sebe? 308

Barun ga pogleda pažljivo, ustuknuvši jedan korak, promotri ga od glave do pete i reče: – Čini mi se da bi se ti mogao zadovoljiti nekim odijelom. Ako me oslobodiš ove neprilike, dat ću ti šest novih odijela dodavši tome i krvnikovu nagradu, tj. trideset marjaša. – A koliko ćete mi dati, plemeniti barune, ako objesim i vas – upita Robin približavajući se barunu? – Udalji se, odrpanče, i ponovi to što si rekao! Jesi li razumio? – Vi ste mi ponudili šest novih odijela i trideset marjaša da objesim, ove jadne mladiće, a ja sam vas pitao što ćete dodati uz nagradu ako objesim vas i desetak normanskih pasa? – Nesretni brbljavče, što treba da znače ove riječi? – povika barun iznenađen tom smjelošću. – Znaš li ti s kim govoriš? Banditu, još jedna riječ, i ti ćeš biti četvrti koji će se ljuljati na ovim vješalima. – Ali vi ste sami rekli, gospodine – reče Robin – da sam obučen veoma bijedno, kao svaki siromah! – Da, to sam primijetio – odgovori barun praveći jedan neugodan gest. – U redu, ostavimo tu bijedu ispod koje se krije veliko srce i osjetljiva duša. Znajte da sam ja vrlo osjetljiv i da se ne slažem s ponižavanjem i nepravdama koje vi možete učiniti, plemeniti gospodine. Vi se ne zadovoljavate time što prihvaćate moje usluge, već istovremeno i ismijavate moju bijedu. – Dosta s tim, brbljavčeiprosjače! – Zar se ti usuđuješ da uspoređuješ sebe i mene? Do đavola, ti si zaista lud. – Ne, ja sam samo siromah čovjek i veoma nesretan. – Oh, dosta! Nisam došao ovamo da slušam brbljanje jednog odrpanca kao što si ti – dobaci nestrpljivo barun. – Ako prihvaćaš moju ponudu, onda izvrši kaznu, a ako je ne prihvaćaš, onda se gubi. 309

– Zaista, ja još ne znam tačno kakva bi bila moja dužnost – reče Robin, koji je pokušavao da dobije na vremenu kako bi svojim ljudima omogućio da stignu do ruba šume. – Zahvaljujem se svetoj Bogorodici što mi nije dozvolila da ikada postanem krvnik. Neka je prokleto zanimanje i bijednik koji ga vrši! – O, tako dakle, bestidniče, ti hoćeš da se sa mnom poigravaš? – povika barun sav izvan sebe zbog Robinova ponašanja. – Završimo s tim! Ako se odmah ne posvetiš svom poslu, naredit ću da te izbatinaju. – Kakve biste koristi imali od toga, gospodine šerife? – upita Robin. – Biste li uspjeli da na taj način pronađete nekog drugog tko bi bio raspoložen da izvrši vaš nalog? Vidite, vi ste istakli jedan oglas koji su saslušali svi, a samo sam ja došao da vam se ponudim da zamijenim krvnika. – Dobro, sada mi je jasno kuda smjeraš, nevaljalče! – povika bijesno barun. – Hoćeš da ti se poveća obećana nagrada da bi poslao ova tri nevaljalca slična tebi na drugi svijet. Robin sleže ramenima. – Dobro, objesi ih, kako ti se sviđa – reče barun malo blažim glasom. – Hajde, kreni na posao. Udvostručavam nagradu, ali ako ne budeš dobro izvršio svoj zadatak, proglasit ću te za najnesposobnijeg krvnika u zemlji. – Ako se radi samo o tome da se ubiju ovi nesretnici – odgovori Robin – ja bih se zadovoljio vašom ponudom. Ali odbijam da pod svaku cijenu uprljam ruke dotičući se vješala. – Šta hoćeš da kažeš? – Jedan trenutak, gospodine. Idem da pozovem nekolicinu prijatelja koji će vas na jedan moj mig osloboditi ovih razbojnika. Rekavši to, Robin zasvira u rog jednu veselu ariju, i istog trenutka ščepa za ruku preplašenog baruna. 310

– Gospodine, vaš život sada zavisi samo od jednog mog pokreta. Ako se imalo maknete, zabit ću vam nož u srce. Zabranite, dakle, vašim ljudima da se približe – doda Robin zamahnuvši jednim strašnim lovačkim nožem nad glavom staroga baruna. – Vojnici – povika barun drhtavim glasom – ostanite tamo gdje ste. Ne mičite se. Sunčevi zraci bljeskali su se na oštrici noža, i taj odsjaj pokri lice staroga baruna koji poče da kuka: – Ali što hoćeš ti od mene, dragi hodočasnice? – Hoću život ove trojice ljudi koje ti želiš da objesiš – odgovori Robin. – Ali ja ne mogu da ti udijelim tu milost jer su oni ubili jelene koji su kraljevo vlasništvo, a lovokradice moraju biti kažnjeni smrću. Cijeli grad Nottingham i čitava okolina upoznati su s njihovom krivicom i presudom koju sam već izrekao, pa ako bih popustio pred tvojim molbama, kralj bi me ukorio zbog moje slabosti. Tog trenutka masa poče da se komeša i začu se zvižduk strijela. Robin odmah shvati da su njegovi drugovi stigli i uzvikne pobjedonosno. – Ah, ti si Robin Hood – uzviknu barun očajnički. – Da, milorde, ja sam glavom Robin Hood. Pozdravljajući prijateljski stanovništvo, članovi vesele družine pristizali su sa svih strana. Osuđenici su bili brzo oslobođeni, a barun shvati da je jedini način da se odavde izvuče živ i zdrav taj da se nagodi s Robinom Hoodom. – Otpratite daleko osuđenike – reče mu on – jer bi se vojnici mogli oduprijeti... – Shvaćam da ste ovako učtivo postupali iz straha – primijeti Robin smiješeći se... – No, morali biste znati da se ja ne plašim 311

vaših vojnika, jer su moji ljudi i brojniji i hrabriji. I pozdravivši s osmijehom baruna, Robin mu okrenu leđa i naredi svojim drugovima da pođu prema šumi, dok je barun, koji je bio oličenje razjarenosti, okupljao svoje vojnike i uzjahavši na konja brzo se udaljio. Stanovnici Nottinghama, koji ubijanje divljači zapravo nisu ni smatrali za zločin, pozdraviše družinu radosnim uzvicima, a onda se čak i viđeniji građani, podsmjehujući se barunovu bjekstvu, obratiše Robinu s izrazima simpatije, dok su mu rođaci osuđenika grlili koljena. A iskrena zahvalnost ovih jadnika uzbudi srce Robina Hooda daleko više nego što bi to uspjeli i najljepši govori. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 312

XXVII Prošlo je godinu dana otkako je Robin svojim velikodušnim poklonom pomogao Richardu Plaineu, a već nekoliko tjedana družina je ponovo bila na logorovanju u Barnsdejlskoj šumi. U zoru onog dana kad se vitez morao vratiti, Robin se spremao da ga lijepo primi. No, vrijeme je prolazilo, a dužnik se nije pojavljivao. – Mislim da neće doći – reče William nestrpljivo gledajući niz put dok je sjedio pod drvetom s Robinom i Malim Johnom. – Ako ne dođe, nezahvalnost sir Richarda bit će dobra lekcija za nas. To će nas naučiti da ne povjerujemo lako obećanjima drugih... Samo, moram vam priznati, ako on ne održi zadanu riječ, ja više ne znam postoje li uopće dobri ljudi. – Što se mene tiče – reče Mali John – ja mislim da će vitez doći. Sunce još nije zašlo iza šume, a ja sam uvjeren da će sir Richard biti ovdje za manje od jednog sata. – Neka te bog čuje, dragi Mali Johne! – reče Robin. – Ostat ću ovdje da ga pričekam sve dok ne zablistaju prve zvijezde. Ako ne dođe, izgubit ću jednog prijatelja. U međuvremenu uzmite svoje oružje, pozovite Mucha i pođite sva trojica putem koji vodi prema 313

opatiji Sainte-Marie. Tko zna, možda ćete sresti nekog bogatog Normana ili izgladnjelog siromaha. Volio bih da vidim neko nepoznato lice. Hajde, potražite neki događaj i dovedite mi bilo kakvog uzvanika za moj stol... – Ovo je, u svakom slučaju – primijeti William smješkajući se – neobičan način da se utješiš zbog toga što sir Richard nije ovdje. Dobro, učinit ćemo sve što možemo da te zadovoljimo. Dva druga pozvaše Mucha, i sva trojica udaljiše se u pravcu opatije. – Danas je Robin vrlo neraspoložen – reče William. – Zašto? – zapita Much začuđeno. – Jer se boji da se prevario u sir Richardu – odgovori Mali John. – Nije mu stalo do novca, ali mu je žao što je pomogao jednom nezahvalniku. – Čujem bat konjskih kopita – reče William u jedan mah. – Tišina! – Idem u susret nepoznatom! – povika Much i udalji se u trku. – Ako je naš vitez, onda nas zovi! – Nije vitez – doviknu Much vračajući se. – To su dva benediktinska fratra s desetak ljudi. – Oho, dva benediktinca s pratnjom! – primijeti Mali John. – Mora da su dobro snabdjeveni zlatnicima... u to ne sumnjam. Trebalo bi da ih pozovemo na banket k Robinu... Svakako moraju doći s nama. Robin se dosađuje, i to će za njega biti ugodna zabava. Pripremite lukove i budite spremni. Tako naši putnici, obišavši okuku puta koji je krivudao između dva reda drveća, opaziše tri mladića neprijateljskog držanja. Iznenađeni ovim nenadanim ali i opasnim susretom, dva fratra zaustaviše konje i pokušaše da se sakriju iza svojih slugu. – Ne mičite se, oci! – povika Mali John zapovjednički. – Ako 314

to netko učini, bit će mrtav! Fratri problijedješe, ali, shvativši da su na meti trojice napadača, poslušaše. – Braćo – reče jedan od njih smješkajući se – što hoćete od siromašnog sluge crkve? – Želim samo da pružite korak jer vas moj šef čeka već tri sata i ručak će se ohladiti. Dvojica fratara izmijeniše uznemirene poglede. – Molio bih vas da se jasnije izrazite – reče jedan od njih. – Ponavljam vam, a čini mi se da sam bio dovoljno jasan: moj šef vas je ljubazno očekivao sve do sada i još vas čeka. – A tko je vaš šef, prijatelju moj? – Robin Hood – odgovori mirno Mali John. Drhtaj prođe kao mlaz ledene vode leđima ljudi koji su pratili dvojicu fratara, i oni pogledaše oko sebe uplašeno. – Robin Hood? – ponovi jedan od fratara blijedeći. – Znam... poznato mi je da je to jedan od profesionalnih razbojnika i da je za njim raspisana ucjena. – Robin Hood nije razbojnik – odgovori Mali John oštro i prezrivo – i ne savjetujem nikome da ponovi tu drsku optužbu protiv mog plemenitog šefa. No, zaista nemam vremena da s vama raspravljam o tako delikatnoj stvari. Robin vas poziva na objed. Dakle, pođite za mnom! Vaše sluge, ako žele da spasu život, mogu nastaviti put. Sluge nisu čekale da im se to ponovi dva puta. Okrenuše glave i podbodoše konje u žurbi koja je jasno pokazivala da njihov razum nije nerazborit. Dva fratra htjedoše slijediti primjer svojih slugu, ali Mali John ščepa uzde njihovih konja i natjera ih da se zaustave. Iza fratara bila su dva konjušara, dva dječaka koji su vodili jednu mulu i koji se, 315

hrabriji i manje razboriti, nisu udaljili sa svojih mjesta. – Držite oko na onoj dvojici dječaka – reče Mali John Williamu. – Dat ću im dozvolu da prate svoje gospodare. Robin Hood, koji je ostao sjedeći pod drvcem, podiže se kad spazi Maloga Johna i ostale, pođe im u susret i pozdravi dvojicu fratara s poštovanjem. – Veoma cijenjeni moji oci – reče on – mislim da ste veoma gladni poslije tako dugog puta. Hoćete li ostati da objedujete sa mnom? Dva benediktinca pogledaše uznemirenih očiju vesele drugove koji su pritrčali na zvuk lovačkog roga, ali im Robin reče uvjerljivo: – Ne plašite se, nitko vam neće učiniti zla. Posjedajmo za stol i jedimo s tekom. Dva fratra poslušaše, ali nije bilo teško opaziti da ih Robinove dobronamjerne riječi nisu baš suviše uvjerile. – Gdje se nalazi vaša opatija i kako se zove? – Mi pripadamo opatiji Sainte-Marie. – Dobro nam došli, ja sam počašćen što vas mogu ugostiti. Kad je ručak bio pri kraju, Robin nastavi razgovor: – Možda će vam se činiti čudnovato, dragi moji oci, što vas čovjek koga vi ne poznajete očekuje na ručku, ali ja ću vam objasniti tajnu tog poziva. Prije godinu dana, na ovaj isti dan, posudio sam stanovitu svotu novaca jednom prijatelju predstojnika opatije Sainte-Marie, a kao garanciju prihvatio sam ime Bogorodice našega gospodina Isusa Krista. Ja imam tako nepokolebljivo povjerenje u svetu Bogorodicu da sam se uvijek osjećao siguran da će mi se po isteku roka vratiti posuđeni novac. Poslao sam, dakle, ovu trojicu svojih drugova u susret bilo kojem putniku, i oni su vas sreli i dopratili do mene. Vi pripadate jednom samostanu, i ja sam potpuno uvjeren da shvaćam delikatnu misiju koja vam je bila 316

povjerena od providnosti i dobrote velikodušne svete Majke božje, koja je vaša zaštitnica. Svakako da ste došli da mi vratite novac koji sam posudio jednom siromahu... zato, dobro nam došli! Kese koje su vezane na toj muli sigurno sadrže svotu koju potražujem. Stariji fratar problijedi i progunđa: – Uza se imamo veoma malo novaca, gospodine. Tek nekih dvadesetak zlatnika. – Šta ste rekli? Samo dvadesetak zlatnika? – ponovi Robin netremice promatrajući fratre čeličnim pogledom. – Da, gospodine – ponovi fratar crveneći. – Dobro, oče – reče Robin prijateljski – ako govorite istinu, neću vam uzeti ni jednog zlatnika od vaše male imovine. Što više, dat ću vam od svoga onoliko koliko vam bude potrebno. Ali, ako ste mi slagali... Mali Johne, pretresi te kese! Ako ne nađeš više od dvadeset zlatnika, ostavi ih i ne diraj. Ali, ako je svota dvostruka ili veća, uzimaj sve! I Mali John se požuri da posluša Robinovo naređenje. Fratar problijedi i jedna suza skotrlja mu se niz obraz. On prekrsti ruke jednim grčevitim pokretom i nijemo uzdahnu. – Ah! – povika Robin, kome nije izmakao ovaj fratrov gest. – Vaši zlatnici mora da su u velikom društvu. Pa dobro, Mali Johne, da li je naš gost baš tako siromašan kao što je rekao? – Ne znam je li bogat ili siromašan – odgovori Mali John uobičajenim sarkastičnim tonom – no, siguran sam u jednu stvar, a to je da sam u maloj kesi našao osam stotina zlatnika. – Ostavite mi taj novac, molim vas, gospodine – reče fratar. – On ne pripada meni. Ja odgovaram za njega svojim pretpostavlj enima. – Kome nosite ovih osam stotina zlatnika? – zapita Robin. – Glavnom nadzorniku opatije od moga priora. 317

– Kako se čini, nadzornici zloupotrebljavaju velikodušnost vašega gvardijana, brate moj, i vrlo je rđava stvar što plaćate tako skupo poneku dobru riječ. No, ovoga puta nadzornik neće dobiti ništa. Reći ćete mu da je Robin Hood, budući da mu je bio potreban novac, uzeo ono što je pripadalo njemu. – Našao sam i drugu kesu – povika Mali John. – Da je otvorim? – Ne – odgovori Robin – zadovoljit ću se s osam stotina zlatnika. – Oče, vi slobodno možete nastaviti put. Prema vama sam se ponio učtivo i nadam se da ćete otići zadovoljni. – Ne mogu nazvati ljubaznošću jedno prisiljavanje i jednu krađu – odgovori fratar mrzovoljno. – Šta ću reći svome prioru? – Pozdravit ćete ga mnogo s moje strane – odgovori Robin. – Časni prior me vrlo dobro zna i bit će veoma zadovoljan mojim pozdravima. Dva se fratra popeše na konje i s ljutnjom u srcu u galopu pođoše putem koji je vodio prema opatiji. – Sveta Bogorodice, budi blagoslovljena! – povika Mali John. – Ona nam je vratila novac koji smo posudili sir Richardu, pa ako je ovaj i zaboravio na svoju riječ, možemo biti mirni jer ništa zapravo nismo izgubili. – Ja nisam zadovoljan – reče Robin. – Ne mogu se pomiriti tako lako s time što sam morao izgubiti povjerenje u zadanu riječ jednoga Sasa. Više bih volio da je sir Richard ovdje, siromašan i bez ijednog marjaša u ruci, nego što sam u neizvjesnosti da li sam imao posla s nezahvalnim čovjekom bez časti. – Vođo – povika u jednom trenutku neki veseli glas. – Vidim na glavnom putu jednog viteza koji dolazi praćen stotinom ljudi naoružanih do zuba. Da se pripremimo i prepriječimo im put? – Da li su to Normani – zapita živo Robin. 318

– Oh, vi znate da su rijetki Sasi koji sebi mogu dozvoliti tako brojnu pratnju. – Onda – povika Robin – naprijed, vesela družino! Uzimajte lukove i trčite u zaklone! Spremite strijele, ali ne odapinjite ih dok ne čujete naređenje za napad. Robinovi ljudi iščeznuše, a raskršće opet ostade pusto. – Zar nećeš i ti doći? – upita Mali John. – Ne, pričekat ću strance i doznati s kim imamo posla. – Onda se ne mičem ni ja – reče Mali John. – Ni ja! – povika William, koji je također sjedio kraj Robina. Konjanici su se približavali brzo i kad su dospjeli nadohvat strijela, onaj koji je izgledao kao njihov vođa, pojuri u galopu u susret Robinu. – Pa to je sir Richard! – povika Mali John istovremeno gromovitim i veselim glasom. – Sveta Bogorodice, zahvaljujem ti! – povika Robin skočivši na noge. – Nijedan Sas nikada nije iznevjerio riječ koju je zadao. Sir Richard sjaha s konja, potrči prema Robinu i stegne ga na grudi. – Neka vas bog čuva, Robine Hoode! – reče on dok je bratski grlio mladića. – Neka vam bog da slavu i zdravlje sve do starosti i smrti. – Dobro nam došli, viteže! – odgovori Robin uzbuđeno. – Toliko sam zadovoljan što vidim da ste održali zadanu riječ. – Došao bih ovamo i praznih ruku, Robine, bar da imam zadovoljstvo da vam stisnem ruku, ali imam sreću da vam mogu vratiti novac koji ste mi posudili s tako velikodušnom dobrotom. – Vi ste, dakle, ponovo u posjedu svojih dobara? – Da, a to samo vama dugujem. – I ova cijela pratnja pripada vama? 319

– Da, sve su to hrabri i odani drugovi, a ja bih vam bio veoma zahvalan, dragi Robine, ako biste htjeli narediti svojim momcima da ih ugoste i omoguće im da se odmore. Prevalili su toliki put! – Oh – reče Robin – vidjet će oni kako mi znamo postupati s prijateljima. – I, pošto je pozvao svoje drugove, izda nekoliko naređenja. Za svega jednu minutu ledina postade namješten stol, prekriven namirnicama, vinom i pivom. Robin, sir Richard, Mali John i Much sjedoše za bogati ručak i kad su utažili prvu glad, vitez poče pričati što mu se sve dogodilo poslije njegova susreta s Robinom. – Ne bih vam znao reći, dragi prijatelju, s koliko radosti i s koliko zahvalnosti u srcu otputovah iz ove šume upravo prije godinu dana. Srce mi je lupalo u grudima, nisam gubio ni trenutka da se vratim svojoj ženi i djeci i stigao sam u zamak za manje vremena nego što će trajati moja priča. »Spašeni su!« povikah stežući ih na grudi. Moja žena brižnu u plač. »A tko je velikodušni prijatelj koji vam je pritekao u pomoć?« zapita moj sin Herbert. »Uzalud sam obijao sva vrata svojih prijatelja«, odgovorih mu, »uzalud sam tražio pomoć od svih onih koji su govorili da su mi prijatelji i nisam naišao na razumijevanje osim kod jednoga čovjeka, koji mi je bio potpuno nepoznat. Taj moj dobročinitelj je neki plemeniti odmetnik, zaštitnik sirotinje, utješitelj nesretnih, osvetnik potlačenih... Robin Hood!« Tada me Herbert zamoli da mu dozvolim da vas posjeti. No, ja sam mu objasnio da vi ne želite čuti ni riječi o svojim dobrim djelima. – Ostavimo to – prekine ga Robin – ne govorimo više o tom događaju, dragi prijatelju. Recite mi radije kako ste riješili slučaj s 320

priorom opatije Sainte-Marie. – Strpljenja, dragi domaćine! Imajte strpljenja! – reče sir Richard blago se osmjehujući. – Budite mirni, ne namjeravam vam praviti komplimente, jer dobro poznajem vašu skromnost. Htio bih vam samo reći i to da je moja dobra Lilas priključila svoje molitve Herbertovim i da sam morao upotrijebiti sav svoj očinski autoritet da spriječim i jedno i drugo da ne dotrče do vas. No, morao sam obećati u vaše ime da će biti radosni da vas vide u našem zamku. – Dobro ste učinili, sir Richarde, obećavam da ću za nekoliko dana biti vaš gost. – Zahvaljujem vam, Robine. Obavijestit ću dvoje mladih o vašem obećanju i znam da će ih to učiniti sretnima. A sada da nastavimo s pričom... Dan kasnije najavio sam se prioru opatije Sainte-Marie. Kasnije, dok sam išao prema samostanu, doznao sam da je prior, skupivši na sastanak u blagovaonici svoje redovnike, govorio o meni: »Danas je tačno godina dana kako sam jednom vitezu, čiji su posjedi u blizini samostanskih posjeda, posudio četiri stotine zlatnika za koje se on obavezao da će ih vratiti zajedno s kamatima po isteku jedne godine. U slučaju da to ne učini, mi ćemo postati vlasnici svih njegovih dobara. Upravo danas ističe taj rok.« »Gospodine priore«, reče mu jedan od njegovih suradnika, »vi ste suviše nemilosrdni. Dužnik ima bar pravo na jedno produženje od dvadeset i četiri sata. Kao član svete crkve morali biste pokušati da budete milostivi nad nesrećom koja pritišće jednoga nesretnika.« »Vaše savjete zadržite za one koji ih traže!« odgovori prior ljutito. »Učinit ću ono što mi se čini da je najpovoljnije, ne slušajući vaša mišljenja. Idem odmah do suca da od njega zatražim pravo da mogu zadržati za sebe zamak sir Richarda!« I prior zaista ode k sucu koji na njegovo traženje odgovori: 321

»Ako u toku današnjeg dana sir Richard ne dođe, vi se možete smatrati gospodarom cjelokupne njegove imovine.« Ova nepravedna presuda bila je već donijeta kad sam se pojavio na vratima samostana. Bio sam obučen kao prosjak da bih stavio na kušnju velikodušnost svoga vjerovnika. Vratar mi dođe u susret. On nije zaboravio pažnju i poklone koje sam mu u dobra vremena činio, pa me obavijesti o dogovoru između priora i njegovih redovnika. Nisam se iznenadio. Znao sam dobro da je prior bio bezdušan. Kad sam bio primljen u dvoranu, cijelo okupljeno bratstvo upravo je donosilo posljednju odluku da me obavijesti o oduzimanju mojih dobara. Skup je bio neprijatno iznenađen što me vidi, kao da se radilo o nekoj aveti koja dolazi s drugoga svijeta da bi im oduzela ono što su već smatrali dobivenim plijenom. Pozdravio sam ih sve i vrlo ponizno rekoh prioru: »Kao što vidite, održao sam svoje obećanje i evo me ovdje!« »A novac?« zapita užurbano sveti čovjek. »Na žalost, nemam nijednog marjaša.« Na te riječi na priorovim usnama pojavi se osmijeh radosti. »Ali ako nemaš novaca da platiš svoj dug, zašto si onda dolazio ovamo?« »Došao sam da vas zamolim da mi odobrite produženje roka za nekoliko dana.« »To je nemoguće! Dogovor je jasan. Morat ćeš platiti još danas. Ako ne možeš, tvoja dobra pripast će meni. Tako je odlučio sudac. Zar ne, milorde?« »Istina je«, odgovori sudac. »Sir Richarde«, doda on obraćajući mi se potcjenjivačkim pogledom, »zemlja vaših očeva pripast će časnom gvardijanu.« Ja sam se pretvarao da mi je jako žao, preklinjao sam opata da 322

bude milostiv prema meni, da ima samilosti prema mojoj jadnoj ženi i mojoj djeci, i da mi da još tri dana na raspolaganje. No, prior ostade gluh na moje molbe i reče mi zapovjednički da izađem. Tada ja, ozlojeđen ovim nedostojnim načinom ponašanja, podigoh ponosno glavu i došavši do pročelja stola stavih vreću punu novca na stol. »Evo, ovdje su četiri stotine zlatnika koje ste mi posudili. Moja dobra neće promijeniti gospodara.« Ne možete zamisliti – zaključi vitez smješkajući se – zabunu, bijes i razočaranje toga gvardijana. Okretao je glavu lijevo i desno, otvarao je i zatvarao oči, gunđao nerazumljive riječi i izgledao je kao da je poludio. Pošto sam uživao neko vrijeme u tom prijatnom prizoru, ja se udaljih. Usput sam sreo svoju ženu i djecu. »Budite zadovoljni, dragi moji«, rekoh grleći ih, »i uvijek se molite za Robina Hooda jer, da nije bilo njega, danas bih morao prosjačiti. A sada prionimo uz posao da bismo pokazali velikodušnom R.obinu da nismo zaboravili uslugu koju nam je učinio.« Dan kasnije dali smo se na posao i moje zemlje, neumorno obrađivane, doniješe odličan urod. Evo vam ovdje pet stotina zlatnika, dragi Robine, a pored toga poklanjam vam i sve ljude iz moje pratnje koji su svi dobro naoružani. Svaki od njih ima po jednog konja opremljenog za ratne pohode... Primite ih sve kao svoje sluge, a oni će vam biti vjerni do smrti. – Učinio bih veliku nepravdu, viteže – odgovori Robin uzbuđenim glasom – kad bih prihvatio tako dragocjeni poklon. Ja čak neću ni da primim novac koji ste mi donijeli. Maločas sam ručao s ekonomom opatije Sainte-Marie koji mi je za ručak platio osam stotina zlatnika. Ja po pravilu nikada neću da primam novac dvaput u istom danu. Ja sam uzeo zlato od fratra umjesto od vas. 323

Znam da su prihodi s vaših dobara znatno umanjeni zbog državne blagajne i da ona zahtijeva da se njima dobro upravlja. Pomislite na svoju djecu, a što se mene tiče, ja sam dovoljno bogat. Radije mi recite što bih mogao drugo učiniti za vas i za vaše. – Vaše ponašanje tako je plemenito i velikodušno – odgovori sir Richard – da bih se osjećao neugodno ako bih još bio uporan. U zalazak sunca sir Richard i njegova pratnja vratili su se u zamak. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 324

XXVIII Doznavši da je Robin s jednim dijelom svojih ljudi otišao u Yorkshire (Jorkšir), barun Fitz Ahvine pomisli da je to dobar trenutak da uz pomoć jakog odreda vojnika oslobodi Šervudsku šumu od odmetnika, koji, po njegovu mišljenju, bez svoga vođe ne bi bili dovoljno sposobni da se obrane. Zajedno s tom ekspedicijom Fitz Ahvine se nadao da će, kontrolirajući okolinu šume, zarobiti i Robina Hooda kad se ovaj bude vraćao. Ali barunovi vojnici, kao što se zna, nisu bili baš heroji, a on, koji je to vrlo dobro znao, dovede iz Londona jednu četu silnika i povede ih osobno protiv odmetnika. No, veseli drugovi, koji su uvijek imali doušnike u Nottinghamu, bili su obaviješteni o svemu prije, nego što je barun utvrdio dan pohoda i imali su dovoljno vremena da se spreme za obranu. Barunovi ljudi, podstaknuti obećanjem visoke nagrade, krenuli su hrabro u boj. No, tek što su bili ušli u šumu, postadoše meta jedne tako ubitačne kiše strijela da ih je polovina ostala na zemlji. I ne samo to. Iza prvoga hica uslijedio je odmah drugi, a svaka strijela pogađala je u cilj dok su nišandžije ostali nevidljivi. 325

Pošto su tako u redove neprijatelja unijeli strah i zabunu, veseli drugovi pojuriše iz svoga zaklona uz veliku graju obarajući na zemlju sve one koji su htjeli da se odupru. Tada barunovi ljudi, obuzeti pravom panikom, pobjegoše u neredu povlačeći se u zamak. Što se tiče veselih drugova, oni nisu imali čak ni jednog ranjenog u tom sretnom boju, a u zalazak sunca, odmorni, svježi i spremni na svaki novi napad, prikupiše leševe vojnika i na nosilima napravljenim od granja odnesoše ih pred ulaz u zamak. Bijesan i očajan, barun je proveo noć veoma tužno optužujući svoje ljude za nevaljalstvo i nesposobnost, govoreći samom sebi da je napušten od svoga svetog zaštitnika, i napokon zaključi da je čitav taj loš ishod njegovog pothvata, iako je on dobar zapovjednik, samo posljedica nediscipline njegovih potčinjenih, a on njihova žrtva. Dan kasnije njega je posjetio jedan od njegovih normanskih prijatelja koji je došao u pratnji pedesetak ljudi. Barun mu ispriča o neuspjeloj akciji dodajući da je glavni razlog njegovih uzastopnih poraza to što banda Robina Hooda ostaje uvijek nevidljiva. – Dragi Fitze Ahvine – odgovori sir Guy Gisbone (Džizbon) spokojnim glasom – kad bi Robin Hood bio glavom sam đavo, a meni pala na pamet želja da ga ščepam za rogove, ja bih ga svakako uhvatio. – Između riječi i djela, prijatelju, ima isuviše razmaka – odgovori barun iskreno. – Lako je reći, ali ako bih ja nešto htio, ja bih to i učinio. Sumnjam da ćete se dokopati Robina Hooda. – Ako bi mi njegovo hvatanje činilo zadovoljstvo – odgovori Norman ravnodušno – ne bi mi trebalo podstreka. Toliko sam jak da mogu savladati lava, a vaš je Robin Hood na kraju krajeva ipak samo čovjek: čovjek sposoban, hrabar, priznajem, ali ne i neka 326

nadzemaljska ličnost. – Mislite vi o njemu šta hoćete – odgovori barun – ali ja vam kažem da u cijeloj Engleskoj nema čovjeka, vojnika, seljaka ili plemića koji bi bio sposoban da povije glavu tog junačkog odmetnika. On se nikada ne plaši i ismijava sve i svakoga. Sir Guy se nasmije prezrivo: – Ne želim dovoditi u sumnju vrijednost vašeg odmetnika, ali priznajte, dragi barune, da se Robin Hood do sada borio samo protiv aveti. – Kako, kako! – povika barun pogođen u svome samoljublju vojskovođe. – Da, aveti, ponavljam, dragi moj stari prijatelju. Vaši vojnici nisu satkani od mišića i kostiju, već od blata i mlijeka. Bježe pred strijelama odmetnika i zadrhte pri samom spomenu imena Robina Hooda. Ah, kad bih ja bio na vašem mjestu!... – Što biste vi učinili? – zapita barun zadrhtavši od radoznalosti. – Objesio bih Robina Hooda bez oklijevanja. – Meni ne nedostaje ni želje ni dobre volje – odgovori promuklo barun. – A, tako! To se vidi... ali činjenica je da je vaš protivnik imao sreće da se nikada ne nađe oči u oči sa mnom. – O, vi biste mu probili tijelo kopljem, zar ne? – reče barun smijući se. – Prijatelju, priznat ću vam da me vaša hvalisanja vrlo zabavljaju. No, savjetujem vam da se ne prevarite. Mogu vam reći samo to da biste zadrhtali od glave do pete kad bih ovoga trenutka rekao: »Evo Robina Hooda!« Norman poskoči, ali ponovo sjedne i odgovori ponosno: – Morate znati da se ja ne plašim ni ljudi ni đavola, nikoga na svijetu. A budući da smo započeli naš razgovor baš govoreći o Robinu Hoodu, učinit ćete mi veliko zadovoljstvo ako mi omogućite 327

da se sretnem s tim vašim odmetnikom, koji je za vas nevidljiv samo zato što ga niste znali pobijediti. Ja sam siguran da ću ga oboriti na zemlju, odsjeći mu uši i objesiti ga za noge ni manje ni više nego kao jednu srnu. Gdje mogu naći toga hvalisavca? – Doznao sam iz pouzdanih izvora da se on ovoga trenutka nalazi na putu s malo svojih ljudi. Prema tome, budemo li postupali razborito, moći ćemo lako opkoliti njegovo gnijezdo i uhvatiti ga. A njegove drugove prepustimo pravednoj odmazdi naših vojnika. Moji su ljudi mnogo pretrpjeli u Šervudskoj šumi i bili bi veoma zadovoljni takvom odmazdom. – Prihvaćam vašu ponudu – odgovori Norman – i siguran sam da ću vam pokazati da Robin Hood nije ni demon ni neka nevidljiva ličnost. Barun je dobro prikrio svoju radost. Sat kasnije on i sir Guy s nekih stotinu ljudi krenuše prečacem koji je trebalo da ih odvede u Barnsdejlsku šumu. Između njih dvojice bilo je dogovoreno da barun dovede odred do utvrđenog mjesta, a sir Guy da krene u potragu za Robinom Hoodom, da se s njime bori i pošalje ga na drugi svijet. Kad borba bude završena, Norman će objaviti pobjedu svirajući u lovački rog. Dok je čitava ekspedicija prilazila u tišini granicama šume, Robin Hood je spokojno opružen ispod stabla za sastanke spavao dubokim snom. Mali John je bdio nad njim razmišljajući o svojoj dragoj Winifredi. U jednom trenutku Robin se probudi trgnuvši se. – Šta ti je? – zapita Mali John. – Ništa – odgovori Robin. – Sanjao sam i, veoma mi je neprijatno što to moram reći, u snu sam se jako uplašio. Učinilo mi se kao da me netko napao i vidio sam smrt kako mi pruža ruke. Ali neka ptica koja je doletjela ne znam odakle reče mi svojim 328

cvrkutom: »Budi hrabar, šaljem ti pomoć«. Probudio sam se, a nisam vidio ni opasnost ni pticu. Vidi se da su sni varljivi. – Ne slažem se s tobom – reče Mali John podozrivo. – Bar jedan dio tvoga sna mora da je istinit. Već duže vrijeme jedna ševa pjeva punim glasom na grani koja visi nad tvojom glavom i odletjela je baš kad si se ti probudio. Da to nije neki predznak? – Moramo, dakle, biti oprezni, prijatelju Mali Johne? – zapita Robin smješkajući se. – U našim godinama to bi bilo smiješno. Treba ostaviti takve ideje dječacima i gospođicama, jer oni za njima upravo imaju potrebe... a mi, s našim pustolovnim životom, nama bi se malo praznovjerja moglo oprostiti. Tko zna da li je ševa možda htjela reći: »Budite na oprezu!« I pokrenut jednim nagonom koji je zapravo bio jači od njega samoga, Robin zasvira u rog pozivajući veselu družinu da se pojavi iz šume. Robin ih posla putem prema Yorku, jer je samo s te strane mogao očekivati napad. William i druga dvojica uputiše se mansfeldskim putem, a Robin se povuče u cestar šume. U jednom trenutku pojavi se u jednoj dolini čovjek obučen kao skitnica, s ogrtačem od konjske kože kakve su u to vrijeme nosili oni koji su se bavili odgajanjem konja. Čovjek je bio naoružan bodežom. – Oho – povika Robin – zbog čega je ovdje taj mangup? Moram ga zapitati, pa ako mi se njegov odgovor ne bude sviđao, vidjet ćemo kakve je boje njegova krv. – Budi oprezan – reče Mali John – čini mi se da je to pseto naoružano do zuba. Idem ja do njega da ga zapitam tko je. – Ne, Mali Johne – usprotivi se Robin – priznajem ti da se osjećam pomalo slab za tu vrst ljudi. Već duže vrijeme nisam se borio, i ako tako nastavim u pomanjkanju protivnika bit ću prisiljen 329

da se borim s tobom da bih održao kondiciju. Idi do Williama i dođite k meni samo ako čujete zvuk moga roga. Na trideset koraka od mjesta gdje je ostavio Robina, Mali John se začas nađe pred Williamom i dvojicom njegovih drugova koji su se branili od dvanaest vojnika. Mali John potrča u pomoć drugovima, a u istom trenutku u dnu puta pojavi se druga četa vojnika, kojoj je na čelu na raskošno ukrašenom konju jahao s kopljem u ruci notingemski barun. Mali John namjesti jednu strijelu u luk i nanišani na baruna. Ali brzina njegovih pokreta dovede do toga da se luk prelomi kao staklo. – Williame – povika tada on – potrči da zoveš Robina, požuri da pozoveš pojačanje. William nestade među drvećem. Mali John se hrabro branio, ali je neprijatelja bilo suviše. Naposljetku su ga uhvatili, svezali mu ruke i noge, dok mu se barun obratio s pobjedničkim osmijehom: – Ah, napokon si u mojim rukama, neotesanče. Platit ćeš mi skupo svoje drskosti prije no što te pošaljem na drugi svijet. – Ne slavite pobjedu suviše brzo! – odgovori Mali John ugrizavši se za usne. – Vidjet ćemo kako ćete proći s Robinom Hoodom. – Robin Hood! – reče barun smijući se. – Sada može i on da preporuči svoju dušu, jer je kucnuo njegov posljednji čas. Dao sam nalog da mu odsijeku glavu i da ga ostave u šumi za ručak vukovima. Barun je svakoga trenutka očekivao da čuje rog sir Guya koji je trebalo da mu javi njegovu pobjedu. Čitaoci će svakako razumjeti da ona skitnica koja se srela s Robinom nije bio nitko drugi do barunov prijatelj. 330

I dok je barun čekao, vratimo se Robinu koga smo ostavili dok se približavao čovjeku s izgledom skitnice. – Dobar dan, gospodine – reče on – što tražite ovdje? – Upravo tražim jednoga čovjeka s kojim bih želio da se malo porazgovaram. – Radi li se o vašem prijatelju? – Ne, radi se o jednom razbojniku, odmetniku koga hoću da objesim. – O – uzviknu Robin smijući se. – Da li ću biti neučtiv ako vas zapitam za njegovo ime? – Zove se Robin Hood. A dao bih dvanaest dukata onome tko bi me odveo do njega. – Oho, gospodine, ja bih vas mogao odvesti do Robina Hooda a da ne potrošite ni jednog marjaša. Budite samo ljubazni i recite mi svoje ime. – Zovem se sir Guy Gisbone i presvukao sam se da ne izazovem sumnju kod razbojnika i da se ne pripremi na vrijeme za obranu. Kunem vam se svečano da ću ga ubiti ako ga sretnem. – Znači da vam je Robin Hood učinio mnogo zla? – Meni? Ne! Poznajem ga samo po imenu i od prije nekoliko sati. A što se njega tiče, vjerujem da on ne zna ni da postojim na svijetu. – A zašto onda hoćete da ga ubijete? – Tako! A i zato što je ona budala Fitz Ahvine podstakao moje samoljublje... A tko ste vi? – Ja? Ja sam grof od Huntingdona, vlasnik šume, onaj koga vi upravo tražite, Robin Hood. Norman odskoči i izvuče mač viknuvši: – Spremi se da umreš! Guy Gisbone ima samo jednu riječ. Zakleo sam se da ću te ubiti, i ubit ću te! Za koju minutu moj 331

lovački rog najavit će Fitzu Ahvineu i mojim vojnicima, koji nisu daleko odavde, da je vođa razbojnika samo leš bez glave. – Onda budi spreman! – reče hladno Robin. – Ti si se, dakle, zakleo da ćeš me ubiti? No, kako se ja nadam da će pobjeda biti moja, postupit ću prema tebi kako zaslužuješ. Norman je bio hrabar borac, a Robin nije mogao ni naprijed ni natrag, jer je teren na kome je stajao bio pokriven velikim korijenjem koje je sprečavalo svaki korak. Međutim, u jednom trenutku, da bi izbjegao udarac protivnika, Robin napravi skok u stranu, ali posrnu i spotače se o jedan korijen i pade. – Sveta Bogorodice, pomozi mi! – prošaputa on, dok se njegov protivnik bacio prema njemu. Robin je imao toliko vremena da se podigne na noge i jednim majstorskim udarcem razoruža protivnika i pogodi ga u grudi. Sir Guy pade i više se ne podiže. Bio je mrtav. Robin skine odjeću s Normana, obuče njegovo odijelo, prebaci preko leđa kabanicu od konjske kože, prinese rog ustima i zasvira poznatu veselu melodiju. Odgovori mu jedno pobjedonosno hura, a on potrča prema onom dijelu šume odakle su dolazili glasovi. Mali John u jednom trenutku spazi u dnu staze kako prema njemu dolazi skitnica koga je ostavio s Robinom i zaurla od ljutnje. – Ah, pseto! Bijednice! – povika on očajnički. – Ubio si, dakle, Robina Hooda! Ubio si, dakle, najčestitijeg Sasa u čitavoj Engleskoj... Ali stići će te osveta... U grofoviji Nottingham ima hiljadu ljudi koji su spremni da kazne njegova ubojicu. – Zadrži za sebe svoje molitve, huljo – povika barun – i ne dosađuj mi! Tvoj šef je mrtav, a ti ćeš za njim. Bravo sir Guy! I Fitz Ahvine se okrene prema Robinu Hoodu, koji mu se približavao brzim korakom. 332

– Jesi li ubio čovjeka za koga su govorili u narodu da je nepobjediv? Ubio si, dakle, Robina Hooda? Možeš zahtijevati od mene što hoćeš, hrabri viteže. Spreman sam da zadovoljim svaku tvoju želju! Robin iz krvožednog pogleda koji je prema njemu upravio Mali John shvati da je njegovo maskiranje veoma dobro uspjelo. – Ne zaslužujem tolike hvale – odgovori on oponašajući dobro vitezov glas. – Ubio sam ga u poštenoj borbi jer me je napao, a budući da ste mi obećali, dragi barune, nagradu za pobjedu, tražim od vas dozvolu da se tučem s razbojnikom koga ste uhvatili. Vidim njegov mračni pogled, a to mi nije prijatno. Više volim da ga pošaljem na onaj svijet u društvu s njegovim vođom. – Kako hoćete! – odgovori Fitz Alwine trljajući veselo ruke. – Ubijte ga samo, njegov život pripada vama. Ali Robinov glas nije prevario Maloga Johna koji osjeti kako mu srce kuca i duboko uzdahnu od velikog zadovoljstva, Robin se približi Malom Johnu u pratnji baruna. – Milorde! – reče Robin smijući se – ostavite me samo na trenutak s ovim nitkovom. Uvjeren sam da će on prije no što će umrijeti sramotnom smrću odlučiti da mi povjeri tajna skloništa gdje su okupljeni svi njegovi drugovi iz razbojničke družine. Udaljite se, dakle, i vi i vaši ljudi! Inače ću biti prisiljen da prema radoznalima postupim na isti način kao što sam postupio i prema čovjeku čiju vam glavu donosim! I rekavši to, Robin baci glavu svoga protivnika Fitzu Alwineu. Barun zaurla od užasa, a bezoblična glava sir Guya otkotrlja se po zemlji. Vojnici, obuzeti strahom, pobjegoše što su brže mogli. Robin, ostavši sam s Malim Johnon, brzo presiječe konopce koji su ga vezivali i stavi mu u ruke luk i strijele sir Guya, a onda zasvira u rog. 333

Tek što se zvuk pronio šumom, začu se užurbani žamor i gotovo u istom trenutku pojaviše se među drvećem William i jedna grupa veselih drugova s mačevima u rukama. Ova iznenadna pojava Robinovih ljudi učini se barunu kao san. Gledao je, a ništa nije vidio, slušao, a ništa nije čuo. Tijelo i duša bili su mu oduzeti od užasa. Zatim učini jedan korak prema čovjeku koga je zamijenio s normanskim vitezom i nađe se licem u lice s Robinom, koji je, oslobodivši se u međuvremenu od konjske kože i mašući mačem, držao po strani nekolicinu vojnika koji nisu bili ništa manje zbunjeni od svoga gospodara. Barun se, nesposoban da izgovori ijednu riječ, okrenu iznenada stiskajući zube od jarosti, skoči na konja i bez ikakva naređenja svojim vojnicima udalji se u galopu praćen od ostalih. – Ðavo te uzeo brzo u svoje kandže! – povika za njim Mali John, – Ali tvoje nevaljalstvo neće te spasiti. Moje strijele dosežu jako daleko. – Ne, ne odapinji! – reče Robin zaustavljajući ruku Maloga Johna. – Po prirodnim zakonima taj čovjek ima malo vremena da živi. Zašto žuriti s njegovom smrću zbog nekoliko dana? Ostavimo ga njegovoj savjesti! – Slušaj, Robine, nikako ne mogu dozvoliti da stara hulja pobjegne. Dopusti bar da mu dam jednu lekciju. No časnu riječ, neću ga ubiti. – Nišani, dakle, ali brzo! Zar ne vidiš da nestaje! Mali John nanišani i odapne, i po skoku koji je barun učinio u sedlu bilo mu je jasno da ga je pogodio tako da barun prilično dugo neće moći uzjahati na konja niti udobno sjediti na stolici. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 334

XXIX Činjenica je da je Robin Hood za baruna Fitza Alwinea bio prava napast. Ovaj nije imao druge misli osim želje kako da se osveti za sva poniženja kojima je uvijek bio izložen. Vratio se u svoj zamak zaklinjući se da će istrijebiti odmetnike. Ali, videći da ne može pobijediti Robina silom, odluči da pribjegne lukavstvu. Pošto je dugo razmišljao, učini mu se da je pronašao način da dovuče Robina u grad. Odmah je poslao da pozovu jednoga bogatog notingemskog trgovca, slabog i neodlučnog čovjeka, i reče mu da u svojoj kući okupi najviđenije građane iz mjesta da bi ugovorili jedno takmičenje u nišanjenju lukom za sve strijelce iz Yorkshirea. Bio je raspisan konkurs pod barunovim pokriviteljstvoin i utvrđeno da će se takmičenje održati na poljima između Mansfeldske doline i Barnsdejlske šume. Robin se odmah odluči da učestvuje u takmičenju, ali kad je doznao da će se ono održati pod pokroviteljstvom Fitza Alwinea, 335

shvatio je odmah da je ovaj smislio neku prljavu klopku. – Drugovi! – reče on tada svojim pomoćnicima – William, Mali John, Much i još petorica drugih učestvovat će sa mnom u takmičenju. Svi drugi naći će se u gomili, spremni za svaki slučaj da se bore uz nas ako dođe do bitke. Na dan takmičenja ogromna masa pohrlila je iz svih okolnih sela. Barun, koji je bio glavni sudac i koji je dijelio nagrade, zauze mjesto na počasnoj tribini i dade znak da takmičenje počne. On se nadao da će Robin, čiju je pustolovnu prirodu dobro poznavao, doći ovamo bez pratnje, pa je izdao naređenje da se uhapse sve sumnjive osobe. Takmičenje su započela tri mladića iz Nottinghama koji nisu uspjeli da pogode središte mete. Za njima su došla trojica iz Yorkshirea i postigli isti rezultat. Tada istupi Crveni William, koji pogodi metu s velikom lakoćom. Za njim nastupi Mali John, koji pogodi strijelom rupu koju je ostavila strijela njegova rođaka, a Robin odapne strijelu koja pogodi i prepolovi na dva dijela strijelu Maloga Johna i zaustavi se u cilju. Masa, oduševljena ovim uspjehom, poče da viče: »Živio Nottingham!« Poslije toga uslijedile su zabavne igre u kojima opet Robin, Mali John i još nekoliko njihovih drugova pobijediše ostale takmičare. Tada poče kružiti glas da je onaj skitnica u crvenoj bluzi, koji je tako sjajno nišanio strijelom, nitko drugi nego glavom Robin Hood. A oni koji su došli iz provincije, ljuti zbog pretrpljenog neuspjeha, počeše protestirati govoreći da takmičenje nije bilo pravilno, jer su svi znali da se nitko ne može mjeriti s Robinom Hoodom. Raspravljanje se postepeno pretvori u pravu galamu. U 336

međuvremenu, dok su se ostali članovi vesele družine neprimjetno okupljali, Robina odvedoše pred baruna da bi primio nagradu. Masa je vikala: »Živio Nottingham! Dajte da vidimo pobjednika!« Barun, kome je zbog njegovih godina jako oslabio vid, nije prepoznao Robina Hooda, ali mu se ovaj, primivši nagradu, obrati u smijehu: – Hvala, barune! Vraćam se u svoju šumu. – Stražari! Vojnici! – povika odmah Fitz Alwine. – To je Robin Hood! Uhvatite ga! Ali Robin zasvira u rog i njegovi ljudi začas dotrčaše, a on se baci među njih naređujući im da budu spremni da odapnu strijele. Grupa veselih drugova poče se povlačiti, ali barunovi vojnici bili su nadmoćniji i napadajući izazvaše u njihovim redovima zabunu. Tada ovi počeše da bježe i gonjenje započe. Strijele su letjele i s jedne i s druge strane, ali vojnici, iako su stalno progonili odmetnike, nisu mogli da ih stignu. U jednom trenutku Mali John se zaustavi i reče: – Robine, ja sam ranjen... ne mogu dalje hodati. – Jesi li ranjen? Gdje? – zapita Robin. – Teško sam ranjen u koljeno, ne mogu se više držati na nogama. Rekavši to, jadnik pade ničice. – Bože moj! – povika Robin naginjući se nad svog prijatelja. – Mali Johne, prijatelju moj, brate moj, budi hrabar, pokušaj da se digneš, nasloni se na mene! Ja nisam umoran, mogu ti pomoći... Pomisli samo da ćemo za koji trenutak biti na sigurnom mjestu. – Ne, Robine, nema nikakve koristi – odgovori Mali John prigušenim glasom. – Noga mi je kao mrtva, i ne bih mogao učiniti ni jedan pokret... Ti se nemoj zaustavljati, ostavi me ovdje. 337

– Da te ostavim ovdje! – povika Robin. – To bi bilo rđavo djelo za koje nisam sposoban. – Nije to rđavo djelo, Robine, već dužnost. Ti si odgovoran za sve živote koji su ti se predali zauvijek. Ostavi me, dakle, ovdje. Ali, ako me voliš, nemoj dozvoliti tom besramnom barunu da me nađe živa. Radije mi probodi srce svojim lovačkim nožem da bih mogao umrijeti kao što sam uvijek živio, kao pošten i hrabar Sas. Nemoj se oglušiti o moju molbu, Robine, ubij me! Tako ćeš mi uštedjeti mnoge patnje, a naročito bol da ponovo vidim našeg najvećeg neprijatelja... oni su tako krvoločni! Ah, ti divlji i bijedni Normani! – Poslušaj me, Mali Johne! – odgovori Robin brišući suzu – ne možeš tražiti od mene nemoguće stvari. Ti znaš dobro da te neću ostaviti da umreš daleko od mene. Znaš da sam spreman da žrtvujem svoj život i život svih drugova da bih spasio tvoj život. Znaj da, ako te i budem napustio, onda ću to učiniti tada kad prolijem i posljednju kap svoje krvi da bih te obranio. Budem li pao, Mali Johne, bit ću uz tebe. I onda ćemo na drugi svijet otići zajedno, kao što smo do sada zajedno živjeli ovdje na zemlji. – Borit ćemo se i umrijeti blizu tebe, a ako nam nebo uskrati svoju pomoć – reče William grleći svoga rođaka – ti ćeš vidjeti da na zemlji ima još hrabrih prijatelja. Drugovi – doda on okrećući se odmetnicima koji su se bili zaustavili – eto vašega prijatelja, vašega vjernog druga smrtno ranjenog. Mislite li vi da ga treba ostaviti osveti divljaka koji nas gone? – Ne, ne, hiljadu puta ne! – odgovoriše u jedan glas veseli drugovi. – Zbijmo se oko njega i umrimo svi braneći ga. – Sa mnom! – povika Much približavajući se. – Čini se da je beskorisno izlagati svoju kožu. Spreman sam da uzmem Maloga Johna na svoja leđa i da ga nosim dok me noge služe. – A ako i ti budeš pao, Much – reče William – ja ću te 338

zamijeniti. A poslije mene netko drugi, zar ne drugovi? – Da, da – povikaše uglas veseli drugovi. I tako, uz pomoć Robina, Much stavi na leđa ranjenika i bjegunci nastaviše put. Predah koji je bio učinjen dao je vremena vojnicima da se približe, ali veseli drugovi odapeše kišu strelica i dadoše se ponovo u bjekstvo. Na jednoj raskrsnici putova koja se u daljini gubila oni spaziše među drvećem tornjeve nekog zamka. – Kome pripada ovaj posjed? – zapita Robin. – Ima li nekoga među vama tko poznaje vlasnika? – Ja, kapetane – reče čovjek koji je prije kratkoga vremena pristupio družini. – A znaš li ti da li možemo biti dobro primljeni od toga plemića? – Mogu vam jamčiti za dobrotu sir Richarda Plainea – odgovori čovjek. – To je valjan Sas. – Sir Richard Plaine! – povika Robin. – Onda smo spašeni. Naprijed, naprijed, drugovi! William, ti idi naprijed i javi čuvaru pokretnog mosta da Robin Hood i jedan dio njegovih drugova, progonjeni od normanskih vojnika, mole sir Richarda da mogu ući u zamak. William odjuri kao strijela. Malo kasnije jedna bijela zastava bila je istaknuta na zidu opkopa. Jedan vitez izađe i u pratnji Williama pojuri u galopu prema Robinu. Kad je stigao pred njega, skoči na zemlju i stisnu mu ruke. – Gospodine – reče on – ja sam Herbert, sin sir Richarda. Moj otac vam poručuje da ste dobro došli u naš dom i da će za njega biti velika sreća ako mu pružite priliku da vam iskaže svoju zahvalnost. I ja vam pripadam dušom i tijelom. Raspolažite sa mnom po vašoj želji. 339

– Zahvaljujem vam svim srcem, mladi moj prijatelju – odgovori Robin grleći Herberta. – Vaša ponuda je utjeha za mene i osjećam se ponosan što vas mogu uvrstiti u redove svojih pomoćnika. Ali sada moroma misliti na opasnost koja nam. prijeti. Pogledajte, vojnici već počinju da preplavljuju put. Ako se ne požurimo ući, stići će nas. – Pokretni most je spušten – reče Herbert. – Požurimo se i za nekoliko minuta nećete se više ničega plašiti. Barun i njegovi ljudi stigli su upravo na vrijeme da prisustvuju prolazu posljednjih ljudi preko pokretnog mosta, koji se odmah zatim podigne. Fitz Alwine, koji nije mogao više podnijeti nov poraz, odluči da zatraži od sir Richarda u ime kralja da mu izruči ljude koji su se svakako koristeći njegovo povjerenje stavili pod njegovu zaštitu. Na zahtjev Fitza Ahvinea vitez se pojavi na kuli. – Sir Richarde Plaine – povika barun, kome je bilo javljeno ime vlasnika – poznajete li vi ljude koje ste primili u svoju kuću? – Poznajem, milorde – odgovori hrabro vitez. – Kako? Vi znate da je taj bijednik, šef bande, jedan odmetnik, neprijatelj kralja, a pružate mu utočište? Znate li vi da vas takav stav može dovesti do optužbe za izdaju? – Znam samo to da su zamak i zemlje koje ga okružuju isključivo moje vlasništvo i da sam ja gospodar te mogu raditi ono što mi se sviđa i primati svakoga koga hoću. Eto, to je moj odgovor, gospodine. Pozivam vas, dakle, da se odmah udaljite ako želite da izbjegnete boj u kojem ne vjerujem da biste ostali živi. Pod svojom komandom imam stotinu ljudi snabdjevenih oružjem i najoštrijim strijelama u čitavom kraju. – Zbogom milorde. Odgovorivši tako pola ozbiljno a pola u šali, vitez se povuče. 340

A barun, koji je dobro znao da se ne može odviše pouzdati u svoje vojnike, krenu notingemskim putem s otrovom mržnje u srcu. Dan kasnije otputovao je u London, zatražio prijem kod kralja i iznio mu svoje žalbe završavajući ovim riječima: – Vitez od Plainea uskratio je da mi izruči vođu odmetnika izvjavljujući da se u svojoj kući osjeća gospodarom, da čini ono što mu se najviše sviđa i da ne priznaje ničiju vlast. – U redu – reče kralj – taj pobunjeni vitez bit će kažnjen. Lično ću doći u Nottingham, a za to vrijeme vas ovlašćujem da uhvatite Robina Hooda i viteza od Plainea. Ostala ćemo zatim vidjeti. Barun je vrlo dobro znao da nije moguće opsjedati sir Richarda u njegovu zamku i on, kao obično, pribježe lukavstvu zauzevši busije u okolini. Dan kasnije sir Richard, njegov sin i nekoliko slugu upadoše u zasjedu i budu zarobljeni i odvedeni u Nottingham. Žena sir Richarda, obaviještena od jednoga sluge koji je uspio da pobjegne, naredi da je otprate do Robina, koji se poslije ozdravljenja Maloga Johna bijaše vratio sa svojima u Barnsdale. Robin umiri plemenitu ženu, objasni joj da se za donošenje osude sir Richarda treba održati javno suđenje i doda da će odmah otići sa svojim ljudima u Nottingham. A zatim posavjetova damu da se vrati u svoj zamak. Robin okupi odmah vesele drugove i pojuri tragom baruna. U trenutku kad je ulazio u grad, dozna da se barun još nije vratio. Oni se onda postaviše po okolini, i kad se barun pojavio s vojnicima, Robin i njegovi hrabri momci navališe na njih obasuvši ih iznenada kišom strelica. Bitka je bila oštra, ali su svi zarobljenici bili oslobođeni. Herbert uze luk i plahovito jurnu na barunovu pratnju. Jedan Robinov strijelac ga spazi i pomisli da je mladić u položaju da bude savladan i ubi baruna jednom strijelom, obori ga s konja, odsiječe 341

mu glavu i nabivši je na vrh mača povika glasno: – Normani, evo glave vašega zapovjednika!... Besmisleno je da se još borite, bacite oružje! Jedna strijela obori hrabroga odmetnika na zemlju, ali su se Normani na kraju morali predati. – Bog neka ti oprosti tvoje grijehe – odgovori Robin kad je tijelo Fitza Ahvinea bilo stavljeno povrh jedne nosiljke da bi ga odnijeli u zamak. A onda doda: – Sir Richarde, spasio sam te od smrti, ali te ne mogu spasiti i od propasti. Tvoja dobra bit će zaplijenjena. Međutim, nekoliko dana poslije ovoga, jedan prijatelj sir Richarda pošalje mu iz Londona poruku da je kralj, ljut zbog smrti barunove, poslao jednu četu vojnika s naređenjem da objese njega i njegova sina i da zauzmu zamak. Tada vitez, pomognut od svojih vjernih slugu, isprazni zamak, pošalje u Barnsdale sve svoje dragocjenosti i ode sa svojima da se priključi Robinu Hoodu. B a l k a n d o w n l o a d . o r g 342

XXX Nakon ovih događaja slijedile su tri godine mira. Družina Robina Hooda se iz dana u dan sve više povećavala, a slava njenog neustrašivog vođe proširila se po čitavoj Engleskoj. Kralja Henrika II naslijedio je nakon njegove smrti sin Richard (kasnije nazvan Ričard Lavljeg srca). Nakon što je Richard spiskao krunsku riznicu, krene u križarski rat, a upravljanje kraljevstvom povjeri svom mlađem bratu Ivanu, čovjeku nemoralnu i pohlepnu, ali i nesposobnu da uspješno obavlja tako visoku i odgovornu dužnost kao što je upravljanje kraljevstvom. Bijeda u narodu, koja je bila već tako velika za vladavine Henrika II, postala je sada još veća: glad i neimaština bile su svakodnevna pojava, i Robin Hood je upravo neiscrpnom plemenitošću ublažavao teške patnje naroda u grofovijama Nottingham i Derbvs. On je postao idol svih siromaha i bijednika. Davao je siromasima, ali je zato oduzimao bogatima, i tako su Normani, crkveni velikodostojnici i crkveni redovi pridonosili, na svoju veliku žalost, obol plemenitom djelu velikodušnog odmetnika. Marianna je još uvijek stanovala u šumi, i bračni drugovi voljeli su se i pazili s istom onom nježnošću kao i prve dane svog braka. Vrijeme nije nimalo umanjilo Williamovu ljubav prema njegovoj šarmantnoj ženi i u očima vjernog Sasa Maude je sačuvala svoju ljepotu nepomućenu kao dijamant. Mali John i Much bili su još uvijek sretni što su tako dobro odabrali, jedan ljupku Winifred, a drugi nestašnu Barbaru. Što se 343

tiče Williamove braće, oni nisu imali nikakva razloga da se pokaju što su se tako nenadano oženili. Bili su sretni i gledali su na život kroz ružičastu prizmu. Prije no što ćemo se zauvijek oprostiti od dvoje ljudi koji su igrali važnu ulogu u našem romanu, posjetit ćemo ih u dvorcu Val, u Mansfeldskoj dolini. Allan Clare i lady Christabel živjeli su sretni jedan uz drugoga. Njihov stan, sagrađen dobrim dijelom pod vitezovim nadzorom, bio je upravo čudo od udobnosti i ukusa. Pojas starih stabala priječio je pogled radoznalih očiju iz vrtova i predstavljao je neprobojnu barijeru oko ovog poetičnog doma. Dvoje djece ljupkih obraza, živo cvijeće u toj oazi ljubavi, davalo je svojim nemirom živost ovom mirnom i prostranom domu. Njihov smijeh i glasno čavrljanje odjekivalo je naokolo po dvorcu, a njihove nožice ostavljale su tragove posvuda po alejama posipanima šljunkom. Allan i Christabel ostali su mladi u srcu, u duhu i u licu, i za njih su tjedni prolazili brzo kao dani, a dani kao sati. Christabel nije vidjela svog oca od dana vjenčanja s Allanom Clareom u samostanu Linton, jer je ljutiti starac tvrdoglavo odbijao svaki pokušaj pomirenja koji bi došao od kćerke ili od zeta. Barunova smrt duboko je potresla Christabelu, no « koliko bi teža bila njezina bol da je bila izgubila pravog oca. Allan je bio i odviše sretan da bi stavio na kocku svoj mir. Mogućnost da u borbi s premoćnim protivnikom izgubi svoju sreću odvraćala ga je od toga da bilo što poduzme oko bogatog nasljedstva. Nije mu bilo žao tog bogatstva. Napadi Robina Hooda na Normane i crkvene dostojanstvenike postali su tako brojni i tako sudbonosni za imutak bogataša da su skrenuli na sebe pažnju čuvara pečata kraljevine Engleske, kancelara Longchampa, biskupa od Elyja. 344

Biskup odluči dokrajčiti Robinovu veselu družinu i pripremi ozbiljnu ekspediciju. Pet stotina ljudi na čelu s princom Ivanom došlo je u Notingemski zamak i tu se nakon nekoliko dana odmora rasporediše u namjeri da se dočepaju Robina Hooda. Robin je bio na vrijeme obaviješten o namjerama ove čete ljudi. On se samo nasmije i stane se spremati kako da osujeti svaki njihov pokušaj a da ne izloži živote svojih ljudi u neizvjesnoj bici. Družina se sakrije, a dvanaestorici naredi da se presvuku, svaki na svoj način, i pošalje ih u zamak. Tamo su se ponudili za vodiče trupama po nepoznatim dijelovima šume. Ove su ponude vođe primili s oduševljenjem, jer je šuma bila ogromna, pa bi se moglo dogoditi da se koja četa, bez pouzdanog vodiča, izgubi. Međutim, vodiči iz Robinove družine vodili su kancelarove čete tako da su vojnici upadali čas u klance stisnute liticama čas u močvarno tlo gdje su gazili vodu do koljena, a onda bi se opet našli na uzvisinama. To ih je dovodilo u očaj; psovali su velikog kancelara Engleske, Robina Hooda, njegovu nevidljivu družinu i na kraju svoj vojnički poziv. Predveče bi se vojnici našli sedam do osam milja od Notingemskog zamka. Iste se večeri trebalo vratiti u zamak ili provesti noć pod vedrim nebom. Vratili bi se ipak radije u grad, iscrpeni od umora, gladni i žedni, a da nisu opazili ništa što bi im moglo ukazati na veselu Robinovu družinu. Petnaestak dana ponavljale su se ove zamorne šetnje, no bez ikakva rezultata. Princ Ivan osjeti nostalgiju za ugodnim životom u Londonu i odustane od pothvata. Na čelu svojih ljudi krene put Londona. Dvije godine nakon ove ekspedicije Ričard Lavljeg Srca vrati se u Englesku, a princ Ivan, bojeći se s punim pravom bratove prisutnosti i blizine, potraži utočište pred kraljevim bijesom u 345

Notingemskom zamku. Ričard Lavljeg Srca, kad je doznao za skandalozno ponašanje regenta za vrijeme njegovog odsustva, ne ostane ni puna tri dana u Londonu, već s jednom vjernom četom krene odlučno za princom Ivanom u Nottingham. Ričard opsjedne tvrđavu koja se nakon tri dana borbe preda, a princu Ivanu uspije pobjeći. Ričard se sa svojim vojnicima borio kao i svi ostali, ali je ipak primijetio da mu je od velike pomoći bila jedna četa snažnih ljudi i da je upravo zahvaljujući njoj pobijedio. Nakon bitke, kad se smjestio u tvrđavu, Ričard se interesirao za tu četu spretnih strijelaca koja mu je priskočila u pomoć, ali mu nitko nije znao ništa reći, pa je bio prisiljen da se obrati notingemskom šerifu. Taj je šerif bio onaj isti čovjek kojega je Robin Hood bio namamio u šumu i naplatio od njega tri stotine zlatnika. Šerif to nije zaboravio i zato je kralju odgovorio da ti strijelci ne bijahu nitko drugi već ljudi strašnog Robina Hooda. – Taj Robin Hood – doda ogorčeno gostioničar – prepredeni je lopov. On hrani svoju bandu na račun putnika, on pljačka pošteni svijet, ubija kraljevu divljač i počinja svakodnevno sva moguća zlodjela. Halbert Lindsay, Maudin brat po mlijeku, koji je imao tu sreću da je sačuvao svoju službu čuvara zamka, našao se slučajno za vrijeme tog razgovora pokraj kralja. Osjećajući zahvalnost prema Robinu, on je, pošten kakav je bio, zaboravio na svoj niski društveni položaj, te istupi pred kralja i reče prodornim glasom: – Sire, Robin Hood je pošteni Sas, nesretni prognanik. Ako oduzima bogatašima višak njihova imutka, on time ublažava bijedu siromašnih u grofovijama Nottingham i tbrk. Ljudi u ovim 346

grofovijama izgovaraju njegovo ime s poštovanjem i zahvalnošću. – Poznajete li vi lično tog hrabrog strijelca? – upita kralj Halberta. To je pitanje Halberta osvijestilo. On pocrvenje i odgovori zbunjeno: – Vidio sam Robina Hooda, ali je tome već dosta davno, i Vašem Veličanstvu prenosim ono što o Robinu govore siromasi koje je spasio da ne umru od gladi. – Hajde, hajde, hrabri moj momče – reče kralj kroz smijeh – digni glavu i ne odriči se svog prijatelja. Za boga miloga! Ako je Robinovo ponašanje takvo kako nam ti pričaš, to je onda čovjek čije je prijateljstvo dragocjeno. Priznajem da bih rado vidio tog prognanika, a kako mi je i učinio uslugu, on se ne bi mogao potužiti da je Ričard, kralj Engleske, bio nezahvalan, pa čak ni prema nekome tko je izvan zakona. Sutra ujutro otići ću u Šervudsku šumu. Kralj je održao riječ. Sutradan, u pratnji nekoliko vitezova i vojnika, pod vodstvom šerifa, kojemu se ova šetnja nije osobito svidjela, krene u šumu obilazeći putovima, stazama, proplancima i čistinama, no potraga je bila bez ikakva rezultata, Robinu Hoodu ni traga ni glasa. Nezadovoljan zbog tog neuspjeha, Ričard pozove čovjeka koji je obavljao službu čuvara šume u Šervudskoj šumi i upita ga kako bi mogao susresti šefa ovih prognanika. – Vaše Veličanstvo može pretraživati šumu punu godinu dana – odgovori čovjek – a da neće vidjeti ni sjenke prognanika ako bude ušlo u šumu s velikom pratnjom vojnika. Robin Hood izbjegava borbu koliko je to moguće, ali ne zbog straha, jer on dobro poznaje šumu i tu se nema čega bojati, čak ni napada petsto ili šesto naoružanih vojnika, već zbog čednosti i razboritosti. Ako Vaše 347

Veličanstvo želi vidjeti Robina Hooda, neka se obuče u fratra, a to neka učini i nekoliko vitezova, a ja ću vas voditi. Kunem vam se svetim Dunstanom da u tom slučaju nikome ne prijeti nikakva opasnost. Robin Hood zaustavlja crkvene dostojanstvenike, pogosti ih, opljačka ih, ali ne zlostavlja nikoga. – Bogami, šumaru, tvoje riječi zlata vrijede – reče kralj smijući se – i ja ću poslušati tvoj pametni savjet. Fratarska mantija neće mi baš naročito pristajati, ali nije važno! Neka mi se pribavi fratarska odjeća! Nestrpljivi vladar uskoro obuče odjeću priora, a četvorica viteza, koje je odabrao iz svoje pratnje, obukoše mantije običnih redovnika. Nakon podrobnih šumarevih uputa, osedlaju još tri konja kao da nose kakav vrijedan teret. Na tri milje od zamka, šumar pristupi kralju i reče: – Veličanstvo, gledajte na kraj čistine i tamo ćete vidjeti Robina Hooda, Malog Johna i Crvenog Williama, tri šefa bande. – Dobro – reče veselo kralj i podbode konja kao da želi uteći. Robin Hood skoči na put, zgrabi konja za uzdu i na mjestu ga zaustavi. – Oprostite, molim vas, gospodine priore – reče on. – Hoćete li malo stati i primiti izraze moje dobrodošlice i – Odvratni grešniče – poviče Ričard nastojeći oponašati način govora crkvenih ljudi – tko si ti da se usuđuješ zaustavljati svetog čovjeka koji ima obaviti jednu važnu misiju? – Ja sam stanovnik ove šume – odgovori Robin Hood – i moji drugovi, baš kao i ja, živimo od lova i darežljivosti pobožnih članova svete Crkve. – Ti si, tako mi duše, drski bezobraznik – odgovori kralj prikrivši smiješak – kad se usuđuješ skresati mi u brk da jedeš moje... kraljeve jelene i pljačkaš članove klera. Tako mi svetog 348

Dunstana, zaslužan si barem zbog svoje iskrenosti. – Iskrenost je jedino utočište ljudi koji ništa ne posjeduju – odvrati Robin Hood – ali oni koji posjeduju rente, posjede, zlato i srebro mogu i bez toga, jer i onako ne znaju što bi počeli s bogatstvom. Mislim, poštovani priore – nastavi Robin s čudnim prizvukom u glasu – da i vi pripadate tim sretnicima o kojima govorim. Zbog toga sam slobodan zamoliti vas da pomognete i olakšate bijedu i nevolju ljudi koji su naši prijatelji i naši štićenici. Vi često zaboravljate, moja draga braćo, da oko vaših bogatih domova ima kućica u kojima nema ni kruha, dok vi posjedujete više zlata nego mašte da ga upotrijebite. – Ti možda govoriš istinu, čovječe – odgovori kralj, koji je gotovo zaboravio da je obučen kao fratar – tvoja iskrenost i izraz tvoga lica koje odiše čestitošću sviđaju mi se. Ti izgledaš čestitije no što u stvari jesi, ali ipak, zbog tvog plemenitog izgleda i ljubavi za kršćansko milosrđe, poklonit ću ti sav novac što ga imam sa sobom, četrdeset zlatnika. Žao mi je što nemam više, ali i ti znaš da već nekoliko dana boravi u Nottinghamu kralj, i on mi je gotovo posve ispraznio džepove. Ovaj je novac tvoj, jer mi je drago tvoje lice i junački izgled tvojih snažnih drugova. Rekavši to, kralj pruži Robinu malu kožnu kesu u kojoj je bilo četrdeset zlatnika. – Vi ste feniks među crkvenim ljudima, gospodine priore – reče Robin smijući se – i da se nisam zakleo da ću tražiti novac od svih članova svete Crkve, ne bih primio vašu plemenitu žrtvu. Međutim, nećete moći reći da je vaš prolaz kroz Šervudsku šumu bio naročito mučan; vaša pratnja i vaši konji moći će potpuno slobodno proći, a osim toga dopustite mi da uzmem samo dvadeset zlatnika. – Postupaš časno – odvrati Ričard koji se pretvarao da ga je 349

Robinova uljudnost dirnula – i ja ću s veseljem o tebi govoriti kralju. Njegovo Veličanstvo te malo poznaje jer mi je reklo da te pozdravim ako budem imao sreću da te sretnem. Mislim da se kralj Ričard, koji voli čestitost, ma gdje se ona našla, ne bi ljutio kad bi punim glasom mogao zahvaliti hrabrom Robinu koji mu je pomogao da uđe u tvrđavu Nottingham i da ga pita zašto je odmah nakon bitke sa svojim drugovima nestao. – Kad bi mi se jednom pružila zgoda da se nađem pred Njegovim Veličanstvom, ja bih mu bez ustezanja odgovorio na ovo drugo pitanje. Veoma volim kralja Ričarda jer je on Englez dušom i tijelom, premda je krvno vezan uz normansku porodicu. Mi smo svi ovdje, svećenici i laici, vjerni službenici Njegova Premilostivog Veličanstva i, ako pristajete, gospodine priore, popijmo pehar vina u zdravlje kralja Ričarda. Šervudska šuma može biti vrlo gostoljubiva kad primi u hladovinu svojih starih stabala saska srca i plemenite fratre. – Rado prihvaćam tvoj ljubezni poziv, Robine Hoode – odvrati kralj – i spreman sam poći s tobom kamo god želiš. – Hvala na tom povjerenju, dobri duhovniče – reče Robin, prihvati za uzdu Ričardova konja i povede ga prema stazi kojom će otići do mjesta gdje će pod drvetom popiti zdravicu. Mali John, Crveni William i četvorica prerušenih vitezova iz Ričardove pratnje pošli su za njima. Grupa se uputila brzim korakom po stazi, kad jelen, prestrašen bukom, u brzom trku prijeđe put, no još je brži bio Robin; on napne strijelu i jelen padne smrtno pogođen u but. – Dobar pogodak! Izvrstan pogodak! – poviče veselo kralj. – Taj pogodak nije ništa neobično, gospodine priore – reče Robin pogledavši malo iznenađeno Ričarda. – Svi moji ljudi bez iznimke mogu na taj način ubiti jelena, pa čak ni moja supruga ne bi 350