351 XVIX KRAJ JUDE ISKARIOTA Na krševitoj visoravni nije bilo ugaženog puta pa smo se morali verati s kamena na kamen. Pri svakom koraku sam osjećao bol. Bilo mi je jasno da ću još dugo osjećati posljedice pada sa konja. Pomenuta šuma protezala se oko podnožja. S druge strane visoravni bilo je nešto slično preriji — veći komad zemljišta obrastao gustom travom. Kako sam predosjećao, ondje je protjecala nekakva voda. Konji Niora su ovdje pasli pod nadzorom nekoliko mladih ratnika. Nedaleko od njih ležao je zarobljenik pričvršćen, za kolce — Thomas Melton. Do njega je sjedio Franc Vogel, violinista, jer boljeg i pouzdanijeg čuvara čovjek za tu staru hulju ne bi mogao naći. Čim je Vogel primijetio da dolazimo, skočio je na noge i potrčao prema meni: „Najzad ste stigli! Koliko sam strahovao! Prije izvjesnog vremena čuo sam nekakvu pucnjavu druge strane visoravni koja je poslije kratkog vremena utihnula. Neprijatno sam se osjećao. Znam da bi borba s tako jakim neprijateljem — koji raspolaže sa nekoliko stotina ljudi — morala duže da potraje.“ „Nije potrebno da dugo traje ukoliko čovjek sve dobro pripremi, onako kako smo to mi uradili. Medu nama za sada vlada primirje.“ „Dokle.“ „Još nekih četiri sata. Uostalom, sada mogu da vam prenesem nekoliko radosnih vijesti.“ „Kakve su to vijesti? Govorite!“ „Za sada ću vam reći samo dvije. Očekujte posjetu nekog gospodina koji je uvjeren da će vas naći tamo — u Frisku. Taj gospodin se zova Fred Murphy.“ “Murphy? Šta hoće od mene?“
352 „To ćeš vam lično reći. Vi ćete međutim imati još jednu posjetu.“ „Koju?“ „Vašu sestru.“ „Sestru? Naprosto ne mogu da vjerujem! Divno! Ovoliku smjelost ne bih nikada očekivao ni s njene, a ni s advokatove strane!“ „Smjelost? Ja bih prije rekao da je u pitanju potpuno nepoznavanje opasnosti kojima je čovjek izložen u ovim krajevima.“ „Vi ste u pravu! Ali kad je već došla ovamo, nećemo je zbog toga ukoriti. Kako je došla u vezu sa Murphyjem i kako se sjetila da nas potraži ovdje?“ Ukratko sam mu ispričao; sve. Počeo je da mi zahvaljuje, ali sam ga prekinuo riječima: „Ukoliko sada ne prestanete da zahvaljujete neće vam ostati dovoljno riječi zahvalnosti za još veća iznenađenja.“ „Ah, kakva su to iznenađenja? Bilo šta bilo, ja znam da me ne može ništa tako obradovati kao vijest da ste moju sestru izbavili iz ruku Mogollona.“ „Oho! Ja bih ipak rekao da će vas ovo drugo iznenađenje više razveseliti nego prvo.“ „Zaista? Onda na vidjelo s njime!“ „Evo ga!“ rekao sam jednostavno, dok sam vadio novčarku Džonatan Meltona. „Novčarka?“ rekao je donekle razočaran. Uzeo ju je u ruke i pogledao je sa svih strana. „Pa otvorite je!“ primijetio sam. Bio je pravi užitak gledati njegovo lice. Kako su mu samo oči izgledale kada je ugledao vrijednosne papire! Počeo je otvarati svežanj za svežnjem. Oči su mu se sve više širile, ruke drhtale, a usne podrhtavale — ali govoriti nije mogao. Iznenada je ispustio novčarku u travu, bacio se na zemlju, zagnjurio glavu u ruke i glasno zaplakao. Pokupio sam svežnjeve sa zemlje i ponovo ih stavio u novčarku, a zatim ostavio kraj njega. Čekao sam dotle dok nije prestao plakati. Još nekoliko minuta je ležao i ponekad samo tiho zajecao. Najzad je ustao, dohvatio novčarku i upitao me suznih očiju: „Je li to — to — to od Džonatana Meltona?“
353 „Da“, odgovorio sam i ukratko mu rekao kako se sve odigralo. „I to je zaista imetak starog Huntera?“ „Na to se mogu bez dvoumljenja zakleti.“ „I sve to je moje, odnosno moje obitelji?“ „Jasno!“ „A mogu li zadržati novčarku?“ „Ne, jer želim da vam je uručim u prisustvu onih koji će se zbog toga najviše ljutiti. Samo još kratko vrijeme ću je držati, a zatim ću vam je predati. Moram vam reći da mi baš ne bi bilo sasvim svejedno šta ćete s novcem uraditi, ali ću...“ „Zašto vam ne bi bilo svejedno?“ prekinuo me je. „Recite! Budite iskreni!“ „Rado ću to učiniti! I sami znate čemu smo sve bili izloženi dok se na kraju nismo dočepali tog novca. Vjerojatno vi još i ne znate baš sve. Glavno je da je sada kod nas. No mi se sada nalazimo na Divljem zapadu i znam da vi nemate nikakvog iskustva o tim krajevima. Da li ste uvjereni da je vaš džep za tolike milijune najsigurnije sklonište?“ Moje ga je pitanje vidno uplašilo. Rekao je: „Nije, nije! Ja ne želim da držim taj novac kod sebe, barem ne za sada! Zadržite ga vi! Kod vas je sigurniji. Vjerojatno ne bih ni uspio da ga do kuće čitava donesem.“ „Vi o tome sami ne možete donositi odluku jer je tu i vaša sestra. Čim stigne ovamo, zapitat ćemo je. A sada ću vam opširnije ispričati sve što se odigralo od trenutka kada ste otišli sa poglavicom Niora.“ Kada sam završio, duboko je uzdahnuo. „Znači, vi ste uz velike muke i izlažući se tolikim opasnostima uspjeli da prisvojite novčarku! Morat ćete SM Hipom podijeliti sadržaj novčarke!“ „Samo me nemojte vrijeđati! Ukoliko kasnije želite da učinite koje dobro djelo, sjetite se vašeg siromašnog rodnog sela i njegovih stanovnika u čijim očima hiljadu dolara izgleda ogromno bogatstvo! Ja za prijateljske usluge ne primam nikakve novčane nagrade. A sada bih želio da malo pogledam šta radi stari Melton. Kako se vladao kod Niora?“
354 „Ni riječi nije progovorio. Jedino je u snu znao zastenjati i promrmljati kao da ga muče veliki bolovi.“ Otišao sam k Meltonu. Naš razgovor nije mogao da čuje, jer mi nismo razgovarali u blizini gdje je bio vezan. Nije ine mogao ni vidjeti jer je ležao na leđima, dok mu je potiljak bio okrenut prema nama. Kada sam se onako neočekivano pojavio kraj njega, gledao me je kao da sam avet i zastenjao: „Prokletniče! Samo da sam slobodan, samo da su mi slobodne ruke! Stegnuo bih te i oderao ti meso s kostiju! Pa zar te nisu Mogolloni uhvatili?“ „Nisu, Mr. Meltone, nisu me uhvatili, iako bi me se veoma rado dočepali, to više što me je vaš dragi Džonatan preporučio njima.“ Savladao se i vrebaj učim pogledom me upitao: „Džonatan! Zar ste ga vidjeli?“ „Možda, ali, na žalost, to vam ne mogu tačno reći.“ „Tako? — imat ćete uskoro prilike da ga vidite.“ „Pa to upravo i želim.“ „Bilo bi bolje da to ne želite!“ dobacio je. „Ne smijete zaboraviti da će me on osvetiti, doletjet će brzinom metka i razbiti vam glavu!“ „Ne uzimam ozbiljno vaše prijetnje. Mogollona se ne bojimo, jer smo upućeni u njihove namjere. Upravo smo na putu da osujetimo njihov napad.“ Upitno me je pogledao i podozrivo upitao: „I vi mislite, da ćete s njima izaći na kraj? Da možda niste i odviše samouvjereni, sire?“ „Ne bih rekao! Upućeni smo u sve. Vaš Džonatan će stići sa Mogollonima, samo smo im mi pripremili lijepu klopku i ništa drugo ne treba da uradimo već samo da zatvorimo izlaz — i svi će biti naši. Znam da ću vam u roku od nekoliko sati moći pokazati Mogollone, a i vašeg Džonatana — kao zarobljenike.“ Naprosto me je htio progutati očima. “Zarobljenike? I Džonatana? Besmislica! Vi me želite samo zastrašiti i naljutiti. Ali to vam nikako neće uspjeti!“ „Vi nam više nikada nećete moći naškoditi, Mr. Meltone, i baš mi je svejedno ljutili se vi ili veselili. Govorio sam vam istinu i ukoliko mi
355 ne vjerujete, ubrzo ću vam dokazati da je sve tačno što sam vam rekao.“ „The devil! Izgleda kao da ste sigurni u svoju stvar! Uostalom, meni je više stalo do nečeg drugog. Ako budete pametni, znajte da ćete iz ovoga izvući dobar posao. Hoćete li?“ „A zašto ne bih ako je u pitanju pošten posao“, odgovorio sam, radoznao šta će mi ponuditi. „Pošten je, vanredno pošten, naravno ukoliko vi lično budete pošteni.“ „Ja nisam nikakva hulja, to biste već jednom morali znati.“ „Baš zato što znam, ja vam vjerujem da će Mogolloni upasti u klopku. Posao koji vam nudim upravo je na tome i zasnovan.“ „Onda govorite!“ „Tražim od vas jednu uslugu. U zamjenu obećavam da ću vas nagraditi mnogo više no što ta usluga vrijedi.“ „A kakva bi to usluga morala biti?“ „Pustit ćete me na slobodu, a i onaj novac koji ste mi oduzeli vratit ćete mi!“ „A šta mi nudite za to?“ „Milijune!“ „Milijune, to već nešto znači! A koliko ih ima?“ „Dva do tri milijuna dolara. Uostalom, tačan iznos nije ni važan. Dakle, hoćete li?“ „Da.“ „Dajete li mi riječ da ću biti pušten na slobodu i ponovo doći do svog novca?“ „Da. Ukoliko uz vašu pomoć dođem do tih milijuna, pustit ču vas na slobodu i vratit vam iznos koji sam vam oduzeo.“ „Budimo iskreni jedan prema drugome. Recite mi, sire, zar vi stvarno vjerujete da ćete pobijediti Mogollone?“ „Ne samo pobijediti već i uhvatiti, od prvog do zadnjeg.“ „I moga sina?“
356 „I njega.“ „Dobro! On je, doduše, moj sin, ali se uvijek prema meni ponašao kao hulja. Hunterov novac je podijelio tako da je za sebe zadržao skoro čitav iznos, a meni dao samo neku sitnicu. Sada neka mu pravo bude ako ga izdam. Dakle, pazite! On ima nekakvu crnu kožnatu torbu...“ „Lijepo!“ „U njoj se nalazi novčarka i u toj novčarki „u oni milijuni kao i neki dokumenti.“ „Je li to sigurno?“ „Sigurno! Jeste li sada zadovoljni?“ „Zapravo nisam.“ „A zašto? Vi ćete dobiti milijune.“ „Ali vi ste me ipak vukli za nos. Došao bih do tog novca i bez vašeg obavještenja. Džonatan će u svakom slučaju biti moj zarobljenik, a onda ću svakako i tu torbu kod njega pronaći.“ „U redu. Nadam se da se ne ljutite na ovu moju sitnu lukavštinu?“ „Nikako. Samo što se i ja nečemu nadam, i to: da će se vaš podatak pokazati kao tačan, naime, da je novac još kod njega, jer sam postavio uslov da ću do njega doći uz vašu pomoć.“ „Tako će i biti.“ „A što bi trebalo poslije da bude sa Džonatanom? Možda je u pitanju i njegov život?“ „Ja mu ne mogu pomoći. Prevario me je i ja ga se odričem. Baš mi je svejedno šta će s njime biti. Ne bih ništa imao protiv da i umre, jer mi poslije više ne bi mogao smetati. Pri tome vi ćete napraviti najbolji posao, još bolji od mene.“ I to mi je nekakav otac! Bio mi je odvratan. Savladao sam se pa mu mirno odgovorio: „Da, moja nagrada je visoka, ali me to nimalo ne uzbuđuje jer sam već bogat. Milijuni su već kod mene.“ „Onda mi Ih pokažite!“ nasmijao se. „Spreman sam da vam učinim tu uslugu. Pogledajte ovamo! Evo — evo — evo — i evo!“
357 Izvukao sam novčarku, otvorio je i pri izgovaranju riječi „evo“, prinio mu očima svaki put jedan od omota. O, da ste mu samo vidjeli lice! Oči umalo što mu nisu iskočile iz duplji. Odbacio se od zemlje, podigao, glavu onoliko koliko su mu to spone dozvoljavale i počeo na mene vikati: „Pa — pa — pa to je — odakle vam ta novčarka? O, đavole, đavole, đavole!“ „Ne uzbuđujte se samo toliko!“ rekao sam mu. „Šta ima u tome što sam vašem sinu učinio posjetu u njegovom šatoru dok je bio odsutan?“ Znajte, ja vas sada zaista žalim. Vi, na žalost, ne možete da održite riječ i da mi pomognete kako bih došao do obećanih milijuna. Do njih sam došao i bez vaše pomoći, i zbog toga vas ne mogu pustiti na slobodu. Osim toga, ne mogu vam vratiti natrag ni novaci Nije mi odgovorio. Spustio je ponovo glavu, obrazi su mu se odjednom opustili i upali, ležao je sklopljenih očiju. To je za njega sigurno bio težak udarac i ja sam mislio da se onesvijestio. Već sam se okrenuo s namjerom da odem kada je odjednom sve snage napeo, a remenja počela da pucaju i kolci savijaju. Stao je opet na mene da viče: „Došao si iz samog pakla! A znaš li tko si? Utjelovljena sotona!“ „Glupost! Tvoj je brat bio đavo, a ti si Juda Iskariot, izdajica. Dobrotu koju su ti ljudi ukazali vratio si zločinima. Ti si ubio rođenog brata i oduzeo mu novac, a upravo si sada izdao i svog jedinog sina. Da, ti si Juda Iskariot i umrijet ćeš isto onako kao i on koji se na kraju objesio.“ Ostavio sam ga i otišao preko visoravni ponovo na plato. Sa vrha platoa sam vidio da je sve bilo onako kako sam i ostavio. Winnetou se nalazio kraj oružja Mogollona. Vezani poglavica je ležao do one dvojice starih ratnika. Poglavica Niora je upravo dao znak da počne ručak. Kad sam izračunao da bi Emery otprilike mogao stići, u susret sam. mu poslao jednog od Niora i naredio mu da mi odmah javi čim primijeti približaje čete. Morao sam tačno znati kada će stići onih šezdeset zarobljenika kako bih poduzeo potrebne mjere predostrožnosti u slučaju da se Mogolloni pobune.
358 Moglo je biti dva sata iza podneva kada se glasnik vratio i saopćio mi da će Emery stići u roku od deset minuta. Dogovorio sam se sa Winnetouom što ćemo uraditi. Winnetou je zatim otišao u šumu do Niora koji su se tamo nalazili skriveni, dok sam ja pošao njihovom poglavici i rekao: „Zarobljeno oružje sada čuva dvadeset tvojih ljudi, ali sada to neće biti dovoljno jaka straža. Drži u pripravnosti još dvadesetoricu! Čim ti dadem znak, odmah ih moraš uputiti dolje do skupine!“ Iza toga sam otišao do Jakog Vjetra i njegovih staraca, sjeo do njega i rekao: „Ubrzo će isteći vrijeme koje sam ti dao da bi mogao donijeti odluku. Dogovarali ste se. Da li ste došli do kakvog zaključka?“ „Zar nam ne bi malo produžio vrijeme?“ ‘„Ne, dao sam vam dovoljno vremena.“ „Ali ipak ne toliko koliko nam je potrebno.“ „Da nemaš neke skrivene namjere, potrebno bi vam bilo daleko manje vremena nego što sam vam ga dao. Ti se nadaš da će te netko osloboditi.“ „Na koga to misliš?“ „Na onih deset ratnika koje si danas ujutro ostavio kraj ,Izvora sjene’.“ Kada je to čuo, sav se prestrašio. Ipak se savladao i upitao me prividno smiren: „Rekao si deset ratnika. Jesi li ih vidio kraj ,Izvora sjene’?“ „Da. Oni su bili tamo da čuvaju dva bijela zarobljenika, jednog muškarca i jednu ženu. Ti, lično, prošle noći si logorovao kraj ,Izvora sjene“. Ti si sa još tri stara ratnika sjedio kraj vode i ja sam skriven iza vaših leđa pratio razgovor koji ste vodili. Za vrijeme vašeg razgovora vratila su se dva tvoja izvidnika i jedan od njih ti je rekao da su navodno na putu sreli jednog Niora. Priznaješ li da je tako bilo?“ Pošto mi nije odgovorio, nastavio sam: „Onaj Nior je u stvari bio glasnik kojega sam ja Poslao Brzoj Strijeli sa porukom da ćete danas stići na plato. Iza toga sam se odšuljao dalje i unatoč stražaru zavukao se u kola da saopćim tvojim zarobljenicima da ću ih danas ujutro osloboditi.“
359 „Uff, uff!“ viknuo je tada poglavica. „Ovako što može jedino tebi ili Winnetouu da uspije. Jesi li održao riječ koju si dao zarobljenicima?“ „Da. Tek što ste otišli, mi smo se pojavili, uhvatili onu desetoricu koju si ostavio, oslobodili bljedolike, upregli u kola osam konja i odvezli se kolima za vama.“ „A zašto kolima?“ „Zbog ratnog lukavstva koje nam je uspjelo. Uostalom, ti si mislio još i na neke druge tvoje ratnike za koje si vjerovao da će se priključiti onoj desetorici.“ „A na koje?“ „Na onu pedesetoricu što si ih povjerio Meltonu.“ „Uff, uff!“ viknuo je sada poglavica vidno uzbuđen. „Kako ti to znaš?“ „Vidio sam ih kraj izvora ,Zmijske planine’. I tamo sam se dovukao do vode i prisluškivao Meltona. Napomenuo je daće poći do ,Duboke vode’, a odande krenuti za tobom. Međutim, kada je Melton sa tvojim ratnicima stigao do ,Duboke vode’, ja sam se sa mojim ljudima već tamo bio sakrio, pa smo ih sve uhvatili. Odande su oni stvarno pošli za tobom, ali kao naši zarobljenici. Uz put sam ih ostavio kraj ,Izvora sjene’. Ali kad sam po tebi primijetio da baš od njih očekuješ spas, poslao sam im poruku da dođu ovamo. Vidjet ćeš ih, jer će se ubrzo pojaviti. Pogledaj samo!“ Winnetou je upravo izišao na čistinu i ruku podigao uvis. Na ovaj znak iz šume su izišli i njegovih sto pedeset Niora, klekli na zemlju i uperili puške u razoružane Mogollone. „Šta je to? Šta to treba da znači?“ upitao me je prestrašeno poglavica Mogollona. „Ništa neće biti ukoliko tvoji ratnici ostanu mirni“, odgovorio sam. Nato sam poglavici Niora dao ugovoreni znak. „Slušaj!“ Uto je odjeknuo Winnetouov zvonki glas: „Neka ratnici Mogollona čuju šta im imam reći! Upravo sada vode ovamo vašu braću koju smo uhvatili. Onome koji se bude mirno vladao neće se ništa dogoditi. Međutim, tko se bude udaljio od svog mjesta, taj će biti odmah ustrijeljen.“
360 „A čemu ovi ratnici koji se upravo sada spuštaju sa brda?“ upitao je poglavica Mogollona. „Tih dvadeset ratnika Niora poći će, na moj znak, da pojačaju stražu kod vašeg oružja. Tvojim bi Mogollonima moglo pasti na pamet da dohvate oružje kako bi oslobodili svoje drugove koje smo zarobili.“ Na te riječi poglavica se obratio starcima i naredio im: „Pođite brzo k našim ratnicima i recite im neka ostanu na svojim mjestima ma šta se dogodilo. Iza toga se opet vratite ovamo!“ Otišli su. Stigli su k svojim ratnicima baš u posljednji čas. Čim su stigli, Emery se pojavio na izlazu iz usječenog puta. Vodio je svoj odred. Podigao sam sa zemlje poglavicu Mogollona da bi mogao sjediti i prislonio ga leđima na kamen tako da je sve dobro mogao vidjeti. Zatim sam ga upitao: „Prepoznaješ li one zarobljenike?“ „Melton“, odgovorio je, „ona bijela squaw, kao i onaj muškarac i žena koju smo poveli u kolima.“ „Prebroj svoje ljude!“ „Šezdeset vezanih ratnika.“ „Oni ostali što ih vidiš vezane, to su deset Yuma koji su pošli sa bijelom squaw.“ Tek su onda zastali kada je i zadnji kraj nas prošao. Uhvaćeni Mogolloni su sagnuli glave kada su vidjeli svoga poglavicu vezanog kraj mene. Melton me je drsko pogledao. Kada je i zadnji zarobljenik bio položen na zemlju, vratila su se i ona dva starca. Sada sam upitao poglavicu: „Da li i dalje želiš da ti produžimo rok za razmišljanje?“ Najprije je pogledao ona dva starca, ali kada su nijemo odmahnuli glavama, odgovorio je: „Ne. Mi se predajemo.“ „Dobro! Vaše oružje se već nalazi u našim rukama. Još ostaje jedino da nam predate municiju i konje. Najprije će doći na red oni koji tamo prijeko sjede, zatim zarobljenici koji su upravo stigli, i tek na kraju vas trojica. Kako koji bude otpušten, smjesta će morati da
361 nestane sa platoa, odnosno da pođe u pravcu ,Izvora sjene’. Sat kasnije računajući od posljednjeg, poslat ću ratnike Niora s nalogom da ustrijele svakog onog Mogollona koji se još bude nalazio u blizini. To dobro zapamti!“ Poslije ove opomene potražio sam Apača i zamolio ga da on upravlja otpuštanjem zarobljenika. Uzeo je nekolicinu Niora da mu budu pri ruci. Znao sam da me Marta čeka. Otišao sam stoga k njoj i rekao joj: „A sada imam nešto da vam pokažem. Dođi te!“ Odveo sam je preko uzvišice. Kada smo stigli na drugu stranu, pokazao sam joj mjesto gdje se nalazio njezin brat koji je leđima bio okrenut i sjedio u travi kraj konja. „Tamo je vaš brat. Idite k njemu i ponesite ovu novčarku!“ Čim sam joj predao novčarku, krenuo sam natrag i već nakon nekoliko koraka doprli su do mene radosni uzvici brata i sestre. Okrenuo sam glavu i vidio kako su jedno drugom pali u zagrljaj. Čim sam stigao na drugu stranu, otišao sam do Džonatana Meltona. Čitavo lice Džonatana Meltona bilo je natečeno od udaraca advokatovih. Čim me je ugledao, okrenuo se na drugu stranu. „Ratni pohod je završen, Mr. Melton“, rekao sam. „Vaši dobri prijatelji odlaze. Oni su vas ostavili na cjedilu. Uostalom, imam za vas jedno radosno iznenađenje.“ Nastojeći da Džonatan ne čuje, izdao sam naređenje da ovamo dopreme njegovog oca. Kada su ga donijeli, u isto vrijeme su došli i Franc Vogel sa Martom. Šta rog Meltona su odnijeli k Džonatanu. Čim je stari Melton ugledao sina, kao da je na prvi momenat zanijemio od straha, ali je odjednom kriknuo: „Dakle ipak! I ti si uhvaćen! A kome imaš to da zahvališ?“ „Ovome ovdje!“ odgovorio je Džonatan pokazujući glavom prema mjestu gdje sam stajao. „Tom psetu dakle imaš i ti da zahvališ. Uostalom, on je svemu ovome kriv! A gdje je tvoj novac?“ „Nemani ga više. Uzeo mi ga je Shatterhand.“
362 „Nije vis“ kod njega. Istina, maloprije sam ga vidio u njegovim rukama. Međutim, sada se nalazi u rukama ovog muzikanta kojega smo slušali u Albukerkiju moj brat i ja.“ „Da, tako je, Mr. Melton“, rekao sam Džonatanu. „Kao što već znate, pravi nasljednici Huntera su ova lady i taj mladi master. Zato sam novčanik i predao njima.“ „Neka bude!“ nasmijao se posprdno. „Samo što dugo neće ostati u njihovim rukama!“ Primijetio sam da su za ovog razgovora Židovka i Džonatan izmijenili značajne poglede. Izgleda da su se pomirili. Ja sam odmah iza toga prišao Juditi. „Senjora, vaše su Yume otišle sa Mogollonima. Svakako su pošli prema pueblu. Da niste možda i vi zaželjeli da tamo odete?“ Nato me je upitno pogledala. Osjetila je da joj ovo pitanje nisam uputio iz pukog, prijateljskog saosjećanja. Međutim, moju pravu namjeru nije mogla pogoditi. „Hoćete li me pustiti na slobodu?“ „Možda.“ „Samo što ću ja ostati ovdje! Moje je mjesto kraj Džonatana. Gdje se on nalazi, tamo ću biti i ja. Kuda god otišao, ići ću s njime.“ „Vi ste prava Ruth! Jučer umalo što niste jedno drugog ubili, a danas već ne želite da ga napustite. Vjerojatno ta vaša obnovljena privrženost nije bez razloga. Smijem li saznati razlog?“ „Ako baš želite znati, pogodite sami! Pa vi ste inače tako mudri.“ Pri tome me je podrugljivo promatrala, pa sam riješio da izvedem ono što sam naumio. „Kada vam se učinilo da je novac nestao u vodi, nestalo je i vaše ljubavi“, rekao sam. „Sada, međutim, znate da se on nalazi kod Mr. Vogela, a čuli ste kada je Džonatan rekao da će ponovo doći do njega. Odmah je oživjela i vaša stara ljubav. Ja na putu neću moći biti prema vama isto onako strog kao prema zarobljenicima muškarcima, pa bi vam možda u jednom trenutku uspjelo da se oslobodite i vaših spona. Bit će veoma jednostavno da odvežete i Džonatana. To bi se, naravno, moglo ostvariti samo noću. Mogli biste oduzeti novac Mr. Vogelu i
363 oboje s njime nestati. Da ne bi došlo do toga, poduzet ću potrebne mjere i zato vas pustiti na slobodu.“ „Ja neću da me pustite na slobodu. Makar me na to natjerali, ipak ću ovdje ostati!“ „Master Bunker!“ pozvao sam ga. Džon Dunker je prišao. „Master, da li se usuđujete da ovu lady povedete na vašem konju makar se ona tome opirala?“ „S najvećim zadovoljstvom!“ nasmijao se. „Što god se bude više opirala, to će mi draže biti. Znam što treba uraditi da bude mirna kao duhankesa. Želite li?“ „Da, Povedite sobom dvojicu Niora da vam budu pri ruci! Odjahat ćete do ,Izvora sjene‘. Onamo su otišli i Mogolloni i Yume. Čim budete naišli na prve Crvenokošce, predajte im ovu lady i vratite se odmah natrag!“ „Well, tako ćemo i uraditi.“ Nakon jednog sata bili smo spremni za pokret. Plijen, to jest oružje i konje koje smo oduzeli Mogollonima, privremeno smo podijelili Niorima. Oba Meltona smo vezali za sedla. Marta se smjestila u kola, dok sam ja sjeo na kočijaševo mjesto. Zatim smo krenuli. Jednog Crvenokošca smo ipak ostavili tamo sa zadatkom da sačeka Džona Dunkera i njegova dva pratioca i da onda pođu za nama. Dva sata kasnije već smo prolazili pomenutom ,Mračnom dolinom’ gdje nas je stigao Dunker. Morao se i sam od srca smijati kada mi je pričao kako se otresao lady i povjerio je nekolicini crvenih gentlemana. Moglo je biti jedan sat pred večer kada smo pred nama odjednom ugledali stanovnike naselja Niora kako uz radosno klicanje jure prema nama. Mi smo ranije već bili poslali jednog glasnika k njima da ih obavijesti da dolazimo kao pobjednici. Prema običajima Crvenokožaca, ova inače veoma laka pobjeda slavila se nekoliko dana. Winnetou, Dunker, Emery i ja bili smo visoko cijenjeni gosti. Promatrali su nas i prilazili s takvim poštovanjem kao da smo potomci njihovih božanstava. Morali smo ovdje ostati punih pet dana. Rado smo to i učinili jer je bilo već krajnje vrijeme da se jednom pošteno odmorimo, a pogotovo što nas je čekao dugačak put.
364 Stare kočije su već bile toliko trošne da smo ih ostavili kod Niora. Dan prije odlaska pošla je jedna grupa Niora u lov na antilope. Čim su se lovci vratili natrag, čitavim selom se razlegla galama. Upravo smo sjedili u šatoru poglavice. Izišli smo napolje da vidimo zbog čega je nastala galama. Lovci su došli do malo čudnog ulova. Umjesto antilopa, uhvatili su dvije osobe, naime, jednog Mogollon Indijanca i — jednu bijelu squaw, senjoru Juditu. Možda na neki sat udaljenosti od sela, lovci su naišli na šestoricu Mogollona i Židovku. Došlo je do puškaranja i tom su prilikom uhvatili jednog Mogollona i Juditu. Ostala petorica su pobjegli. Bilo mi je čudno što su Mogolloni bili naoružani puškama. Kako su došli do njih? Najprije smo saslušali Mogollona, ali od njega nismo mogli ništa izvući. Onda su pred nas doveli Juditu. Drsko nas je odmjerila. „Šta ste tražili u blizini sela?“ upitao sam je. „Zar niste svjesni da su vaši pratioci stavili na kocku svoje živote približujući se Niorima?“ „To mi je baš svejedno.“ „Da možda niste došli da me nagovorite ne bi U vas ipak poveo sobom?“ „A zbog čega bih inače došla?“ „Da oslobodite Meltona.“ „Toliko glupi nismo da uđemo u ovaj tako veliki logor pun Niora neprijatelja.“ „Po noći bi se to već nekako dalo izvesti. Međutim, to nije bio pravi uzrok vašeg dolaska. Vi ste htjeli da vidite kada ćemo krenuti, da i vi pođete za nama i da nas napadnete. Računali ste da ćete doći do vašeg Džonatana, kao i novca, a osim toga ste mislili da bi to bila najbolja prilika da se Mogolloni osvete za pretrpljeni poraz.“ „Prava je divota kako ste pametni!“ rekla je i glasno se nasmijala, ali prilično usiljeno. Vjerojatno pogodio šta je smjerala. i Zato ste vi veća budala. Vaš je život bio prava tragedija, pa će tako i završiti.“ „Moj život, kao i kraj, moja je stvar.“ „I moja. Vi nam se na putu stalno namećete, pa mislim da imamo prava da vodimo o vama računa. Ja ću se pobrinuti da nam više ne
365 dosađujete. Poglavica Niora će vas zadržati kao zarobljenicu nekoliko sedmica. To će biti jedini rezultat vaše sadašnje pustolovine. Sklonite mi se s očiju! Mi vas više ne želimo vidjeti.“ Vidjelo se jasno da je zaplašena. Pošla je, ali se pred izlazom još jedanput okrenula i upitala: „Zar Džonatan stvarno mora da odavde bude odveden kako bi bio kažnjen?“ „Da.“ „Onda putujte! Samo znajte da ćete ubrzo nešto doživjeti, iako tome neću moći prisustvovati.“ Ova je prijetnja jasno pokazivala, da su nas na putu namjeravali napasti. Znači, morat ćemo biti na oprezu jer je petorici Mogollona uspjelo da pobjegnu. Ti će se Juditini saveznici vjerojatno danas uveče malo bliže došuljati da vide šta je sa Juditom i njezinim drugom. Pred mrak smo oko naselja postavili obruč kako bi eventualan dolazak neprijatelja spremno dočekali i pohvatali ih. Uspjeli su da uhvate četiri Mogollona, dok je peti pobjegao. Sada smo bez brige mogli nastaviti naše putovanje koje smo planirali za sutradan. Četa Niora nas je pratila nekoliko sati. Zatim smo sami produžili. Niori su nas opskrbili dobrim konjima pa smo zato svakog dana mogli prevaliti priličan komad puta. Izbjegavali smo okolinu pravcem kojim smo stigli ovamo. Iako je u početku Džonatan Melton gajio nadu da će ga netko osloboditi, ta je nada kod njega iz dana u dan sve više nestajala. Vodili smo računa da s ocem ni riječi ne progovori. Starac se nalazio u nekom čudnom stanju. Stalno je nešto mrmljao ispred sebe, naglo bi se budio iza sna, pa onda bulaznio, tako da smo već počeli sumnjati da nije izgubio razum. I tato smo stigli na drugu stranu Sierra Madre, a pred veče ispred Acome, u kraj gdje je Thomas Melton ubio svoga brata. Zaustavili smo se tačno na onom mjestu gdje smo ubijenog sahranili i pokrili kamenjem. Tu smo htjeli prenoćiti. Kostur unesrećenog konja još je uvijek ležao na istom mjestu. Orlušine su ga bile potpuno oglodale. Da nas je netko upitao zašto smo baš ovo mjesto izabrali za noćenje, mislim da nitko od nas ne bi znao šta da odgovori.
366 Sjeli smo da jedemo. Međutim, stari Melton je odbio da jede. Ležao je na zemlji podvučenih koljena i stalno stenjao. Upravo kada je mjesec izronio, zamolio me je: „Sire, odvežite mi ruke s leđa i vežite ih sprijeda!“ „A zašto?“ upitao sam. „Moći ću ugodnije da ležim.“ Dao sam Džonu Dunkeru nalog da mu odveže ruke s leđa. Nije mu ih još ni vezao sprijeda i stari me je upitao: „Na kojem mjestu leži moj brat?“ „Odmah tu do vas, pod ovom hrpom kamenja.“ Dunker je istog časa kriknuo. Vidjeli smo samo toliko da je Meltona uhvatio za obje ruke. „Šta je, šta se dešava?“ upitao sam. „Izvukao mi je nož iza pojasa“, kriknuo je Dunker. „Oduzmite mu ga brzo!“ „Ne mogu! Čvrsto ga drži! Zabio ga je u grudi — prekasno je!“ Pojurio sam prema njima, odgurnuo Dunkera i sagnuo se k starcu. Iz njegovih otvorenih usta dopirao je hropac. Zabio je sebi nož ravno u srce. Držao ga je još uvijek u rukama. Samo još nekoliko trenutaka i bio je mrtav. A šta bih imao tome da dodam! Na istom mjestu potpuno ista smrt! Ja sam mu govorio da će umrijeti kao Juda Iskariot — od vlastite ruke. Kako se brzo to ispunilo! Svi smo bili uzbuđeni i dirnuti. A Džonatan, njegov sin, ležao je ovdje, gledao u mjesec, ne dajući glasa od sebe. „Mr. Melton“, rekao sam mu nakon izvjesnog vremena, „jeste li čuli šta se dogodilo?“ „Yes“, odgovorio je mirno. . „Vaš je otac mrtav!“ „Well, zabio je sebi nož u grudi.“ „Zar vam nije žao?“ „A zašto? Starom je sada dobro. Smrt je za njega najbolje rješenje, jer bi i onako morao da visi.“ „Čovječe, zar vi ovako govorite o svome ocu?“ „A šta mislite da bi on o meni drukčije govorio? On bi bio u stanju da i mene žrtvuje i izda kao i ostale, ukoliko bi iz toga mogao izvući
367 bilo kakvu korist. Zakopajte ga na istom mjestu gdje je i njegov brat kojega je ubio!“ Naprosto sam se zgražao nad ovim čovjekom i odmah ga napustio. Nisam znao šta bi trebalo odgovoriti ovakvoj osobi. Mrtvaca smo zakopali kraj njegovog brata a da mu nož iz grudi nismo izvukli. Iza toga smo odjahali komad puta dalje, gdje smo se zaustavili i ulogorili. Dva dana iza toga stigli smo u Albukerki, gdje smo pustili konje da se dobro odmore. Ovdje smo dali naše iskaze pred vlastima i zamolili ih da nam dodijele dva policajca radi sigurnijeg čuvanja Džonatana Meltona. Za Martu smo uzeli kola. Odavde smo produžili Kanadian cestom do Fort Bascoma, a odande Red-River cestom prema Mississippiju za New Orleans. Koliko se samo začudila policija u New Orleansu kada je čula pod kakvim smo okolnostima uhvatili Džonatana Meltona. Winnetou, taj majstor u otkrivanju tragova, bio je junak dana. On se, međutim, nigdje nije pojavljivao, a i mi ostali smo se skrivali. Na žalost,’ morali smo duže ostati u New Orleansu jer je trebalo da svedočimo. Najzad je čitav imetak i zvanično bio uručen porodici Vogel. A šta je na kraju bilo? Uljudni Dunker još i sada švrlja po Divljem zapadu. O Emeryju će možda dragi čitalac opet imati prilike da čuje. Kriger-bej je umro. Džonatana Meltona, lažnog Small Huntera, osudili su na dugogodišnju robiju. Međutim, on je već nakon kratkog vremena umro u svojoj tijesnoj ćeliji. Judita s više nikada nije pojavljivala. A obitelj Vogel? Sjećajući se svoje bijede u djetinjstvu, osnovali su dom za siromašnu djecu koju su školovali. - KRAJ -