Djavo i Iskariot III - Karl May

1

2

3 ODABRANA DJELA KARL MAY-a ĐAVO I ISKARIOT - III DIO - Naslov originala SATAN UND ISCHARIOT Preveo s njemačkoga JOSEFINA STRIČEVIĆ Sken i obrada SOLICITOR www.BalkanDownload.org ______________________________ „OTOKAR KERŠOVANI« RIJEKA 1965. ______________________________

4 SADRŽAJ I U NEW ORLEANSU................................................................................................5 II UDOVICA POGLAVICE YUMA.......................................................................... 22 III U LLANU ESTACADU........................................................................................43 IV GROB KOMANČA...............................................................................................65 V KONCERT NA DIVLJEM ZAPADU......................................................................94 VI KAIN..................................................................................................................110 VII LAŽNI ZUNI.................................................................................................... 125 VIII PRED LISIČOM JAZBINOM...........................................................................151 IX U DVORCU YUMA ........................................................................................... 172 X TAJNI PUT......................................................................................................... 196 XI BRZA STRIJELA.............................................................................................220 XII DŽON DUNKER............................................................................................. 236 XIII KOD „BIJELE STIJENE“.............................................................................. 251 XIV UDRUŽENI SA NIORIMA............................................................................. 265 XV PRISLUŠKIVANJE......................................................................................... 277 XVI NEPRIJATELJ JE RAZORUŽAN ................................................................... 292 XVII U SUSRET ODLUCI.....................................................................................308 XVIII NA PLATOU KANJONA.............................................................................. 323 XVIX KRAJ JUDE ISKARIOTA............................................................................. 351

5 I U NEW ORLEANSU Od moje zadnje priče prošla su puna četiri mjeseca. Prvih dvanaest tjedana borio se sa smrću meni veoma drag čovjek. Winnetou je bio na samrti. Iako kratak, boravak u Africi mu nije godio, unatoč tome što je Winnetou bio veoma otporan. U Marseilleu nismo imali nikakvog izgleda da se ukrcamo na brod koji bi direktno plovio za Ameriku, već smo otplovili do Southamptona. Tek što se brod otisnuo, Winnetouu je pozlilo i morao je leći u krevet. U početku smo mislili da je to posljedica morske bolesti. No, kada se zdravstveno stanje nije nikako poboljšavalo, zatražili smo savjet brodskog liječnika. Ovaj je ustanovio teško oboljenje žuči i jetre. Sta nje je bilo kritično. Kada je brod pristao u Southampton, bio je toliko slab da smo ga morali nositi. Nije moglo biti ni govora da nastavimo putovanje. Emery je poznavao čitav ovaj kraj i nije mu bilo teško da za nas unajmi ladanjsku kuću na domak lučkog grada. Liječili su ga naizmjenično dva veoma sposobna liječnika. On koji se već stotinu puta suočavao sa smrću, morao je sada da se bori protiv ovako podmuklog neprijatelja. Njegovo se stanje čas poboljšavalo, čas opet pogoršavalo. Svu našu brigu isključivo smo poklonili njezi našeg dragog prijatelja. Na druge stvari nismo imali vremena misliti. Sjedili smo dan i noć kraj njegovog kreveta i poduzimali sve samo da ga spasimo. Međutim, liječnici su nam tek trinaeste sedmice mogli saopćiti da je ono najgore prebrođeno i da će se uz dobru njegu i odmaranje moći brzo oporaviti. Odmaranje i oporavak! Apač se nasmiješio na ove riječi. Bio je sada samo kost i koža. „Kakvo odmaranje?“ upitao je. „Ja za takve stvari nemam vremena. A tek za oporavak? Zar bi se Winnetou mogao oporaviti u ovom kraju

6 i još u takvom krevetu? Dajte mu preriju pa ćete vidjeti kako će se brzo oporaviti. Mi moramo odavde otići. Mojoj je braći veoma dobro poznato koliko je važno da čim prije stignemo prijeko.“ Da je stvar hitna, to smo i te kako dobro znali. Ali osoba koja je tek preboljela ovako tešku bolest morala je biti pošteđena od svakog napora. I pored Winnetouove bolesti mi nismo sjedili skrštenih ruku. Učinjeno je što treba kako bismo osujetili plan koji su skovali oba Meltona da bi prisvojili tuđe milijune. Te dvije hulje su u Africi ubile mladog Huntera, pa zatim odjedrili za Ameriku kako bi se na osnovu ukradenih dokumenata i vanredne sličnosti mladog Meltona sa ubijenim Hunterom dočepali nasljedstva. Čim smo stigli u Southampton, odmah sam poslao telegram advokatu Fred Murphyju u New Orleans. Kako se telegram nije vratio, to sam smatrao da je bio uručen. Napisao sam mu i poduže pismo, upoznavši ga sa svime što smo doživjeli. Zamolio sam ga da se poveže sa vlastima kako bi uhapsili oba Meltona čim se pojave u New Orleansu. Nadalje, da ih drže u strogom pritvoru sve do našeg dolaska. Odgovor je stigao otprilike nakon tri tjedna. Zahvaljuje se na obavještenjima i upućuje me u daljnji tok događaja. Zahvaljujući njegovom svesrdnom zalaganju — pogotovo što je sa ubijenim Hunterom bio u prijateljskim odnosima — sud ga je imenovao za upravitelja nasljedstva. Nadalje mi je javio da je sudu predočio moj telegram kao i pismo. Sud je i jedno i drugo zadržao kao dokazni materijal. Već nakon kratkog vremena pojavio se lažni Hunter predstavljajući se kao pravi, i postavio je zahtjev, ali je bio uhapšen zajedno s ocem. Ne samo što je taj Čovjek bio veoma sličan pravom Hunteru, već je u tančine bio upućen u sve tako da nitko ne bi bio posumnjao da on nije pravi nasljednik, samo da sudu nije stiglo u ruke moje pismo. Taj je varalica bio podvrgnut pregledu, pa su ustanovili da na svakoj nozi imade pet prstiju, a ne šest. To su znali i svi Hunterovi prijatelji. Advokatovo pismo uglavnom je bilo napisano u tom smislu. Na kraju me je zamolio da mu pošaljem sva raspoloživa dokumenta jer će se tek na osnovu njih moći donijeti konačna presuda. On je navodno zbog toga postavio ovaj zahtjev jer je pretpostavljao da ćemo nas

7 trojica vjerojatno još dugo biti spriječeni da lično svjedočimo. Trebalo je da se rasprava hitno održi kako bi se čitav imetak mogao čim prije predati u ruke pravim, nasljednicima. Iako sam znao da je advokat bio u pravu, ipak mu nisam udovoljio. Nešto je u meni govorilo da to ne učinim. U svakom većem lučkom gradu, prema tome i u Southamptonu, čovjek može uvijek biti u toku događaja zahvaljujući najpoznatijim stranim novinama koje ovdje svakodnevno dolaze. Pratio sam uporno tri najznačajnija dnevna lista iz New Orleansa, ali u njima ni pomena o tom događaju. To mi se učinilo sumnjivim. “Vlasti vjerojatno žele da ovu stvar drže u tajnosti“, primijetio je Emery i na ovakav način htio da objasni zašto u novinama nema nikakvog pomena o tome događaju. „A zbog čega?“ upitao sam. „Hm! To ni ja ne bih mogao reći.“ „Ja također ne vidim nikakvog razloga za to, pogotovo što znam da se ljudi s druge strane oceana baš ne ustručavaju iznijeti na javnost bilo kakvu stvar. Pravni spor za Yankee — nije nikakva tajna. Upravo zbog toga mi je ova šutnja i sumnjiva. Objavljivanje ovog slučaja bilo bi poželjno, pogotovo što bi sud na osnovu toga došao još i do drugog dokaznog materijala protiv Meltonovih. U to sam uvjeren.“ „Well, i ja.“ „Ta njihova tajanstvenost upravo mi je neshvatljiva, štaviše, ona mi je sumnjiva.“ „Hoćeš li poslati dokumente?“ “Neću. Pisat ću o tome advokatu. Reći ću mu da su ovi papiri i odviše dragocjeni da ih šaljem nesigurnom prekooceanskom poštom. On će to shvatiti, ukoliko je oprezan i valjan pravnik.“ Pisao sam mu, dakle, i nakon tri tjedna primio odgovor u kojem je Fred Murphy odao priznanje mom stavu. Zamolio me je međutim da mu te dokumente dostavim preko pouzdana čovjeka. To nisam učinio jer dnevni listovi koji su dolazili iz New Orleansa još uvijek nisu ništa objavljivali o tom slučaju. Nisam mu odgovorio, a i on je šutio. Pretpostavljao sam da mi zamjera zbog stava koji sam zauzeo i da želi sačekati moj dolazak.

8 Napisao sam još jedno pismo, naime, gospođi Verner i njenom bratu Francu, violinisti. I njima sam podrobno ispričao rezultate našeg traganja za Small Hunterom i uvjeravao ih da će oni sigurno dobiti nasljedstvo, koje su Meltonovi htjeli na tako pokvaren način prisvojiti. Veoma mi je bilo drago što sam mogao da ini dostavim tu radosnu vijest. Odgovora međutim nije bilo. Tome sam se veoma čudio, ali nisam pridavao nekakvu naročitu važnost. San Francisko leži mnogo dalje od New Orleansa, a osim toga možda su oni u međuvremenu i stan promijenili. Vjerovao sam ipak da će sigurno primiti moje pismo, pogotovo što mi je Franc na rastanku dao tačnu adresu. Računao sam da je svakako poduzeo korake kako bi mu poštu slali na novu adresu. Winnetou se bio već prilično oporavio pa je odlazio u šetnju izvan kuće. Predložio sam mu da ostane ovdje sve dotle dok se potpuno ne oporavi, a da ću ja otputovati za New Orleans. Bio je iznenađen mojim prijedlogom. Upitao me je: „Zar to moj brat ozbiljno misli? Zar je moj brat zaboravio da su Old Shatterhand i Winnetou nerazdvojivi?“ „U ovom slučaju neka bude izuzetak. Stvar je hitna, a ti još nisi potpuno zdrav.“ „Winnetou će na velikoj vodi brže ozdraviti nego ovdje u ovoj kući. Winnetou će s tobom putovati. Kada ćeš krenuti?“ „Onda sigurno još neću. Ti me ne puštaš samog, a ja ne želim da ti se stanje pogorša, jer bi to bilo opasnije od same bolesti koju si prebolio:“ „A mi ćemo ipak putovati. Ja tako želim! Neka se moj brat raspita kada kreće prvi brod za New Orleans i mi ćemo njime poći. Howgh!“ Znao sam da je uzaludno proturječiti kad god bi izrekao ovu riječ. Zbog toga sam se pomirio s tune da će i on putovati. Četvrtog dana smo se ukrcali na brod. Emery i ja smo unaprijed poduzeli sve kako bismo Winnetouu što više olakšali putovanje. Naša briga je bila izlišna. Winnetou je imao pravo kada je rekao da će se na „velikoj vodi“ prije oporaviti nego u kući. Iz dana u dan se sve vidnije oporavljao i kada smo stigli u New Orleans, osjećao se kao i nekada.

9 Nije potrebno da vam napominjem kako je i Emery pošao s nama. Njegovo lično svjedočenje nije bilo baš izričito potrebno, ali je njega veoma zanimalo kako će se cijela stvar dalje odvijati - pogotovo što novac za njega nije imao naročito značenje. Nakon što smo se smjestili u nekakvoj gostionici, pošao sam advokatu. Otišao sam k njemu, jer nisam htio da mu sva trojica dosađujemo. Njegov stan kao i ured sam brzo pronašao. Odmah sam vidio da imam posla sa čovjekom koji je veoma zauzet. Čekaonica je bila dupkom puna. Poslužitelju sam predao moju posjetnicu s nalogom da je smjesta preda advokatu. Očekivao sam da će me ovaj preko reda primiti. Ali to se nije dogodilo. Poslužitelj se vratio iz advokatove kancelarije i veoma sam se čudio što me nije pozvao da uđem, već mi šutke pokazao praznu stolicu. „Da li je Mr. Murphy vidio moju posjetnicu?“ upitao sam. „Yes“, kimnuo je. „A što je rekao?“ „Nothing.“ „Ništa? Pa on zna tko sam!“ „Well!“ rekao je ravnodušnim glasom. “Moja stvar nije samo važna već i hitna. Pođite k njemu i recite mu da sam ga zamolio da me odmah primi!“ Ukočeno se okrenuo i nestao opet iza vrata. Kada se nakon izvjesnog vremena vratio, nije me udostojio ni pogledom, već je prišao prozoru i promatrao ljude koji su vani prolazili. „ „Pa, šta je rekao Mr. Murphy?“ upitao sam. „Nothing.“ „Opet ništa? Neshvatljivo! Jeste li mu stvarno prenijeli sve što sam vam rekao?“ Čuvši ove riječi, naglo se okrenuo i osorno rekao: „Prestanite s tim vašim brbljanjem, sire! Imam pametnijeg posla a ne da vašu radoznalost milujem kao neku staru mačku. Mr. Murphy je dva puta pogledao vašu posjetnicu pa ipak nije ništa rekao. To znači

10 da morate kao i svaki drugi čekati dok ne dođe red na vas. Samo vi sjednite i ostavite me na miru!“ A šta to treba da znači? Nemojte misliti da sam se ljutio zbog drskosti ovog čovjeka. Našao sam se u čudu, sjeo sam i čekao. Naprosto mi je bilo neshvatljivo što je advokat dozvolio da čekam iako je dva puta pročitao moju posjetnicu. Moje ime nije obično, niti ga čuje svakodnevno, a pogotovo ne u Sjedinjenim Državama. Čim je pogledao moju posjetnicu, trebalo je odmah da se sjeti zbog čega sam došao. No, razjašnjenje neće izostati! U predsoblju se nalazilo oko dvadeset klijenata. Znači, morao sam da čekam dok se svi ne izredaju. Prošao je već čitav sat, pa još jedan, a i polovina trećeg. Najzad je došao na mene red. — Advokat je bio još mlad čovjek, nešto preko trideset godina, finih produhovljenih crta lica, oštrih očiju. S iščekivanjem je gledao u mene. „Mr. Murphy?“ upitao sam ga. „Yes“, odgovorio je. „Šta želite?“ „Nadam se da znate što želim. Upravo sam stigao iz Southamptona.“ „Iz Southamptona?“ rekao je odmahnuvši glavom. „Ja se ne sjećam da sam bilo čime vezan za ovo mjesto.“ „Pa ni sada dok gledate i čitate moju posjetnicu.“ „Ni sada.“ „Čudnovato. Molim vas, sjetite se! Ja nisam mogao ranije da stignem ovamo zbog toga što je Winnetou bio bolestan.“ „Winnetou? Vi ste svakako time mislili na slavnog poglavicu Apača?“ „Svakako.“ „Taj sada vjerojatno krstari prerijom ili planinama sa svojini nerazdvojnim Old Shatterhandom. Na osnovu čega ste vi u Southamptonu mogli zaključiti da je obolio?“ „Pa on je baš u Southamptonu ležao na samrti. Ja sam Old Shatterhand. Njegovao sam ga, pa smo požurili ovamo čim je dovoljno ojačao, kako bi vam lično uručio dokumente, a koje je zapravo, prema vašem zahtjevu, trebalo poslati poštom.“

11 Ove moje riječi su ga toliko iznenadile da je odjednom skočio sa stolice i rekao: „Old Shatterhand? Najzad mi se ispunila davnašnja želja! Koliko sam samo slušao o svima vama, o Winnetouu, Old Firehandu, o dugonji Davyju, o debeljku Jemmyju i mnogim drugima koji su zajedno s vama boravili na Zapadu! Dobro došli, sire, dobro došli! Uvijek sam želio da se s vama upoznam, a vas eto ovdje kod mene tako neočekivano i iznenada. Izvolite sjesti! Za vas uvijek imam vremena.“ „Do maloprije mi to nije izgledalo tako.“ „Zašto?“ „Zato što me niste pozvali. Morao sam dva i pol sata da čekam.“ „Veoma mi je žao, sire. Vaše ime Zapadnjaka veoma dobro mi je poznato, ali manje vaše pravo.“ „Vjerojatno se varate. Dva puta sam vam pisao i dva puta ste mi odgovorili.“ „Ne sjećam se da sam ikada pisao u Southampton U vezi sa čime ste se bili obratili na mene?“ „U vezi sa Small Hunterovim nasljedstvom.“ „Small Hunterovim? To je veliko nasljedstvo. Nekoliko milijuna! Ja sam bio postavljen za staratelja. Taj posao je bio veoma unosan. Tu dužnost sam, nažalost, morao prekinuti. Meni bi više odgovaralo da ta stvar nije bila tako brzo okončana.“ „Okončana? Da time ne mislite reći da je završena?“ „A što inače?“ „Završena?“ upitao sam sav zapanjen. „Zbog toga se morao da pojavi pravi nasljednik!“ „Taj se i pojavio.“ „I preuzeo nasljedstvo?“ „Da, do zadnjeg pennija.“ „A obitelj Vogel iz San Franciska?“ „Vogel? Ja nisam imao nikakva posla sa bilo kakvim Vogelovima iz San Franciska.“ „Niste? A tko je onda onaj čovjek kojemu je isplaćeno nasljedstvo?“

12 „Small Hunter.“ „Sto mu gromova! Znači da sam ipak zakasnio! Pa, čovječe, ja sam vas upravo upozoravao na tog Small Huntera.“ „Kako? Vi mene upozoravali? Moram vam reći da je taj mladi džentlmen moj prijatelj.“ „Znam da je bio. Zar mrtvac može i dandanas biti vašim prijateljem?“ „Mrtvac? O čemu vi to govorite? Small Hunter je zdrav i čitav.“ „Smijem li vas upitati, gdje je on?“ „Putuje po Orijentu. Lično sam ga otpratio na brod kojim je krenuo za Englesku.“ „Za Englesku! Hm! Da li je sam pošao?“ „Sam, bez pratnje, kao što to i dolikuje pravom svjetskom putniku. Podigao je svu. gotovinu, a sve ostalo je na brzinu prodao i sve mi se čini da je pošao za Indiju.“ „I ponio sobom čitavo svoje imanje?“ „Da.“ „Zar vam se to nije učinilo sumnjivim? Zar je običaj da putnik nosi sobom čitav svoj imetak, a u ovom slučaju se radi čak i o nekoliko milijuna?“ „Ne. Small Hunter nije običan putnik, jer namjerava u Egiptu ili Indiji da za te pare kupi nešto. Jedino zbog toga je i pretvorio sve u gotovinu.“ „Ja ću vam dokazati da to nije pravi uzrok. Molim vas, recite mi najprije ima li on na tijelu kakav poseban znak raspoznavanja?“ „Kako ste na to došli? Što će vam to?“ „Saznat ćete, ali mi najprije odgovorite!“ „Kod njega doduše postoji nešto neobično, samo što se to ne primjećuje. On, naime, na svakoj nozi ima po šest prstiju.“ „Da li je imao šest prstiju i onaj čovjek kojemu ste izručili milijune?“ „Kako možete da mi ovakvo pitanje postavite? Da li je čovjek po zakonu obavezan da prije isplate prebroji prste na nogama nasljednika.“

13 „Nije. Međutim, čovjek kojemu ste izručili ono veliko imanje ima samo deset prstiju u svojim čizmama. Pravi Small Hunter, sa svojih dvanaest prstiju, ostao je u Tunisu gdje su ga sahranili Beduini iz plemena Uled Ayara.“ „Sahra...“ Nije ni dovršio riječ, već je ustuknuo dva koraka unazad i gledao u mene širom otvorenih očiju. „Da, sahranili su ga“, nastavio sam. „Small Hunter je ubijen i vi ste njegovo nasljedstvo izručili varalici.“ „Varate se. Ja sam sa Small Hunterom toliko prisan da bi varalicu, pa makar se radilo i o najvećoj sličnosti, odmah prozreo.“ „Odmah prozreo? Da, možda samo da on na tu opasnost nije unaprijed računao.“ „Razmislite malo šta ste rekli! Vi ste Old Shatterhand. Prisiljen sam da vam povjerujem kako niste došli ovamo samo zato da mi saopćite ovako neshvatljivu vijest već i da mi to i dokažete.“ „Dakako, to je moja namjera. Moj prvi korak je bio u tome što sam vam iz Southamptona uputio dva pisma.“ „Ja ne znam ni za kakvo pismo.“ „Tada mi dozvolite da vam pokažem oba vaša odgovora!“ Izvukao sam iz džepa pisma i stavio ih na stol. Pročitao je i jedno i drugo. Za to vrijeme ja sam ga promatrao. Primijetio sam da su mu se crte lica mijenjale. Pročitavši drugo, uzeo je ponovo ono prvo, pa još jedanput ono drugo. Po nekoliko puta je pročitao obadva pisma a da ni riječi nije rekao. Sa lica mu je nestalo rumenila. Odjednom je problijedio. Na čelu su mu izbili grašci znoja koje je rukom obrisao. „No?“ upitao sam, dok je još uvijek, sav nijem, zurio u papire. „Jesu li vam ova pisma poznata?“ „Nisu“, odgovorio je duboko uzdahnuvši i podigavši oči prema meni. Do maloprije blijedi obrazi odjednom se zacrveniše. To mi je pokazivalo koliko se uplašio i kako je bio uzbuđen. „Pogledajte samo koverte! Vaš pečat dokazuje da potječu iz ovoga ureda.“

14 „Da.“ „I vi Ste ih potpisali!“ „Nisam!“ „Niste? Ovdje se radi o dva rukopisa. Samo pismo je napisao netko od vaših ljudi i vi ste stavili na njega svoj potpis.“ „Jedno je tačno, a drugo nije.“ „Dakle, onda ga je sastavio netko od vaših pisara?“ „Da. Ovo je Hatsonov rukopis. Više je nego sigurno da ga je on napisao.“ „A vaš potpis...?“ „... je tako vjerno falsificiran i jedino ja mogu da utvrdim da je krivotvoren. Bože moj! Vaša pitanja i pričanja sam smatrao praznim, a sada vidim svojim očima da je netko krivotvorio moj potpis. Bit će ipak da su vas opravdani razlozi doveli ovamo k meni.“ „Tako je. Već sam vam ukratko rekao ono što se riječima dade reći: pravi Small Hunter je ubijen, a vi ste. njegovo imanje izručili čovjeku varalici i ubojici.“ „Njegovom - ubojici?“ ponovio je sav odsutan. „Da, iako se ta riječ ne mora uzeti doslovce. On ga nije lično ubio, ali je bio u dogovoru, pa je kriv kao da je to sam učinio.“ „Sire! Sve mi se čini da sanjam, da sanjam o nečemu ružnom, strašnom! Šta se to dogodilo?“ „Imate li toliko vremena da saslušate jednu dugu priču?“ „Vremena — vremena! Zašto mi uopće postavljale takva pitanja! Eto, držim u ruci falsifikat iz kojega vidim da je moj ured bio korišten za prijevaru. Moram imati vremena, pa čak i onda ako bi vaša priča trajala i nekoliko dana. Sjednite! Dozvolite mi samo da mojim ljudima kažem da sam danas zauzet i da nikoga neću primiti!“ Gonjen velikim strahom napustio je sobu. Vrativši se poslije kratkog vremena zauzeo je mjesto za stolom. Mogu vam reći da i ja nisam bio manje uzbuđen od Freda Murphyja. Bio sam čvrsto ubijeđen da su moja pisma stigla na pravo mjesto, a sada sam vidio da nije tako bilo. Tim huljama je uspio plan. Možda je sav naš trud i sve naše zalaganje bilo uzaludno.

15 Vidno uzbuđen advokat je ponovo ustao i počeo da seta po sobi. Umirivši se, sjeo je prema meni i dao mi znak da počnem. Još uvijek je bio blijed kao i maloprije. Vidio sam da mu usne podrhtavaju. Samo uz veliki napor uspjelo mu je da se savlada i da ostane staložen. Bilo mi je žao tog čovjeka čija je čast mogla doći u pitanje. U njegovom je uredu počinjen falsifikat. Nije ni primijetio da ga je prevario veoma vješt varalica. Tu se radilo o ogromnom imanju, pa ako to prodre u javnost, njegova će karijera biti uništena. Bio sam uvjeren da sve to nisu izveli samo Thomas i Džonatan Melton već da im je pritekao u pomoć i Harry Melton. Zbog toga sam u svom izlaganju i njega spomenuo. Ispričao sam mu dakle sve što sam o toj trojici znao i doživio. Kada sam završio, advokat je još dugo sjedio a da ni riječi nije rekao. Zurio je u jednu tačku. Najzad je ustao i upitao me: „Sire, zar je sve ovo što sam sada čuo istina, prava istina?“ „Da.“ „Izvinite što sam vas ovo pitao! Uviđam, štaviše, moram uvidjeti da je moje pitanje bilo izlišno. Sve ovo mi je toliko neshvatljivo, pogotovo što sam pogođen i više no što sami možete pretpostaviti.“ „Znam o čemu se radi. Radi se o vašem dobrom glasu, a možda i o vašem imanju.“ „Naravno! Ukoliko se utvrdi da se vi niste prevarili, tada ću morati da založim čitav svoj imetak kako bi nadoknadio gubitak koji je nastao zato sto nisam bio dovoljno oprezan i što sam se dao prevariti. Na žalost, uvjeren sam da je sve što sam predao u ruke varalicama izgubljeno.“ „Da sam na vašem mjestu, ja još to ne bih smatrao gotovom činjenicom. Mi ga možemo još uhvatiti.“ „Teško! Otplovio je preko mora i vjerojatno se već sklonio negdje na sigurnom mjestu.“ „Pa zar se njegov otac nije isto skrivao? I unatoč tome mi smo ga u Tunisu pronašli. Što se tiče pronalaženja tragova, tu boljih majstora od Winnetoua i mene nema. Jedina je poteškoća u tome što će oni plijen podijeliti na tri dijela. Uhvatimo li jednoga, ostala dva dijela su izgubljena.“

16 „Vi dakle mislite da je Harry Melton i ovdje umiješao prste?“ „U to sam uvjeren.“ „A na koji način je on njima mogao pomoći?“ „Hm! Kako se zvao onaj pisar koji je napisao oba odgovora i krivotvorio vaš potpis?“ „Hatson.“ „Od kada radi kod vas?“ „Godinu i pol dana.“ „Rekao bih da se on više ne nalazi u vašem uredu.“ „Njegov povratak očekujem prekosutra. Primio je vijest da mu je brat umro i zbog toga zatražio dvije sedmice dopusta kako bi mogao prisustvovati sahrani brata i smjestiti pokojnikovu djecu.“ „A gdje je navodno umro taj brat?“ „U St. Louisu.“ „Onda možemo mirne duše zaključiti da on u tom pravcu nije krenuo. Kako ste se s njime upoznali?“ „Došao je sa pismenim preporukama. U početku sam ga postavio kao običnog pisara, iako je bio mnogo stariji od službenika koji obavljaju ovakav posao. No, već nakon kratkog vremena pokazao se toliko sposobnim da sam mu sve više i više povjeravao odgovornije poslove. Živio je povučeno. Bio je veoma tačan i izgleda da je svoje slobodno vrijeme provodio u radu, jer sam uočio da je njegovo poznavanje pravnih poslova bivalo iz dana u dan sve bolje. Postojale su stvari u mom poslovanju koje sam mogao mirne duše njemu da povjerim. Bio sam ubijeđen da će te poslove obavljati na zadovoljstvo mojih klijenata isto onako kao da sam ih ja lično obavio.“ „U kakvim je odnosima živio s ostalim vašim službenicima?“ „Ni sa jednim nije održavao prisne veze. U njegovom ponašanju bilo je nečeg nepristupačnog, ali što se ni u kom slučaju ne bi moglo smatrati odbojnim. Kada je, ovako napredujući, postao jednoga dana šef kancelarije, još se više izolirao.“ „Tko je primao pisma i ostalu poštu?“ „On. Sve ono gdje nije bio potreban moj savjet rješavao je on. Ostale predmete donosio je meni.“

17 „Znači da je Hatson pročitao oba moja pisma i odgovorio na njih a da vama o tome nije ni jedne riječi rekao. Koliko je otprilike imao godina?“ „Čini mi se da je mogao imati blizu pedeset godina.“ „Kako je izgledao?“ „Razvijen, čovjek jakih kostiju, crne kose.“ „A zubi?“ „Besprijekorni.“ „A lice?“ „Nije bilo obično. Hatson je bio veoma lijep čovjek i u svom životu tako lijepo lice u jednog muškarca još nisam vidio. Međutim, pri dužem promatranju, čovjek je dobijao osjećaj da ta ljepota ima i svoje manjkavosti. Ja nisam nikakav likovni umjetnik, stručnjak, i ne umijem se pravilno o tome izražavati. Njegovo mi se lice sviđalo, ali samo u momentima kada sam ga ovlaš promatrao.“ „Dobro, sire. Sada znam na čemu sam. Šef kancelarije nije nitko drugi bio do Harry Melton.“ „Sto mu gromova! Zar vi to stvarno mislite?“ „Svakako. On se nije smio nigdje pojavljivati i zbog toga je živio povučeno i skrivao se. Zar bi policija ikada u uredu jednog čuvenog advokata tražila zlikovca?“ „To je istina. Šta mislite, da li je on još prije no što se kod mene zaposlio bio upućen u čitav plan?“ „To je moguće.“ „Pa tada još nitko nije mogao znati da će stari Hunter umrijeti i da ću ja biti postavljen za staratelja mase.“ „Nije to ni bilo potrebno. Otac Hunter je već bio veoma star i svi su mogli da računaju na to da će brzo umrijeti. Mladi Melton je bio veoma sličan nasljedniku. Vi ste sa mladim Hunterom u tijesnim prijateljskim vezama. Iz toga se moglo zaključiti da će se mladi Hunter nakon očeve smrti obratiti vama u vezi s pravnim pitanjima — dakle u svemu što se bude odnosilo na nasljedstvo.“

18 „Ipak, ja se nikako ne mogu pomiriti sa time da sam postao žrtvom ovako dugo pripremanog plana. No, moram priznati da ste vi u pravu.“ „Šta više, uvjeren sam da taj vaš odlični šef kancelarije nije samo bio u pismenoj vezi sa svojim bratom u Tunisu već i sa nećakom od kojega je s vremena na vrijeme primao obavijesti kako bi stalno bio u toku događaja.“ „Kakav bezdan zlobe i pokvarenosti s kojim čovjek sada mora da se suoči! Kakve li sreće što mi niste poslali tražene dokumente! Ti bi dokumenti bili uništeni i kasnije ne bismo imali dokaznog materijala.“ „Što se toga tiče, ja bih mogao nabaviti drage dokumente iz Tunisa, iako bi za to trebalo mnogo vremena. Jasno, ovako je mnogo bolje što ih nisam poslao. Šta vi sada mislite poduzeti, sire?“ „Svakako ću podnijeti prijavu vlastima. Za ovaj korak su mi potrebni dokumenti koja vi posjedujete. Hoćete li mi ih povjeriti?“ „Naravno! Ja sam ih samo radi toga i donio. Dobit ćete također i sve ostale papire koje sam još ranije oduzeo Harryju Meltonu i njegovom nećaku. Izvolite paket. U njemu se nalazi sve.“ „Hvala! Vjerojatno će vas i vaša dva prijatelja pozvati nekoliko puta na saslušanje, pa vas molim da naročito naglasite postojeću sličnost zbog koje je i došlo do ove prijevare.“ „Budite uvjereni da ću reći sve što bi vam moglo koristiti. Vjerojatno će odmah izdati potjernicu za svom trojicom?“ „Naravno! Oni ni časka neće oklijevati. Mi na svu sreću imamo veoma dobru policiju. Ona je poznata u svim našim državama. Znam da će poduzeti sve kako bi uhvatili bjegunce.“ „To je na kraju i njihova dužnost. Uostalom, i ja ću odmah krenuti u potragu za svom trojicom Meltonovih.“ „Zar ne bi bilo bolje da to prepustite tajnoj policiji? Vama bi se lako mogla potkrasti neka greška koja bi išla samo na štetu policiji.“ „Mislite?“ „Da. Vi ste odličan prerijski lovac. Međutim, nije jedno te isto nanjušiti divljač ili trojicu ovako prepredenih zločinaca.“

19 „Hm! Vaša pouka djeluje tako ubjedljivo da sam naumio da gospodi iz tajne policije ne priredim nikakvu nepriliku. Kada je zapravo taj navodni Small Hunter otputovao?“ „Ima tomu skoro već dvije sedmice.“ „Dakle, otprilike istoga dana kada je vaš šef kancelarije otišao na dopust. U kojoj je gostionici stanovao?“ „Ni u jednoj. Unajmio je nedaleko odavde lijepi privatni stan kod nekakve udovice. Skoro nikada nije izlazio, a i mene je posjećivao jedino u slučaju potrebe.“ „Kako je tumačio tu svoju povučenost?“ „Rekao je da ga je zaokupilo izučavanje indijskog jezika.“ „I on ni sa kime nije održavao veze?“ „Ni sa kime. Udovica, Mrs. Elias, posjeduje prizemni stan, i to pet kuća daleko odavde. Navraćao sam nekoliko puta, ali bih ga uvijek zatekao nad tim stranim knjigama. Samo smo toliko razgovarali koliko je bilo najpotrebnije i uvijek u vezi s poslovima oko njegovog nasljedstva.“ “I vi ste malo prije tvrdili kako možete na prvi Pogled ustanoviti da li je netko varalica ili ne?“ „Vidim da nisam bio u pravu. Tek sada kada ste mi otvorili oči, vidim zašto se tako vladao i zašto je bio oprezan i nije se upuštao sa mnom u neki intimniji razgovor.“ „A gdje je stanovao taj vaš vrsni šef kancelarije?“ „U prizemlju kuće desno, do one gdje je stanovao tobožnji Small Hunter.“ „Kod koga je stanovao?“ „Kod nekakvog preprodavca. Hatson je bio kod njega podstanar. Želite li još nešto da saznate o njemu? Da ipak ne mislite mrsiti konce policiji? To nemojte nikako učiniti, jer biste stvarno sve pokvarili.“ Iskreno rečeno, to njegovo ponovno upozorenje stvarno me je naljutilo. Već sam i ranijih godina radio kao detektiv i uvijek sam uspješno rješavao zadatke. Iako sam tokom svoga izlaganja pazio da što manje pominjem i ističem samoga sebe, morao je ipak doći do zaključka da nismo nikakvi šupljoglavci. Moje već i onako loše

20 raspoloženje još je više pogoršao istaknuvši da bih mogao sve pokvariti. Završio sam ovaj razgovor po kratkom postupku, naznačivši mu gostionicu u kojoj nas može naći — a zatim, sam otišao. Koliko su samo bili Winnetou i Emery iznenađeni kada sam im ispričao šta sam doznao od Mr. Murphyja! Emery je lupio šakom o stol tako da je odjeknulo i ljutito rekao: „Sad možemo iznova juriti za tim huljama, naime, ukoliko su bili toliko pažljivi da za sobom ostave tragove! Osim opasnosti s kojima se moramo suočiti, još uvijek nismo sigurni da li ćemo pronaći i novac tvojih štićenika! I to ti je nekakav advokat! Čak nije primijetio da taj varalica nije njegov prijatelj Small Hunter. Zaposlio je desetorostrukog pljačkaša i ubojicu u svom uredu i sada nam na kraju želi soliti pamet!“ Winnetou nije ni riječi rekao. Ako je u njemu i tinjala ljutnja, on to, kao ponosan Indijanac, nije smio ni pred kime da pokaže. Još nisu prošla niti dva sata a već se pojavio glasnik i pozvao nas na saslušanje. Nakon izjave morali smo položiti i zakletvu. Na kraju su nam skrenuli pažnju da od ovoga časa moramo stalno biti na raspolaganju vlastima. Međutim, mi smo ipak riješili da napustimo New Orleans kad budemo smatrali potrebnim. Tek što smo se vratili u naš zajednički stan, doveo nam je konobar nekakvog čovjeka koji je uporno tražio da razgovara s nama. Bio je već prilično zašao u godine, ali ipak brižljivo obučeni Odmah sam vidio da je taj master nekakav prepredenjak. Sjeo je bez okolišanja na prvu stolicu, sve nas odreda dobro odmjerio, otpljunuo pošteno jedanput, premjestio duhan za žvakanje na drugu stranu usta, a onda upitao Emeryja: „Rekao bih da se preda mnom nalazi veoma cijenjeni Mister Bothwell?“ „Zovem se Bothwell“, potvrdio je kratko Emery. „A vi ste onaj poznati prerijac, po imenu Old Shatterhand?“ obratio se meni. „Da.“ „A vi ste Crvenokožac, po imenu Winnetou?“ obratio se sada Apaču.

21 Winnetou je samo kimnuo. „Well! Onda ste vi oni koje tražim“, nastavio je stranac, „pa se nadam da ćete mi dati potrebna obavještenja.“ „Biste li nam najprije rekli tko ste, masteru?“ upitao ga je Emery. „Ja sam sve i imam mnogo imena“, glasio je samouvjereni odgovor. „Ne smatram da je važno da saznate moje ime. Bit će dovoljno ako vam kažem da želimo pronaći Meltonove. Ja moram detektive — koji su mi podređeni — o svemu obavijestiti i molim vas da svoje prste u tu stvar ne miješate.“ „Hoćemo, i to vrlo rado“, Izjavio je Emery. „Samo nemojte nikada Izgubiti iz vida upute koje ste nam sada tako ljubazno dali!“ „Prijeđimo onda na stvar. Postavit ću vam nekoliko pitanja! Vi svakako dobro poznajete Meltonove?“ Nismo se mnogo trudili da tom uobraženku odgovorimo, i on je sav bijesan otišao. Emery je iza toga rekao: „Mi moramo svakako sami pronaći Meltonove. Pitam se samo gdje da ih tražimo? Smatraš li da je Džonatan stvarno otputovao brodom?“ „To mu ni na kraj pameti nije bilo. On se popeo na brod jedino za to da zavara advokata“, rekao sam. „A njegov stric Harry?“ „Nije otišao u St. Louis. Oni nisu otišli ni u Evropu, jer znaju da će odmah proraditi žice. Oni neće poći ni u Afriku, ili bilo kuda, jer bi umjesto grožđica pojeli biber. Oni su vjerojatno riješili da’ se negdje pritaje i sačekaju da se stvar stiša. A gdje bi mogli da nadu ovako pogodno skrovište? Zna se, u zapadnim državama. Mogao bih se kladiti da su sada negdje gore u Stjenovitim planinama. Novaca imaju dovoljno da kupe zaliha, pa tako mogu čitavu godinu, još i duže, skriveno živjeti.“ „Gotovo bih i ja to rekao. Nadam se da su za sobom ostavili kakav trag.“ „Svaki događaj ostavlja za sobom neki trag i za to je sada najvažnije da ga pronađemo. Svratit ću malo u oba stana. Možda ću tamo otkriti početak niti koja će nam poslužiti da odmotamo ovo klupko.

22 II UDOVICA POGLAVICE YUMA Krenuo sam bez odugovlačenja prema stanu Mrs. Elias. No prethodno sam svratio u nekakvu točionicu koja se nalazila preko puta kuće u kojoj je stanovala. Nadao sam se da ću tu moći nešto saznati. Na žalost, služio me je nekakav postariji pospani Crnac koji je tek nekoliko dana bio tamo namješten, pa ga zbog toga nisam ništa ni pitao. No ipak sam bio zadovoljan što sam ovamo svratio. Nisam dugo sjedio kad sam ugledao „našeg detektiva“ kako izlazi iz one kuće preko puta točionice. Svakako je posjetio mrs. Elias da se raspita o Džonatanu Meltonu. Čekao sam još nekih petnaestak minuta pa sam i sam pošao k njoj. Po oglasu sam zaključio da je stan još bio slobodan. Pozvonio sam, pa mi je neka stara, debela mulatkinja otvorila vrata i ispitivački me mjerila. Ovu vrstu služavki dobro sam poznavao i odmah znao šta treba da učinim. Skinuvši šešir pozdravio sam je i upitao: „Dozvolite, milady, imam li sreću da pred sobom vidim Mrs. Elias?“ Te su joj riječi laskale. Mislila je da je smatram njezinom gospodaricom i blaženo se nasmijala a lice joj je odjednom postalo još šire no što je u stvari bilo. „Ne“, odgovorila je. „Ja sam samo kuharica. Mrs. Elias je u sobi. Izvolite, Sörrrr!“ „Odnesite najprije moju posjetnicu, milady! Čovjek ovakvoj dami ne smije otići u posjet nenajavljen.“ Ponovo se blaženo nacerila, uzela posjetnicu, pošla naprijed, naglo otvorila vrata, nestala i rekla glasno da sam čak i ja mogao da čujem: „Izvolite, mem, posjetnicu nekakvog veoma otmjenog sörrra! Wonderful fine! Mnogo je otmjeniji od onog maloprije.“

23 Iza toga je izašla napolje, pustila me unutra i zatvorila vrata iza mojih leđa. Našao sam se pred starijom damom koja me je ljubazno dočekala. „Izvinite, madam! Pročitao sam napolju da iznajmljujete stan.“ „Da“, kimnula je gledajući čas u mene, čas u moju posjetnicu. „Čini mi se da ste došli iz Evrope?“ „Da.“ „To me veseli. Ja sam vaša zemljakinja. Molim vas, budite tako ljubazni pa sjednite! Šta n koji je slobodan sastoji se iz četiri prostorije. Zar vam se ne čini da je za vas malo prevelik?“ Ovu zadnju rečenicu rekla je na mome maternjem jeziku. Zagledao sam se malo bolje u njeno dobroćudno, pošteno lice, i nisam imao srca da je slažem. Zbog toga sam otvorio karte. „Svakako. Meni bi čak i jedna jedina prostorija bila suvišna. Ja nisam došao zbog stana, madam.“ „Niste?“ rekla je sva iznenađena. „A zašto ste on da postavili to pitanje?“ „Da bih imao razloga da dođem k vama. No, vidim da smo zemljaci, a po vašem licu vidim da ste iskreni, ne želim da se služim lažima. Došao sam da se raspitam o Small Hunteru, čovjeku koji je kod vas stanovao.“ „O njemu? Da niste možda i vi tajni agent?“ Dok je to govorila, postala je odjednom ozbiljna. „Nisam, madam. Slobodne sam profesije. Taj Hunter me veoma zanima i bio bih vam neizmjerno zahvalan ako biste bili toliko ljubazni da mi o njemu pružite izvjesna obavještenja.“ Nasmiješila se i rekla: „Zapravo to ne bi trebalo da učinim, jer niste bili u početku iskreni. Vidim da se za to kajete pa ću udovoljiti vašoj želji. Da li vi poznajete Huntera?“ „Bolje no što bih želio.“ „Bolje no što bi ste željeli? Bit će da je onaj tajni agent bio u pravu kada je rekao da je Hunter varalica, štaviše, i ubojica?“ „Tako je.“

24 „Nebesa! I ja sam takvom zlotvoru iznajmila stan! Strašno!“ „Da li vam je tajni agent rekao o čemu se radi?“ „Da. Hunter se u stvari zove Melton i ubio je pravog Huntera kako bi se domogao njegovih milijuna. Da li je to istina?“ „Otprilike. Ne znam da li je detektiv pravilno postupio što vam je sve to rekao. Sada, kada već sve znate, mogu i ja o tome da govorim. Ja sam lično donio vijest d njegovom nedjelu. Melton je prava hulja. Nasljedstvo do kojega je došao prijevarom i ubojstvom, pripada jednoj siromašnoj, čestitoj obitelji, koja u San Francisku živi u teškim prilikama. Možda ćete i vi nešto moći doprinijeti da ti ljudi dođu do svog prava.“ „Rado bih pomogla, samo ne znam kako. Šta vi zapravo od mene želite?“ „Neki podatak na osnovu kojega bih mogao otkriti sadašnje mjesto boravka Meltonovih.“ „To“ isto je maloprije tražio od mene onaj detektiv.“ „Jeste li mu šta rekli?“ „Nisam. Taj čovjek je tako samouvjereno nastupio da sam mu rekla daleko manjeno što znam. U stvari, nisam mu ništa rekla, odnosno nisam mu htjela odgovoriti na pitanja, jer su i meni mnoge stvari nejasne.“ „S kime je Hunter održavao veze?“ „Advokat Murphy je znao katkada navratiti, a i sam Hunter je ponekad izlazio. Ne bih vam mogla reći kuda je odlazio, ali vjerujem da je odlazio upravo tom gospodinu.“ „Da li je još netko dolazio?“ Da, samo jedanput. Bio je to vjerojatno advokatov pisar. On i Hunterov sluga bili su nevjerojatno slični.“ „Zar je Hunter imao slugu?“ „Samo dotle dok je boravio ovdje u New Orleansu, gdje ga je uzeo k sebi, a pri odlasku ga je otpustio.“ „Hm! Kakav je bio taj sluga? Možete li mi ga malo bolje opisati?“ Udovoljila je mojoj želji i ja sam stekao uvjerenje da taj takozvani sluga nije mogao biti nitko drugi nego lično Thomas Melton.

25 „Jeste li možda ponekad čuli o čemu je sa slugom razgovarao?“ upitao sam je; „Čula sam samo neke beznačajne stvari. Međutim, oni su veoma često šaputali. Bit će da se radilo o nekakvim tajnama koje drugi nisu smjeli da čuju.“ „Čime se zanimao Small Hunter? Bit će da je imao mnogo slobodnog vremena i pored toga što je rijetko izlazio. Da nije možda svoje slobodne časove upotrijebio zet neku korisnu stvar?“ „Nije. Često je sjedio kraj prozora.“ „Meni su međutim rekli da je izučavao naučna djela?“ „Nije. istina. On je uzimao knjigu jedino kada bi dolazio advokat.“ „Aha, to sam i mislio! Kakav je zapravo utisak na vas ostavio taj čovjek? Vama je moralo pasti u oči da se ničim nije bavio.“ „Turoban. To se međutim izmijenilo kada je počeo odlaziti gore k onoj dami koja se bila doselila ovamo.“ „Da li je bila sama?“ „Da. Ima samo dvije služavke, i to su vjerojatno Indijanke.“ „Da li je mlada?“ „Mlada i lijepa.“ „Kako se zove?“ „Silverhill.“ „To je nekakvo englesko ime.“ „Da. Samo ja ne vjerujem da su joj roditelji ili rođaci bili Yankee ili Englezi. Ponekad se čak i ovdje čuje kako razgovara sa služavkama, i to uvijek samo španjolski.“ „Hm! I vaš podstanar je odlazio toj dami?“ „Tek nakon prve sedmice. Već sam vam rekla da je veoma često sjedio kraj prozora, pa mu je pala u oči dok je izlazila i vraćala se. Raspitivao se za nju. kod mene i otišao da je posjeti. Od toga dana je veoma često boravio kod nje.“ „Da li je u to bio upućen advokat Murphy?“ „Ne vjerujem.“

26 „Postoji li možda još neki podatak koji bista mi mogli dati o tom lažnom Hunteru?“ „Čini mi se da ne. Ja se barem za sada ne mogu ničega prisjetiti. Ukoliko me budete još jedanput posjetili, rado ću vam saopćiti ako se budem nečega sjetila.“ „Ja ću se vjerojatno odazvati vašem ljubaznom pozivu. Možete li mi nešto reći u kakvim prilikama živi ta dama?“ „Nešto malo. Bogata je. Moja kuharica je razgovarala po neki put sa Indijankama. Ta dama je strastven igrač i stalno je prati sreća. Pozivala je i neke muškarce koji su također strastveni kockari kao i ona. To je sve. Uostalom, sve mi se čini da je ona udovica. Jedna od njenih Indijanki je nešto napomenula u vezi s time. Izgleda da njezin muž nije pripadao nižem staležu.“ „Da nije bio možda neki indijanski poglavica?“ To sam u šali rekao. Ona se na to nasmijala. Toga časa mi je odjednom sinula jedna ideja, pa sam je upitao: „Da li ste kada ranije vidjeli indijansku služavku?“ „Nisam.“ „Slobodna Indijanka ne bi se nikada ponizila da obavlja kućne poslove kod bijelaca. U ovom slučaju se vjerojatno radi o posebnim odnosima. Sjećam se jednog slučaja kada se bijela žena udala za poglavicu Indijanaca. Da li je ta dama plava?“ „Nije, već crna. Čini mi se da je Židovka.“ „Židovka? O! Znate li možda kako se zove?“ „Da. Stiglo je nekakvo pismo koje je moja mulatkinja preuzela. Ona ne umije čitati, pa ga je donijela meni. Pogledala sam na koga glasi. Ta dama se zove Judith Silverhill.“ „To sam i naslućivao! Silverhill je u stvari amerikanizirano Silberberg. Tako se zvala i ona Židovka koja se udala za poglavicu Indijanaca. Moram da odem gore do nje.“ „Šta kažete? Zar je poznajete?“ „Da, ukoliko se nisam prevario. Ova čudna slučajnost će mi vjerojatno biti od velike koristi. Madame, moram vam reći da ste

27 prema meni bili veoma ljubazni, pa bih vas zamolio za još jednu uslugu.“ „Vrlo rado, ukoliko je to u mojoj moći.“ „Jeste li već kadgod razgovarali sa tom damom?“ „Nikada.“ „Možda ćete razgovarati. Molim vas, nemojte joj nipošto napomenuti zbog čega sam bio kod vas. O meni ništa nemojte govoriti, pa i vašoj mulatkinji zabranite da onim Indijankama tamo gore ispriča da je navodni Small Hunter varalica!“ „Za sada ona o tome svemu ništa ne zna, a budite uvjereni da joj o tome neću ništa ispričati. Hoćete li vi stvarno poći gore do te dame?“ „Svakako!“ Zahvalio sam joj na ukazanoj ljubaznosti i krenuo stepenicama gore. Povukao sam zvono. Vrata mi je otvorila djevojka u kojoj sam odmah prepoznao Indijanku. Sklonila se u stranu i propustila me. Zatim je pošla za mnom, otvorila druga vrata ne progovorivši ni riječi. Našao sam se u vrlo lijepo uređenoj sobi. U susjednoj prostoriji je nešto zašuštalo. Zavjese su se rastvorile i preda mnom je stajala — Judith Silberberg. Židovka koju sam ostavio kao vjerenicu poglavice Yuma. Od onoga vremena ona se još više razvila, postala je ljepša i punija. Odmah sam ustanovio da je ustrajala u svojim starim navikama, štaviše, bila je sada još veća kaćiperka i dopadljivija. Imala je oko vrata nisku pravih dijamanata, kao i narukvicu sa dragim kamenjem — čak i sada kada nije očekivala posjet. Odmah me je prepoznala. Obratila mi se na španjolskom jeziku sa prizvukom radosti, a ujedno i zabrinutosti: „Vi, senjor — senjor! Kakvo iznenađenje! Koliko sam čeznula da se ponovo nađem s vama! Molim vas, uđite! Sjednite ovamo do mene! Mi imamo mnogo štošta jedno drugom da ispričamo.“ Uhvatila me je za ruku i odvukla u svoju sobu. Morao sam sjesti do nje na divan. Još je uvijek držala moju ruku i rekla dobacujući mi zavodljiv pogled: „Moram vam odmah reći da sam vam zaboravila ime. Žar to nije neoprostivo?“

28 „Svakako, pogotovo zato što ste mi upravo rekli da ste mnogo čeznuli za mnom.“ „Morate mi oprostiti! Nije ni čudo što čovjek zaboravlja ovakve sitnice kada se toliko toga doživi. Ako se ne varam, imali ste dva imena: pravo ime i jedno drugo pod kojim su vas poznavali Indijanci. To ratno ime je glasilo — samo kako? U vezi je s rukom ili nogom!“ „Old Firefoot“, dodao sam brzo, rekavši joj lažno ime. Meni je bilo neobično drago što se više nije sjećala moga imena. Ona je ovdje održavala veze sa Džonatan Meltonom i zbog toga je u svakom slučaju bolje da ne zna moje ime. „Da, da, tako je — svršavalo se na ,foot’. Sada se sjećam“, kimnula je glavom i nasmijala se. „A važe pravo ime? Sve mi se čini da je bilo jedno od dvanaest mjeseci?“ „Mart“, rekao sam. „Da, Mart, Mart. Dakle, senjor Mart, sjećate li se pod kakvim smo se okolnostima rastali?“ „Nisu bile baš jako prijateljske.“ „Nisu, nikako. Sjećate li se samo čime ste mi prijetili?“ „Da, sjećam se.“ „Da li biste još uvijek imali hrabrosti da tu prijetnju ponovite?“ „A zašto ne bih? Htio sam da vas izbatinaju ako se pojavite još jednom pred mojim očima.“ „Strašno! Jeste li primjetili kako to zvuči? Jednu mladu i lijepu damu batinati! Nadam se da je to bila samo prijetnja!“ „Čini mi se da ste vi ipak bili uvjereni da to nije prijetnja, jer vas iza toga nisam više vidao.“ „Znači vi ste bili riješeni da ostvarite prijetnju?“ „Svakako!“ „Grozno! Vi ste pravi krvopija!“ „Nisam. Naprotiv, imam veoma osjetljivo srce i ne bih rado mijenjao vosak za željezo. Čak da se i nije radilo o slobodi toliko ljudi, kao što je to tada bio slučaj, pa možda i o krvoproliću, mogao bih vam iskreno reći da u takvim momentima nisam sklon da podlegnem, bilo čijim hirovima, pa makar se radilo i o ovakvoj dražesnoj dami’.“

29 „Zašto ste toliko naglasili riječ ,dražesna’? Zar ste me tada smatrali ružnom?“ „Nisam.“ „Po vašem držanju mogla sam lako zaključiti da je tako.“ „Vi se niste ponijeli kako treba. Sjećate li se još kako ste ravnodušno okrenuli leđa lesu vašeg vjerenika?“ „Onda ga više nisam voljela. Dakle, vi ste tada ipak smatrali da sam ljepuškasta? A sada? Zar niste primijetili da sam se promijenila?“ „Da. Još ste ljepšom postali.“ „I to mi kažete tako ledenim glasom? Vi ste zaista strašni, ostali, ste isti kakvi ste i onda bili. Ja sam sada ljepša, ali vi niste za to vrijeme postali osjećajniji. Mogu vam reći da mi je onda ta vaša hladnoća upravo imponovala.“ „Nemojmo više govoriti o meni, već o vama! Kako ste živjeli u međuvremenu? Jeste li uvijek bili zadovoljni?“ „Da.“ „I niste se nikada pokajali što ste se udali za Indijanca?“ „U početku nisam jer je držao svoju riječ. Sve sam dobila što god je obećao, zlata, dragog kamenja, palaču, pa čak i dvorac.“ „Ono! Ja doduše poznajem Indijance koji znaju gdje se skriva zlato — samo što ja tada ipak nisam vjerovao da će poglavica održati svoje obećanje. Znači, on je ipak bio bogat, kao što je tvrdio?“ „Da, Sakupio je mnogo zlata, ni danas ne znam otkuda. On mi to nikada nije htio odati. U svakom slučaju, dopremio ga je iz planina u kojima još i dandanas postoje stara okna i žile. Uto je iznenada umro moj otac. Iza toga smo napustili Sonoru i preselili se uz granicu Arizone i New Mexika. Tamo leži dvorac. To je ogromna građevina Azteka koju do sada još nijedan bijelac osim mene nije vidio. S nama je pošlo i deset Yuma Indijanaca sa ženama i djecom i to zbog toga što nisu htjeli da napuste svoga poglavicu. Tamo gore živjeli smo veoma usamljeni i zaželjela sam se grada. Zbog toga smo otišli u Frisko - i zbog palače koju sam dobila.“ „Vi ste zaista prava sretnica! Muž vam je ispunio svaku želju. Gdje je on sada?“

30 „U vječitim lovištima“, odgovorila je ravnodušno, v „Zar je umro? Šta je bio uzrok njegovoj smrti?“ „Nož.“ „Molim vas, ispričajte mi!“ „Šta bih imala tu da vam ispričam! Stvar je veoma jednostavna. U Frišku sam bila veoma brzo zapažena. Ljudi su me posjećivali, udvarali mi se, a to on nije podnosio. Jednoga dana bili smo u posjetu kod nekakvog hacijendera. Bilo je tu još i druge gospode, a među njima i nekoliko vrlo otmjenih caballerosa i oficira koji su svu svoju pažnju meni posvetili. U jednom momentu su trgnuli noževe. I jedan od te gospode dobio je ubod u ruku, a moj muž ravno u srce.“ „A vi? Šta ste osjećali, mislili, šta ste poduzeli?“ „Ja? Pa zar vi ne znate da žena čiji muž umre pod takvim okolnostima postaje još popularnijom i slavnijom? Moja lakomislenost zbog veze s tim Indijancem sada je konačno bila prekinuta i ponovo sam se dočepala svoje dragocjene slobode.“ Upravo sam se zgražao nad ovom ženom koja je bila tako bezdušna. Ta žena, međutim, nije bila toga ni svjesna, jer je nastavila mirnim glasom: „I zna se da sam se tom slobodom koristila u punoj mjeri. Zavoljela sam karte i ne moram više nikoga da pitam za dozvolu. Dobivam skoro uvijek kad god igram. Što Se pak ljubavi tiče, mogu vam reći da me kod kuće već čeka novi prosac.“ „Da nije možda jedan od onih oficira?“ „Nije, već mlad, veoma ljepuškast i naobražen caballero, koji je prošao gotovo čitav svijet, a naročito je dobro upoznao Orijent. Upravo je naslijedio nekoliko milijuna.“ „Sto mu gromova! Onda vi zaista možete govoriti o sreći!“ rekao sam, dok sam u sebi bio veoma zadovoljan, jer nisam nimalo dvoumio o tome da se to odnosilo na mladog Džonatana Meltona. „Ta mi sreća nije prerano došla“, nastavila je. „Ja sam vam doduše rekla da u igri skoro nikada ne gubim. Međutim, ja trošim jako mnogo i zbog toga je već nestalo poglavičinog zlata. Kuću u Frišku sam već prodala. Ako mi i taj novac nestane, preostaje mi onda jedino još ona

31 stara građevina Azteka u divljini, za koju mi nitko neće platiti ni dolara.“ „Jeste li toliko sigurni da je ta građevina vaša? Raspolažete li dokumentima da je ona vaša?“ „Ne, to mi je baš sasvim svejedno. Samo jedna jedina riječ i Mr. Hunter će biti moj muž, pa ću se i ja moći ubrajati među milijunašice. Onda me nije ni briga šta će biti s onom starom građevinom u divljini!“ „Da li je taj senjor o kojemu ste govorili Small Hunter, kojemu je prije nekoliko dana advokat Murphy isplatio nekoliko milijuna?“ „Da. Zar ga poznajete?“ „Ne, samo sam slušao o njemu. Morate i sami znati da se o nasljedstvu — gdje su u pitanju milijuni — posvuda prepričava. Govori se da je otputovao u Indiju.“ „To nije istina.“ „Međutim, svi pričaju da je otputovao u Indiju. Netko ga je vidio kada se ukrcao na brod. Njegov advokat ga je otpratio.“ „To je tačno. On se, međutim, južno od grada prekrcao u čamac. U tom čamcu sam i ja bila. Kada je palo veče, vratili smo se ovamo i kartali do iza ponoći. Tek onda je stvarno krenuo na put.“ „A zašto je onda varao ljude, rekavši im da će brodom otploviti najprije u Englesku, a odande u Indiju?“ „Spremna sam da tu tajnu jedino vama odam. Ovo obmanjivanje on je učinio zbog mene.“ „Zbog vas? Kako to?“ „Njegov otac, stari Hunter, ranije, još dok je bio živ, često je boravio u Indiji, pa je toliko zavolio tu zemlju da je testamentom odredio da mu sin odmah po preuzimanju nasljedstva mora deset godina živjeti u Indiji. Ukoliko bi makar samo jedan jedini dan manje od deset godina boravio, izgubio bi pravo na imanje. Osim toga, postoji još jedan uslov, a to je da se ne smije ženiti prije isteka tih deset godina. Uslove je prihvatio i potpisao. Samo dva dana iza toga upoznao se sa mnom. Čim me je ugledao, odmah je zaželio da mu postanem ženom. A sada recite i sami: zar je u ovakvim prilikama mogao otići u Indiju? Može li ispuniti uslove koje je bio prihvatio?“

32 „A zašto ne bi mogao? Kada ste već toliko privrženi jedno drugome, mogao vas je sobom povesti u Indiju.“ „Ha, ha“, nasmijala se. „Nije mi ni na kraj pameti da zbog jednog muškarca odem u nepoznatu zemlju, pa makar me taj ne znam koliko voli. Ja sam jedanput u životu već napustila domovinu, a vi veoma dobro znate šta sam sve pretrpjela. A sada, stekavši novu domovinu, nisam sklona da i ovu žrtvujem.“ „Samo što vi od njega ipak zahtijevate žrtvu — a to je da ostane ovdje!“ „To za njega nije nikakva žrtva, jer bi on u Indiji morao da ostane neženja, dok se ovdje može sa mnom oženiti.“ „Zar bi tkogod u Indiji mogao da sazna da je oženjen pa da ta vijest dopre čak ovamo?“ „Vjerojatno. On barem tako tvrdi.“ „A ovdje? Pretpostavite da se i ovdje može otkriti da je prekršio obavezu?“ „Varate se. Mi ćemo se tajno vjenčati i živjeti skriveni od svijeta. Moj dvorac se nalazi na takvom mjestu gdje, osim mene, nijedan bijelac nije nogom stupio.“ „Samo što će vam štošta zatrebati za život, a to se tamo neće moći nabaviti.“ „Većinu potreba nabavljamo preko susjednih Mogollon i Zuni Indijanaca.“ „Zar se oni nalaze tako blizu tog zamka?“ Za mene je ovo pitanje bilo veoma značajno i sa napetošću sam čekao odgovor. Džonatan Melton je ovu ženu obmanjivao — ali to joj nisam htio otkrivati. Naumio sam da se njenom ljepotom poslužim kao mamcem na udici kojom namjeravam da uhvatim Meltonove. „Da“, odgovorila je. „Moj dvorac se nalazi između područja tih dvaju plemena Indijanaca, kraj lijeve pritočice maloga Kolorada.“ „Vjerojatno taj vaš dvorac ima veoma romantičan položaj. Ako se ne varam, onda ta pritočica izvire na sjevernoj padini Sierre Blance?“ „Tako je.“

33 „Čini mi se da su južno od te planine naseljeni Apači i Pima Indijanci?“ „Da. Dok smo odlazili u naš dvorac, prolazili smo kroz njihovo područje.“ Nije ni slutila koliko sam se u sebi radovao kada sam čuo njen odgovor. „Taj je kraj veoma zabačen“, nastavio sam. „Sumnjam da će se Hunter bez vas tamo moći snaći.“ „Nije ni potrebno, jer ću ga ja odvesti.“ „Vi? Zar je on još ovdje?“ „Nikako. Naći ćemo se na dogovorenom mjestu. Ukoliko bismo se mimoišli, on će tamo sresti dva iskusna Zapadnjaka, koji će ga odvesti do mog dvorca.“ „Poznajete li lično te ljude?“ upitao sam, uvjeren da ti Zapadnjaci mogu biti samo njegov otac i stric. „Ne.“ „Možda je bilo neoprezno s vaše strane pouzdati se u njih?“ „Nije. Uvjeravao me je da su to njegovi veoma dobri prijatelji. Jedan od njih je u stvari njegov sluga koji je ovdje bio s njime.“ „O tako! Onda su obojica pošli s njime?“ „Nisu. Oni su otputovali svaki za sebe, prvo zbog toga što čitava stvar mora ostati u tajnosti, a drugo što bi tri putnika bila daleko Upadljivija od jednoga. Oni će zastati u Albukerkiju.“ „Dakle, gore u New Mexiku?“ „Da, kod nekakvog Plenera, vlasnika velikog, takozvanog ,saloona’ sa kuhinjom.“ „Kod njega će biti prilično dobro smješteni. A vi — zašto ste vi još ovdje? Zašto i vi niste odmah otputovali?“ Zauzela je komičan stav i odgovorila praveći se važna: „Sigurnosti radi morat ću još neko vrijeme ovdje ostati. Naime, netko bi mogao početi njuškati da li je senjor Hunter stvarno otišao u Indiju, kako je to ugovorom bilo predviđeno, ili se pak skriva negdje u zemlji.“ „Stvarno? A koga bi to moglo zanimati?“ „Nekakvog rođaka, kojemu bi u ovom slučaju pripalo nasljedstvo.“

34 „Da, takva bi osoba mogla svakako smetati. A tko je taj čovjek?“ „Jedan prerijski lovac koji se udružio s nekakvim Englezom — Zapadnjakom i još nekakvim Indijancem.“ „A kako se zovu ta trojica?“ „Ne znam, nisam se raspitivala o njihovim imenima.“ „A ipak ste ovdje ostali kao stražar? Vi biste ih u svakom slučaju morali poznavati kada već na te ljude treba da pripazite!“ „Nije potrebno. Tu je netko drugi kojemu je zadatak da na njih pripazi. On će me o tome obavještavati. Ukoliko se u roku od nedjelju dana ništa ne dogodi, otputovat ću i ja u Albukerki.“ „Onda sigurno poznajete osobu koja treba da vas obavještava?“ „Čak ni tu osobu još nisam nikada vidjela. To je nekakav trgovac koji nedaleko odavde stanuje u jednoj dvorišnoj zgradi. Kod njega je stanovao onaj drugi Hunterov prijatelj i on ga je zadužio — izvinite, senjor, netko je zvonio!“ I ja sam čuo zvono. Digla se s divana i pošla prema zavjesama koje su služile kao pregrada između ove sobe i one kroz koju sam došao. Ušla je Indijanka i rekla jedno ime, ali ga nisam razumio. „Neka ude!“ naredila je Judita. Otišla je u drugu sobu, ali je prethodno spustila zavjesu. Ostao sam sam. Uskoro sam čuo razgovor koji u stvari ne bih smio čuti: „Jesmo li sami?“ upitao je nakon kratkog pozdrava nekakav muškarac na engleskom jeziku. „Govorite!“ rekla je kratko Judita. „Mrs. Silverhill, moram vam saopćiti da su stigle one tri osobe koje očekujemo. To mi je moj sin javio čim su stigli. Moj je sin zaposlen u onom uredu gdje su ih saslušavali.“ „Saslušavali? Zar su se obratili vlastima?“ „Da.“ „Da li su se tamo raspitivali je li Mr. Hunter stvarno otputovao u Indiju?“ Najprije se ustručavao da odgovori, a zatim rekao: „Između ostalog oni su i o tom putu razgovarali. Međutim, moja je dužnost bila samo to da vam javim da su stigli. Više od toga nisam dužan da govorim. Jedino bih vam mogao saopćiti njihova imena, no vjerujem da ih vi već znate.“

35 „Ja ih još ne znam.“ „Dakle, onaj Indijanac je Winnetou, poglavica Apača.“ „Winnetou?“ ponovila je sva iznenađena. „Kako ga ne bih poznavala. Imala sam prilike da budem s njime.“ „Tu je još i jedan Englez, po imenu Bothwell...“ „Ne poznajem ga.“ „A onaj prerijski lovac je Zapadnjak, po imenu Old Shatterhand.“ „Old Shatterhand!“ rekla je isprekidanim glasom. „Pa to je — to je — dođite, dođite brzo napolje!“ Vrata se za njima zatvoriše, i više nisam ništa čuo. Židovka je ovog glasnika odvela u drugu sobu kako ne bih mogao da pratim i dalje njihov razgovor. Moja uloga Old Firefoota je sada završena. Ovaj čovjek s kojim je razgovarala bio je svakako onaj mešetar kod kojeg je stanovao stric mladoga Meltona. Čim je pomenuo ime Old Shatterhand, njoj je odmah sinulo da je u stvari to moje ime, a ne Old Firefoot. Ona me je vidjela u Sonori zajedno sa Winnetouom, pa je bila uvjerena da sam ja onaj prerijski lovac kome bi pripalo Hunterovo nasljedstvo, ukoliko ovaj ne bi otišao u Indiju. A bila je toliko iskrena prema meni pa mi ispričala da on želi ostati u zemlji! Sada me je stvarno zanimalo što će poduzeti. Kada se vratila, primijetio sam da su joj se oči prijeteći iskrile. Bila je veoma uzbuđena i svom snagom se trudila da to prikri je. „Senjor, jeste li čuli razgovor koji se odvijao u susjednoj sobi?“ upitala me je. Glas joj je podrhtavao. S velikim naporom je nastojala da se suzdrži. „Da“, odgovorio sam staloženo. „Znači da ste prisluškivali naš razgovor?“ „Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Bili ste toliko ljubazni da s tim čovjekom glasno razgovarate i samo vas netko gluh ne bi mogao čuti.“ „Dobro, bila sam neoprezna. Samo, vi ste me slagali! Rekli ste da se zovete Old Firefoot!“ „Zašto ne bih imao odriješene ruke i izabrao sebi ratno ime koje mi se sviđa?“

36 „Samo što ste vi Old Shatterhand.“ „Ljudi me poznaju i pod tim imenom.“ „Vi ste me obmanuli. A znate li kako’ ja to zovem? Ako netko jednu damu obmanjuje na ovakav način, onda je...“ „Molim vas, šutite!“ prekinuo sam je naglo. „Ne dozvoljavam da me ni jednom riječju vrijeđate. Vi ste vjerenica jednog varalice. Tko bi me mogao spriječiti da vas prijavim policiji?“ „Tko bi vas mogao spriječiti? Odmah ću vam to pokazati. Samo pričekajte trenutak. Moram najprije da dam napojnicu glasniku, a sjetila sam se da mi je novčarka u spavaćoj sobi. Iza toga ćete čuti šta vam imam reći!“ Začuo sam tihi šum kao kad čovjek navuče rezu na vrata. Začas sam se stvorio pred vratima i pritisnuo kvaku, ali ona se nisu dala otvoriti. Odavde sam tihim koracima pošao u susjednu sobu. I ovdje su vrata bila zaključana s vanjske strane. Sjećam se da se Židovka kroz ovu sobu vratila k meni i na osnovu toga je služavka morala da zaključa ova vrata. „Aha, zatvorila te je, kako bi klisnula!“ narugao sam se samom sebi. „Veoma dobro! Neka samo pođe!“ Otvorio sam prozor i pogledao napolje pazeći da i me odozdo nitko ne primijeti. Prošlo je samo pet minuta kad sam je dolje ugledao kako napušta kuću. Obukla se u velikoj žurbi i vjerojatno sobom ponijela i sav raspoloživi novac kao i dragocjenosti. Imala je na sebi sivi kišni kaput i jednostavan šešir. Iza nje su išle i one dvije služavke Indijanke. Jedna od njih je nosila torbu u ruci. Za ženama je izašao i čovjek crne brade, noseći u ruci maleni kovčeg. To je bio svakako onaj glasnik s kojim je Judita razgovarala. Svih četvoro pogledaše gore prema prozorima i ja sam se brzo povukao natrag. Kada sam ponovo provirio napolje, vidio sam da su već bili daleko odmakli i žurnim koracima nestali na kraju ulica Da je netko drugi, bio na mom mjestu, taj bi vjerojatno razbio brave i pojurio za njima. Ja međutim nisam ni pomišljao da to učinim, jer sam znao da je Židovka u mojim rukama iako napusti odmah New Orleans. Još sam jedanput pokušao ne bi li ipak uspio da otvorim vrata. Međutim, ni sada mi nije uspjelo. Bila su zaključana. Nije mi ništa

37 drugo ostalo već da malo bolje pogledam sobe koje su ostale otvorene. Na jednom stoliću sam pronašao album sa fotografijama. Otvorio sam ga. Pogledao sam sve slike koje su se u njemu nalazile. I gle, eto i Džonatan Meltonove fotografije, a kraj nje savijena ceduljica. Lijepo ispisanim slovima pročitao sam: „Svojim potpisom i imenom potvrđujem da sam Mrs. Silverhill obećao brak. Small Hunter.“ Ljudi koji poznaju zakone Sjedinjenih Država znaju vrlo dobro što to znači obećati brak, a pogotovu dati izjavu kao što je dao tobožnji Small Hunter. Ovaj beskrupulozni čovjek se stvarno nalazio u Juditinim rukama i bio sam uvjeren da ću ga sigurno sresti u njezinom dvorcu, ukoliko ga ne bih već ranije otkrio u Albukerki. Nastavio sam pretragu soba, ali nisam ništa pronašao što bi mi moglo koristiti. Fotografiju kao i ceduljicu uzeo sam i počeo podrobnije da ispitujem brave. Jednu je mogao svaki čovjek bez velike muke da otvori. Iz kljuke sam izvukao čavao i skinuo je. Sa stolića sam uzeo neki omanji nož, otkinuo mu vrh, pa mi je dobro poslužio kao odvijač. Pomoću odvijača uklonio sam četiri zavrtnja koji su držali bravu. Potom sam sve skinuo — pa sam imao slobodan prolaz. Izišao sam u hodnik gdje sam na isti način otvorio i izlazna vrata. Svratio sam u prizemlje i rekao udovici samo onoliko koliko sam smatrao potrebnim. Izgleda da ju je pogodio nagli odlazak Židovke. Oprostio sam se od nje i krenuo niz ulicu. Htio sam sada da odem do stana ,šefa kancelarije’. Želio sam da me vlasnik stana zatekne u sobi kada se vrati. Iznad prozora stana nalazila se tabla na kojoj sam pročitao njegovo ime. Zvao se Jeffers i trgovao je starom zlatninom i satovima. Vrata su bila zaključana s unutarnje strane. Na moje kucanje vrata je otvorila jedna žena. „Da li je Mr. Jeffers kod kuće?“ upitao sam. „Nije. Što želite?“ „Jednu narukvicu ili nešto slično kao dar jednoj dami.“ „Kolika je cijena?“ „Deset do petnaest dolara.“ „Uđite, sire. Moj muž će se brzo vratiti.“

38 Ušao sam u omanje predvorje gdje su se nalazila dvoja vrata. Jedna od njih su vodila u dvorišne prostorije u kojima su se mušterije posluživale. Ona druga su vjerojatno vodila u stan Harryja Meltona. Žena je bila pristojno obučena, ali veoma utučena. Morao sam da čekam tri četvrti sata dok joj se muž nije vratio kući. Otvorila mu je vrata i još napolju saopćila što želim kupiti. Ušao je u sobu i odveo me u manju bočnu prostoriju u kojoj su se nalazile njegove dragocjenosti. „Dakle, sire, želite jednu narukvicu“, rekao je. „Ja bih vam preporučio ovu sa granatima. Imam i jednu iglu koja ide uz nju. Ovaj nakit naročito pristaje plavuši.“ „Mrs. Silverhill, na žalost, nije plavuša“, primijetio sam. Bio je tako iznenađen mojim riječima da umalo nije ispustio narukvicu i naglo me upitao: „Mrs. Silverhill? Zar vi poznajete tu damu?“ „Ja upravo njoj želim da učinim taj poklon! Zar vam se to čini tako čudnim?“ „Ne, nikako! A gdje stanuje Mrs. Silverhill, sire?“ „U istoj ovoj ulici, samo nekoliko kuća naprijed.“ „Bit će da ste prijatelji?“ „Mi smo stari znanci i ništa više.“ „Well, to me se ne tiče. Čovjek, međutim, mora da zna gdje će završiti stvari koje proda. Slučajno sam saznao da je ta Mrs. Silverhill tobože veoma bogata, pa bih vam savjetovao da odaberete najbolji komad.“ „Sasvim tačno. U stvari, trebalo je da odem kod jednog od poznatijih velikih zlatara, međutim, došao sam k vama zbog toga što ću jedino uz vašu pomoć moći predati svoj poklon toj dami.“ „Kako to?“ „Zato što je ta dama otputovala i jedino vi znate kamo.“ „Ja?“ upitao je glasom u kojemu sam osjetio zabrinutost. „Kakve veze imam ja sa Mrs. Silverhill?“ „To se pita i sama policija.“ „Poli... ?“

39 Nije mogao da tu riječ do kraja izgovori. „Da, policija!“ kimnuo sam značajno i ozbiljno. „Šta treba to da znači? Ništa ja ne znam o vašoj Mrs. Silverhill!“ „Znate vi vrlo dobro kamo je ona otišla! Ona je na brzinu otputovala i vi ste joj lično nosili kovčeg. Bili ste kod nje i odali joj da su stigli: Old Shatterhand, Winnetou i Mr. Bothwell.“ „Sto mu gromova, sire! Ova, — ova imena —“ zamucao je. „— vam je saopćio vaš sin, koji će zbog toga izgubiti namještenje. Zna se da ćete vas dvojica biti izvedeni pred sud. Nadam se da znate zbog čega?“ „Ja — ja — ne znam ništa.“ „Stvarno? A da li vam je poznato ime Small Hunter?“ „Small...?“ „A nije li kod vas stanovao i pisar Hatson? Imali ste nalog da obavještavate Mrs. Silverhill, zar nije tako? Pazite što ću vam reći: to će vas i vašeg sina skupo stajati, pogotovu što vaš sin veoma dobro zna zbog čega je optužen takozvani Small Hunter.“ „Kamo sreće da se nisam upustio u tu stvar!“ Rekavši ovo, srušio se na stolicu i rukom se počeo udarati po čelu. „Neće vam biti lako, to je tačno“, rekao sam. „A šta biste vi rekli na to kada bih vas ja odmah poveo sa sobom, masteru?“ Ponovo je skočio na noge i ustrašeno zurio u mene. „Zar je situacija stvarno toliko loša, sire? Ja sam cijelo vrijeme bio ubijeđen da imam posla sa pravim Small Hunterom i tek sam prije dva sata saznao od svoga sina da je varalica. Ja još ni sada ne mogu da vjerujem u to.“ Vidio sam da je govorio istinu jer nije uopće ličio na okorjelog zločinca. „Taj čovjek nije samo varalica već i nešto mnogo gore“, rekao sam mu. „Čim ga uhvate, sa njegovim životom je svršeno.“ Upoznao sam ga s nekim činjenicama, a on je na to pognute glave rekao, ne bi li kod mene naišao na razumijevanje: „Priznat ću vam sve, sire. Znam da ste detektiv i da vršite svoju dužnost. Možda bi se našla kakva mogućnost da moj sin i ja ne budemo

40 umiješani u tu stvar. Za uzvrat vam predlažem da odaberete najskuplji nakit koji imam!“ Dakle, bio je ubijeđen da sam policajac! Pretvarao sam se kao da razmišljam, a zatim sam odgovorio: „To što mi nudite bilo bi mito. Time kod mene nećete ništa postići! Smatrat ću kao da niste ništa rekli, jer ako bih i ovo prijavio, još bi manje povjerovali u vašu nevinost. Nemam utisak da ste s tim huljama surađivali, ali ste zato s pisarem bili prisni!“ „Nisam. Ja sam s njime održavao veze samo utoliko što sam bio vlasnik stana.“ Ali ste zato ipak prenijeli njegovu poruku Sllverhillovoj!“ „Nisam mislio ništa zlo. On je otputovao u St. Louis i vratit će se. Prije odlaska me je zamolio da moj sin pripazi hoće li se pojaviti tri muškarca i osumnjičiti Smalla Huntera. Ja sam bio zadužen da u prikladnom trenutku to dojavim onoj dami.“ „Jeste li za to primili kakav novac?“ „Dao mi je doduše nekoliko dolara.“ „Hm! To opet ne ide vama u prilog.“ „Sire, ja sam siromašan i moram prihvatiti svaki dolar kako bih mogao izaći na kraj. Molim vas da mene isključite iz ove igre?“ „Teško! Jedino ako to nitko drugi ne sazna osim vas!“ „Ja neću ni riječi reći, sire, ni riječi!“ „Dobro! Gdje se nalazi sada onaj takozvani Hudson koji je kod vas stanovao?“ „Znam samo toliko da je sa Small Hunterovim slugom otišao u St. Louis.“ „Vi ste svakako vidjeli toga slugu?“ „Da, navraćao je ovamo katkada. Njih dvojica su bili veoma slični.“ „Zato što su braća. A kamo je otišao lažni Hunter?“ „Sve do danas sam bio ubijeđen da je otputovao u Indiju. Međutim, dok sam boravio kod Mrs. Silverhill, izmakla joj je jedna riječ iz koje sam odmah zaključio da neće otići u Indiju.“ „A koja je to riječ bila?“

41 „Rekla je da se Mr. Hunter pobrinuo da čim prije stigne do njega. „Čim prije“ neće nitko reći ako netko f namjerava da otputuje u Indiju.“ „Tako je. Samo me čudi kako joj je izmakla ta riječ?“ „To ni meni nije jasno. Otišao sam k njoj kako bi ispunio obećanje. Primila me je u jednoj od soba i saopćio joj ono što sam bio dužan da joj kažem. Odmah je znala o čemu se radi, samo mi se čini da nije bila upućena u to kako se ona trojica zovu. Čim sam joj spomenuo imena, silno se prestrašila, odvukla me napolje, u predvorje, gdje smo dovršili razgovor. Na kraju me je upitala da li bih imao vremena da uz nagradu pođem s njome. Prihvatio sam, pa me je poslala na stubište gdje sam morao da je sačekam. Stigla je sa služavkama i predala mi kovčeg koji sam morao nositi. Rekla mi je da se tobože Old Shatterhand nalazi u njezinom stanu i ona sada mora brže-bolje da ode Mr. Hunteru, jer se ovaj na vrijeme pobrinuo da se sastanu. Eto, tada je upotrijebila onaj izraz.“ „A kuda ste otišli s njome?“ „Do Great-Union hotela, odnosno, otišao sam tamo sam, dok je ona sa svojim služavkama čekala u blizini. U hotelu sam morao da kupim vozne karte.“ „Na koje su odredište glasile karte?“ „Ta stvar je bila prilično zapetljana. Namjeravala je da ode prijeko do Gainesvillea, i to prvim vlakom. Izgleda da joj se veoma žurilo jer nije bila raspoložena da se u New Orleansu zadrži ni jednog sata više. Kako. nije imala direktnu vezu, morao sam joj kupiti karte preko Jacksona, Vicksburga, Morroea do Marshalla, a odande za Dallas. i preko Fort Wortha za Gainesville.“ „Ova veza je zaista mnogo duža. Mogla je i kasnije krenuti, a ipak ranije stići u Gainesville.“ „Bojala se Old Shatterhanda i zbog toga je tako naglo otputovala.“ „Ona vam je zbog straha svakako svega i svašta izbrbljala. Jeste li još nešto saznali?“ „Nisam, sire. Sve sam vam rekao što znam. A smijem li se ponadati da ćete imati obzira prema meni?“ „Hm, vrlo rado! Međutim, najprije ću malo da se raspitam o vama. Spreman sam da vas ne spomenem, ukoliko ustanovim da ste bili

42 pošteni prema meni. No, ako ste me obmanuli, tada možete biti sigurni da ćete mnogo godina provesti u zatvoru.“ „Ako je tako kako ste rekli, onda se nemam čega bojati.“ „Well! Onda ostajte zdravo! Za vas bi bilo najbolje da vas više ne sretnem. Narukvicu neću kupiti, jer je to bio samo izgovor, kako to i sami možete iz svega zaključiti.“ „Jasno!“ rekao je odahnuvši. „Ali, sire, jedno bi me ipak zanimalo, naime, kako znate o čemu smo razgovarali Mrs. Silverhill i ja? Znam da je ona samo sa mnom razgovarala od časa kada sam stigao k njoj pa sve do odlaska. Unatoč tome, vi ste veoma dobro upućeni u sve.“ „To je tajna, mister Jeffers. Dobra policija je ponekada sveznajuća.“ „Zar ne biste mogli svratiti do stana Mrs. Silverhill? Rekla mi je da ju je Old Shatterhand iznenadio. Znam da je zbog toga pobjegla. Zaključala ga je u stanu, pa sve mislim da taj čovjek više neće moći izaći napolje.“ „O njemu se ne morate brinuti! Čovjek prerije se ne da tako lako uhvatiti. Ukoliko bi se to ipak jednom i dogodilo, znat će šta treba raditi da ponovo bude na slobodi.“ Otišao sam zadovoljan sa svime što sam saznao. Iz početka smo mislili da ćemo se morati duže vremena zadržati u New Orleansu. Sada se međutim pokazalo da ćemo biti prisiljeni da smjesta napustimo grad. Poznato je da u Sjedinjenim Državama čovjek može da kupi vozne karte u svakoj većoj gostionici, i to u bilo kojem pravcu. Vrativši se u gostionicu, gdje smo odsjeli, odmah sam pogledao kada polazi vlak koji je nas zanimao. Zna se da smo morali otputovati u Gainesville. Iz reda vožnje sam utvrdio da imamo još puna dva sata do polaska prvog vlaka. Imao sam dovoljno vremena da se dogovorim s mojim drugovima.

43 III U LLANU ESTACADU Već se skoro spustio mrak kada smo sjeli u vlak. Vozili smo se duž desne obale Mississippija prema Red River Shreveportu, gdje smo stigli u zoru. Znali smo da ovamo stižu vlakovi preko Monroea iz Jacksona i Vicksburga i smatrali smo da će Židovka stići tim vlakom. Bili smo radoznali hoće li prijeći u ovaj vlak. Budući da mene i Winnetoua poznaje, sjeli smo tako kako nas ne bi odmah otkrila, ukoliko bi ušla u naša kola. Emery se, međutim, nije morao sakrivati. Kada je vlak ponovo krenuo, Emery je prošao kroz ostala odjeljenja i javio nam sav zadovoljan: „Sjedi u predzadnjim kolima. Lijepa ženska! Ta zaista može muškarcima da zavrti glavu! Sav prtljag se sastoji od jednog malog kovčega i torbe. Ima na sebi jednostavan šešir i sivi kaput, kao što si mi rekao. Šta ćemo poduzeti?“ „Pustit ćemo je neka se vozi.“ „Well! Ja međutim mislim da bi ipak možda bolje bilo da „je zadržimo.“ „Ne. S ovom ženom mi zapravo nemamo nikakvog posla. Mi želimo da uhvatimo Meltonove, a ne nju.“ „Samo što će ih ona upozoriti.“ „Neće uspjeti jer ćemo joj doskočiti. Za nas neće biti nikakav problem da stignemo prije nje u Albukerki.“ “Tako bi trebalo da bude, ali čovjek nikada unaprijed ne zna šta se sve može u međuvremenu dogoditi. Zar ne bi bilo bolje da je spriječimo?“ „A kako bi ti to izveo?“ „Pomoću šerifa.“

44 „Time ne bismo postigli ništa, jer bi on i nas zadržao. Mi znamo da ona namjerava iz Gainesvilla u New Mexiko. Ona još nije svjesna šta je čeka na tom putu. Gotovo bih rekao da se uopće neće moći ni probiti. Mi ćemo u Gainesvillu nabaviti konje i na njima poći gore u planine.“ „Da se možda tamo ne sukobimo sa Komančima ili Kiowama!“ „Ništa za to, samo bi nam vrijeme prošlo brže.“ Čuvši to, Winnetou se namrštio. „Neka moj brat to ne kaže dvaput! Komanči znaju često krenuti gore na sjever sve do ceste koja vodi za Santa Pe. Winnetou ih se ne boji iako su mu smrtni neprijatelji. Rekli ste da moramo čim prije stići do Albukerkija, pa prema tome nemamo vremena da se s njima sukobimo.“ Šutio sam jer sam znao da je u pravu. Emery je još jedanput otišao do pretposljednjih kola. Židovka je stalno spavala. Izgleda da je putujući probdjela posljednju noć. U Dallasu smo morali promijeniti vlak. To je bilo prilično komplicirano jer nas Judita nije nipošto smjela vidjeti. U protivnom, mogla bi nam na putu za Sherman da pobjegne. Uspjelo nam je da ostanemo neprimijećeni, a isto tako i kasnije kada smo u For Worthu morali još jedanput da presjedamo. Pruga je od ovog mjesta bila nova i zbog toga je vlak veoma oprezno vozio, te smo pred samu noć stigli u Gainesville. To je bila krajnja stanica. Čekali smo da se Židovka sa njenim Indijankama iskrca pa smo tek onda i mi napustili vlak. Do sada nas još nije primijetila. U ono vrijeme je Gainesville bio bijedno mjesto. Zgrada nije ni bilo, već samo koliba. Sama stanica nije imala konačište, a i u selu su postojala samo dva takozvana hotela, naime, ukoliko se to uopće moglo nazivati hotelom. Primijetili smo da je naša bjegunica nestala u onoj boljoj gostionici, te smo i mi pošli unutra. Čitava kuća bila je u mraku. Nigdje svjetla. Napolju se spustio već duboki mrak. Iz susjedne prostorije do nas su doprli nekakvi glasovi. Vjerojatno je to bila kuhinja. Pogledavši onamo, primijetio sam slabi tračak svjetla koje je širila malena lojanica. Nekakav muški glas je govorio: „Ali right! Sve je već spremno. Odmah ću osvijetliti saloon.“

45 Iza toga sam začuo lagane korake koji su dolazili prema nama. U neposrednoj je blizini stao. Ako je to bila Židovka s kojom je gostioničar razgovarao, onda je ona sada sjedila u ovoj prostoriji koju vlasnik naziva saloonom. Pipajući oko sebe, pošli smo naprijed i došli do stola gdje se nalazila jedna klupa, I klupa kao i stol bili su građeni od neotesanih dasaka. Sjeli smo. Uto je ušao gostioničar Sa lampom u ruci i stavio je na stol. „Hallo, pa tu su još i drugi gosti!“ rekao je glasno. „Dobro došli, džentlmeni! Hoćete li prenoćiti u ovom hotelu? Imamo odličnu hranu, dobre krevete i veoma niske cijene!“ „Vidjet ćemo“, odvratio je Emery. „Imate li piva?“ „Pravog engleskog portera.“ „Onda nam donesite tri boce! Ukoliko nam ne bude prijao taj božji napitak, popit ćete ga sami!“ „To bi mi bilo veoma drago, samo što neću imati prilike da osjetim taj užitak.“ U međuvremenu mi se ukazala prilika koja mi je pružila veći užitak nego gostioničarev loš ječmeni napitak. Čim je donio svjetlo, ugledao sam — osim naše — još jednu klupu uza stol na kojoj su sjedile — Judita i njezine Indijanke! Kako im se samo promijenio izraz lica čim su me ugledale! Sačekao sam da se gostioničar udalji, pa sam ustao i naklonio se. „Mrs. Silverhill, naš jučerašnji sastanak me je toliko oduševio da nisam mogao izdržati od puste želje da se ponovo vidimo. Old Shatterhand vam je ušao u trag iako vam je strana osoba nabavila putne karte.“ „Vi — vi ovdje u Gainesvilleu!“ zamucala je. „Možda bih se ja Unatoč vašoj ljepoti duže zadržao u New Orleansu. Vi ste međutim u žurbi zaboravili nešto što će vam vjerojatno zatrebati, pa sam zbog toga smjesta sjeo u vlak da vam tu stvar predam. Izvolite, senjora.“ Izvukao sam iz džepa onu ceduljicu na kojoj je lažni Hunter napismeno obećao brak Židovki, razmotao je i prinio svjetiljci. Počela je čitati i iznenada mi je istrgnula iz ruke.

46 „To je moje! Samo kad mi je ovo opet u rukama! Toliko je važno da mi je sasvim svejedno da li će mi sve drugo što sam ponijela sobom propasti.“ „Možete je zadržati, senjora! Ovim ćete moći prisiliti jednoga od najvećih varalica da se prema vama pošteno ponese - ukoliko ga prije toga dželat ne digne na vješala.“ Ljutito je zasiktala: „Šutite, klevetniče! S vama nemam nikakva posla.“ Upravo je ušao gostioničar. Judita ga je upitala: „Senjor, imate li na raspolaganju do sutra ujutro takvu sobu koja se može zaključati, jer ne želim da imam nikakve veze sa ovakvim ljudima?“ „Tako što nije trebalo ni da pitate, mem. Imam takvu sobu u kojoj se čak i princeza osjećala kao da je u sedmom nebu.“ „Odvedite me tamo zajedno sa mojim služavkama!“ Ponio je lampu i odveo ženskadiju. U kući su bile samo dvije prostorije, u većoj smo sjedili mi, dok je ona manja bila kuhinja, a ujedno i dnevni boravak gostioničara. Strop obiju prostorija bio je načinjen od dasaka. Onaj u kuhinji je imao četvrtasti otvor, uz koji je gostioničar prislonio ljestve i krenuo sa lampom gore. Judita i Indijanke su morale poći za njim. Ostali smo čitavih četvrt sata u mraku, a kada je sišao dolje, ponovo nam je stavio na stol lojanicu. „Izvinite, mes’shurs!“ rekao je. „Danas imam samo jednu lampu. Naručio sam u Little Rocku tri velike svjetiljke, samo, na žalost, svjetiljke će tek prekosutra stići. Želite li možda nešto i da pojedete?“ „Da“, odgovorio je Emery. „Šta imate?“ „Pečenicu s omletom.“ „Tko je kuhar?“ „Ja lično. Moja žena će tek prekosutra stići. Sklopio sam ugovor sa četiri konobara i oni su već jučer morali da stignu. Vjerojatno kasne zbog toga što im Krojač nije uspio na vrijeme da šasije frak.“ „Onda je prava sreća“, prekinuo sam ga, „što ste barem vi stigli ovamo. Vi ste razgovarali s tom damom. Da li vam je rekla kamo putuje?“

47 „Nije.“ „Ili kada će krenuti?“ „Ni to. Malo prije ste-,čuli i sami da je rekla da joj soba treba samo do sutra ujutro.“ „Možemo li ovdje prenoćiti?“ „Naravno. Spavat ćete kao bogovi.“ „A gdje?“ „Tu u saloonu. Prava je divota kakve ćete krevete imati.“ „Dobro! Može li čovjek u ovom blagoslovenom mjestu da nabavi konje? Mislim reći: da kupi?“ „Razumije se, sire! Takvih životinja kao što ih ovdje ima nećete naći na čitavom Zapadu. Sve sami čistokrvni arapski, perzijski i engleski konji! A tek cijene! O njima ne treba ni govoriti! Ja sam nadaleko najpoznatiji odgajivač konja.“ „Divno! A možda imate i sedla?“ „Svih mogućih vrsta, direktno nabavljenih od najslavnijeg sedlara iz St. Louisa i, tako reći, novih.“ „Tada mi je jedina želja da ti vaši konji i sedla budu bolji od engleskog portera, koji ste maločas isto tako mnogo hvalili. Koliko izlaza ima ona soba u kojoj se nalaze dame?“ „Postoji samo jedan, i to onaj kroz koji su maloprije ušli. Sada me izvinite! Moram se požuriti da vam priredim večeru.“ Ovaj hotelijer je bio tako prepreden momak kakvog sam rijetko kada sreo. Njegov porter nije bio ništa drugo već lično smućkano tanko pivo. Malo kasnije iznio nam je takozvanu pečenicu, koja se zapravo sastojala od žila goveđih nogu. A omlet, veoma loše brašno, pomiješano s toplom vodom od koje je nastala gusta kaša. Strugotine su nam bili kreveti. Za čitav ovaj kneževski smještaj trebalo je da platimo tri dolara po osobi. Tješili smo se da i princeze’ iznad kuhinje nisu bolje uživale. Kako gostioničaru i unatoč njegovoj ljubaznosti nismo mnogo vjerovali, riješili smo da ujutro ustanemo čim svane dan. Usred noći me je probudio Winnetou. „Čuje li moj bra t nešto?“ upitao me je.

48 Oslušnuo sam. I stvarno, do mog uha dopro je nekakav tihi šum, sličan kolima u pokretu. Iza toga je opet sve utihnulo. Zaspali, smo ponovo, uvjereni da Judita nikako ne može otići a da je ne čujemo, ukoliko je gostioničar govorio istinu da postoji samo jedan izlaz. Naš sluh je bio veoma izoštren, a pogotovo u Winnetoua. Znali smo se i na najmanji šum probuditi. Pri prvom, sivilu dana smo ustali. Vrata nisu imala bravu, već samo drveni zasun. Mogli smo sada da napustimo kuću a da ne probudimo gostioničara. Čim smo otvorili oči, odmah smo primijetili da su ljestve nestale iz kuhinje. Kada smo pak zakrenuli iza ugla ,kuće, ugledali smo ljestve naslonjene na zid. Tu smo otkrili još jednu stvar, naime, vrata koja su iz kuhinje vodila direktno napolje. Probudili smo brže-bolje gostioničara. „Gdje su one dame koje su gore spavale?“ upitao sam ga. „Otišle su“, odgovorio je i zlobno se nacerio. „Ja sam ih pustio.“ „I to potajno, da mi ne bismo primijetili.“ „Svakako, mes’shurs. Ne želim svoje goste da uznemirujem pri spavanju. Otvorio sam kuhinjska vrata i polako i tiho prislonio ljestve sa spoljne strane. Vjerujem da me niste mogli čuti, makar i budni bili. Dame su se kroz vanjski otvor spustile tiho dolje.“ Sve je ovo rekao s takvom zlobom da bih ga najradije ošamario. Savladavši se, rekao sam mu: „I vi još tvrdite da ne znate kuda su otišle?“ „Ne znam.“ „Pa ipak ste ih vi otpremili kolima.“ „Kolima?“ rekao je sav iznenađen. „Kako to znate?“ Sjetio sam se riječi koje je Judita uputila trgovcu: ,Mr. Hunter se pobrinuo da čim prije stignem do njega’. Da joj nije možda pri rastanku rekao da će je ovdje čekati spremna kola? „Ja znam da su ovdje kod vas stajala u pripravnosti kola za nekakvu Mrs. Silverhill“, rekao sam gostioničaru, nadajući se da sam ga pogodio u žicu. „Nema smisla da poričem kada već znate. Kola su stajala u štaglju kraj željezničke stanice. Bio sam prisiljen da ih

49 dobavim iz Little Rocka i platio sam za njih ogromnu svotu, iako je to stara, već istrošena kočija.“ “U kom je pravcu otišla kočija?“ „To se vas ne tiče.“ „Well, kako god želite, sire! A sada biste nam mogli pokazati one konje koje ste nam jučer ponudili!“ „Neću da ih prodajem. Želim da vam samo toliko kažem da mi je Mrs. Silverhill, ta veoma fina dama, dala novaca pod uvjetom da vam ne prodam nijednog konja.“ „Ovdje vjerojatno ima još i drugih ljudi od kojih bismo mogli kupiti konje.“ „Ovdje u Gainesvilleu? Grdno se varate, jer u čitavom selu nema kopita koja ne bi bila moja. Moram priznati da su konji lijepi. Želite možda da ih vidite? Napolju su, u toru.“ I ovo je rekao zlobnim glasom, dok je rukom pokazivao negdje iza željezničke stanice. Winnetou me je pogledao. Odmah sam shvatio što misli, pa sam ravnodušno odgovorio gostioničaru: „Možemo ih pogledati. Pokažite nam ih!“ Kako smo sve naše stvari već imali u rukama, pošli smo za njim do tora, koji je bio na nekih desetak minuta udaljen od sela. Ondje je bilo dvanaest konja. Medu njima je bilo i takvih koji su nam se svidjeli. Ovaj je čovjek međutim ostao pri svome i nije htio ni jednoga da proda. Upitao sam ga kratko: „Sire! Da li vam je Mrs. Silverhill rekla naša imena?“ „Nije.“ „Onda ću vam ih ja reći. Ovdje stoji Winnetou, poglavica Apača. Ja sam Old Shatterhand, pa ste vjerojatno za nas već svakako čuli, a ovaj treći također nije čovjek koji se dade vući za nos. Vi inače prodajete konje, a mi ih odmah trebamo. Iz čiste zlobe ne želite nam prodati. A sada čujte što ću vam reći: otkupit ćemo vam ona dva riđana i ovog vranca. Platit ćemo vam po komadu osamdeset i pet dolara. Osim f toga, vi ćete nam dati sedla i sav ostali pribor za cijenu od petnaest dolara, podrazumijevajući ovdje opremu za jednog konja, ukupno tri

50 stotine dolara. Ukoliko to ne prihvatite, mi ćemo otići. Ono što će se dalje dogoditi naša je stvar!“ „Šta ? Zar je istina, istina? Vas dvojica ste Winnetou i Old Shatterhand!“ uzviknuo je. „Ako je tako, tada ću moći pun ponosa da pričam svakome koga sam pogostio u mom saloonu! Da, sada mi se polako otvaraju oči, mes’shurs. Ovaj ovdje je Winnetou, onaj poglavica sa srebrom okovanom puškom. A vi imate dvije puške, jednu tešku i jednu lakšu. Ova ovdje je puška za medvjede, a ova druga je izvrsna brzometka. Mes’shurs, dobit ćete i konje i sedla. Uzmite sve što vam treba! A sada ću vam još i to reći kuda su otišle one žene. Krenule su za Henriettu, gdje će promijeniti konje. Odande će produžiti preko gaza Red Rivera kako bi se dočepale kolnika koji preko San Pedra vodi za Albukerki.“ Ovakav obrt nisam očekivao. Šta više, računao sam da će i dalje ostati pri svome. U tom slučaju mi bismo se brže-bolje bacili na ona tri konja koja sam maloprije spomenuo i dobacili mu po komadu pedeset dolara. Zatim bismo bez sedla i uzda pojahali. Ovako je, međutim, bilo mnogo bolje. Gostioničar nas je zamolio da pođemo s njime natrag u hotel. Tu smo odabrali sedla, platili kako sedla tako i konje. Najoednom je nestao. Kada se nakon kratkog vremena ponovo pojavio, odmah nam je bilo jasno zašto je tako iznenada otišao. Tek što je stigao, nahrupilo je u saloon čitavo selo, veliko i malo, staro i mlado da nas vide, da vide to čudo. Ostali smo mirni jer nam nisu ničim dosađivali. Nijedan od mještana se nije usuđivao da bilo kojega od nas oslovi, ali je zato gostioničar napravio dobar posao. To nas je zadržalo još čitav jedan sat. Pilo se naveliko. Po gosticničarevom licu vidio sam da je zadovoljan jer se stalno smješkao. Zahvaljujući tome, gostioničar nas je na kraju zamolio da uzmemo kao poklon od njegove strane potrebnu zalihu živežnih namirnica. To mu nismo odbili. Pokazalo se da ima daleko bolje brašno i meso nego ono od kojega je pripremio večeru za nas. Poklonio nam je još i jedan omanji tiganj, kao i tri žlice, koje će nam dobro doći na putu za pripremanje hrane. Ovako opskrbljeni krenuli smo i mi prema Henrietti. Tamo smo saznali da je Židovka osam sati prije nas stigla ovamo i da nije samo promijenila konje već i povela rezervne. Izgleda da je bila sigurna da ćemo poći u potjeru zadnjom jer smo stekli dojam da je i ovdje