251 XIII KOD „BIJELE STIJENE“ Moram vam odmah reći da nije bilo nimalo ugodno biti u vodi obučen. Mi smo doduše kod Emeryja ostavili sve što nam nije bilo neophodno potrebno. I unatoč tome odijelo mi je smetalo. Rječica doduše nije bila široka, ali je zato bila dosta duboka. Čim smo napustili obalu, odmah smo pod nogama izgubili tlo, pa smo morali zaplivati. Ravnali smo se prema jačini struje. Dunker je bio na malom odstojanju iza mojih leđa. Čim smo malo odmakli, i unatoč mraku, ugledao sam prvog stražara na obali. Sretno smo ga prošli. Bio je licem okrenut vodi. On je svakako primijetio nagomilanu trstiku i granje koje je plovilo niz vodu. Izgleda da mu nije bilo ništa sumnjivo. To sam u stvari očekivao, jer naša dva otoka nisu bila nimalo upadljiva. Vjerovao sam da i ostalima neće pasti u oči. Za sada nismo naišli ni na jednu stražu kraj koje bi trebalo da prođemo. Vjerojatno je slijedeća bila na drugom kraju logora. Uskoro smo ugledali prve šatore, i to zahvaljujući vatrama koje su zapalili. Svi šatori bili su s druge strane obale gdje se nalazilo gusto grmlje. Mi smo se međutim više držali one druge, desne obale, jer da smo pošli lijevom, žbunje bi nam vidik zaklanjalo. Odavde smo imali slobodan pogled na vodu, a između grmlja smo mogli vidjeti šta se iza njega nalazi. Uostalom, na desnoj smo strani bili sigurniji jer smo vjerovali da ovdje nisu postavili straže. Najzad smo stigli do onog mjesta gdje je rijeka zaokretala i ispirala podnožje ,Bijele stijene’. Tu je voda mnogo sporije tekla. Taj zavoj je bio veoma pogodan za podizanje šatora. Uostalom, šatori su se skoro uvijek podizali u blizini rijeke kako bi na domaku imali vodu. Prošli smo nekih dvanaest do četrnaest šatora kada mi je Dunker dao znak da želi sa mnom razgovarati. Budući da je bio tik iza mojih leđa, nisam se morao zaustavljati, već sam samo malo okrenuo glavu i čuo kako mi govori:
252 „Onaj veliki šator sa dva koplja na kojima se nalaze kumiri je šator poglavice." Istina, taj me baš nije mnogo zanimao, ali sam ipak malo bolje pogledao prema tom šatoru. Odmah sam uvidio da je bilo pametno što me je Dunker upozorio na njega. Pred šatorom je dogorijevala vatra, pa su zapalili još jednu. Prostor pred šatorom je bio prilično velik. Kako je ondje već sjedilo nekoliko Crvenokožaca u polukrugu, zaključio sam da treba da stigne još nekoliko kako bi se krug zatvorio. Izgleda da su htjeli držati savjetovanje. Ukoliko bi nam uspjelo da prisluškujemo, mogli bismo saznati o čemu će vijećati. Zbog toga sam pristao uz desnu obalu, a to je isto uradio i Dunker. Sada su naša dva otoka zapravo predstavljala jedan. Bili smo blizu jedan drugome, pa smo mogli tiho razgovarati. Ako bismo htjeli da prisluškujemo, morali bismo najprije prijeći na lijevu obalu. Tamo međutim nismo mogli ništa vidjeti zbog grmlja. Zbog toga sam ostao još neko vrijeme kraj desne obale, jer smo odavde mogli vidjeti šta se tamo prijeko dešava. Noge su nam opet dodirnule tlo. Voda je na ovom mjestu bila toliko plitka da smo mogli čak i da sjedimo na mekanom pijesku koji je voda ovdje nanijela. „Zašto ste ovdje pristali?" upitao me je tiho Dunker. „Zar niste primijetili", rekao sam mu, ..da se tamo prijeko vrše pripreme za zasjedanje?" „Da, primijetio sam! Mislite ih prisluškivati?" “Da. To ću učiniti kasnije kada savjetovanje bude u toku. Za sada ćemo ostati ovdje jer ćemo odavde moći da utvrdimo tko prisustvuje savjetovanju. Da li se s ovog mjesta može vidjeti šator u kojemu stanuje Melton?“ „Ne. Meltonov šator je šesti, ako računamo od poglavičinog, i to naniže.“ „A u kojem je lady?“ „U četvrtom od Meltonovog.“ „Ukoliko je vaš podatak tačan, neće biti potrebno da mi ih kasnije još jednom pokazujete. A sada da vidimo šta će se tamo prijeko događati!“ Izgleda da je savjetovanje bilo sazvano zbog nečeg veoma važnog. To smo odmah ustanovili po veličini manjeg kruga, a i po
253 velikom broju običnih ratnika koji su se već bili iskupili. Svi su se postavili u polukrug malo podalje od onog kruga, jer su i ratnici htjeli da čuju šta će njihovi vrsni starci zaključiti. Nije još prošao ni jedan sat otkad smo se zaustavili, kada smo ugledali jednog visokog, snažnog Indijanca kako napušta šator poglavičin i ulazi u krug. „To je Snažni Vjetar“, došapnuo mi je Dunker. Dakle, poglavica. Odmah iza njega stigao je Džonatan Melton. Bio je naoružan! Sjeo je do Snažnog Vjetra. Znači, on će čak i prisustvovati savjetovanju! Sigurno je prije toga razgovarao sa poglavicom. Na znak poglavice prišlo je bliže dvanaest starih, iskusnih ratnika. Sjeli su i zatvorili krug. Počelo je savjetovanje. Odmah zatim smo se i mi, jedan po jedan, otisnuli od desne obale kako bismo otplivali na lijevu. Vodili smo računa da naše plivanje pod zaštitom otoka bude usklađeno sa strujom. Kada smo stigli na drugu stranu obale, morali smo ponovo voditi računa da nam otoci budu jedan do drugog. Prošlo je izvjesno vrijeme dok nismo našli najpovoljnije mjesto gdje smo mogli leći. Pregovori su bili već u toku. Zbog visoke obale nismo vidjeli šta rade, ali smo zato čuli nekakav jasan, snažan glas kako govori. „Znate li možda tko sada govori?“ upitao sam Dunkera. „Poglavica.“ Taj čovjek je tako glasno govorio da smo mogli svaku njegovu riječ’ razumjeti: i ako su moja crvena braća htjela tek nakon četiri dana da krenu, ja sam iz nekoliko opravdanih razloga riješio da pođemo već sutra ujutro. Osim toga, ovaj hrabri bljedoliki mi je rekao da ćemo putem moći uhvatiti još i tri slavna ratnika. Ako se to ostvari, moći će ljudi po svim šatorima i dolinama pričati koliko su snažni i moćni Mogolloni. Ta tri ratnika su Winnetou, poglavica Apača, Old Shatterhand i još nekakav poznati bljedoliki koji je već ubio mnoge crvene ratnike!“ „Uff, uff!“ odjeknulo je naokolo. Čak i oni koji su podalje stajali počeli su oduševljeno da kliču.
254 „Naš bijeli brat“, nastavio je poglavica, „će sada ispričati crvenim ratnicima sve što je već i meni saopćio.“ Njegov uvodni govor je bio završen. Znam da se to čini uvijek stojećke, pa je sada vjerojatno i on sjeo. Nakon nekoliko trenutaka odjeknuo je glas Džonatana Meltona. Održao je dugačak, ratoborni govor, koji je bio uperen protiv nas. Pričao im je da smo bili kod njega u pueblu i da smo govorili protiv Mogollona. Između ostalog rekao je i to da ćemo otići k Niorima da ih nahuškamo na Mogollone. Melton je izjavio da je smjesta pojahao ovamo samo zato da bi upozorio Mogollone. Koliko im je naklonjen, mogu da vide već i po tome što je stigao na potpuno iznurenom konju. Ovdje je međutim čuo da će se izvršiti napad na Niore, ali tek poslije četiri dana. Rekao im je da je to veoma pogrešno jer će ih u međuvremenu vjerojatno napasti Ni ori. Šta više, morali bi smjesta krenuti, pogotovo što je danas Dunkeru uspjelo da pobjegne. Taj bjegunac je čuo da namjeravaju krenuti protiv Niora i vjerojatno je odjurio da ih obavijesti. Taj čovjek je naveo još i neke druge razloge i sve im tako uvjerljivo rastumačio, pa sam bio siguran da će ovaj skup prihvatiti njegov prijedlog. Kada je završio, stvarno sam začuo kako je kroz redove Crvenokožaca prošao žagor odobravanja. Nastupila je kratka stanka, pa sam opet začuo poglavicu: „Moj brat je dokazao da je prijatelj našeg plemena. Mi mu zahvaljujemo. A sada neka mi odgovori još na neka pitanja. Da li su Winnetou i Old Shatterhand još bili u pueblu kada si ti krenuo?“ „Da.“ „A znaš li možda kada su napustili pueblo?“ „Ne znam.“ „A znaju li oni kuda si ti odjahao?“ „Ne.“ „Onda se ne moramo plašiti da su odmah krenuli za tobom. Možda se oni još i sada nalaze tamo?“ „Nije isključeno.“
255 „U tom slučaju mogli bismo ih još na vrijeme spriječiti da ne nahuškaju Niore protiv nas. Treba samo da im pošaljemo u susret nekoliko naših ratnika kako bismo ih uhvatili. Onda više neće moći otići Niorima.“ „A ako su već tamo?“ „Onda bismo morali odmah sutra ujutro krenuti. Ukoliko nas Niori stvarno misle napasti, i ako ne žele da izgube nekoliko dana da do danas stignu zaobilaznim putem, moraju proći kroz Tkhli Nastla (Mračna dolina). Onda bismo ih mogli tamo sačekati i potpuno dotući. Ako se stari ratnici slažu, mogao bih odmah poslati pedeset ratnika u susret Winnetouu i Old Shatterhandu da ih uhvate. Ostali ratnici će poći sutra sa mnom u ,Mračnu dolinu’, gdje ćemo sačekati i vidjeti hoće li nas Niori napasti. Ja sam govorio. Da čujem sada vaše prijedloge!“ „Dođi te, mi ćemo sada odavde otići!“ došapnuo sam Dunkeru. „Zaustavit ćemo se opet kod šestog šatora.“ Spustili smo se ponovo u vodu i zaplivali. I šesti šator je kao i ostali stajao uz samu obalu. Njegova sjena padala je na grmlje, pa čak i na jedan dio vodene površine. Čim smo se dohvatili sjene, odmah smo se izvukli iz vode. Pri tome sam rekao Dunkeru: „Ostanite ovdje dok se ne vratim i ni u kom slučaju nemojte se penjati gore!“ „A šta ako se ne vratite, sire?“ Onda ćete čuti Winnetouovu pušku. Morate smjesta bježati čim začujete njegove hice. Plivat ćete s vašim otokom niz rijeku sve do zadnje straže i odande se vratiti sir Emeryju.“ „A vi, šta će s vama biti?“ „,To prepustite meni. Vaša pomoć mi i onako ne bi ništa koristila, štaviše, možda čak. naškodila.“ Sada sam privezao svoj otok za grm, zatim zaronio i opet izišao na površinu uz samu obalu i odmah pojurio uz strminu. Gore sam najprije dobro pogledao oko sebe, ali nisam nikoga vidio. Sada je bilo veoma važno da saznam ima li koga u šatoru. Dovukao sam se do šatora i osluhnuo. Nisam ništa čuo. Onda sam iz zemlje izvukao kolac i oprezno podigao donji rub šatorskog platna. Tačno
256 preko puta nalazio se ulaz. Bio je napola otvoren i u nj je dopirala svjetlost vatre, pa sam ustanovio da je šator prazan. Srce mi je jače zakucalo. Melton je ono ukradeno nasljedstvo nosio u kožnatoj torbi. Znam da torbu nije ponio sobom kada je otišao na savjetovanje i zbog toga mora da se nalazi u njegovom šatoru. Međutim, ja je nigdje nisam vidio. Podigao sam još više šatorsko platno i zavukao se unutra. Torbe nije bilo iako sam svuda unaokolo gledao. A možda ju je dao poglavici na čuvanje? U to ipak nisam vjerovao. Otpuzao sam zatim do ležaja koji je bio načinjen od suhog lišća, pokošene trave i nekoliko ćebadi. Zavukao sam ruku li ležaj i počeo da tražim. I gle — napipao sam je. Bio sam veoma uzbuđen. Tu su ležali milijuni do kojih smo htjeli doći. Da li ih zapravo smijem uzeti? Prisilio sam samog sebe da ostanem miran. Ukoliko uzmem torbu, Melton će veoma brzo saznati da je nestala. U tom slučaju podigao bi galamu i svi bi počeli da tragaju. Ušli bi mi u trag, pretražili čitavu okolinu pa otkrili tragove mojih prijatelja. Tako bismo upali u veliku opasnost, pa ako bismo i umakli, imao bih u rukama doduše novac, ali ne i lopova. Torbu, dakle, nisam smio da ponesem. Znao sam da će potrajati malo duže dok je otvorim i izvučem sve što se u njoj nalazi. Ipak sam se odvažio i izvukao je ispod ćebeta. Ne znam, ali može biti da je Džonatan čak i ponio sobom ono što tražim. U tom slučaju bih se nepotrebno izložio opasnosti. Bila je to kožnata torba sa metalnim zatvaračem. Torba je bila sva nabijena — i zaključana. Izvukao sam nož i silom otvorio bravu. Ovaj je posao bio veoma jednostavan, iako ga nisam rado učinio, jer nisam bio siguran hoću li bravu moći ponovo zatvoriti. Kada sam zavukao ruku u torbu, osjetio sam nešto mekano, kao i neke sitne predmete. Odmah sam znao da to nije ono što tražim. Uto mi se ruka zaustavila na velikom, debelom novčaniku. Izvadio sam ga. Da bi torba dobila prijašnji izgled, odrezao sam nekoliko traka sa donjeg ruba šatorskog krila. Složio sam ih u oblik novčanika i ugurao unutra tačno na ono mjesto gdje se i novčanik nalazio. Iza toga sam ponovo zatvorio torbu, pritisnuo malo jače bravu — ona je škljocnula i zatvorila se! Nisam ni
257 sam bio svjestan kako mi je to uspjelo. Važno ja da je brava opet bila zaključana. Sada je došlo na red povlačenje, samo što to nije bilo tako lako kao što bi čovjek mogao pomisliti. Morao sam prethodno izbrisati tragove. Istina, moje je odijelo bilo skroz mokro, samo što nisam skvasio ništa u šatoru što bi moglo biti sumnjivo. Šta vio sam novčanik među zube, pošto sam torbu ponovo ostavio na staro mjesto, izvukao se iz šatora i ponovo zabio kolac na njegovo mjesto. Puzao sam na koljenima, i to leđima okrenut vodi, jer sam rukama morao da ispravim svaku ugaženu travčicu. Ukoliko noćas padne rosa, sutra ujutro se sasvim sigurno ništa više neće primijetiti. Najzad sam stigao dolje, gdje me je u svom skrovištu dočekao Dunker. „Hvala nebu! Čekao sam čitavu vječnost! Od silne brige naježio sam se tko zna koliko puta. Sigurno bih postao velikim bogatašem ukoliko bi se našao kupac za kožu.“ „Pa ipak ćete morati još malo da počekate“, odgovorio sam. „Zar još? Zašto?“ Donio sam nešto što moram ponijeti sobom, ali se to ne smije skvasiti. Morat ću tu stvar najprije da zavežem za moj otok kako bi ostala na suhom,“ „A šta to?“ „Nekoliko milijuna dolara.“ „Egad! Da nije možda opljačkani novac?“ Ina.“ „Baš ste čovjek sretne ruke. Jeste li ga našli u torbi?“ „Da.“ „Pričvrstite dobro novčanik kako se ne bi izgubio!“ „Ja ću za moj otok privezati još nekoliko grana, pa ću ga tamo pričvrstiti. Vi ćete i sada stalno plivati iza mojih leđa i uvijek gledati u mjesto gdje će biti privezan novčanik.“ Iako su mi grane bile potrebne, nisam ih smio odrezati sa grmlja. Na svu sreću našao sam dovoljno odlomljenih grana koje su mi bile potrebne. Kada je novčanik bio osiguran, zavukao sam se pod otok i onda smo otplovili dalje. Kod četvrtog šatora smo se zaustavili pa sam
258 ponovo izišao napolje. „Budite na oprezu!“ upozorio me je Dunker. „Ta lady možda i nije sama u šatoru.“ „Možda sjedi i izvan njega“, odgovorio sam. „Tako! A zašto.“ „Zato što ovakva dama, nastoji da što duže ostane na svježem zraku, umjesto da se sa starim Indijankama stiska u zagušljivom šatoru.“ Korak po korak vukao sam se gore uz obalu. Bilo je tačno onako kako sam pretpostavio. Samo tri koraka od mene stajao je šator, a pored njega je sjedila Marta. Budući da je pred šatorom sjedilo nekoliko Indijanki, povukla se malo u stranu jer nije htjela da bude u njihovom društvu. A sada kako da je oslovim, a da se ne uplaši previše? Bit će najpametnije je njenim imenom pozovem. „Marta!“ rekao sam tiho iza njezinih leđa. Trgla se i iznenađeno okrenula prema meni. Na svu sreću nije kriknula. Podigao sam malo više glavu bi mi vidjela lice. Zatim sam joj brzo došapnuo: „Tiho! Pazite da vas ne čuju! Jeste li me prepoznali?“ „Da“, rekla je šapatom i odmakla se malo u stranu, kako bismo mogli lakše razgovarati. Indijanke su čitavo vrijeme gledale u pravcu poglavičinog šatora gdje je savjetovanje ratnika još trajalo. „Došao sam samo zato da vam kažem da sam u blizini“, rekao sam. „Hvala bogu!“ izustila je šapatom. „Vi ste veoma smjeli!“ „To ne smatram opasnim. Prije svega mi recite kako postupaju s vama.“ „Situacija je podnošljiva.“ „Znači da vam život nije u opasnosti?“ „Možda ipak! — Ukoliko Džonatan Melton — pa vi uopće još i ne znate šta smo...“ „Sve već znam“, prekinuo sam je. „Dunker, vaš vodič...“ „Pobjegao je!“ nadovezala je. „I naišao na mene i Winnetoua. On je ovdje, tu iza mojih leđa u vodi.“ „Nebesa, u kakvoj se opasnosti nalazite! A Franc, moj brat?“
259 „On je na sigurnom mjestu. Nalazi se kod Niora Indijanaca.“ „Onda nije u sigurnosti. Znam da će Mogolloni izvršiti prepad na njih. Melton mi je rekao da će čak i on učestvovati kako bi vas uhvatio.“ „To znači da očekuje naš dolazak?“ „Izgleda. Prijetio mi je. Čim uhvati vas, Winnetoua i Mr. Emeryja, likvidirat će i nas ostale.“ „Onda je dobro što sada znate da vam se ne može ništa dogoditi — barem za sada. Budite mirni jer ćemo se pobrinuti da osujetimo pohod na Niore. Ne morate se brinuti ni za vašeg brata. Ja vas za sada još ne mogu osloboditi, ali vas uvjeravam da dugo nećete ostati u zarobljeništvu. Gdje se nalazi Murphy, taj neoprezni advokat?“ „Malo dalje, na drugoj strani. Na zahtjev Meltona pojačali su stražu oko šatora gdje se nalazi. A kako ste vi prošli? Sve mi se čini da niste pronašli dvorac koji ste tražili?“ „Našli smo ga. O tome kasnije! Harry Melton je mrtav. Njegov brat Thomas nalazi se u našem zarobljeništvu. Jedino nam je izmakao Džonatan. Vjerujem da ćemo ga u roku od nekoliko dana uhvatiti.“ „A šta je sa nasljedstvom? Kako stoji ta stvar?“ „Možda mi je već u rukama.“ „Jeste li...“ „Tiše, tiše!“ upozorio sam je. „I onako sam previše govorio i dugo se zadržao. Želim vam samo još nešto saopćiti: upravo sam bio u Meltonovu šatoru. Ušuljao sam se unutra i kako nikog nije bilo, uzeo sam novčanik u kojem se vjerojatno nalazi sve što želimo. Uostalom, to je najglavnije. Onog mangupa ćemo kad-tad uhvatiti. Sada ću otići. Nema potrebe da budete zabrinuti. Imam još jednu molbu na vas.“ „A kakvu?“ „Čim odem odavde, pođite nekoliko puta do vode i natrag, i to po tragu mojih stopala. Potrebno je da taj trag bude izbrisan kako ne bi posumnjali da je netko drugi ovamo dolazio.“ „Rado ću to učiniti, ali da li ćete i vi meni ispuniti jednu molbu? Nemojte se previše izlagati opasnosti! Ukoliko vas ubiju, tada sam i ja izgubljena.“
260 „Niste, jer tu se nalaze još Winnetou i Emery. Budite samo mirni. Meni se neće ništa dogoditi. Osjećam se sigurnim kao preporučeno poštansko pismo u vreći. Ne smijete biti malodušni. Budite hrabri, jer ćemo vas mi sigurno izbaviti, pošto...“ Zastao sam, jer je u tom momentu čitavim logorom odjeknuo jasan, reski zov. One starice pred šatorom su skočile na noge i iz radoznalosti pošle malo dalje. Sada smo bili još sigurniji da nas neće primijetiti. „A šta to znaci?“ upitala je Marta. „To je poziv da se Indijanci sakupe. To upravo dokazuje da će se oni pridržavati Meltonovih prijedloga. Siguran sam da će brzo krenuti jedan odred sa zadatkom da nas uhvate. Sada moram da odem. Budite hrabri! Ostajte zdravo!“ Pružila mi je ruku, a zatim sam skliznuo u vodu Upravo sam htio da se zavučem pod moj otok kada sam začuo poznati glas: „Mrs. Verner, došao sam da se. od vas oprostim. Doduše, uvjeren sam da se teška srca rastajete od mene, ali ću vas utješiti jer ćemo se veoma brzo opet vidjeti.“ Čovjek koji je govorio bio je Džonatan Melton. Riječi su mu imale tako podao prizvuk da bih najradije odjurio gore, zgrabio ga i povukao za sobom dolje u vodu. Međutim, nisam morao imati obzira samo prema Marti već i prema Murphyju i — novčaniku. Zbog toga sam se zavukao u moje skrovište i dalje prisluškivao. Melton je nastavio: „Znajte da neću samo ja otići odavde već ćete i vi napustiti logor.“ O, samo da bude dovoljno razborita! Valjda neće šutjeti? Treba da mu odgovori. Marta se snašla, jer je računala da još nisam otišao daleko i da bi rado čuo šta će dalje govoriti. „Moram otići? A kada?“ upitala je. „U samo svitanje, i to s Indijancima koji će krenuti protiv Niora. Još samo četvrt sata pa ću i ja odjahati sa odredom od pedeset Mogollona da uhvatimo Olda Shatterhanda, Winnetoua i Engleza. Ukoliko se oni još nalaze u dvorcu koji ste i vi tražili, neće nam biti teško da ih tamo iznenadimo. Bilo ovako ili onako, oni će svakako biti uhvaćeni. Crvenokošci će ujutro rano vas i advokata povesti sobom kako se ne bih morao ponovo vraćati ovamo. Srest ćemo se opet u divnom kraju
261 koji se zapravo zove ,Mračna dolina’. Što mislite da će se tada dogoditi?“ „Da nas ne mislite možda ubiti?“ „Ubiti? Da budem iskren, reći ću vam da ste gotovo istinu pogodili.“ „Sire, znajte da sve može ispasti sasvim drukčije nego što mislite. Pretpostavimo da Mogollonima ne uspije da izvrše napad na Niore i da budu možda pobijeđeni. U tom slučaju bi pala u ruke pobjednicima, a ne u vaše.“ Pshaw, žensko rezoniranje! Niori uopće ne slute da ćemo krenuti protiv njih. Sručit ćemo se na Niore kao jastreb na golubove. Naredio sam da vas i advokata drže dobro na oku. Privezat će vas za konje. Možda će poglavica ipak biti toliko uviđavan da vas smjesti u kola. Vi ne umijete jahati i samo biste kočili prepad. Međutim, ne možete nikako računati da će vam bijeg uspjeti ili da će vaši prijatelji uspjeti da mi pobjegnu i dođu da vas spasu. Idite sada u svoj šator! Indijanke su dobile nalog da vas do sutra ujutro više ne puste napolje.“ Izgleda da ga je poslušala jer više ništa nisam čuo. Čekali smo još neko vrijeme, a onda otplivali daleko dolje kako bismo bili izvan obruča straže. Tek smo tada napustili vodu. Kada sam dohvatio novčanik, ustanovio sam da je ostao suh. I unatoč velikoj tmini znali smo u kom pravcu treba da krenemo. Gore, na vrhu, još je uvijek gorjela vatra, pa nam je ona služila kao putokaz. Negdje iza nje čekao nas je Emery. „Sire“, rekao je Dunker, dok smo išli jedan kraj drugoga, „ove ću se pustolovine sjećati s velikim zadovoljstvom. Vi ste sa lady tako tiho razgovarali da nisam ništa mogao čuti. No, Melton nam je sve odao. Upravo sam uživao slušajući ga kako je sve izbrbljao. A šta ćemo sada poduzeti?“ „O tome ne možemo nas dvojica sami da odlučimo. Baš je dobro što smo toliko saznali. Međutim, od svega je najbolje to što se sada novčanik nalazi kod mene. Melton tek što nije krenuo, pa vjerojatno neće ni zaviriti u svoju torbu. Prema tome, neće ni znati da mu je bilo što nestalo. Nisam smatrao mogućim da ću na ovako lak način doći do nova: Pravi vlasnici nasljedstva sada su zbrinuti.“ „Pitanje je samo da li se u novčaniku stvarno nalazi novac?“
262 „Ukoliko se ne nalazi, tada sam se grdno prevario. Pogledat ćemo čim svane.“ Zastao sam jer mi se učinilo da sam tog časa negdje blizu nas ugledao neku tamnu priliku. To nitko drugi nije mogao biti već jedan od Mogollona. Međutim, već se začuo i Winnetouov glas: „Neka moja braća dođu bliže!“ Prišao nam je držeći u ruci moju brzometku i počeo da nam objašnjava: „Moja su braća ušla u vodu na gornjem kraju, pa su morali dovde da doplivaju. Zbog toga sam i čekao na ovom mjestu. Pođite sa mnom Emeryju.“ Možete misliti koliko je Englez bio radostan kada nas je ugledao čitave. Čim smo stigli, najprije smo morali iscijediti vodu iz naše odjeće. Onda smo navukli onaj dio suhe odjeće koju je Emery čuvao. Ispričali smo im što smo saznali. Kada sam napomenuo da sam vjerojatno došao do novčanika, Apač se malo zamislio. Rekao je: „Moj brat nije smio nikako da ga ponese sobom. .Melton će otkriti da je nestao.“ „Neka!“ „Onda će posumnjati da smo bili ovdje.“ „Možda će tek nakon nekoliko dana otvoriti torbu. Ukoliko bude primijetio da mu je novac nestao, zašto bi odmah posumnjao na nas? Zar ga ne bi mogao ukrasti i koji od Mogollona? Možda čak nije siguran da ga je donio sobom ovamo. Mogao mu je novčanik netko i ranije izvaditi. A ako baš i posumnja na nas, još je uvijek bolje što je novac u nas nego da se još nalazi u njegovim rukama pa da mu ga na kraju čak i netko drugi oduzme.“ „Možda moj brat ima pravo, ali moram doznati što je dalje bilo.“ Nastavio sam i ponovio sve što je Džonatan Melton govorio pjevačici. „Winnetou je tog čovjeka smatrao pametnijim nego što se sada pokazao. Znači, krenut će sa pedeset ratnika da nas uhvate. Šta ima na to da kaže moj brat Shatterhand?“
263 „Veću glupost od ove ne bi mogao počiniti. Ukoliko nije siguran da smo saznali kuda je odjahao, onda bi ipak morao znati da smo krenuli za njim. Morao bi znati da smo u tom slučaju već ovdje ili bar negdje u blizini. Zato je od njegove strane velika greška što će nam krenuti u susret. Po ovakvom mraku neće moći pratiti naš trag, čak štaviše, možda će ga sasvim izgubiti. Ovo mjesto bi morao napustiti samo po danu, i to tek nakon pretraživanja čitave okoline.“ „To je tačno. A hoće li Mogolloni, stvarno krenuti u zoru protiv Niora? Da li su već spremni? Koliko ja znam, napad je trebalo izvršiti tri dana kasnije.“ „Opremanje jedne čete Indijanaca zahtijeva mnogo manje vremena od opremanja bijelih vojnika.“ „Old Shatterhand ne smije zaboraviti da osim oružja moraju biti snabdjeveni i životnim namirnicama. A da li Mogolloni imaju dovoljno namirnica? Jesu li možda moja braća primijetila da su spremali meso?“ „Nismo.“ „To je njihova velika greška, jer oni neće naići ni na kakvu hranu bilo na putu ili pak tamo gdje misle otići.“ „Zar u čitavom kraju ,Mračne doline“ nema divljači?“ „Samo malo. A sada mi odgovorite da li ratnici imaju vremena za lov kada ih svakog trenutka može netko napasti?“ „Nemaju. Nama će to ići u prilog, ukoliko naprave tu grešku. Da li je poglavici Apača poznata ,Mračna dolina’?“ Da.“ „Koliko ima do nje?“ „Ukoliko običan jahač rano krene i prenoći jedanput, stići će do nje sredinom slijedećeg dana. Ja ću voditi moju braću.“ „Kada krećemo?“ „Čim ode Melton sa svojom četom. Ako bismo prije pojahali, otkrili bi naš trag i svakako bi posumnjali.“ „Zar ne bi mogli poći drugim putem? Ako pođemo poslije njih, moramo stalno biti iza njihovih leđa, a to bi nas samo zadržavalo. Oni će sigurno polako jahati, dok se nama žuri da blagovremeno
264 obavijestimo Niore. Zbog toga predlažem da odmah napustimo ovo mjesto.“ „Old Shatterhand je u pravu. A šta ima na to da kaže moj brat Emery?“ „I ja mislim da smjesta krenemo“, odgovorio je Englez. „Novac se već nalazi u našim rukama, a sada moramo još samo uhvatiti našeg dragog Džonatana. Da li nas Winnetou može voditi tako kako nam Mogolloni ne bi bili za petama?“ „Da. Oni će se držati istog puta kojim smo mi jučer došli ovamo. Budemo li išli malo dalje, i to desno od njih, neće nas uopće opaziti.“ Time je htio reći da ćemo ići uporedo sa Mogollonima, pa smo se toga i pridržavali. Bilo je oko dva sata poslije ponoći kada srno uzjahali i napustili ovaj kraj. Odmah smo primijetili da nam neće biti baš. ugodno, jer se vjetar odjednom digao, a odmah zatim počela da pada takva kiša da smo u tren oka bili mokri do kože. Dunkera i mene to baš nije mnogo po godilo, jer smo danas već jedanput bili mokri do kože.
265 XIV UDRUŽENI SA NIORIMA Put na koji smo sada krenuli bio je naporan kako za nas same tako i za naše konje. A zašto bi njima bilo bolje nego njihovim gospodarima! Istina, kiša koja je lila kao iz kabla, bila je neugodna, ali zato i korisna. Zahvaljujući njoj, konji su nam ostali svježi, dok su se jahači međutim osjećali i suviše svježi, a nisu bili ni pri najboljem raspoloženju. Jahali smo za Apačem šutke i neraspoloženi. Apač i unatoč kiši nije ni jednom zastao da ispita nalazimo li se na dobrom putu. Vladao je takav mrak da čovjek nije mogao vidjeti ni pet koraka daleko ispred sebe. Upravo se počeo dan buditi kada smo se našli na prostranoj preriji. Pokazavši prema sjeveroistoku, Winnetou je rekao: „Tamo prijeko, ni pola sata jahanja odavde, onaj je put kojim smo jučer došli, i to prije no što smo sreli našeg brata Dunkera. Sada je već prilično vidno pa moramo brže jahati.“ Jahali smo takvim tempom da smo za tili čas prevalili jednu milju. Tokom prijepodneva se i vjetar stišao. Prestala je kiša, oblaci su. se počeli kidati, dok ih na kraju sunčevi zraci nisu potpuno rastjerali. Voda je učinila svoje i izbrisala naše tragove. Podne je još daleko bilo kada je Winnetou opet pokazao u pravcu sjeveroistoka. „Samo jedan sat odavde nalazi se ona šuma kraj koje smo sreli poglavicu Niora. Moja braća moraju Priznati da smo dobro jahali.“ Izgleda da je ona šuma skretala sasvim prema jugu jer smo je uskoro ugledali ispred nas. Stigavši i do nje, zašli smo unutra i tek smo u podne izbili na drugu stranu gdje smo se zaustavili da nam konji malo odahnu. Mirovali su i pasli skoro čitava dva sata, pa smo onda ponovo uzjahali. Međutim, nismo produžili istim pravcem, jer je Winnetou skrenuo prema jugoistoku. Kada sam ga upitao zbog čega to čini, odgovorio je:
266 „Mi smo mnogo odmakli i ne treba da se više bojimo da će Mogolloni još danas naići na naš trag. Skrenuo sam zbog toga kako bismo izbili na onaj put kojim će i oni stići. Bit će dobro da ga i moja braća upoznaju jer će im možda biti od koristi.“ Spominjući riječ put, čovjek sebi ne smije nikako da predstavi bilo kakvu utabanu stazu. Izbili smo sada na nekakvu planinsku stepu sa mnogo pijeska i kamenja i sa sasvim malo trave. Kadšto bi nam se ispriječilo koje brdo i tada smo ga uvijek obišli. Pravih planina nije bilo, iako su se prema sjeverozapadu pružale Mogollon planine, a prema sjeveroistoku, odnosno iza naših leđa, Sierra Blanca. Jahali smo niže, prema području gornjeg Gila. Vode nije nigdje bilo. Tek smo pred veče stigli na omanju visinsku preriju. Odmah smo znali da se tu negdje mora nalaziti voda. Ubrzo smo ugledali malo veću. usamljenu skupinu grmlja. I gle, uz samo podnožje uzvišice izvirala je voda. Nije moglo biti boljeg mjesta za logorovanje nego što je ovo bilo. „Hoćemo li ovdje ostati?“ upitao je Emery. „Nećemo“, odgovorio je Winnetou. „Onda ćemo barem napojiti konje.“ „Protiv toga nemam ništa. Zatim ćemo odmah dalje produžiti kako bismo se još prije mraka probili kroz šumu tamo na jugu — uff! Siđite brzo s konja!“ Budući da je govorio o šumi tamo prema jugu, zna se da smo svi na tu stranu pogledali. Odmah smo uočili pet jahača koji su dolazili prema nama. Oni nas vjerojatno još nisu primijetili jer su bili dosta daleko, dok smo se mi nalazili u grmlju koje je raslo oko izvora. Skočili smo s konja i dohvatili puške. Vidjeli smo da onih pet jahača imaju veoma dobre konje. Puške nisu imali, ali su im zato torbe bile pune živežnih namirnica koje su im bile pričvršćene iza leđa. „Izvidnica“, primijetio sam. „Niori!“, dodao je Winnetou. „Ne nose nikakve oznake, pa ipak znam da su to oni. Iako su naši prijatelji, ipak im moramo dati lekciju.“ To je dobro rekao. Čovjek koji ide u izviđanje mora biti desetorostruko oprezniji. Ti ljudi su stigli već sasvim blizu nas, a još uvijek nisu primjećivali da se netko nalazi kraj izvora. Oni nas doduše
267 nisu mogli da vide, ali su zato došli preko zelene poljane, pa bi oštro oko moralo odmah primijetiti naš trag, iako je trava bila sasvim niska. To im nije smjelo izmaći. Jahali su i dalje bezbrižno, kao da se nalaze na domaku svoga logorskog sela. Čim su stigli na nekih dvadeset koraka od nas, proturili smo naše puške kroz grmlje i Winnetou im je doviknuo na jeziku Mogollona: „Stoj! Ni koraka naprijed, a ni nazad, inače pucamo!“ Grdno su se preplašili! zaustavili konje zureći bespomoćno u grmlje. „Ako se bilo tko usudi da okrene konja, prvi metak će biti njegov!“ zaprijetio je Winnetou. „Sjašite i odbacite noževe!“ Uto je jedan od njih upitao: „Tko je taj što se skriva iza grmlja?“ „Deset hrabrih ratnika Mogollona! Ukoliko se ne budete pokorili, izgubljeni ste!“ „Uff! Izgleda da nas je napustio veliki Manitou koji želi da nas Mogolloni zarobe, samo što će nas braća osloboditi.“ Govornik je brzo sjahao, izvukao nož i odbacio ga. To su i drugi učinili. Sada su stajali ispred svojih konja i čekali da vide šta će neprijatelj poduzeti. Uto je istupio Winnetou i rekao prijekornim glasom: „Da H su ljudi koji ovako slijepo kao vi trče smrti u susret sposobni za izviđanje?“ „Uff, uff!“ viknuo je jedan od njih. „Winnetou, poglavica Apača!“ „Pošli ste zatvorenih očiju da vidite šta rade Mogolloni.“ „Mi znamo da će Mogolloni tek za tri dana krenuti“, pokušao je jedan od njih da se pravda. „Zar je to razlog da ne pazite bolje? Trebalo je poći od pretpostavke da četa Mogollona nikako ne može biti još ovdje, ali da možete naići na njihovu izvidnicu. Ponašate se kao dječaci kojima nedostaje svaka poduka. Da ste ovdje stvarno naišli na neprijatelje, znajte da se više nikad ne biste vratili vašima.“ „Neka nas naš veliki brat ubije! To bi bilo bolje nego slušati riječi prijekora.“
268 To je sasvim ozbiljno rekao, jer je bila velika sramota ako Winnetou nekoga zateče u takvom nemaru. Ti ubogi đavoli bili su utučeni i gledali u zemlju. Apač se sažalio na njih pa je nastavio blažim glasom: „Winnetou nije vaš poglavica i želi vas samo upozoriti da uvijek morate ostati budnih očiju. Recite mi tko vas je poslao u izviđanje?“ „Naš poglavica; Brza Strijela.“ „Da li je doveo koga u logor?“ „Da, jednog mladog bljedolikog kao i jednog blijedog zarobljenika.“ „A znate li tko ih je predao vašem poglavici?“ „Da.“ „A da li znate tko je još ovdje sa mnom u grmlju?“ „Old Shatterhand i nekakav veoma hrabar bijeli ratnik.“ „Tačno si odgovorio. Osim toga, imamo još jednog ratnika koji je veoma vješt u pronalaženju najskrivenijih puteljaka. Uzmite svoje noževe, dođite ovamo i odvedite konje do vode!“ „Neka su dobro došla moja braća. Sjednite ovamo do nas i recite nam kakve ste upute dobili od vašeg hrabrog i mudrog poglavice!“ Emery i Dunker su im takođe pružili ruke. Ljubazan doček sasvim ih je ohrabrio. Pustili su konje da se napasu a onda je govornik rekao: Nismo se nadali da će naše oči ovdje ugledati hrabre lovce i ratnike čija slava odjekuje planinama i savanama. Mi se ne usuđujemo da sjednemo kraj njih i neka nam dozvole da sjednemo malo dalje uz vodu i da saslušamo njihove mudre riječi!“ „Neka samo sjednu pored nas’ jer će i sami ubrzo postati slavni.“ Smjestili smo se kraj vode, a oni su sjeli na pristojnoj udaljenosti — na nekoliko koraka dalje od nas. Sada je Winnetou još jedanput ponovio pitanje kako bismo saznali kakve su upute dobili. Govornik izvidnice je i dalje vodio glavnu riječ. „Brza Strijela nam nije izdao neka naročita naređenja. Rekao je da odemo do ,Bijele stijene’ ili ukoliko su Mogolloni već krenuli, da ih potražimo, kako bismo mu mogli podnijeti izvještaj.“ „Da li je rekao da ostanete zajedno?“ upitao sam ih.
269 „Da. Izvještavat ćemo ga redom, jedan po jedan, tako da će naš poglavica moći primiti pet izvještaja prije no što Mogolloni stignu u ,Mračnu dolinu’.“ „Zar će glasnici otići samo do ,Mračne doline’, a ne i do logora?“ „Naš poglavica čeka tamo.“ „Sa koliko ratnika?’’ „Za sada ih ima samo malo. Oni drugi su ostali u logoru da pripreme meso i ratne kumire. Brza Strijela je napomenuo da će možda doći i slavni ratnici i boriti se uz nas.“ Odmah sam primijetio da ih mnogo zanima što ću na to odgovoriti, i zato sam rekao: „Mi smo i krenuli k sinovima Niora. Možda više nije ni potrebno da odemo do ,Mračne doline’ jer smo se sreli sa vama. Jedan od vas bi mogao odmah da se vrati i prenese vašem poglavici naše poruke. Ostala četvorica će ostati s nama kako bismo uvijek imali na raspolaganju jednog glasnika. Mi ćemo se ponovo vratiti na sjever da bismo prisluškivali i uhodili Mogollone. Koliko ima ratnika kada ste svi na okupu?“ „Četiri puta po stotinu.“ „Ako sam dobro shvatio, Mogolloni ne raspolažu s tolikim brojem. Ja doduše ne poznajem ,Mračnu dolinu’ u kojoj će ih Brza Strijela dočekati. Vjerojatno ta dolina odgovara njegovom ratnom planu jer je baš to mjesto odabrao za borbu.“ „Ona je veoma pogodna, ali ne u sadašnjim okolnostima“, umiješao se Winnetou. „I Mogolloni misle da se tamo učvrste. Znači da će najprije poslati izvidnicu sa zadatkom da dobro ispita čitav kraj. Zato će biti bolje ako ih ranije napadnemo, to jest prije no što očekuju.“ „Poznaješ li koje mjesto koje je prikladno za borbu?“ „Da. Od tog mjesta ima samo dva sata jahanja do ,Mračne doline’ i zovu ga ,Plitica kanjona’. To je u stvari nekakav trougao od samog čvrstog kamena. Uz jednu stranu se nalazi duboki kanjon sa tako strmim stranama da se niz te strane nitko ne bi mogao spustiti dolje. Uz drugu stranu se međutim diže stijena slična zidu preko kojega se čovjek može prebaciti, ali bez konja. Do te ,plitice’ vodi veoma strm usjek u kojem ima mjesta samo za dva jahača, i to ako jašu jedan do
270 drugoga. Čim čovjek stigne gore, odmah desno od njega je duboki kanjon, a koso pred njim nalazi se stjenoviti zid. Lijevo je treća strana trokuta. U stvari, to je šuma čiji je rub obrastao gustim grmljem. Ako netko želi da napusti ,pliticu’, mora pro dužiti uz kanjon sve do one tačke gdje počinje zid. Tamo svršava još jedan isto tako uzani puteljak koji se spušta dolje prema ,Mračnoj dolini’. Moj će brat Šarli priznati da je ta ,plitica’, veoma pogodna za iznenadni napad i hvatanje neprijatelja.“ „Slažem se s tobom“, kimnuo sam. „Ne poznajem pliticu’, a ni ,Mračnu dolinu“, pa ne mogu znati koje je od ta dva mjesta bolje. Ali kada moj crveni brat preporučuje pliticu’ tada sam uvjeren da je u pravu. Kakve mjere predlaže Winnetou?“ „Jedan od Niora ratnika treba da se vrati i da javi poglavici da se Mogolloni moraju dočekati na .Plitici’’ kanjona’. Brza Strijela mora sa četiri stotine ratnika otići tamo da ih dočeka. Konje će ostaviti na domaku mjesta pod nadzorom nekoliko čuvara. Onda će tri stotine Niora poći gore na ,pliticu’ i razdvojiti se. Stotina i pedeset ratnika će se sakriti u šumi, a druga stotina i pedeset će se prebaciti preko onog zida i tamo čekati. Ovako će Mogolloni, čim stignu na pliticu’, imati lijevo neprijatelje, pred sobom neprijatelje’ a desno duboki kanjon kamo ne mogu nikako pobjeći.“ „Tačno! Kako to da je Winnetou spomenuo samo tri stotine ratnika Niora, dok je u početku i sam napomenuo da ih ima četiri stotine. Naslućujem da bi preostalih stotinu ratnika trebalo vjerojatno da se sakrije dalje kraj izlaza iz usječenog puta kako bi Mogollonima prepriječili put, ukoliko bi htjeli da pobjegnu.“ „Moj brat me je shvatio. Možda misli da bi trebalo da se u zadnjem momentu sakriju ispred neprijatelja?“ „Nikako, jer bi ih tragovi odali. Uostalom, bilo bi čak i dobro da budu kraj nas.“ „Tako je. Mi ćemo se sada vratiti da vidimo šta rade Mogolloni. Prenesite Brzoj Strijeli poruku da odmah pošalje stotinu ratnika za nama. Možda će nam koristiti.“ „U pravu si. Recite im samo da nipošto ne pođu istim putem kojim treba da stignu Mogolloni, jer bi došli u opasnost da neočekivano
271 nalete na njih ili da ih odadu njihovi tragovi. Uostalom, trebalo bi odmah da odredimo mjesto sastanka.“ „Ja sam već o tome razmislio.“ Obrativši se Niorima, upitao je: „Da li je mojoj crvenoj braći poznat Napian-Pinun?“ „Da“, odgovorio je njihov voda. „Taj Napian-Pinun je uzvišica sa vijugama poput zmije. Otuda je i dobio ime ,Zmijska planina’.“ „Dakle, neka Brza Strijela pošalje odmah tamo stotinu ratnika. Jeste li sve razumjeli što sam govorio?“ „Da.“ „Onda neka jedan od vas krene da obavijesti poglavicu.“ Računao sam da je sada Winnetou gotov sa svojim uputama, pa sam nadodao: .“Glasnik ne smije zaboraviti da javi Brzoj Strijeli da su Mogolloni već na putu. Dakle, ne smijemo gubiti vrijeme. Čim se sastanemo sa vaših stotinu ratnika, odmah ćemo poći za Mogollonima i u času kada stignu gore na ,Pliticu kanjona’, zatvorit ćemo im put. Kako se zove mjesto gdje se sada nalazimo?“ „,Izvor sjene’.“ „I to morate poglavici reći, to jest, da smo se baš tu sreli, kako bi mogao tačno izračunati vrijeme. Uostalom, koliko ima odavde do ,Zmijske planine’.“ „Konjima, kao što su naši, trebalo bi samo tri sata“, odgovorio je Winnetou. „A u kojem je pravcu?“ „Prema sjeveroistoku.“ „Mi smo sada došli sa sjeverozapada, znači da ta ,Zmijska planina’ leži negdje na putu između ,Bijele stijene’ i puebla ,naše Judite’.“ „Da.“ „Džonatan Melton će, po svoj prilici, na tom putu da se pojavi sa pedeset ratnika Mogollona kako bi nas uhvatio. Hm! Nečega sam se sjetio. Koliko je odavde udaljena ,Mračna dolina’ gdje se sada nalazi Brza Strijela?“ „Pet sati jahanja.“
272 „Onda ćemo smjesta krenuti prema ,Zmijskoj planini’. Glasniku treba pet sati da bi stigao do poglavice. Mislim da će trebati jedan sat dok se onih stotinu Niora spremi za pokret. Oni bi, prema tome, u vremenu od jedanaest sati stigli ovamo do ,Izvora sjene“, a u vremenu od četrnaest sati do ,Zmijske planine’ gdje ćemo se i mi nalaziti.“ „Zašto se mom bratu toliko žuri?“ upitao je Winnetou. „Zato što ćemo tada moći da uhvatimo Džonatana Meltona, kao i pedeset ratnika koji se nalaze s njime.“ „Onda bismo morali za njim da odjašemo čak do puebla“, primijetio je Emery. „A zašto? Zar misliš da će otići onamo?“ „Naravno! Želi da nas uhvati, a kako vjeruje da smo u pueblu, poći će tim pravcem. Ukoliko nas uz put ne sretne, svratit će u pueblo i ondje doznati da smo već odavno otišli. Dok se bude vraćao, bit ćemo već gotovi sa Mogollonima i moći ćemo i njega dočekati. Tek onda ćemo ga moći uhvatiti i nikako prije.“ „Ti si zaboravio na Židovku.“ „Na Juditu? Hm! Ta se je najvjerojatnije vratila u pueblo.“ „Ne bih baš rekao. Šta više, pretpostavljam da je otišla do ,Bijele stijene’.“ „Ti onda misliš da su je njezini ratnici našli?“ „Sasvim sigurno. Ona je naumila da pođe za Meltonom i zbog toga vjerujem da je produžila dalje! Ona se nije vratila u pueblo.“ „A dalje?“ „U tom slučaju bi je Melton mogao uz put sresti i od nje saznati da smo otišli prema ,Bijeloj stijeni’. Ukoliko je tačno što sam do sada rekao, on će se bez dvoumljenja smjesta okrenuti kako bi to saopćio Mogollonima. Šta ti se čini, jesam li u pravu?“ „Hm, ne bih htio da ti protivurječim. Pričaj dalje!“ „Nije isključeno da bismo u tom slučaju mogli da uhvatimo Meltona još prije no što stigne do Mogollona. Čim stigne onih stotinu ratnika Niora, neće nam biti teško da njega i pedeset Crvenokožaca zarobimo. Tako bismo ubili dvije muhe odjednom: Mogolloni bi bili
273 oslabljeni jer bi izgubili pedeset ratnika, a i Melton bi se nalazio u našim rukama.“ „To je dobro rekao moj brat“, saglasio se Winnetou. „Smjesta ćemo odjahati do ,Zmijske planine’, a i ratnici Niora treba čim prije da dođu onamo.’’ Apačeve riječi su bile odlučne. Jedan od Niora je odmah krenuo da svom poglavici prenese naše poruke. Možda će se nekome učiniti čudnim što do sada nisam spominjao novčanik koji sam uzeo iz Meltonovog šatora. Doduše, bio sam i sam radoznao da vidim šta se u novčaniku nalazi. Međutim, nije mi se dalo da ga pregledam u odsustvu pravog vlasnika. Izgleda da su i ostali bili istog mišljenja, jer nitko nije spomenuo novčanik. Dok smo napajali konje i besposleni stajali na okupu, Džon Dunker je međutim rekao: „Sire, vidim da o svemu vodimo računa, no čini se da smo ipak nešto zaboravili, i to ono najglavnije.“ „Što?“ upitao sam. „Novčanik. Trebalo ga je već odavno otvoriti.“ „Sadržaj nas se ništa ne tiče.“ „To je tačno, ali je ipak trebalo da pogledamo niste li možda uzeli pogrešan novčanik. Vi biste bezuvjetno morali znati na čemu ste, sire. Možda ste ponijeli tko zna kakve gluposti, a ono pravo ostalo je tamo. Ako biste vašem mister Vogelu kasnije uručili bezvrijedni novčanik, neće vam biti baš mnogo zahvalan.“ Bio je potpuno u pravu, a i ostali su bili istog mišljenja. Izvukao sam dakle novčanik i otvorio ga. Oblik mu je bio tačno onakav kakve su veličine i novčanice. Ustanovio sam da je iznutra bio potpuno suh. Svaki pretinac u novčaniku imao je kožnati preklop, čiji je kraj bio zavučen u prorez. Sve sam ih redom otvorio i vidio, već prema zemljama iz koje potječe, posebno složene, amerikanske, engleske, francuske i druge novčanice i vrijednosne papire, i to u vanredno visokim iznosima. Bilo je to ogromno bogatstvo kakvo je rijetko koji čovjek imao u rukama. „The devil!“ uzviknuo je Dunker širom otvorenih očiju. „Mora da se tu nalazi nekoliko milijuna! Šta bi sin moga oca dao da je stari Hunter bio njegov stric!“
274 Zatvorio sam opet pretince, sklopio novčanik i sklonio ga. Uostalom, ja sam u jednom od pretinaca primijetio i neke dokumente. Međutim, o tome nisam ništa rekao, jer nisam imao baš mnogo povjerenja u Dunkerovu radoznalost. Napustili smo sada ,Izvor sjene’ L pošli u pravcu sjeveroistoka. I ovoga puta je Winnetou bio naš vodič. Već se i noć spustila, a Apač nas je i unatoč tome sa takvom sigurnošću vodio da ni za dlaku nije skrenuo s našeg pravca. Nebo je danas bilo osuto zvijezdama, a i zrak je bio čist, te smo mogli daleko da vidimo. Jahali smo propisnom brzinom, pa smo već nakon tri sata pred sobom ugledali nekakvi visoki, tamni masiv. „To je ona ,Zmijska planina’“, rekao je Apač pokazujući u onom pravcu. Istočni ogranak te planine bio je nizak, pa smo ga zaobišli u luku. Stigli smo zatim do njezine sjeverne strane Lijevo od nas počinjala je šuma. Ona je na više mjesta zadirala u ravnicu, pa smo morali te krivine da zaobilazimo kako bismo stigli do izvora gdje smo htjeli da se ulogorimo. Winnetou je upravo rekao da smo već blizu, ali je iznenada zaustavio konja. „Mir! Ni glasa!“ rekao je šapatom. Smjesta smo se nagnuli prema glavama naših životinja i ruke prinijeli njihovim gubicama kako se ne bi čulo dahtanje životinja. „Šta je?“ upitao sam tiho. „Jesi li šta opazio?“ Osjećam miris vatre.“ „Iz kojeg pravca?“ „Ispred nas. Mora da je kraj izvora. Neka moja braća sačekaju dok se ne vratim.“ Sjahao je i predao uzde svoga konja. „Je li taj izvor tako blizu da se tamo može čuti i dahtanje naših konja?“ „Izoštrenom uhu možda ne bi izmaklo. Bilo bi bolje da se komad puta vratite natrag!“ Čim je to rekao, već je nestao u grmlju koje smo upravo htjeli da obiđemo. Pošli smo natrag i zaustavili se tek kada smo bili uvjereni da
275 smo dovoljno daleko. Potrajalo je prilično dugo dok se Winnetou nije vratio. Dolazio je uspravno, što je značilo da nema nikakve opasnosti. „Moja braća će biti veoma iznenađeni kad čuju koga sam otkrio“, rekao je Winnetou. „E pa koga?“ upitao je Dunker. „Židovku, po imenu Juditu.“ „Heighday! Vi ste mi već toliko mnogo pričali o toj lady, pa me sada upravo golica da je malo izbliže pogledam.“ „Imat ćete za to prilike, master Dunker“, nasmijao se Emery. „Ne samo što ćete je moći vidjeti već ćete moći s njome čak i razgovarati.“ „Razgovarati? Kako to?“ zainteresirao sam se. „Nadam se da ćemo najzad ipak zarobiti tu ženu?“ rekao je. „Nikako“, odgovorio mu je Winnetou. „Mi to ne smijemo ni u kom slučaju učiniti, jer će se sastati sa Meltonom pa ćemo imati dvostruki lov.“ To je rekao tako uvjerljivo da sam se čak i ja tome začudio. Zato sam ga upitao: „Izgleda kao da je moj brat u to sasvim siguran?“ „Ako Džonatan nije slijep i ako njegovih pedeset Mogollona znade čemu služe oči, morat će da pronađu bijelu squaw. Već sam napomenuo da je put za pueblo nepunih pola sata daleko odavde. Cio je kraj potpuno ravan, bez ijedne stijene, grma ili stabla. Ta bijela squaw je kraj izvora zapalila toliku vatru da je čovjek može vidjeti i na većoj udaljenosti.“ „Baš je dobro! Izgleda da Melton još nije stigao“ a možda je već i prošao?“ „Nikako nije mogao da prođe. On nema dobrog konja kao ni Mogolloni. Ne vjerujem da su ih potjerali. Ukoliko su jahali uobičajenim indijanskim korakom, mogli su stići samo do ovog kraja. A kako izvor kraj kojega se Židovka ulogorila sa Yuma ratnicima daje najbolju vodu, to će i oni doći do njega kako bi tamo proveli noć. Osim toga, znamo da će i Mogolloni ovdje sačekati jutro.“ „To bi bilo veselo!“ rekao je Englez. „Odjedanput bismo mogli da uhvatimo čitavo društvo, Juditu, Džonatana, Yume i Mogollone.“
276 „Samo polako!“ prekinuo sam ga. „Prije svega ovdje još nisu na okupu oni koje želiš da uhvatiš. Pitanje je da li će uopće i doći ovamo.“ „Dobro, a šta ćemo sada raditi?“ upitao je. „čekat ćemo. Uostalom, i ja bih rado otišao malo do te vatre. Odvest će me Winnetou, jer je već bio tamo i poznaje mjesto. Čim se vratimo, moći ćemo da ti odgovorimo na pitanje šta ćemo uraditi.“ „Da vas ovdje sačekamo?“ „Ne. Poći ćemo zajedno još malo natrag. Čovjek nikada ne zna šta ga čeka. Bit će bolje ako odaberemo mjesto koje je sigurnije od ovoga.“ Potjerali smo konje opet natrag sve do istočnog ogranka ,Zmijske planine’. Čim smo ga obišli, našli smo se ponovo na južnoj strani planine. Ovdje smo bili sigurniji. Sjahali smo. Emery i Dunker su s onom četvoricom Niora izvidnika ostali na tom mjestu, dok smo se Winnetou i ja ponovo vratili na drugu stranu.
277 XV PRISLUŠKIVANJE Stigli smo blizu onog mjesta gdje je Apač maloprije osjetio miris dima. Odmah sam primijetio da nećemo ravno u grmlje, jer je Winnetou skrenuo malo ulijevo gdje su u podnožju brda rasla stabla. Zvijezde su već nestale i svuda naokolo vladao je gusti mrak. Išli smo korak po korak pazeći da ne prouzrokujemo bilo kakav šum. Apač je cijelo vrijeme išao na čelu. Prošlo je gotovo četvrt sata, a mi smo tek odmakli. Najzad smo među drvećem ugledali svjetlost koju je vatra širila. Konačno, moći ćemo bolje da vidimo i brže da se krećemo. Samo ovako je postojala veća opasnost, jer nas je netko mogao primijetiti, pa smo morali biti još oprezniji. Šuljali smo se po zemlji i stalno se držali sjena stabala. Kad sam se jednog trenutka malo više približio Apaču, ovaj je okrenuo glavu i tiho mi rekao: „Moj brat će biti veoma zadovoljan kada bude vidio mjesto kamo ga sada vodim. Ne znam da li je ikada bio na takvom mjestu kao što je ovo, jer je idealno za prisluškivanje.“ Imao je pravo. Mi smo se sada nalazili, računajući od mjesta logora, možda tri metra poviše njega, uz samu padinu planine. Dolje iz stijene je izvirala voda i čovjek bi skoro povjerovao da se odavde ne može spustiti dolje. Međutim, to je samo tako izgledalo. Bilo je tu smreka, jedna do druge, sve do dolje. Njihove guste grane Sirile su se još od zemlje, tako da su nam pružale skrovište kakvo čovjek bolje ne bi mogao poželjeti. Winnetou se zavukao pod najniže grane, pa sam i ja pošao za njim. Zahvaljujući tome što smo se rukama pridržavali za donji kraj debla, a nogama se „puštali, uspjelo nam je da savladamo padinu, iako vrlo sporo.
278 Bili smo stalno zaklonjeni gustim granama i zaustavili se tek pod zadnjim stablima. Odmah do nas, s lijeve strane, izbijao je izvor iz stijene. Na desnoj strani je međutim stijenje stršilo uvis. Ne vjerujem da se bilo tko skrivao iza stijena. Odmah do izvora bila je i barica široka otprilike dva metra. S druge strane je sjedila — lijepa Judita ispred nečega što je sličilo kolibi. To su joj vjerojatno Yuma Indijanci napravili od grana i isprepletenih grančica. Do nje je bio nekakav Crvenokožac, zguren, s kojim je razgovarala. Vatra je bila velika i njezin plamen dizao se visoko. Takav neoprez čovjek je mogao očekivati samo od-Yuma koji se više ne pridržavaju ustaljenih običaja Indijanaca. Sjedili su uz vatru. Mogli smo vrlo dobro da čujemo šta je Židovka govorila, pogotovu što j e udaljenost iznosila oko dva metra. Odmah smo vidjeli dar onaj Yuma nije bio nitko drugi do naš domaćin u čijoj smo kući — nedaleko „d puebla — bili napadnuti. „Zar ne, ovo mjesto je lijepo i dobro?“ došapnuo mi je Winnetou. „Izvrsno! Da li ti je još otprije poznato?“ „Nije. Dok sam maloprije bio u onom grmlju iza vatre, odmah su mi pale u oči ove smreke i znao sam da će nam one poslužiti kao sigurno skrovište. Doduše, izvor poznajem još otprije. Međutim, kada sam zadnji put bio ovdje, ova stabla nisu bila tako visoka i gusta.“ Da, ovo je mjesto bilo kao naručeno za prisluškivanja. Samo nije sve bilo tako jednostavno, jer su grane tu i tamo gotovo dodirivale zemlju, pa je bila prava vještina da se čovjek provuče ispod njih a da ih ne pomakne i ne skrene pažnju neprijatelja. Dakle, što se tiče našeg položaja, imali smo sreće. Čekala nas je i veća sreća, naime, Židovka je upravo razgovarala sa Crvenokošcem o nama. Yuma je rekao: „Senjor Melton je pogrešno postupio. Oni nisu smjeli da izvrše napad na ta pseta u mojoj kući. Kuća im je pružala odličnu zaštitu. Mogli su se braniti. Od tog momenta postali su oprezniji.“ „Mi smo htjeli na svaki način da ih žive uhvatimo.“
279 „To je bila greška. Znam da je trebalo da na kraju ipak budu ubijeni! Zašto ih onda nisu odmah ubili?“ „U pravu si. Kasnije sam se i ja pokajala. Njima je uspjelo da pobjegnu zahvaljujući samo tome što su na vrijeme bili upozoreni. Ukoliko mi samo još jednom dođu tako blizu, nikad više neće uspjeti da pobjegnu.“ „Bilo bi opet isto onako kao i preksinoć. Imali smo izvrsnu priliku da ih sve od reda ustrijelimo! Šta se tu može kad su oni drugi htjeli da čekaju dok ne zaspu. To je bila ogromna greška. Po onakvom mraku i fijukanju vjetra ne bi nitko primijetio da se približavamo. Mogli smo mirne duše da se sasvim približimo, i znam da nijedan naš metak ne bi promašio. Međutim, sve to je propalo samo zbog nepotrebnog obzira. I šta je onda bilo? Ta su pseta bila pronicljivija od nas. Otkrili su nas.“ „Samo što nam nisu ništa nažao učinili. Mogli su mirne duše i vas da ustrijele.“ „Za to nisu imali razloga. Oni ne mogu da gledaju krv. Uostalom, nadam se da ćemo ih opet bilo gdje naći. Vjerojatno su otišli do ,Bijele stijene’, gdje i mi mislimo da odemo. Nimalo me se ne tiče što će drugi reći, bit ću bezobziran i uzet ću skalpove Winnetoua i njegovih bljedolikih.“ Tog časa je izvukao nož i ljutito počeo njime da maše po zraku. Šta smo mu učinili? Ništa. Jedini razlog njegove mržnje prema nama mogao je biti taj što smo pomogli hacijenderu i iseljenicima. Od toga vremena prošlo je već mnogo godina. Tom prilikom smo prema Yumama bili prilično blagi, pa čak na kraju i mir sklopili s njima. Taj čovjek očigledno spada među one koji svojom surovošću daleko nadmašuju mnoge Indijance. Dok sam posmatrao njegovo zlobno lice, odmah mi je bilo jasno zašto njegova žena nije htjela ostati s njime. „Teško ćeš ih dobiti“, odgovorila je Judita, koja je po svojoj bezdušnosti skoro dostigla tog Yumu. „A zašto ne bih?“ upitao je. „Drugi su pozvani da to učine. Čim stignemo do ,Bijele stijene, odmah ću senjor Meltonu i Mogollonima saopćiti da su nam pobjegli i
280 da su odjahali prema njima. Oni će smjesta krenuti u potjeru za njima. Sigurna sam da će uhvatiti te hulje. Mogolloni će uzeti skalpove.“ „Neka bude. Glavno je da su ta bijela pseta ipak vidjeti na stupu mučenja! Samo da...“ Nije stigao da dovrši rečenicu jer je u tom času odnekuda dopro glasan zov. „Uff, uff, uff!“ odjeknulo je ispred vatre. Yume, koji su tu bili ulogoreni, skočili su na noge. U početku su bili skoro skamenjeni od straha, a zatim odjednom počeli ushićeno da kliču, jer su prepoznali čovjeka koji je izišao iz“ grmlja. I mi smo ga vidjeli, bio je to — Melton. „Džonatan!“ ushićeno ga je pozdravila Židovka i skočila sa zemlje. „Judita!“ Pošli su jedno drugom u susret i odmah zatim nastala su pitanja i odgovori: „Otkuda ti ovdje?“ upitao je na španjolskom jeziku, jer se Židovka tim jezikom najradije služila, vjerojatno zbog toga što je njime „bolje vladala nego engleskim. „Došla sam iz puebla“, odgovorila mu je. „A ti?“ „Od ,Bijele stijene’. A kamo si htjela poći?“ „K Mogollonima. A ti?“ „K tebi, u pueblo. To si morala i sama znati.“ „A zašto onamo? Zbog čega si hteo da se vratiš kada si već sretno pobjegao?“ „Zato što na svaki način želim uhvatiti one pred kojima sam pobjegao.“ „Oni više nisu tamo, već na putu k ,Bijeloj stijeni’“ „Todos demonios! Jesu li pred vama ili iza vaših leđa?“ „Pred nama.“ „Znači da su iz puebla otišli prije vas?“ „Da.“ „Koliko je prošlo vremena od toga?“ „Čim su otišli, pojahali smo i mi. Strahovala sam zbog tebe.“
281 „To je dobro, jer onda sigurno nisu daleko odmakli, a ni stigli do ,Bijele stijene’.“ „A ipak su odmakli prilično. Uhvatili su me na putu, odvukli i ostavili u divljini. U tom kraju još nikada nisam bila, pa sam cijeli jedan dan lutala. Čitavu noć sam sama ležala pod vedrim nebom, dok me najzad nisu naše Yume pronašle. Oni su zbog toga u prednosti čitav jedan dan.“ „Možda su već danas ujutro stigli do ,Bijele stijene’. Mi nigdje nismo vidjeli bilo kakav trag. Moraš mi sve opširno ispričati. Samo mi najprije reci: je li Vogel još uvijek zatvoren u hodniku puebla?“ „Nije. Našli su ga i oslobodili.“ Čuvši to, lupio je nogom bijesno o zemlju: „Ako ti nisi bila neoprezna, onda im je sam đavo morao pokazati put!“ „Poslužila sam se svim mogućim lukavštinama. Ti sebi uopće ne možeš zamisliti kako su sa mnom postupali. Otkrili su ulaz koji iz moje kuhinje vodi dolje, a isto tako i onaj tajanstveni put kroz vodu.“ „Moram ih na svaki način uhvatiti. S njima će onda umrijeti i ova tajna, jer je to bilo jedino sigurno skrovište. A zašto s tobom nije pošao i moj otac?“ „Odveli su ga. Iznenada su upali u njegov stan, vezali ga i odvukli sobom.“ „Da ću doživjeti ovakvu nesreću — nisam se nadao!“ zaškrgutao je. „Sva sreća je u tome što se otac sjetio da svoj novac sakrije u čizme.“ „l novac su pronašli“, priznala mu je. „Pa te hulje su — u dosluhu — sa svim mogućim — zlim dusima! Moram da sjednem — moram — moram da sjednem!“ Izgleda da ga je kudikamo više pogodilo to što smo pronašli novac nego što smo mu zarobili oca. Judita ga je odvela do kolibe. Sjeo je pred ulaz, pa se i ona namjestila kraj njega a da to nije čak ni primijetio. Nalaktio se na koljena i podupro lice rukama. Stalno mu je govorila da treba da se osvijesti. Međutim, on niti joj je odgovorio, a niti se pomakao s mjesta. Nagnuo sam se k Apaču i došapnuo mu:
282 „Hoćemo li ga uhvatiti? Ne bi bilo teško to izvesti. Trebalo bi ga samo za vrat zgrabiti i odvući u šumu. Tamo nas nitko neće pronaći. Znam da bi se svi ukočili od straha.“ „Da, ne bi bilo teško i sigurno bismo uspjeli, samo što se ipak u to ne smijemo upuštati.“ „Zašto?“ „Zato što se mi za sada još uopće ne smijemo pokazivati. Ukoliko Mogolloni saznaju da smo im za petama, postat će oprezniji i ne vjerujem da bi nam tada uspjelo da ih opkolimo.“ „To je doduše istina. Mi se dakle moramo odreći hvatanja Meltona, iako sada imamo divnu priliku da ga sigurno ščepamo.“ „Brzo će on biti naš! Samo što tada nećemo jedino njega uhvatiti već i njegovih pedeset Mogollona. Možda moj brat misli da je sam stigao ovamo?“ „Naravno, to ne mislim. Sve se ostvarilo onako kako si predvidio. Kad je s njima stigao u ovaj kraj, ugledao je vatru i — slušaj!“ Dok smo mi potiho razgovarali, Melton je malo pomalo došao k sebi. Judita mu je sada ispričala šta se sve u pueblu odigralo od časa kada je pobjegao. Slušao ju je a da nije ni riječi rekao, ali je njezine riječi pratio takvim očima kao da ih je želio progutati. Kada je završila, zaškrgutao je zubima i rekao: „Učinila si sve što je bilo u tvojoj moći. Nemam prava da te prekoravam. Sa tim huljama mora čovjek na sve biti spreman, jer oni nisu kao drugi ljudi. Mi, naime, otac, stric i ja smo pogrešno postupili. Da smo bili pametniji, sada bismo na miru mogli da uživamo to veliko bogatstvo. Već kada im u Tunisu nismo mogli ništa nauditi, trebalo je kasnije nastojati svim snagama da ih likvidiramo. Apač je u Engleskoj bio bolestan. Kada smo već to znali, zar nismo mogli da odemo onamo i...? Tamo za njima ne bi zakukurijekao ni jedan pijetao. Dobro, to nismo učinili, ali je trebalo ostati u New Orleansu i drukčije postupiti. Za nas je najvažnije da tog Shatterhanda i Apača uklonimo. Englez onda ne bi za nas predstavljao više nikakvu opasnost. Zbog toga što nismo tako postupili, sada nam se sveti.“ „Ne govori tako!“ hrabrila ga je. „A šta je izgubljeno? Još ništa!“
283 „Ako ništa drugo, onda onaj novac koji se nalazio kod oca.“ „Ni taj još nije izgubljen. Čim se dočepaš tih hulja, tada ćeš imati i novac koji su ukrali tvom ocu. Morat ćeš ga svakako osloboditi!“ Čuvši to, pogledao ju je malo iznenađeno i upitao: „Zar ti je toliko prirastao k srcu?“ „On nije, ali zato ti i onaj novac.“ „Onda je dobro! S njime mogu uraditi što god ih je volja. Nimalo se ne bih žalostio. Da li ti misliš da se ja osjećam siguran kraj njega?“ „Zar ne?“ upitala je sva iznenađena. „Ne! On mi doduše nije ništa priznao. Čitavu stvar pripisuje Old Shatterhandu i Winnetouu. No ja sam ipak uvjeren da je baš on ubio svoga brata da bi se spasio, a ujedno došao do njegovog novca. Čovjek koji je u stanju da ubije brata, neće se ustručavati da ubije i rođenog sina.“ „Por amor de dios!“ rekla je. „Zar ti se to čini mogućim?“ „Da. On bi bio u stanju da to učini da bi mi oduzeo novac i s njime bi onda nestao. Jedino sam zbog toga i putovao s tobom, a ne sa njime. Zato mu nisam ni rekao gdje je u pueblu sakriven novac. Kada bih morao s njime zajedno da živim, ni jedan sat ne bih mogao spavati na miru. Dobro ga poznajem. On je sposoban ne samo da izvrši pljačku već u slučaju potrebe i ubojstvo, a da uopće ne bi ni postavljao pitanje da li se radi o vlastitom sinu. Čim uhvatim naše protivnike, bit će i on odmah na slobodi, ali samo zahvaljujući njima. Samo znaj da ću se istog časa rastati od njega. Dobit će dovoljno novaca da može mirno živjeti, i onda je među nama svršeno. No o tome smo sada dosta razgovarali! U ovom momentu za nas je najvažnije to da su naši gonioci otišli prema ,Bijeloj stijeni’. Sada sam tek svjestan koliko je bilo dobro što sam advokata i pjevačicu dovukao ovamo.“ „Kakvog advokata? Kakvu pjevačicu?“ „Još me pitaš — o tako, pa ti to još i ne možeš znati. Zamisli samo, Murphy je pošao za nama!“ „Murphy? je li poludio?“
284 „Vjerojatno je tako, jer se inače ne bi usudio poći na Divlji zapad. U Albukerkiju je susreo Vogelovu sestru i poveo je sobom.“ -“I ona je pošla s njime? I oboje si ih sreo?“ „Da. Pali su u ruke Mogollonima. Zna se da se oni više neće vratiti na istok. Oni će zasada ostati kod ,Bijele stijene’, dok se ne završi ratni pohod...“ „Ratni pohod?“ prekinula ga je. „Da. Mogolloni su upravo krenuli protiv Niora. Zna se, starci i starice, žene i djeca su ostali u logoru. Prvobitno je trebalo da pjevačica i advokat ostanu s njima, ali sam uspio nagovoriti Mogollone da ih povedu sobom. Prema tome, Winnetou i njegovi prijatelji ih nikako neće uspjeti osloboditi, ukoliko stignu do ,Bijele stijene’. U momentu kada su ih Mogolloni uhvatili, imali su kola. Sada su ih opet smjestili u njih. Rekao bih da poglavica baš nije bio mnogo oduševljen, ali mi je na kraju ipak učinio tu uslugu. Izgleda da je Jaki Vjetar bio veoma dobar prijatelj tvom mužu. To sam već i po tome zaključio što me je veoma srdačno dočekao. Znam da si i ti tome mnogo doprinijela. U stvari, taj čovjek zapravo i ne odgovara mojim planovima. Imam dojam da je to veoma pošten i vjeran Crvenokožac. Winnetoua i Old Shatterhanda uspio sam ocrniti u njegovim očima samo zato što sam ih prikazao kao prijatelje i pomagače Niora, koji su pak njegovi neprijatelji.“ „A hoće li ih zaštititi ukoliko padnu u njegove ruke?“ „Neće. Morao sam da dozovem u pomoć svu svoju maštu i da izmišljam kako bih u njemu pobudio mržnju prema njima. Đavo će ih znati, ali ova dva momka čak i kod neprijateljskih plemena uživaju toliko poštovanje da mogu mnogo više kod njih učiniti nego drugi ljudi. Ja sam doduše kod poglavice otkrio izvjesnu rezervisanost, naime, u vezi s Apačem. Međutim, to mi nije bilo dovoljno. Zbog toga sam izmišljao nekakve pričice i iznio mu ih. Uvjeren sam da sam kod poglavice uspio da ih ocrnim. Istina, ja baš nisam bio siguran hoće li te bitange poći za mnom. Ipak sam smatrao mogućim da će odjahati do ,Bijele stijene’, jer ti momci imaju užasnu sreću u pronalaženju tragova, pa im onda pogotovo ne bi mogao izmaći moj. Morao sam smjesta učiniti sve što do mene stoji da ih tamo ne dočekaju kao prijatelje. Mogu ti reći da sam u tome potpuno uspio.“
285 „Kao što sam ti već napomenula, oni znaju da si ti tamo. Baš me zanima šta će uraditi kada te ondje ne pronađu?“ „Oni će me i dalje goniti.“ „Kako će kada ne znaju kuda si otišao.“ „Ne znaju? Grdno si se prevarila ako tako misliš. Tim njuškalima nema nadaleko ravnih.“ „Misliš li da će se oni u logoru Mogollona raspitivati o tebi?“ „Nemoj misliti da su toliko glupi. U tom slučaju bi jedan od Crvenokožaca smjesta krenuo, pa makar to bio i dječak, da obavijesti poglavicu tko je navratio u logor. Tim momcima nije potrebno da se raspituju o meni. Oni već i po jednoj travki, odlomljenoj grani ili zagaženoj lokvi odmah nanjuše što žele znati. O takvim smo slučajevima već stotine puta slušali. A da stvar bude još ljepša, sigurno je već i onaj Džon Dunker naletio na njih.“ „Džon Dunker? Tko je taj?“ „Poznati izviđač kojega je poveo Murphy. Tada su i njega uhvatili, ali tako loše pazili da mu je uspjelo da dohvati najboljeg konja čitavog logora i na njemu pobjegne. Istina, gonitelji su smjesta pojurili za njim, samo što su se oko ponoći vratili neobavljena posla. Ukoliko se sreo s njima, sigurno im je sve ispričao. Ako je zaista tako, ne vjerujem da su otišli do ,Bijele stijene’, nego su skrenuli prema jugu.“ „Da gone Mogollone?“ „Ne, jer i onako ne bi ništa postigli kod onolike nadmoćnosti. Zna se, otišli su do Niora kako bi ih obavijestili da su Mogolloni u pokretu.“ „I ti misliš da će oni time nešto postići?“ „Nešto? Tvrdim da postoji mogućnost da provedu u djelo sve što su naumili“ naime, ako budem toliko glup da ne vodim dovoljno računa o sebi, a zatim da’ ne upozorim Mogollone. Mene žele na svaki način uhvatiti, dok će advokata i pjevačicu osloboditi. Mogollona je mnogo, pa bez tuđe pomoći neće ništa uspjeti. Tu pomoć će dobiti od Niora. Sva je sreća u tome što oni ne mogu brzo napredovati, i to zbog toga što su poveli oca kao zarobljenika. Znam da će taj svom silom nastojati da im priredi što više neprilika i da ih čim duže zadržava na putu. A šta misliš, da ga nisu možda čak i ubili? Ti najbolje znaš kako su s njime postupili u pueblu.“
286 „Bili su veoma strogi prema njemu. Ne vjerujem da su ga ubili, jer je poznato da čak i u borbi nerado ubijaju svoje neprijatelje.“ „Bilo bi mi milije da su ga ubili. Skinuo bih s vrata i tu brigu, a došao bih i do njegova novca kada mi padnu šaka. Moram se dočepati čak i Old Shatterhandove puške. Ljudi govore da ona čak i za Zapadnjaka predstavlja čitavo imanje. Bilo da je otac još na životu ili ne, morat ću u svitanje krenuti da obavijestim Mogollone. Vi ćete također odjahati sa mnom, jer bih inače strepio da niste možda ponovo pali neprijatelju u ruke. Znaj da bi te u tom slučaju čekala druga kazna, a ne samo da budeš ostavljena u divljini.“ „Znaš li kojim puteni treba da pođeš kako bi stigao do Mogollona?“ „Da. Krenuli su u pravcu ,Duboke vode’ i sutra navečer će se ulogoriti kraj ,Izvora sjene’. Upravo na tom mjestu ću ih stići.“ „Samo tebi nije poznat položaj tog izvora. U ovom kraju još nikada nisi bio.“ „Znaju Mogolloni koji su pošli sa mnom. Poglavica mi je dao pedeset ratnika da uhvatimo Winnetoua i njegove prijatelje. Vjerojatno nisu daleko odavde. Namjeravali smo da prenoćimo kraj izvora, ali smo ugledali vašu vatru. Najprije smo poslali uhodu. On nam je saopćio da je vidio nekakvu bijelu squaw sa nekoliko Crvenokožaca. Odmah sam pomislio da si to ti i krenuo ovamo da vidim da li si ti zaista. Sada se moram vratiti k Mogollonima, pa ću i njih dovesti ovamo.“ Dok su ustajali, Judita je nastavila: „Dovedi ih! Nadam se da će se prema tebi ponašati stvarno kao prijatelji.“ „Svakako.“ „Znači da je tvoj novac na sigurnom mjestu.“ „Jasno.“ „Onoliki novac! On bi mogao čak i jednog Indijanca da zavede.“ Rekavši to, ovlaš je lupila po kožnatoj torbi koja mu je visila o vratu — bila je to ista ona iz koje sam izvadio novčanik — a on je mirno i samouvjereno rekao: „Tu su milijuni! Jasno, oni o tome nemaju pojma, čuvao sam se da im bilo šta kažem u vezi s novcem. Opreza radi sam im dozvolio da malo pogledaju u torbu. Međutim, oni su vidjeli samo nekakve stare
287 stvari koje ničemu ne služe. Dakle, ja ću sada otići i vratit se u roku od deset minuta.“ Nestao je. Tada sam gurnuo Winnetoua. „Hoćemo li otići?“ „Ne“, odgovorio mi je šapatom. „Čekat ćemo da dođe i onih pedeset Mogollona. Znam da će doći do galame i da nitko neće ni pogledati na ovu stranu.“ Bio je u pravu. Ubrzo iza toga začuli smo topot konjskih kopita. Stigli su Mogolloni i oko vatre je došlo do takve živahnosti da smo mirne duše mogli zaci među smreke i provlačiti se između njih. Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Stalno smo se provlačili ispod grana. Kada je šuma i grmlje ostalo za nama i mi se ponovo penjali uz planinu, rekao sam: „I opet je sve onako bilo kako je predskazao moj brat Winnetou. Mogolloni su namjeravali da se ulogore, a i vatru su primijetili. Znam da si rekao da ćemo ih sve uhvatiti. Da li si još uvijek u to uvjeren?“ „Da, kod ,Duboke vode’.“ „A gdje se ona nalazi?“ „Vidjet ćeš. Onamo moramo svakako stići prije njih.“ „Da ta voda nije možda nekakvo jezero?“ „Priča se da je nekada u davna vremena na tom mjestu bila planina koja je bljuvala vatru. I dandanas takvih planina ima vrlo mnogo u New Mexiku i Arizoni. Ona koju sam spomenuo svakako je prilikom zemljotresa potonula u zemlju i ostavila za sobom veliki krater. U tom krateru se tokom vremena nakupila voda.“ „Da li je to jezero u blizini puta koji vodi do ,Izvora sjene’?“ „Da. Mogolloni bi mogli da ga zaobiđu bilo s desne, bilo s lijeve strane, da nije u pitanju voda. Osim te vode, na čitavom putu do ,Izvora sjene’ druge nema. Morat će da napoje konje, pa će sasvim sigurno onamo svratiti.“ „Može li se čovjek tamo sakriti a da ga oni prije vremena ne primijete?“ „Da. Moj brat će to i sam vidjeti čim onamo stignemo.“ Stigli smo do. krajnje tačke istočnog ogranka ,Zmijske planine’. Upravo smo htjeli da zaokrenemo na drugu stranu kad su pred nas
288 iskrsla dva muškarca. Bilo je dovoljno vidno da bismo ih prepoznali. Bili su to Emery i Dunker. I oni su nas prepoznali. Emery nas je dočekao riječima koje su čudno zvučale i rekao prigušenim glasom: „Hvala bogu što ste stigli! Bili smo veoma zabrinuti.“ „Htjeli ste da vidite šta je s nama?“ upitao sam. „Sve ćete saznati. Vratimo se u naše logorište!“ Izvidnici Niora su ostali kraj konja. Čim smo stigli do njih, sjeo sam i već htio da im sve ispričani, ali me je Apač prekinuo riječima: „Neka moj brat još malo pričeka. Moram najprije nešto da kažem ovim mladim ratnicima, što je mnogo važnije od njegovog izvještaja.“ Obratio se jednom od Niora i upitao ga: „Zna li moj mladi brat kojim će putem poći vaših stotinu ratnika koje očekujemo?“ „Da“, odgovorio je. Neka smjesta uzjaše konja i krene im u susret. Dovoljno je vidno, pa će ih i unatoč noći moći ugledati. Čim stigne do njih, neka im odmah skrene pažnju da moraju čim brže jahati, jer su nam potrebni da uhvatimo pedeset Mogollona. Ovu ćemo planinu napustiti još prije svanuća i poći pred njih. Svakako ćemo se negdje na putu sastati S njima. Čim moj brat to obavi, mora smjesta poći do poglavice i saopćiti mu da će ratnici Mogollona sutra uveče logorovati kraj ,Izvora sjene’ i da će prekosutra prije podne stići na plato kanjona. Brza Strijela mora tamo biti sa tri stotine’ ratnika još prije njihovog dolaska. Howgh!“ Izvidnik je bez riječi ustao, prišao konju i pojurio u zvjezdanu noć u pravcu jugozapada odakle smo mi maloprije bili stigli. Tek sam sada ispričao mojim prijateljima šta smo saznali. Veoma su se obradovali čuvši da je Winnetou čvrsto uvjeren da će nam najzad Džonatan Melton sutra pasti šaka. Poslije ovako napornog dana, san nam je bio prijeko potreban. Izvidnici nisu morali da se odreknu počinka u toku nekoliko zadnjih noći, kao što je to bio slučaj s nama. Zbog toga smo ih zadužili da oni drže stražu, dok smo mi otišli na spavanje. Winnetou je još na kraju upozorio Indijanca koji će posljednji biti na straži da ih probudi kada se zvijezde budu gasile.
289 Nismo se bili još dobro ni ispavali a već smo morali ustati. Bilo je sigurno još puna dva sata do zore. Pojeli smo na brzinu nešto i onda pošli istim putem kojim smo i jučer ovamo stigli. Kada je svanulo, prevalili smo već nekoliko kilometara. Winnetou je sada malo opustio svog konja. Nakon jednog sata je stao i rukom pokazao udesno: „‘Duboka voda“ je tamo prijeko. Ovdje moramo Niore sačekati.“ „A šta ako zakasne?“ upitao je Emery. „Mogolloni nam ni onako ne mogu izmaći, jer ćemo ih onda napasti između ,Duboke vode’ i ,Izvora sjene’.“ I opet je bio u pravu. Čekali smo možda nekih pola sata kada se na jugozapadu pojavila četa jahača i sve brže nam se približavala. Bili su to upravo oni koje smo čekali. Odmah smo primijetili da su još brže potjerali konje i poput vjetra jurili prema nama. Tek kada su stigli na nekoliko koraka ispred nas naglo su stali. Jedan od njih je tada pojahao bliže k nama i rekao: „Ja sam Oštro Oko, mladi brat Brze Strijele. Poglavica šalje Winnetouu i Old Shatterhandu stotinu ratnika koje su moja slavna braća od njega zatražili.“ „Oštro Oko je hrabar ratnik“, odgovorio mu je Winnetou, pun dostojanstva. „Rado bismo popušili lulu dobrodošlice s našom braćom, ali za to sada nemamo vremena jer moramo uhvatiti pedeset Mogollona. Jesu li moja braća s time upoznata?“ „Da. To smo saznali od izvidnika. Dočekat ćemo spremni ta pseta Mogollone.“ „Znaju li moja braća za jezero po imenu ,Duboka voda’?“ „Da. Leži tačno na onoj strani na kojoj sunca zalazi.“ „Poći ćemo odmah onamo i neka Oštro Oko bude stalno kraj mene.“ Odmah smo krenuli. Mi na čelu, a za nama Niori, i to u guščijem poretku. Indijanci se kod ratnih pohoda uvijek pridržavaju tog poretka, jer na taj način za sobom ostavljaju samo uzani trag, pa ukoliko ga pronađe ili otkrije neprijatelj, ovaj nikako ne može ustanoviti koliki je broj neprijateljskih ratnika.
290 Dok sam ja jahao desno od Winnetoua, Oštro Oko mu je bio na lijevoj strani. Budući da smo morali još štošta saznati, nakon izvjesnog vremena prekinuo sam šutnju i obratio se zamjeniku poglavice Niora: „Moj brat Winnetou je maloprije napomenuo daje Oštro Oko hrabar ratnik. Znam da su Niori hrabri ratnici, pa sam siguran da će savladati Mogollone. Da li su još uvijek zaposleni oko kumira?“ „Nisu“, odgovorio je. „Čim je stigao glasnik od mog slavnog brata, odmah smo prekinuli svečanost.“ „Dobro. Znam da je izrada kumira vezana za duži rok, dok je naše vrijeme kratko i dragocjeno. Mogolloni će već večeras biti na ,Izvoru sjene’. Zna li Oštro Oko kakvu smo vijest poslali njegovom bratu, poglavici?“ „Da.“ „Kada će stići na plato kanjona?“ „Sutra ujutro, čim svane dan.“ „Onda će moći da uhvati neprijatelja.“ „I mi to znamo. Bit će ubijen svaki Mogollon koji nam se ne preda.“ „A šta će biti s onima koji se budu predali?“ „Završit će na stupu mučenja.“ „Ako se to dogodi, onda će se onaj kraj zvati ,Plato ubojstva’. Da li je moj brat ikada čuo da su Winnetou i Old Shatterhand prijatelji prolijevanja krvi? Sigurno nisu!“ „To je poznato svim crvenim i bijelim ratnicima koji su imali prilike da čuju za ta dva ratnika.“ „Onda su ti vjerojatno rekli i to da još nikada nismo pritekli u pomoć plemenu koje namjerava da izvrši krvoproliće. U vezi s borbom na ,platou kanjona’ razgovarat ću još s tvojim bratom Brzom Strijelom. S tobom ću se međutim sada dogovoriti kako ćemo izvršiti ovaj prepad. Do ,Duboke vode’ će stići pedeset Mogollona. S njima je i jedan bijelac, jedna bijela žena i nekoliko Yuma Indijanaca koji nisu vaši neprijatelji. Jesi li sklon da mi pomogneš da ih uhvatimo?“ „Ja ću to učiniti ukoliko želi Old Shatterhand, A da li će onda Mogolloni biti naši?“
291 „Jedino pod uslovom da ih ne ubijete, ukoliko to nije baš prijeko potrebno. Danas ću ja biti voda, jer sam. sa vašim poglavicom popušio lulu mira i njegov sam brat. Zamolio sam ga da mi pošalje svoje ljude i. eto, vi ste stigli. Zbog toga zahtijevam da postupite tačno onako kako budem smatrao pravilnim. Spreman sam da vam samo pod tim uslovima predam pedeset Mogollona koje očekujemo.“ Nabrao je čelo, spustio oči, ali nije odgovorio. Izgleda da moji uslovi nisu u skladu sa njegovim pogledima o pravdi i nepravdi. „Zašto moj brat ne odgovara? Zašto me ništa ne Pita?“ Uto je izveo pokret rukom kao da želi nešto da odagna od sebe. „Bit ću iskren i priznati da mi je moj brat, poglavica, savjetovao da slušam tebe i Winnetoua. Rekao mi je da su Old Shatterhandove namjere prema Niorima poštene.“ „Onda znaj da ćete danas i sutra izvojevati dvije velike pobjede a da pri tome nećete žrtvovati ni jednog svog ratnika. Znanje je jače od sile, a blagost moćnija od ubojstva.“ „Da li se s tim slaže i Winnetou? Ja i njega moram da poslušam, a ne samo tebe.“ Apač je to potvrdio rekavši: „Bilo šta da kaže ili poduzme moj brat Shatterhand, to je isto kao da sam i sam rekao ili učinio. Neka se moja braća sada smire, jer nema potrebe da o tome govorimo, sve dok Old Shatterhand ne vidi tu ,Duboku vodu.“ U svakom slučaju to nije bez razloga rekao. I ja više nisam ništa o tome govorio. Uostalom, saznao sam što sam htio, to jest, kakvu surovost ili čovječnost možemo očekivati od Niora.
292 XVI NEPRIJATELJ JE RAZORUŽAN Naša zmijolika kolona je sve brže odmicala gazeći po golom kamenu bez ijednog zavoja. Nigdje ni jedne slamke, i zbog toga sam se veoma iznenadio kada sam odjedanput pred sobom ugledao šumicu koja je imala oblik elipse. „Eno, tamo je ,Duboka voda’,“ rekao je Winnetou, dok je rukom pokazivao prema šumi. „Zar se nalazi usred same šumice?“ upitao sam. „Da.“ „To je mjesto sigurno ostatak nekadašnjeg kratera.“ Dolazili smo s istoka. Uto je Winnetou skrenuo u luku kako bi do šumice stigli s juga. „Zašto obilazimo?“ upitao sam ga. „Zato što će se Mogolloni pojaviti sa sjevera i ne moraju odmah primijetiti naše tragove.“ Bilo je veoma upadljivo što ova šumica nije imala nikakva prijelaza, naime, da nismo najprije naišli na travu, zatim na grmlje, pa tek onda na stabla. Tu se odmah dizalo visoko drveće, i baš na onom mjestu gdje snio stigli do šume nalazio se i nekakav prolaz. Winnetou je sišao s konja i rekao: „Ovaj otvor vodi do ,Duboke vode’. Mi ni u kom slučaju ne smijemo unutra povesti i naše konje. Oni također ne smiju ostati ni kraj stabala. Zbog toga će desetorica naših ratnika poći sa njima prema jugu, i to toliko daleko da se odavde više ne mogu vidjeti. Tamo će dotle čekati dok ih netko od nas ne pozove.“ Oštro Oko je odmah odabrao desetoricu ratnika. Ostali su pošli s nama u prolaz.
293 Preda mnom se odjednom ukazalo okruglo jezero sa prečnikom od nekih četrdeset metara. Voda je bila bistra poput kristala. Površina jezera bila je nekih pet do šest metara niža od obale. Oko čitavog jezera bio je pojas trave. Odande Se obala blago uzdizala prema nama. I gore je pojas trave obrubljivao šumicu. Sve ovo sličilo je zdjeli sa dva ruba, koja je bila napunjena vodom do onog prvog. Trava je bila izgažena gore i dolje. Winnetou mi je na to odmah skrenuo pažnju. „Hoće li moj brat pogoditi tko je izgazio travu?“ „Jasno, to je bio Jaki Vjetar sa svojim ratnicima.“ „Pred koliko su vremena otišli?“ Počeo sam malo bolje da ispitujem izgaženu travu. „Ima tome nešto više od jednog sata.“ „Tako je. Stigli smo baš u pravo vrijeme. Sada se pred nama, a i iza naših leđa nalaze Mogolloni. Morat ćemo uhvatiti one koji stižu sa Mel tonom. Neka moj brat Shatterhand odredi kako ćemo postupiti!“ Ovaj zadatak je bio tako lak da ga je čak i dijete moglo riješiti. I samo se po sebi razumije da će Mogolloni, čim stignu sa Džonatan Meltonom, morati da napoje konje. Oni će se u tom slučaju morati spustiti do vode sve do donjeg ruba udubljenja. Čim stignu dolje, neće moći uopće vidjeti šta se dešava iza onog pet metara visokog gornjeg ruba. Ako se sakrijemo u šumici i tamo čekamo da odvedu konje do vode, potrebno će biti samo da iziđemo i da u njih uperimo puške preko gornjeg ruba. Ovako bi neprijatelj odmah bio savladan. Zbog toga sam se obratio zamjeniku poglavice koji je stajao pored mene i Winnetoua i rekao mu: „Moj brat je hrabar ratnik, samo što njegova hrabrost ovdje neće biti stavljena na iskušenje. Zamolio bih te da svoje ljude postaviš u krugu oko jezera. Onda neka svi pođu sa svog mjesta natrag u šumu i neka se tamo skrivaju sve dotle dok ne stignu Mogolloni. Oni će odvesti konje do vode, a tada ću ja vjerojatno izići iz šume. Međutim, naši ratnici će morati i dalje ostati na svojim mjestima. Čim podignem ruku izići će i oni, leći uz gornji rub jezera i uperiti puške, dolje u neprijatelja. Pucat će tek onda tada im dam glasno naređenje. Vatru će otvoriti jedino onda kad oni dolje počnu gađati u njih. Slažeš li se?“
294 „Kada moj brat tako kaže, onda neka bude“, odgovorio je. Život Mogollona mora biti za vas svetinja. U zamjenu ćete kao plijen dobiti njihovo oružje i konje.“ „A vi? Šta ćete vi uzeti?“ „Ništa. Mi ne idemo u ratove zbog plijena.“ ,“vidim da je moj brat veoma pošten prema nama. Ta pseta Mogolloni su krenuli da nas unište. Sada će urlati od užasa i crvenjeti od stida čim se vrate u svoje rupe kao pobijeđeni.“ Sazvao je svoje ljude i saopćio im moje naređenje. Odmah su pošli da ga izvrše, Crvenokošci su se za tili čas sakrili u šumi. To je jezero imalo prilaz ne samo sa juga već i sa sjeverne strane. Mi smo Mogollone očekivali baš sa sjeverne strane. Osim ovog mjesta na sjevernoj strani nije bilo drugog gdje bi se jahač mogao probiti. Sada je bilo potrebno da te pri laze čuvaju pouzdani ljudi. Zato smo odredili da Winnetou i Emery zauzmu južnu, a ja sa Dunkerom i Oštrim Okom sjeverni prilaz. Najzad smo svi bili na svojim mjestima. Kada smo se smjestili, ja sam se okrenuo i počeo gledati kroz stabla, i gle, preko ravnice je dolazila četa jahača ravno prema šumici. Moglo ih je biti oko pedesetak, dakle upravo oni koje smo očekivali. Odmah sam povikao glasno kako bi me svi mogli čuti: „Približavaju se. Neka se nijedan od Niora ne pokaže prije vremena.“ Winnetou i Emery, koji su se do sada zadržavali ispred stabala, nestadoše u šumi. Sada je i Emery pogledao kroz izlaz, pa mi je rekao: „Veoma se brzo približavaju. Već se jasno mogu Prepoznati. Na čelu jaše lady sa Meltonom. Izgleda da će svi stati i prvo poslati izvidnika.“ „Pshaw! Nisu oni toliko oprezni. Dođi te, sada se i mi moramo sakriti!“ „Zavukli smo se sva trojica pod stabla i zašli duboko u šumu kako nas nitko s vanjske strane ne bi mogao vidjeti, ali tako da ih mi možemo sve držati na oku. Nije dugo potrajalo i već smo začuli topot konjskih kopita. Stigli su. Zaustavili su se s vanjsko strane, jer je ulaz bio i odviše uzak a da bi svi odjednom mogli ući. Vidjeli smo ih kako ulaze, i Mogollone i Yume, sve jedan po jedan. Odmah su sjahali i, kao
295 što smo pretpostavljali, odveli konje dolje do vode. Njihovi glasovi su odjekivali čak gore do nas. Kao zadnji, stigao je Melton sa Židovkom, Do šume su se oni nalazili na čelu, ali su napolju zastali kako bi najprije propustili ostale. Sjahao je s konja i pomogao Juditi da i ona sjaše. „Jesi li umorna?“ čuo sam ga gdje je pita. „Nisam. Znala sam danima da sjedim na konju uz mog poglavicu.“ „Da, dok je još bio tvoj ,dragi’ Crvenokožac“, smijao se. „Ostani gore, ja ću i tvoga konja povesti do vode. Moramo ovdje da napojimo životinje jer do ,Izvora sjene’ nećemo više naići ni na kakvu vodu.“ Krenuo je niz blagu padinu vodeći oba konja. Samo je ona ostala gore. Budući da je voda bila duboko dolje, nitko je odande nije mogao vidjeti. Sada je došao moj čas. Izvukao sam se iz šume i stao tačno iza njezinih leđa sa brzometkom u ruci: „Dobro jutro, senjora!“ pozdravio sam je. Trgnula se i okrenula. Čim me je ugledala, htjela je da krikne, samo što joj je riječ zastala u grlu. Oči je iskolačila od užasa. „Old — Old — Shatter - hand!“ promucala je. „Šta - šta tražite - vi — vi ovdje?“ „Tražim vas i vašeg ljubljenog Džonatana.“ „Pa — pa vi ste poludjeli! A znate li da smo sobom poveli pedeset Indijanaca?“ To je rekla brzo i prijetećim glasom, ali ne i glasno, jer je još uvijek bila pod dojmom straha. „Naravno da znam!“ „Izgubljeni ste, pogledajte onamo!“ Istog časa me je zgrabila za ruku i, okrenuvši se prema vodi, već htjela da vikne. No prije nego je to uspjela da vikne, uperio sam cijev brzometke u njezinu glavu i zaprijetio: „Ni riječi, senjora, inače ću vam prosvirati glavu metkom! Master Dunker!“ Dunker je odmah izašao iz svog zaklona i upitao: „Šta treba da uradim, sire?“ „Da pripazite na lady kako ne bi otišla u šetnju. Prema njoj budite naročito ljubazni, master!“
296 „Well, bit će mi veoma drago! Vidite li ovaj nož, miledi? Ukoliko pokušate da učinite i najmanji korak, odrezat ću vam oba uha. Zovem se Džon Dunker i održat ću svoju riječ.“ Čim sam ih ostavio, ruku sam podigao uvis. Istog časa su Niori izišli iz šume i legli uz gornji rub jezera i uperili puške dolje u Mogollone. Uto sam čuo Meltonov jasni glas: „The devil! Šta je to? Svuda unaokolo sve same puške! Tko je to tamo gore?“ Htio je da se uputi gore, ali je tek tada uočio uperene puške. Izišao sam dovoljno daleko kako bi me mogao prepoznati. „Stotinu nabijenih puščanih cijevi, sire! Primite ih kao moj jutarnji pozdrav.“ „Old Shatterhand! Old...“ Trgnuo je pušku s ramena, uperio na mene i opalio. Uspio sam još na vrijeme da se bacim na zemlju. Metak je prosvirao iznad moje glave. Skočio sam odmah na noge, uperio brzometku u njega i doviknuo mu: „Baci pušku, inače pucam! Jedan — dva...“ Odbacio je pušku. Na njegov hitac svi Crvenokošci su pogledali gore. Vidjeli su mene i puške. Mogolloni me nisu poznavali, ali zato Yume koji su odmah po vikali: Old Shatterhand. „Da, ja sam Old Shatterhand“, odgovorio sam. „Ondje stoji Winnetou, poglavica Apača“- Winnetou Ja kao i svi ostali ležao u travi. Sada je ustao da bi se pokazao neprijateljima —, „dok su svuda unaokolo ratnici Niora. Dižite se!“ Svi su ustali. Odjednom se stvorio obruč Niora koji su puščane cijevi uperili dolje na Mogollone. Uto se odazvao netko iz same blizine Winnetouove: „Zar da ja jedini ostanem dolje? Tu stoji Emery Bothwel. Sada ću vam pokazati što treba uraditi.“ Pošao je mirno dolje do Mogollona, istrgao najbližem pušku iz ruke, pa ju je dodao gore jednom od Niora i naredio ostalima glasom da je sve okolo odzvanjalo:
297 „Neka Mogolloni dodaju svoje puške onima gore, a i noževe, ukoliko ne žele da budu ustrijeljeni!“ Uto se okrenuo najbližem na drugoj strani i izderao se na njega: „Hoćeš li već jednom početi? Dodaj gore pušku, inače...“ Izvukao je revolver i uperio ga u grudi Crvenokošca. Ovaj je smjesta pružio gore pušku. Mogolloni se nisu usuđivali pružati otpor bilo zbog toga što smo ih iznenadili, bilo zbog smjelog istupa Engleza. Možda je razlog bio i taj što su na njih bile uperene puške stotinu Niora. Ukratko, svi su predali puške, a i noževe su bacili gore. Bili su kao uzeti. Međutim, Melton je počeo da se dere na Mogollone zahtijevajući da pucaju na nas. Nazivao ih je kukavicama, samo što se ni on sam nije usuđivao da pruži bilo kakav otpor. Pošto se Emery već nalazio dolje, otišao je do Meltona, podigao odbačenu pušku, uperio revolver u njegovo lice i zaprijetio: „Umukni, glupane, inače ću ti ja zavezati jezik! Samo još jednu riječ i nikad više nećeš progovoriti!“ Oduzeo mu je i drugo oružje, koje mu je bilo zataknuto za pojas, pa krenuo gore k meni. „Sve je u redu, Čarli“, rekao je. „Banda je razoružana. A šta treba sada da se uradi?“ „Vezat ćemo ih. Naredit ćemo da dođu gore jedan po jedan pa ćemo ih vezati.“ „Well! Tko ne bude poslušao, dobit će metak.“ Opet se vratio dolje. Za njim su pošli i Winnetou i Dunker, pošto je Židovku predao jednom od Niora. Čak je i Oštro Oko otišao dolje da bi prijetnjama natjerao kolebljive na poslušnost. Uostalom, većina Mogollona je i onako uvidjela da nema smisla pružati otpor i pomirili se s tim da budu zarobljeni. Nije dugo potrajalo i svi su bili vezani, i to vlastitim lasima. Sputali smo im i ruke i noge. Zatim smo ih položili Trebalo je da posljednji bude vezan Džonatan Melton Primijetio sam da je divljački počeo da se ogleda na sve strane i općenito se vladao kao čovjek koji traži bilo kakav izlaz za bježanje. Morao bi biti slijep kad ne bi uvidio da svaki njegov pokušaj bijega u stvari znači i samoubojstvo. Stajao je uz samu vodu i tupo gledao u jezero. Nakon
298 nekog vremena podigao je kameni sjeo. Šta je htio s tim kamenom? Da možda nije želio da mu taj kamen posluži kao oružje? Već je i posljednji Yuma i Mogollon bio vezan, a on je još uvijek sjedio. Prišao mu je Emery, okrenuo se prema meni i upitao: „Pa i ovu hulju treba vezati?“ „Naravno.“ „A šta ako se bude odupirao?“ „Oborit ćeš ga kundakom, pa će te onda već poslušati!“ Melton je hitro skočio na „noge, ustuknuo nekoliko koraka nazad i doviknuo mi: „Zar ćete i mene vezati?“ „Da, master. Tako sam naredio i drukčije ne može biti. Ukoliko se ne slažete, onda ćemo vas malo onesvijestiti. Dobar udarac će to brzo riješiti. Čim se osvijestite, i sami ćete vidjeti da ste vezani.“ „Mogolloni će me osloboditi.“ „Nemojte to uobražavati! Četiri stotine Niora već je spremno i čekaju na vaše Mogollone. I sami možete vidjeti da se ovdje nalazi stotinu vaših protivnika.“ „To je tvoje djelo, sotono!“ zasiktao je. „Šta ćete sa mnom uraditi?“ „Predat ćemo vas vlastima koje već dugo čeznu za vama.“ „Gdje je moj otac?“ „I on je već na putu da stigne k njima.“ „A njegov je novac kod vas.“ „Nije, već kod mister Vogela, čije je vlasništvo.“ „Neka ste hiljadu puta prokleti!“ Te riječi je izgovorio povišenim glasom. Koraknuo te i poletio prema vodi kao da se želi baciti u jezero. Međutim, brže-bolje je odskočio natrag, trgnuo torbu s ramena, otvorio je i u torbu stavio kamen. Ponovo i ju je zatvorio i očajnički se zacerekao. Zatim je zamahnuo torbom, bacio je u vodu i ona je odmah potonula. Nato je Judita prodorno kriknula, pokrila lice rukama i zastenjala: „Otišla je, izgubljena je! Zauvijek izgubljena.“ Sva sumanuta, pojurila je dolje i izderala se na njega:
299 „Kukavico! Varalico! U njoj je bio i moj novac! I moj dio! A eto, sada je otišao u nepovrat!“ „Da, u nepovrat — nepovrat!“ ponovio je njene riječi kao duhom odsutan. „Bio je isto toliko moj koliko i tvoj. Ti si mi to rekao. To je bila cijena za moje srce! Zar misliš da bih te ikad voljela da nije bio u pitanju novac? Ti si ga sada bacio, bijednice, ubogi slabiću, ti...!“ Zgrabila ga je za ruke i trzala njime. Odjednom Ju je daleko od sebe odgurnuo; „Okani me se, zmijo! Ti si me sama natjerala u propast. Da nisam s tobom pošao u tvoj pueblo, imao bih sada sve za čim mi je srce toliko čeznulo. A sada sam uhvaćen — uhvaćen!“ „Neka ti bude! A sada kada si me prevario, znaj da te mrzim. Baš se radujem što si dospio u zarobljeništvo i bit ću sretna kada saznam da ti je krvnik, čuješ li, krv...“ Dalje nije mogla, jer joj je rukama obuhvatio vrat i počeo stezati. Bjesomučno je počeo da viče: „I ti mi govoriš o krvniku, o mojoj smrti? Prije no što ja umrem, poći ćeš ti ispred mene! Neka ti bude sa srećom, đavolice! Putuj u pakao iz kojega si došla!“ Zavitlao Ju je i bacio svom snagom u bezdan jezera. Onda se nagnuo preko obale i počeo da viče za njom kao sumanut: „Dolje ti je torba! Potraži je! Ja sam ti je obećao, pa J“ sada drži.“ Smjesta sam pojurio dolje da skočim za ženom, ali je u međuvremenu Winnetou već skočio u vodu. Nakon nekoliko sekundi on je s njome izronio na površinu. Tu su se već našle i ruke Indijanaca da preuzmu teret Melton me je bio zgrabio za ruku i zasiktao: „Gonili ste me čitavo vrijeme samo zato da biste došli do mog novca. Zar nije tako, sire?“ „Da“, odgovorio sam mu mirno. „Tada skočite u jezero i izvadite ga. Ja sam, naime, bacio novac u jezero!“ „Nije istina!“
300 „Nije istina? Sire, novac se nalazio baš u toj torbi koja“je maloprije nestala u vodi. Jeste li svjesni šta to znači? Čovjek je u stanju da zbog bogatstva počini mnogo stvari, da žrtvuje svoju savjest, svoj mir, pa čak da pogazi zakone. Kada se najzad dočepa novca, mora se skrivati u divljini gdje u novcu ne može nikako uživati. Juri stalno za nekakvom bezočnom ženom koja s njime hoće da dijeli novac, ali ne i grižnju savjesti. Na kraju mu samo to preostaje: da je radije baci u vodu nego da dođe u tuđe ruke! A znate li vi, sire, šta to znači?“ Scena koju je priredio bila je bijedna. Uspio sam da ga se otresem, pa zamolio Emeryja da ga veže. Tada sam svratio do onog mjesta gdje je ležala Židovka u nesvijesti. Nije se udavila jer je veoma kratko vrijeme bila u vodi. Uhvatio sam je za ruku da joj opipam bilo. Kucalo je sporo i slabo, ali je ipak bilo osjetljivo. Ostala je na životu, pa sada više nisam na nju obraćao pažnju jer sam morao da se pobrinem za mnogo važnije stvari. Najprije smo morali da obavijestimo Niore da smo uhvatili Mogollone. Poslao sam dakle jednog od izvidnika da poglavici preda našu poruku. Pri tome sam mu naročito skrenuo pažnju da bude obazriv kako ga Mogolloni ne bi primijetili Mogolloni su se nalazili na putu do ,Izvora sjene’, pa je glasnik morao paziti da za sobom ne bi ostavio vidne tragove. Ukoliko bi primijetili trag, mogli bi postati sumnjičavi. A sada sam morao na svaki način saznati jesu li Mogolloni poveli one dvije osobe koje su zarobili ili su ih pak ostavili kod ,Bijele stijene’. Znao sam da ću to odmah znati po tragu koji su ostavili za sobom. Tlo oko ,Duboke vode’ nije pružalo jasnu sliku, jer je bilo izgaženo. Zato sam pošao sa Winnetouom da obiđem guštaru. I tačno! Mi smo stigli s istoka. Međutim, na zapadnoj strani smo otkrili trag kola. Znači da su kola tamo stajala. Po otiscima kopita smo odmah primijetili da su na tom mjestu ispregli konje kako bi ih odveli do vode. Ostali tragovi nastali prilikom okretanja spajali su se sa širokim tragom Mogollona pri odlasku. Sama činjenica što su advokata i pjevačicu poveli sobom kazivala je koliko su bili uvjereni da će pobijediti Niore. Na tu okolnost mi je i Winnetou skrenuo pažnju kada mi je rekao: